-
Počnimo:
Krava koja j' osla zlegla
Sedamdesetih je godina prošloga stoljeća u zaseoku Lubarska na Grobinšćini postojala brijačnica, a upravo je brico z Lubarske bil jedan od najvećih zafrkanti va kraju.
Tako je jednog jutra va brijačnicu prišal poštar i brico mu je rekal da se prošlu noć
dogodilo pravo čudo. Filonu, poznatom oštaru z Čavji je krava osla zlegla.
Kako se pošćer i osobno htio uvjeriti u čudo odmah je sjeo na motor i krenul put Čavji.
Kada je pokucao Filonu na vrata i rekao da ga šalje brico z Lubarske, pokojni Filon si je odmah dao naslutiti sa ke bande vitar puše i pital poštara zač ga je brico baš njemu poslal i ča je to toliko vridno puta z Lubarske. Poštar mu je rekal da je čul da se prošlu noć dogodilo čudo i da mi je krava osla zlegla.
Filon ga je samo pogjedal i sa smehom prokomentiral: "E mali moj, ni ti moja krava osla zlegla nego ga j' tvoja mat rodila".
-
RI-AMARCORD
Kultne filmske pretpremijere na galeriji
Povjesničari filmske umjetnosti s mnogo argumenata tvrde da je prva filmska predstava putujućeg kinematografa u Rijeci prikazana u rujnu 1896.godine, a da je u kući Adamić, na Fiumari, početkom travnja 1906. godine pokretne slike prikazivao kinematograf Edison, prvi stalni riječki i uopće prvi stalni kinematograf na tlu Hrvatske. U kolovozu te iste, daleke 1906, u Teatru Fenice, putujući je kinematograf, pak, priređivao i crne večeri, programe samo za muškarce koji, međutim, po Novom listu Frana Supila, najstarijem hrvatskom dnevniku (prvi broj koji je izašao 1900. godine), bijahu prijevara. Novi list bio je konkretan: Sinoć je bila u kinu Fenice zadnja predstava – “crna predstava”, gospođice isključene; samo za muške! Navalilo je preko dvije tisuće ljudi uz pohlepu da vide ko zna kakove pikanterije. No, pošto su slike bile prilično pristojne, to se je masa vrlo razdražila, pak piskanju i vikanju nije bilo ni kraja ni konca. Publika je, kao što se to obično događa kod ovakovih “crnih večeri”, razočarana izišla iz kazališta.
Gospođa Riccotti
A Teatro Fenice, čim se načulo da će staro Adamićevo kazalište u Rijeci biti srušeno i da će u roku od tri godine biti izgrađeno novo Komunalno kazalište (u kojem je i sada Hrvatsko narodno kazalište Ivana plemenitoga Zajca), odlučila je izgraditi poslovna gospođa Caterina Ricotti, dograđujući ga, rušeći i mijenjajući, da bi u sadašnjem, zapravo gotovo stoljetnom izgledu, svečano bilo otvoreno 2. svibnja 1914. godine, kada je bilo jedno od najmodernijih kazališta u Srednjoj Europi. U gledalištu je bilo mjesta za 1.958 posjetitelja, točnije 1.258 sjedećih i 700 stajaćih (!) mjesta raspoređenih u parteru, na balkonu, u bočnim ložama i na galeriji. Teatro Fenice svih se desetljeća održavalo kao pučki teatar, ali i kino, u kojem će 16. veljače 1930. godine i Riječani napokon gledati i slušati film. Radi se o Pjevaču jazza Ala Jolsona, prvom zvučnom filmu, dvije i pol godine nakon premijere na Broadwayu... U svježem poraću najstrašnijeg od svih svjetskih ratova, Drugog svjetskog, u Teatru Fenice predstave su davali glumci poslije osnovane Talijanske drame da bi ubrzo bilo pretvoreno u kinematografsku dvoranu Partizan. Osamostaljenjem Hrvatske opet se vratilo staro kompromisno ime – Kino Teatro Fenice, ma da desetljećima prvenstveno bijaše kino, a tek ponekad kazalište, ali svetište ljubitelja boksa(!).
Čarobna tama
Najgledaniji film u Rijeci od 1947. godine do ovih dana, a to će, zapravo, reći svih vremena, bila je Bulajićeva Bitka na Neretvi, koju su 1970. godine gledala 79.004 gledatelja. Srebrena bi medalja pripala Policijskoj akademiji Hugha Wilsona iz 1985. sa 60.333 gledatelja, a bronca Sutjesci Stipe Delića iz 1973. sa 50.514 gledatelja. Brešanov Kako je počeo rat na mom otoku, iz 1996, nije dospio ni do polovice tih rekorda. Međutim, ti rekordi, ma kako tko to shvatio, ne pripadaju zlatnim godinama riječkih kina. Ne! Moja generacija Riječana i Riječanki, rođena 1946, i sada, kada je neusporedivo mnogoljudnija Rijeka od negdašnjih osam spala ni na jedno klasično kino već na ovovremenski Cinestar u WTC-u, zlatnim godinama odlazaka u čarobne kino-dvorane smatra pedesete i šezdesete prošlog stoljeća. U tim prije televizijskim, prije video, prije DVD i prije internetskim godinama Novi list velikoga novinskoga formata svakoga je dana imao cijelu stranicu posvećenu filmu. Uostalom, 1960., rekordne godine, filmove u riječkim kinima gledalo je 2.436.086 gledatelja, što je u odnosu na danas – pravo čudo. Pedesete i šezdesete godine prošloga stoljeća bile su godine u kojima je gašenjem svjetala u riječkim kinima, koja su se od Zameta do Sušaka, redom, zvala: Sloga (pokojna još od 1963.), Viševica (ex Parigi i Impero, ugašena 1991., danas bezdušna bingo-dvorana), Beograd (ex San Giorgio, poslije Croatia, a ubuduće Art-kino), Partizan (Fenice), JNA (prije toga i poslije toga, ali sada bez kino-predstava – Filodrammatica), Garibaldi (ex Centrale, od devedesetih Kvarner, a poslije, o, užasa li, mjesto izložbe živih gmazova, pa, hajde-de, prodaje knjiga s popustom, danas jedan od milijun i jednog riječkog kafića, a s vremena na vrijeme i pozornica Off teatra Hrvatskog narodnog kazališta Ivana plemenitog Zajca), Jadran (prije izdisaja kino-dvorana s non-stop predstavama) i Neboder (otvoren 1955., danas Hrvatski kulturni dom, srećom s modernom kino-dvoranom sjajnih, s posljednjih godina odabranim serijalima suvremenih svjetskih kinematografija i najboljih djela svjetskih redatelja) – počinjala najslađa čarolija naših junoških ljeta. Najprije smo obožavali kauboje i Tarzana, ne znajući tada da je Johnny Weissmueller, kao dječak zvan Johann Weissmueller, jedno vrijeme po premještaju svoga oca, mornaričkog časnika, m o ž d a živio u Rijeci i, m o ž d a proplivao baš na Kvarneru. Poslije smo gledali sve; i Kome zvono zvoni, i Sayonaru, i Majko slušaj moju pjesmu, i Prodavačicu ljubičica, i Martina u oblacima i Gradić Peyton... U čarobnoj smo tami drhtavom desnicom prvi put stezali još drhtaviju ljevicu svoje prve ljubavi, doživjeli svoj prvi poljubac, makar i ne filmski, vjerujući da smo i u mnogoljudnom uokolju samo svoji, sami na svijetu.
Čedna Parižanka
U majušnu Slogu, mi koji nismo živjeli na Zametu, najčešće smo išli na nedjeljne matineje, nekada i na zaprežnim kolima slovenskih kirijaša(!), pa i na čuvenu Parižanku s, tada obožavanom, Brigitte Bardot i starim šarmerom Charlesom Boyerom. Film je bio zabranjen za mlađe od šesnaest godina, ali nas, srećom, nitko nije provjeravao, a u odnosu na današnje filmove u toj pitkoj komedijici Brigitte je, prkosnih usana i maznog pogleda, bila je samo zericu obnaženija od – časnih sestara... Viševica se nikada nije dičila nekakvim premijernim repertoarom. Gledalište je punila najčešće radnička omladina, poslije ručka u obližnjoj popularnoj i jeftinoj menzi Torpedo. Bila je znana i po okrutnom humoru pubertetlija, koji su dobrodušnu paračicu karata, zbog njene jedne kraće noge i faličnog, grotesknog hoda, nazivali – trkaćom kokoši, stideći se toga samo koju godinu poslije. Ako se u džepu zadržao još koji dinar, išli smo na orijentalnu slatkoću u obližnu, također odavna preseljenu, slastičarnicu, a sadašnji studentski restoran Index. Onda smo tu kušali šampite, baklave, tulumbe i pili bozu.
Kino Beograd imalo je solidan repertoar i najumješnijeg tapkaroša iliti preprodavača karata u Rijeci. U godinama u kojima je, primjerice, fila za karte za film Div u Partizanu, s Jamesom Deanom i Elisabeth Taylor, počinjala nekoliko sati prije otvaranja blagajne i protezala se od kina sve do ondašnje, dugogodišnje mesnice Sljemena, a to će reći možda i dvjesto metara. Legendarni je tapkaroš, godinama već u dobrim spominjanjima, uvijek imao barem nekoliko karata u paru za mlade ljubavnike i odabranice njihovih srca. Za cijenu nitko nije pitao... U Dom JNA, malo pročešljanog filmskog repertoara, išli smo samo na neke filmove, ali i tada nekako nerado. Ideologija? Ma, ne! Tamo je, jednostavno, bila veća disciplina, a znalo je na ulazu vonjati na stereotipni menzaški menu. Garibaldi je bio idealan za matineje, kada bismo zbog kontrolnog iz matematike štrajkali mi iz Prve riječke hrvatske gimnazije, u kojoj sam poslije, kao vanjski predavač, i ja bio deset godina za katedrom. Tek tada sam shvatio da nikome od profesora ne bi bilo teško na kraju predstave stati pored izlaza iz kina – samo da im je do toga bilo stalo. Ta i oni su nekada bili učenici... U Jadranu je repertoar bio kakav-takav, a u sušačkom Neboderu u pravilu odabran, iako sam ja, još kao crikvenički osnovac, gledajući prije operacije trećeg krajnika u sušačkoj bolnici, što je vješto obavio dr. Bakotić, otac sveučilišnog profesora sa zagrebačkoga Pravnoga fakulteta dr. Božidara Bakotića, gledajući moj prvi film u Rijeci – gledao akcijski Inspektor voli gužvu.
Prva kravata
Sva su ta draga kina našeg djetinjstva, dječaštva i mladosti, sve su te predstave, koje su nas plakatima mamile s nezaboravnog majmunskog otoka, bezdušno nam otetog, kao netragom nestale. A samo u jednom danu, na dlanu su nam bili filmovi u kojima su igrali moj dječački ljubimac Audie Murphy, nenametljivi, povučeni i pravedni kauboj iz Dvoboja na srebrnom potoku, a u životu najviše odlikovani američki vojnik u Drugom svjetskom ratu, što bijaše i u autobiografskom Do pakla i natrag. Čarobna pjevačica Caterina Valente (Jednostavna djevojka), dostojanstveni Gregory Peck (Crtačica modela), nježna džepna Venera, kakve smo tada obožavali, Susan Hayward (Plakat ću sutra), muževni Yves Montand i božanstveno lijepooka i lijepa Alida Valli iliti rođena Puljanka/Puležanka Anna Maria Altenburger (Veliki plavi put, snimanje kojega smo kao mulci, ne trepćući dječjim očima, promatrali u Crikvenici!)... A prije filma i Filmske novosti, recimo broj 28, u kojima smo jedino mogli vidjeti kakve su golove davali Vukas, Bobek i Milutinović, kako je branio elegantni parader Beara, ili pak, kako je neumorni Franjo Mihalić pobjeđivao u maratonu... Kako skupiti toliko dinara?
Najprestižnije je ipak bilo gledati tada kultne pretpremijere, posljednje večernje kasne predstave u Partizanu, iako je strogi očev policijski sat počinjao prije nego što su donedavni klinci od prije petnaestak godina posljednjom korijerom tek kretali u noćnu Opatiju. E, ali tko bi sutra ujutro smio doći u razred, a da nije bio na pretpremijeri? To bi bilo gore nego da prethodne noći pod dekom nije slušao pjesme s Radio Luxembourga. Makar na repertoaru bila i bogte pitaj koja verzija priče o dr. Jackyllu i mr. Hydeu, poslije koje se, bome, nije bilo ugodno po uzbrdnim škuribandama uspinjati do stana na Belvederu. Od toga su neuspredivo ugodnija bila dva sata sjedenja na uskim drvenim klupama galerije, do kojih smo nekada dospijevali i zahvaljujući – falš-kartama.
Ni uz najbolju volju ne mogu se sjetiti kada sam posljednji put gledao film u Croatiji i Feniceu, u kojem sam se na predstavi samo za novinare do dna duše naplakao uz prvi put viđenog Mog oca na službenom. Supruga i ja posljednjih smo godina najčešće odlazili u HKD, u kojem sam baš nje radi, jednoga davnoga poslijepodneva, u kino prvi put pošao u odijelu s bijelom košuljom i kravatom. I nikada zbog toga nisam požalio.
Tekst je izvorno objavljen u katalogu Art-kina Croatia - autor Mišo Cvijanović Cvijo
-
Konferencija (tzv. Riječka konferencija) o uređenju prometa između JDŽ i Vojne uprave Zone B održana je od 17. do 21. kolovoza 1945. u prostorijama Inspektorata JDŽ u Rijeci.
Prema privremenim odredbama, službeni jezik službenika JDŽ i službenika Željeznica Vojne uprave (ŽVU) Zone B na potezu Sušak – Rijeka bio je hrvatski, ali u svrhu lakšeg i bržeg sporazumijevanja dopušteno je sporazumijevanje i na talijanskom jeziku. Promet vlakova obavljan je preko spojnog kolosijeka, koji je bio u produženju VII. kolosijeka na stanici Rijeka. Putnički vlakovi iz pravca Sušaka po pravilu su prelazili bez zaustavljanja preko VII. kolosijeka na prugu prema Sv. Petru ili na koji podesni kolosijek, s kojega je vlak guran na jedan od peronskih kolosijeka. Garniture vlakova ostale su do odlaska na stanici Rijeka. Iz Sušaka u Rijeku polazio je vlak samo s prtljažnim i direktnim putničkim kolima. Održavanje spojnog kolosijeka Sušak – Rijeka do prve ulazne skretnice stanice Rijeka obavljao je JDŽ, kao i nadzor nad tim kolosijekom. Službu razmještaja na stanici Rijeka obavljala je ŽVU Zone B. Granica područnog razmještanja bio je most na Rječini. Poslugu signala i staničnih skretnica u Rijeci obavljalo je osoblje ŽVU Zone B. Tranzitni vlakovi mogli su prometovati u svako doba dana. U svrhu slobodnog prolaza lađa na Rječini promet je obustavljan u sporazumu s zainteresiranima. Tranzitni vlakovi sastavljani su do 50 osovina, a smjeli su voziti brzinom od 5 km/h. Pred svakim vlakom na udaljenosti od 20 m morao je ići službenik opskrbljen potrebnim ručnim signalnim sredstvima radi osiguranja prometa preko puteva (ulica), a koji je ujedno bio dužan uvjeriti se o ispravnom položaju skretnica i pokretnog mosta na Rječini. Vuču vlakova između Sušaka i Rijeke obavljale su JDŽ. Pomoćne lokomotive i pomoćna kola između Sušaka i Rijeke dostavljale su JDŽ. Tehnički pregled kola po propisima RIV i RIC obavljao se na stanici Rijeka i to za kola koja su dolazila i odlazila putničkim vlakovima ispred prijemne zgrade stanice Rijeka, a primopredaja kola i kolskog pribora na stanici Rijeka. Otpravljanje putnika, prtljage i ekspresne robe u pravcu Sušaka vršile su na stanici Rijeka JDŽ Otpravništvo za putnike i prtljag Rijeka JDŽ, po tarifama koje su vrijedile na JDŽ. Pregled putnika i prtljage obavljao se u zajedničkoj prostoriji koja je bila određena za obje carinarnice. Da se putnici ne bi podvrgnuli dvostrukom pretraživanju, pregled ručne prtljage obavljala je ona carinarnica na koju su putnici ulazili. Druga carinarnica ograničila se po pravilu samo na sudjelovanje u tom pregledu, osim slučajeva kada je smatrala potrebnim da i ona obavi pregled u vlastitoj nadležnosti. Kod međunarodnih vlakova ili direktnih kola koja su dolazila s područja Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ) ili koji su bili određeni za područje DFJ ili dalje preko nje, pregled ručne prtljage obavljali su organi obiju carinarnica u kolima za vrijeme stajanja vlaka. Propisi za otpravljanje putnika, prtljage i ekspresne robe u prometu između okupiranih zona A, B i tadašnjeg područja DFJ objavljeni su 23. kolovoza 1945.
Temeljem navedenih propisa, putnici, prtljaga i ekspresna roba iz Zone A za Zonu B odnosno za tadašnje područje DFJ otpravljani su do stanice Divača odnosno Sv. Lucija – Tolmin, a u pravcu Ajdovščine do stanice Batuje, od Divače do Rakeka ili Rijeke, odnosno Podbrda a odande dalje direktno do izlazne stanice. Ovo je vrijedilo i u obratnom pravcu. Od stanice Batuje otpravljanje je bilo direktno do izlaznih stanica pruge Batuje – Ajdovščina. Sa stanica te pruge otpravljanje se obavljalo do stanice Batuje. Putnici, prtljaga i ekspresna roba iz Zone B za tadašnje područje DFJ otpravljani su do Rakeka ili Rijeke odnosno Podbrda, a odande dalje direktno do izlaznih stanica. Ovo je vrijedilo i u obrnutom pravcu.
Putnici, prtljaga i ekspresna roba iz Zone A za Zonu B i obratno otpravljani su do Divače, Batuja odnosno Sv. Lucije – Tolmin i odande do izlazne stanice Zone B.
Željeznička uprava Zagreb JDŽ uspostavila je 23. kolovoza 1945. promet ekspresne robe, komadnih i kolskih pošiljaka s Vojnom upravom Zone B, a od 1. rujna 1945. otvoren je i promet putnika i prtljage.
Izvor: S. Lajnert, Inspektorat željeznica kod Vojne uprave Jugoslavenske armije VUJA) u Rijeci i željeznice Slobodnog teritorija Trsta (STT)
-
Starica spasila Grobnik od vraga!
Priča se da je jednoga dana vrag odlučio maltretirati Grobničane. Legao je na mjestu gdje je najviše ljudi prolazilo i svojom pojavom terorizirao mještane. Mještani su pozvali svećenika i uz njegovu pomoć antivražjim metodama i ritualima pokušali otjerati vraga, što se pokazalo uzaludnim sve dok iz gomile ljudi nije izašla jedna starija žena. Starica je odlučno krenula prema vragu, izvodeći striptiz. Vidjevši je ko od majke rođenu, vrag je pobjegao glavom bez obzira.
-
RIJEKA U BUDUĆNOSTI
Ovako je Novi list br. 130, od 12. svibnja 1906 pisao o budućnosti Rijeke,o budućnosti koju sada živimo:
U vieku 2000
Kako će biti godine 2000. na Rieci i Sušaku? Takav upit je stigao na urednika „Riečke subote". Na taj upit evo odgovora: Rieka brojit će 200.000 stanovnika mješovite narodnosti a najviše Hrvata. Trgovina i industrija biti će glavno privredno sredstvo stanovništva. Promet će biti osim sa parobrodima i sa zračim promicalima, te električnim automobilima. Željeznicom će se odpremati samo surovine. U sredini Kvarnera će biti ogromna plivajuća Terasa u veličini današnjega grada Rieke. Ova terasa će biti spojena sa gradom kretajućim mostovma i lebdećim željeznicama, koje će na visokim gvozdnim žicama prevažati građanstvo na terasu. Na Terasi biti će glavni gradski trgovi, zabavišta, plesaone, vrtovi, bazari, rječju sve što se sada na Rieci ne može smjestiti poradi tiesnog prostora, koji je potrebit za trgovnu. Ili pako obratno t.j. u gradu će se sve ono smjestiti što smo za Terasu opredielili — a na Terasi će biti veliko spremište za trgovačku robu.
Zvaniči život biti će po prilici ovako sredjen: Dobrovoljno čnovničtvo, trgovci,, državno činovničtvo i radnici. U dobrovoljno činovničtvo sa stalnom plaćom spadat će zemaljska obrana, sigurnost, škola i duhobrižiničtvo (svećenici), državno činovničtvo biti će od uprave zakonodavstva, prometa, osiguranje posjeda, pravda, zapta, poslodavaone, životno osiguranje. Radnici će si dieliti u radnike umjetnosti (glazbe, kazališta, slikanja itd), stručo radničtvo, rukotvorno radničtvo itd. Trgovina će biti osigurana međunarodnim konvencijama. Uslied toga će i sam grad poprimiti sasma drugo lice, n.p. Gomila će nestati. Prometna centrala će biti na jur pomenutoj Terasi i na Mlaki. Na Pehlinu, Drenovi i Grobniku će biti silne tvornice. Sušak biti će grad od kojih 80.000 stanovnika, a imat će sa Riekom konvencionalna zajednička promicala i posebni Skver u Martinšćici za veiike prekooceanske i ratne brodove. Ugljen će se crpiti kod Bribira i Novog. Na mjestu, gdje danas stoje stare kuće k.z. Korošac, biti će veliki moderni oktogon: Bazar, gdje će se smjestiti prekomorska roba te Japanski i Kitajski predmeti
Nad Rječinom će biti ogromno gvozdeno kazalište u formi mosta, od kojega će ocjelni stupovi na obiju obala Rječine nosit na sebi to silno gvozdeno zabavište Sušačana i Riečana, poput svodova Eifelova tornja. Eto tako će biti kod nas g. 2000. Tko ne vjeruje neka pričeka tu dobu, pa će se osvjedočit, da naš izjvestitelj nije lagao.
-
... ajde nisu je okovali svim tim silnim zelezom, al da su je prevec prebetonirali :skartoc
-
JŠK SLAVIJA
Osim Orijenta, najpoznatijeg Sušačkog nogometnog kluba, na Sušaku je bilo još nogometnih klubova. Najpoznatiji među ostatkom svakako je JŠK Slavija - Trsat, koji bi da još postoji, negdje u ovo vrijeme slavio 105 godina postojanja. Klub je dobio ime po uzoru na SLAVIJU iz Praga (u to vrijeme jedan od najboljih klubova Europe). Jedan od utemeljitelja Kluba bio je njen prvi i dugogodišnji predsjednik Gustav Stošic, a uz njega odbornici Mihael Mihelćić, Klemento Kamenar, Drago Koharević i Ivan Matrljan. Ispočetka se nogomet na Trsatu igrao na pogodnim lokacijama koje su mogle poslužiti kao improvizirana igrališta. Počelo je na ravnici blizu "Lokve" na predjelu zvanom Sad, zemljištu uz staro groblje.
Ubrzo "Slavijaši" sele na "Ungarezovo", ravnicu uz sadasnju Krautzekovu ulicu blizu Rubešove kuće (sada skladište "Jasena"). Za igranje je korišten i prostor Vele Ravne na Rupnu, a pogotovo "Njivina" iza škole gdje je kasnije izgrađena Dvorana Mladosti. Povremeno se igralo i na prostoru Brajda, kamenoloma u Martinšćici.
Početkom Prvoga svjetskog rata prekinuta je svaka aktivnost nogometaša, a 1919. godine - kada je već Trsat bio pod okupacijom Talijana - obnovljena JŠK SLAVIJA nastavila je svoju aktivnost. Talijanska vojna komanda na Trsatu namjeravalaje na prostoru Njivine izgraditi "pravo" nogometno igralište, ali su Trsaćani taj prijedlog na sastanku cjelokupnog članstva energično odbili. Ubrzo je zalaganjem Orijenta i njegovih članova započela gradnja igrališta na Krimeji na kome su listopada mjeseca 1922. godine odigrane i prve utakmice, a svečano otvaranje uslijedilo je 20. svibnja 1923. godine. Svi sušacki klubovi potom su svoje utakmice igrali na novom igralištu, Slavija također.
Između dvaju svjetskih ratova Slavija se uspješno takmičila u prvenstvu I. Župe Zagrebačkog podsaveza zajedno sa sušačkim klubovima Orijentom, Jelom, Viktorijom i Triglavom, kostrenskim Jadranom, te klubovima iz Crikvenice, Kraljevice, Bakra, Hreljina, Krasice i Delnica. U istom je vremenu igrala niz prijateljskih utakmica s klubovima iz Zagreba, Karlovca, Ogulina, a gostovala je u Trstu, Rijeci (Fiume), Postojni i Kranju.
Najveće uspjehe Slavija je zabilježila u prvoj polovici tridesetih godina prošlog stoljeća. Godine 1933. osvojila je prvenstvo I. Župe Zagrebačkog podsaveza, a u susretu za Pokrajinskog prvaka Hrvatske izgubila je od BGSK Bjelovar. Već 1935. godine, počela je seoba najboljih trsatskih igrača u bogatije klubove Orijent i Jelu. Nakon Prvog svjetskog rata na Trsatu je niknulo nekoliko malih, "divljih' neregistriranih klubova čija su imena bila: Primorje, Zrinjski, Ilirija, Hajduk, Slaven i Saksonija na Vojaku. Njih su formirale grupe odraslijih dječaka, vijek trajanja bio im je vrlo kratak, ali iz njihovih redova regrutirali su igrače JSK Slavija i SK Frankopan, drugi trsatski klub osnovan 1919. g. koji je djelovao do 1926. g. kada se fuzionirao sa Slavijom. I taj je klub dao svoj doprinos razvoju nogometne igre u ovom kraju. Kraće vrijeme 1928. g. na Trsatu je postojao i ŠK Trsat.
Po završetku Drugog svjetskog rata Trsat nije obnovio nogometni klub. Najbolji igrači prijeratnih susačkih klubova okupljeni su 1946.g.u novoformiranom Fiskulturnom društvu JEDINSTVO Sušak koje se takmičilo s najboljim hrvatskim klubovima u novoformiranoj Hrvatskoj ligi. Kada se FD Jedinstvo početkom 1947. g. spojilo s FD Primorcem u novo društvo PRIMORJE, a ovo se početkom 1948. g. fuzioniralo s riječkim Kvarnerom, na Trsatu je 22. prosinca 1948. g. osnovano Fiskulturno društvo BUDUĆNOST u kome su osim Trsaćana okupljeni i drugi susački igrači. Budućnost je uspješno nastavila tradiciju prijeratne Slavije, ali je voljom nekih sportskih djelatnika Sušaka 22. lipnja 1953. g. prestala postojati, točnije preimenovana je u novi Orijent koji je nastavio tradiciju onog iz 1919. godine. Ovim je činom zauvijek zamro nogomet na Trsatu, prekinuta je tradicija i uspomena na JŠK Slaviju.
(http://img69.imageshack.us/img69/4107/slavijao.jpg) (http://imageshack.us/photo/my-images/69/slavijao.jpg/)
-
Jednom su jednog starog pastira, koji je već preko sedamdeset godina čuvao ovce upitali novinari: "Možete li nam ispričati nešto osebujno, što vam se zasigurno moralo dogoditi, za tako duga razdoblja." Razlog, zašto su uopće novinari došli je bio: država je odlučila da mu dodijeli počasnu mirovinu za njegov osamdeseti rođendan, jer je pošteno obavljao svoj posao eto već punih sedamdeset godina, a nikakvih drugih osnova ne bi mogao imati po kojima bi dobio zasluženu mirovinu, jer nije bio nigdje prijavljen, na nikakvim platnim spiskovima poduzeća.
Starac se ispočetka branio, da je on običan pastir i već mu je bilo neugodno što su uopće došli oni kojih se niti u snu čovjek ne bi nadao, a kamoli da će još o njemu netko i pisati u novinama, za koje je on, onako nepismen, samo znao da postoje. No, novinari kao novinari, napasni kao osice, nisu se dali tek tako otpraviti. A prostodušni je starac na kraju ipak popustio i započeo pričati.
Imao je on običnih priča, koje su za običnu raju i koje se mogu pričati uz vatru djeci, jedino je mislio da su one suvišne. Kada sam imao dvadeset godina, našao sam u šumi malo nejako psetance.
Onako malešno mi se smililo, pa sam ga jednostavno pokupio sa sobom bez razmišljanja. Već nakon par dana mi se to pseto privrglo, i ja sam ga zavolio. Svuda sam ja njega vukao sa sobom, dijelio sa njim što sam i sâm imao. I pseto je lijepo napredovalo.
No, seljani su me počeli zadirkivati govoreći da je to vuk i da ga trebam ubiti, jer da će se veliko zlo dogoditi. Kako sam ih mogao poslušati, kad mi je srcu priraslo i gotovo. Pseto je postalo kršno, veliko, i kad bih ponekad nešto bio zaboravio u selu, slobodno sam ga pustio, rekavši da mi to sam donese. Gledao bi me za trenutak u oči, kao da traži na neki drugi način, a ne riječima, što sam mu kazao. Bio je to vrlo pametan pas i pomagao mi je revno čuvati ovce.
Jednog kasnog, ljetnog popodneva, nebo je nekako pritislo. Bilo je vedro, ali zrak je bio težak, kao da će kiša.Ušao sam u kolibicu u planini, u kojoj je bio i tor za ovce koje su tu plandovale u sjenci par stabala. Čim sam legao na ležaj, oči su mi se same sklopile. Bilo je sparno.
Ne znam koliko sam dugo ležao, tek nešto me je prenulo iza sna. Neko krkljanje i režanje. Sve je bilo nekako prigušeno, tako da nisam bio siguran da li ja to spavam ili sam budan. Izašao sam da vidim ipak što je. Vrata kolibice su gledala na zapad. Narančasta sunčana lopta je bila još za koplje visoko. U smjeru prema suncu moj je pas sjedio. Gubica mu je bila sva krvava, a kako je bio okrenut postrance, sunce mu je narančasto prosijavalo kroz oči. Kao da je mjesto njih imao dvije žeravke. Sve je izgledalo tako nestvarno tim više, što se ispred njega nalazila hrpa pušećeg mesa iz prohujalog života. Odmah sam shvatio što je bilo na stvari.
Ušao sam hladno mirno u kolibu i skinuo pušku ponad vrata i ponovno izašao. Podigao sam lagano pušku, nanišanio mu glavu, glavu mog vuka. On se nije ni pomaknuo. Kao da je osjećao krivicu što je prokockao moje povjerenje, koje sam u njega uložio. Povukao sam obarač i on je pao.
Da bih nekako spasio, što se spasiti dalo, otišao sam u selo po nekog od seljana i kola. Pomalo me je bilo i sram što prije nisam seljane poslušao. Sunce je upravo zalazilo, kada smo počeli tovariti leševe ovaca u kolica. Možete si zamisliti koliko je bilo moje zaprepašćenje kada sam izmedju ovaca naišao na tri leša vuka i jedne vučice. Srce mi se steglo, a na oči mi grunuše suze. Ubio sam svog istinskog prijatelja. Posumnjao u zvijezdu na nebu.
Odonda je prošlo šezdeset godina, a ja tu sliku ne mogu zaboraviti, kao da se danas zbilo. Odonda sam se nekako povukao u sebe. Riječi su mi nevoljko prelazile preko usana. Bio sam vrlo pažljiv. Jasno mi je postalo da nema više mjesta u mojoj duši za bilo kakvo osuđivanje bilo koga.
Cijena toga je bila visoka, a niti me je tko pitao da li želim kupiti to iskustvo.
-
Dobra
-
Lucinski vir
Na Grobniku, između Martinova Sela i Lukeža, visoko se nad Rječinom diže jedna stijena. Mjesto je to tragične pogibije djevojke Luce. kćeri mlinara Martina Juretića.
U neko vrijeme, poslije smrti hrvatskih velikaša Petra Zrinskog i Krsta Frankopana, stari grad Grobnik pripao je jednom njemačkom grofu. U to doba živjela je na Jelenju Lucija, djevojka od 18 godina, cvijet cijele Grobnišćine. U nju se zagledao taj njemački grof. priželjkujući da i ona njega zavoli, te ju je lijepim načinom pozivao u svoj kaštei. Ali sve uzalud jer Luce nije htjela pristati.
Jednoga je dana grof opet sretne, pozva je u grad, no ona ga odbije; niti da ga pogleda, već pođe dalje. Grofu tada srce uskipi gnjevom i on zaželi osvetu. Naredio je drugi dan slugama da pođu na Jelenje, Lucu u kući uhite, svežu u konope i dovedu na njegov posjed.
Kad je Luca, sjedeći kraj prozora, vidjela da se njezinoj kući primiču grofovi plaćenici, shvatila je da joj prijeti pogibelj. Očajna. trkom je pobjegla do Rječine i kad je uvidjela da im ne može uteći, bacila se s one visoke stijene pravo u vir hladne, duboke rijeke. Grofovi grabanti vratili su se neobavljena posla, a za Lucijom je tugovala cijela Grobnišćina.
Mjesto na kojem se djevojka utopila narod već stoljećima zove Lucinski vir.
-
Iz prošlosti Rijeke
Opskrba vodom
Za vrijeme ratnih sukoba u Rijeci su stradale obale, ceste, mostovi, zgrade...
Postojala je bojazan i za gradski vodovod, a bez vode nema života.
Pokrenuto je traženje rješenja u slučaju nesreće. Sve se vršilo u tajnosti, a traženi su bili kućni privatni bunari u zgradama izvan središta grada Sušaka. U velikoj tajnosti ispitivalo se tko posjeduje svoj bunar ili šternu. Središte grada bila je zagonetka.Tajnim istraživanjem mnogo toga je došlo na vidjelo. Nekoliko primjera: u ulici Ivana Gorana Kovačića pronađena je kuća dviju udovica koje su u kuhinji imale živu vodu i zdenac, zatim na mjestu gdje je sada pothodnik, križanje željeznice i Boulevarda, pronađen je također bunar, a u susjedstvu također.
Najveće iznenađenje bio je ogromni bunar i tekući izvor pitke vode na Piramidi gdje je sada izgrađena zgrada Konstruktora. Odmah su učinjeni popisi i opisi, a stanari su zamoljeni da sve drže u tajnosti. Dobivali su tablete za održavanje čistoće vode. Srećom rat je završio i s njim razne okupacije, a vodovod nije stradao.
Maks Peč
-
Iz prošlosti Martinšćice
SPOR OKO POGAČE
Svejedno je, znate li ili ne, kako se jednom zvala cesta, što se vijuga uz pećinski predjel, na kome se kao nekakva mala oaza sačuvalo nešto zelenila. Ime je cesti tuđe, a tuđa su bila i gospoda, što su joj ga nadjenula, valjda da se ulaskaju nekom hapzburškom nadvojvodi, čija se bolja polovica zvala Doroteja. To je bilo prije jedne stotine i nekoliko godina, prigodom otvorenja Lazareta u lijepoj uvali Martinšćici.
Uvala zaista lijepa. Nikakvo čudo, što su po gdjekoji htjeli u nju da smjeste čak i drevnu Tarsatiku. Može se reći da joj je priroda bila već u davnini vanredno blaga. Ne samo što joj je s morske strane stvorila divno zaklonište, ona je tu udarila i korito zdravoj pitkoj vodi i - štaviše - u zaleđu joj je podigla gustu šumu, da je štiti od divljih nasrtaja pomahnitale bure.
Trebalo je samo, da se u uvalu useli čovjek, pa da se sav onaj čarobni kutić, zabijeli od čistih kuća, gospodskih palača i drugih vitkih zdanja.
Ali čitava uvala ne pruža nikakva traga, da je u njoj ikada postojao kakav grad. Pa ni u najdavnije doba, u najtamnijoj vremenskoj noći. Ni grad, ni selo, ni ikakvo naselje.
Na vrhu Solina, strmog brda, što uvalu zatvara sa kostrenske strane, nalaze se i danas nekakve ruševine. Narod ih zove »kloštar«. Ima ih, koji nagađaju, da su nekad ondje gore stanovali Benediktinci, ali zato nema nigdje nikakve potvrde. A pravo je čudo, što nije - ukoliko se zna - nijednog samostanca privukla želja, da se u onoj blagoj uvali smiri.
I tako je prolazilo vrijeme. Potok, što se nekoć zvao »Javor«, žuborio je iz godine u godinu svoju vječitu pjesmu, a šuma u zaleđu sve se više rijedila, propadala, dok nije naposljetku gotovo sasvim nestala i iza sebe ostavila samu tvrdu, sivu goljet. Sad je i bura imala otvorena vrata, a slobodan put imale su i vode, i naročito za jačih kiša provaljivale u uvalu noseći sa sobom mnogo zemlje crvenice. Tada je tek ušao u uvalu i čovjek, ali ne da u njoj gradi domove svoje, već da sadi vinograde. I tako je uvala postala sve življa, osobito o berbi, kad bi nagrnula u nju mladost, da po lozama kupi slatki, zlatni plod, koji ju je poticao na pjesrnu i veselo klikovanje.
I na dan sv. Martina bivalo je u uvali življe. U ono davno vrijeme, možda i prije punih šest vijekova, dok u uvali nije još bilo nijednog ljudskog krova, našla se pobožna duša, koja je milosrdnom svecu sagradila na pustome žalu kapelu. I tako bi svake godine, na dan 11. novembra svijet silazio u uvalu da se dobrom svecu pomoli i da mu zahvali, što je u podrumima novo vino odlično ponijelo.
I od te skromne crkvice uvala je dobila svoje ime Martinšćica. Kada? To neka Bog zna! Jedno stoji: to joj je ime dao okolišni narod, po onom istom iskonskom jezičnom zakonu, po kome su njegova braća na otoku Cresu okrstili takvim imenom jednu svoju uvalicu od davnine posvećenu sv. Martinu. Razlika je samo u tome, što se oko crkve sv. Martina na Cresu okupilo jedno čitavo selo, dok je ova pod brdom Solinom ostala dugo vremena gotovo sasvim samotna.
Međutim njezino ime nije ostalo nezabilježeno ni u starijim analima. Kapelica se sv. Martina spominje čak već i god. 1445. A ima još nešto. U prvoj polovici šesnaestog vijeka bjesnio je u uvali pravi rat, i to zbog mlina, koji se također spominje u starim listinama. Oko god. 1630. pripadao je taj mlin zakupniku trsatske gospoštije, Franju Knežicu. Jednog dana nahrupi u Martinšćicu kapetan Petra Zrinjskoga, i silom prisvoji sebi Kneževićev mlin. No ne potraja dugo i pred Martinšćicom osvanu pet bojnih lađa sa dvjesta momaka. Tim lađama zapovijedao je čovjek senjskog zapovjednika Herbersteina. U isto vrijeme pritisnuo je sa zapadne strane Martinšćicu i riječki kapetan de la Rovere, sa 300 ljudi. I kapelanu bakarske zrinske gospoštije nije ostalo drug, nego da se povuče u Bakar, a mlin da ostavi dotadašnjem gospodaru Knežiću.
Poslije 35 godina odmah nakon tragedije u Bečkom Novom mjestu, u tihoj je Martinšćici i opet odjeknuo zveket oružja. Misleći da i mlin u Martinšćici pripada Petru Zrinjskome Herbersteinovi su Nijemci u svom divljem naletu udarili i na nj i prisvojili ga u ime svoga gospodara Herbersteina. Trebalo je dugo, dok je mlin došao opet u ruke riječkih duvna Benediktinka kojima ga je Knežić bio međuto poklonio.
Ali taj mlin ima i jednu svoju, iako ponešto komičnu historiju. U ono isto vrijeme, kad je Zrinjski bacio oko na nj, upravljao je njime mlinar Valić koji je također ostao zabilježen u analima naše lijepe Martinšćice. Evo kako je do toga došlo:
Postojala je nekakva prastara oporuka, po kojoj je bakarskom kaptolu pripadalo pravo da vrši glavne funkcije u crkvi sv. Martina u uvali. Bakrani su se tim pravom oduvijek i koristili. Osim na dan sv. Martina. dolazili su oni u Martinšćicu i u prosne dane, u procesiji, i tom prilikom čekala ih u onom historičkom mlinu starim običajima određena i posvećena pogača. Nevolja je htjela, da je ta pogača postala vremenom – kamenom smutnji. Razmimoilaženja između već prije spomenutog mlinara Valića i bakarskih kanonika izbijala su otuda, što se časnoj bakarskoj gospodi ona pogača činila premalena, dok se mlinaru činila iako ne baš prevelika, a ono sasvim »prema propisu«. Jednog je dana - -bilo je to uoči Uzašašća godine Gospodnje 1731. – došlo je i do oštrijih. Pošto su kao običajno bakarski kanonici i toga dne blagoslovili vinograde i mlin, mlinar im iznese dužnu pogaču. Jedan je od časne bakarske gospode uze u ruku, malo je odmjeri, pa zavrtivši glavom reče:
- Ova pogača ne teži ni tri libre, a morala bi najmanje četiri.
Mlinar stao da dokazuje, kako se u starije vrijeme poklanjala još manja pogača, uz čašicu vina – i to više iz dobre volje. A kanonici svi u jedan glas:
- Ili će pogača biti od četiri libre ili ćemo mi sami da krojimo pravdu.
Mlinar iznosi svoje razloge i ne popušta. A ne popuštaju ni kanonici i sada je tek nastalo potezi povuci. Navalili listom na jadnog mlinara, i ljudski ga istukoše. Umiješala se i mlinareva žena, pa izmlatiše i nju. U gužvi neko je od kanonika oteo s mlinareva ognjišta kotao, drugi tavu i sve to poniješe u Bakar kao trofeje. Došlo i do suda, i tu je siromah Valić odnio kraći kraj: morao je da plati novčanu globu od jedne petice i četiri libre voska.
Od prilike neko stotina godina prije Talijan je Tassoni sastavio tragikomični ep »Ugrabljeni sić« (La secchia rapita). Znači da je u ono doba dolazilo i drugud do ovakvih i sličnih herojskokomičnih natezanja. Uostalom takvih herojskosmiješnih natezanja ima i danas, često i oko stvari, što možebiti i ne nadilaze vrijednost pogače od četiri libre!
Pet šest godina iza one prve bitke u mlinu, došlo je opet do slične gužve. Mlinar je ovaj put kanonicima spremio pogaču prilično krupniju, ali sada su časna gospoda tražila hljeb od pola »stara«, čemu se je mlinar odlučno usprotivio. I opet je došlo do kreševa, mlinar je i tada ostao kraćih rukava i polomljenih kostiju, dok su kotao i tava ponovo odmarširali u Bakar kao trofeji.
Iz ovoga se vidi da bi naša povjesnica mogla biti također i zbor više manje veselih natezanja...
-
:greensmile
Jadan mlinar! Što je nekad lijepo bilo biti crkvenjak - Bog to hoće i deri, uzimaj od sirotinje!!
-
Kantrida - od snova do stvarnosti, od kamenoloma do stadiona - 1. dio
Legendarni stadion na Kantridi na kojem se utakmice još dan danas igraju nastao je prije skoro cijelog stoljeća i po tome je jedinstvena pojava u današnjem hrvatskom nogometu i ovom dijelu Europe. Bilo je to krajem 1912. godine, a igrači sušačke Victorije već su duže vrijeme razmišljali gdje da urede pravo nogometno igralište propisanih dimenzija. Naime, igralište na Gimnazijskom trgu bilo je premaleno i zapravo limitirajući čimbenik u daljnjem razvoju njihove igre. Martinšćica je bila pogodna obzirom na dimenzije, ali ipak predaleko jer tada nije bilo lako organizirati prijevoz.
Rješenje s Kantridom začeto je zahvaljujući međunarodnoj utrci na 10 km koja se organizirala u Rijeci. Svima je bilo jasno da se ta utrka svodi na nadmetanje između dva velika tadašnja rivala: Sattija iz riječke Olimpije i Sušačana Dragutina Šafara iz Victorije. Obojica su oformili neke vrste timova s prijateljima trkačima uz koje su trenirali i spremali se za utrku i prikrivali se jedni od drugih. Nikola Bošković, aktivan član Victorije, ovako je kazivao: „Dogovorili smo se da sa Šafarom treniramo trčeći od Kantride do Voloskog. Nikome nismo ništa govorili, nego smo otišli jedne nedjelje rano ujutro na Kantridu i tamo se u jednoj gostionici svukli i počeli trenirati. Bili smo to ad hoc dugoprugaši: Šafar, Albaneze, Novaković, Sikić, Heinbrich i ja. Nakon dvosatnog treninga počeli smo se dogovarati o našoj taktici i kako ćemo složno omogućiti Šafaru da zavara ostale trkače i tako odnese pobjedu. Tako smo sjeli na zid kraj ceste iznad tadašnjeg velikog kamenoloma na Kantridi. Gledajući dolje na tu veliku plohu punu kamenja, sve iz šale počeli smo govoriti o mogućnosti izgradnje nogometnog igrališta. Ne ispitujući dalje, jer smo skoro svi bili uvjerenja da bi samo u mašti mogli sanjariti o igralištu na Kantridi, napustili smo Kantridu i vratili se na Sušak gdje nas je poslijepodne na Gimnazijskom trgu čekao drugi trening - nogomet... Te iste večeri na zidiću uzduž trga sjedili su Eneo Forenpoher, Tona Margan, Brana Novaković, Roman Prestini. Nakon mog dolaska počeli smo razgovarati o treningu na Kantridi. Odmah smo prešli na naše otkriće, na mogućnost izgradnje igrališta na Kantridi, Margan je odmah prihvatio stvar jer je on već htio i brda micati, samo da se stvori jedno propisno igralište. Brzo smo se dogovorili da bez svakog daljnjeg pripovijedanja odemo na Kantridu i da stvar točnije promotrimo. Dogovoreno, drugi dan učinjeno.
Silazimo prema kamenolomu i opažamo veliku razliku od pogleda sa zida na cesti. Dugi nizovi sitnog kamena složeni i nabacani do metar i pol visine. Zemlja je ispod tog kamenja ravna pa nema poteškoća da se očisti od kamenja. Počinjemo koracima mjeriti plohu i dolazimo do zaključka da bi za nas bila savršena, ali kako doći do toga? U razgovoru slažemo fantastične planove, polako se odmičemo od kamenoloma i uspinjemo na glavnu cestu. Konačno donosimo prvi zaključak: pođimo na litru domaćeg vina i ne govorimo nikome ništa. Kada smo se malo okrijepili, počelo je razlaganje što i kuda sada. Nagli obrat: Margan ustaje i pozdravlja gospodina Bačića, vodećeg člana Hrvatskog Sokola Kantrida-Zamet, koji navraća k nama. On stanuje u susjednoj kući, a inače je građevinski poduzetnik. Nakon kraćeg objašnjenja o svrsi našeg razgledavanja kamenoloma, Bačić nam daje sve potrebne podatke i tako saznajemo stvarno stanje stvari. Prije svega da je zemljište vlasništvo Općine Kastav koja ga je dala mađarskom poduzeću Schwarz & Gregerson za vađenje kamena za gradnju pristaništa Riječke luke na 10 godina. Kamenolom se više ne upotrebljava pa stvar leži u prvom redu u rukama tvrtke Schwarz & Gregerson jer to poduzeće plaća najamninu Općini Kastav. Treba dakle ishoditi dozvolu od te mađarske tvrtke. Pogledali smo se zamišljeno i sve naše kombinacije odmah su se rasplinule. Ne postoji nikakva nada jer stvarnost je drugačija. Oprostili smo se s Bačićem kojeg smo zamolili da sve za sada ostane medu nama kako netko drugi ne bi pokrenuo kakvu akciju. Do tada su se utakmice u Rijeci igrale uglavnom na igralištu na Pioppima, koje je bilo u viasnišrvu obitelji Kvassay a ova obitelj je to zemljište prodala jednoj austrijskoj kompaniji koja će tu podignuti industrijsko postrojenje.
(nastavlja se)
-
Kantrida - od snova do stvarnosti, od kamenoloma do stadiona - 2. dio
... Iz Novog Sada je u Rijeku došao Miloš Crnjanski (kasnije je postao vrlo poznati književnik te je radio u diplomaciji Kraljevine Jugoslavije). On je postao đak Kraljevske mađarske trgovačke akademije. Čuo je za „Victoriu", a kako je već igrao nogomet u Novom Sadu priključuje nam se kao član i igrač. Igra srednjeg napadača. Nakon jednog treninga pratim ga kući i saznajem od njega da stanuje kod svog rođaka koji je generalni direktor tvrtke Schwarz & Gregerson. Budući da sam bio tajnik „Victorije", pozivam ga odmah na jednu povjerljivu sjednicu kluba radi važnih stvari. Istodobno držim povjerljiv sastanak s članovima odbora: Prestinijem, Forenpoherom, Marganom i Novakovićem. Čim su saznali o čemu se radi stvaramo plan za daljnje korake. Margan, Forenpoher i ja krećemo odmah drugi dan na Kastav do načelnika općine Jelušića. Njemu objašnjavamo stvar Kantride kao i sve okolnosti s tim u vezi, a posebno političke momente obzirom na riječke klubove. Tu dobivamo prvi pozitivni odgovor koji je glasio: „Čim primite pismenu dozvolu tvrtke Schwarz & Gregerson, Općina Kastav će vam izdati posebnu dozvolu za upotre¬bu zemljišta s kojega vas nitko neće moći udaljiti. Ohrabreni, vraćamo se na Sušak. Na izvanrednu sjednicu dolazi i Miloš CrnjanskL Sjednica se održava u mom stanu u Primorskoj ulici. Nakon kratkih formalnosti obavještavamo Miloša da smo dobili sve dozvole od općine Kastav, Sokola Kantrida-Zamet i sada trebamo još njega da pokusa dobiti od svoga rođaka dozvolu da to zemljište pretvorimo u igralište. Miloš nam je odmah rekao da to neće biti lako jer je generalni direktor mušičav čovjek te da će trebati čekati priliku kada bude dobro raspoložen pa će ga onda pokušati nagovoriti. Nekoliko dana nakon toga dolazi Crnjanski k meni i nas dvojica pišemo molbu glavnom direktoru da đacima okupljenim u klubu „Victoria" dade dozvolu da urede igralište na kamenolomu na Kantridi. Na Kantridi sam potražio gospodina Bačića i priopćio mu kako stvar stoji i da polažemo nade u ovaj naš pomalo zaobilazni put. Bačić nam je odgovorio da je on u poslovnoj vezi s tom tvrtkom i da je siguran da će ga taj direktor pitati može li se to dozvoliti, s obzirom da je zemljište vlasništvo kastavske općine.
Vrijeme je prolazilo, približavao se kraj školske godine. Crnjanski sve rjeđe dolazi na treninge. Ispiti su, ali nade nisu izgubljene. U samu stvar ne diramo da ne ugrozimo dobar rasplet. Razni sportski događaji odvijaju se prema postavljenim programima. Na Sušaku sve češće gostuju riječki klubovi. Mali Gimnazijski trg na Boulevardu je opet dobar jer Pioppi (Kvassay) su za nogomet nestali.
Konačno, sastajem se s Crnjanskim. Pruža mi kuvertu i kaže: „Evo tajnice, to je sve što sam dobio. Više nisam uspio i sada je na vama da radite što znate. Uzbuđeno otvaram kuvertu i čitam dopis tvrtke Schwarz & Gregerson kojim se dozvoljava studentima upotreba kamenoloma na Kantridi, ali samo uz uvjet da odobrenje za bilo kakvo preuređivanje na tom mjestu izda poglavarstvo nadležne Općine Kastav koja je vlasnik zemljišta. Osim toga, navedena tvrtka odriče se svake najamnine za upotrebu i prepušta stvar nadležnoj općini.
Dobro je. Izvanredna sjednica užeg odbora sazvana je za 9 sati navečer. Ozbiljno smo vijećali o tome kojim pravcem da krenemo i pred samu zoru smo se rastali. Prestini, Forenpoher i Margan otišli su u Kastav i odnijeli dokument. Dogovorili su sve pojedinosti i dobili obećanje da će Općinsko vijeće za osam dana donijeti odluku po kojoj se zemljište na Kantridi, bivši kamenolom, daje u najam klubu „Victoria" Rijeka-Sušak. Sada je trebalo raditi u najvećoj diskreciji. Otišli smo na Kantridu do gospodina Baćića koji je već sve znao jer ga je tvrtka Schwarz & Gergerson obavijestila o namjeri i zahtjevu sušačkih daka. Zajedno s Bačićem otišli smo na teren i pogledali što se tu najprije da ućiniti. On je, kao stručnjak, proračunao da će trebati oko pet do šest stotina kola za odvoz hrpa kamenja, i to tako da se zatrpaju veće jame i jedan kanal kako bi se dobila ravna ploha. Trebat će izraditi plan rada prema financijskim mogućnostima „Victorije".
(nastavlja se)
-
Kantrida - od snova do stvarnosti, od kamenoloma do stadiona - 3. dio
Ponovno se sastajemo i blagajnik kluba Mićel Biondić nam odaje poraznu činjenicu da u blagajni imamo tek 74 krune, a nama je za prve radove potrebno oko 1.200 kruna. Padaju razni prijedlozi. Forenpohera biramo za vođenje financijske akcije. U međuvremenu primamo obavijest Bačića kako je pozvan u Općinu Kastav i kako je od iste primio pismenu dozvolu da je sve u redu i da se može započeti s prvim radovima. Prvi se javlja Biondić s 40 kruna, pa Prestini s 50, Margan s 80, Forenpoher u ime svoje tetke polaže 200 kruna itd. Forenpoher i Margan odlaze sutradan na Kantridu predati novac Bačiću za glavne radove. Ovim činom nestala je naša zabrinutost. Dobili smo silnu moralnu snagu za daljnji rad. Na Kantridi su započeli radovi a da nitko osim nas nekoliko nije znao što se tamo radi.
Krajem zime 1912. godine već je izravnan teren. Nestale su velike naslage kamenja. Pokazale su se jasne konture budućeg igrališta koje se nikako nije moglo nazvati idealnim terenom za nogomet. Tvrdo pješčano tlo bez trave i mekane zemlje za uzgoj travnate plohe. No, ono se nalazi uz samo more, a što je najvažnije, veliko je. Dakle, nakon one „škatulice" na Gimnazijskom trgu, sada imamo igralište od 100 x 50 metara, a to je glavno. Na tvrdi teren smo naučeni, na njemu smo otvrdnuli, a što će donijeti budućnost, vidjet ćemo.
Skupine članova kluba odlaze svake nedjelje ranom zorom na novo igralište i ne vraćaju se do mraka. Čisti se veliki teren od sitnog kamenja. Radi se velikom voljom. Svi niti ne misle na drugo već da se teren što prije osposobi za igranje. Igraći prve momčadi, a posebno Mateljan, Jurković, Lipovac, Haramija, Prebeg, Veljačić, Albaneže i drugi, mjere površinu i označavaju pojedine dimenzije za vratnice, granice, centar itd. Forempoher nabavlja grede za vratnice, a Novaković s jednom grupom plete mreže. Pismoslikari, članovi „Victorije", izrađuju veliku natpisnu ploču veličine 8 x 1 metar koja će biti postavljena na početku ulaza na igralište.
9. ožujka 1913. (bila je nedjelja) sastaju se prva i druga momčad „Victorije", kao i obično ispred „Continentala", i kreće se na Kantridu. Taj dan održana je prva trening utakmica na novom igralištu. Organizira se uprava igrališta i rade planovi za svečano otvaranje. Nakon dužeg savjetovanja prihvaća se ponuda „Prvog hrvatskog građanskog sportskog kluba iz Zagreba" (kraće: Građanski), koji je na trećem mjestu u prvenstvu Hrvatske i Slavonije, a koji će nam doći uz najpovoljnije uvjete...
I konačno, plakati su osvanuli na Sušaku, u Rijeci, Opatiji, Crikvenici i drugdje. Dijele se letci. Svečano se otvara igralište „Victorije", dolazi „Građanski" iz Zagreba. Učinilo se sve što se za one prilike najbolje moglo. Pogled s glavne ceste, kao iz ptičje perspektive, vrlo je lijep. Iscrtana nogometna ploha lijepo se odražava unatoč tome što nema zelenog tla.
Stigao je „Građanski". Bilo je odlučeno da se momčadi sa Sušaka odvezu do Kantride ribarskim motornim čamcima. I to je imalo svoju svrhu. "Građanski" je stigao pod vodstvom Riegera i Jurčeca, a s njima je došlo i mnogo zagrebačkih građana na more da vide svoju momčad koja počinje zauzimati sve značajniji položaj u hrvatskom nogometu. Nakon što sam im opisao naše poteze oko dobivanja i izgradnje igrališta, kliknuli su: »Pa to su stvari koje moraju ući u historiju hrvatskog sporta!" Tako je kazivao Nikola Bošković, tadašnji tajnik „Victorije- koji će deset godina poslije te povijesne utakmice na Kantridi postati tajnik upravo „Građanskog" iz Zagreba. Nogometno igralište na Kantridi tako je ušlo u legendu koja još i danas traje.
Nedjelja, 1.6. 1913. - Svečano otvaranje nogometnog igrališta na Kantridi:
VICTORIA - GRAĐANSKI 3:0
Victoria: Prebeg, Haramija, Novaković, Margan, Medanić, Lipovac, Albaneze, Kukić, Krunoslav, Fabica, Veljaćić.
Građanski: Vrđuka, Šifranek, Šifter, Benić, Horvat. Stary, Jurčec, Kinert, Leško, Granitz, Sedlak.
Vrđuka, Šifter i ostali postali su nakon Prvog svjetskog rata veoma poznati igrači, ali taj dan kada su stupili na tlo Kantride izlazeći iz motornih ribarskih čamaca kušali su je li more zbilja slano... Došli su u najjačem sastavu i u najboljoj mogućoj formi. Ali na opće iznenađenje i van svih očekivanja, Sušačani su im dobrano zaslanili jer bilo je 3:0 za domaće. Sudio je Milan Martinović. Utakmica je počela u 17 sati. Cijene ulaznica su bile: sjedala 1 kruna, lijeva strana stajanje 80 filira, desna 60 filira, a djeca su plaćala 40 filira.
Kraj
Iz knjige "Rijeka nogometa"
-
Kantrida
Prije prvog svijetskog rata Kantrida je bila jak trgovački centar. Današnja Pulska ulica (Borgomarina), spajala je Istru i okolicu Kantride s centrom grada i ne samo to, nego i otoke Krk, Cres i Lošinj. Na Kantridi je nastala prva konjušnica s kočijama. Prvi tramvaji kretali su s Kantride. Uz sve to, pored zapadnog ulaza u 3. maj nalazila tržnica na kojoj je ekipa iz Rijeke i okolice trgovala. Na toj tržnici nalazio se poveći kamen u obliku stolice, te ga je lokalno građanstvo koristilo u tu svrhu. Na kamen je istovremeno moglo sjesti troje odraslih ljudi. Često su ga koristile i mlekarice. Po tom kamenu oko kojeg su se okupljali ljudi Kantrida je dobila ime.
-
Čudesni je otočić Košljun, usred Puntarske drage na otoku Krku, danas dom franjevaca te mjesto mnogih ekskurzija i Ijetnih kulturnih dogadanja. Posjetite li taj prirodni rezervat flore i faune, bit ćete jedan od sto tisuća gostiju koji ga godišnje obiđu. Postanak Puntarske drage i otočića Košljuna pučka je mašta okitila čudesnom legendom.
Sadašnja košljunska draga bila je nekoć veliko i lijepo polje koje je pripadalo dvojici braće. Jedan je od njih bio zdrav, a drugi, mlađi, slijep. Svaki je imao svoje zasebno gospodarstvo s okućnicom. Jedino im je polje bilo zajedničko. Plodove su dijelili napola i to minom ili minicom, starom mjerom izdubljenom u drvu, a držala je oko 10 kilograma. Kad su neke godine pšenicu poželi, ovršili i osušili na gumnu, reče zdravi brat slijepomu:
- Hajde, brate, da podijelimo ovogodišnju pšenicu pa da znamo čije je što.
- Pa hajdemo, brate - odvrati slijepi.- S tvojim prijedlogom se posve slažem, ali kako ja ne vidim, a ti vidiš, dijeli ti što je i kako je pravo.
Zdravi brat ne odgovori ništa. Napuni minu pšenicom, sasipa je na stranu i reče:
- Ovo je moja prva mina, a sad ću napuniti minu za tebe, ali broji i ti da se ja ne pometem.
Medutim okrene minu, dno pokrije pšenicom i pruži bratu riječima:
- Dotakni se, brate, pšenice i uvjeri se da je mina puna.
Slijepi brat dotakne prstima pšenicu i uvjeri se da je mina puna, pa pomisli: "Braća smo, ne smijem ni sumnjati da nešto nije u redu.' Reče:
- Mjeri ti tako dalje da posao ide naprijed.
I tako je stariji brat dijeleći, sebi po običaju punio punu mjeru, a za brata bi mjeru okrenuo naopako i odmjeravao je na plitkom, vanjskom dnu. Kad su s mjerenjem već bili pri kraju, slijepi se brat slučajno približi mjeri koja je bila za njega, opipa je, zabode prst dublje i uvjeri se daje mina okrenuta i da ga brat grdno vara. Otkrivši prevaru, on bolno jaukne i zavapi:
- Bože, ti me osveti!
Nebo je na kletvu odgovorilo strašnom kaznom: u isti čas nasta velika tutnjava i more provali silnom snagom kroz uski prolaz u dragu te proguta starijeg brata i sve njegovo. More pokri dijelom plodno polje i tako ostade sve do danas. A onaj dio polja na kojemu je na uzvišici bila kuća slijepog brata s vrtovima osta suh i pošteđen, more ga nije pokrilo. Toje danas otočić Košljun, na šest hektara i osam ara površine. Kad je slijepi brat umirao, poklonio je svo svoje imanje fratrima da tu sagrade crkvu svete Marije, da u njoj čuvaju njegov grob i mole za pokoj njegove duše.
Tako i danas puntarski barkarjoli prikazuju postanak Košljuna i Puntarske drage kad Ijeti prevoze domaće i strane turiste na Košljun. Ovi ih rado slušaju iako i jedni i drugi znaju da je to samo stara priča.
-
Avionske veze
Negda je naš grad bio povezan s unutrašnjošću i inozemstvom avionskim vezama. U Rijeci je bila hidrobaza pred sadašnjim gatom Karolne Riječke. Redovna pruga bila je sa Venecijom, a povremeno s ostalim gradovima, uglavnom talijanskim. Na obali je postojala lijepa ciglena kućica kao čekaonica i blagajna. Promet je bio jak. Veze su postojale do početka Drugog svjetskog rata.
Druga hidrobaza bila je na Sušaku, koji je pripadao drugoj državi. Baza je postojala ispred hotela Jadran na Pećinama. Prugu za Prag je održavao Čedok, češko poduzeće. Održavali su je samo za vrijeme ljetnih mjeseci zbog turista, a česi su bili glavni turisti i stalni posjetioci naše obale, naročito Krka i Raba. Češka doktorica je bila osnivač i prve zdravstvene ustanove u Baški.
Maks Peč
-
Česi na Trsatu
Svijet je prostran, a narod putuje njime iz ekonomskih razloga, turističkih, športskih, znanstvenih. Zanimljivo da naš Trsat nisu mimoišli ni Češki državljani koji su se kasnije pretočili u prave trsaćane. Uglavnom su to bile obrtničke obitelji, radišni ljudi, pošteni, koji su ostavili traga u našem životu, a njihovi potomci postali su pravi trsaćani. U svakom razdoblju stizala je po koja obitelj. Evo, prema sjećanju...
Davne 1899. godine stigao je Pan Mayer koji se proslavio utemeljivši vatrogasno društvo kojemu danas slavimo jubilej 110. godišnjice. Kasnije su imali konje i kočiju jer u ono doba nije postojao taxi.
Na daleko poznata obitelj bila je ona vrtlara Kulfaneka, koji je tvorac lijepog trsatskog parka i mnogih krasnih vrtova vila diljem Sušaka i naše obale. Njegova djeca postala su pravi naši, a kćerka mu je bila upraviteljica ljekarne „Devčić“.
Treća poznata obitelj je Kratil, koji su imali skromno zabavište, mali vrtuljak kraj groblja. Pogon su bila dječurlija koja su na vrhu vrtila kolo, a mušterije oni koji su platili sjedalo na vrtuljku. Cijela porodica bila je glazbeno nadahnuta, a naš Emil je bio poznati učitelj harmonike i još poznatiji štimatelj glasovira. Spomenuti treba i obitelj Husarik, limarski majstor koji je aktivno sudjelovao i u crkvenom koru sv. Jurja. Cijela češka kolonija bila je cijenjena i marljiva i svi su bili aktivno uključeni u trsatski život i postali su pravi naši.
Maks Peč
-
PRIČA O ČAŠl
Kad jedna, samo naizgled obična čaša I jedan tajni carski posjet pokrenu događanja koja i nakon više od dvaju stoljeća pobuđuju maštu, onda priča mora biti zanimljiva. Povijesnom vas bilješkom Francesca Sav. Descovicha. ponizna i odana podanika Carsko-Kraljevskoga Apostolskoga Veličanstva Franje Josipa I., vraćamo stoga u 1775. godinu i vodimo u dom generala Nicoloa de Lumage de Millekrona.
POVIJESNE BILJEŠKE
o čaši kojom se za stolom u domu generala Nicoloa de Lumage de Millekrona služilo.
NJEGOVO VELIČANSTVO JOSIP II. CAR AUSTRIJE.
Dana 13. svibnja 1775.
Josip II. car Austrije, posjetio je ovaj grad dana 13. svibnja 1775. i Svojom je nazočnošću želio Iskazati poštovanje domu staroga i hrabroga generala Nicoloa de Lumage de Millekrona čije su rane rječito govorile o velikome prinosu koji je rečen! general dao Presvijetloj Austrijskoj Kući. Čašu iz koje je Njegovo Veličanstvo tada pilo general je sačuvao kao milu uspomenu na blagonaklonost Vladara.
General umrijevši 1798. svome unuku Franceseu de Lumagi de Milekronu u nasljedstvo ostavi tu dragocjenu uspomenu, uz toplu preporuku da čaša zavazda od njegovih nasljednika bude sačuvana.
Kadaje potonji 1819. umro povijesna je čaša prešla u vlasništvo njegove unuke Caterine udove Tomicich. rođene Wagalay. a 1844. pak u posjed njezine kćeri Giovanne Tomicich -Descovich koja ju je sačuvala do svoje smrti 1861. nakon koje je čaša došla u posjed obltelji odana niže potpisana kada je 13. svibnja 1875.. to jest točno jedno stoljeće od posjeta Njegova Presvjetla Pretka vjernoj Rijeci, u ovaj grad stiglo Njegovo Carsko-Kraljevsko Apostolsko Veličanstvo Franjo Josip l. odani mu nižee potpisani pokaza povijesnu čašu kao još jedan spomen na Njegova Preuzvišenoga Prethodnika koji toli mile uspomene za sobom ostavi kod stanovnika Rijeke te je u spomen te prigode, Niegov posjet ovome gradu stotinu godina potom i istoga dana kada ga je bio posjetio Car Josip II.
Vašeg Carsko-Kraljevskog Apostolskog Veličanstva ponizan i odan podanik Francesco Sav. Descovich
l tako je povijesna čaša - zahvaljujući Njegovu Veličanstvu Franji Josipu I. koji je zaželio da se ona pohrani u gradskom muzeju - stoljeće Nakon posjeta Njegova Presvijetla Pretka došla u posjed Grada i potakla razmišljanja o osnivanju ustanove koja bi čašu sačuvala za buduće naraštaje. Grad je, najozbiljnije i s puno entuzijazma, počeo razmiiljati o MUZEJU koji je. kao Museo Civico osnovan 1893 godine i čiji je slijednik i Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka.
(http://img35.imageshack.us/img35/8634/81401369.jpg) (http://imageshack.us/photo/my-images/35/81401369.jpg/)
(http://img688.imageshack.us/img688/3387/aa1ra.jpg) (http://imageshack.us/photo/my-images/688/aa1ra.jpg/)
(http://img268.imageshack.us/img268/6534/aa2x.jpg) (http://imageshack.us/photo/my-images/268/aa2x.jpg/)
-
Onu priču o postanku Košljuna sam i ja masu puta pričao...zadnji put negdje u 7. mjesecu 2010., kad sam iz nostalgije vodio jednu grupu ruskih turista po Krku...
-
"Mornar" poučni i zabavni list za pomorski svijet
Sušak, siječanj-prosinac 1935. godina VII
GORE DOLJE PO RIJEČKOJ PALADE
Sad nam grade na riječkoj strani uz samu Rječinu - zid. I tako je došlo, da su se na ovom malom »corpusu separatumu« preko noći, naprečac, sljubile dvije pradavne kulture: rimska sa svojom antikom Gomilom - 3000 godina, i kineska sa svojim dva i po metra visokim zidom 6000 godina. Ukupno - 9000 godina. Ima ih, koji onaj zid uzimlju s druge jedne strane i vele: do sada smo bili va gajbe, od sada ćemo bit va »manikomije«, što bi se gramatikalno hrvatski reklo: u ludnici. I zaista i ima dana, kad bi čovjek rekao -
Ma nam je bilo vruće u one dane kad se ono kuhalo u Ženevi! Sa svih strana dolijetale glasine, jedne crnje od drugih. Šaputalo se i šuškalo svašta. Mnogi su držali, da će biti rat. Bilo ih je, koji su govorili: - Rat je strašna stvar, ali ni ovako se više ne može naprijed. Najprije smo morali isprazniti džepove za one dije miljarde, što ih je od nas tražio Mussolini, a sada su nas tako stekli i stisnuli, da više ne možemo ni da dišemo. Mejo krepat!
Upozorio sam Ninetu, nek se čuva i ne nosi lire na Sušak. A ona meni:
— Ki vrag će mi ih dat!
I ja držim, da su malo suvišne one mjere talijanskih vlasti u pogledu prenošenja novca. Ovdje se i najviše živi od »bonova«:, a bonovi na Sušaku ne vrijede.
Aj ća!
Riječki Madžari su objesili nos. Ona ženevska rezolucija dala im je po glavi. U sav glas govore: A Borgotaro? Pavelić? Brescia?
A »Ustaše«? A Servazzi? A Lika? E, da smo mi samo malo otvorili usta, stvari bi u Ženevi sasvim drukčije izišle. Ali mi smo šutili, jer smo kavaliri...
I jesu kavaliri, teremtete!
Talijani ih tješe pola talijanski, pola francuski:
Tout ze perdu fori l'honneur!
U našem jeziku kazalo bi se to: sve je izgubljeno osim časti. Ja bih rekao da je izgubljena i čast - ako je je još uopće koliko bilo - ali to ne smeta ni onog Poljaka, koji se je u Ženevi više negoli bratski zauzeo za Madžare, ne smeta ni Sušnika, pa ni neke Engleze, koii se u madžarskim revizionističkim aristokratskim salonima lijepo zabavljaju s vatrenim Madžaricama, a ne smeta ni Mussolinija, koji ie napokon u čitavoj aferi do grla angažiran. Madžarska izgubljena čast ne smeta ni papu, koji je najvećim ordenom odlikovao Gomboša, ne smeta ni budimpeštanskog nuncija koji plače nad sudbinom vraćenih madžarskih državljana i daje im 5000 ponga, dok nije ni njegov kolega Pellegrinetti dao ni jedne suze ni poklonio jednog dinara onim hiljadama i hiljadama naših bijednih Istrana i Goričana, koji su bježeći ispred talijanskog terora pali u Jugoslaviju ranjeni, izmrcvareni, razdrti, gladni. Među onim prognanicima bilo je i na desetke svećenika, koje je jugoslavenska vlada primila i pustila, da se na jugoslavenskom tlu smire i da u katoličkim crkvama i među katolicima šire Isusov nauk. Mislite li vi, da je za to koji od naših ministara dobio kakav križić od Svetoga Oca Pape?
Nego ajde, da se vratimo onome kineskom zidu. Danas je doletjela fk meni Nineta pa će mi onako iz neba pa u rebra:
- Znate, kako se kineski zove: il prestito del Littorio? (litorski zajam).
- Otkuda bih ja znao kineski? No da čujemo: kako se kaže?
- Ciao, skej — fuć!
Ona se nato izgubi, a ja uzeh da analiziram onu kinesku rečenicu sve riječ po riječ:
Ciao znači kao neki pozdrav, skei- novac, a fuć je - fuć.
Što znači, da, su pare uplaćene u onaj prestito »Sittorio« otišle — fuć.
Rokac
-
"Mornar" poučni i zabavni list za pomorski svijet, Sušak,1938.
ČETRNAEST KRIVIH SVJEDOKA
Crtica iz prošlosti Martinšćice.
Kapela sv. Martina u Martinšćici bila je dakle razorena god. 1737. Otada se je odnosna oficiatura vršila u crkvi sv. Lucije u Kostreni. Kapelu sv. Martina u Martinšćici kupio je god. 1780 riječki građanin Simon Adamić. Ta i Adamić, inače naše gore list, imao je svoju trokatnicu na Sušaku, a posjedovao je i veliko imanje na Rijeci. Čim je kupio razorenu kapelu, dao se na posao, da je do temelja izgradi, restaurira.
Negdje oko god. 1785, kad je kapela bila već dograđena, pronio se najednom glas, da je Adamić kopajući nove temelje kapeli, naišao na golemo blago, što ga je ondje neko pohranio. Glas je išao od usta do usta, dok nije naposljetku dopro do ušiju vlasti. Treba znati, da je i onda vrijedio zakon, da je svak dužan dati od nađenog blaga državi izvjesni dio. I vlast, ne budi lijena, pozva jednog dana Simona Adamića, da od nađenog zlata ustupi državi dio, koji joj po zakonu pripada.
— Zlato? Kakvo zlato! Ja nisam tamo našao ništa, — branio se Adamić.
— Ima četrnaest svjedoka, koji su voljni potvrditi protivno, - odsječe komesar oštro.
— Koji su ti svjedoci?
— Evo ih!
I na komesarev mig zaređaše jedan za drugim svih četrnaest svjedoka. I svi redom iskazaše, da je Adamić gradeći kapelu iskopao silno blago.
— Što velite na ovo? — upilji komesar u Adamića svoj tvrd pogled.
— Ja velim, da je sve to laž, bezočna laž. Ja nisam, našao nikakva blaga,
— To može svak da kaže, — reče komesar. — Jeste li voljni dati od onoga blaga državi ono, što joj ide?
— Otkuda da joj dam, kad nisam ništa našao. I Simon Adamić ostao pri svojem tvrdeći da je sve ono, što se o nekom nađenom blagu govori, puka izmišljotina. Nato komesar namigne žbirima, koji Adamića svezaše i odvedoše u Crikvenicu i baciše u tamnicu ondašnjeg kaštela.
Simon je imao više djece, među njima i jednog valjanog sina, koji se zvao Andrija Ljudevit. Bio je to čovjek u mladim godinama, neustrašiv, oštrouman i vanredno poduzetnog duha. Čuvši da mu je otac zatvoren, smjesta krenu u Beč, gdje je tada vladao sin Marije Terezije, Josip II. Zadobivši audijenciju razloži caru čitav događaj i s nekoliko vatrenih i uvjerljivih riječi dokaza očevu nevinost, našto car izdaj nalog, da se Simon ispusti iz zatvora, u kome je čamio puna dva mjeseca.
Izišavši iz tamnice Simon je oprostio svojim sucima, ali onoj četrnaestorici svjedoka — nikako. Tek što se malo oporavio, pozva klesare i dade napraviti četrnaest stupova, upravo koliko je bilo onih čuvenih svjedoka. I svaki je stup bio »urešen« glavom i ličnim crtama po jednog od onih svjedoka. Te je stupove smjestio pred jednu svoiu zidanicu na Fijumeri, i tu su ostali sve do godine 1883, kad su odanle otstranjeni. U zidanici, pred kojom su bili oni stupovi, bila je smještena hrvatska gimnazija, pa ima među negdašnjim đacima one naše gimnazije još i danas živih staraca, koji se sjećaju onih čuvenih stupova, što ih je Adamić dao podignuti u namjeri da »ovjekovječi« uspomenu na one svoje lažne svjedoke.
Već spomenuti Simonov sin Andrija Ljudevit proslavio se i kao velik dobrotvor Rijeke. Među ostalim sagradio je Riječanima i prvo kazalište, koje je po vremenu postalo rasadištem tuđinskih, nama protivnih misli i težnja.
Za te i druge njegove zasluge Riječani su se odužili uspomeni Andrije Adamića time, što su svoj najljepši trg nazvali njegovim imenom. U novije doba taj je trg postao Piazza Dante, ali je zato susjedni pristan zadržao ime staroga patricija. No, ne za dugo, jer su novi gospodari taj gat okrstili imenom »Sv. Marka«, a ime Adamić prenijeli nekamo drugamo, ja ni sam ne znam kamo.
Sic transit gloria mundi...
Barba Šime.
-
Na području Klane naši su bataljoni već vodili borbe. Od dugog marša bili smo dosta umorni, ali je trebalo još prije mraka krenuti na zadatak. Kada smo se počeli spuštati u dolinu, pored naše kolone naišao je u otvorenim blindiranim kolima Toni Biočić, načelnik štaba IV armije, moj mještanin. Javio sam mu se, ali on nije bio raspoložen za razgovor kao obično. Izvukao je iz svoje torbice sekciju u koju se zagledao i bilježio po njoj. Pogled mu je letio u pravcu neprijatelja.
Naš bataljon se spuštao u pošumljenu dolinu, punu blagih brežuljaka i potočića. Pred nama je bio neprijatelj u bunkerima masivne talijanske građe. Trebali smo zauzeti jednu uzvišicu u toj dolini i prije svanuća i prije Nijemaca. Već je bila noć kad naiđemo na rječicu ih potočinu, toliko duboku da je nekima voda dopirala do vrata. Prošli smo kroz nabujalu vodu potpuno mokri. Na uzvišicu smo stigli prije Nijemaca i prije svanuća. Već
ujutro napali su nas Nijemci. Ali naš je položaj bio podesan za obranu, pa smo ubrzo uspjeh da ih ušutkamo. Nišandžija na »šarcu« Ante Pavlov bio je vrlo precizan. Nas dva vodnika, Stipe Mužić i ja, dogovorili smo se da s oba voda napadnemo neprijatelja.
Podno čuke koju su držale Švabe stigli smo neprimijećeni, jer nas je naš »šarac« prikrivao. Tek na polovici padine bili smo otkriveni i obasuti žestokom vatrom. Neprijatelja smo dosta potisli pri vrhu, odakle je pružio žilav otpor iz rovova. Mi smo koristili stabla za zaklone. Samo nam je granje smetalo prilikom bacanja bombi.
Kada smo izbili na dio grebena, ugledali smo u rovovima ispred sebe, na udaljenosti od desetak metara Nijemce. Nešto su vikali dosta panično. Ali u tom momentu vidimo kako im nadolazi pojačanje.
Nastala je zaglušujuča pucnjava s jedne i druge strane. U tom času ranjena su nam dva druga. Tražili su pomoć. Nisam im odmah mogao prići, pa sam još malo čekao da vidim o kakvom se ranjavanju radi. Uvjerio sam se da su povrede teške. Jedan od ranjenih mi reče da je ranjen s leđa, što mi je bilo čudno. Još nisam shvatio kako možemo trpjeti vatru s leđa, kad mi snažnim povikom Stipe Mužić dade do znanja da smo opkoljeni. Brzo smo se sprazumjeli da se sredimo i udarimo pravcem od kuda smo došli. Među našim borcima nastalo je komešanje, jer su primijetili da smo tučeni sa svih strana. Sreća je što smo bili zaklonjeni gustom šumom. U proboju obruča mnogo je doprinio Stipe Mužić. Borcima koji su bili ispod vrha naredio sam da po svaku cijenu izvuku ranjenike. Dvojici puškomitraljezaca, od kojih je jedan Ante Pavlov, a ime drugoga sam zaboravio, zapovijedio sam da se privuku bliže vrhu i da otvore paljbu iz »šaraca«, a uz to da viču »juriš«. Mi ostali ćemo također galamiti kao da idemo na juriš, a jurnut ćemo pravcem kamo je Stipe Mužić vodio. Tako smo i postupili. Tamo
gdje smo se probili fašisti su bježali, a mi smo srećom prošli bez žrtava.
Izbjegavši opkoljavanje odlazimo udesno prema jednoj maloj kamenitoj kosi koja je bila podesna za obranu, a svakom je borcu pružala dobar zaklon. Otpremili smo dva naša ranjenika i pritajili se spremni da prihvatimo borbu. Uskoro opažamo da su Nijemci
poduzeli napad većih razmjera, ali ne prema nama. Vjerojatno u tom momentu nisu ni znali za nas. Nastupali su u velikom broju i potiskivali neke naše jedinice. Nama je izgledalo da smo odsječeni od našeg bataljona. Ne otkrivajući se pratimo budno da nas ne bi Nijemci iznenadili. Netko od naših tihim glasom upozori, pokazujući rukom da su se ispred nas pojavili hitlerovci. Bilo ih je šest. Gledaju u svoje vojne karte i rukama pokazuju u pravcu napada njihovih trupa. Shvatili smo da su to oficiri koji po svemu
sudeći nisu imali pojma da smo mi tako blizu njih. Naši su nestrpljivo čekali što će se dalje odigrati. Odlučili smo da se otvori vatra na grupu oficira. Svaki borac je pažljivo zauzimao pogodan stav i podešavao nišan. Kad su zašarali naši meci po njima oni popadoše na zemlju. Paljbu smo prekinuli jer više ni jedan nije bio na nogama. Nakon malo vremena jedan se od njih digao i pognuto umakao između kamenja.
Nije prošlo puno vremena, a Švabe koji su potisli naše jedinice, počeli su se naglo povlačiti. Bili smo u dilemi da li da otvorimo vatru na njih. To nismo uradili, jer vatra ne bi bila efikasna.
Možda je na njemačko povlačenje utjecalo baš to što smo pobili grupu oficira u dubini njihovog rasporeda. Nije isključeno da je onaj ranjeni Nijemac što se izvukao unio zabunu i utjecao na povlačenje.
U toku prijepodneva napustili smo ovu kamenitu čuku i pomakli se lijevo u podnožje. Ljudstvo naša dva voda bilo je raspoređeno na velikom rastojanju, u dobrim prirodnim kamenitim zaklonima.
Dio boraca napravio je sebi zaklon od kamena. Nijemci su bili na vrhu brda. Više puta bili smo obasipani njihovom puščanom i mitraljeskom, a povremeno i minobacačkom vatrom. Granate su padale dosta ulijevo od nas, gdje je bio jedan bunar, a
mislim da je tamo bila i partizanska kuhinja. Od tamo smo čuli zapomaganje
naših boraca. To nam nije zadavalo glavobolju, kao opasnost od snajperiste koji je ubitačno gađao naše ljude. Nismo znali od kuda nas tuče. Pažljivo smo motrili otkud dolazi zvuk snajperske puške. Primijetili smo da se oglašava iz šumovitog obronka
s lijeve strame. Snajperistu otkrivam dvogledom na jednom stablu kada se pomakao. Jednu škrapu koristio sam kao zaklon, a iznad toga sam napravio puškarnicu od kamena iz koje sam osmatrao i gađao. Zatražim pušku od borca koji je bio do mene, a zvao sam ga nadimkom »Kamišar«, jer je imao oveće brkove. Ovaj borac bio je od Benkovca. Postavim mauzerku na otvor svog zaklona i oprezno nišanim. Snajperistu vidim prostim okom kao neki gusti grm. Opalim i odmah uzimam dvogled da bolje vidim što se dogodilo sa snajperistom. On miruje kao ukopan. Čudim se da nije pogođen,
jer sam bio dobar nišandžija. Opet nišanim i okinem. Opazim prostim okom kako snajperista pada kroz granje kao vreća. Vjerojatno ga je metak dohvatio. Moj »Kamišar« se veselio da zrno snajperiste više ne tuče. Sada smo imali malo vremena za razgovor. Među ostalim kaže — mi ćemo danas imati obilatiji ručak. Pitam ga kako to zna, a on mi objasni da nas je dosta izbačeno iz stroja. a da kuhari od jučer ne znaju koliko je smanjeno brojno stanje.
U isti čas pade topovska granata kod njegovog zaklona i ranjava ga lakše na puno mjesta. Ali je sav krvav. Bolničar, Splićanin, pružio mu je pomoć. On traži da ga se nosi. U vodu sam imao malo boraca, a rane nisu bile opasne, pa sam ga uputio da ide sam do
previjališta, odredivši mu pravac kretanja.
Naša oba voda, dosta prorijeđena, još su u podnožju brda koje je u njemačkim rukama. Fijukanje metaka i po koja granata nije nam toliko smetalo kao hladnoća, jer je naša odjeća, a osobito hlače i obuća, bila mokra od prošle noći kad smo gazili rječicu. Neočekivano našu pozornost privukla su dva Nijemca s tovarčićem natovarenim
kazanima talijanskog porijekla zapremine oko 25 litara. Došli su s naše lijeve strane na odstojanje oko 70 metara. Na prvi pogled mislili smo da nam to naši nose ručak, iako se to nama činilo još rano. Kada su zastali vidjeli smo da su to Nijemci koji su zalutali.
Brzo donosimo odluku da ih zovemo na predaju. Zaustavljamo ih povikom: »-Stoj«. Iznenađeni Nijemci počeli su bježati ostavivši magarca. Naš nišandžija na »-šarcu« opali i oba padnu. Jedan od njih puzeći kroz kamenje uspije pobjeći. Tovarčiću preplašenom od pucnjave ispade samar sa kazanima i on potrči za svojim gospodarom.
Obuzeti znatiželjom dva borca oprezno su otišli po kazane. Kad su ih donijeli kazani su bili vrući, pa sam prvo ugrijao ruke na njima. Bolničar, Splićanin, visokog rasta, podiže poklopac. Osjetimo ugodan miris čaja. Javlja se sumnja da nam nije možda namjerno podvaljen topli napitak s otrovom. Bolničar kaže da će se prvi napiti, a mi malo da počekamo. Na naše pitanje da li što osjeća, ima li kakve smetnje, on odgovara: »Ajme, što je dobar! Ima i ruma u njemu«. I ponovno zagrabi porcijom u kazan. Svi smo se dobro napili i to nas je okrijepilo.
Nakon toga uslijedio je novi napad. Uzimam moj dvogled ruskog porijekla na kojemu je srp i čekić, da osmotrim protivnički položaj. Poslije izvršenog rasporeda puzeći smo krenuli k vrhu brda, spremni za dejstvo ručnim bombama. Naši »šarci« tukli su vrh
brda. Vodnik Stipe Mužić bio je na desnom krilu, a moj vod lijevo. Kad smo se približili fricevima na domašaj, oni nisu štedjeli hand-granate i ne gledajući gdje im bombe padaju. Za to možemo zahvaliti našim mitraljescima koji nisu dozvoljavali fašistima da dignu glavu. Uslijedio je naš juriš na njihove bunkere i rovove.
(nastavlja se)
-
2.
Primjećujemo da slabi njihov otpor, vjerojatno zato jer imaju mnogo gubitaka.
To koristimo i upadamo u njihove bunkere. Nijemci više ne pucaju već bježe ostavljajući svoje oružje. U trenutku kada je uslijedio zadnji jurišni poklik, bacio sam bombu u bunker. Već sam došao do bunkera kada je ona eksplodirala, pa me to zbunilo, misleći da ju je Nijemac bacio na mene. Tu smo našli dva »šarca«.
Jedan je bio na željeznom postolju i još vruć od paljbe a spojen je redenikom metaka. Bilo je tu više punih sanduka municije i dosta ispražnjenih i razbacanih kutija. »Šarcem« na postolju nastavim tući niz kosu pokrivenu makijom.
Dok su borci koji su prije mene upali u njemačke bunkere tukli po Nijemcima u bježanju, dolazi jedan Nijemac prema nama. Vidjevši da nema oružja zaključujemo da se ima namjeru predati, pa ga puštamo. Približavao se jednom našem ranjeniku. Smatrah smo da će mu pružiti pomoć. Kad je došao kod našeg ranjenog
druga izvadio je ispod bluze pištolj i pucao u njega. Istog je časa Nijemac bio pokošen. Odmah se sređujemo i gledamo koliko nas je izbačeno iz stroja. Samo dva ranjena. Nijemaca je dosta palo, osobito u povlačenju. Odavde smo krenuli prema velikim betonskim bunkerima.
Izgledalo nam je da u njima nema nikoga. Da bismo se popeli na kosu pred nama, trebalo je prijeći preko puta koji je s obje strane imao živicu. Borcima sam pokazao pravac kretanja i naredio da oprezno prilaze grebenu. Moji momci su neometano prešli
put. Kada sam ja zakoračio na put, iz bunkera za kojega smo računali da je napušten okrznuo me rafal u lijevu stranu glave. Padam namjerno kao da sam mrtav. Ležim nepomično, naslonjen lijevim obrazom na zemlju. Ponovno su meci zviždali blizu, ali se
i dalje ne mičem. Prestali su me gađati, vjerojatno misleći da sam mrtav. Obhla me je krv. Ne znam koliko je teška rana, krv mi se postepeno slijeva na lijevo oko što mi stvara poteškoće, kod lijevog uha na putu se stvorila mala lokva krvi. Počelo me je boljeti. Čujem moje borce kako se pitaju što je s vodnikom, da li je ono na njega pucalo iz bunkera. U to čujem eksploziju ručne bombe, bačene na bunker i štepanje »šarca« iz bunkera. To sam vidio desnim okom iz ležećeg stava. Ocijenio sam da je to pogodan trenutak da se sklonim ispod redine pored puta. Dok sam ustajao i preskakao put ugledam malog partizana kako i dalje baca bombe, ali ne pogađa otvor puškarnice. Sa čuke silazi moj bolničar i pita me jesam li teško ranjen. Znam da me je puno volio. Odmah se prihvatio da me prvo očisti od krvi, a onda mi je stavio jedan zavoj na ranu, pa odmah otrči na čistinu puta gdje je ostao moj šmajser da mi ga donese. Kažem mu da moj šmajser zadrži kao uspomenu na mene i da nije potrebno da me prati, jer možda će nekom borcu biti više potreban, jer nas je ostalo malo u vodu.
Moram se vratiti preko puta i preskočiti redinu, a znam da bi me Nijemac iz »šarca« mogao pogoditi. Svaka minuta čekanja izgledala mi je duga kao godina. Bol u glavi počeo se pojačavati. Obuzima me drhtavica i dosta mi je hladno. Ne znam što da radim
pošto su oko mene počele padati i granate. Donio sam odluku da brzim korakom proletim preko puta pa što bude. U tom trenutku opazim kako na onaj bunker ponovno partizani napadaju i sve se dimi oko bunkera. Potrčim preko puta i skačem preko živice. Rafal iz »šarca« zakasnio je za dio sekunde i skokom sam se već našao s druge strane redine gdje nema više opasnosti.
Spuštam se prema jednoj ovećoj kamenoj kući gdje nalazim neke naše rukovodioce meni nepoznate. Savjetuju mi da požurim pokazujući mi pravac kretanja prema previjalištu. Putem su me pratile eksplozije topovskih granata. Jedna se rasprsnula dosta blizu mene i ne znam kako ponovno nisam bio ranjen. U susret meni išao je jedan partizan vodeći mazgu natovarenu kazanima. Kada je došao bliže prepoznam Petra Luketina pok. Grge iz 1. bataljona naše brigade, mog komšiju iz Kaštel-Sućurca. Nije me odmah prepoznao, vjerojatno zbog toga što sam bio sav krvav, a osobito glava,
jer mi je još preko zavoja rana malo krvarila. On mi je objasnio gdje se nalazi previjalište, a ja njemu gdje je položaj naših jedinica. Odmah sam zaključio da su ono napadali borci iz našeg 1. bataljona koji su dva puta pokušali uništiti betonski bunker.
U previjalištu kada su me ponovno počeli previjati više nisam znao za sebe. Osvijestivši se vidim sebe na operacionom stolu u bolnici, u Kraljevici. Čujem kako liječnik govori: »Evo još jedan mali geler« i stavlja ga na jedno staklo. Zatim mi ponovno uvlači gazu pod kožu glave. Tada me je dosta boljelo ali sam izdržao bol, Ne znam da li su mi dali neko sredstvo za ublažavanje bolova, ali u krevetu sam odmah zaspao i prespavao mirno cijelu noć. Ujutro u sobu dođe jedna djevojčica (zapamtio sam da se zvala Vilma
Deper) koja me upitala da li mi nešto treba. Kasnije mi od svoje kuće donese mlijeka.
Čim sam se osjetio bolje, zatražio sam da me puste u jedinicu. Po preporuci liječnika morao sam nositi zavoj na glavi. Jedinicu sam našao u mjestu San Grado, kod mosta na Soči. (nastavlja se)
(Odlomci su iz knjige sjećanja boraca 1 dalmatinske)
-
3.
POSLJEDNJI JURIŠI I ŽRTVE SLOBODI
Dok nas tenkovi i oklopni automobili pretječu cestom preko Grobničkog polja, na njihovim bokovima čitamo parole »Istra je naša«, »Za Trst«, »Tuđe nećemo, svoje ne damo«. Jučer sam u Crikvenici na jednom bijelom zidu ugljenom nacrtao šematski našu zapadnu granicu s Istrom i Slovenskim primorjem i uz to moju prateću četu podsjetio na govor koji nam je Vrhovni komandant održao na Visu pred postrojenom brigadom, kada je, između ostalog, rekao: »Naš narod se borio za svoju slobodu, za svoju nezavisnost, za bolju i srećniju budućnost, ali on se bori i za oslobođenje one naše braće koja su decenijama stenjala pod tuđinskim jarmom.
To je želja svih nas, to je želja svih njih tamo«.
Približavamo se staroj jugoslavensko-talijanskoj granici. Jedan naš top naišao je na protutenkovsku minu od čije eksplozije pogibe nekoliko naših, među kojima i dva iz čete za vezu: Vice Srzić iz Zivogošća i Frane Matulić iz Brača. Po pošumljenim glavicama stupovi s urezanim znakovima »J-I 1920«. Iza njih redovi zarđale bodljikave žice a nešto podalje betonski bunkeri koje je izradila Mussolinijeva država. U blizini prizemna kuća bez krova, koja je nekad bila karaula graničarima i carinicima. Obuzima nas uzbuđenje i ne skrivamo ponos što je baš nama pripalo da umjetnu rapalsku granicu pregazimo i rušeći je da ostvarimo zajednički vjekovni san Istrana, Primoraca i svih naših naroda o priključenju ovih krajeva majci — domovini. Sjetih se u tom času i Nazorova »Velog Jože«, i zbirke pjesama R. K. Jeretova »Pozdrav istarskog Hrvata«, i čakavskih stihova Mate Balote »Dragi kamen«, i Vladimira Gortana i drugih antifašista Istre i Slovenskog primorja, i konačno Odluka ZAVNOH-a i AVNOJ-a o priključenju Istre i Rijeke Hrvatskoj i Jugoslaviji.
U susret nam nailazi kolona ranjenika koje nose ili voze u zaprežnim kolima. To su drugovi iz 13. primorsko-goranske divizije
koja već par dana vodi borbu oko Klane. Brzo smjenjujemo dijelove ove divizije. Neposredno pred neprijateljskim položajem
vrše se pripreme za napad. Sutradan, 24. travnja čim je svanulo sumorno, olovno sivo, magleno i kišovito jutro uslijedio je naš
napad preko ispresijecanog, krševitog i pošumljenog zemljišta. Potpomognut artiljerijskom vatrom streljački stroj se pomiče korak po korak, pretrčavajući od kamena do žbuna, potiskuje Švabe prema Klani. Napredovalo se sporo, ali uporno, bez obzira na rane i onesposobljene drugove. Tako je to išlo sve do popodneva, ali onda uslijedi njemački snažni protunapad uz strahovitu paljbu.
To nas prisili da se nešto povučemo na pogodniji teren, odakle se nismo dali maknuti. Borba nije prestala do mraka, neprijatelj nije mogao prodrijeti dalje, a ni mi nismo mogli njega odbaciti. Dolaskom noći neprijateljski i naši pokreti su jenjavali, pucnjava se stišavala. Ekonomi su donijeli hranu, vršila se popuna municijom i priprema za sutrašnje okršaje. Starješine upozoravaju na budnost i opreznost od mogućeg iznenađenja.
I tako je trajalo svih narednih desetak dana. Juriši po danu, u svanuća i u sumrake, pa i po noći. Čas napadaš, čas se braniš.
Koristi se magla da bi se bombaši prikrali neprijateljskoj vatrenoj točki. Sve je veći broj izbačenih iz stroja, a ranjene treba
iznijeti i poginule zakopati. Stari Mate Rupić, koji je uvijek nosio sanitetska nosila, ima pune ruke posla. Od nespavanja očni kapci se samovoljno zatvaraju i artiljerijska grmljavina kao da svira uspavanku. Zbog čestog premještanja borbenog poretka vezisti neprekidno prostiru i skupljaju telefonske linije. Granata je prekinula liniju pa Ante Jukić sa drugovima skače da spoji krajeve pokidane žice na brisanom prostoru izloženom mitraljeskoj vatri.
Po padinama uzvišenja zvanog Piramida ključa od bliskih okršaja i kroz borbenu jeku i prasak bombi čuju se uzvici: »Naprijed
proleteri!«, na što odgovaraju povici »Forverc« i dugi brzi rafali. Vodnik Marko Bakula javlja s lijevog krila da nema veze sa susjednom jedinicom. Uskoro Dušan Pandža, zamjenik komandanta bataljona prenosi naređenje da se čete povuku za 200 metara.
Koristeći maglu i pošumljenost lukave Švabe ubacuju manje grupe na naše bokove i u međuprostore. Ali, naši su budni i
većina tih grupa biva uništena. Međutim, jedna takva ubačena patrola ubila je Ivu Vodopiju, kurira izviđačke čete.
Vod Mate Ševerdije povučen je u rezervu, pa su se promrzli momci šćućurili u kamenjaru, a on ih uspijeva nasmijati pričom
kako mu je otac tu blizu na Pijavi ratovao po štelunzima i dekunzima u prvom svjetskom ratu.
Neke detonacije neobično su jake i s velikom razornom moći. Komandir Marko Skejo našao je poslije jedne eksplozije stabilizator projektila. »To je, druže moj, mina bacača od 120 milimetara.
S takvom se još nismo sretali« — kaže. Danima već bitka ne jenjava. Jurišni vod 1. bataljona izbačen je iz stroja. Oduševljenje
je zavladalo kad se čulo brektanje motora i škripa gusjenica naših tenkova. Streljački vodovi gotovo spontano se digoše
u nastupanju zajedno sa čeličnim grdosijama. Na žalost, tenkovi su se mogli kretati jedino uskim šumskim putem pa su bili pogodna meta za njemačke »pancer-fauste«. Zbog toga ubrzo stiže naređenje da se tenkovi povuku. U okršajima na staroj granici svoje živote su, među ostalim, položili i borci: Petar Petrić iz Splita, Vicko Rožić iz Trogira, Ivan Botić iz Labina (Trogir), šime Bebić iz Opuzena, Ivan Bekavac iz Sestanovca.
Usprkos znatno prorijeđenim redovima i činjenici da su i posade bataljonskih minobacača u streljačkom stroju, javljaju iz
Štaba da nema smjene, ni popune i da se mora izdržati. Primjer starješina i komunista u ovakvoj situaciji bio je nezamjenljiv
način podstreka. Ranjene i poginule puškomitraljesce zamjenjuju rukovodioci četa i vodova: Nikola Rade, Ante Bačinić, Ciro Carija, Kaja Pavković, Ante Anterić, Aleksa Russo, Mirko Vojvodić, Jerko Crljen, Uglješa Baranović, Tonči Ercegović i drugi. Zbog toga mnogi i ginu. Smrtno je pogođen Paško Rakić, komandir čete kome je grudi krasio Orden za hrabrost. Vodni delegat Ivan Buratović preživio je Neretvu i Sutjesku, a poginuo pred oslobođenje. Majka ga je posjetila pred početak ofanzive. Dok su nosili ranjenog Lovru Grujića, četnog komesara, topovsko tane je usmrtilo Lovru i onesposobilo nosioce. Ranjeni su vodnici i politički delegati vodova: Marko Bakula, Zvonko Stipanov, Marin Šeparović, Ivan Kapov, Stanislav Brajković, Ivan Krivo..., partijski rukovodilac Trećeg bataljona Andrija Uvodić i mnogi drugi.
Jedan puškomitraljezac čupao je zubima metak koji mu se usadio u podlakticu, da ne bi morao ići u previjalište. Posada
teške »brede« Marin Marjanović, Hamid Đuzelić i Pavle Sila odbili su ručnim bombama Švabe kad su pokušali zauzeti njihov
položaj. Ilija Zarić, sekretar bataljonskog partijskog biroa saopći mi kako se preko zarobljenika i zaplijenjenih dokumenata saznalo da je pred nama krupna koncentracija okupatorskih snaga koje imaju namjeru da se preko nas probiju prema sjeveru u nadi da će se dohvatiti Austrije. A možda se tako žilavo drže da bi dočekali savezničke trupe da im se predaju.
-
4.
Jedna bolničarka moli me da joj posudim tri konja, jer nema tko nositi ranjenike. Nećkam se. Stalno manevriramo, pa su konji
neophodni za često prebacivanje municije i teškog oružja. Drugarica je uporna: »Zar je, druže komesaru, važnija municija nego ranjeni drugovi!« Popuštam uz njeno obećanje da će konje vratiti odmah. Konji, međutim, nisu vraćeni i zbog toga trpim oštar prijekor Đure Kotoraša, komandanta bataljona, ali intimno ne osjećam krivnju.
Maglu i kišu zamijenili su susnježica, bijele pahuljice snijega i kratka razdoblja zubatog sunca. Hladno je a već se približava
Prvi maj. Po par drugova povučeno je iz četa radi pripreme brigadne prvomajske priredbe u Potkilavcu. Nije nam pravo što
nam se i tako još više smanjuje već znatno prorijeđeno brojno stanje, ali, »valjda oni u štabu znaju što rade«.
Uoči Prvog maja u jednom jurišu pogiboše dva Splićanina: Krnjčević i Nikša Grubišić. Za Nikšinu smrt saznao je mlađi mu brat Sergije i uz pomoć drugarice Ruže Vučak, referenta saniteta bataljona, sahranio ga je u plitku raku odmah pozadi položaja.
A navečer dobio je Sergije zadatak da sa Šimom Županovićem na brdu iznad našeg rasporeda zapali prvomajske krijesove. Dugo su se zadržali dok se rasplamsalo mokro granje, pa su bili zgodan cilj neprijatelju, ali od svog posla nisu odustajali dok se vatra nije razgorjela, bez obzira na fijukanje tanadi.
Na sam Praznik rada naređeno je da točno u podne svatko iz svog oružja ispali na uočene ciljeve po jedan okvir municije.
Odjeknule su istodobno i gromoglasno salve u čast pobjedonosnog maja. Poslije uspješno odbivenih napada, zauzet je obrambeni raspored, a aktivnost je neprijatelja jenjavala. Narednog dana u popodnevnim satima čitamo vijesti umnožene na geštetneru ispisane velikim slovima da su snage Jugoslavenske armije ušle u Trst. Iznenađenje je toliko da se u prvi mah ne može ni shvatiti tu novost, ali toliko prijatnu da je odmah prihvatiš. Uz radostan osmijeh prenosi se taj listić od ruke do ruke, od zaklona do zaklona. Javlja se pomalo i pritajena zavist što se mi ovdje do iznemoglosti rvamo već osam dana i besanih noći, a ipak radost na ulicama Trsta nismo doživjeli.
Nakon dosta mirno i budno provedene noći smijenila nas je neka jedinica, a mi preko Železnih Vrata prema Zabiću. U predahu
kratki sastanci komunista po četama da se dogovore o popuni »upražnjenih« mjesta desetara i vodnika, te o prihvatu novodošlih drugova. Kako mi reče Zarić, brojno stanje 1. bataljona od oko 600 ljudi koji su krenuli iz Obrovca, spalo je na svega 120 potpuno zdravih i sposobnih. Prijem novih drugova, uglavnom Albanaca iz Makedonije, koji su mahom u opancima, sa bijelim kečama na glavi i u folklornoj odjeći, vrši se uglavnom po broju, jer nema vremena da se sređuju poimenični spiskovi. Hvata se noć. Gusta pomrčina. Orijentiramo se uglavnom po bljeskovima dejstvujućih oružja. Kolona se kida. Padaju konji. S neprijateljem se sudaramo sjeverno od druma Ilirska Bistrica — Rijeka. Novi borci plaćaju danak borbenom neiskustvu. Među ostalim pogibe Vesel Đurmišević, Aiz i Šeik Ahmetović iz Štipa. Kad se razdanilo iznenadna vatra iza naših leđa. Poginu jedan Slovenac, kurir Štaba bataljona i još jedan borac. Ustanovljava se da su to dijelovi naše 13. divizije: »-Ne pucaj, naši smo, partizani!«
(nastavlja se)
-
5.
Žurno se prebacujemo na visove iznad Ilirske Bistrice, kamo je neprijatelj usmjerio glavne snage da bi se probio iz obruča u
koji ga je zatvorila naša IV armija. Pored kolone moje čete nailazi Bogomil Roje iz propagandnog odsjeka brigade i usput mi kazuje da su Rusi već u Berlinu i da će za dan-dva »-Hitler kaput«. Odmah to prenosim duž kolone koja se uskoro razvija u borbeni poredak. Prema horizontu ugledasmo kako padinom jedne kose ispred nas nastupa red zelenih uniformi pod kacigama. Naši požuriše s druge strane prema grebenu kose. Međutim, Švabe stigoše na vrh nekoliko sekundi ranije i naši su bili potisnuti. Vaso Đapić, komandant brigade i Josip Stipetić Bočenko komesar bataljona, dozvaše komandira Božu Romca i strogo ga ukoriše zbog toga. Uvrijedi se Božo i onako razljućen napuni torbicu bombi, uzme sobom jednog odličnog mitraljesca s pomoćnikom, pozove četu da ga slijedi i kosa je bila kao kosom za čas pokošena. Odmah je uslijedilo i usmeno priznanje komandiru Boži i njegovoj četi. Munjevitim naletima zauzeto je još nekoliko uzvišenja. Borac Ženko Zejnedi, rodom iz sela Zajas (Makedonija) iznenada se našao pred puščanom cijevi Nijemca koji se sklonio iza jednog stabla. Ženko opali, ali ne pogodi Švabu koji neočekivano baci pušku i digne ruke u znak predaje. Zenkovim bosim nogama dobro su došle zarobljenikove cipele.
S našeg položaja pucao je pogled na dolinu duž koje se bjelasa cesta opterećena kolonama pješadije koja se vrzma u neredu,
motornim vozilima što uglavnom stoje, komorom, konjima. Svjetluca oružje i druga metalna oprema, a naša kanonada odzvanja po toj gomili, pojačavajući metež. Izgleda da ni mrav ne može proći kroz tjesnac na koji su se Nijemci ustremili. Nema vremena za uživanje u toj slici. Komandir Nikola Rade nastoji uhvatiti vezu sa susjednom jedinicom, bacačlije užurbano rade, naša patrola se u šumi sukobljava s hitlerovcima. Tokom 6. svibnja dolaze jedinice 7. banijske divizije da nas smijene. Naša brigada maršira za Sent Peter na Krasu, u rezervu. Smještamo se u kuće po okolnim zaseocima na toliko priželjkivani
odmor. Bez večere, jer komora nije stigla. Ujutro primam dežurstvo u bataljonu. Uskoro stiže kamion pun mesnih konzervi i njemačkih četvrtastih hljebova na kojima je utisnut datum. Vozači vele da su stigli iz Trsta. Komordžija još nema i meni pada u dio da podijelim prispjelu suhu hranu. Tek što sam to završio moram uredovati između dva borca koji se posvađaše oko jednog para čarapa. Poslije podne odjeknu rafal u blizini. Zatim drugi. Istrčim da vidim što je. Da se Švabe nisu ovamo provukle? Pitam o čemu se radi, a s prozora mi se smiju mangupi. Iz druge kuće opet pucnjevi. Vičem: »Ne troši municiju bez potrebe, ne uznemiravaj!« A onda me šeretski pitaju: »Zar ne znaš da je završio rat?« Ja uozbiljen u ulozi dežurnog oficira: »Ne zezaj!« Uvjeravaju me da se čulo na radio-vijestima da je kapitulirala Njemačka. Potrčim u štab bataljona i nađem ih u veselom raspoloženju. Primam naređenje da postrojim bataljon i da ga privedem pred štab brigade. To mi teže polazi za rukom, jer borci su zauzeti pričom i mislima o nekoj minuloj borbi, veselo se komentiraju nedavni događaji, sjećaju se suboraca palih na poprištima Bosne, Dalmacije, Hercegovine, Crne Gore, jadranskih otoka, Like i najzad Slovenskog primorja. Neko je zamišljen, možda zbog obitelji. Razgovara se o mirnoj i boljoj sutrašnjici. Neki pjevaju. Imam dojam da je vijest o Hitlerovoj kapitulaciji primljena bez ushićenja, kao obična novost koja ne može potisnuti utiske iz posljednjih bitaka, jer je slom fašizma bio očigledan i očekivan. Nemam snage da ih prekidam i da zavodim krutu disciplinu, da strogo opominjem tu razdraganu čeljad koja je svoju mladost poklonila sreći svojih pokoljenja. Ipak uspijevam nekako srediti stroj i predajem raport komandantu Kotorašu, a zatim :
»Na desno, napred marš!« Marševski poredak nije uzoran, korak nije čvrst i usklađen. Još se momci nisu dobro odmorili, nije bilo vremena da se obriju i dotjeraju odjeću. Ima ih sa zavojima na glavi i ruci, pocijepanih šinjela, neki šepaju. Masa vojničkih uniformi prošarana je civilnim odijelima onih što stigoše prije pet dana, a nije ih se uspjelo »vojnizirati« zaplijenjenom odjećom i obućom.
(nastavlja se)
-
6.
Već se smrkavalo kad su se u voćnjaku jedinice brigade postrojile u četverokut. Na jedno drvo obješen je fenjer koji je žmirkavo obasjavao samo članove štaba. Zavladao je tajac. Augustin Jukić, komesar brigade govorio je uzbuđeno: » . . . jutros je položio oružje 97. njemački korpus i 188. brdska divizija protiv kojih smo se tukli krvavo 13 dana i noći. Mi se tome neizmjerno radujemo, iako nismo imali sreću da se baš nama predaju. Jedinice 4. korpusa koje su nas smijenile zarobile su oko 16.000 njemačkih vojnika sa nekoliko generala i cjelokupnim naoružanjem i tehnikom... Najviše će vas obradovati vijest da je Vrhovna komanda hitlerovske Njemačke prihvatila bezuvjetnu kapitulaciju na svim frontovima...« Oduševljeno i zanosno klicanje Titu, slobodi, Partiji, jedinstvu, saveznicima . . . prekidalo je govornika. A onda, jedan od ratnika nije mogao izdržati da ne opali pobjednički rafal u nebo, što prihvatiše i ostali, pa se to pretvorilo u zaglušni plotun, koji se prolamao i osvjetljavao proljetnu noć. U tom deliriju nepotrebno je ranjen jedan drug koga je odmah previla Vera Ivanišević, bataljonski referent
saniteta.
Narednog dana na željezničkoj stanici Pivka očekujemo ukrcaj u vlak. Putem prolazi nepregledna tamnozelena pokunjena zarobljenička kolona u četveroredima. Utučenost i očaj, ali i srdžba i mržnja izbijaju iz njihovih unezvjerenih pogleda. Ružne grimase stisnutih vilica. Ti zarobljenici u trenutku vojničkog kraha nisu se dali fotografirati. Saginjali su se, rukom zaklanjali lice i okretali leđa našem fotografu. Za dva dana, što vlakom, što pješke stiglo se u Tržič (Monfalcone). Usput nas dočekuju slavoluci i natpisi na kućama i plotovima »Tukaj je Jugoslavija«. »Naj živi tovariš Tito«. »Tukaj smo Slovenci«.
Da bismo ostavili što bolji utisak Vitomir Vrdoljak, zamjenik komandanta bataljona dobio je nalog da izdvoji iz kolone sve borce
koji nisu dolično odjeveni i da ih navečer transportira u grad. Tako smo u Tržič umarširali, ostavljajući najbolji vojnički izgled. Ponosito uzdignutih glava, trudili smo se da koračamo otresito i skladno dok nam je stanovništvo mahalo sa pločnika, a sa prozora vijorile crvene zastave, jugoslavenske, slovenske i talijanske trobojke s petokrakom.
Stigli smo do naše etničke granice na Soči i smjestili se u Ronchi, varošicu iz koje je 1920. D'Annunzio počeo svoj ntervencionistički marš na Rijeku.
Susrećemo se sa savezničkim novozelandskim trupama. Cijevi njihovih topova i tenkova uperene su prema istoku, tamo gdje nema više okupatora, tamo gdje je slobodan narod. Njihovi oficiri ne gledaju nas baš ljubazno. Rat je završen, ali borba za očuvanje slobode jugoslavenskih naroda nastavlja se.
Eto ... svidjelo li vam se je?
(Autor - Zoran Kovačev)
-
Svaka čast Dalmošima: Neretva , Sutjeska , Klana... gdje god je bilo gadno evo Dalmoša :bravo2
A, jedan detalj koji je vezan uz moga oca. Bio je od 1943. po Lici , Bosni... i negdje u to doba - gore opisano, našao se nadomak Studene, ali nije mogao kući već je komanda bila na Trst koji su i oslobodili , ne znam šta bi Talijani rekli na ovu riječ, 1. maja 1945. Gadna stvar taj rat. Kako bi danas rekli nekom metak nekom imetak.
Sorry zokxy zaboravio sam pohvaliti tvoj trud.
-
Kako su potučeni četnički izdajnici
Akcija oko uključivanja Hrvata u četnički pokret osjetila se i na području Hrvatskog primorja. Izvan Sušaka ta je akcija konkretnije došla do izražaja na Krku. Prema raspoloživim podacima, na Krku je postojala četnička organizacija sastavljena poglavito od jugoslavenskih nacionalista. Na sastanku “predstavnika svih mjesnih organizacija na otoku Krku”, održanom u Aleksandrovu (Punat) 23. lipnja 1943, donesena je rezolucija u kojoj se izražava privrženost Draži Mihailoviću i zahtijeva da se otok Krk “odvoji od zajednice, kojoj bi Zagreb ili njegovi politički predstavnici imali predstavljati našu volju i naše raspoloženje”.
U rezoluciji se izražava protivljenje svakome federativnom uređenju zemlje.
Četničke jedinice koje su bile stacionirane u Hrvatskom primorju (nakon kapitulacije Italije) trebale su se povući na otok Lošinj i ondje čekati savezničke pomorske snage. Povlačenje te grupacije uslijedilo je 9. rujna, kada su se četnici iz Selca, Crikvenice i Senja prebacili na Krk (u Aleksandrovo). Odatle su se, zajedno s grupom krčkih četnika, kojima je komandirao Milivoje Žic, uputili na Lošinj, stigavši 10. rujna. Ondje se ukupno okupilo oko 450 četnika i članova njihovih obitelji.
Četnička grupacija na Lošinju organizirala se u brigadu od dva bataljona s komandantom kapetanom Borivojem Gešovićem. U pripremi obrane od napada, jedinice NOVJ zaposjele su pozicije na Malom i Velikom Lošinju. Desant koji su poduzeli Štab Trinaeste divizije NOVJ i Komanda mornarice za Hrvatsko primorje, izvršen je na Lošinj 24/25. rujna. Cilj je bio da se četnicima što više onemogući izvlačenje s otoka, jer su raspolagali brodovima. U vrijeme borbe za Veliki Lošinj, četnički oficiri su ipak uspjeli, s grupom od oko 200 četnika i članova njihovih obitelji, isploviti u dva broda u pravcu Suska, a zatim se probiti do Italije. Jedan brod je stigao u Brindisi, a drugi u Pesaro. Grupa koja je došla u Pesaro zatekla je ondje Nijemce. Preostali četnici na Lošinju bili su nakon žestoke borbe ubrzo svladani, pretrpjevši velike gubitke. Lošinj je bio oslobođen 26. rujna 1943.
(Iz knjige Fikrete Jelić Butić “Četnici u Hrvatskoj 1941-1945″)
-
Uf, ovo sa četnicima na Krku prvi put čujem. Za Aleksandrovo sam čuo.
Ovakva povijest mene zanima, ne romansirana , nego čista bez lakirovki.
Skoro svi učesnici II svjetskog rata su pomrli, ali tajne nikako da isplivaju. Rat je opisivan previše crno-bijelo baš kao i dres Partizana iz Beograda.
Zokxy svaka čast , samo naprijed.
-
RIJEČKA IZVORIŠTA PITKE VODE
Naš grad obiluje slatkovodnim izvorištima. “Voda je izvor života”. U skoroj budućnosti nastupiti će bitka za vodu a ne za naftu! Riječki zaljev je prebogat vodenim blagom od Rječine do Martinšćice i Kantride. Tu postoje još vidljivi ali pokriveni vodotoci-potočići (Brajda, Mlaka, Rečica, Škurinje, Lješnjak, Martinščica…). Na obali u luci vide se izljevi u more. Postojale su u gradu i mnoge fontane («Brkonja», «Franje Josipa»...) najljepša i najveća bila je ona nasuprot gradskog tornja i ona na obali ispred stare Hrvatske gimnazije na Fiumeri.
Ipak najsnažniji izvor pitke vode je Rječina i nepresušni Zvir (kod ex tvornice papira). O tom prirodnom bogatstvu treba voditi veliku brigu, jer obično shvaćamo vrijednost nečega kada ono nestane!
To obilje vode treba zahvaliti postojećim prirodnim uvjetima planinarskom brdskom lancu kojim smo opkoljeni.
Spomenuti je da je Rječina služila kao gradska luka (Školjić). Mnogi se sjećaju velikih javnih perila gdje su domaćice dolazile prati rublje (Školjić, Brajda).
Tvorac modernog vodovoda je poznati gradonačelnik Chiotta, od tada nestaju fontane u gradu. Glavnu ulogu u opskrbi uzima Rječina i Zvir, ovaj potonji nikada ne presušuje a nalazi se ispod brijega Svete Katarine.
Sušak je već 1885. godine imao svoj vodovod, a tek 1894. g. kaptiran je Zvir za Rijeku. Nakon ujedinjenja 1945. godine grad dobiva jedinstveni vodeni sustav. Napomenuti je da na Rječini je nastalo umjetno jezero kod zaseoka Valići-Grohovo.
Sigurni izvori dobre i zdrave pitke vode su element identiteta našeg grada, koji danas svoju vodu daje cijeloj obali i otocima (Krk).
Maks Peč
-
Vrlo stara pobožna predaja prilično potanko nam pripovijeda o tome kako je došlo do štovanja Gospe na Trsatu...
Starim gradom, tj. dvorcem Trsatom, godine 1291., vladao je knez Nikola I. Frankopan, vrlo pobožan čovjek, sin Bartola V. Frankopana koji je nosio naslov kneza krčkog, hvarskog i bračkog. Te godine, dana 10. svibnja rano ujutro, a bila je subota, došlo je nekoliko radnika na trsatski brežuljak da sijeku drva. Na svoju veliku začuđenost, na livadi nedaleko gradske kule, opaze malu kućicu, koje nikada tamo prije nije bilo. U kućici su našli križ i sliku Bl. Djevice Marije. Kućica je ležala na livadi, nije imala temelja. Veoma iznenađeni odoše knezu Nikoli Frankopanu i župniku Aleksandru Jurjeviću i sve im to javiše.
Župnik Jurjević već je tri godine ležao u postelji teško bolestan. Bolovao je od vodene bolesti. Kad je čuo što su mu radnici ispripovijedali, začudi se, ali ne previše. Zašto? Rekao im je da zna o čemu je riječ. To je kućica Bl. Djevice Marije, a sve do sada nalazila se u Nazaretu. Kućicu su apostoli pretvorili u crkvicu, a sada su je anđeli prenijeli iz Nazareta na Trsat, da ju Turci ne poruše.
Kad su župnika pitali odakle on zna da je istina to što govori, župnik im je sve ispripovjedio. One noći prije nego što je kućica svanula pred Trsatom, ukazala mu se u snu Bl. Dj. Marija i rekla da je to njezina kućica iz Nazareta. Kao znak da je to Ona i da govori istinu, rekla mu je da će ozdraviti od svoje bolesti. Sljedećeg dana, a bila je nedjelja, župnik dođe u crkvu, bio je potpuno zdrav, i ispripovjedi narodu sve što se dogodilo.
Knez Nikola formirao je izaslanstvo, sa župnikom Jurjevićem na čelu, i poslao ga u Svetu zemlju da ispita stvar. Župnik je uzeo točnu mjeru kućice. Izaslanstvo je u Nazaretu na licu mjesta utvrdilo da se radi o kući Sv. Obitelji. Kućice, naravno, tamo više nije bilo.
Gospina je kućica ostala na Trsatu samo tri godine i sedam mjeseci, a onda su je anđeli, 10. prosinca 1294., prenijeli u Loreto, u Italiju, gdje se nalazi i danas. Na Trsatu su vjernici bili vrlo žalosni zbog nestanka sv. kućice. Na onome mjestu gdje je stajala sv. kućica knez je Nikola dao sagraditi kapelicu. Od nje se razvilo Gospino trsatsko svetište.
Mnogi su naši ljudi tako žalili za sv. kućicom da su sve svoje imanje u domovini prodali i naselili se u Loretu. A stotinama godina Hrvati iz Primorja uporno su hodočastili preko mora u Loreto.
Papa Urban V. u 14. stoljeću, da bi utješio Hrvate, pošalje im, na molbu kneza Frankopana, veoma lijepu starinsku sliku Majke Božje, koja se sve do danas kao čudotvorna štuje na Trsatu.
Knezovi Frankopani mnogo su se brinuli za trsatsko svetište. Knez Martin Frankopan sagradio je na Trsatu crkvu i samostan. U samostan je doveo franjevce da budu čuvari svetišta. Bilo je to godine 1453. Knez Martin umro je 1479. i pokopan je u grobnici pod Gospinom crkvom. I samostan i crkva bili su više puta dograđivani i povećavani.
U grobnici trsatskoga svetišta pokopan je i Nikola Frankopan, hrvatski ban koji je umro u Beču 1647., a tijelo mu je bilo preneseno na Trsat. Na nadgrobnoj je ploči uklesan grb knezova Frankopana, a bio je natpis, već izlizan, koji je glasio: "U ovome grobu počivaju kosti slavnih knezova senjskih, modruških i gospodara cijele Hrvatske."
Gospino trsatsko svetište usko je vezano uz hrvatske banove. Godine 1597. darovao je hrvatski ban Toma Erdödy trsatskome svetištu vrlo lijep srebrni kip Majke Božje, i to zato, što je zagovorom Gospe Trsatske ozdravio njegov sin Sigismund. Taj je Sigismund poslije postao hrvatskim banom. Hrvatski ban grof Stjepan Erdödy bolovao je na očima pa se zavjetovao Gospi Trsatskoj. Ozdravio je od bolesti pa je svetištu darovao srebrni kalež.
Trsatsko je svetište s vremenom postalo vrlo glasovito, pa su Gospi Trsatskoj hodočastili Gospini štovatelji ne samo iz Hrvatske nego i iz svih okolnih zemalja: iz Kranjske, Austrije, Italije, Ugarske. Hrvati su, međutim, i dalje nastavili hodočastiti u Loreto. Jedan loretski ispovjednik još potkraj 18. stoljeća pripovijeda da je gledao naše ljude kako plaču u loretskome svetištu pred Gospinom kućicom i kako rukama uzdignutim prema nebu uzdišu vapijući: Vrati se k nama, o premila Gospo, vrati se k nama sa svojom kućicom, Marijo.
Godine 1580. Hrvati su se još uže povezali s Loretom. U Loretu je naime, papa Grgur XIII. osnovao Ilirsko sjemenište. U njemu su se odgajali mladići iz hrvatskih krajeva koji su željeli postati svećenicima. To je sjemenište poslije preneseno u Rim gdje i danas postoji pod naslovom Hrvatski zavod sv. Jeronima.
Prije se u Gospinu trsatskome svetištu moglo vidjeti mnoštvo zavjetnih darova, zahvalnica za dobivene milosti. U novije vrijeme su ti darovi preneseni u posebnu dvoranu.
Nadasve bio je zanimljiv jedan zavjetni dar iz godine 1527. To su dvije goleme svijeće voštanice. Taj dar i događaje oko njega spominje i naš veliki mariolog iz onoga vremena Lovro Grizogon u svojem velikom djelu Mundus Marianus (Marijin svijet), u II. svesku, u posljednjem poglavlju. Turci su godine 1527. opsjedali tvrđavu Klis, nedaleko od Splita. Tvrđavu je branio poznati junak Petar Kružić. Za vrijeme opsjedanja neki Turčin, imenom Bakota, grdio je kršćane i kršćanske svetinje te izazivao neke na megdan, na dvoboj. Hrabri hrvatski junak Mijo Parišević nije mogao to trpjeti pa je zazvao u pomoć Boga i Gospu Trsatsku, te se odazvao pozivu na dvoboj. Oborio je svojega protivnika na zemlju i odrubio mu glavu. U znak zahvalnosti za pobjedu darovali su Parišević i Kružić Gospinu svetištu te dvije voštanice.
Kad je poslije Petar Kružić u borbama za Klis poginuo, Turci su mu odrubili glavu i zadržali je kao ratni trofej. Njegova sestra Katarina otkupila je od Turaka Petrovu glavu za tisuću dukata i dala je zakopati u crkvi Gospe Trsatske u kapeli sv. Petra. Tu je kapelu još prije bio dao sagraditi isti Petar Kružić, veliki štovatelj Gospe Trsatske.
Ime Petra Kružića vezano je uz još jednu zanimljivost na Trsatu. To su trsatske stube kojima se dolazi do svetišta. Ima ih 559. Zovu se Stube Petra Kružića jer su se za njegova života započele zidati, a potpuno su dovršene tek godine 1931.
O uslišanjima, ozdravljenjima i čudesima koja su se događala po zagovoru Gospe Trsatske, pripovijedalo se u svim susjednim zemljama, pa je to na Trsat privlačilo mnogo hodočasnika sa svih strana. Među njima bilo je velikih i poznatih ljudi. Tako je primjerice, došao na Trsat i kardinal Barbarigo, veronski nadbiskup. On je franjevcima predložio da se Gospina slika okruni zlatnom krunom. To se i ostvarilo na Malu Gospu 8. rujna god. 1715. Čudotvorna slika Gospe Trsatske bila je prva Gospina slika koja je bila okrunjena izvan Italije. Krunu je poslao vatikanski kaptol. Veličanstveno slavlje krunjenja odvijalo se tri puna dana: 8., 9. i 10. rujna. Već prvoga dana bilo je slavlju nazočno 30 tisuća vjernika, a u ostala tri dana broj se hodočasnika više nego podvostručio. U samome Gospinu svetištu podijeljeno je više od 36 tisuća pričesti, a mnogo je pričesti podijeljeno i u riječkim crkvama. Za ovo vrijeme vrlo velik broj.
U cijeloj dugoj povijesti Gospina trsatskog svetišta provlači se kao zlatna nit jedna jednostavna i sigurna činjenica: Gospa voli Hrvate i Hrvati vole Gospu. Hodočasnici dolaze na Trsat, osim na Marijine blagdana, i svaki dan u godini, očitujući svoju vjeru da je za njih Marija - velika nada Hrvata.
Proslava ove 2012. godine:
http://croinfo.net/vijesti-regija/7851-proslava-blagdana-velike-gospe-na-trsatu.html (http://croinfo.net/vijesti-regija/7851-proslava-blagdana-velike-gospe-na-trsatu.html)
http://croinfo.net/vijesti-regija/7850-obavijest-o-preregulaciji-prometa-na-podruju-trsata-na-dan-15-kolovoza-2012.html (http://croinfo.net/vijesti-regija/7850-obavijest-o-preregulaciji-prometa-na-podruju-trsata-na-dan-15-kolovoza-2012.html)
-
(http://mw2.google.com/mw-panoramio/photos/medium/35007996.jpg)
Jagoda Matković bila je Delničanka, koja je često šetala Delnicama i okolicom. Bila je naročito lijepa. Nosila je narodnu nošnju. Upoznala je Branka Milića koji je dolazio iz Zagreba na ferije rođaku u Delnice. Branko je obožavao Gorski kotar. Zajedno su često provodili vrijeme u šetnjama i berući jagode na Japlenškom vrhu i Petehovcu. Bili su zaljubljeni. Vrijeme je brzo prolazilo i Branko se trebao vratiti kući. Mjesto na koje su često odlazili diveći se ljepoti prirode prozvano je Jagodina stijena. To je litica nedaleko Štimčevog vrha odakle se Jagoda bacila u ponor i tako smrtno stradala zbog nesretne ljubavi.
Lokalitet Jagodina stijena udaljen je 500 m od glavnog objekta na Petehovcu. O Jagodinoj stjeni postoji pisana legenda iz 1934 g. djelo Milivoja Magdića. Djelo govori o nesretnoj ljubavi mlade djevojke koja si oduzima život 1919, skakanjem sa strme litice koja po njoj dobiva ime.
-
SRNJAK KRAJ „LOVAČKOG DOMA“ u Delnicama
(http://img268.imageshack.us/img268/6704/djecauivajunasrndau.jpg)
Kako je nastala statua srnjaka kraj Lovačkog doma? Evo priče...
Te 1951. g. imao sam i kolege, većinom petnaest godina starosti, a bilo je nešto i starijh - godinu, dvije od većine nâs. Zaključujete, rođen sam 1936. godine. Gimnazija se 1951. g. nalazila, gdje smo je i posjećivali svakodnevno, u Supilovoj ulici, treća zgrada lijevo prema crkvi, kraj kuće Jegetovih koja je na čošku ulice Supilova-Sajmišna, prema Radničkom domu.
Te 1951/52. dobili smo i novog direktora škole. Do tada je više od dvadeset godina direktor bio pokojni prof. Ličan, super čovjek i pedagog, no zbog starosnih godina morao je ići u mirovinu (penziju).
No, ništa manje drag i poštovan došao je, postavljen na mjesto novog direktora Gimnazije, drug (tako se je tada oslovljavalo) Mirko Vukelić. Pravi Ličanin (rodom negdje blizu Gospića), visok oko 2 m, krupan i glasan, ali tankih nogu, uvijek (i ljeti i zimi) obuvenih u visoke čizme braun kože koje su se vezale s prednje strane od dna nogu do ispod koljena. Osim te karakteristike imao je malo „okser“ noge. Prava karikatura, ali bio je jako simpatičan i drag.
Uvijek u ophođenju s đacima, nazivao bi ih: „E, moj dilbere!“ (dilber = turcizam, koji znači: onaj koji osvaja srce, lijep, krasan, mio, dražestan, drag, ljubimac, miljenik).
Profesor Vukelić bio je biolog – taj predmet smo slušali kod njega. Veliko saznanja smo naučili od njega. Bio je i strastveni lovac.
Jednog je dana (ne mogu se sjetiti datuma) došao u naš razred, u pauzi dva sata i rekao: „Dilberi moji, trebam vas bar petoricu dobrovoljaca. Nešto bi trebali iz ovog našeg podruma iznijeti van i odvesti na željezničku stanicu da se otpremi u Zagreb. I još nešto, trebala bi nam mala kolica za to što imamo prevest na željezničku stanicu.“
Ja sam rekao: „Profesore, direktore, ja ću kod svog susjeda (Belušić) posuditi ručna kolica!“ I za čas sam ja došao s kolicima pred školu.
Dok sam ja došao s kolicima, dečki iz našeg razreda (pokojni Borko Ličan, Zlatko Crnković – veliki hrvatski glumac, pokojni Alojz Crnić – glavni urednik knjige „Gorski kotar“ (1981.) i Dubravko Majnarić – sin vlasnika hotela „Tomislav“ – današnjeg hotela „Risnjak“) iznjeli su već iz podruma (gdje su bila drva za loženje), veliku brončanu bistu Cezara. Bog i bogme, bila je teška! Lijepe zelene boje! Oksidirala je! Nikad prije, a ni kasnije nisam vidio tako nešto – fantastično!
Supilova ulica tada nije bila asfaltirana, popločena je bila cijelom svojom dužinom, od početka današnjeg Vučnika do ispod crkve, blizu Potoka. No, nas smo petorica, drndajući po toj Supilovoj ulici, položenoj granitnim kockama, ipak na jedvite jade dovukli „Cezara“ na željezničku stanicu.
No vrag nije odnio šalu, bar koliko se nas tiče! Tada je bilo vrijeme omladinskih akcija, mjesec ili dva dana širom bivše „Jugovine“, za vrijeme ferija, bile su angažirane omladinske radne akcije. Primjerice, moja sadašnja supruga išla je jedan razred gimnazije ispred mene. Ona i kolege iz razreda bili su negdje (ne znam točno) oko Županje ili Gradišta na izgradnji autoputa.
Eh, nas nije pozvalo na autoput nego smo ostali doma. Ali to „ferije“, umjesto autoputa, morali smo odraditi tu u Delnicama. A kako? Pa, najprije smo na željezničkoj stanici iz vagona istovarivali ciglu i tovarili je na konjska kola ravnog dna da bi je na mjestu današnje zgrade Gimnazije istovarivali. I tako nekoliko puta na dan do oko 16.00 h kada smo išli kući!
Znajte, tada tih godina, nije bilo rukavica, pa su nam, od grube cigle, jagodice na prstima, tj. svu kožu, ama baš do krvi, na prstima odnesle. Svaki dan, sjećam se dobro, ljepili bismo si svi, na vrhovima prstiju, nekakve trake. Ali, svejedno je, iz dana u dan, bolilo. A to mjesto izgradnje nove zgrade Gimnazije izmislio je; tada se zvao kotar (kasnije općina Delnice), zajedno s „drugovima“; naš dragi „Dilber“.
Mi kolege, koji smo imali posla s „Cezarom“, smo već na bistu i zaboravili. Prošlo je godinu dana, kad jednog dana u razred, usred predavanja, upada naš direktor (sad smo ga već svi u školi zvali Dilber) i kaže: „Ajde, oni moji dilberi opet po kolica i na željezničku stanicu, pa ćete nešto prevesti na mjesto gdje se gradi Lovački dom.“
Da, već sam spomenuo da je naš direktor „Dilber“ bio strastveni lovac. Normalno, da je, s obzirom na svoje stručne kvalifikacije (profesor biologije) i organizacijske sposobnosti, bio izabran za predsjednika LD „Tetrijeb“ Delnice koje je tada brojilo 110 aktivnih članova.
Kao tako aktivan i sposoban pokrenuo je on i izgradnju Lovačkog doma. I to kakvog! Tôg, koji i danas stoji kakav je bio zamišljen. Ali bez novaca ili dotacija – već sve na dobrovoljnom radu. Istina je živa, garantiram!
I, eto ti Vraže, ili bolje reći Bože, direktor „Dilber“ pokrenuo je akciju izgradnje Lovačkog doma (koji se i sada šepiri na istom mjestu Japlenškog vrha)!
Na naša dva razreda gimnazije (jedan iza nas) 1952., 1953. godine (ferije), platili smo ceh plus - izgradnju (završna faza gradnje Gimnazije) - rintali smo cijele ferije.
Na Lovačkom domu posluživali smo zidare s klesanim kamenjem, ciglama, pijeskom, miješali mort, itd. A nas četiri ili pet „dilbera“ poslalo nas je (opet) na željezničku stanicu po nekakav paket – tovar! Sjećam se dobro, direktor „Dilber“ mi je dao Tovarni list koji moram predati čovjeku zaduženom u Tovarnom skladištu da podignemo famozni paket. Kad evo ti vraga, to je bila prava velika kištra zbijena sa svih strana s nekakvim letvama. Jedva smo je nas četvorica dogurali do ruba manipulativnog prostora i nekako prevrnuli na ručna kolica.
A zatim smo, jedva jedvice – nije bilo tada asfalta nego goli kamen – makadam, dogurali i kolica, i to čudo u drvenoj kištri (kutiji), na lice mjesta.
Tu nas je dočekao, okružen s nekoliko zidara, koji su zidali stranice Lovačkog doma, naš direktor „Dilber“. Odmah je rekao: – „E, bravo, lijepi moji dilberi, sad ćete pomalo i pažljivo otvoriti tu kištricu“. A vraga je bila mala! No, mi smo morali tada šutiti, a nikako ne prigovarati.
Nakon kapitulacije Italije 1943. (8. rujna), netko je tu bistu Cezara spremio u podrum tadašnje Osnovne (pučke) škole. Drva su ga iz godine u godinu zatrpavala. Za bistu Cezara nitko živ nije znao. Sve dok je jednog dana nije pronašao naš Dilber-direktor.
Profesor Vukelić („Dilber“) imao je u Zagrebu svog kolegu kipara (isto Ličanina) kojem je poslao bistu Cezara da ju pretopi i od nje napravi, izlije srnjaka koji je još i danas na mjestu uz Lovački dom – gdje ga je, naš, sada pokojni, Dilber-direktor, zamislio! Te iste godine sadašnja zgrada Lovačkog doma bila je u jesen i završena.
Lovački dom financirali su, i fizički svakodnevno (posebno subotom i nedjeljom) članovi LD „Tetrijeb“ Delnice, gradili i izgradili!
U njemu je u dva navrata po ½ dana boravio i tadašnji predsjednik Tito sa svojom pratnjom. To je bilo prvi put. Drugi puta, s Plavim vlakom, došao je i pokojni car Haile Selassie – car Etiopije, u pratnji Tita, no o tome jednom drugom prilikom....
U pero nam kazivao, dne 25. IX 2009.
g. Željko Gjukić, dipl. ing.
-
Dan kada su padale stijene i veliki Hajduk
Iz današnjeg N.L. piše Mateo Sučić
Uz brojne svijetle trenutke koje je Kantrida proživjela kroz proteklih 100 godina koliko se igra nogomet podno legendarnih stijena, postoje i događaji za koje bi voljeli da se nikada nisu ni dogodili. Jedan odo takvih dogodio se 09. rujna 1961. godine kada se sa stijena odronio kamen koji je pao među gledatelje i izazvao sveopći metež nakon kojeg je ostalo 96 ozlijeđenih o čemu je Novi list izvijestio na današnji dan prije točno pola stoljeća - 11.rujna 1962. godine (Novi list tih godina nije izlazio ponedjeljkom).
Tog 9. rujna Kantrida je kao mnogo puta "pucala po šavovima". U drugoj sezoni nakon povratka među prvoligaše pod stijenama je gostovao "Hajduk", rival s juga koji je kao i uvijek izazvao veliki interes gladatelja. Prema požutjelom novinskom izvještaju pod stijenama se te nedjelje u 4. kolu jugoslavenskog prvenstva okupilo 16 000 navijača koji su došli vidjeti prvu prvenstvenu pobjedu "Rijeke" protiv "Hajduka". Na kraju je umjesto po povijesnoj pobjedi protiv starog rivala taj 9. rujan ostao upamćen po događaju koji je zbog panike vrlo lako mogao prerasti u tragediju.
- Netko od gledatelja, koji su sjedili visoko na stijenama "kave" nehotice je nogom odgurnuo jedan kamen koji je pao među masu gledatelja. Kamen nije bio teži od 3 kg. Međutim, to je bilo dovoljno da preplaši gledatelje koji su počeli vikati: "pada kamenje", "ruše se grote"... - tako je u Novom listu opisan trenutak koji je uzrokovao prekid utakmice od 20 min. Najviše su stradali oni u prvim redovima, odmah do ograde koja je odvajale travnjak i tribine, gdje se mahom nalazilo najviše djece.
- Tih godina Kantrida je često bila pretijesna za sve one koji su željeli gledati "bijele", a slika o navijačima koji su svoje mjesto umjesto umjesto na tribinama pronašli na nekoj od stijena nekadašnjeg kamenoloma uobičajena pojava, pa ne čudi podatak da je samo na sjeveru bilo oko 5 000 gledatelja.
Nakon što je popustila ograda u dužini od 60 m, masa od nekoliko tisuća gledatelja u nekoliko sekundi našla se na travnjaku gdje je shvatila da se kamenje ne urušava, i da je panika bespotrebno nastala što srećom nitko nije platio životom.
- Ovo je sreća u nesreći. Čudo je da nitko nije životom stradao. Od teže povrijeđenih koji su zadržani na bolničkom liječenju nitko nije u životnoj opasnosti.- izjavio je nakon izbjegnute tragedije dežurni liječnik dr. Franjo Gvozdenović.
Bilanca je bila 96 ozlijeđenih od kojih 10 teže. Radilo se mahom o dječacima, danas vjerojatno djedovima Domagoju Hlači, Ediju Šogonu, Đorđi Heru, Anti Čubeliću, Vladimiru Dodiću, Antonu Kontreku, te odraslim navijačima Renatu Saršonu, Miši Šramu, Dinku Tadiću i Josipu Žuničiću koje su posjetili predstavnici Nogometnog kluba "Rijeka" i uručili im darove.
(http://i1256.photobucket.com/albums/ii492/Emil_Emili/MAXTv_30001-2.jpg)
(http://i1256.photobucket.com/albums/ii492/Emil_Emili/MAXTv_30002-1.jpg)
-
ZADEL, VESELICA I LUKARIĆ
Osim po stampedu nakon kojega je ostalo 96 ozlijeđenih, 9. rujan ostao je upamćen i po prvoj domaćoj prvenstvenoj pobjedi Rijeke protiv Hajduka. Bijeli su slavili s 4:0 a pogotke vrijedne dva boda postigli su Zadel (15., 70. min), Veselica (81. min) i Lukarić (90. min). Radi se o ujedno najvećoj pobjedi "Rijeke" protiv "Hajduka" u bivšuj Jugoslaviji koju je u HNL-u ponovila momčad pod vodstvom Zlatka Dalića 2007. godine.
Do prekida utakmice došlo je u drugom poluvremenu kod vodstva za "Rijeku" 1:0, a zanimljivost je što je prekid trajao samo 20 minuta dok bi u današnje vrijeme utakmica bila gotovo sigurno prekinuta. Danas je kapacitet Kantride ograničen na 10 600 mjesta, a zbog sigurnosnih razloga stijene su prekrivene zaštitnom mrežom, te se nakon velikih kiša provjerava stijenski pokos.
-
SPOR OKO POGAČE
(Iz prošlosti Martinšćice)
"Svejedno je, znate li ili ne, kako se jednom zvala cesta, što se vijuga uz pećinski predjel, na kome se kao nekakva mala oaza sačuvalo nešto zelenila. Ime je cesti tuđe, a tuđa su bila i gospoda, što su joj ga nadjenula, valjda da se ulaskaju nekom hapzburškom nadvojvodi, čija se bolja polovica zvala Doroteja. To je bilo prije jedne stotine i nekoliko godina, prigodom otvorenja Lazareta u lijepoj uvali Martinšćici.
Uvala zaista lijepa. Nikakvo čudo, što su po gdjekoji htjeli u nju da smjeste čak i drevnu Tarsatiku. Može se reći da joj je priroda bila već u davnini vanredno blaga. Ne samo što joj je s morske strane stvorila divno zaklonište, ona je tu udarila i korito zdravoj pitkoj vodi i - štaviše - u zaleđu joj je podigla gustu šumu, da je štiti od divljih nasrtaja pomahnitale bure.
Trebalo je samo, da se u uvalu useli čovjek, pa da se sav onaj čarobni kutić, zabijeli od čistih kuća, gospodskih palača i drugih vitkih zdanja.
Ali čitava uvala ne pruža nikakva traga, da je u njoj ikada postojao kakav grad. Pa ni u najdavnije doba, u najtamnijoj vremenskoj noći. Ni grad, ni selo, ni ikakvo naselje.
Na vrhu Solina, strmog brda, što uvalu zatvara sa kostrenske strane, nalaze se i danas nekakve ruševine. Narod ih zove »kloštar«. Ima ih, koji nagađaju, da su nekad ondje gore stanovali Benediktinci, ali zato nema nigdje nikakve potvrde. A pravo je čudo, što nije - ukoliko se zna - nijednog samostanca privukla želja, da se u onoj blagoj uvali smiri.
I tako je prolazilo vrijeme. Potok, što se nekoć zvao »Javor«, žuborio je iz godine u godinu svoju vječitu pjesmu, a šuma u zaleđu sve se više rijedila, propadala, dok nije naposljetku gotovo sasvim nestala i iza sebe ostavila samu tvrdu, sivu goljet. Sad je i bura imala otvorena vrata, a slobodan put imale su i vode, i naročito za jačih kiša provaljivale u uvalu noseći sa sobom mnogo zemlje crvenice. Tada je tek ušao u uvalu i čovjek, ali ne da u njoj gradi domove svoje, već da sadi vinograde. I tako je uvala postala sve življa, osobito o berbi, kad bi nagrnula u nju mladost, da po lozama kupi slatki, zlatni plod, koji ju je poticao na pjesrnu i veselo klikovanje.
I na dan sv. Martina bivalo je u uvali življe. U ono davno vrijeme, možda i prije punih šest vijekova, dok u uvali nije još bilo nijednog ljudskog krova, našla se pobožna duša, koja je milosrdnom svecu sagradila na pustome žalu kapelu. I tako bi svake godine, na dan 11. novembra svijet silazio u uvalu da se dobrom svecu pomoli i da mu zahvali, što je u podrumima novo vino odlično ponijelo.
I od te skromne crkvice uvala je dobila svoje ime Martinšćica. Kada? To neka Bog zna! Jedno stoji: to joj je ime dao okolišni narod, po onom istom iskonskom jezičnom zakonu, po kome su njegova braća na otoku Cresu okrstili takvim imenom jednu svoju uvalicu od davnine posvećenu sv. Martinu. Razlika je samo u tome, što se oko crkve sv. Martina na Cresu okupilo jedno čitavo selo, dok je ova pod brdom Solinom ostala dugo vremena gotovo sasvim samotna.
Međutim njezino ime nije ostalo nezabilježeno ni u starijim analima. Kapelica se sv. Martina spominje čak već i god. 1445. A ima još nešto. U prvoj polovici šesnaestog vijeka bjesnio je u uvali pravi rat, i to zbog mlina, koji se također spominje u starim listinama. Oko god. 1630. pripadao je taj mlin zakupniku trsatske gospoštije, Franju Knežicu. Jednog dana nahrupi u Martinšćicu kapetan Petra Zrinjskoga, i silom prisvoji sebi Kneževićev mlin. No ne potraja dugo i pred Martinšćicom osvanu pet bojnih lađa sa dvjesta momaka. Tim lađama zapovijedao je čovjek senjskog zapovjednika Herbersteina. U isto vrijeme pritisnuo je sa zapadne strane Martinšćicu i riječki kapetan de la Rovere, sa 300 ljudi. I kapelanu bakarske zrinske gospoštije nije ostalo drug, nego da se povuče u Bakar, a mlin da ostavi dotadašnjem gospodaru Knežiću.
Poslije 35 godina odmah nakon tragedije u Bečkom Novom mjestu, u tihoj je Martinšćici i opet odjeknuo zveket oružja. Misleći da i mlin u Martinšćici pripada Petru Zrinjskome Herbersteinovi su Nijemci u svom divljem naletu udarili i na nj i prisvojili ga u ime svoga gospodara Herbersteina. Trebalo je dugo, dok je mlin došao opet u ruke riječkih duvna Benediktinka kojima ga je Knežić bio međuto poklonio.
Ali taj mlin ima i jednu svoju, iako ponešto komičnu historiju. U ono isto vrijeme, kad je Zrinjski bacio oko na nj, upravljao je njime mlinar Valić koji je također ostao zabilježen u analima naše lijepe Martinšćice. Evo kako je do toga došlo:
Postojala je nekakva prastara oporuka, po kojoj je bakarskom kaptolu pripadalo pravo da vrši glavne funkcije u crkvi sv. Martina u uvali. Bakrani su se tim pravom oduvijek i koristili. Osim na dan sv. Martina. dolazili su oni u Martinšćicu i u prosne dane, u procesiji, i tom prilikom čekala ih u onom historičkom mlinu starim običajima određena i posvećena pogača. Nevolja je htjela, da je ta pogača postala vremenom – kamenom smutnji. Razmimoilaženja između već prije spomenutog mlinara Valića i bakarskih kanonika izbijala su otuda, što se časnoj bakarskoj gospodi ona pogača činila premalena, dok se mlinaru činila iako ne baš prevelika, a ono sasvim »prema propisu«. Jednog je dana - -bilo je to uoči Uzašašća godine Gospodnje 1731. – došlo je i do oštrijih. Pošto su kao običajno bakarski kanonici i toga dne blagoslovili vinograde i mlin, mlinar im iznese dužnu pogaču. Jedan je od časne bakarske gospode uze u ruku, malo je odmjeri, pa zavrtivši glavom reče:
- Ova pogača ne teži ni tri libre, a morala bi najmanje četiri.
Mlinar stao da dokazuje, kako se u starije vrijeme poklanjala još manja pogača, uz čašicu vina – i to više iz dobre volje. A kanonici svi u jedan glas:
- Ili će pogača biti od četiri libre ili ćemo mi sami da krojimo pravdu.
Mlinar iznosi svoje razloge i ne popušta. A ne popuštaju ni kanonici i sada je tek nastalo potezi povuci. Navalili listom na jadnog mlinara, i ljudski ga istukoše. Umiješala se i mlinareva žena, pa izmlatiše i nju. U gužvi neko je od kanonika oteo s mlinareva ognjišta kotao, drugi tavu i sve to poniješe u Bakar kao trofeje. Došlo i do suda, i tu je siromah Valić odnio kraći kraj: morao je da plati novčanu globu od jedne petice i četiri libre voska.
Od prilike neko stotina godina prije Talijan je Tassoni sastavio tragikomični ep »Ugrabljeni sić« (La secchia rapita). Znači da je u ono doba dolazilo i drugud do ovakvih i sličnih herojskokomičnih natezanja. Uostalom takvih herojskosmiješnih natezanja ima i danas, često i oko stvari, što možebiti i ne nadilaze vrijednost pogače od četiri libre!
Pet šest godina iza one prve bitke u mlinu, došlo je opet do slične gužve. Mlinar je ovaj put kanonicima spremio pogaču prilično krupniju, ali sada su časna gospoda tražila hljeb od pola »stara«, čemu se je mlinar odlučno usprotivio. I opet je došlo do kreševa, mlinar je i tada ostao kraćih rukava i polomljenih kostiju, dok su kotao i tava ponovo odmarširali u Bakar kao trofeji.
Iz ovoga se vidi da bi naša povjesnica mogla biti također i zbor više manje veselih natezanja..."
Barba Šime
-
Vijesti iz prošlosti, 1928. g
OTKRIĆE SPOMENIKA I SPOMEN PLOČE FRANJI RAČKOME
Prigodom stogodišnjice rodjenja
Jednome od najvećih hrvatskih učenjaka, prezaslužnome historičaru dru. Franji Račkome, podignut je 29. srpnja spomenik te spomen ploča na kući u kojoj se rodio u ubavim Fužinama. Taj su dan bile Fužine stjecište naučnog i kulturnog hrvatskog svijeta. Delegati Akademije, “Matice Hrvatske”, hrvatskog sveučilišta, Prosvjetnog Saveza, “Braće Hrvatskog Zmaja”, Ministarstva prosvjete, podnačelnik Zagreba, oblasti primorsko-krajiške i zagrebačke, Hrvatskog sokola i.t.d. nadjoše se na okupu pri otkriću, koje se razvilo u pravo slavlje, što ga Fužine još ne doživješe. U oči proslavnog dana priredila je glazbu podoknicu senjskom biskupu i ostalim gostima odličnicima, drugi dan nakon budnice bila je svečana pontifikalna misa, na što je krenula velika povorka na šetalište, gdje je otkriven spomenik uz pozdravni govor predsjednika mjesnog odbora župnika Vičića te delegata. Iza toga otkrivena je spomen ploča dru. Franji Račkome na njegovoj rodnoj kući, koju su podigla Braća Hrvatskog Zmaja. Naše slike prikazuju spomenik i spomen-ploču, oboje djelo našeg kipara prof. Rudolfa Valdeca.
(http://www.klub-susacana.hr/revija/revija4647/s103b.jpg)
-
U svom djelu "Hrvatsko primorje", (Zagreb, 1891., str. 44) prirodoslovac i putopisac Dragutin Hirc opisuje nadvojvodski park (danas park Nikole Hosta).
"Kad si na Rijeci, ne propusti, da ne bi vidio i razgledao villu i perivoj prejasnog nadvojvode Josipa, prije vlasnitčtvo baruna Vranicanija. Zaputiv se liepim stazicama, iznenadjuje te bujna flora. Putiće obrubljuju mirte, ružmarin, metvice, pavenke, perunike. Tamo se uzdižu visoke paome lepezastim lišćem, a do njih bielocviete aloe, silne agave ukrašene sa tisuću i tisuću cvjetaka. Ovdje su opet maljušni kaktusi, puzajući po zemlji, ili se poput zmija propinjući, dočim je uz zid na dva, tri metra visoko porasla Opuntia Ficus indica, silan kaktus, kao smokva, s velikim crvenim plodovima. Ponosno se je razpružio cedar, spuštajući ugodno svoje vitke grančice, a do njega se je osovila pinija sa velikim češerikama, dočim se dalje iztiču piramidalni čempresi. Jednim te mahom prenesu misli na daleki Libanon, na kojem glasoviti cedri rastu ili dalje, gdje razno ovo bilje samoničice uspieva. Posjedni u hlad lovorika, pak slušaj biglisanje slavujevo, srči s proljeća onaj mili dah magnolija i kamelija, a poslie se na pergolu (shod) popni i smetni odavle pod oko kraj od Učke do Raba, odavle do Kraljevice, pak kruži onda kamenitim vrhovima i spusti oko pod konac na plavetno, hrvatsko more, koje se prelieva i titra kao srebrnaste ljudske u ribe. Dan, kad si posjetio ovaj perivoj, ostat će ti nezaboravnim, a još i više, ako si bio na pergoli onda, kad za ljetne večeri sunce zapada. To je riedak, to je svečan dan!"
http://www.klub-susacana.hr/revija/clanak.asp?Num=78-79&C=12
-
Ivo Jardas
KITICA MAŽURANI
Jedanput, nejde opozime da su opet prišli na Mandriju dva stari petjari. Komać da su brižni hodili od nemoći. Prosili su da bi njin Madrijanki dale - vajme Božje - kušćić kruha i sira, ku smokvu i kapić vina, kad njin je leg Bog, hvala mu budi, dal sega obilo. Ale Mare i Luce nisu znale ča bi od neke bizerij (oholosti). Mateta ni bilo doma. On je bil po užance pul Jug na stanarije. One su petjari zignale i pasa na nje našukale. Judi deju da ni pas otel lajat, da j stisnul rep, zaskulil i pobegal. Aš to da nisu pravi petjari, lego Bog i sveti Petar.
Petjaron je bilo žal da su jih Madrijanki onako rdo odbavile. Kad su malo odašli, da su se obrnuli nazada, jedan da j petjarsku palicu vajer zdignul, kuntro gradu da j s palicun križ storil i rekal: "Propal da biš, Bog daj!" Kad je petjar zgovoril, zajeno da j nastala jena strašnja grmjavina, jedan štropot, jedan potres i jedan strah Božji i grad da j va zemju propal, koliko bi z okon maknul. Od grada ni ostalo ni traga, lego kade je on bil, nastal je jedan propadina.
Judi su on propadinu prozvali Sovjak....
Sa ReFa
-
Iz senjskih humorističkih novina 19. stoljeća:
NACIJO U ŠNELCUGU
Bil Nacijo jedanput na putu pa kupi kartu od osobnoga vlaka i pojde s njon u šnelcug. Dojde kondukter, pregleda kartu, pa mu kaže da ta karta ne giljta, jerbo da je to šnelcug pa da mora nadoplatit. Nacijo ga valje lipo umiri:
- A vi vozite polako! Meni se ne preši. Ki van je kriv?
I ni tel kartu nadoplatit.
NOS ANTE STARČEVIĆA
Babica Farkinica bila je velika Hrvatica pravašica. Za našega Antu, kako je ona užala govorit, dala bi i svoj život. Jedanput je bila u Zagrebu nikakova skupšćina Stranke prava i pojde namo i Farkinica, samo da vidi Antu Starčevića. U sali kadi je bila ta skupšćina, bilo je puno svita i ona opazi jednoga gospodina s velikin noson. Okrene se svojoj susedi pa ju zapita:
- A ki je no s nako velikin i ružnin noson?
- Jezus Marija, ča to govorite? To van je naš Ante Starčević!
- A, lipi moj mali nosić! U zlato mu se pretvoril! - zavapi sva sritna Farkinica.
BOŽO PEGULA
Bozo Kaleboto srel je prijatej a Bartola pa mu poveda:
- Znas ca mi se dogodilo, Bartole?
- Ca, Bozo?
- Rodilo mi se dvanajsto dite. Po staroj užanci san zeni til napravit malo bolji obed, a ja u kuci iman cetiri dinara. Sa ta cetiri dinara moran kupit obed i popit makar dva zmulja vina. I tako ti ja oden na placu. Gledan kod Licanke kokos, auf-skupa!, u mesnici teletovina - auf - jos skuplja! Jedino na peskariji Sima ima sardel. Istina i bog sardele izgljedaju kao da su već jedanpunt bile pojidene, a ca ces, po cetiri dinara su. Uzmen ti ja pol kila i oden doma. Fino ti ja to ocistin, operen i metnen na dascicu cidit. Dok se sardelice ocididu oden ti ja do Kinkelovice na zmulj vina. Nisan ni zval zmulj, kad evo ti mog maloga.
- Pape, odi brzo doma, macka je pojila sve sardele …
- Ca je pojila? Oci joj iskapale, majko bozja dala!
Dobro nisan potrosil ona dva dinara ca su mi jos ostala. Nema druge nego nazad Simi po druge sardele, a tebi Bozo mesto zmulja figu!
Kupin opet pol kil sardel. Oden doma, operen i metnen na dascicu da se ocididu. E sad vise ne gren Kinkelovic, nego cekan ce macka doc, kaplja joj od srca pala, ali macke nigdi.
Kad su se sardele ocidile, metnen ti ja prsuru sa uljon na sparhet i gren pec. Kad riba zamirisi, evo ti gre kurva macka, a u nje drob kaj bacva. Kaplja ti od srca pala, ma ces dobit sad. Ja ti sodo uzmen postolarski remen, a ona sita kaj puh gre ravno pod sparhet lec. Zamahnen ja kaison da cu po macki, kad uhvatin rucicu od prsure i va kaj eroplan izleti kroz kotoratu na sufit!
Eto ti sad, Bozo, sardel, macke i zmulji. Padavica je uvatila i moju sriću. To se zove pegula, a Bartole?"
-
ZECI ZA ROKA DEVČIĆA
Pošalje jedan plovan iz Like Roki Devčiću po jednon graničaru tri zeca i pismo, kadi mu piše ča mu šalje. Graničar uz put nigdir poji zeca i donese Roki samo dva. Roka primi zece i počne čitat pismo. Kad opazi u pismu da mu je plovan poslal tri zeca, pobroji još jedanput one zece pa zapita graničara:
- Ovde su samo dva zeca!
- Jesu, gospodine! - odgovori mirno graničar.
- Al' u pismu piše da mi šalje tri!
- Piše, gospodine!
- A ti si mi donesal samo dva!
- Jesan, dva, gospodine!
Već se Roka počel jadit, al' vidi da ne će s vragon graničarskin izać na kraj pa lipo zeme karte i napiše plovanu da mu fala za zeca, al' da je dobil samo dva, makar u pismu piše da mu je tri poslal. Kad je graničar došal doma, pročita plovan Rokino pismo pa zapita graničara:
- Ti si donio samo dva zeca gospodinu?
- Jesam, gospodine!
- Trećega si sigurno pojeo?
- Ala si ti pametan, gospodine! Ta nama pogodi, a ona benetina u Senju sve: dva-tri, dva-tri, i nikako pogodit!
-
Kako su vile gradile arenu u Puli?
Osim legenda o divovima, česte su u Istri i one o vilama. Vile se vežu uz dobra djela, ali su povremeno postajale i graditelji onih nekih tako posebnih istarskih građevina. Zato nije ni čudo da postoji legenda o vilama i gradnji arene u Puli.
Legenda kaže da su u jednoj jedinoj noći vile odlučile sagraditi svoj grad, Divić grad, pa su, od kada je pao mrak sve do zore, nosile kamenje s Učke i marljivo slagale red po red kamenja. I polagano je nicala arena. Taman pred zoru trebalo je areni napraviti krov, ali ih je prekinuo pijetao. U trenutku kada je zakukurikao, vile su pobjegle da ih ljudi ne vide i tako je arena je ostala bez krova. One koje su u tom trenutku nosile kamenje s Učke ispustile su kamenje pa je po cijeloj Istri ostalo pobacano kamenje.
Slična legenda vezana je i uz gradnju amfiteatra u Veroni. I tamo legenda spominje gradnju afiteatra u jednoj jedinoj noći, samo što veronsku arenu nisu gradile vile, nego vrag.
U Istri postoji i slična legenda o vilama koje su gradile crkvu pokraj Vižinade, na Božjem polju. Ta je crkva bila centar templara u Istri. Po legendi i nju su gradile u jednoj noći.
Izvor: Istarske narodne priče, Maja Bošković Stulli, Institut za narodnu umjetnost Zagreb, 1959.
-
(http://i147.photobucket.com/albums/r285/swirl_photo/istarske%20toplice/resized_toplice21.jpg?t=1224426659)
Kraj Istarskih Toplica nalazi se Bolaš, izvor vode koji je danas kaptiran (slikan sa stijene iznad Istarskih Toplica).
I uz njega se veže niz istarskih legendi. Jedna legenda kaže kako se u Bolašu, još dok su poštu po Istri raznosile poštanske kočije, utopio kočijaš. Postoji i legenda o skrivenom blagu na strminama iznad Bolaša. Sve legende nalaze se u Franini i Jurini 2008. u izvrsnom prilogu «Legende, priče i predaje s istarskog sjevera» Bože Jakovljevića.
Tamo je i priča o Ivi Istraninu i Bolašu.
Ive se vraćao kući, u Rušnjake, s kosidbe negdje u «Vlašiji». Kako je pala noć, a Ive bio umoran od dugog pješačenja, kraj Bolaša je prihvatio poziv male, lijepe djevojčice da se okrijepi jelom i pićem.
U taj su čas mjesečeve zrake iznad Bolaša napravile put kroz površinu Bolaša u njegovu dubinu. I tako su djevojčica i Ive ušli u kristalnu dvoranu punu raskoši. I na koncu mu je djevojčica ispričala svoju priču po kojoj su njih dvoje braća, ali je nju ubila njihova maćeha zaklavši je nožem. Kada je umrla, maćeha je djevojčicu bacila u Bolaš. Voda je naglo počela bujati i skoro utopila maćehu, ali je ona ipak izmakla osveti.
Djevojčica je Ivi dala cekine i nož kojim je ubijena. Htjela je da Ive uzme taj nož i ostavi ga u kući, negdje gdje će ga maćeha brzo naći. I tako je Ive uzeo cekine i nož, napustio Bolaš i krenuo kući. Nož je ostavio u posudi sa solju i već idući dan ga je našla maćeha. Prepoznala ga je, zaplakala i ... umrla.
I tada ... se Ive probudio kraj Bolaša gdje je očito izmoren dugim putem zaspao, a na san su djelovali umor i legende isprepletene oko Bolaša. Nestali su i cekini iz sna. Ive se vratio kući i prepričavao svoj san iznova i iznova, raznim slušačima. I priča se od njih širila dalje, na neke druge slušače.... te je lagano postala dio tajnovitih priča o Bolašu.
-
(http://i147.photobucket.com/albums/r285/swirl_photo/karojba/resized_P4050107.jpg)
Dolac Sopajac najveći je istarski dolac (drugi je naziv vrtača), a nalazi se između Višnjana, Motovuna i Tinjana. Ako idete putem «Istarskog razvoda» poljskim putem prvo dolazite do Valigaštra, pa do Badavca i konačno poljski put prolazi kraj Sopajca. Izaći ćete van blizu mjesta Škropeti (od Karojbe prema Pazinu). I područje oko Sopajca djeluje pomalo čudno, sve dolac do dolca, mada su u usporedbi sa Sopajcem svi ostale male «udolinice». Dubinu Sopajca teško je i vidjeti i slikati jer je u njemu poprilično velik broj stabala i grmlja.
Uz Sopajac vezana je legenda koju je zabilježio Drago Orlić u «Štoricama od štrig i štriguni».
Riječ je o legendi koja govori kako je Sopajac čarobno mjesto na kojem možete postati nevidljivi. Prvo treba nabaviti crnu mačku, pa kotao, nov novcat, a zatim je potrebno otići na mjesto koje je daleko od najbližeg sela, da se ni kukurikanje ne čuje.
I baš takvo mjesto je Sopajac. Legenda kaže dalje: potrebno je usred Sopajca naložiti vatru, na njoj ugrijati vodu u kotlu i, ni više ni manje nego točno u ponoć u vrelu vodu staviti crnog mačka. Kada se mačak skuha tada je potrebno naći točno određenu kost (Tome Matiškin koji je ispričao tu legendu Dragi Orliću nije znao navesti o kojoj je kosti riječ), staviti je pod jezik i... postajete nevidljivi. Inače to mjesto «rituala» treba prethodno blagosloviti jer će u ponoć doći vrag, mamiti one u Sopajcu van blagoslovljenog dijela da na njih baci oganj, kamenje....
Izvor: http://swirl.bloger.hr
-
(http://i147.photobucket.com/albums/r285/swirl_photo/kanfanar/resized_kanfanar7.jpg?t=1233075028)
Na Kanfanarštini postoji legenda o dubokoj i strašnoj jami Bonvašeji.
Legenda kaže da je u neko davno doba na njezinom mjestu bilo plodno polje, a vlasnik polja bio je slijep. Kako nije mogao obrađivati zemlju, dao je polje svom kumu, ali uz dogovor da urod svake godine pravedno dijele.
Nakon prvog uroda, priča dalje legenda, došao je slijepac na polje i zatražio polovicu uroda kako je i bilo dogovoreno. No kum je dogovor «shvatio» na svoj način te je od deset vreća sa žitom slijepcu dao samo četiri. Kako je dijelio vlasniku jednu, a sebi jednu, nakon svake vreće rekao bi slijepcu: «Evo popipaj, svakome po jedna», a na to bi slijepac «S kakvom mjerom mjeriš, s takvom neka i tebe Bog mjeri».
Kada je završila «pravedna» podjela uroda, nakrca kum na slijepčevog magarca četiri vreće, a na svoja kola ostatak, šest vreća. Kada je htio krenuti kući, popeo se kum na kola i povikao na volove da krenu. Ali se u taj čas pod kolima otvorila zemlja i tako je nestao i kum i volovi i kola i žito, a nastala je jama Bonvašeja.
Spilja Kumbašeja nalazi se južnije od Kanfanara i stvarno je najdublja spilja na ovom području. Postoje i priče kako su nekada čak zločinci u nju bacali tijela onih koje su ubili.
Izvor: Legende i priče Istre, Davor Šišović
Riječ je o maloj knjižici punoj priča s područja Istre koja se izdaje povodom Legendfesta - festivala narodnih priča, legendi i mitova Istre. Knjižica s ovom pričom izdana je 2008. godine.
Zahvaljujući pomoći Davida, člana "Dvegrajaca" (udruge koja radi na očuvanju baštine Kanfanarštine), dodala sam naziv Kumbašeja, naziv kojeg stvarno koriste stanovnici Kanfanara i okolice, kao što sam saznala i nastavak ove legende:
Naime, legenda dalje kaže kako se i dan danas, na točno određeni dan u godini, kod jame može čuti glas zločestog kuma kako viče na volove da povuku kola.
Izvor: http://swirl.bloger.hr
-
Vještice na kastavskoj duši
“Štriga jena!” je dobrosusjedska formula kojom naš narod odvajkada počašćuju zle babuskare (i ujedno ružne, dakako: nisu Aralica i Sedlar jedini koji vjeruju da estetika opakih neminovno mora trpjeti). Ovo je štorija o kastavskim vješticama.
http://croinfo.net/vijesti-regija/3738-vjetice-na-kastavskoj-dui.html (http://croinfo.net/vijesti-regija/3738-vjetice-na-kastavskoj-dui.html)
-
Priče iz našeg kraja: Vampirizam u Opatiji 1881.
Opatijski slučaj vampirizma nama je zanimljiv, ne samo zato što je opatijski, dakle »naš«, odnosno lokalni, te ga moramo prihvatiti takvog kakav jest, nego i zbog toga što se to dogodilo 1881, a to su već godine kada Opatija punim jedrima plovi prema turizmu.
http://croinfo.net/ekspedicije-i-istraivanja-regije/6413-prie-iz-naeg-kraja-vampirizam-u-opatiji-1881.html (http://croinfo.net/ekspedicije-i-istraivanja-regije/6413-prie-iz-naeg-kraja-vampirizam-u-opatiji-1881.html)
-
NAJSTARIJI EUROPSKI VAMPIR - Jure Grando iz istarske Kringe
Jure Grando je najstariji imenom i prezimenom dokumentirani europski vampir. Objavljivanje zapisa o njegovom slučaju za nekoliko desetljeća prethodi vampirskoj epidemiji u Srbiji zbog koje je carica Marija Terezija tada čak osnovala vampirsku komisiju. Prepisivan u mnogim starim zbornicima strašnih priča, slučaj Jure Granda nadahnuo je pojavu vampirske književnosti u 19. stoljeću, od novele Vampir Johna Polidorija (1819.), preko najpoznatijeg vampirskog romana, Drakule Brama Stokera (1897.) sve do današnjih dana kada Jure Grando postaje junak već desetak novih knjiga, a uskoro bi se trebao pojaviti i na filmu.
http://croinfo.net/vijesti-regija/8040-najstariji-evropski-vampir-jure-grando-iz-istarske-kringe-.html (http://croinfo.net/vijesti-regija/8040-najstariji-evropski-vampir-jure-grando-iz-istarske-kringe-.html)
-
Atila u Istri?
U istarskim legendama nerijetko nailazimo na Atilu. Osim legendi, česti su kameni reljefi po Istri s Atilinom glavom, gdje je Atila pokazan kao «mješavina» čovjeka i psa.
Vjeruje se da su u 5. stoljeću Huni ušli u Istru i opljačkali je. Ne zna se je li u Istri bio i Atila, ali uostalom – trenutno nije važno. Bio ili ne, istarska je «mitologija» danas znatno bogatija genijalnim pričama koje su nastale oko njega. Politika je kurva, a povremeno i kurvetina, pa su tako mnogi nastojali osporiti napad Huna u Istru želeći za sva rušenja u Istri okriviti Slavene. Naknadno su teorije ove vrste pale u vodu jer je dokazano da je Atila u istarske legende ušao i prije dolaska Slavena.
Legenda o rođenju Atile:
Jedan je kralj imao 3 kćeri. Prorok mu je prorekao da će se jedna prokurvati, drugu će ujesti zmija, a treću će ubiti konj. Zabrinut, kralj je zatvorio sve tri kćerke u kuću.
Jedna kćer je zamolila oca da joj donese grožđe. Kralj joj je donio, ali se u svježe ubranom grožđu nalazila zmija, koja ju je ugrizla i kćer je umrla. Druga je kćer umrla kada se konj na cesti ritnuo, a potkova joj je doletila u glavu. Treća kćer je molila oca da joj donese psa, da nije sama cijelo vrijeme kod kuće. Kralj joj je nabavio psa, ona je ostala trudna i ... rodio se Atila, pol čovjek, pol pas.
U legendama Atila je uvijek prvo zalajao, a tek tada počeo govoriti. U nizu istarskih legendi spominje se kako je Atila sa svojom vojskom spalio sela i sela. Ovisno o dijelu Istre iz koje legenda potječe, imamo Atilu u spaljivanju Dvigrada, Novigrada, pokušaju napada na Mutvoran, Grožnjan....
I konačno postoji legenda o smrti Atile.
Atila je imao 120 godina. Oženio se s jednom djevojkom od 20, i istu je noć umro dok se s njom «zabavljao».
Legenda je bazirana na njegovom realnom kraju. Atila je umro 453. godine, na ležaju germanske zarobljenice Ildiko.
Malo drugačija legenda o njegovoj smrti spominje dječaka koji ga je pogodio praćkom.
Izvor: «Istarske narodne priče» Maja Bošković Stulli, »Franina i Jurina 2008 – Atila u istarskoj narodnoj predaji» Zlatan Varelija
-
Iz prošlosti Rijeke
Gradski mostovi
Na području našeg grada imademo mnogo mostova o kojima se već pisalo. Danas ćemo spomenuti neke nepoznanice, bolje dogodovštine.
Glavni središnji most u gradu sagrađen je od dva dijela, svaki dio zaseban, na principu vage. Veći dio je iznad rijeke, a manji dio je na tvrdom tlu. Manji dio mora imati težinu luka nad vodotokom. Sanduk na kopnu morao je zato dobiti težinu koja je bila predvidiva ugradnjom željeznih tračnica. Poznavajući grad iskopali smo tlo na Plumbumu, gdje je bila ljevaonica olova i iz zemlje izvadili šljaku (otpad olovne rudače), koja je zamijenila skupo željezo.
Pred svečanim otvorenjem mosta, kojeg je otvorio predsjednik države s poljskim maršalom, Rječina je presušila, a otpaci i smeće došli su na vidjelo. Dobio se nalog - očistiti korito.
Rok je bio prekratak, a zadatak sporan. Pribjeglo se triku. Ispod mosta zabile su se gredice, a na njima daske. Stvorila se brana i voda nije oticala. Narasla razina vode pokrila je otpatke i smeće i time je zadatak bio obavljen.
Max Peč
Iz prošlosti Rijeke
Mostovi
Naš grad nije Pariz, ali je „opkoljen“ mnogim mostovima koji su mnogi stradali za vrijeme ratnih sukoba ili mijenjanja vlasti. Lijepi mostovi bili su na Mrtvom kanalu, svi su bili pokretni da omoguće jedrenjacima i prekooceanskim brodovima ulazak u Kanal. Kod sadašnjeg velikog spomenika zimovali su putnički brodovi. Zadržat ćemo se na željezničkom željeznom mostu na Školjiću. Željeznička pruga od Trsatskih stuba do Školjića bila je na kamenim svodovima, kojih su danas vidljivi samo ostatci.
Most je građen po tipu UNRA, tj. bez ikakve skele ili potpore. Za gradnju je potrebno uvijek imati dodatni most. Na tlu se postavljao jedan dio, a dio dodavao iznad vodotoka. Na kopnu je morao biti uvijek jedan krak više kao protuteža, po principu vage.
Nakon premoštenja vodotoka odstranio bi se dodatni protutežni most koji je odlazio na druga gradilišta. Tip takve gradnje bio je monopol UNRE, američke vojske.
Maks Peč
-
Iz prošlosti Rijeke
Postanak Vojaka
Naš Trsat se naglo razvijao i bio je kvasac za stvaranje Sušaka. Ovdje ću se osvrnuti na nastanak Vojaka ili kako su ga mnogi zvali Decsa. To je područje bilo veliki zapušteni krš s odlagalištem smeća koje je, zahvaljujući Gradskoj upravi i vrtlaru Josipu Kulfaneku preraslo u krasni gradski park.
Cijelo područje bilo je neizgrađeno i nenaseljeno. Novim talijanskim vlastima 1941. bilo je stalo donekle zaposliti pučanstvo i spriječiti nezadovoljstvo ljudi. Odlučili su izgraditi veliko naselje s ekonomičnim kućama, ali trebalo je pronaći prikladan teren. Dobio sam nalog od Gradske uprave da od tog zemljišta na Trsatu pripremim gradilište. Osnovao sam grupu ljudi s poslovođom, starim trsaćaninom, Viktorom Doričićem.
Izvršeno je parceliziranje te započelo probijanje ceste od današnje pošte prema kasarni. Rušilo se brdašce kod sadašnje pošte i stvarao nasip prema bivšoj vojarni. Na cijelom tom području postojale su samo dvije kuće. Polić, poslovođa u pilani na Pećinama i poljakinja Serdar kod kasarne. Serdar su bile dvije sestre od kojih se jedna, nakon ljetovanja, oženila za veletrgovca drvom Murkovićem.
Nakon što se izgradila cesta do kasarne, pristupilo se probijanju i izgradnji okomitih cesta desno i lijevo. Tijekom naših radova došlo je talijansko poduzeće D.E.C.S.A. koje je dobilo licitaciju za gradnju ekonomskih kuća za cijelo naselje. Kuće su sve bile istog tipa. Cijelo naselje nije izgrađeno u potpunosti budući da je došlo do ratnog sloma Italije i presahnuo je novčani fond poduzeća. Bila je burna 1943. Gradnja je dovršena nakon Drugog svjetskog rata. Na tom je području danas cijela „šuma“ stambenih nebodera.
Max Peč
-
Živim na Vojaku od 1988. a i prije nisam bio daleko , ali ovo nisam znao. :pojmanemam
Inžinjer Peč je živa enciklopedija . Jako puno zna.
Ilirija hvala :bravo
-
Iz prošlosti Rijeke
Osnovao sam grupu ljudi s poslovođom, starim trsaćaninom, Viktorom Doričićem.
moj pranono :coolwink
-
Riječki kinematografi
Nakon Prvog svjetskog rata, kada je Rijeka potpala pod Italiju, naglo je počela nazadovati. Pomoglo joj je proglašenje slobodne zone pa su cijene prepolovljene u odnosu na one u Kraljevini Italiji.
U to je vrijeme bilo mnogo kinematografa. U njima su prikazivani samo talijanski filmovi, obvezno s varijetetskim pred-stavama. Ulazilo se u svako vrijeme i mogao si neprekidno gledati sve tri predstave, pa su mnogi u dvorani boravili pet - šest sati. Glavno kino bilo je Fenice, koje nikada nije mijenjalo ime. Zatim San Giorgio (sada Croatia), Parigi (do Brajde), Roma (Croatiatrans), Odeon (Brajda), Central (Centar). Posjetitelja je uvijek bilo mnogo, a talijanskim zakonom svako je moralo imati i varijete (humor ili akrobacije). Humorist Cechellini bio je vrlo popularan i često je završavao u zatvoru.
Evo primjer: Jedan gospodin je dnevno kupovao novine, pogledao naslov i novine bacio. Prodavačica ga upita što on čita. Odgovorio je „Smrtovnice“. Ali gospodine one su Vam na zadnjim stranicama.“ „Za onoga kojega ja čekam bit će na naslovnoj!“
Još jedan: Cechellini je prolazio pozornicom vukući kariolu. Na upit što će uzeti odgovara: „Maltu“. Malta je žbuka ali i poznati otok za kojeg se Italija borila da ga uvrsti pod svoju upravu. Nakon takvih izjava smjesta bi svršio u zatvor!
Rijeka je imala i veliko kazalište, ali u Italiji je zbog skupoće rijetko koji grad imao svoju stalnu grupu. Riječko se kazalište otvaralo samo jednom godišnje i davalo se 5 - 6 predstava.
Max Peč
-
Iz prošlosti Rijeke
Postanak Vojaka
Na cijelom tom području postojale su samo dvije kuće. Polić, poslovođa u pilani na Pećinama i poljakinja Serdar kod kasarne. Serdar su bile dvije sestre od kojih se jedna, nakon ljetovanja, oženila za veletrgovca drvom Murkovićem.
/quote]
Zna ki itko koje bi to kuće bile? :help1
-
Predio Plumbum na Pećinama
Jedan predio Pećina naziva se Plumbum. Ime je dobio po velikoj talionici olovne rudače koje se decenjama prerađivala, a kasnije je to područje bilo žitno skladište te kao zadnje tvornica Vulkan. Brodovi su dovozili olovnu rudaču do Martinščice, a na desnoj strani zaljeva nalazila se velika dizalica koja je iskrcavala rudu i punila željezne košare koje su se žičarom prebacivale do tvornice, koja je bila brijegu. Tvornica je zapošljavala veliki broj radnika, direktor je bio austrijanac, Steiner, kao i vlasnici. Otpaci rude zvani „šljaka“ nasipavali su okoliš tvornice, pa i danas otkopom gornjeg sloja zemlje nalazimo na naslagu iskorištene rudače. Ova se upotrebljavala i kao protuteža pri izgradnji mostova. Danas je to područje mnogih obrta i ostatak negda velike tvornice Vulkan.
Maks Peč
-
Iz prošlosti Rijeke
Lučke i gradske granice
Spor oko granica nakon Prvog svjetskog rata riješen je Rimskim sporazumom 1924. godine pa je riječko područje podijeljeno između dviju država, Italije i Kraljevine Jugoslavije.
Rijeka je pripala Italiji koja je tako dobila suvremenu modrnu luku, dok je Sušaku pripao skromni bazen Baroš. Rijeka koja je ostala bez skladišta za drvo izgradila je novi „scalo legnami“ (današnja Zagrebačka obala) te „hidriscalo“ za pristajanje hidroplana redovitog prometa. Unatoč gradnji, riječka je luka naglo nazadovala jer nije imala zaleđe.
Sušački bazen Baroš imao je veliko zaleđe nove države te je naglo napredovalo, naročito izvozom drvene građe i žitarica. Drugi svjetski rat taj je napredak zaustavio, a pri kraju rata nijemci su minirali svaki metar riječke obale. Pariškim ugovorom 1947. godine cijelo područje dolazi pod novu državnu upravu s gradom Sušakom. Svršetkom ratnih sukoba oba grada postaju jedinstveni gradski teritorij, pod jednim imenom Rijeka. Mađari su sretnije riješili spajanje Pešte i Budima pod zajedničkim imenom Budimpešta.
Max Peč
-
Mađari su sretnije riješili spajanje Pešte i Budima pod zajedničkim imenom Budimpešta.
Prije bi rekao da su Mađari bili sretniji s imenima dvaju gradova koji su se spojili :)
-
Iz prošlosti Rijeke
Postanak Vojaka
Na cijelom tom području postojale su samo dvije kuće. Polić, poslovođa u pilani na Pećinama i poljakinja Serdar kod kasarne. Serdar su bile dvije sestre od kojih se jedna, nakon ljetovanja, oženila za veletrgovca drvom Murkovićem.
/quote]
Zna ki itko koje bi to kuće bile? :help1
Milić, nisam zaboravio na pitanje, pa evo i odgovora: Max Peč malo se zabrojao, ipak je bilo malčice više kuća - prvo klikni na link za jednu oooorgooomnu fotku Sušaka - nije iz 1940. već negdje 1932-34 cca ... a na drugoj sam ti fotki izrezao dio, i malo napisao štogod da ti bude jasnije ... u pravokutnim okvirima su 1 + 2 + 2 kuće i prazan Vojak kako je bio tridesetih godina!
Prva fotka: klikni na http://img841.imageshack.us/img841/7615/1940pijunskasnimkafiume.jpg (http://img841.imageshack.us/img841/7615/1940pijunskasnimkafiume.jpg)
A evo i cropan dio fotke koji se odnosi na Vojak
(http://imageshack.us/a/img6/2594/2210i.jpg)
-
To te ja pitam. Zokxy uljepšao si mi dan hm noć..
Na slici vidim i i izgrađenu bolnicu koja je čini mi se otvorena 1936. tako da bi slika mogla biti i kasnije datirana od 1934. g.
Zokxy hvala ti još jednom i zaslužio si :beer2 možda i u nedjelju.
-
Iz prošlosti Rijeke
Ratne uspomene
Većini građana nije poznato da postoji trg križanje četiriju gradskih ulica: šetalište Gorana Kovčića Bulevard, Joakima Rakovca, koja vodi prema trsatskoj crkvi, Mihanovićeva koja ide prema orijentovom igralištu te kao četvrta, koja vodi do kafića „Teta Roža“, Kumičićeva ulica. Ispod tog trga nalazi se ogromno ravno zemljište koje danas služi kao parkiralište za okolne stambene zgrade. Danas-sutra divno zemljište za veliku garažu i terasu s pogledom na cijeli Kvarnerski zaljev.
Zanimljivost tog trga je da se ispod nalazi napušteni vojni bunker s topovima i spremištem oružja. Sve je izgrađeno za vrijeme talijanske okupacije od 1941. do 1943. godine.
Bunkeri opskrbljeni topovima služili su kao kontrola ulaska u Kvarner kroz Mala i Velika vrata, između Istre, Cresa i Krka. Danas je sve to zatrpano i nasipano te obraslo. Znatiželjan šetalac ipak će primijetiti stršeće dvije betonske kupole za topove, samo ako se nagne preko cestovnog zida.
Maks Peč
-
Znatiželjan šetalac ipak će primijetiti stršeće dvije betonske kupole za topove, samo ako se nagne preko cestovnog zida.
Ovdje negdje? (https://maps.google.hr/?ll=45.324589,14.459215&spn=0.00313,0.003557&t=h&z=18&layer=c&cbll=45.324652,14.459064&panoid=iRXSnTt4dpnuntbmkmiluw&cbp=12,4.57,,0,-8.92)
-
Tako po opisu sam i ja shvatio da bi to bilo tu. Samo četvrta ulica, a što se vidi i iz karte, nije Kumičićeva nego Krimeja. To područje inače zovu Pariz valjda po imenu oštarije smještenoj na tom razkrižju.
Moji roditelji su 1948. imali svadbeni ručak u Parizu - njoki z gulašom. Govorili su da su bili odlični. :kuhanje
-
Ne sjećam se da je Lappino, naš Connoisseur fortifikacija, označio tu lokaciju :help2
Ili sam ja previdio ili je u međuvremenu lokacija očišćena do temelja od tih položaja, ali ako se lappino ne javi probat ću navratiti i pogledati :D
-
Kad se malo nagneš preko zida,vidiš
(http://i1256.photobucket.com/albums/ii492/Emil_Emili/Razno/DSCN1535.jpg)
(http://i1256.photobucket.com/albums/ii492/Emil_Emili/Razno/DSCN1536.jpg)
Snimak kod ulaza u neboder
(http://i1256.photobucket.com/albums/ii492/Emil_Emili/Razno/DSCN1539.jpg)
-
Ne sjećam se da je Lappino, naš Connoisseur fortifikacija, označio tu lokaciju :help2
Ili sam ja previdio ili je u međuvremenu lokacija očišćena do temelja od tih položaja, ali ako se lappino ne javi probat ću navratiti i pogledati :D
Naveo je Lappino ovu lokaciju, mislim da ima i neka njegova slika na tim bunkerima samo ne znam da li je ovdje ili na LPR.
Nisam siguran ali mislim da su njemačke gradnje.
-
Naravno da je naveo, i zna gdje su, ali kako su baš na nezgodnom mjestu, nikako dobro uhvatiti te bunkere, pa mislim da ni on nije uspio ... bio sam ovim istakom do ulaza, nema se što vidjeti ... ne možeš ući, jedino možda s druge strane pa kroz toparnicu, ali se na desetak metara visine od parkinga ispod meni nešto ne šeće ... ima i pristupačnijih bunkera ...
I točno, njemački su ...
-
Iz prošlosti Rijeke
Sušački vodovod
Sušak i Rijeka bila su dva grada, ali u dvije različite države. Rijeka je imala sreću da opskrbom vodom nije nikad oskudijevala jer izvor Zvir je nepresušan i odlične kakvoće.
Sušak se opskrbljivao iz izvora Rječina, ali je vodotok redovito presušio tijekom ljetnih mjeseci. Grad je tada kupovao vodu iz susjedne Rijeke. U potražnji novih izvora došlo se do otkrića vodonosnog sloja u uvali Martinščice. Sreća da se nepropusni sloj zemlje uzdiže prema moru te stvara barijeru prodiranja morske vode. U tu svrhu izgrađeni su betonski bunari na licu mjesta, ali bez dna da mogu prodirati u tlo. Bunari su imali sa strane otvore da može ulaziti voda koja se tada prebacivala u sabirni glavni bunar. Imena su dobivali po svecima kada su građeni. Sakupljena voda se tada prebacivala u glavni sabirni bunar, a odatle u rezervoar na brdu sv. Križ te od njega u gradske vodospreme koje su najmanje 50 metara iznad naselja i kuća da bi voda mogla stići do zadnjih katova na temelju zakona spojenih posuda.
Maks Peč
-
Ili sam ja previdio
Naveo je Lappino ovu lokaciju, mislim da ima i neka njegova slika na tim bunkerima samo ne znam da li je ovdje ili na LPR.
Nisam siguran ali mislim da su njemačke gradnje.
Naravno da je naveo, i zna gdje su,
Mea culpa, Mea maxima culpa! :facepalm
-
Krađa trsatskih zmajeva
Koliko god bile poznate crtice iz povijesti, još ima zanimljivih tema. Iznimno ću pisati o slučaju od prije 90 godina koji nisam izravno vidio, ali posljedice jesam.
Talijanski okupatori harali su gradom i pljačkali i uništavali našu imovinu. Jednog jutra proširila se vijest ulicom Račkoga o događajima na Trsatu.
D’Annunzijevi banditi provalili su u Frankopansku kulu na Trsatu i otuđili jednog od dva velika brončana zmaja koja su krasila ulaz u kapelicu Mir junaka. Pljačkaši su kip zmaja dignuli s postolja, omotali vrećama i konopom htjeli spustiti plijen na lujzinsku cestu. Vez je popustio i ukradeni zmaj pretvorio se u krhotine.
Toga dana cijela je ulica Račkoga, pa i ja s roditeljima, krenula u šetnju prema Orehovici da na makadamskoj cesti promatramo i skupljamo krhotine trsatskog zmaja. Maks Peč
-
Iz prošlosti Rijeke
Nesuđeno parkiralište
Svršetkom rata 1945. godine, posjetio me dobar prijatelj, arhitekt Zdenek Sila u inspekcijskom uredu. Došao je tražiti pomoć za oce franjevce s Trsata koje je pomagao pri obnovi vjerskih zdanja. Naime, mjesne vlasti Trsata odlučile su zemljište ispred crkve pretvoriti u parkiralište za vozila. Zamislio sam se poznavajući teren. Trebalo je spriječiti tu namjeru.
Rat je mnogo toga opustošio. Ogradu i dvoja velika željezna vrata odnijela je okupaciona talijanska vojska u talionicu. Predložio sam da se teren uredi, isplaniraju puteljci i postave nova velika vrata na ulazu u park s bravom i lokotom i napomenom da moraju biti zaključana. Trebalo je ostaviti otvorena samo mala vrata uz crkvu za ulaz vjernika.
Teren je privatno vlasništvo i tko želi ući mora se najaviti franjevcima. Ukoliko bi netko htio nasilno ući, u tom bi slučaju postupili po zakonu o zaštiti privatne imovine. Franjevci su tako postavili nova željezna vrata i nitko se do danas više nije sjetio mijenjati namjenu terena ispred crkve. Danas taj dio krasi divan spomenik blaženom Ivanu Pavlu II., zamisao vrlog oca Serafina.
Max Peč
-
Iz prošlosti Rijeke
Tvornica papira - Hartera
Oko 1821. godine na poticaj patricija Ljudevita Adamića, utemeljena je buduća tvornica papira u kanjonu Rječina, gdje je bilo i dovoljno vode potrebne za pranje sirovina, tj. stare krpe.
Tu su upotrijebljeni prvi moderni strojevi, parni stroj po prvi put u ovom dijelu Europe. Tvornica se širila i na koncu sastojala se od četrdeset zgrada i ogromnog tvorničkog dimnjaka.
Radnici su uglavnom bili iz okolice, naročito iz grobinštine.Tvornica je izrađivala cigaretni papir koji je bio najbolji na svijetu, a opskrbljivao je cijelu kuglu zemaljsku. Učinak je bio od preko 60% svjetske proizvodnje, a izvozilo se 95 % proizvoda.
Tvornica se stalno širila i modernizirala. Najjužniji dio dopro je do Marganova, ispod Orehovice. Hartera je u ono doba bila ispred ljuštione riže, plinare, tvornice konopa i ulja. Direktor je imao divnu kočiju i konje. jer automobila nije bilo, pa sam se s njime vozio. Imao je sina koji nije znao hrvatski pa sam pozvan da se s njime igram i učim ga jezik. U predratnim vremenima imali su i svoju nogometnu momčad Jela. Tvornica je u naše vrijeme napuštena, ali pomalo nalazi novi životni sadržaj i postaje mjesto okupljanja mladih.
Maks Peč
-
Iz prošlosti Rijeke
Sušački neboder
Nakon Rijeke i Sušak je želio imati „svoj neboder“. Na sadašnjoj lokaciji nalazio se veliki prostor skladišta željezne robe, mnoga skladišta veletrgovina žitarica, koja radionica i gostiona „Frankopan“, a na kraju prema Boulevardu mala crkvena kapelica.
Raspisan je natječaj, a prvu nagradu dobio je arhitekt Pičman iz Sušaka. Cijela obitelj stanovala je u Orehovici kod oca šumarskog inženjera i šefa šumarije.
Odmah početkom gradnje došlo je do nesporazuma. Investitor, grad Sušak, mijenjao je zamisao usprkos protivljenju projektanata. U podrumu je bio zamišljen plivački bazen koji je ukinut, slijedile su još neke preinake. Na zadnjim katovima predviđena je kavana s lijepim pogledom na oba grada i cijeli Kvarner.
Osjetljivi inženjer Pičman doživio je novo neugodno iznenađenje kada nije dobio nadzornu službu što mu je zakon dozvoljavao. Nadzor je određen po rodbinskoj vezi voditelja općine. Promjene su tako snažno djelovale na Pičmana da je od žalosti izvršio samoubojstvo u Zagrebu, bacivši se s petog kata svog ureda u Preradovićevoj ulici.
Maks Peč
-
Iz prošlosti Rijeke
Trsatske moto trke
Trsat je u mnogočemu bio pionir i kvasac primorskog kraja. Mnogi se ne sjećaju da su na našem Trsatu održavane moto trke. Teren nije bio baš pogodan jer ulice su bile slabo asfaltirane, a djelomično popločene grubim kamenim pločama od granita. Trkači su bili izvrgnuti opasnostima u slučaju pada. Brzina vozila dostizala je do 100 km/h pa su natjecatelji morali biti vješti. Gledalaca je uvijek bilo mnogo, a vozilo se nekoliko krugova oko Trsata.
Prve utrke u Rijeci održale su se na obali, a kasnije na Preluci pa do danas na Grobniku. Asovi su bili poznati motociklist Bevanda, kasnije vrhunski ugostitelj i mladi Kostić.
Nažalost bilo je i nekoliko nezgoda, a jednu je prouzročila mlada gledateljica koja je neoprezno pretrčala cestu-kolnik, pa je vozač nažalost pokupio nekoliko gledalaca. Zbilo se to u današnjoj Mihanovićevoj ulici.
Od te davne godine Trsat je prešao u „mirne vode“ i danas je postao omiljeno sastajalište riječana i hodočasnika.
Maks Peč
-
Iz prošlosti Rijeke
Trsatske moto trke
Prve utrke u Rijeci održale su se na obali, a kasnije na Preluci pa do danas na Grobniku. Asovi su bili poznati motociklist Bevanda, kasnije vrhunski ugostitelj i mladi Kostić.Maks Peč
Ovo prezime je pretpostavljam Kosić. Marijan- Mario Kosić. Preminuo pred hmhm 2? godine.Trke su se vozile hmhm do 1970-ih? . Zadnja utrka vožena bila je tragična mislim da je poginulo čak troje? učesnika
A i brzine su bile veće. Mislim i preko 150 km/h . Rekord je držao baš Kosić.
Ovo onako ad hoc čisto prema sjećanju.
-
Iz prošlosti Rijeke
Trsatske moto trke
Prve utrke u Rijeci održale su se na obali, a kasnije na Preluci pa do danas na Grobniku. Asovi su bili poznati motociklist Bevanda, kasnije vrhunski ugostitelj i mladi Kostić.Maks Peč
Ovo prezime je pretpostavljam Kosić. Marijan- Mario Kosić. Preminuo pred hmhm 2? godine.Trke su se vozile hmhm do 1970-ih? . Zadnja utrka vožena bila je tragična mislim da je poginulo čak troje? učesnika
A i brzine su bile veće. Mislim i preko 150 km/h . Rekord je držao baš Kosić.
Ovo onako ad hoc čisto prema sjećanju.
A vjerovatno je Kosić. Treba oprostiti gospodinu Maxu. Toliko toga ima u glavi.
-
Ma gosp. Peč je avion.
Ja sam od par činjenica fulao svih par :)
Dakle na portalu Ri autosport M. Krpan kaže:
-Prva utrka oko Trsata 1962.g.
-zadnja oko Trsata 1972.g.
-Prosječna brzina apsolutnog rekordnog kruga M. Kosića mrvicu manje od 130 km/h
-ništa ne piše o poginulima osim da je neka curica pretrčavala stazu i takmičar se zaletio i pokosio 12 ljudi te 1972.g.
-M. Kosić je umro lani nekako u ovo vrijeme.
-
Iz prošlosti Rijeke
Rječina
Rječina je odigrala veliku ulogu u razvoju Rijeke, jer život grada uglavnom se događa uz luku, a luka je bila na ušću Rječine, današnjem Školjiću, između dva brijega, Trsata i Kozale. Promet je bio velik kao i prihod.
U ono doba Rijeka je bila već proglašen slobodnom lukom i postala otvoreno tržište za strane trgovce. Teškoće su stvarale naplavine Rječine koje su zatrpavale luku i stvarale zastoj u prometu. Prilike su tada natjerale vlasti da izgrade novu luku i da tok Rječine okrenu u novo korito. Tako su nastale Brajdica i Delta.
To prekopavanje novog korita izvršeno je 1855. godine, a Mrtvi kanal je postao luka za jedrenjake i ploveća tržnica. Talijani su prodavali južne plodove, a naši vino i ulje, brodovi su ukrcavali drva.
U to vrijeme izgrađivane su ceste do grada. Karolina, Lujzijana, Dorotea. Toj izgradnji pridružila se gradnja željezničkih pruga Rijeka - Karlovac (Budimpešta) i Rijeka Pivka (Trst).
Maks Peč
-
Torpedo
Rijeka koja se razvila u veliki industrijski grad imala je vrlo različite grane industrije: papir, nafta, drvo, brodogradnja, tjestenina, riža, i druge. No, Torpedo, a prije toga Silurificio zauzimao je posebno mjesto, jer izrada torpeda donijela je preokret u Prvome svjetskom ratu kao strašno ubojito morsko oružje. Osnivač i tvorac tog svjetskog smrtonosnog čuda, novog pomorskog oružja, bio je naš sugrađanin pomorski časnik Ivan Lupiss. Odmah je za svoju zamisao dobio potporu inženjera Roberta Witeheada, engleza koji je kasnije postao vlasnikom tvornice. Pridružio im se mladi risač Ploeoh (njegova je palača kraj kapucinske crkve). Počeci tvornice dosežu do 1600. godine kada je tu bila ljevaonica, a tek nakon 1910. postaje tvornica ubitačnog oružja. To su oružje pokupovale sve velike pomorske države za svoju ratnu mornaricu. Danas u svim svjetskim muzejima postoje „siluri“.
Tvornica je u miru mijenjala ime od Silurificio u Ranković, pa Torpedo. Danas na obali još postoje lansirne rampe koje pamtim kada smo brodom odlazili u Opatiju. Morali smo se usidriti i prepustiti prolaz silurima kad su bila pokusna ispaljivanja za ispitivanje brzine i uronjenja. Divili smo se tim ispitivanjima.
Maks Peč
-
Kako se pobrojit
Jedanput su se našli dvanajst Lovranci koji su šli bošak (šuma) seć. Kad su došli tamo, su počeli govorit da koj će njin obed donest.
Jedan kaže:
– Pobrojimo se pa ćemo poj iskat ki bi nam obed skuha.
Oni ki je broji, sam sebe ni broji, uvik je nabroji jedanajst. Sad kako bi oni se mogli pobrojit lipo? Dojde jedan Istrijanče, kažu oni:
– On je jako mudar, on će nas pobrojit. Istrijanče, biš nas pobroji?
On jin kaže tako:
– Svaki hote posebno, kalajte (skinite) brgeši (hlače) i saki soj kupčik (hrpa, kup) storine posebno i stavite prst nutra. I potle hojte brojit, ćete vit da će bit dvanajst.
– E – kažu – vidite kako je Istrijanče mudar.
Sad su šli šumu seć od mora zgoru, su počeli bukvu seć koja je vesila nad more. Kad su posekli tu bukvu, videli su da će jin past va more. Oni su vezali mule za bukvu s konopi, neka potežu da ne padne bukva va more. Bukva je bila velika, potegnula je i mule va more. Sad ca će učinit, pohitali su sekiri va more, da će jin sekire poseć konopi i da te jin prit mule vanka. Ostale jin i mule nutra i sekiri.
Sad kamo te, nesu imeli s čen seć drvo. Sad neki je poša doma, a neki su šli lovit golubi u jamu. Jedan je ša z glavon nutra, koliko je moga, a nešto mu je glavu prekinulo, su ga potegnuli vanka – glave ni ime drugo. Sad ti koji su bili š njin, pitaju jedan drugoga:
– Ma je ime glavu kada je ša nutra?
A oni govori:
– Ma ja ne znon.
– Homo (hajdemo) ženu pitat ko je ime glavu kad je ša na delo.
Žena govori:
– Ja ne znan vero (zaista), ma mene se vidi (čini) de ime, jer je hodi baretu (kapu) kupit v nedelju u Riku.
Sada su ostali samo dva. Jedan kaže:
– Homo mi golobi lovit va grm. Ti hodi doma po curu (plitka tava), a ja ću golobi nalovit pa ćemo hi pražit i pojis.
Sada ta ki je ša lovit na grm, on je vide goluba na grani – već je bilo škuro (tamno, mračno) – i da će ga ćapat (hvatat) z rukon, a uša (pobjegao) mu je z jene grane na drugu.
On kaže:
– Ma ča paraš (misliš) da se ni bi ja zmaka za tobom?
On se je zmaka da će z jene grane na drugu, pa je dole z grma. Dođe oni isti, donese curu za pražit, a oni je već mrt, bi je sa krvav okolo ust. On je po njin poče s curu tuć:
– Vrag ti krv poji, ča si sirove golube poji, ča nisi moga čekat da ja s curom dojden.
Literatura: TEŽAK Stjepko, Šaljive narodne priče, 158-159.
-
Bazgovo rebro
Vještice pod orahom svaku večer plesale. I svaki je put neka od njih morala pripremiti večeru. Tako je došao red i na neku gospodaricu. Lijepo je ona svoga slugu namislila za vještičju gozbu.
- Hodi ti pod taj i taj orah – rekla mu – pa ćeš vidjeti kako ćemo mi plesati.
Sluga bio mudar. Namjesto pod orah, pošao je na orah. I prije tih žena sakrio se među granjem. Pa kad su vještice prišle, pitale su gospodaricu:
- Jesi li donijela večeru?
- Poslala sam, prići će – veli ona.
Malo poplešu, pa pitaju:
- Jesi li donijela? Gladne smo!
- Poslala sam, prići će – veli ona opet.
Malo poplešu, pa napadnu na nju, svu je raskomadaju. Jele drugu. Svaku joj kost oblizale, pa je hitale uvis. Jedna kost pogodi slugu. Uhvati je on u ruku i vidi da su ga zgodile gazdaričinim rebrom.
I kad su vještice pojele svu vješticu, kosti su pod orahom skupile i sastavile iznovice. Ali, jednog rebra nema pa nema. Što će sad?
- Stavit ćemo rebro od bazge – reče jedna.
I ugrade joj bazgovo rebro. Pa kad je vještica opet oživjela, upozori je njezina vještičja družina:
- Ako bi li tko rekao: »bazgovo rebro«, past ćeš odmah mrtva!
Odoše svaka svojim putem. A sluga ujutro pođe orati s gospodaricom. Upirao on ralom, a ona volove vodila. Gospodarica je bila sva satrvena, kao bez rebra, pa je slugi njezina pomoć samo smetala. I kad joj je bazga stala nicati iz rebara, te posve onemoća, sluga posta ljut i nestrpljiv:
- Ala, bazgovo rebro, što vam je danas? Potjerate brže volove…
A ona namah mrtva pala.
-
Čudo na Trsatu
One godine kada je moćni hrvatski ban Pavao Šubić doveo na budimsko prijestolje napuljsku lozu Anžuvinaca, jer mu dodijahu Arpadoviću i jer mu bijaše svejedno tko sjedi na tronu, s obzirom da je samostalno vladao Hrvatskom i Bosnom do Drine, te znamenite godine zgodi se čudo na posjedu Šubićevih suparnika, knezova Frankapana.
Odavno su se Frankapani s djedovine na Krku proširili kopnom i držali župu Modrušu, te Vinodol od Grobnika i Trsata do Novoga grada.
Jednoga svibanjskog jutra prolazili su drvari blizu frankapanske kule, preko travnate zaravni na kojoj bijaše vrt udovice Agate. Odjednom zastade stari drvar Šimun, spusti sjekiru s ramena i zagleda se u drvenu kućicu, koja tu još neki dan ne bješe. Začudi se i družina, te su tako stajali neko vrijeme ne vjerujući očima. Zatim se približe, križajući se od prepasti. Dodirivali su prastaro drvo i pogledavali se, pa oprezno ušli i unutra ugledali drveno raspelo i Gospin kip od cedrovine.
Pošalje Šimun družinu u šumu da sjeku drva, a on pođe do župnika don Aleksandra, te mu reče što je vidio. Bolesni se župnik uspravi na postelji i sklopi ruke plačući, jer mu se neku noć ukazalo u snu da će anđeli donijeti na Trsat nazaretsku kućicu u kojoj je anđeo Gospodnji navjestio Mariji da će roditi sina, kralja nad kraljevima. Mučen već tri godine vodenom bolešću, došepa don Aleksandar do zaravni i vidje da se obistinilo što je sanjao. Sutradan se pojavi u crkvi, posve zdrav, i objavi puku da se dogodilo čudo, te svi dohrle do kućice, moleći i pjevajući. Signe glas i do kneza Nikole Frankapana, koji dojaše s pratnjom da vidi što se zbilo. Bio je Nikola pobožan vitez i štovatelj Djevice, ali ne htjede odmah povjerovati da se nazaretska kućica doista spustila na Trsat, pa pošalje u Svetu zemlju don Aleksandra i još dvojicu učenih dominikanaca. Dade im knez dobru lađu i 20 ratnika vičnih bitkama na moru i kopnu, te oni sretno doploviše do azijske obale i uz mnoge nevolje stigoše u Nazaret, preodjeveni u trgovce.
Radosno je bilo župnikovo srce, jer mu se ispunio i drugi san: da stupa galilejskim tlom, po kojem je nekada koračao Isus. Raspita se za mjesto gdje je stajala Marijina kuća, koju su u davnini čuvali apostoli i sagradili oko nje skromnu crkvicu. Kada je prestao progon kršćana i car Konstantin prihvatio Kristov nauk, uputila se bila u Svetu zemlju njegova majka Jelena, te pronašla križ na kojem je Isus razapet, a ponad nazaretske kućice podignula je veliku crkvu koja je stajala stoljećima, dok ju ne razrušiše Mameluci. Nazaretsku kućicu nisu dirali. Ti muslimani, štoviše, dopuste kršćanima da se ondje skupljaju i mole, ali Bog zapovjedi anđelima da je prenesu u kršćansku zemlju. Zbilo se to nedavno, rekoše to don Aleksandru.
Tragovi još bijahu vidljivi. Izmjere dominikanci koliko je kućica bila duga i široka, radosni što mjere na vlas odgovaraju veličini kuće koja se pojavila na Trsatu. Vrati se don Aleksandar živ i zdrav u domovinu, noseći vijest da je kućica bez svake sumnje nazaretska. Padne tada na koljena i vrli knez Frankapan, te zahvali nebesima na tolikoj milosti.
Tri su godine hodočastili Hrvati, tri su godine dolazili vjernici iz Italije, iz Ugarske i dalekih zemalja, stizali su nesretni i bolesni, a odlazili utješeni i bodri. Četvrte godine oko Božića nestade kućica iznenada kao što se bila i pojavila.
„Zašto si nas napustila, Majko milosti?“ – plakali su vjerni, a Frankapani pošalju svoje ljude na sve strane, ne bi li saznali gdje je kućica. Jedan od glasnika vrati se s vijesti da je pronašao nazaretsku kuću u talijanskom Lorettu. Razgnjevi se isprva knez Nikola, jer je mislio da je kućica ukradena i potajno odnesena, no istraga pokaže da se zbilo novo čudo te su anđeli prenijeli Marijin stan po želji Svevišnjega. Nije to bilo drago knezu, ali protiv volje Božje nije mogao. Don Aleksandar umre od tuge. Teško je palo i Trsaćanima koji su se šakama udarali u grudi i vapili, pitajući se zašto ih bog drži nedostojnima. Da ih umiri, podigne knez crkvicu na mjestu gdje bješe kućica, a potom podari papa Trsaćanima sliku svete Marije koju je svojom rukom naslikao sveti Luka Evanđelist. Narod nazove sliku Majkom milosti, a sveto mjesto prozovu Svetište Majke milosti od svete nazaretske kućice. Poslije pozovu Frankapani franjevce da budu čuvari svetišta, oni podignu samostan i novu crkvu, koja ostade za vjekove.
-
Hren je nastao u Senju
Kada su Isus i sveti Petar išli po svijetu, došli su kroz Liku, Vratnik i Senjsku dragu u Senj. Već kod prve kuće čuje Isus, kako jedna žena viče na muža:
- Vrag ti sriću i zdravlje odnil.
Sve to van čuje, pa čak i kako padaju pljuske i kako muž viče:
- Udri ako si kadra!
- Idemo unutra, kaže Isus svetom Petru, da vidimo što je to.
Kada oni unutra, a tamo muž sitsnut od straha skrio se pod stol.
- Što je to? Zašto si pod stolom? – zapita Isus.
- Ja sam u svojoj kući gospodar pa mogu biti pod stolom i na stolu.
Isus ga lijepo pozove da izađe ispod stola i neka mu ispripovijeda što je na stvari. Na to muž počne sve malo u strahu pripovijedati kako ga je žena htjela potjerati s kablom na bunar po vodu, a on nije htio poći. Žalio se na svoju ženu kako je zločesta i kako mu je svu dušu i zdravlje popila. Žena je cijelo vrijeme vikala na Isusa i svetog Petra:
- Grete mi van iz kuće, nesriće jedne!
Naljuti se Isus na ženu pa reče svetom Petru da odreže ženi jezik. Sveti Petar najprije nije htio, ali je ipak morao napraviti ono što mu je Isus rekao. Uhvati ženin jezik, odreže ga i da Isusu pa zapita:
- Što će ti ljuti jezik?
- Posadit ću ga na travici, a iz njega će izrast nešto ljuto i to ljuto ljudi će rado jesti.
I zaista je od tog jezika naraslo korijenje koje su ljudi prozvali hren. Od tog su vremena muževi gospodari u svojim kućama, a žene moraju rano ujutro dizati, ići na misu, tržnicu, urediti kuću, raditi cijeli dan u tvornici, a uvečer prati, ribati i druge poslove po kući raditi. A muževi od tada rade što hoće – cijeli dan odmaraju, spavaju i rade samo po noći “od osme do druge ure u birtiji.”
Literatura: ĐURIĆ Tomislav, Legende puka hrvatskoga I.
-
Kamena ovčica
Starac hodio kroz Malu Krasu. Vidi kraj lokve lijepu djevojku. Sva u bijelu spi na suncu. - Sunce će joj opaliti lišce – žao mu nju, pa odsijeće jasenovu kitu, nadstreši joj glavu. Udjela joj hlad i pođe dalje na prstima. Hodio on stazom. Najedamput, preda nj stupi ista ona djevojka. Bijela lica. Starcu rekla: - Starče, ja sam vila. Meni si ti učinio dobro. Udjelao si mi hlad. Išti što god hoćeš od mene i ja ću ti dati! Čovjek misli, što mu najviše u životu treba. Smisli se napokon, da bi mu bilo najbolje imati do kraja života dosta vune i mesa, sira i miljeka. - Želim ovaca! – reče vili Vila na to rekla: - Dobro, hodi doma i cijelim putem govori: »Tr rogulja, tr mrkulja!« Ovce vabi. Ma, ne obrni se nazad sve dok ne priđeš u svoj dvor! Izrekla to vila i zginula. Pastir pak krene prema stajama. Hodio sveudilj govoreć: »Tr rogulja, tr mrkulja!« I kako on govori i hodi doma, tako u Krasi čuje za njim sve šuška. Frcna kamnik, šušne grmić. Gre, a srce mu bahće od veselja. Čuje kako se za njim sve jače množe ovce. Stiplju i tepeću: I što je više papaka, više ga muči dok nagađa: - Koliko li je ovaca? Znade, ne smije se okrenuti, pa s mukom naprijed gleda. No, na uvijaču ne odoli srcu. Skrećući na zavijutku samo jednim okom pogleda nazad: vidio čudo ovaca! I kao ih vidi, u taj čas, nestalo ih namah. Ovce iščeznu. Samo jedna jedina. Koja s gromača skakala, u skoku se skamenila. Stoji ondje još i danas.
Literatura: VRKIĆ Jozo, Hrvatske predaje
-
Tekst Maksa Peča objavljen 1939. godine u hrvatskom tjedniku „Primorje“ koji je izlazio na Sušaku
O SUŠAČKOM TUNELU I ELEKTRIFIKACIJI
Mnogo se pisalo o sušačkom tunelu, ali izgleda da stvari stoje na mrtvoj točci. Tko i jednom prođe tunelom sjeća se njegovih nedostataka zračenja. Stručnjaci su zaključili da je jedini spas elektrifikacija. Budući se tako kratki odsječak pruge ne bi isplatio, postoji zamisao elektrifikacije do Moravica. Prije nekoliko mjeseci o tome su mnogo pisale lokalne novine kao o gotovoj stvari. Narod još čeka obećanja. (Jedva da čekamo dobiti staničnu zgradu koja je već davno morala biti gotova.)
Potrebno je započeti s preinakom pruge već sada, prije ljetne sezone, da turistima pokažemo bar neki napredak. Velika je prednost elektrifikacije; u prvom redu jeftinoća vuče, o čistoći da ne govorimo. Osim toga lokomotiva je uvijek spremna bez velike pripreme, a svladavanje uspona i razmaka brže. Koliko je udobnije moći putovati i razgledavati okoliš bez bojazni od čađe i iskri. Nebrojeni požari svoj postanak zahvaljuju tim iskrama. Sve to ukazuje na potrebu preuređenja naše pruge, tim više što su nam ceste vrlo loše. (Jedan ih je usporedio s koritima potoka.)
Elektrifikacijom bi se riješili i drugi problemi; rasvjeta, voda, čistoća, grijanje. Naš ugljen je loš, a vanjski skup. Električna energija bila bi jeftinija jer nju bi proizveli iz naših izvora. Novac nam ne odlazi izvan granice, i to je važno.
Iskorištavanjem „bijelog ugljena“, kako nazivaju vodenu snagu, koristi se narodu u gospodarskom i kulturnom pogledu. Naša zemlja je bogata vodenom snagom. Iskoristimo taj prirodni izvor koji nam uz promjenu strojeva omogućuje proizvodnju snage. Vodene snage u prirodi se stalno obnavljaju. Uplivom sunčeve topline, tog neiscrpnog vrela, dolazi do isparavanja vode koja se u drugom obliku vraća na zemlju.
Već u najstarija vremena ljudi su iskorištavali vodu. Prva sredstva bila su vodena kolesa, kasnije su izumljene turbine, a danas je moguće tu energiju u obliku elektrike prenašati na velike udaljenosti. Grijeh je ne iskoristiti to prirodno bogatstvo koje nam leži neiskorišteno. Za iskorištenje izvora energije potrebno je imati katastar izvora. Kod nas na tome još nije ništa učinjeno. Prije rada potreban je točan i iscrpan pregled svih zaliha sa svim morfološkim i hidrografskim podacima. Osim ovih, potreban je i katastar konzuma. Opet jedno veliko polje rada: stvaranje vodenog katastra svih vodenih snaga. Vrijednost energije ovisi o vodnoj količini i padu. Vodena količina varira i to je njen manjak. Najmanje vode je obično ljeti. I tu smo u sretnom položaju jer posjedujemo različite vodene režime. Naše Kraške rijeke imadu zimi dovoljno vode, dok ljeti pak, alpske rijeke obiluju vodom zbog otapanja snijega. Kolaboracija je moguća.
Uz rijeke, mogu se podignuti retenciona spremišta za akumulaciju i pokrivanje manjka. Kombinirana spremišta pak, poslužila bi i za natapanje polja kao i za opskrbu vodom, tim vječnim problemom Krasa. Gore opisani radovi su skupi, njih treba graditi po određenom planu uz pomoć države. Današnji tempo je i suviše spor da nas stavi uz bok ostalim narodima.
Maks Pötsch (Maks Peč)
-
Malo manje poznate povijesti: Narodni heroji Sergej Mašera i Milan Spasić (ili kako je potopljen razarač Zagreb)
U Pomorskom muzeju u Kotoru od prošle godine otvoreno je novo odjeljenje za nezaborav. Povod - 70 godina od herojskog podviga narodnih heroja poručnika bojnog broda Milana Spasića i Sergeja Mašere.
Toga sumornog dana, kišovitog i maglovitog 17. travnja 1941. godine, dok su se niz lovćenske serpentine spuštale kolone talijanske vojske ka Boki Kotorskoj, na razaraču „Zagreb“ je pala odluka da se brod ne preda u ruke neprijatelju.
http://croinfo.net/zanimljivosti2/8119-malo-manje-poznate-povijesti-narodni-heroji-sergej-maera-i-milan-spasi-ili-kako-je-potopljen-razara-zagreb.html (http://croinfo.net/zanimljivosti2/8119-malo-manje-poznate-povijesti-narodni-heroji-sergej-maera-i-milan-spasi-ili-kako-je-potopljen-razara-zagreb.html)
(http://www.brodovi.me/wp-content/uploads/2009/11/spasic-i-masera-3-300x225.jpg)
-
Iz prošlosti Rijeke
Trsatske moto trke
Trsat je u mnogočemu bio pionir i kvasac primorskog kraja. Mnogi se ne sjećaju da su na našem Trsatu održavane moto trke. Teren nije bio baš pogodan jer ulice su bile slabo asfaltirane, a djelomično popločene grubim kamenim pločama od granita. Trkači su bili izvrgnuti opasnostima u slučaju pada. Brzina vozila dostizala je do 100 km/h pa su natjecatelji morali biti vješti. Gledalaca je uvijek bilo mnogo, a vozilo se nekoliko krugova oko Trsata.
Prve utrke u Rijeci održale su se na obali, a kasnije na Preluci pa do danas na Grobniku. Asovi su bili poznati motociklist Bevanda, kasnije vrhunski ugostitelj i mladi Kostić.
Nažalost bilo je i nekoliko nezgoda, a jednu je prouzročila mlada gledateljica koja je neoprezno pretrčala cestu-kolnik, pa je vozač nažalost pokupio nekoliko gledalaca. Zbilo se to u današnjoj Mihanovićevoj ulici.
Od te davne godine Trsat je prešao u „mirne vode“ i danas je postao omiljeno sastajalište riječana i hodočasnika. Maks Peč
-
Iz prošlosti Rijeke
Arhitektura u Rijeci
Rijeka je u svojoj prošlosti pripadala različitim vlastodršcima. Svatko je nastojao u građevinarstvu unijeti svoje stilove počev od stambenih kuća do tvorničkih hala.
Početak austrijske arhitekture je Teatro comunale po inžinjeru Felleru i Holmeru. A po nalogu agilnog gradonačelnika Ciotte. Drugi istaknuti objekt, istih inženjera, je Palača gradske štedionice, sagrađena na mjestu porušenog drvenog kazališta Adamića. Zgrada poznata po imenu Palača Modello.
Istaknuta građevina onog doba je Teatro Fenice, danas napušten, a nekada centar kulturnog života i prva građevina u Europi po armirano-betonskim konstrukcijama.
Kao znameniti objekt ističe se i samostan Benediktinki iz 1914. godine sa crkvom i djevojačkom školom. Sve te uspone doživljava Rijeka prije Prvog svjetskog rata. Nakon potonuća Austro-ugarske monarhije stupaju na scenu novi arhitekti, ljudi i nosioci ideja vladajuće talijanske države.
Maks Peč
-
Iz prošlosti Rijeke
Crkve na Sušaku
Sušak se naglo razvijao i postao glavnom lukom u prijašnjoj državi. Ali crkve se nijesu gradile iako je pučanstvo raslo i razvila se industrija i trgovina. Sušak je bio vezan uz Trsat - svatište Majke Božje. Osim svetišta imao je samo pokoju kapelicu. Podvežica je bila prva koja je podigla veliku crkvu, a glavni pokretač gradnje bio je ondašnji marljivi župnik Adam. U to doba mnogo truda se dalo za dobivanje zemljišta i novaca za gradnju velike crkve na Derenčinovu (do Piramide). Nacrta je bilo mnogo, a prihvačen je onaj poznatog kipara Ivana Meštrovića. Nešto se novaca skupilo, ali… sušačke vlasti nikada nisu bile sklone za izdavanje zemljišta niti građevinske dozvole. Jedan razlog je bio da bi velika katolička crkva pokrila pogled s mora na pravoslavnu crkvu na Boulevardu. Pokojni župnik i mučenik Martina Bubanj bio je vrlo nesretan.
Prešlo se na drugo rješenje, proširenje crkvice sestara Milosrdnica na koju su dodane dvije lađe. Na divnom venecijanskom podu i danas je vidljiva bivša veličina crkvice.
Danas se grad širi, jer se Sušak spojio s Rijekom, a pod vodstvom nadbiskupa Ivana Devčića nastoji se da sva nova područja grada dobiju crkvu. Danas se uspijehom može pohvaliti naselje Srdoči dok su i dalje u planu Gornja Vežica i Pećine.
Maks Peč
-
Iz prošlosti Rijeke
Razvoj riječke luke
Važnost za razvoj grada i luke bio je zakon o slobodnoj plovidbi morem. Uz potporu ondašnje carske vlasti počele su se graditi prometnice prema Karlovcu i prema Sloveniji, a zatim i velika skladišta. Rijeka je tako postala velika mađarska luka. Najveću teškoću stvarala je Rječina koja je stalno donosila pijesak i kamenje te zatrpavala korito na Školjiću.
Izgradnjom cesta Karoline i Josefine porastao je promet luke. Počelo se razmišljati o izgradnji nove luke u središtu grada uz novi lazaret u Martinšćici. Unatoč zabrani Budimpešte započinje nasipavanje mora ispred grada i stvaranje umjetne luke, a Mrtvi kanal ostavljen je za male brodice. Istodobno se gradi željeznička pruga prema Karlovcu i drugi krak prema Pivki. Usput se gradio i lukobran dug 1700 metara te oko 60 velikih skladišta. Dužina operativne obale iznosila je 7000 metara. Već prije Prvog rata promet je bio rekordan. Vremena su odmicala, a s njima i razne države i vlasti. Rijeka je bila polazna luka stotinama naših i stranih ljudi u potrazi za radom u Americi. Tada je izgrađeno prihvatilištehotel za emigrante koji su čekali brodove za Ameriku. Rijeka je od 18 000 stanovnika došla do 50 000. Pomorska politika diktirala je daljnje izgradnje, nastala je monumentalna palača Adria. Promet je lukom rastao, a grad cvao.
Prvi svjetski rat mnogo je toga promijenio i unazadio. Da grad ne propadne Italija ga je proglasila Slobodnom zonom, tj. bez carine. Drugi svjetski rat bio je poguban, jer okupacijska vojska Njemačke ga je uništila, a posebno je minirala svaki metar obale. Sve se nakon toga moralo graditi mukotrpno, vađenjem potonulih brodova i dizanjem urušenih obala. Danas Rijeka opet prednjači svojom lukom i prometom.
Maks Peč
-
Iz prošlosti Rijeke
Riječka luka
Današnja riječka luka umjetna je, nastala nasipanjem terena u more i naplavinama Rječine. Obližnji kamenolomi Žurkova i Preluke bili su glavni „dobavljači“ materijala. Nova luka nastala je dovršavanjem prekapanja novog korita Rječine, skretanjem vodotoka i stvaranjem Delte i Brajdice.
Rijeka je kao „corpus separatum“ potpala pod mađarsku upravu. Nasipavanjem mora ispred grada nastala je nova velika luka. Prije toga izgrađene su ceste kao trgovački putevi grada prema Karlovcu. Imena su dobile prema vladaricama, Luizijana, Karolina i Josefina. Ceste su doprinijele procvatu riječke luke.
Usporedno s nastajanjem luke počeli su radovi na dvije željezničke pruge, prema Karlovcu-Budimpešti i druga prema Pivki,Trstu-Beču. Luka je raspolagala sa šest kilometara obale i četrdeset velikih skladišta, koja i danas postoje i potrebno ih je uključiti u modernizaciju grada.
Maks Peč
-
Prvi sušački nogometni reprezentativci
U medijima i javnosti se ponekad spominju riječki (fiumanski) nogometaši koji su itekako obilježili talijanski nogomet i bili talijanski reprezentativci (Mihalich Marcello, Varglien Giovanni, Varglien Mario, Rudolfo Volk, Loik Ezio). Međutim u medijima i javnosti se veoma rijetko spominju oni nogometaši koji su rođeni u Sušaku i svojevremeno bili reprezentativci, ali prve Jugoslavije i otprilike nogomet igrali u vrijeme kada i već spomenuti fiumanski reprezentativci. Riječ je o Paškvan Danielu, Dobrijević Rudiju i Šurdonji Slavku.
Od sve trojice, o Paškvan Danijelu se zna najmanje. Poznato je da je bio branič u ‘Viktoriji’ Sušak i ‘HAŠK-u’ Zagreb i da je u dvadesetim godinama 20. stoljeća odigrao 4 utakmice za najbolju reprezentaciju Kraljevine Slovenaca, Hrvata i Srba. Paškvan Daniel je definitivno prvi nogometni reprezentativac s područja današnjeg grada Rijeke (za reprezentaciju SHS igrao puno prije Mihalicha, koji je prvi riječki reprezentativac Italije).
Dobrijević Rudi je nogomet igrao za ‘Viktoriju’ Sušak, ‘HAŠK’ Zagreb, ‘Fiume’ Rijeka i ‘Jugoslaviju’ Beograd. Za Rudija Dobrijevića se zna da je igrao za selekciju Beograda i da je za najbolju reprezentaciju Kraljevine Slovenaca, Hrvata i Srba odigrao 4 utakmice, te da se je po završetku igračke karijere vratio u Sušak, gdje je među ostalim bio trener ‘Orijenta’.
Šurdonja Slavko je nogomet igrao za ‘Orijent’ Sušak, ‘Građanski’ Zagreb, beogradske ‘BSK’, ‘BASK’ i ‘Jedinstvo’ te za ‘BATA’ Borovo. Šurdonja je sa ‘BSK’ 3 puta bio prvak Kraljevine Jugoslavije, dok je za ‘B’ reprezentaciju Kraljevinu Jugoslavije odigrao 3 utakmice, a za ‘A’ reprezentaciju 1 utakmicu. Poznato je da je Šurdonja Slavko u dobi od 29 godina umro od turbekuloze, a poznato je i da je odbio pozive iz talijanskih klubova, te se preko Zagreba skrasio u Beogradu. Mnogi koji znaju o Šurdonji Slavku smatraju da je Šurdonja najbolji sušački nogometaš svih vremena i ukoliko bi se jednog dana napravila najbolja momčad svih vremena s područja današnjeg grada Rijeke, ime Šurdonje Slavka bi se našlo u obrambenom redu. (zoran mikulić labud).
http://www.rijekadanas.com/iz-povijesti-rijeckog-nogometa-prvi-susacki-nogometni-reprezentativci/
-
Arkeologično-istorične crtice s hrvatskih otoka.
Skupio Ivan Mileetić.
(Nastavak. V. Viestnik br. 1, str. 18.)
4. Interesantan su pojav na otoku Krku Vlasi, a spominju se XV. vijeka u okolici Omišlja, Dubašnice i Poljica. Po Miklošiču ime je Vlah prešlo od Kelta ka Germanima, od ovih k Slovjenima, a od njih napokon k Grcima. To ime jest »homo romanae originis«. Vlasi se spominju od XII -XIV vijeka na cijelom balkanskom poluotoku. Na hrvatskom tlu javljaju se Vlasi istom u XIV i XV stoljeću. »Vlasi su dakle u ono doba stanovali u zaledju primorja od Cetine do Istre, pa su odanle prodirali u primorje, doselili se u pojedine mu predjele, odavle pače preselili se i na otok Krk, imenito u Dubašniceu i Poljicu (recte: Poljica) i omišaljsku okolicu« (Rački, Rad LVII, str. 143).
Listinom od g. 1465 određuje knez Ivan Frankopan granice, kuda smiju pasti: »kojih esmo mi postavili u kunfini od rečenoga
kaštelmušća,, a god. 1468 zabranjuje im knez Ivan prelaziti preko granica . . » Vlahov, ovi ki sada esu prišli ustanit se, kojim bi detirmenato doiti in kontrad od omišla«. (Kukuljević, Povj. Sp. I. 97, 103).
Odavle slijedi, da je te Vlahe naselio na Krku knez Ivan Frankapan. U spomenutim listinama dolazi uz ime Vlah i ime Murlak.
Imena tih Vlaha već su pohrvaćena: »sudac vido zenevrić, ivan i gergur budulić i petar« (Kukuljević, ib. str. 103).
Dubašljanski i poljički Vlasi, koje je također onuda naselio knez Ivan Frankopan, spominju se g. 1488, kada se je krčki biskup
Dunat zavadio »con tutti, li corvati et morlacchi di Dubasnizza e Pogliza «, jer mu nijesu hotjeli plaćati desetine. Još se i godine 1504 razlikuju ovdje Hrvati od Vlaha (Corvatus et Murlacus), kano i prije (Crnčić, Najstarija Povjest, str. 138 — 139).
Vlasi, koji su stanovali med Omišljem i Dobrinjem, najprije izginuše. Gdje su stanovali u Dubašnici?
Pošto je knez Ivan označio Vlasima omišaljskim njihov kotar, biti će da je to isto učinio i s onima u Dubašnici i Poljicima. Govorio sam već prije o Vlašićima, selu, kojega je nestalo negdje prošlog vijeka, i što se o njima priča. To je selo bilo najsjevernije u obćini dubašljanskoj, i to u Brgudu, obćinskom pašnjaku i šumi. Ime Vlašići nedvojbeno potiče od dubašljanskih Vlaha, koji je knez Ivan naselio. To je dakle ime ostalo kano uspomena na nekadanje Vlahe. Opažam još, da ima u Dubašnici, i to u Bogovićima, dvije obitili, čije je porodično ime Vlah. (Ako li može samo ime uvijek biti mjerodajno, onda je Vlaha na Krku bilo već početkom XV. vijeka, jer se u latinskoj listini od g. 1402 spominje neki „magister Nicolaus di Placho". Crnčić ib. str. 159.) Valja da su i to potomci nekadašnjih Vlaha. Što pamti sadanja generacija, u Dubašnici nije nitko govorio vlaški, t. j . rumunjski.
U Poljicima i u gradiću Krku (Veglia) održa se najdulje jezik rumunjski. G. 1875 umro je u selu Bajčićima župe poljičke zadnji čovjek, koji je još govorio tim jezikom, a to bijaše Mate Bajčić, starac od prijeko 80 godina. On je sa svojom ženom razgovarao i vlaški. Po predaji pokazaše mi kuću, gdje da se je prvi Vlah naselio. U dubašljanskom selu Malinskoj živi neka ženska (ne sjećam se pravo, da li potiče iz Poljica ili iz Krka), koja znade nešto vlaški. To će biti zadnji ostanak krčkih Vlaha, koji su se sa svijem pohrvatili, kao što se pohrvaćuju i oni u Istri. Krvi njihove nedvojbeno je ostalo kod Dubašljana i Poljičana. Različit tip muškaraca, što se tiče boje i stasa, živo se ovdje iztiče.
5. Time sam gotov s Dubašnicom. U sadanjem svojem obsegu valja da je naseljena u XIV i XV vijeku, a nije nevjerojatno, da
je baš najviše ljudi tuda naselio zadnji krčki knez Ivan Frankapan. Možda je on sagradio i crkvu sv. Apolinara, jer se godine 1504 veli, da joj je i prije davana desetina po volji njegovoj (Crnčić, ib. 139).
God. 1488 spominje se: Poganka, gornja i dolnja Dubašnica (nazivlje, koje i danas živi), ali sto godina prije ne zna za nju
krčki štatut. Taj je štatut napisan za krčkih knezova Štefana i Anža g. 1388, al o Dubašnici ne veli se ništa, ma da je bilo tome
mjesta u kapitulu: »Od Krka i Kaštel«, gdje se veli: »I tako ako bi jel Omišljanin Dobrinjanina, ali Dobrinjanin Omišljanina, ali
Vrbničanina, ali Bašćanina, imej činiti kako je zgora pisano i ukazano i napravljeno« (Kukuljević, Arkiv II , 2, 286). U dodatku
statuta krčkoga iz konca XV vijeka veli se: »otac ili mati nemogu pustit drugomu sinu ili kćeri veće od soldinih 30, nego svima
ravuo« (Ib. str. 291). Kako mi se čini, tako i biva po cijelom Krku; ali Dubašljanin drži i danas za nepravdu proti starini, ako
li starijemu sinu nebi ostavio više imetka nego ostaloj djeci. Sela i crkvica moglo je tuda uvijek biti, ali veća župa nastala je istom u XV vijeku. (Početkom XVI. vijeka imala je već Dubašnica svoga javnog bilježnika. Tako dolazi u glagolskoj listini (zagledah u prijepis, što ga ima vrli naš povjestničar g. Bade Lopašić u Zagrebu) od g. 1512: „pisa pop petar sin branka kovača z dubašnice, nodar pupliki". Takvih bilježnika „od oblasti benetaške" bilo je još početkom ovoga vijeka u Dubašnici (dva Sormilića bijahu zadnji).)
Zanimivo je, da ime krčkih Poljica sjeća na glasovita Poljica kod Spljeta.
-
POČECI ORGANIZIRANOG TJELESNOG VJEŽBANJA NA SUŠAKU KAO TEMELJI DANAŠNJE UDRUGE ŠPORTSKE REKREACIJE "SUŠAK"
Veno Đonlić, prof.
UVOD
Udruga športske rekreacije "Sušak" iz Rijeke jedna je od najstarije organiziranih športskih udruga na našem području. Njen povijesni put proteže se kroz tri stoljeća. Prvi počeci datiraju s kraja 19. st. Društva koja su provodila organizirano tjelesno vježbanje mijenjala su svoja imena i sadržaje aktivnosti ovisno o političkim prilikama i uvjetima rada. Detaljnijim istraživanjem može se zaključiti kako se jedna organizacija ili društvo vezivalo na drugo s potpuno izmijenjenim ili dopunskim aktivnostima. Svima je bio zajednički motiv; pozitivan utjecaj na zdravlje i korisno provođenje slobodnog vremena građana Sušaka i okolice.
Pred kraj 1888. g. osnovano je u Sušaku društvo pod imenom Primorsko planinarsko društvo u Sušaku. Prvi predsjednik bio je tadašnji gradonačelnik Hinko Bačić, a društvo je brojilo 80 članova. Aktivnosti društva bile su organizacije izleta u bližu okolicu i udaljenije krajeve kako bi se kod članova pobudio interes za planinarenjem i uživanjem u ljepoti prirode. Društvo je djelovalo punih 15 godina. Godine 1903. rad društva se gotovo ugasio pa je dana 27. kolovoza 1903. g. tadašnji predsjednik Josip Linić s Trsata predložio da se pravila društva promjene s dodatkom da se ono preustroji u društvo "Sokol", što je prihvaćeno na izvanrednoj skupštini 27. rujna 1903. g.
Dana 29. svibnja 1904. g. osnovan je Primorski Sokol. Ukupno je imao 155 članova, od toga 68 vježbača. Prva javna vježba održana je 30. lipnja 1904. g. u dvorani tadašnjeg hotela Sušak. Prvi učitelj tjelovježbe bio je Šime Dorić, učitelj gimnastike na srednjim školama u Sušaku. Dana 6. studenog 1904. g. održana je skupština svih hrvatskih sokolskih društava u dvorani Hrvatske čitaonice na Trsatu. Tada je osnovan Hrvatski sokolski savez. Na toj skupštini usvojen je prijedlog da se sva društva koja spadaju pod novo osnovani savez zovu Hrvatski Sokol, stoga je i sušačko društvo "Primorski Sokol" preimenovano u Hrvatski Sokol Sušak-Rijeka.
Prva javna vježba "Sušačkog Sokola" priređena je 2. prosinca 1905. g. Dana 25. veljače l906. g. organiziran je prvi put u Rijeci veliki sokolski ples. Organizirano je plesalo 114 parova u prostorijama tadašnje Narodne čitaonice u Rijeci. "Sušački Sokol" se dostojanstveno predstavio na prvom svesokolskom sletu u Zagrebu 2. i 3. studenog 1906. g.
Na inicijativu "Sušačkog Sokola" osnovana je 3. studenog 1905. g. sokolska župa Zrinsko-Frankopanska sa središtem u Sušaku. Ona je u suradnji sa "Sušačkim Sokolom" organizirala prvi slet župe na Sušaku 7. i 8. rujna 1908. g. Koncem 1910. g. pokrenuta je inicijativa za izgradnju sokolskog doma (izgradnja završena 1929. g.).
U mjesecu rujnu 1911. g. sušačko društvo sudjelovalo je na svesokolskom sletu u Zagrebu, a godinu dana kasnije na velikom sletu u Pragu. Pod vodstvom Marijana Borasa tada je postignut jedan od najvećih uspjeha društva u povijesti, osvajanjem vijenca sa srebrnim monogramom.
Zbog prvog svjetskog rata rad društva je mirovao od 22. srpnja 1914. g. do 28. listopada 1918. g. kada je održana sjednica Upravnog odbora, a zatim i izvanredna glavna godišnja skupština društva. Odmah se počelo s vježbanjem pod vodstvom Adolfa Šohaja i Marijana Borasa u dvorani tadašnjeg hotela Sušak. U tadašnjoj Kaljevini Jugoslaviji održan je sokolski
sabor 1919. g. u Novom Sadu. Tada su se sva hrvatska, srpska i slovenska sokolska društva udružila u jedan savez koji je imenovan "Jugoslavenski sokolski savez". U sklopu tog saveza i društvo na Sušaku prozvalo se novim imenom Sokolsko društvo Sušak-Rijeka. Starješina društva ostao je dr. Nikola Bačić sve do 1925. g. Kad ga je zamijenio Ivan Ivančić. Od 1926.
g. do 1930. g. dužnost starješine vršio je Bogomir Grkinić. On je vrlo zaslužan za razvitak društva, a naročito za izgradnju Sokolskog doma na Sušaku koji je svečano otvoren u ožujku 1929. g. (današnje prostorije u Ružićevoj 9). Načelnik društva bio je do 1919. g. Adolf Šohaj, a nakon smrti njegovu ulogu preuzeo je Marijan Boras. Upravo njegovom zaslugom sušačko
sokolsko društvo povećalo je broj članova od 493 (1919. g.) do 750 (1931. g. ).
Društvo svake godine priređuje javnu vježbu na tadašnjem Regentovom trgu (Bulevard). Također se pojavljuje na svim sokolskim sletovima u Pragu, Ljubljani, Zagrebu i Skopju. Svojim radom i rezultatima tad su slovili kao prvo društvo među svim ostalim mjesnim društvima Sušaka.
Osmi slet župe Sušak-Rijeka koja je nasljednica župe Zrinsko-Frankopanske održan je 4. i 5. lipnja 1933. g. na Krimeji. Zabilježeno je da je ceremoniju, koja se sastojala od defilea ulicama grada i javne vježbe, pratilo preko 10000 gledatelja.
Deveti slet sokolske župe Sušak-Rijeka održan je koncem mjeseca lipnja 1939. g. na sušačkom gradskom stadionu
Početkom drugog svjetskog rata rad društva se ponovno ugasio.
Ovako su izgledali davni počeci organiziranog vježbanja društava koji se mogu smatrati temeljima današnje udruge športske rekreacije Sušaka u Rijeci. Sadašnja udruga osnovana je 11. srpnja 1991. g. pod nazivom Društvo za sportsku rekreaciju Sušak. Rješenjem Odjela za opću upravu općine Rijeka promijenio se naziv društva Partizan-Sušak koje je uspješno
djelovalo od 1945. do l991. g. Naziv se ponovno mijenja 20. lipnja 1996. g. u Udrugu športske rekreacije Sušak-Rijeka, a 13. srpnja 1998. g. iz naziva se briše Rijeka.
Danas ta udruga djeluje organizirajući rekreaciju za žene i muškarce. Ženske grupe podijeljene su po starosnim dobima na mlađu, srednju i stariju starosnu grupu u koju pretežno spadaju umirovljenice. Žene redovito vježbaju u dvorani u vidu klasične rekreacije i trim kabinetu koristeći specijalizirane sprave. Muškarci se rekreiraju uz klasičnu rekreaciju i trim
kabinet te upražnjavajući sportske igre kroz košarkašku, malo-nogometnu i odbojkašku sekciju.
Udruga posebno surađuje sa sindikatima poduzeća organizirajući rekreaciju za njihove djelatnike. Osim navedenih aktivnosti redovito se organiziraju izleti u prirodu i planinarenja u proljetnim i jesenskim mjesecima, a zimi skijaški izleti.
Članovi udruge redovito svake godine sudjeluju na Ožujskom susretu žena u Rovinju te na festivalu rekreacije koji se redovito održava krajem mjeseca svibnja. Za svoje članove Udruga svake godine priređuje prigodne zabave i plesne večeri.
LITERATURA:
1. Časopis za promicanje tjelovježbe "Sokol", urednik dr. Franjo Bučar (Zagreb, 1904. g. III/, Zagreb, 1905. g. IV/, Zagreb, 1906. g. V/, Zagreb, 1907. g. VI/, Zagreb, 1908. g. VII/, Zagreb, 1909. g. VIII/, Zagreb, 1910. g. IX )
2. Hrvatski Sokol, glasilo Hrvatskog Sokolskog Saveza, (Zagreb, 1912. g. VI- br. 4, Zagreb,1910. g. IX- br. 2, Zagreb, 1911. g. X)
3. Sokol na Jadranu, siječanj 1931. g. VI-br. 1.
4. Spomenica sokolskog društva Sušak-Rijeka povodom 20 g. postojanja 1904. 1914.
5. Novi riječki list, Rijeka godište 1900. - 1914.
-
Aj dalje. Našao 2 datuma
-
LETEĆE TVRĐAVE NAD KVARNEROM (1)
Drugi svjetski rat jedan je od najsurovijih ratova u povijesti čovječanstva. Svom žestinom vodio se na kopnu, moru i u zraku gdje su glavnu ulogu imale američke zračne snage USAAF (US Air Forces). Američki bombarderi B-17 predstavljali su udarnu silu za uništavanje njemačke ratne industrije, ali i njihovih saveznika.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata saveznici su na Njemačku bacili 1,5 milijuna tona bombi, a od toga je čak 0,5 milijuna tona bačeno iz bombardera B-17. Prvih 20 bombardera B- 17 kao pomoć R.A.F.-u poslao je SAD 1941. godine u Britaniju, a prvo bombardiranje dva B-17 izvela su 8. srpnja iste godine na njemačku pomorsku bazu u Wilhelmshafenu.
Veća bombardiranja otpočela su tek 1943. godine. Tako je u travnju iste godine započela operacija napada na tvornicu zrakoplova Focke Wolf-190 u Bremenu. U napadu je sudjelovalo 115 bombardera B-17 od čega je izgubljeno 16 i oštećeno 48 zrakoplova, a da tvornica ipak nije bila uništena. Kasnije su akcije bile sve učestalije i sa sve većim brojem bombardera kojima se njemačkoj ratnoj industriji nanosila ogromna šteta.
Poznata je izreka koju je krajem rata izgovorio general Carll Andrew Spazz, zapovjednik američkih zračnih snaga u Europi.(USSAF US Strategic Air Forces):
Bez Bombardera B-17 mi bismo izgubili rat. Možda je ta izjava zvučala presmiono, ali je nedvojbeno da su razaranja njemačke industrije pridonijela bržem završetku Drugog svjetskog rata.
U akcijama je sudjelovalo na tisuće zrakoplova s posadama sastavljenim od hrabrih mladića od kojih se veliki broj nikada nije vratio u svoje baze.
Tijekom rata u svim akcijama (uključivši i Daleki istok) izgubljeno je 4.735 bombardera B-17, pretežni dio u Europi. Oko 250.000 zrakoplovaca letjelo je na bombarderima B-17, a ranjeno je poginulo ili nestalo njih oko 46.500.
Mnogi su uspjeli preživjeti pad zrakoplova, no bili su zarobljeni. Međutim, diljem Europe, kao i na našim prostorima, vodila se bitka za spas tih ljudskih života. U najviše slučajeva spasioci su u nas bili naši obični ljudi koji su savezničke zrakoplovce primali u svoje kuće, nudili im komadić kruha, liječili rane i skrivali ih u bunkerima do uspostave veze s partizanima. Na našim neokupiranim područjima u Istri, Gorskom Kotaru i na otoku Krku poznato je najmanje 30 mjesta gdje su padali saveznički zrakoplovci, a spašeno ih je više od 200. Neizmjerna i humana bila je pomoć koju su naši ljudi pružali nemoćnim ranjenim zrakoplovcima, a mnogi su se i nakon 50 godina zahvalili za našu dobrotu i požrtvovnost.
Jednu od najznačajnijih zahvala svim spasiocima savezničkih zrakoplovaca izrekao je legendarni zapovjednik savezničkih snaga u Europi američki general Dwight D. Eisenhower: Svaki izgubljeni saveznički zrakoplov pogođen nad Europom bila je tragedija, a svaki spašeni zrakoplovac koji se vratio u svoju bazu bila je radost i veselje svim njihovim drugovima. Svakom pojedincu kao i članovima njegove obitelji koji su učestvovali u spašavanju savezničkih zrakoplovaca, riskirali i upuštali se u opasnosti, izražavam svoju duboku zahvalnost. Dakako da je ova zahvalnost bila upućena i svim hrabrim ljudima Kastavštine koji su bili sudionici spašavanja američkih zrakoplovaca što su se spustili u šumi Lužina u zaleđu Rijeke, izlažući sebe i svoje obitelji velikim opasnostima.
Ovo je priča o jednom takvom spašavanju.
Svatko tko prođe središtem naselja Kosi blizu Viškova uočit će granitni spomenik koji je postavljen zalaganjem Općine Viškovo na pedesetu godišnjicu tog događaja.
Iz dostupnih dokumenata, kao i iz knjige sjećanja koju je napisao pilot Munsen, može se rekonstruirati slijed događanja i sudbine bombardera B-17 42-31472 i njegove posade.
Zbog toga je potrebno vratiti se u daleku 1943. godinu.
Pilot Richard Munsen sa svojom posadom poletio je 7. prosinca 1943. bombarderom B-17 42-31472 iz zrakoplovne baze Morrison Field u West Palm Beachu na Floridi prema Italiji kao krajnjem odredištu. Prvo slijetanje bilo je u New Yorku radi dopune goriva, a zatim na Azorima. U Casablanku sletjeli su 18. prosinca, gdje su ostali 32 dana kako bi zrakoplov bio tehnički potpuno osposobljen za predstojeća borbena djelovanja. U talijansku bazu Amendola blizu Foggie sletjeli su 22. siječnja 1944. U njoj je bila smještena 15. američka zračna armija (15th Army Air Force) Tu su raspoređeni u sastav 414. eskadrona 97. bombarderske grupe kojom je zapovijedao pukovnik Jacob E. Smart. Već 22. veljače sudjelovali su u napadu na tvornicu zrakoplova Messerschmitt u Regensburgu a 24. veljače na tvornicu Steyr Daimler gdje ih je dočekala jaka protuzračna odbrana i rojevi njemačkih lovaca. U tim akcijama Amerikanci su pretrpjeli velike gubitke. U 56 dana boravka u zrakoplovnoj bazi Amendola Munsen i njegova posada sudjelovali su u 22 akcije, dakle gotovo svaki drugi dan. Ne treba posebno spominjati koliko je to bilo naporno i stresno za posadu.
U subotu 18. ožujka 1944. god. otpočelo se s pripremama za napad na aerodrom u Udinama, na sjeveru Italije, gdje je Luftwaffe držala znatne snage koje su djelovale na južnome talijanskom ratištu. U akciji je sudjelovalo ukupno 350 bombardera B-17 i Liberator. Poručnik Munsen u skupini od 25 bombardera imao je mjesto na kraju formacije. Bila mu je to 23. borbena misija. Posada je brojila deset članova, a sačinjavali su je: pilot poručnik Richard Munsen, 22 god., kopilot potporučnik Irvin Williamson, 25 god., navigator potporučnik William Seward, radiooperater vodnik Paul Marion, 20 god., mehaničar stariji vodnik Harley Spoon, 26 god., desni mitraljezac vodnik Robert Brown, 20 god., lijevi mitraljezac vodnik Cecil Sullivan, 33 god., mitraljezac u repu bombardera vodnik Vern Curry, 22 god., mitraljezac u kupoli na dnu trupa vodnik Cletus Reiss, 20 god. i vodnik Thomas Howard, zadužen za izbacivanje bombi. Nakon sastanka u stožeru gdje su svi piloti dobili posljednje upute, Munsen se uputio k pisti.
Bombarder je u 7.oo sati zauzeo položaj za uzlijetanje. Pilot je još jednom interfonom provjerio spremnost posade na njihovim borbenim mjestima i četiri snažna motora pokrenula su Leteću tvrđavu B-17 42-31 472. Laganim spiralnim uspinjanjem u 7.30 sati dosegli su predviđenu visinu za sastanak sa grupom . Posada je svoj položaj u formaciji smatrala opasnim, što će se kasnije i obistiniti. Kada su se popeli na 8.000 stopa (2400m), naređeno je da se stave maske za kisik. Formacija se i dalje uspinjala i konačno dosegla 21500 stopa (6450 m.) Na toj visini temperatura zraka bila je 20°C ispod nule i samo zahvaljujući toploj odjeći moglo se izdržati na takvoj hladnoći.
Predviđeni let do Udina bio je 3 sata, a letjeli su uglavnom iznad Jadranskog mora. Tijekom leta mitraljesci su jednom otvorili vatru i tako provjerili ispravnost oružja. Pilot Munsen i kopilot Williamson povremeno su provjeravali pritisak ulja i temperaturu motora te ujednačavali rad motora. Grupa je letjela do južnih dijelova austrijskih Alpa a zatim je okrenula za 180° i sa sjevera krenula u napad prema Udinama. Kada su bili na 30 min od cilja, jedan od mitraljezaca dojavio je o pojavi grupe lovaca u daljini. Najbolji njemački lovci Fucke Wolf-190 koje je trebalo uništiti na pisti sada su bili u zraku i predstavljali su veliku opasnost. Wern Curry, mitraljezac u repu bombardera (tail gunner), dojavljuje pilotu Munsenu o približavanju 9 njemačkih lovaca s lijeve strane koji su već otvorili vatru, ali Amerikanci nisu uzvratili, jer im još nisu bili u dosegu oružja. Njemački meci pogađali su Leteću tvrđavu i rasprskavali se u tisuće krhotina. Tada se preko interfona začuo glas pilota Munsena: Pilot posadi: Skinite te Jerries (pogrdni naziv za Nijemce) prije nego što oni skinu nas.
Narančasti tragovi neprijateljskih projektila parali su nebom i nanosili oštećenja bombarderima u formaciji. Curry je kriknuo: Srušio sam jednog! Pilot mu nije uspio niti čestitati, a Curry već dojavljuje da je susjedni bombarder B-17 42-31 644, s brojem 10, pogođen i da ponire u spirali kao velika plamena kugla. Nažalost, samo petorica iz posade uspjela su iskočiti iz gorućeg zrakoplova. Nedugo zatim više neprijateljskih lovaca ušlo je u razbijenu formaciju i počelo napadati američke zrakoplove. Sada je Munsen sa svojim zrakoplovom bio zadnji u formaciji i tako postao lak plijen neprijatelju. Međutim, nije bilo vremena za strah. Sva pažnja pilota bila je usmjerena na zadržavanje zrakoplova u ravnini i da se sruši što više neprijateljskih lovaca. Ostati u formaciji bio je najvažniji zadatak jer je to jamčilo kakvu-takvu sigurnost. Bombarderi B-17 zbog svoje težine imali su vrlo male manevarske sposobnosti, koje nisu dopuštale nagle promjene mjesta ili uzmicanja.
Isprva Amerikanci nisu svoje eskadrile štitili pratnjom lovaca već se obrana oslanjala isključivo na jako naoružanje bombardera. Kasnije je zbog velikih gubitaka odlučeno da ovakve akcije trebaju štititi američki lovci presretači P-51, poznatiji pod imenom Mustang, kojima su ugrađivani dodatni spremnici za gorivo te su mogli pratiti bombardere duboko u njemački teritorij. Tek tada su se gubitci znatno smanjili.
Evo kako pilot Munsen opisuje posljednje trenutke leta:
Mitraljezac Curry ponovo javlja da su se njemački lovci vratili i da lete iznad i ispod nas kao i sa desne strane. Neprijateljski lovci okomili su se kao čopor vukova.
Neočekivana kiša metaka sručila se na naše lijevo krilo između dva motora. Zrakoplov je počeo podrhtavati. Mitraljezac Reiss, koji se nalazio u kupoli na dnu trupa, javio je o velikoj rupi na krilu iz koje je počelo istjecati gorivo. Nedugo zatim popeo se vidno uspaničen do bočnog mitraljesca u trupu vičući: ’‘Mi smo izgubljeni zrakoplov će eksplodirati’‘. Dim je ispunio kokpit (prostor za pilota i kopilota. Op.ur.). Pokušao sam obuzdati nekontrolirani rad motora ali su komande već bile otkazale. Povećani broj okretaja propelera prijetio je otkidanju oštećenog krila od trupa zrakoplova. Preostalim komandama nastojao sam podivljali zrakoplov zadržati u normalnoj putanji, ali je to bilo sve teže ostvariti. Obavijestio sam posadu da se pripremi za iskakanje. U tom trenutku naš mitraljezac pogađa neprijateljskog lovca koji se u spiralnom letu srušio. Nekoliko trenutaka kasnije pogođeni smo i u desno krilo koje se odmah zapalilo. Pritom me je jedna krhotina ranila u desno rame. Zrakoplov se nagnuo na desnu stranu. Vatra se pojavila u kokpitu na kontrolnoj ploči i zahvatila sve instrumente. Više nisam mogao održati položaj u formaciji. Plameni jezici zahvatili su spremnike s gorivom. Jedino što sam mogao učiniti bilo je da sam uključio automatskog pilota i preko interfona javio: „Pilot posadi: Iskačite van, iskačite van!“
Čuvši zapovijed prvi je iskočio radiooperater Paul Marion. Brzo sam prošao kroz sve prostore i ustanovio da su svi napustili zrakoplov. U taj tren lijevo krilo je otpalo, a vatra se proširila na cijelu unutrašnjost zrakoplova.
Zažmirio sam i skočio kroz otvor za ispuštanje bombi. Bilo je to u 10.05 sati. Kada mi se padobran otvorio, osvrnuo sam se oko sebe i ugledao našu leteću tvrđavu koja sva u plamenu ponire u spiralnoj putanji. Prva misao bila mi je da sam spašen. Ali snovi su se ubrzo rasplinuli kad je neprijateljski lovac počeo kružiti oko mene. Strujanje zraka što ga je proizvodio njegov propeler snažno me je bacalo. Na sreću nije otvarao vatru. Vjerujem da je samo dojavljivao naš položaj. Plavi Jadran zrcalio se, a na obali grad okružen krševitim planinama. (Bila je to Rijeka. Prema američkim podacima tog dana srušila su se dva zrakoplova za koje je navedena Rijeka kao mjesto pada. Na istočnim obroncima planine Obruč u zaleđu Rijeke pronađeni su djelovi zrakoplova koji nedvojbeno ukazuju da potječu od Leteće tvrđave pilota Munsena. Drugi zrakoplov B-17 42-31644 kojim je upravljao pilot Edward Adams vjerojatno je pao dublje na području Gorskog Kotara. Op.a.)
Šumovito tlo podamnom brzo se približavalo. Upravljajući padobranom uspio sam zaobići šumu i spustiti se na krševiti teren.
Kad sam otvorio oči, ugledao sam pet ili šest naoružanih civila koji su me okružili.
Na tečajevima su nas podučavali da partizani nisu uniformirani, a prepoznat ćemo ih po crvenim zvijezdama na kapama te da njihova naređenja bespogovorno izvršavamo.
Jedan od njih upitao me: "Nijemac?" Bio sam smeten. Nešto sam promrmljao na engleskom. Pomogli su mi skinuti padobran kojeg su predali jednoj ženi.
Ustao sam i osjetio jaku bol u desnom koljenu, ali sam ipak mogao hodati.
Jedan od partizana dao mi je znak da ga slijedim. Nakon kraćeg hoda ušli smo u baraku u kojoj mi se postariji čovjek obratio na lošem engleskom. (Bio je to Anton Srok zvan Tončina iz Gornjih Sroki. Op.a.)
Zahvaljujući njemu zaključili su da sam saveznički pilot, a ne njemački špijun. Kasnije mi je pričao o svom boravku u Americi gdje je radio četiri godine kao rudar u Pennsylvaniji. Partizan koji me je dalje vodio bio je snažan i omanjeg rasta, tipičnog slavenskog izgleda, ne stariji od 30 godina. Pokretom mi je dao znak da krenemo. Prema pravilima ministarstva rata o nošenju oružja u posebnim uvjetima, predao sam svom pratiocu osobno naoružanje.
Gđa. Ruža Jardas Matijaševa iz Marčelji jedna od posljednjih živih svjedoka, prisjeća se tih vremena: ’‘Jednog dana došla je obavijest da se u šumi Lužina nalaze američki zrakoplovci i da im treba donijeti hranu. Mi smo se trudili da to bude bolji mesni ručak, iako je vladala oskudica hrane. Dobila sam zadatak da odnesem košić s hranom, koji je bio dosta težak, u Lužinu gdje su bili smješteni zrakoplovci. Bila je to baraka na lokaciji zvanoj Tuljan, koja je služila partizanima kao prihvatilište za prebacivanje ljudstva i materijala iz Istre prema unutrašnjosti Hrvatske. Kada sam ušla unutra, ugledala sam nekoliko lijepih i uglađenih mladića u zrakoplovnim uniformama. Ugledavši me svi su ustali s klupa koje su bile postavljene uokolo. Učinilo mi se da me promatraju s nepovjerenjem kao da nisu vjerovali da su okruženi prijateljski raspoloženim ljudima. Raspodijelila sam hranu. Nažalost nismo mogli komunicirati, ali se na njihovim licima vidjelo da su nam zahvalni. Na kraju sam dobila komad padobranske svile. U ono ratno doba bio je to vrlo dragocjen i kvalitetan materijal za izradu ženskih bluza. Također su mi na odlasku poklonili komadić čokolade."
I njezin brat gosp. Ive Jardas Matijašev sjeća se zrakoplovaca koj su boravili u njihovoj kući, kroz koju je inače tijekom rata prošao veliki broj ilegalaca i partizana. Zrakoplovci su se kratko zadržali - tek toliko da se nahrane, a na odlasku su mu poklonili kartu Europe, otisnutu na svili, i zrakoplovne rukavice. Posebnost rukavica, prisjeća se gosp. Jardas, bila je u tome što su na sebi posjedovale male utičnice za priključak električnih kabela budući da su imale grijače u ‘‘prstima’‘. Dolaskom Nijemaca u Marčelji, kuća je spaljena, pa su, nažalost, te vrijedne uspomene nestale.)
U suton po neravnom i kamenitom putu stigli smo do sela Saršoni. Ušavši u malu kuću, iznenadio sam se kad sam tamo zatekao člana moje posade. Bio je to: Bob Brown. Potom su nas odveli u drugu manju kuću gdje su bila još dva člana posade: Cletus Reiss i Thomas Howard koji je imao slomljeni gležanj, a ležao je u kolima ispred kuće. Trpio je jake bolove pa sam mu dao morfij. (Svaki zrakoplovac posjedovao je set za preživljavane koji je sadržavao: sulfatni prah, morfij, kompas, zemljopisnu mapu, čokoladu, cigarete, 50 dolara! i pištolj. Standardno osobno naoružanje u američkoj vojsci od 1911.do1985. god. bio je automatski pištolj M 1911 A 1 cal. .45 inch. (11.4 mm). Howard je kasnije prebačen na oslobođeni teritorij u partizansku bolnicu. U Muzeju grada Kastva čuva se zemljopisna karta Europe otisnuta na svili, koju je američki zrakoplovac u znak zahvalnosti poklonio legendarnom partizanskom liječniku Dr. Kajetanu Blečiću. Op.a.)
Kada se smračilo, dva partizana dala su nam znak da krenemo dalje. Nakon 3 ili 4 sata hoda došli smo do male zemunice u šumi. Uz zidove nalazile su se drvene klupe na kojima smo prespavali prvu noć. (Pilot Munsen u svojoj knjizi sjećanja navodi da su u nepuna 24 sata boravka u Halubju zbog razloga sigurnosti bili smješteni na 5 različitih lokacija. U Vjesniku Povijesnog Arhiva u Rijeci i Pazinu, svezak XXX/1988. - Izvještaj Kotarskog N.O.O. za Kastav, od 20.III. 1944., na str. 134 piše: ‘‘Ovdje kod nas se nalazi sada 12 Amerikanaca koji su se spustili s padobrancima u blizinu nas a čuje se da su pali četvorica u ruke ustašama na aerodromu u Gromišćini, ali nije još sigurno. Za dvojicu su sigurni da su poginuli a druge se još nije pronašlo’‘. Op.a.)
U nedjelju 19. ožujka rano ujutro partizani su nas doveli u selo Kosi.(naselje pokraj Viškova op. a.) Sada nas je bilo petero: Robert Brown, Cletus Reiss, Harley Spoon, William Seward i ja. Pokucali su na vrata jedne kuće i hitro nas uveli unutra. Naši domaćini ponudili su nam rakiju i pritom uzvikivali: ’‘Zdravo!’‘
Nažalost, nema više sudionika tih događanja koji bi detaljnije opisali boravak zrakoplovaca u Kosima. Zna se da su bili sakriveni u konobi porodice Mladenić-Bačurkini, gdje su im Darinka Mladenić Bačurkina i Marija Host- Stuparova donosile hranu i piće. Prema sjećanju pilota Munsena doručak se sastojao od kukuruzne kaše, a za ručak palenta, mrkva s krumpirom i, obvezno, vino.
Nijemci su pretražujući cijelo područje došli i u Kosi. Bio je to jedan od najkritičnijih trenutaka. Skriveni u Bačurkinoj konobi, iznad svojih glava jasno su čuli Nijemce koji su tražili savezničke zrakoplovce. U ponedjeljak 20. ožujka krenuli su dalje. Pilot Munsen ovako opisuje odlazak iz Kosi: ’‘Došavši u naše skrovište partizani su nam dali znak da moramo krenuti. Nismo smjeli više izlagati opasnosti porodicu koja nas je sakrivala. Puhao je oštar i hladan vjetar. Znali smo da je pred nama dug put. Na rastanku domaćica nam je svakom dala komad sira i crnog kruha. Mi smo smiješkom nastojali prenijeti našu zahvalnost tim hrabrim ljudima koji su nas štitili od Nijemaca i dijelili s nama svoju oskudnu hranu. Tada sam se zapitao: "Bi li neka porodica u mom rodnom gradu u Iowi riskirala svoje živote da spasi strance čiji su životi u opasnosti?’‘
Bio je to početak dugog i napornog puta koji ih je vodio preko Gorskog Kotara, Banije i Like do Drvara, da bi se nakon 45 dana i prevaljenih blizu 600 km u noći 1. svibnja 1944. s improviziranog partizanskog aerodroma u Bosanskom Petrovcu američkim zračnim transporterom C 47 vratili u Bari.
Autor: Zlatko Krašković, Sušačka revija 68,
Literatura
Richard & Katherine Munsen: Bail out over the Balkans, Singler Printing & Publishing Inc, Ames Iowa, 1994.
-
LETEĆE TVRĐAVE NAD KVARNEROM (2)
(http://www.487thbg.org/Photos/RichardMunson.jpg)
Captain Richard M. Munson, Flight Leader, pilot 837th Squadron
(Photo from "Blue Book")
(http://amestrib.com/sites/files/article/259018_web_5-2-FRONT-PAGE-Sons-of-Norway-Munsen-WWII-program-toned.jpg)
Munson i posada B 17 1944.
Richard Munsen izašao je 1945. godine iz američkih zračnih snaga s činom zrakoplovnog kapetana. U svom rodnom gradu Story City u državi Iowa zasnovao je obitelj, te se zajedno sa svojim ocem bavio prodajom automobila. Ratna zbivanja ostavila su u njemu duboka sjećanja koja nije mogao izbrisati cijelog života. U kasnijim susretima s nekim članovima svoje posade osjetio je potrebu da napiše knjigu sjećanja na te događaje.
(http://battlefieldmilitary.com/DSCN9550_(604x800).jpg)
Jedan od njih – vodnik Bob Brown – vodio je šturi dnevnik u kojem su za Munsena bili dragocjeni podaci o imenima gradova i mjesta u kojima su boravili. Razaslao je pisma na nekoliko adresa, među ostalim i tadašnjem gradonačelniku Delnica gosp. Branku Kezeleu koji je stupio u vezu s gosp. Ivom Matušićem iz Matulja, sada već pokojnim, Matušić se bavio evidentiranjem svih američkih zrakoplovaca koji su pali na područje Istre, Hrvatskog Primorja i Gorskog Kotara.
Zbog sudjelovanja u njihovu spašavanju tijekom rata dobitnik je povelje američkog udruženja: A.F.E.E.S.-a (The Air Forces Escape and Evasion Society, udruženje, koje okuplja spašene zrakoplovce). Prilikom boravka 1993. godine u St. Louisu (Missouri) na kongresu ratnih pilota veterana Američkih zračnih snaga sastao se s pilotom Munsenom, koji mu je izrazio veliku želju da još jednom posjeti mjesto ratnih događanja..
Tako je nakon punih 50 godina došao u Hrvatsku 1994. godine i bio gost Ive Matušića, koji je upravo u to vrijeme bio autor izložbe dokumenata, fotografija i ostataka savezničkih zrakoplova, postavljene u Muzeju grada Kastva pod imenom Letjeli su nebom iznad Istre 1944./45.
Izložbu je otvorila tadašnja gradonačelnica Sonja Brozović Cuculić, a prisutni su bili civilni i vojni predstavnici američkog veleposlanstva u Zagrebu, i predstavnici hrvatskog ratnog zrakoplovstva.
U isto vrijeme u Kosima su se odvijale posljednje pripreme za svečanost otkrivanja spomen-ploče američkim zrakoplovcima koji su se spustili u šumi Lužina.
Evo kako je pilot Munsen u svojoj knjizi sjećanja opisao tu svečanost:
‘Kad smo se vratili iz Kastva, razmišljao sam o govoru kojeg ću sutra održati. Znao sam da će sutrašnja svečanost biti prožeta emocijama koja su me večeras obuzele.
Osvanula je nedjelja, 11. rujna 1994. Oko 10 sati okupilo se blizu 300 mještana i gostiju u mjestu Kosi.
Svečanost je otvorio Ivo Matušić, zatim je govorio načelnik Općine Viškovo Boris Detan, a potom bivši partizanski liječnik dr.Blečić. Nakon mog govora pozvao me je gosp. Detan da zajedno sa starijom mještankom (Darinka Mladenić Bačurkina. Op.a.) otkrijem spomen-ploču koja je bila prekrivena crveno - bijelo - plavom zastavom. Ukazala se crna granitna ploča na kojoj je pisalo:
(http://www.klub-susacana.hr/revija/revija68/s079.jpg)
Spomen na dan 18. 3. 1944. kada je saveznički pilot Amerikanac Richard S. Munsen sa svojom posadom iskočio iz leteće tvrđave B-17 u šumi Lužina. Na lijevoj strani ploče uklesan je amblem A.F.E.E.S.-a čiji je moto: ‘‘We will never forget’‘ (Nikada nećemo zaboraviti. Op.a.) Glazba je zasvirala ‘‘Star Spangled Banner’‘ (američku himnu. Op.a.) Bio je to za mene vrlo emotivan trenutak. Prisjetio sam se plemenitosti i požrtvovnosti stanovnika Kosi, 50 godina ranije. Osjećao sam duboku zahvalnost ljudima koji su mi iskazali čast upriličivši ovu svečanost, ali i za više od 200 zrakoplovaca koji su bili spašeni od strane stanovništva širom ove regije. Ponosan sam što moje ime predstavlja sve te zrakoplovce kao kao i mnoge partizane koji su dali svoje živote za slobodu. Zatim smo se uputili prema kući i ušli u podrum gdje smo se sakrivali. Ponovo su me obuzele emocije i zahvalnost prema tim plemenitim ljudima. Vratio sam se u Hrvatsku da se zahvalim svima koji su izlagali svoje živote da spase mene i moju posadu od neprijatelja, što će zauvijek ostati u mom srcu. Nikada to neću zaboraviti.’‘
Autor: Zlatko Krašković, Sušačka revija 68,
Literatura
Richard & Katherine Munsen: Bail out over the Balkans, Singler Printing & Publishing Inc, Ames Iowa, 1994.
Dodatak:
B-17 je bio najveći zrakoplov do tada izgrađen u svijetu
(http://www.taphilo.com/Photo/Pictures/b17/B-17G-Cutaway-drawing-sm.jpg)
Ogromna verzija:
http://www.taphilo.com/Photo/Pictures/b17/B-17G-Cutaway-drawing.jpg (http://www.taphilo.com/Photo/Pictures/b17/B-17G-Cutaway-drawing.jpg)
USAAC (US Army Air Corps) raspisao je 8. kolovoza 1934. godine natječaj za bombarder koji bi zamijenio dotadašnji dvomotorni Martin B-10.
Osnovni zahtjevi bili su da nosi ‘‘korisnu’‘ količinu bombi na visini od 3000 m u vremenu od deset sati pri brzini od oko 320 km/h. Poželjan domet trebao je biti oko 3600 km, a maksimalna brzina oko 400 km/h. Prema tadašnjoj strategiji SAD-a takav zrakoplov trebao je pojačati zračne snage na Havajima, Panami i Aljasci.
Prototip nazvan ‘Model 299 projektirala je grupa inženjera koju su predvodili E. Gifford Emery i Edward Curtis Wells u tvornici Boeing. Zrakoplov je mogao nositi 2180 kg. bombi a bio je naoružan s pet mitraljeza kalibra 7.62 mm. Pokretala su ga 4 Pratt & Whitney R-1690 radijalna motora koji su razvijali ukupno 3000 KS (4x750Ks.)
Prvi let organiziran je 28. srpnja 1935. i tada mu je novinar Richard Williams, impresioniran količinom obrambenog naoružanja, dao ime Flying Fortress (Leteća tvrđava).
Boeing je brzo shvatio vrijednost imena i zaštitio ga kao tvorničku marku. U nekim rodovima američke vojske nazivali su ga ironičnim imenom Glamour girl (Zavodnica).
Ubrzo se Model 299 pokazao superioran u odnosu na konkurenciju pa je dogovorena kupnja 65 komada. Prvi zrakoplov isporučen je zrakoplovnim snagama 31. siječnja 1939. i dobio naziv B-17 A, kao prva funkcionalna varijanta. U narednim godinama, a naročito ulaskom SAD-a u rat, proizvodnja je ubrzano rasla tako da je B-17 postao prvi masovno proizvedeni teški bombarder u svijetu. Do trenutka kada je u svibnju 1945. godine obustavljena njegova proizvodnja, proizveden je ukupno12.731 primjerak po cijeni od 238.325 $.
Skladno oblikovan, impresivnih dimenzija i snage došao je u Europu kao simbol duha i požrtvovnosti američkih zračnih snaga u Drugom svjetskom ratu, postavši ikona američke ratne povijesti. B-17 Leteća tvrđava postao je najznačajniji zrakoplov svih vremena.
Karakteristike zrakoplova:
Proizvođač: Boeing Los Angeles California
Namjena: Teški bombarder
Visina: 5,80m.
Dužina: 22,80m
Raspon krila: 31,92m
Površina krila: 131,92m2
Broj motora: 4x Wright Cyclone R-1280-97 9 cilindrični radijalni 1200 kKs svaki
Težina praznog aviona:16.385 kg
Težina pod punim opterećenjem:29.205 kg
Radijus doleta: 5.475 km
Doseg sa 2724 kg bombi: 3.219 km
Doseg sa 5800 kg bombi: 2.722 km
Maksimalna visina leta: 10.850 m
Količina goriva: 1700 galona ( 6450 litara)
Naoružanje: 13 mitraljeza Browning M-2 kalibra 0.50 in.(12,7mm)
Posada je imala 10 članova, koju su sačinjavali:
pilot, kopilot, navigator, rukovatelj za izbacivanje bombi, mehaničar, radiooperater i 4 mitraljesca.
Zrakoplov je posjedovao sustav Norden Bombsight, kojim se uspijevalo pogađati ciljeve s velikih visina. Ovaj sustav je bio optičko, elektro-mehaničko žiroskopom stabilizirano računalo koje je prema uputama osobe zadužene za unos podataka izračunavalo kada treba izbaciti pojedinu vrstu i težinu bombi, tako da one padnu točno na metu. Pilot je u trenutku bombardiranja morao samo držati avion u stabilnom letu.
-
Fantastična priča, svaka čast! :bravo2
-
LETEĆE TVRĐAVE NAD KVARNEROM (1)
U akcijama je sudjelovalo na tisuće zrakoplova s posadama sastavljenim od hrabrih mladića od kojih se veliki broj nikada nije vratio u svoje baze.
Zašto sam se odmah sjetio Kvake 22? :computer1
Tijekom rata u svim akcijama (uključivši i Daleki istok) izgubljeno je 4.735 bombardera B-17, pretežni dio u Europi. Oko 250.000 zrakoplovaca letjelo je na bombarderima B-17, a ranjeno je poginulo ili nestalo njih oko 46.500.
Nedavno sam negdje naletio na podatak da su u relativnom omjeru, zrakoplovne snage imale više gubitaka nego npr Marinci :eek
-
Sava Matetić-Lučić Ronjgovoa
Početkom 1945. godine bili su zadnji trzaji njemačkim okupatorima u našoj Kastavštini.
Po šumicama, a naročito uz cestu “Ćikovo”, prema Kastvu, bilo je mnogo sakrivenih tenkova pokrivenih granjem. Po puteljcima, uz gromače i zidiće, postavljene su telefonske linije po tlu da se manje primjete. Tuda smo Ivanka Širola i ja prolazile, uzele bi oštar kamen i na nekoliko mjesta bi im presijecale žicu. To je bila naša inicijativa, a zadatak je bio da zapamtimo gdje se sve nalaze njihova utvrđenja i oružja.
Isto tako smo nas dvije naišle na topove kod Spinčićeva kala, ali tada se pucalo iz njih već po cijeli dan. Nijemci su pucali prema Učki, a naši s one strane prema Kastvu. Mi smo se svejedno probijale kroz taj front. Nad našim glavama stalno smo slušale fijukanje topovskih i drugih granata. Tada su Švabama već bili odbrojani dani, potiskivani su sve više prema Trstu.
Iz sela Saršoni, Lučići, iselili su se ljudi prema selu Kosi, jer se nije moglo opstati zbog žestokih borbi koje su se na tom terenu vodile. Njemačka Komanda - štab, povukli su se do sela Mladenići. Švabe - SS-ovci su sve bjesniji, a s njima je bio i poneki ustaša.
Kako meni vrag nije dao nikad mira, tako ni tada. Uputim se do sela Mladenići k mojoj teti da doznam gdje je smještena SS-komanda. Odmah sam vidjela da je smještena kod Matakovih, to je blizu moje tete Vicence. Kod tetke su bila dva SS-ovca. Jedan je stajao vani i ja sam se zaustavila kod šterne, teta je izašla iz kuće, par riječi smo progovorile i ona se vrati u kuhinju. Ostala sam još malo, jer se približio k meni taj SS-ovac, gleda me, ništa ne kaže, pa sam ja “po moju” progovorila: “Zar vam još nije dojadio rat?” On je šutio, a ja sam otišla za svojim poslom.
Sada sam imala kompletan izvještaj o svemu što smo Ivanka Širola i ja zapazile na terenu. Znala sam i gdje se nalazi Komanda. To sam sve opisala i izvještaj spakovala u kuvertu. Drugog dana metnem kuvertu u njedra - to je bilo prije podne - i uputim se prema Srokima. Išla sam kraćim putem, stazama, preko livada i šumica, pored ceste. Kada sam došla ispod sela Mladenići, na jednoj livadici našla sam na cijelu mrežu telefonskih linija raznih boja. Protezale su se od Komande prem pošti Viškovo. Te linije sam prekoračila i produžila prem stazi koja vodi na Vožišće.Dok sam se spuštala prema toj stazi, primjetim na cesti patrolu od šest Nijemaca koji idu iz pravca Sv. Mateja (Viškovo). Zbog toga nisam ubrzala korak, da ne ispadnem sumnjiva, nego sam išla kao i prije.
Zbog toga nisam ubrzala korak, da ne ispadnem sumnjiva, nego sam išla kao i prije. Uz tu stazu na njivici nešto je brao ili kopao Vence Skadnjin iz Mladenići, pa sam par riječi s njim progovorila. U to vidim kako jedan iz te patrole - trči prema meni, mirno sam stajala i razgovarala s Vencetom. (Iako sam pomislila da su to po srijedi prekoračene žice i ja).Tada sav zajapuren, crven od bijesa, s uperenom puškom priđe k meni i gurne me pred sebe , spomene Komandu. To je bio Nijemac, što mje prvi dan gledao kod tetke. Nije bilo druge, nego kuražno naprijed, sa svojim izvještajem i to baš o njihovim vojnim tajnama. Još k tome imala sam legitimaciju s tuđim imenom, a u svom kraju gdje me svi poznaju. Njih šestoro marširaju sretno, da pokažu uspjeh na dužnosti patrole, a ja među njima ponosna, što se nimalo ne bojim. Jedino sam putem pomislila u sebi - došao je kraj.
-
TRSATSKI PARK
Moje obrazovanje – započeto prvim razredom u osnovnoj školi Brusić, danas Brajda – nastavilo se s druge strane Rječine, na Vojaku. Sam toponim označava goli vrh brda – Goljak. Školu pamtim po zastrašujuće velikom broju đaka i po nizu dragih profesora. Odmah na školska igrališta nadovezivalo se groblje, a na njega veliki park.
Trsatski park nastao je na inicijativu gradonačelnika Sušaka Jurja Kučića 1926. godine. Arhitektonski projekt na prostoru površine 33.500 m2 izradio je ugledni građevinar Zlatko Prikril 1927., a hortikulturalno uređenje bilo je povjereno Josipu Kulfaneku.
On je po završetku srednje hortikulturalne škole u rodnoj Čehoslovačkoj došao 1921. godine u Karlovac, a 1926. na Sušak. U prvo vrijeme radio je kao službenik u Gradskom poglavarstvu. Njegovo životno djelo bilo je uređenje Trsatskog parka, na čemu je radio od 1926. do 1940. godine. U svom je radu stvorio prepoznatljiv stil koji se temeljio na poštivanju i korištenju domaćeg raslinja. Osim Trsatskog parka sređivao je sve parkove i drvorede na Sušaku do 1941. godine. Krajem tridesetih godina park je proširen za još 11.500 m, pa je ukupne površine od 45.000 m2. Od 1951. do 1957., po projektu Zdenka Kolacija i Zdenka Sile, na najvišem platou sagrađena je spomen-kosturnica.
Upravo ta spomen-kosturnica, jedan od dojmljivijih riječkih spomenika, istovremeno sugestivan po ideji stilizirane kamene zastave koja se izdiže iz zemlje, u kojoj je dostojanstvena, kružna memorijalna grobnica, bila je jedan od ciljeva naših kratkih školskih izleta. U prostoru grobnice bili smo, instinktivno, posve tihi i slušali smo nastavnicu koja je pričala stvari koje nismo baš posve razumjeli.
Kad sam nastavio školovanje u Prvoj riječkoj gimnaziji, u ovaj park počeo sam dolaziti s prijateljima koji su imali pse. Hrvojeva irska seterica Asna bila je dobar razlog za prolazak kroz park i odlazak sve do Fratarskog, odakle se pružao čudesan pogled na grad. Sanjinov afganistanski hrt često je išao svojim putem i pokazivao je začuđujuću tvrdoglavost. Oliverova doga bila je, pak, odviše krvoločna u stalnoj potrazi za nesretnim mačkama…
Po tom parku znao sam se voziti i biciklom, nerijetko uz ozbiljne padove zbog kočenja na šljunku. Nakon jednog od tih padova, opasnog i bolnog, jednostavno sam se ostavio biciklizma…
Dio Fratarskog danas je parkiralište, a ljepši dio postao je Kalvarija, koja se tek uređuje na tragu vizija patera Emanuela Hoška i – još i više! – patera Serafina Sabola, koji su Trsatu uspjeli vratiti ponešto od njegove drevne mističnosti i privlačnosti.
Ispred crkve Gospe trsatske spomenik je papi Ivanu Pavlu II., koji ju je došao pohoditi 8. lipnja 2003. godine, poslije mise koju je održao na Delti pred sto tisuća vjernika. Godine 2005. tu mu je podignut dostojanstven spomenik, rad Antuna Jurkića, nesumnjivo kompromisan, koji spretno i emotivno balansira između klasičnog i suvremenog izraza. Papu promatra iz prikrajka sveti Ivan Nepomuk, barokni kip zaštitnika mostova, koji je nekad stajao u kapeli na obali Rječine…
Nešto niže, na malom vidikovcu uz Trsatske stube, stoji i kip Marije, koji je 2008. realizirao Željko Kranjčević Winter, zahvaljujući zalaganju i razumijevanju franjevaca.
(Igor Žic, Riječki parkovi i spomenici)
-
NADVOJVODSKI PARK
Prvi riječki park kojeg se sjećam bio je Park Vladimira Nazora (danas Nikole Hosta), koji se strmo uspinjao od impresivnog kamenog podzida ulice Žrtava fašizma ka Kozali. Tamo me je od 1963., dakle kad sam imao samo dvije godine, šetao djed Ivo, koji je radio u Historijskom arhivu, svojevremeno vili nadvojvode Josipa. Zapravo cijeli taj park nastao je kao dokoni hir bratića moćnog cara Franje Josipa, koji je svoje dane na Kvarneru kratio sadnjom biljaka i pisanjem knjiga o mađarskim Ciganima.
Godine 1882. nadvojvoda, sa suprugom Klotildom, dolazi živjeti u Rijeku i otkupljuje vilu baruna Vranyczanyja. Razlog za doseljenje bila je nepoželjnost nadvojvode u Beču i njegova potreba da bude u ugarskom dijelu Monarhije, a, opet, dovoljno blizu Dvora – koji je odabrao Opatiju za svoje zimovalište. Kao vrsni botaničar podigao je park veličine 52.700 m2 ispunjen egzotičnim biljem koje su donosili pomorci brodarskih kompanija Adria i Ungaro-Croata.
U njegovim najblistavijim danima, krajem XIX. stoljeća, nadvojvodski park poetično je opisao Dragutin Hirc, prirodoslovac i putopisac (Zagreb, 1853.-1921.), autor očaravajućih knjiga: ”Lijepa naša domovina” (1891.-1893.), ”Hrvatsko primorje” (1891.), ”Gorski kotar” (1898.), ”Lika i Plitvička jezera” (1900.), ”Na Kvarnerskim otocima” (2003.) te ”Stari Zagreb ” (I-II, 2008.). Tako je svojim okom iskusnog prirodoslovca zabilježio:
”Kad si na Rijeci, ne propusti, da ne bi vidio i razgledao villu i perivoj prejasnog nadvojvode Josipa, prije vlasnitčtvo baruna Vranicanija. Zaputiv se liepim stazicama, iznenadjuje te bujna flora. Putiće obrubljuju mirte, ružmarin, metvice, pavenke, perunike. Tamo se uzdižu visoke paome lepezastim lišćem, a do njih bielocviete aloe,silne agave ukrašene sa tisuću i tisuću cvjetaka. Ovdje su opet maljušni kaktusi, puzajući po zemlji, ili se poput zmija propinjući, dočim je uz zid na dva, tri metra visoko porasla Opuntia Ficus indica, silan kaktus, kao smokva, s velikim crvenim plodovima. Ponosno se je razpružio cedar, spuštajući ugodno svoje vitke grančice, a do njega se je osovila pinija sa velikim češerikama, dočim se dalje iztiču piramidalni čempresi. Jednim te mahom prenesu misli na daleki Libanon, na kojem glasoviti cedri rastu ili dalje, gdje razno ovo bilje samoničice uspieva. Posjedni u hlad lovorika, pak slušaj biglisanje slavujevo, srči s proljeća onaj mili dah magnolija i kamelija, a poslie se na pergolu (shod) popni i smetni odavle pod oko kraj od Učke do Raba, odavle do Kraljevice, pak kruži onda kamenitim vrhovima i spusti oko pod konac na plavetno, hrvatsko more, koje se prelieva i titra kao srebrnaste ljudske u ribe. Dan, kad si posjetio ovaj perivoj, ostat će ti nezaboravnim, a još i više, ako si bio na pergoli onda, kad za ljetne večeri sunce zapada. To je riedak, to je svečan dan”! (Hirc, D.: ”Hrvatsko primorje”, Zagreb, 1891., str. 44)
O tom velikom zahvatu, u kojem mu je pomagao građevinar Isidor Wauchning, nadvojvoda Josip napisao je rad ”Essais d’aclimation des plantes à Fiume”.
Druga njegova velika strast bili su Cigani. Njihova muzika ga je oduševljavala, naučio je njihov jezik i čak napisao jedinstvenu gramatiku istog. Zbog toga je bio prozvan ciganskim kraljem. Vrlo nekonvencionalna ponašanja, znao je osobno odlaziti na tržnicu i sam odabirati namirnice. Riječani su ga voljeli i obično govorili o njemu kao sior Prinzipe, a on se odužio prisustvujući svim važnijim društvenim događajima. Zgradu u kojoj je živio, a koju je podigla ugledna obitelj Androca još oko 1700. godine, bitno je povećao i monumentalizirao. Taj je posao bio povjeren riječkom arhitektu Raffaelu Cullottiju 1892. godine.
Vilu nadvojvode Josipa, koji je preminuo 1905.,kupila je gradska uprava 1916. godine i u tim prostorima priređivala velike izložbe slika tijekom Prvog svjetskog rata. Godine 1926. vila je bila temeljito obnovljena, s ciljem da služi svečanim primanjima, pa su nabavljeni veliki portreti kralja Vittoria Emanuela III. i Benita Mussolinija. U zgradu su smješteni Gradska knjižnica, Državni arhiv te Gradski muzej. Muzej je bio smješten na drugom katu i imao je četiri prostorije: s izlošcima suvremene talijanske umjetnosti, povijesnim eksponatima te dvoranu posvećenu D’Annunziju. Kasnije dobiva i stalni postav arheologije u prizemlju.
Paolo Santarcangeli (izvorno Pal Schweitzer), najvažniji riječki pisac među esulima, ostavio je dopadljivih redaka u svojoj autobiografskoj knjizi ”Luka obezglavljena orla” o tadašnjoj knjižnici – koju je godinama vodio zaboravljeni pjesnik i prevoditelj Pietro Pillepich – i parku oko nje.
”Baš u toj sam knjižnici učio, poglavito pripremao maturalni ispit, ustajući u četiri ili pet sati ujutro, sa strašnim naporom, koji još i dan danas pamtim. No, u to doba buđenja i svježine, ptice se nisu dosađivale. Dosađivao sam se ja zbog školske lektire i radije sam slušao promjenjivu
varijaciju pjeva slavuja, kojih je tamo u krošnjama drveća bilo mnogo, pa sam nastojao zapamtiti njihove različite cadenze ili ih oponašati zviždeći, sve u nadi da će se odazvati na moj pjev; koji put sam čak bio pokušao – uzalud – zabilježiti te glasove na notnom papiru koji sam uvijek nosio sa sobom. Park je i poslije bio poprište i svjedok mojih prvih ljubavnih sastanaka, gdje je svaki poljubac i svaki i najmanji napredak mojih ruku pod suknjom bio popraćen novim i drukčijim otkucajem srca, a djevojke su me, nervozne i zgrožene na klupi, molile da držim ruke tamo gdje im je mjesto, a možda su ipak od mene očekivale nešto više odvažnosti, poduzetnosti i drskosti, koje mi nisu bile odlika.” (Santarcangeli, P.: ”Luka obezglavljena orla”, Rijeka, 2010., str. 44)
U parku je gradonačelnik Riccardo Gigante okupio 1934. godine niz kamenih spomenika, do tada razasutih na raznim lokacijama, s ciljem formiranja lapidarija. Park je još 1926. presjekla i cesta, nazvana Viale Grossich, na čijem je početku bila postavljena 1927. monumentalna bista riječkog kirurga i političara Antonija Grossicha, djelo venecijanskog kipara Angela Franca (1887.-1961.). Bista je već dugo u depou Pomorskog i povijesnog muzeja.
Naravno, meni je sve to tada bilo nepoznato – ja sam samo pokušavao trčati po šljunčanim stazama koje su nepredvidivo krivudale između bujnog zelenila, bez odviše padova. To su mi bile godine oguljenih koljena. Sam Historijski arhiv imao mi je težak miris prašine i pljesnive vlage i nije mi bio naročito simpatičan. Djed je bio rezigniran, ali s puno razumijevanja za moja krajnje pojednostavljena pitanja.
Ja sam već tada sve razumio o životu – naravno, na onaj način kako to djeca razumiju. Sjećam se i labuda koji su plivali jezercem, kao ostatak malog zološkog vrta, ukinutog 1962. godine, posve skromnog Prirodoslovnog muzeja.
(Igor Žic, Riječki parkovi i spomenici)
-
Kastav opleten žicun
Ovo leto se obilježava sedandeset let od ustanka našega napaćenega naroda protiv okupatora, pa je red da se zmislimo na žrtvi va našoj Kastafšćine.
Za opisat to vreme trebalo bi napisat fanj debelu knjigu, a va oven tekste spomenut ću samo mići del, va nekuliko besed, zato neka mi niki ne zameri. Još je malo živeh svedoki z tega grdega vremena, a pogotovo našeh borci ki su čuda tega provali. Još su s nami: Vinko Turak, Valentin Arh, Vlatko Cetina, Dušan Marot, Emilija Režić, Josip Grbac, Milan Vukušić, Milorad
Radošević, Janko Crnić, Janko Glavan, Slavko Barta, Vinko Milih, a najstareji mej njimi je Vjekoslav Rubeša-Lojzić Siročev od Rubeš, rojen 1919. leta. Barba Lojzić, kega smo kod najstarejega šli obać predsjednik UABA Ivica Rubeša i ja, nas je rad prijel i čuda tega nan je povedel.
Kastafšćina se je jako rano opredelila za borbu protiv okupatora. To ni bilo slučajno aš je zajeno za prven svetsken raton Reka i zapadni del Kastavšćini spal pod Italiju. Kastav je bil vas opleten žicun. Judi va ten pograničnen područje imeli su priliku va teh dvajset let oćutit ča to znači fašizam. Familije od Rubeš, Trinajstić, Spinčić i kraji ki su bili bliže granice imeli su svoje lehi i umejki preko žice ka njin je bila skoro do kućnega praga. Judi z gornjeh kraji Kastavšćini i Halubja doživjevali su saki dan maltretiranja na granice, pogotovo ženske ke su v Reku mleko nosile prodat za prehranit lačna usta.
Zvoni z crekvi svete Jeleni va Kastve su jušto na Veli petak 1941. leta, na dan kada inače ne zvone, označile kapitulaciju
Kraljevini Jugoslavije. Narod je to prijel kod nacionalnu tragediju magari njin ni ta država niš dobrega prnesla. Ta dan je Italija okupirala su Kastafšćinu. Vaje po okupacije po našen kraje su počeli harat fašisti, pljačkat i maltretirat nedužni judi. Narod je bil ogorčen pa se je vaje organiziral otpor nasilju. To ni bilo lahko aš su blizu bili veli fašistički garnizoni, a Talijani su bili i va samen grade Kastve. Već su tega istega 1941. leta pojedini judi, a naročito oni ki su od raneje bili aktivni va radničken pokrete počeli organizirano delat na razvijanje narodnooslobodilačkega pokreta Zajeno potle kapitulacije Jugoslavije počelo se je skupjat oružje i municija, najviše od stare Jugoslavenske vojski. Skupljeno je okol 150 pušak, nekoliko puškomitraljezi, pištoli i veća količina municije. Već va sedmen mesece 1941. va Kastavšćine je bilo osan partijskeh ćelij, ke su pozvale narod na ustanak.
Partizanski logor organiziran je na Tuhobiće već va deveten mesece, ma je razbijen. Drugi put su šli nazad pred grdu zimu, va sneh na polovice jedanajstega meseca. Prvi borci ki su šli va logor na Tuhobić bili su z gornjeh kraji Kastafšćini i to: Vicenco Brnčić od Brnčić, Frane Cetina, Tone Jardas, Berto Jardas i Jože Jardas od Jardas i Mate Širola od Kudeji. Se skupa je bilo okol trejsetak borci z celega Halubja.
Od aprila meseca 1942. leta ustanak va Kastafšćine je se veći. Va „šumu“ su hodile cele familije. Sobun su zeli i blago ko se je pejalo va partizanski logori od Obruča do Risnjaka. Talijanska okupatorska vojska dela se veći teror. Familije oneh ki su već šli va partizani odvoze va talijanski koncentracijski logori, pljačkaju njihu imovinu i pale kuće.
Kako poveda barba Lojzić veća grupa od Rubeš mej kemi je bil i on šla je va partizani 10. maja 1942. leta. Večeru su imeli v oštarije pul Božini i onda je saki šal po drugen pute da ne bude sumnjivo. On je šal do Martinkovca z bicikletun pa preko Dirak va Halubje, Marčejan, na Gromišćinu, Podkilavac pa va Kastavski logor.
Vela tragedija se j’ dogodila 6. juna 1942. leta kada je okupator streljal 12 nedužneh Kastavac pul Banovega križa, a zapaljene su kuće z keh je neki šal va partizani na područje cele Kastavšćini. Ti dan se obilježava kod Dan Grada Kastva. Oteli su jih streljat va šume Loze, ma kamion z kaselami ni mogal pasat pod Voltu va Kastve. Manji kamion z mučeniki već je bil na Crekvine, obrnul se j’ i šal nazada do Banovega križa. To je bilo se proračunato da se narod ča više zastraši.
Streljani su: Viktor Jurčić (roj. 1909.) i Viktor Jurčić (roj. 1912.) od Jurčić, Ivan Rubeša od Rubeš, Kuzma Cetina od Spinčić, dva brata Ivan i Bruno Milih z Dolčića, Milan Klopčar od Rubeš, Marijan Mladenić z Svetega Mateja, Franjo Srok od Sroki, Vazmo Franković z Drenovi, Milan Dukić i Josip Hlača z Cernika.
Da tragedija bude još veća, braće Milih Jurakoven z Dolčića, Zvaniću (Ivan) i Brunotu poginula su još dva brata - Jožić va Beograde i Mario va Veljune. Društveni dom „Braće Milih“ pul Rubeš, kod spomen na četiri brati ki su dali svoji životi za slobodu, nazvan je po njih.
Potle kapitulacije Italije 1943. leta prišal je va naši kraji njemački okupator ki je zapalil još čuda kuć i pejal judi va logori s keh se veli broj ni nikad vrnul. Na područje samega Kastva, ki ni gorel, spadaju još sela Brnini, Jurčići, Bani i Žegoti bilo je 215 domaćinstvi i 956 stanovniki. Poginulo je 30 borci z tega područja, a stradalo je još 11 judi kod žrtve fašističkega terora va logoreh i slično. Uništena je 51 kuća, a sela Jurčići i Bani do temelja su spaljena.
Pul Rubeš kamo još spadaju Tometići, Dolčić i Ćikovići bilo je va to vreme 148 domaćinstvi i 687 stanovniki. Poginulo je 47 borci i 12 žrtav terora, spaljeno je 35 kuć. Spinčići, Belići i Trinajstići su skupa imeli 129 kuć od čega je zgorelo 17 kuć. Bilo je 461 stanovniki, a stradalo je 35 judi, od tega 28 borci i 7 žrtav terora.
Najviše je stradalo područje Kuta va ko su spadala sela: Brnčići, Jardasi, Kudeji, Rudno, Jelušići, Jelovičani i Turki. Na ten područje su bile 82 kuće od keh je stradalo 38 ili skoro saka druga. Sela Jelušići, Jelovičani i Gornji Turki su potpuno uničena, a Kudeji i Jardasi djelomično. Od 370 stanovniki poginulo je 35 borci s tega područja i nastradalo na bilo ki način još 26 judi ili skoro 17% stanovništva.
Se skupa na područje Grada Kastva stradalo je va drugen svecken rate 196 judi i spaljena ili uništena je 141 kuća. Od patnji, boli i muki ku su potrpeli naši judi ni besedi s kun bi se to moglo opisat. Nažalost, takova stradanja provalo je i puno kraji va našoj Hrvatskoj i va Domovinsken rate.
Ne ponovilo se!
(Arsen Jardas, Glas kastavski br. 58, 2011)
-
Kastav opleten žicun
Vela tragedija se j’ dogodila 6. juna 1942. leta kada je okupator streljal 12 nedužneh Kastavac pul Banovega križa, a zapaljene su kuće z keh je neki šal va partizani na područje cele Kastavšćini. Ti dan se obilježava kod Dan Grada Kastva. Oteli su jih streljat va šume Loze, ma kamion z kaselami ni mogal pasat pod Voltu va Kastve. Manji kamion z mučeniki već je bil na Crekvine, obrnul se j’ i šal nazada do Banovega križa. To je bilo se proračunato da se narod ča više zastraši.
Ovu sam priču slušao od djetinjstva i prihvaćao sam je zdravo za gotovo, ali sada kada sam skupio neko iskustvo nekako mi je nategnut dio po kojem je loša procjena širine kamiona i širine volte bila namjerna. Ako želiš zastrašit ljude više ćeš postići strijeljanjem na glavnom trgu negoli nesposobnošću procjene širine. Koliko se sjećam priče, ne spominje se da je narod morao/smio gledati strijeljanje. Mada je prošlo već neko vrijeme od kako sam je zadnji put čuo u cijelosti (leševe su odnijeli i zakopali u tajnosti pa je jedan Kastafac krišom pokupio što je ostalo ostataka na mjestu strijeljanja da ih mogu zakopati, pa dio kada dva brata ne žele onog drugog ostaviti na strijeljanju, ..)
No mislim da se ovdje može primjeniti Napoleonova izreka: "Ne pripisuj zlobi ono što možeš objasniti nesposobnošću".
-
Nikad je velika rupa
Najprije je Rijeku od nepoznatog gospodina zauvijek u vlasništvo dobio patrijarh u Akvileji. Slovenci kažu oglejski, a Hrvati oglajski.
Oglajski je patrijarh dao zatim Rijeku na upravljanje gospodi Devinskima. Valjda su bila jako dobra. No, ona su nešto krivo shvatila, jer su u slijedećoj generaciji, ili u onoj koja joj je uslijedila, počeli smatrati da je Rijeka njihova. Ako i ne oduvijek, a ono zauvijek.
To je pak trajalo puno godina, do 1400., kad su Devinska gospoda izvoljela izumrijeti, pa su Rijeku naslijedila gospoda Walsee. To je odmah bilo zauvijek.
Ali, da se ne zamaramo prepričavanjem povijesti, uzmimo, poput knjigovođe, pisaljku u desnicu i počnimo. Računica je sasvim prosta:
Rijeka u vlasti:
0 Nepoznatog gospodina (oduvijek? predbilančno stanje) ? godina
1. Oglajskog patrijarha (zauvijek) cca. 100 godina
2. Devinske gospode do 1400. (zauvijek) cca. 100 godina
3. Gospode Walsee do 1483. (zauvijek) 83 godine
4. Kuće Habsburg do 1522. (zauvijek) 39 godina
5. Među kranjskim staležima do cca. 1560. (zauvijek) 38 godina
6. Samo pod carskim kapetanom do 1723. (zauvijek) 163 godine
7. Pod Unutrašnjom Austrijom do 1747. (zauvijek) 24 godine
8. Poglavarsko namjesništvo do 1753. (zauvijek) 6 godina
9. Trgovinska pokrajina (Komerzassessorium) do 1772. (zauvijek) 19 godina
10. Doba premišljanja do 1776. (provizorij) 4 godine
11. U Hrvatskoj do 1779. (zauvijek) 3 godine
12. U Ugarskoj gubernij do 1787. (zauvijek) 8 godina
13. U Ugarskom primorju do 1809. (zauvijek) 22 godine
14. Pod Napoleonom do 1813. (zauvijek?) 4 godine
15. Dio Austrijskog primorja do 1822. (provizorij) 9 godina
16. U Ugarskoj gubernij do 1848. (zauvijek) 26 godina
17. U Hrvatskoj do 1850. (provizorij) 2 godine
18. Riječka županija u Hrvatskoj (zauvijek) do 1870. 20 godina
19. U Ugarskoj gubernij do 30. 10. 1918. (zauvijek) 48 godina
20. U Hrvatskoj do 17. 11. 1918. (zauvijek) 19 dana
21. Pod savezničkom okupacijom do 12. 9. 1919. (provizorij) 302 dana
22. D'Annunzio i Regencija do 3. 1. 1921. (zauvijek) 1,5 godina
23. Samostalna država do 3. 3. 1922. (zauvijek) 1 godina
24. Provizoriji do aneksije Italiji 22. 2. 1924. 2 godine
25. U Italiji do 15. 9. 1947. (zauvijek) 23 godine
26. U NR/SR Hrvatskoj u FNRJ/SFRJ do 30. 5. 1990. (zauvijek) 43 godine
Svega, dakle, 789 godina i 7 mjeseci podijeljeno u 26 perioda. Prosječno je to malo, sasvim malo, više od 30 godina. Eternitŕ fiumana.
Za one kojima, zornosti radi, ponekad treba štogod i nacrtati, slijedi priča o domoljublju i vječnosti.
Bila dakle, jednoč, dva znanca, dva Fiumana, dva sina domoljubna. Prvi, Hrvat rodom, dušom i tijelom, imenom Artur Blühweiss, bijaše trgovac. Drugi sinak, pak, Talijan, zanimanja nepoznata, zvao se Pincherle.
I prohtje se tako sudbi, te posjedne oba u isti lokal, u isto društvo. A bilo to u teško doba, sredinom 1919. godine, kad su u Rijeci bili saveznici da donesu mir, a samo su statirali u sukobima, dok se na mirovnoj konferenciji u Parizu ništa, baš ništa određeno, o statusu grada nije znalo, pa nije čudo da je i u ovom društvu na tapetu bila politika i sadašnja skroz naskroz zamršena situacija.
Riječ po riječ, a svak ne da na svoju, pade i opklada: bude li Rijeka, u vidu konačnog rješenja, vraćena u zagrljaj majčici domovini Kraljevini Italiji, to će Blühweiss štetovati ne samo u duši i rodoljubnu mu osjećaju, no i pošteno isplatiti Pincherleu 10.000 kruna. U slučaju, pak, da Rijeka napokon nađe spokoja u majčinskom zagrljaju Kraljevine SHS ili kojom hirovitom igrom sudbe postane samostalna država ili u ma kojem drugom budi slučaju, izim pripojenja Kraljevini Italiji, Pincherle će Blühweissu isplatiti 20.000 kruna. I, budući su oba bila izdancima roda uljuđena, rečeno i zapisaše, potpisaše i na svjedoke se pozvaše.
I ništa. Minu pola desetljeća, a riječki problem sve jednako još uzbuđuje svijet. Prvo dođe D'Annunzio s arditima i Riječkom legijom, proglasi ne jednom aneksiju Italiji, pa Regenciju, pa ga snađe Krvavi Božić. Zatim se dočeka i konstituanta, Zanella, pa puč, pa 'mali spasitelji'. Na koncu sve svrši aneksijom Italiji. To bi u veljači ljeta 1924. A od naših kladilaca ni traga ni glasa. Prođu još četiri ljeta dok Pincherle ne zaključi da je ovo rješenje ipak konačno i zauvijek, da je pobijedio, pa je stoga došlo doba da opkladu i naplati.
Kad nije išlo lijepim, on podigne tužbu. U odgovoru na optužni zahtjev iz Blühweissa progovara Pitija: koliko se on sjeća, nisu se ozbiljno ni kladili, a da i jesu, to ionako ne bi vrijedilo po zakonu, jer je zabranjeno, a kad bi i vrijedilo, on bi ionako pobijedio, jer je riječko pitanje konačno riješeno potpisom Rapalskog ugovora, čime je Rijeka postala samostalna država, baš kako je on i tvrdio. Ono što je uslijedilo, bilo je iza konačnog.
Pravnici parnicu jedva dočekali: za njih je ovakva stvar prava poslastica, prilika da razbistre opću pravnu teoriju i pravne norme, te da obnove poznavanje sudske prakse. Nisu se bavili takvom banalnošću kao što je utvrđivanje je li tko u pravu. Ne, u prvoj instanci raspravljalo se o tome je li opklada vrst ugovora i kakvog, je li to zabranjeno ili ne po ex ugarskim ili sadašnjim talijanskim zakonima, u kojem obliku, kad je i tko već o tome sudio i slično. I kad su sve dobrano zamijesili, Pincherle izgubio, a da nije saznao niti je li po mišljenju suda opkladu dobio ili ne.
Ovo ga je dobrano razbjesnilo. Zato uzme papir i napisa žalbu. U njoj mu se zadesi i ključno pitanje: je l' istina da je Italija anektirala Rijeku i ne liči li to sudu, možda, na konačno rješenje muka napaćena grada te, shodno tome, nije li on ipak tu opkladu dobio?
Normalno, što da mu sud na ovo odgovori? Nije, valjda mogao reći: "Ma, ne, nije! Ovo je tek djelić vječnosti, a konačna rješenja ne postoje." Daj, budimo ozbiljni.
Sad Blühweiss izgubi. Pa se žali, pa opet izgubi, pa se žali, pa ... I u tome prođe deset godina, a parnica 1938. dospije na Corte di Cassazione Vrhovni sud.
U odgovoru na isto Pincherleovo pitanje, a taj je vrlo brzo shvatio da pitanje djeluje razorno na pravnička mudrovanja i marljivo ga je postavljao svima i svakom, u odgovoru, dakle, na to pitanje, vrhovni je sudac Vrhovnog suda, ne budi lijen, ispisao na osam gusto tipkanih stranica traktat o tome zašto je aneksija Rijeke zauvijek Kraljevini Italiji jedino pravedno, jedino moguće i jedino konačno rješenje. Dato in cittŕ nostra di Roma, li 12 agosto 1940 XIX.
Priča je gotova. Što će vam pouka?
A zašto Vam pričam općepoznate stvari? Što ja znam?! Želim Vam samo reći da je šteta što Blühweiss nije bio dalekovidniji i nije vidio što se sprema ili što nije imao advokata s malo više povijesna njuha, pa da otegnu tu parnicu još koju godinicu. Ne bi tada obrazloženje bilo na osam gusto kucanih stranica, a i presuda bi, u sudaru s gorkom povijesnom zbiljom jamačno drugačije glasila.
Jer, 3. svibnja 1945. godine Rijeka je, baš kao što se Blühweiss kladio, nakon višestoljetna ropstva u pod tuđinskom čizmom, vraćena u krilo majčice domovine. Demokratske federativne Jugoslavije. I Hrvatske, jasno.
Vraćena definitivno. Na vjeki vjekov. Zauvijek.
Mislim, a što je to prema vječnosti?
by Nenad LaBUS
28. 4. 1992. 01:50
11. 10. 1992.
-
Novčarska kriza je Rijeku zahvatila 1848. godine, kada i ostale dijelove Monarhije. Među inim očitovala se nedostatkom sitnog kovanog novca. Riječka gradska uprava namjeravala je nastali problem riješiti stavljanjem u optjecaj gradskog papirnatog novca, bonova, malih apoena. Rijekom je u to doba upravljao banski povjerenik Josip Bunjevac, a uvedenom gradskom novcu dat je naziv karantan (hrv.: križar, tal.: carantan, njem.: Kreuzer). Naredbu o tiskanju tog novca potpisao je gradski potkapetan Giuseppe Agostino Tosoni (1804.-1856.). Novčanice su, u tiskari braće Antonio i Giuseppe Karletzky dovršene krajem 1848. godine. Tiskane su na papiru tvornice Smith&Meynier iz Rijeke [6]. Ukupno su poznate tri emisije toga papirnatog novca.
Novčanice su bile u optjecaju do 1853. godine, kada je prefekt grada barun Kellersberg naredio njihovo definitivno povlačenje. Od sve tri emisije u optjecaj je stavljeno 200 000 primjeraka u vrijednosti tadašnjih 16 500 forinti. Poznat je veoma mali broj sačuvanih primjeraka ovog novca.
23. siječnja 1851., dakle u prvoj godini uporabe karantana treće emisije. Gradski Magistrat je osumnjičio Karla Karletzkog zbog lažnih bonova od 5 karantana. Naime, kod njega su nađeni sumnjivi bonovi. U dokaznom postupku sumnjivi bonovi su uspoređivani s nedvojbeno originalnim bonovima iz Općinske riznice. U tu svrhu korišten je tiskarski arak originalnih bonova, ovjeren od suda, o čemu svjedoče rukom ispisani tekstovi na poleđini arka i sudski (notarski ?) žigovi-naljepnice na prednjoj strani. Na slici 3. prikazan je tiskarski arak s šest potpisanih i šest nepotpisanih bonova, a na slici 4 je naličje tog arka. Bonovi su, kako je već rečeno, tiskani jednostrano, a na poleđini je datum tiska (Pres. 23 Gen. 1851), broj arka (No 249), te juridička zabilješka.
Fiume 23 Genarro 1851
In seguito all'insinuazione Mag.le protocollata qui al Numero 244, ed in proposito dello scoprimento di falsa carta moneta di Fiume in pezzi di Kni 5. – onde istituire debito confronto colli comunicati buoni falsi e coll'impronta trovata in occasione d'instituita visita domiciliare nell'abitazione di Carlo Karletzky, - il giudice si e' recato personalmente presso l'Ufficio della Cassa municipale, ed ha ritirato dal fascio di buoni non peranco posti in circolazione:
- pezzi sei firmati, -
- pezzi sei non firmati. -
I premessi due pezzi di buoni da Kni 5, essendo venuti col N. 244, siccome indiziati di falso, si uniscono qui per instituirne il confronto.
Le piu' apparenti discrepanze tra gli uni e gli altri sono le seguenti:
1. La parola Municipio, per forma e situazione di lettere, non combina, poiche' nei buoni levati dalla Cassa, il carattere e' piu' corsivo.
2. La estensione del quadrato e' maggiore negli originali.
3. L'O della parola buono e' diversamentoe ombreggiato.
La carta degli originali e' piu forte.
Kobler Guido
Fiume (Rijeka), 23. siječnja 1851.
Na temelju sudskog mišljenja / prijave, ovdje pod poslovnim brojem 244, te na osnovi otkrića lažnih novčanica iz Rijeke u komadima od 5 karantana – kako bi se izvršila potrebna usporedba s priopćenim / prijavljenim krivotvorenim bonovima i s otiskom pronađenim prilikom pretrage stana Karla Karletzkya – sudac se osobno uputio u Ured gradske blagajne te je podigao iz snopa bonova, koji nisu bili još pušteni u optjecaj:
- komada šest potpisanih, -
- komada šest nepotpisanih.-
Dva prethodno navedena komada bonova od 5 karantana, budući da su stigla s brojem 244, zbog sumnje da su krivotvoreni, ovdje se ujedinjuju / prilažu kako bi se izvršila usporedba.
Najprimjetnije razlike između jednih i drugih su sljedeće:
1. Riječ Municipio (u prijevodu municipij), po obliku i položaju slova se ne slaže, budući da su na bonovima koji su uzeti iz Blagajne slova položenija.
2. Veličina kvadrata je veća nego u originalima.
3. Slovo O u riječi Buono je drugačije osjenčano.
Papir originala je čvršći.
-
Kako je mala “školjka” nadmudrila vlasnika tvornice torpeda
Tko god je s Korza skrenuo u Kružnu ulicu zasigurno je ugledao tri kamena stupa koji ometaju prolazak vozila. Stupovi su tu postavljeni početkom stoljeća, a postavili su ih tadašnji vlasnici “Zlatne”. Zbog čega?
Bogati engleski industrijalac Robert Whitehead, Riječanima znan kao vlasnik Tvornice torpeda, posjedovao je nekolicinu zgrada u tom dijelu grada. Točnije, zgrade broj 2, 4, 6 u Kružnoj i 3, 5, 7 u Dolcu. Kada su za njegov račun radnici izvodili radove na njegovim zgradama u Kružnoj ulici, materijal su svakodnevno prevozili kolima iz Kružne kroz Školski prolaz na Korzo. Tadašnji vlasnik Zlatne školjke pobunio se zbog toga tvrdeći da mu Whiteheadovi radnici oštećuju fasadu na zgradi i tjeraju goste. No, ne samo da se pobunio, već je odlučio stvar preuzeti u svoje ruke te je postavio dva kamena stupa uz rub zgrade i treći na sredinu prolaza onemogućivši svako daljnje kretanje kola pored restorana. Whitehead je kasnije na sudu ishodovao odluku da se stupovi maknu, ali to nikad nije i realizirano.
-
Nije baš vezano uz Rijeku, ali je zanimljivo!
Milutin Baltić jedini je živi narodni heroj
U Zagrebu je u 93. godini života preminuo Rade Bulat, partizanski general i narodni heroj Narodnooslobodilačke borbe. Umirovljeni general potpukovnik bio je zapovjednik legendarne XIII. proleterske brigade “Rade Končar” koja je bila kičma oslobađanja cijele sjeverne Hrvatske.
Zajedno sa VII. banijskom i VI. korpusom Bulat je oslobađao Podravinu, Kalnik i Bilogoru. Pokojna Bulatova supruga Milka Kufrin također je bila odlikovana ordenom narodnog heroja. U javnosti se nekoliko puta spominjalo pitanje Bulatove odgovornosti za ratni zločin počinjen nad ratnim zarobljenicima nakon bitke za Krašić u siječnju 1943. godine. No, sumnja u likvidacije nije rezultirala sudskim procesom.
Titu tri ordena
Od 290 narodnih heroja, koliko ih je nekada bilo u Hrvatskoj, danas, nepunih 68 godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata, živ je samo jedan - Milutin Baltić. Danas 92-godišnji Baltić bio je organizator poznatog sastanka u šumi Abez kod Vrginmosta, na kojemu su, u rano ljeto 1941. godine, sekretar Centralnog komiteta KPH Rade Končar i član Centralnog komiteta Josip Kraš donijeli odluku o ustanku i akcijama na Kordunu i Baniji. Od ukupnog broja narodnih heroja, njih 1322, najviše ih je bilo rođeno u Hrvatskoj, 22 posto. Hrvatska je uvjerljivo prednjačila u NOB-u u kategorijama narodnih heroja, prvoboraca i španjolskih boraca, a danas se možemo samo zapitati zašto mlada hrvatska država nema svoje ratne heroje.
Iz šume u diplomaciju
No, treba reći da je većina narodnih heroja Jugoslavije priznanje dobila nakon rata. Najviše ih je proglašeno 1951., 1952. i 1953. godine. Još tijekom borbe, 1944. godine, Predsjedništvo AVNOJ-a dodijelilo je Josipu Brozu Titu naziv narodnog heroja Jugoslavije. Tito je bio jedini vrhovni zapovjednik u Drugom svjetskom ratu koji je sa svojim vojnicima ratovao na bojištu, a ukupno tri puta odlikovan je za narodnog heroja. Splićanin Ljubo Ilić jedan je od narodnih heroja s međunarodnom slavom.
Borio se na strani republikanaca u Španjolskom građanskom ratu, branio je Madrid, jurišao u poznatoj ofenzivi na Zaragozu, a bio je i zapovjednik Vojne partizanske akademije kod Barcelone. Godine 1943. Ilić se priključio francuskom pokretu otpora i postao zapovjednikom svih inozemnih snaga koje se bore u Francuskoj. Dok se Charles de Gaulle, predsjednik Vlade slobodne Francuske, iz Londona preko radija obraćao svojim sunarodnjacima, taj je Splićanin na jugu Francuske lomio njemačke divizije.
Za svoje junaštvo Ilić dobio je spomenicu francuskog pokreta otpora, Ratni križ i orden Legije časti. Nakon rata ostvario je, blago rečeno, impresivnu diplomatsku karijeru. Vodio je diplomatske misije u Meksiku, Brazilu, Urugvaju, Paragvaju, Čileu i Boliviji. Kasnije biva imenovan za ambasadora u Norveškoj, Meksiku, Danskoj i Švicarskoj. Supruga mu je bila poznata operna pjevačica Zinka Kunc.
-
Veza između Via Rome, zida i Drenove!
Učinit će vam se čudnim i pitat ćete se kako to da se slika nekadašnje Via Rome i današnje Ulice žrtava fašizma pojavi u Drenovskom listu i kakve veze ima ta ulica s Drenovom.
U knjizi Radmile Matejčić Kako čitati grad (Izdavački centar Rijeka, 1989.), u poglavlju Ulica žrtava fašizma – trajni znak sjećanja, između ostaloga, čitamo:
Prema pisanju Supilova Novog lista na, inicijativu riječkog odvjetnika i političara Erazma Barčića, u proljeće 1901. godine uputila se u glavni grad Ugarske (pod čijom je vlašću bila Rijeka op.a.) jedna delegacija... da pred kompetentnim faktorima objasni i obrazloži opravdanost i potakne gradnju Sudbene palače u Rijeci... Delegaciju su primili predsjednik vlade i ministar pravosuđa i financija koji su objeručke prihvatili taj prijedlog jer su imali pred očima novi način dokazivanja brige mađarskih državnih vlasti za pitanja Rijeke...ministar pravosuđa je 8. srpnja 1901. odobrio gradnju Sudbene palače nakon što je od arhitekta Kissa dobio snimljenu situaciju mjesta za gradnju palače i zatvora.
Ministarstvo je postavilo uvjet da ... uspon ne smije biti viši od 7 posto, budući da su predviđali tramvajsku prugu. ... Od Stara (trg pred Guvernerovom palačom op.a.) do raskrižja kod crkve Sv.Vida, odakle se odvajao novi kraj ceste za Školjić i Perilo (današnja Ulica I. Grohovca), teren se morao spustiti za 4 do 6 metara. ... Ta je činjenica nametnula budipeštanskom arhitektu F. Stigleru veoma težak zadatak, a ništa manje nije bio težak i odgovoran zadatak riječkog inžinjera G. Grassia, projektanta podzida. Obojica su svoj zadatak riješili magistralno, tako da je taj dio grada, nepromijenjen do danas, jedna impozantna građevinska i arhitektonska monumentalna cjelina. ... Gradnju ceste i podzida od raskrižja kod Sv. Vida do Stara ... izveo je riječki poduzetnik Ivan Rubinić ... Korišten je kamen iz Drenove.
Već sam i prije čuo od par starijih Drenovčana da je za potrebe toga zida korišten kamen koji se vadio na Velom vrhu.
Na betoniranom dijelu puta od Pulca prema Velom vrhu, nasuprot dvije klupe s kojih se kao s terase pruža prekrasan vidik na Drenovu i cijeli Kvarner, vidljve su tri u brdo i stijenu ukopana usjeka iz kojih se, prema usmenoj predaji, vadio kamen. I zaista, u jednom iskopu vidljivi su tragovi obrade kamena. Sitni kamen, zaostao pri obradi, bacao se niz padinu pa je tako nastao nasip, odnosno prije spomenute terase – vidikovci.
I eto veze između Via Rome, zida i Drenove!
Christian Grailach
(Drenovski list, Informativni list za područje mjesnoga odbora Drenova, god.7, br.29, srpanj2012., str.9)
-
Odlicna prica. :bravo
-
PRVI POSLIJERATNI GRADONAČELNIK RIJEKE
(http://img16.imageshack.us/img16/9049/32136210200140830738666.jpg)
Prvi posljeratni izbori za Gradski narodni odbor Rijeka-Sušak održani su 1. veljače 1948. Prezidijum Sabora NRH prihvatio je prijedloge i ukazom br. 70 od 27. prosinca 1947. raspisao izbore za jedinstveni GNO. Prezidijum ne koristi naziv Rijeka – Sušak, koji je predložio GNO Sušaka. Ističe se gospodarsko značenje ujedinjenja za Hrvatsku i FNRJ, kao i za daljnji razvitak ujedinjenog Sušaka i Rijeke. Predviđeno je da će jedinstveni GNO imati 120 odbornika. Na izborima 1. veljače 1948. glasovalo je 99,20% birača, u I. rajonu 99,13%, u II. 99,81%, a u III. rajonu Sušaka 99,68% birača. Prvo redovito zasjedanje novoizabranog GNO Rijeke je održano 12. veljače 1948. u Gradskoj vijećnici u Rijeci. Zasjedanje je otvorio najstariji odbornik ing. Mario Vio. Izabrano je radno predsjedništvo na čelu s dr. Antom Švalbom. Poslovnik GNO pročitan je na hrvatskom i talijanskom te jednoglasno prihvaćen. Dotadašnji tajnik GNO Rijeka pročitao je izvješće o zadacima novog IO. Uslijedila je 10-minutna stanka za predlaganje članova IO te je podnijeta lista, koja je prema čl. 9. Poslovnika, jednoglasno prihvaćena. Za predsjednika je izabran Pietro Klausberger, Franjo Kordić za I. potpredsjednika, dr. Zdravko Kučić za II. potpredsjednika, Ivica Baretić za tajnika te 8 drugih članova IO. Izabrane su i komisije GNO: za pripremanje odluka, privredni plan i financije te mandatna komisija. Prva sjednica novoizabranog NO III. rajona Rijeka održana je 13. veljače 1948. Otvorio ju je najstariji član dotadašnjeg GNO Sušak Danijel Ratković. Dotadašnji predsjednik Drago Kontuš podnio je izvješće o radu. Nakon toga je predložena jedna kandidatska lista za IO koja je prihvaćena. Srećko Matešić izabran je za predsjednika, a Albin Rahelić za tajnika zajedno s još 6 članova IO, od kojih je svaki zadužen za rad jednog odjela rajonskog NO. Izabrane su stalne komisije: za pripremanje odluka, privredni plan i financije i mandatna komisija. Donošenjem odluke o ujedinjenju i provođenjem izbora za jedinstveni GNO Rijeke prestala je postojati gradska općina, odnosno grad Sušak kao zasebna upravna jedinica, iako je kao III. rajon u sastavu gradske općine Rijeka nastavila postojati sve do 1962. Nakon toga rasformiran je i taj ostatak zasebnosti, pa sve do danas ne postoji nikakva teritorijalna jedinica pod tim nazivom. ( Željko Bartulović Sušak 1919-1947)
Vedrana, sa ReFa ... :wavey
-
Veza između Via Rome, zida i Drenove!
Na betoniranom dijelu puta od Pulca prema Velom vrhu, nasuprot dvije klupe s kojih se kao s terase pruža prekrasan vidik na Drenovu i cijeli Kvarner, vidljve su tri u brdo i stijenu ukopana usjeka iz kojih se, prema usmenoj predaji, vadio kamen. I zaista, u jednom iskopu vidljivi su tragovi obrade kamena. Sitni kamen, zaostao pri obradi, bacao se niz padinu pa je tako nastao nasip, odnosno prije spomenute terase – vidikovci.
I eto veze između Via Rome, zida i Drenove!
A ja mislio da su ti iskopi bili za potrebe fortifikacije tog dijela :rollin2
-
Za razliku od primjerice Bakra, Kraljevica nema onaj štih starog primorskog mjesta. Nema uske ulice, staru jezgru sabijenu na malom području, s visokim uskim kućama. Ulice Kraljevice su šire, kuće su komotnije, pa čak i one starijeg datuma izgradnje. Razlog je tome što je cijelo naselje novijeg datuma, uspoređujemo li ga s Bakrom i nizom primorskih starih gradića. Uglavnom je nastala oko starog kaštela, negdje početkom 18.st. Noviji kaštel nije bio jezgra naselja, i sam je nastao kao jedna od posljednjih građevina iz razdoblja obitelji Zrinskih i Frankopana.
Razlika je kod Kraljevice još u nečemu. Najvećim su dijelom njezini stari stanovnici pobjegli pred turskim osvajanjima. Dakle, riječ je o stanovnicima koji nisu bili s mora. Tako je i njihova orijentacija na more nastala tek naknadno, dužim životom na ovom području. U početku nisu bili niti ribari niti pomorci, uglavnom su se bavili poljoprivredom. Zato je stara Kraljevica bila jedan veliki vrt, imala je niz vinograda, voćnjaka, ograđenih malenih parcela na čijoj škrtoj zemlji su stanovnici uzgajali što god je uspjevalo. Imala je veliki broj stabala mendula, a i danas je oko Kraljevice veliki broj zidića koji su bili međe tih malih vrtova. Krajem 19.st. u Kraljevici je posađeno i 400 stabala murve (dud). Stabla su dopremljena iz Ugarske a trebala su biti baza za razvoj svilarstva. Od svilarstva nije bilo ništa, no i danas Kraljevica ima niz murvi.
(Zbornik Kraljevice 01/2012)
-
Kostrenjani na slatkim vodama
Rimski ugovori zaključeni 1924. g. bili su vrlo nepovoljni za Kraljevinu SHS. Izvršavanjem obveza Saveznika prema Italiji, pri kraju rata kada je Italija prekinula savez s Austro-Ugarskom Monarhijom i prešla u savezničke redove, došlo je do nepovoljna razgraničenja SHS s Italijom. Gubitkom Istre, tadašnje Rijeke, Zadra, otoka Cresa, Lošinja, Lastova i dr., kao i potvrđivanjem ranijih odluka o podjeli trgovačke flote, zaključeni su ti ugovori. Koliko je podjela flote utjecala na odluku većine naših pomoraca da ne plove na brodovima pod talijanskom zastavom, iako su ih upravo društva iz Trsta željela na svaki način privoljeti da prihvate ukrcaj. Tako su već 30. studenoga i 4. prosinca 1918. g. Vladi kratkovremene Države SHS u Zagreb poslali izjave da ne žele ploviti pod talijanskom zastavom. Potpisali su ih kapetani, strojari i pomorci svih zvanja. U izjavi riječnih pomoraca bili su potpisi 160 kapetana, časnika palube i 59 strojara, od toga 81 kapetana i časnika palube i 20 strojara iz Kostrene. Prvi je potpisnik bio kostrenski kapetan Andre Šikić.
U teškoj situaciji zapošljavanja na moru ponovno dolazi do migracije naših pomoraca, osobito onih iz Kvarnerskoga primorja koji traže zaposlenje u novoosnovanoj Direkciji za rečnu plovidbu, u ustanovama, kapetanijama i drugim službama na Dunavu, kao i u tamošnjim brodogradilištima. Kostrenjani su se opet selili na Dunav zadržavajući se dulje ili kraće, mnogi su zasnovali i svoje obitelji, ali i dočekali svoju smrt. Kao i svugdje tako i na Dunavu naši su pomorci bili vrlo cijenjeni. Spomenut ću neke od njih. Kapetani su bili: Grgur Sablić, Mate Šepić, Hilario Tijan, Ivan Randić, Jakov Marunić, Drago Linić, Vinko Randić, Ludvig Randić, Ivan Gržalja, Stanislav Perović, Mate Karlović, Milan Malešić, Aleksandar Rukavina, Eduard Šoić, Pave Pajkurić, Božo Rosović, Fran Stipanović, Frane Pezelj, Ivan Bašić, Vinko Rožmanić i Božo Katunarić Strojari su bili: Živko Dujmić, Ivan Franelić, Viktor Grdaković, Arturo Gržalja, Kuzma Pajkurić, Vazmoslav Ramini, Vlado Škrobonja, Mate Šarinić i Josip Vičić.
Kao kadeti ili manipulanti, kako su ih u rječnoj plovidbi nazivali, plovili su: Anđelko Perović, Edgard Škrobonja i Stanislav Tijan. U direkciji, lukama i agencijama bili su zaposleni Ivan Malešić, Andre Marunić, Eduard Perović, Petar Puž i Petar Laurenčić. Posebno je bio poznat Viktor Randić kao glavni kadrovik čitave riječne flote.
U brodogradilištu na Adi Ciganliji u Beogradu na Čukarici radili su meštri i stolari: Grga Doričić, Ivan Paškvan, Anton Smojver, Dionizije Šarinić, Marijan Vranić i Filip Vranić.
Kostrenjani su se, silom prilika, zapošljavali i u drugim državnim ustanovama, najčešće u carini, poreznoj upravi, financijskoj službi, na željeznici i školama, ali su i napuštali zemlju i odlazili ponajviše u SAD.
Takvom stanju umnogome je pridonijela i politika nove države prema pomorstvu, koja nije bila u skladu s njezinim geografskim položajem, s ekonomskim i prometnim mogućnostima koje pruža more.
Beogradska vlast nije shvaćala da jadranska obala s preko 1.000 km, predstavlja najbolji i najekonomičniji pristup svjetskomu tržištu, i to ne samo naše zemlje već i Podunavlja i dijela Balkana.
Iz knjige ORFEO TIĆAC ”Da se ne pozabi”, Kostrena, 2008., str. 157-158
-
Odlična knjiga! Imam je doma, a njegovu prethodnu sam čitao i skenirao, ima slika i priča u člancima na ovim linkovima:
http://croinfo.net/vijesti-regija/5573-urkovo-i-kostrena-pria-kroz-fotografije.html (http://croinfo.net/vijesti-regija/5573-urkovo-i-kostrena-pria-kroz-fotografije.html)
http://croinfo.net/vijesti-regija/5575-urkovo-i-kostrena-pria-kroz-fotografije-drugi-dio.html (http://croinfo.net/vijesti-regija/5575-urkovo-i-kostrena-pria-kroz-fotografije-drugi-dio.html)
http://croinfo.net/vijesti-regija/5578-pria-o-njemakim-turistima-u-kostreni-1938-i-1939-g.html (http://croinfo.net/vijesti-regija/5578-pria-o-njemakim-turistima-u-kostreni-1938-i-1939-g.html)
http://croinfo.net/vijesti-regija/5850-prie-iz-kostrene-o-rasvjeti-i-grijanju.html (http://croinfo.net/vijesti-regija/5850-prie-iz-kostrene-o-rasvjeti-i-grijanju.html)
-
Zavjet
Puk se često znao zavjetovati Majci Božjoj na Trsatu da ih izliječi, očuva od nesreće ili im pomogne nešto dobro i plemenito učiniti. Uputili bi se pješke od kuće do crkve, a da bi zavjet bio uspješniji, nametnuli bi sebi neka ograničenja.
Dvije su kume razgovarale o blagdanu Velike Gospe i o ljudima kojima je pomogla. Nema čovjeka koji nešto ne želi, koji nema neku nevolju. Riječ po riječ odluče se kume zavjetovati Majci Božjoj. Pješke će do crkve, a u cipele će staviti grah. Dođe petnaesti kolovoz, blagdan Velike Gospe. Upute se kume prema crkvi, jedna grabi dosta žustro, a druga za njom polako i pažljivo i na svaki neoprezniji korak tiho jaukne. Žuljaju je zrna graha u cipelama, a kad su se na Sušaku počele penjati prema crkvi imala je već žuljevite noge. Trebalo je prijeći četiri stotine četrdeset i jednu stubu. Druga kuma i dalje lako ide, pa je ova upita:
“Kako to kumo da tebe grah ne žulja u cipelama?”
“Draga kumo, ja sam se zavjetovala Majci Božjoj da ću staviti grah u cipele, ali nisam rekla da će biti sirov. Lijepo sam se jutros rano digla i skuhala ga!”
Izvor: KOVAČEVIĆ Dražen; Legende i predaje Hrvata
-
Jedan prekrasan tekst iz Gmajne Dražena Herljevića govori o mlikaricama:
Mlikaričina ostavština
Krajen osandesetih ili početkon devedesetih let prošloga stoljeća, ne znan baš točno kad, ali bit će tomu
evo već dvajset i više let, va ričkon Staron gradu postavjen je i otkriven spomenik mlikarici,
a mesto na kon se j to dogodilo imenovano j i od onda nosi ime Mljekarski trg. Ako se dobro sjećan, spomenik je otkril
tadašnji rički gradonačelnik, odnosno predsjednik Skupštine Općine Rijeka Željko Lužavec, inače porijeklom
Grobničan, a djelo je Belizara Bahorića (1920. - 2002.), akademskoga kipara rodom iz Drage (ove nami najbliže, sušačke),
čije se zapažene i prepoznatljive skulpture nalaze na još par mest v Riki. Uz mlikaricu, Bahorić
je najme i autor spomenika Ivanu pl. Zajcu ispred istoimenoga kazališta, zatim kipa nogometaša ispred Orijentova
igrališta na Krimeji, a va novije vrime i skulpture Val, ka krasi prostor ispred Gradske knjižnice v Riki,
na onon mićeron trgiću pred Palačun Modello. Spomenik mlikarici bil je va 'no vrime vela atrakcija, ali na neki način
i službeno priznanje tadašnje ričke općine (današnje grobničke tad još nisu bile formirane) tradiciji i načinu
života grobničkih naraštajih kroz protekla desetljeća, pa i stoljeća. Bilo j to vrime kad se j Rika va kulturnon smislu
se više i više počela okretat svojin korenon, pa su vaje za tin obnovjene i proslave gradskoga patrona
Svetoga Vida, krenul je ponovo MiK, zaživel ča-val i brojne druge stvari, tako da po meni postavjanje kipa mlikarice
va Staron gradu ima i jedan širi društveni kontekst. Mlikaričin feral i Zajčev šćap Doduše, spomenik je od početka
pratila jedna pegula, a to j da j sako tuliko mlikarici niki ukral feral i kuliko god bi Bahorić načinil
novih, tuliko bi jih ti gradski vandali opet otkinuli i odnesli. Jedanput san imel priliku i samoga kipara slušat na
tu temu, kako bi to zapravo tribalo trajno rešit, i da van pravo rečen ne znan više da mlikarici i danas fali
ta feral, ili njoj ga j niki opet ukral, ali čini mi se da j spomenik na Mlikarskon trgu nakon tuliko let, pa morda
baš i zbog tih dešpetih zotin feralon, našal svoje mesto, ono ča se reče, va kolektivnoj gradskoj memoriji. I iako
to nigdi ne piše, podrazumijeva se da j to spomenik grobničkoj mlikarici.
Inače, judi su jedno vrime bilo jako jadni zbog toga vandalizma. Sjećan se da bi nas saki put zvali va Novi list, a
bilo j i na radiju komentarih, kad god bi ta nesrićni feral nestal. To znači, da njin je spomenik, ono ča
se reče, sel i da su ga prihvatili. Ali ima jedna anegdota u vezi s tin i okol spomenika Ivanu Zajcu spred kazališta.
Ta spomenik, odnosno ta Zajc, ni nikad imel šćap, takovoga ga j Bahorić načinil. Ali kako su mlikarici va
Staron gradu stalno otkidali ta feral, judi su pomisleli pa onda i zmisleli da j i Zajcu niki otkinul šćap.
I to j postala takova fama da su se počele javjat akcije tipa "vratimo mlikarici feral i Zajcu štap".
Čak je va jednoj priliki jedan dobitnik Nagrade Grada Rijeke na svečanoj akademiji va kazalištu, zahvajujuć
se na nagradi, apeliral na gradske vlasti da se Zajcu konačno vrne šćap. Nastala j malo neugodna situacija i muk,
ali su si prešli priko toga. A evo, morete poć i sad spred kazališta i videt ćete da j Zajc i bez šćapa
gospodin čovik. Tako da vidite kakovu j ta naša mlikarica pomutnju bila storila. Prava Grobnišćica.
Ja pak pripadan onoj generaciji ka j grobničke mlikarice doživela na malo suvremeniji način. Va "moje vrime" one su
v Riku, fala bogu, već hodile z buson i to rano jutro, a okol polna, kad smo se i mi škole znali
vrnjat, već bi na Škojiću čekale bus za nazada. Vavik su sidele odozada, ćeš jutro, ćeš opolne, ko da su se i same
tele malo separirat, a zapravo da ne smetaju drugin juden. Šofer bi njin oprl zadnja vrata busa (a va no
vrime se zadnja vrata za poć nutra još nisu opirala) i onda bi se posele na ni zadnji sici. Na jedan sic late,
a na drugi one same. I ono ča me j čudilo, vavik bi platile dve karte. A zač dve kad je mlikarica samo jedna. Pa lipo
– jedna za nju, a druga za late. Pošteno! Tr ki bi njin bil zamiril da su platile leh jednu, va vrime kad je
"švercanje" već pomalo postajalo masovna pojava.
Šetnja nad Kvarneron
A zač van se to povedan? Pa zato ča su uspomene na grobničke mlikarice sad već poprijele takov oblik da malo-pomalo
mlikarice se više postaju turistički, kulturni, duhovni brend cele Grobnišćine. Evo, va peton misecu va Dražicah,
kadi odnedavno isto tako imamo i Mlikaričin trg i spomenik mlikarici načinjen va drvu, općine Čavja i Jelenje
i njihove turističke zajednice organizirale su Dan grobničkih mlikaric, na kon su bile i četire još živuće nekadašnje
mlikarice, a va šeston misecu održan je i tradicionalni "Mlikaričin put" na Hrastenici ki j pred desetak
let pokrenul entuzijast Edo Žeželić, a ki j do danas postal već jedna od značajnijih manifestacij na Grobnišćini.
Tako i mi mlaji, a i oni još mlaji od nas, imamo priliku pasat baren komadićen staz naši mater i provat si
zamislet kako j to zgjedalo poć priko Rebre zdolu v Riku, a onda bome i nazad. I to još oprćen.
Mislin da j Edo Žeželić napravil dve vele stvari: prvo, otkinul je od zaborava život mlikaric, a to j dio grobničke
povijesti; i drugo, ponovo nan je otkril jedan mali, zapušćeni i pozabjeni dio Grobnišćine za ki, siguran san va to,
mlaje generacije nisu ni znale da postoji. I ja san kod dite sto put čul
od starijih kad bi rekli "kad smo šli priko Rebre", ali nikad nisan šal za tin, a nisan bome ni znal kud se j to šlo.
Sad znan. A čul san i od drugih kako su oduševjeni ča su "otkrili" to mesto, idealno za šetnju (i zakantat prošeći
se z manun nad Kvarneron). Ki zna koliko j još takovih mest na Grobnišćini?! (Gmajna, Dražen Herljević)
-
Bark (jedrenjak) Ban Mažuranić
Počevši otkrivati povijest jedrenjaka Ban Mažuranić, pojavilo se toliko znanih, ali i potpuno nepoznatih segmenata koji sjedinjeni čine priču još značajnijom ali i jedinstvenom, kako u domaćim tako i u svjetskim razmjerima.
O jedrenjaku tipa “bark” Ban Mažuranić postoje saznanja koja su na različite načine zabilježena, prikupljana, a neka od njih već i publicirana od sredine dvadesetog stoljeća na dalje. Zanimanje za ovaj brod nije nikad jenjalo iz razloga već njegova nastanka u Bakru, njegova graditelja, brodarskog društva koji ga posjeduje, njegova časna imena te osoba koje su se ispreplele u njegovoj povijesti.
Osobitim ga čini i to da je već od porinuća, pa i dalje svojim plovidbama postao inspiracijom pjesnicima i književnicima, slikarima i brodomodelarima. Ipak, jedan od najvećih kuriozuma Zavjetni je dar kapetana i mornara broda koji se nalazi u trsatskom Marijanskom svetištu u Rijeci već od kraja devetnaestog stoljeća, a svjedoči njegov udes na moru ali i spasenje od
opasnosti koje more donosi.
Građa za proučavanje sudbine ovog broda nalazi se prvenstveno u Spomeničkoj knjižnici i zbirci Mažuranić-Brlić-Ružić u Rijeci, Spomeničkoj Knjižnici, zbirci i arhivu Brlić u Slavonskom Brodu, Državnom arhivu u Rijeci, Povijesnom i pomorskom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci te u Zavjetnoj kapeli Trsatskog svetišta, a segmentarno i drugdje.
"Poleti, ladjo, veselo i žurno
Sa gradišta si gizdava u visu
Poskoči skokom u to more burno,
Povitlaj stiegom hrvatskim u klisu,
Zaron u krilo valovja nam slana
Gdje viek ćeš viti godina i dana.
Poteci laka, cviećem nakićena,
U naručje mu-tvoga vieka drugu.
A preradostnim klikom pozdravljena
Naslućuj sreću svojih kružnja krugu.
Okriepi njedra jakim sidrom nade.
Razkrili jedra, kao ptica krila,
U krmu vjetar duvao ti desni.
I hora vazda krcanju ti bila
I luka blizu, more kad pobjesni.
Uz marna vodju i dične mornare
Obogati si vriedne gospodare.
Prodiči nam se slogom onom pravom,
Posrami svuda naše zazornike.
Prodiči nam se imenom i glavom
“Mažuranić-Bana, ”naše dike:
Gdje on se desi, tuj se krmi dobro
I najljepše se pjeva dragi pobro."
Link - http://croinfo.net/vijesti-hrvatska/5266-bark-jedrenjak-ban-maurani.html (http://croinfo.net/vijesti-hrvatska/5266-bark-jedrenjak-ban-maurani.html)
-
TKO JE UBIO VOJVODU ERIKA? (By Nenad Labus)
Vijesti iz franačkih ljetopisa i one iz Einhardovog "Života Karla Velikog", koje govore o pogibiji furlanskog markgrofa Erika pokraj Tarsatike, povijesna je literatura rabila tako da ih je ugrađivala u teze koje je unaprijed zamislila. Tako su "stanovnici Tarsatike", za koje franački izvori kažu da su Erikovi ubojice, ovisno o autoru i njegovom pogledu na taj period, "postajali" hrvatski, franački ili bizantski podanici. Ovaj rad argumentira neodrživost navedenih teza i priklanja se onome što franački izvori doista i govore: Erikova smrt povezana je sa smrću bavarskog prefekta Gerolda i oba su stradala od avarske ruke zbog odlaska u rat koji su Avari na taj način htjeli spriječiti.
http://croinfo.net/nepoznata-rijeka/8408-tko-je-ubio-vojvodu-erika-by-nenad-labus.html (http://croinfo.net/nepoznata-rijeka/8408-tko-je-ubio-vojvodu-erika-by-nenad-labus.html)
-
Iz statuta grda Rijeke godine 1530.
O TROVANJU I ČAROLIJAMA
Naređujemo, neka se ne usudi nijedna osoba praviti čaroliju ili otrovni napitak u svrhu, da nekoga ubije ili ga učini kljastim, i ako se koja osoba zateče, da radi protivno i ako je došlo do izvršenja nekog djela t. j. ako navedeni od takve čarolije ili otrovnog napitka ostane mrtav ili poludi i izgubi pamet ili neko udo, tada neka se ovakav zločinac — bio on muškarac ili žena — spali na lomači( :eek ). Ako pak navedene čarolije čini ili dade činiti u ljubavne svrhe ( :facepalm ), neka se kazni po ocjeni riječke vlade. Ako pak ne dode do nekog izvršenja djela, tada neka se krivac, a tako i onaj, koji je odredio, da se to učini, kazni svaki s 25 libara. I u svim navedenim slučajevima, izuzevši slučaja spaljivanja, ako (presuđeni) ne bi imao odakle platiti, neka se šiba i neka se zauvijek izagna iz grada Rijeke i njenog distrikta. I jednako neka bude u pogledu onih, koji pripreme ili nekomu dadu otrov, kako je naprijed (rečeno) za otrovni napitak i čarolije.
-
Iz današnjeg N.L. Priču prvog trenera „Kvarnera“ Eduarda Domazeta, prenosi Igor Duvnjak.
Bilo jednom u Rijeci - Pola stoljeća od prvog plesa „morskih konjica“
Riječki rukomet stasao sredinom šezdesetih godina na igralištu pored ekonomske škole
U sjeni, tiho i daleko od očiju javnosti. Rukometni klub »Kvarner« je proslavio zapaženi jubilej - pola stoljeća postojanja. Za razliku od proslave, nastupi popularnih „morskih konjica“su dizali itekakvu buku u nedjeljnim matinejama. kada se igralo na asfaltu ispred Ekonomske škole. Montažne tribine su bile pune, među inima, ton su sa zavijajućom sirenom davali dečki iz Starog grada. „Kvarner“, koji je u modernim vremenima nestao kao ponornica, pojavio se na sceni 27.02.1963. Prvi predsjednik je Đuro Blim, tajnik Mladen Kopajtić. Tu su još dobro znana imena Stanko Jerger, Simeon Kosanović, Ivo Kreculj, dr. Borko Komljenović, a u klubu su istaknuta imena našeg lista, bard fotografije Petar Grabovac, slavni „Ćućo“ i Petar Ogurlić. Trokut „Novolistovaca“ iz kasnijeg prvoligaša bivše Jugoslavije zatvara Eduard Domazet, prvi trener „Kvarnera“, kasnije među najboljim sucima tadašnje Jugoslavije, kasnije istaknuti funkcioner u talijanskom savezu. U prvom nastupu 20.04.1963., klub koji je osnovan uz veliku pomoć Tonija Viličića i Dinka Pavičića, koji je preživio marš smrznutih partizana, je pobijedio s „Izviđačem“ 31:9, a igrali su Munitić. Babić 6, braća Simeon 1 i Željko Kosanović 6, Tognion 2, Clavan 9, Lučić 5, Kralj, Kraljić 2, Vukičević.
(http://i1256.photobucket.com/albums/ii492/Emil_Emili/Stara%20Ri/1963RKKvarner_zps2aaec307.jpg)
Prvi je bio „Orijent“
Rukomet u Rijeci je počeo prije 65 godina. Moja osobna namjera je bila napraviti što više klubova. Prvi rukometni klub je bio „Orijent“. Nakon njega su nastajali „Primorje“, “Exportdrvo“, „Zamet“. Izvan Rijeke su to „Crikvenica“, „Selce“ - odvrtio je film unatrag u romantične „Šezdesete“ Eduard Domazet u toj nezaboravnoj priči s riječkog rukometnog asfalta. S vremenom se sve toliko omasovilo da je stvoren veliki broj igrača za formiranje jedne kvalitetne ekipe s kojom se moglo računati na ulazak u vrh hrvatskog rukometa i u Prvu saveznu ligu. Još 1952. godine je u tadašnjoj SOFK-i sazrela ideja da se stvore jaki muški i ženski klub. Ja sam bio osnivač i trener »Orijenta«, koji je baza novog kluba, „Kvarnera“. Za „Kvarnerove“ potrebe su na košarkaškom igralištu na „Nafti“ izgrađene prostorije, svlačionice i kancelarije, na mijenjene košarci i rukometu a oba su kluba s imenom »Kvarner«. U toj početnoj ekipi je bilo 70 % igrača „Orijenta“ pojačanih s braćom Kosanović.
Bili su to početni koraci u ekipiranju potonje jako momčadi, koja će Izbiti u Prvu ligu.
Klub se iz godine u godinu ekipirao s kvalitetnim igračima, s Gobom i Milevojem iz labinskog "Rudara" te još nekima, sjeća se Domazet. Kao trener sam vodio ekipu oko pola godine do kraja natjecateljske sezone. Predložio sam stručnjaka iz centra s razvijenijim rukometom. Zatražio sam Romea Frntića, jednog od najkompletnijih rukometnih stručnjaka, tadašnjeg sekretara Rukometnog saveza Hrvatske. Cilj je da se ime »Kvarnera« pročuje cijelom Hrvatskom i da klub dobije na vrijednosti. Frtnić je učinio sve što smo tražili, ali pokazalo se da nije toliko vrhunski stručnjak da iz osrednje ekipe napravi nešto.
Slavni kormilar
Slavni Ivan „Janez“ Snoj me je tada ocijenio jednim od najperspektivnijih rukometnih sudaca. Hrvatskoj je uz 2-3 zagrebačka suca trebao i još jedan sa strane kako bi igrao bitnu ulogu u prvenstvu Jugoslavije. Nagovorili su me na udaljavanje s klupe i posvećivanje suđenju. Angažirali smo Mladena Kopajtića da postane tajnik „Kvarnera“. Jako smo pogodili jer je on zaista bio „Katica za sve“.
Najbombastičniji riječki rukometni transfer bio je dolazak rodonačelnika svih hrvatskih trenera Vlade Stenzela u Rijeku. Čovjek koji je izmislio pravu zonu »3-2-1« te obranu s »indijancem«. inovator ispred svog vremena, kasniji olimpijski šampion je doveden uz Domazet ovu pomoć.
Rečeno ml je da sam jako dobar sa Stenzelom. Sudio sam u Zavidovićima utakmicu „Krivaje“ sa Stenzelovom „Crvenkom“. Bilo je dobrih tri sata između mog i Vladinog vlaka. Prije utakmice sam mu kazao da imam s njim ozbiljan razgovor te neka završi ranije s večerom da možemo pričati do polaska vlaka. Bilo je to 1969., kaže Domazet o slavnom kormilaru koji je došao u Rijeku iduće godine.
Prenio sam mu našu želju dodajući kako je ojačao „Medveščaka“ pa onda stvorio od „Crvenke“ grandioznu ekipu. Rekao sam da mu nije mjesto na selu. Tražio je vrijeme za razmišljanje. Par puta smo se čuli telefonom I Kopajtić ga je pozvao u Rijeku. Bio je u stanu moje punice Antonije Šantek. Sada mi stanujemo u toj kući, to je na adresi Šetalište Ivana Gorana Kovačića 31, tu sam sudjelovao u razgovorima. Stenzel je imao strahovito velike apetite. Tražio je odmah rješenje stambenog pitanja. Kada je preuzeo ekipu, bio je „Trofej Jugoslavije“ u Splitu. On je tamo bio s reprezentacijom, a nama je sugerirao da povedemo ekipu u Trogir.
Tu je u priču upleten drugi legendarni strateg. Vinko Kandija iz Trogira, teto rukometni vizionar, koji je u Jugoslaviji ćuda radio s Trogirankama i u Hrvatskoj s rukometašima »Zagreba«. kada je sa Zamećanima Valterom Matoševićem i Valnerom Frankovićem igrao finale Kupa prvaka.
Dogovor s Kandijom
Dolazak u Trogir je dogovoren s Kandijom. Nikola Mikuličić je svakodnevno prevozio Stenzela - kaže Domazet o još jednom slavnom riječkom sportskom radniku. Dolazio je po njega u Split i vraćao ga. Ovaj se upoznavao s igračima i trenirao, onda bi išao na ručak i navečer vodio reprezentaciju. Ja sam sudio na tom „Trofeju Jugoslavija“. Po dolasku Stenzela, uz njegovu pomoć su došli Damir Čavlović i Jurica Lakić za dvije godine i Zdravko Rađenović „Beli“.
Stenzel je već 1970. godine ostvario promociju, a asistent mu je Ivan „Dundo“ Munitić. U kvalifikacijama na turniru u Rijeci „Kvarnerovci“ su ispred beogradskog „Partizana“, „Pirana“ i „Bosnamontaža“. Uz spomenute tog najvećeg uspjeha u povijesti kluba su Franjo lvošević, Ivan Sprčić, Zdenko Hibšer, Ratko Gobo, Marijan Glavan, Petar Vukičević, Boris Milevoj, Zvonko Urem, Mladen Šakić, Rudolf Urnaut, Vjekoslav Mitrović. Po promociji Stenzel je selektirao pojačanja, uz spomenute Lakića i Čavlovića te Rađenovića zaigrali su kasnije Knežević, Pejović. Seđak. Traven, Srdoč, Šabić, Rakamarić, Jeremić, Vuković, Ivančić, Brozićević, Kostlć te proslavljeni riječki sudac Vlado Vujnović.
U jakoj ligi »Kvamerova« sudba je bila teška borba za ostanak.
Stvorena je vrlo jaka ekipa, u prvoj godini se uspjelo održati na trećem mjestu od dna. Dolazili su treneri iz Hrvatske i Slovenije gledati što Stenzel radi naučili su puno toga - prisjeća se Domazet. Stenzelova reprezentacija Jugoslavije se u Mtinchenu briljantnom igrom prošetala do "zlata" na Olimpijskim igrama. - Nakon tog grandioznog uspjeha Vlado je dobio ponude iz Njemačke. On se nije puno dvoumio. Otišao je i preuzeo je njihovu reprezentaciju. »Kvarnera« je poveo Ivan »Dundo« Munitić.
(http://i1256.photobucket.com/albums/ii492/Emil_Emili/Stara%20Ri/ZdenkoHibscaroner_zpsb795aba5.jpg)
(http://i1256.photobucket.com/albums/ii492/Emil_Emili/Stara%20Ri/VjekoMitrovi1070_zpscbec004e.jpg)
(http://i1256.photobucket.com/albums/ii492/Emil_Emili/Stara%20Ri/1971-073_zpsea61555e.jpg)
Primat preuzeo „Zamet“
Donedavni Stenzelov asistetnt Munitić je momčadi imao i nova imena, Praprotnika, Drobinu, Tlirkalja, Juričića, Kajfeša, Mataiju, Beovića, Šošića. Momčad je opet izborila ostanak trećim mjestom otraga. „Morski konjici“ nisu imali snage za još jedan ples, tim u kojem su se našla nova imena, Komucki, Dubić, Bmelić, Cvitan, Kiš i Sirotić je istina svladao slavnog bjelovarskog „Partizana“ ali je pretposljednji i putnik u Drugu ligu. Bilo je snage za povratak, uz stara imena ostvarili su ga još golgeter Vukoje, Milardović, Rimanić uz trenera Munitića. U toj 1975. godini u timu je bio i Ćuška. Novi pad, kojem je u mnogome kumovala i reorganizacija natjecanja, koban je za „Kvarner“. Popularni riječki klub više nikada nije ostvario come back na prvoligašku pozornicu, a protekom godina primat u gradu je preuzeo „Zamet“.
Tko bi tada naslutio početak kraja priče koju su rado pratili brojni riječki sportski zaljubljenici. U neovisnoj Hrvatskoj „Kvarner“ se skoro ugasio, ali su Vlado Lipović, Marko Kosanović, Ljubo Dubić, Duško Ćuška i ostali, sve redom bivši igrači preuzeli uzde i počeli iznova. „Kvarner“ je bio nadomak Prve lige, ali je ostao kratak u kvalifikacijama a u posljednje doba svjedočimo tužnoj vožnji nizbrdo kluba slavne prošlosti ali bezbojne sadašnjosti. Na žalost onih starih zaljubljenika u „Kvarner“ ovdje vlada ona „nekad bilo, sad se spominjalo“. Posljednja epizoda govori kako su „Kvarnerovci“ ugasili prvu ekipu, neće li valjda na klub svijetle prošlosti iz „šezdesetih“ i „sedamdesetih“ u prvim desetljećima novog stoljeća pasti totalni mrak. Staro društvo onih iz „šezdesetih“ je obilježilo jubilej, sve s nadom da nakon svega ne ostane poruka „Bio jednom jedan Kvarner“.
(http://i1256.photobucket.com/albums/ii492/Emil_Emili/Stara%20Ri/Igra10D0itrener_zps41b198a8.jpg)
Eduard Domazet
(http://i1256.photobucket.com/albums/ii492/Emil_Emili/Stara%20Ri/EduardDomazet_zpsce86eb4d.jpg)
-
možda će nekog zanimati ovaj film
http://www.art-kino.org/hr/film/i-love-yu (http://www.art-kino.org/hr/film/i-love-yu)
(http://www.art-kino.org/assets/cache/thumbs/c/c6/phxtc_srcc689416f745e25d60a65db2476db2217_par415d4e94d0ae0fa70af8d69542e54585_dat1360852336.jpeg)
Kratkometražni igrani film I love YU scenaristice i redateljice Irene Škorić snimao se na lokacijama grada Rijeke i Zagreba.
Radnja je smještena u šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća, te u današnje vrijeme. Ovaj film emocijom zaogrće svijet mašte, stvarnosti i sjećanja. Ljudi, stvari, prizori i slike čine ljubavni B mol koji se zbiva nekad, sad i uvijek.
Irena Škorić: "Autorska mi je radost otkrivati jednu nepoznatu Rijeku, kao čudesnu i još neistraženu pozornicu ne samo za ovaj već i neki budući film."
Prikazivanja
14.03. 20:00
15.03. 17:00
u Art kinu Croatia
-
iz riječke prometne povijesti
Prometni problemi davne 1962. godine
U vrijeme moje najranije mladosti, preciznije oko prvog rođendana, u ono herojsko doba dok sam još uvijek imao ozbiljnih dvojbi da li puzati ili hodati, Rijeka je bila prosperitetan grad. Znam, znam, da to ne možete vjerovati, ali tada je za naš voljeni biser Kvarnera još bilo nade. Broj stanovnika možda je bio tek nešto manji nego danas, ali to je zvučalo puno bolje nego danas. „Novi list“ upravo se te godine preselio iz stare tiskare talijanskog dnevnika „La Vedetta d'Italia“ (Talijanska straža, u prostoru ispod današnjeg srbijanskog konzulata) u novosagrađeni prostor na Bulevaru Marxa i Engelsa (danas Zvonimirova).
Te godine „Novi list“ se tiskao na šest stranica pa je još uvijek postojao racionalni pristup trošenju novinskog prostora. Dakle, otiskivale su se, relativno važne vijesti, relativno logičnim redoslijedom.
Početkom ožujka te godine tri dotadašnje riječke općine Sušak-Stari grad-Zamet vizionarski su se, pod mudrim vodstvom tadašnjih političara, ujedinili u jednu veličanstvenu Rijeku. Taj megalopolis pratio je svjetske trendove - satelit Telstar (The Tornados su ga ne baš opjevali, već više odsvirali) te je 1962. omogućio prve direktne prijenose TV programa iz Europe u Americi i obrnuto (znam da me mlađi čitatelji uopće ne razumiju, no u mojim godinama više se ni Ramzes II., ni Amenhotep IV više ne čine kao zaista davna prošlost). U gradu je egzistiralo oko dvije tisuće televizijskih prijemnika u snježnoj cmo-bijeloj tehnici. Kako su se postavljale antene epskih dimenzija ne iznenađuje da se pojavilo i pedesetak kilometara bijelih televizijskih kabela kao dekoracija koja se ležerno spuštala s krovova, preko fasada, do stanova sretnika.
Štedljivi automobili
Te godine, barem prema »Novom listu«, pijanci su bili koncentrirani u Bačvarskoj ulici, gdje se pilo sve u šesnaest! Dok se na Kvarneru pije da se zaboravi, u Njemačkoj su odlučili svemu dati znanstveni pristup i istražiti kad pijanac za volanom postaje što relativno, što smrtonosno opasan po bližnje.
„Gdje počinje nesposobnost čovjeka za volanom za daljnje upravljanje kolima zbog konzumiranog alkohola? Kao odgovor na ovo važno pitanje predvidio je zapadnonjemački (tko?!) Savezni sud u praksi granicu od 1,5 promila („Yes“, viču Groničani: „San ti rekal! Zna Švabo“). I mada do sada još ne postoje (molim?!) zakonske odredbe po kojima bi se određena količina alkohola u krvi smatrala kao krivični prijestup, već se razvila ogorčena rasprava, ne bi li bilo bolje da se ova granica snizi na 0,8 promila.“ („Novi list“, 11.01.1962.)
Uvijek postoje partybreakeri! Mali dosadni činovnici koji se bave samo time kako život u ovoj dolini suza učiniti čim dosadnijim. Znam, dok sam teturao hodajući (nisu bili u pitanju promili, već godine života) da sam se saplitao o nešto što se zvalo stabilizator. Taj stabilizator trebao je spriječiti da promjena strujnog napona (što?!), tada prilično česta pojava, sprži dostojanstveni komad namještaja koji je u sebi skrivao televizor, prepun čudesnih lampi (čega?!).
Kako su Riječani oduvijek pratili trendove, podmukli kapitalizam odlučio je potkopati Marxa, Engel- sa, Lenjina i druge drugove, nudeći šarene laže.
„Prije desetak godina u Rijeci je bilo svega nekoliko osobnih automobila, a danas ih ima oko četiri tisuće. Riječani se, uglavnom, opredjeljuju za kupnju malih i srednji automobila koji troše malo goriva (ekološka svijest ili siromaštvo? - tih godina su američki automobili na nizbrdici trošili galon-dva na milju!) i ne opterećuju suviše porodični budžet. To su malolitražna kola. U prvo vrijeme u Rijeci je bilo najviše automobila marke Ford, pa Citroen, Opel, Mercedes i Fiat, ali otkako se kod nas proizvodi popularni Fićo (za mladež - ružni Fiat 500!) broj ovih ekonomičnih vozila se povećao i sada ta kola zauzimaju jedno od vodećih mjesta.“ („Novi list“, 5.01.1962.)
Prepune autoškole
Naravno, kako bi vozači stekla određena znanja bilo je nužno uvesti i vozačke ispite.
„Samo u 1961. godini polagalo je vozački ispit više od 4.500 kandidata. Računajući da je potrebna barem jednomjesečna obuka (koliko?!) za ovoliki broj kandidata, škole bi trebale stalno raditi sa skoro 400 kandidata. Ako se zadrži dosadašnja praksa da se u praktičnoj vožnji kandidat obučava najmanje 15 sati, (koliko?!) a to je doista minimum, za 400 kandidata potrebno je mjesečno najmanje 6.000 sati...“ („Novi list“, 25.01.1962.)
I tada, kad se sve činilo na dohvat ruke, ispriječile su se pred ponosne vlasnike automobila dvije stvari: neodgovorni pojedinici koji su se aktivno borili protiv privatnog vlasništva (ne poštujući pri tome ni obrazovni sustav!) te država koja je shvatila da se događa nešto što se otelo kontroli.
„Učestale krađe automobila - Voziti se tuđim automobilom (bez vozačke dozvole) kao da je postala nova igra maloljetnika i to im je dokaz nekakvog viteštva (čega?!)... Vlasnik plavog Volkswagena nije pošteno ni upoznao kola, prešao je svega 500 km, a jednog jutra je, sa zaprepaštenjem konstatirao da na parkiralištu pred kućom nema njegovog automobila. O sudbini Volkswagena saznao je tek drugog dana. U milici¬ji (gdje?) su mu rekli: „Pronašli smo kola kod Grobnika.“
Dok je vlasnik kao bez duše jurio da ga pronađe, plavi Volkswagen je stajao nagnut kraj ceste. Kradljivac je razlupao staklo na prednjim vratima, ušao u kola, spojio kabele da može pokrenuti auto i onda se vozikao... Prosječno svaki drugi dan dogodi se krađa automobila. Kradljivci se često zadovoljavaju time da skinu antenu, kape s točkova, da isječu gume, odnesu vrijedne stvari koje nađu u kolima ih skinu amblem marke.“
Pruređenje Žabice
Ukratko, školski primjer joyridea! Naravno da je nasuprot ovih anarhoidnih pojedinaca stajao stup društva - ponosni partijac (ne brkati s partijaner) spreman uložiti u osobnu partijanersku (ne brkati s partijskom!) pokretljivost. Država je (instiktivno!) osjetila da situacija izmiče kontroli i uslijedila je zabrana uvoza automobila za devize, ironično na datum 1. svibnja, tako da su se emocije zainteresiranih malo pomiješale. Kako proslaviti Praznik rada bez novog automobila?!
„Među većim dijelimo onih koji su neposredno pred 1. maj iz inozemstva uvozili motorna vozila (dakle u posljednji čas pred stupanje na snagu zabrane takvog uvoza) nastalo je komešanje. Devizni inspektori našli su se pobuđenima (u erekciji?!) da ispitaju porijeklo deviza za koja su ta vozila nabavljena, jer su samo na riječku carinarnicu stigla 73 automobila i 52 motorkotača, pa je došlo do opravdane sumnje da li su sva ta vozila nabavljena na sasvim pošten način (na carinske pogranične ispostave u Jugoslaviji, pred 1. maj stiglo je, kao što je poznato, preko dvije tisuće motornih vozila). Bilo je već unaprijed više nego očito da sve to nisu čisti poslovi« („Novi list“, 18.05.1962.)
Shvativši daje uhvaćen u varanju države, pošteni riječki vozač mogao je samo oteturati do Žabice i popit u popularnom ćumezu dvije-tri... šljivovice dok je promatrao kako autobusi dolaze i odlaze (za mladež: nije trainspotting, nego busspotting!).
„O regulaciji Žabice kao jednog od najprometnijih čvorišta u centru Rijeke govori se već godinama. Među ostalim trebalo je načelno odlučiti da li je korisno ostaviti autobusnu stanicu na tom trgu ili tražiti drugo mjesto... Preuređenje Žabice u modernu saobraćajnicu i autobusnu stanicu za međugradski saobraćaj traži i prilagođavanje sadašnje poslovne prostorije i čekaonice. Uz ostalo bit će potrebno likvidirati sadašnju lučku krčmu, a umjesto nje u tim prostorijama urediti moderan buffet.“ („Novi list“, 19.06.1962.)
I tu je naš ponosni graditelj samoupravnog privatnog vlasništva posve izgubio živce, nespreman dijeliti automobil s privatnim i državnim tatovima (s kim?) i izašao je na (i danas!) nepostojeći autobusni kolodvor ne bi li uhvatio autobus za riječku zračnu luku u Jađranovu. Nije stigao daleko jer ga je milicajac (tko?) priveo zbog pijanstva (onako od oka, bez promila).
Aerodrom u Jadranovu
Rane šezdesete godine vrijeme su fascinacije napretkom. Između ostalog za naš mići Šangaj, planirala se gradnja ozbiljne zračne luke.
„Ove godine počet će pripremni radovi za izgradnju riječkog aerodroma, za koji je odobrena lokacija između Jadranova i Crikvenice (gdje?!). Aerodrom čija će izgradnja stajati preko 2 milijarde dinara (čega?!), trebao bi biti dovršen 1965. godine (!). Područje na kome će se graditi aerodrom nalazi se neposredno uz Jadransku magistralu. Od Rijeke je udaljeno 30, a od Crikvenice 6 km.“ („Novi list“, 26.01.1962.)
Igor Žic, Žmigavac broj 54/13.ožujka 2013
-
Priča o jednom spomeniku: Senj - kolijevka primorskog humora
Malo se koji grad na Mediteranu može podičiti tako bogatom humorističkom baštinom kao naš drevni Senj. On je imao čak tri humoristično-satirična lista. Osim Vragodera 1875., koji je jedan od prvih humorističnih listova u Hrvatskoj, u uskočkome gradu izlazi Metla i škavacera (1928.) te Markovi konaci (1938.).
Spomenik pored kojeg sam prošao masu puta potakao me na malo istraživanje. Jedino moram priznati da o "Prtlješi" nisam našao ni slova! Znate li vi išta?
(http://imageshack.us/a/img33/2889/office0870.jpg)
(http://imageshack.us/a/img5/8673/office0871.jpg)
Citiram (sa neta, izvor na dnu teksta):
Ako pogledamo hrvatsku humorističnu periodiku, vidjet ćemo da je prvi humoristični list u Hrvatskoj bio Podravski jež, koji je izašao u Varaždinu 1862, potom izlazi Zvekan u Zagrebu 1867., Satir 1901., Koprive 1906. te Duje Balavac 1908. u Splitu.
Razlog zašto se prvi primorski, liburnijski humoristični list pojavio u Senju valja potražiti u ondašnjoj povoljnoj društvenoj atmosferi i mjesnoj
tiskari, osnovanoj još daleke 1494. Sve do kraja 19. st. Senj je bio trgovačko, lučko i kulturno središte sjevernoga Jadrana, grad s ustaljenim tradicijama, sa svojim patricijima, principalima, trgovcima, profesorima, pomorcima, obrtnicima, đacima, sjemeništarcima, svećenstvom, biskupijom još iz 12. st., grad s Frankopanskim poteštatima i Statuom iz 1388., " slobodni kraljevski grad" od 1469., grad bogate prošlosti i društvena života, grad koji je dao našoj književnosti Vitezovića, Kranjčevića, Novaka, Nehajeva …
Nastavak teksta na linku ... http://croinfo.net/vijesti-regija/8039-pria-o-jednom-spomeniku-senj-kolijevka-primorskog-humora.html (http://croinfo.net/vijesti-regija/8039-pria-o-jednom-spomeniku-senj-kolijevka-primorskog-humora.html)
:wavey
-
NAJSJEVERNIJI POZNATI ISTARSKI GROB
Na ledenom ostrvu grendlandskog mora, Jan Maynu, leži u približnom geografičnom položaju: 71˚ sjeverne širine, a 8˚ 31’ zapadne dužine od Greenwicha, bez sumnje najsjeverniji nama poznati hrvatski grob. Grob je to mornara Tome Viškovića Šarle iz mjesta Vlahova, kraj Labina u Istri, koji kao član austrijske polarno-metereološke ekspedicije pogibe na toj samotnoj grudi ”ultima Thulae” u vršenju svojih dužnosti. Francuski ratni brod istraživač ”La Manche” pohodio je god. 1892/93 i taj otočić, pa je sve što su naši tamo ostavili kuća, šatora, živeža itd., našao u dobrom stanju. Križ na grobnom humku našeg zemljaka svalio se je ponešto: no sam grob ostao je neoštećen unatoč pokušajima polarnih lisica, željnih dokopati se rujući lešine: priječavaše ih u tom silno bazaltno kamenje, koje ograđuje i čuva ovo groblje od svakog izvanjskog utjecaja. Bog dao, i smrtni ostaci tog istarskog Hrvata uživali i nadalje ničim neuznemiravani pokoj u toj tuđoj, dalekoj zemljici.
(Novine Mornar, 1938. g)
-
:knjizevnost Iz knjige: "Da se ne pozabi", autora Orfea Tićca
Parobrod Trsat i evakuacija Dunkerquea
Kada je vrhunski pripremljena i mnogobrojna Hitlerova vojska s bezbroj tenkova i topništvom, snažnim zrakoplovstvom i respektirajućom mornaricom, osobito velikim brojem podmornica, krenula u rat 1939. g. smatralo se da će Engleska i Francuska svojim snagama ipak uspijeti zaustaviti ili barem usporiti prodor Nijemaca prema Zapadu. No, kakve li iluzije! Zemlje zapadne Europe padale su u njemačke ruke kao zrele kruške.
Nepripremljena britanska i korumpirani dio francuske vojske nisu se mogli oduprijeti toj strašnoj i dobro organiziranoj vojnoj sili. Englezi se još nisu ni iskrcali na Kontinent, a već su se morali povlačiti. Nijemci su izbili na obale La Mancha i prijetili uništenjem britanskih i francuskih snaga kao i invazijom na Englesku.
U takvoj situaciji trebalo je pripremiti evakuaciju više od 400 000 vojnika i civila iz francuskih luka u Englesku. U zadnjem trenutku Churchill je naredio mobilizaciju svih raspoloživih plovila koja su se mogla koristiti u toj operaciji. Posljednje snage povlačile su se s jedinog mogućega mostobrana kod luke Dunkerque u Francuskoj do luka u jugoistočnoj ngleskoj. Operacija nazvana Dinamo okupila je preko 850 brodova, brodica, ribarskih brodova i čamaca, a započela je 26. svibnja 1940.g.
Umjesto predviđenih 45 000 ljudi spašeno je gotovo deset puta više. Po završetku, operacija je nazvana Čudo kod Dunkerquea.
Zašto ovoliki uvod? Stoga da istaknem naš parobrod Trsat koji je pod zapovjedništvom kapetana Abdona Glavana iz Kostrene ušao u povijest te operacije. Taj parobrod bio je jedan od manjih brodova naše tadašnje trgovačke flote, od 1.369 brt, sagrađen 1919.g., i u vlasništvu poduzeća Kvarner Brodarsko d.d. Sušak sa sjedištem u Zametu pored tadašnje Rijeke. Vlasnici su bili Kazimir i Darko Polić, Antun SSablić i još neki. Prije početka rata plovio je između luka Francuse, Engleske, Španjolske i Portugala.
Pored zapovjednika Glavana i upravitelja stroja Vinka Magašića iz Baške posadu su činili sve sami Primorci. Za napada Nijemaca na zapadnu obalu Francuske od 12. do 19. svibnja, Trsat se našao u luci Dunkerque u najmu prevozeći ugljen iz Swansea u Engleskoj u francuske atlanske luke za potrebe ratne mornarice.
Pod stalnim i žestokim udarcima njemačkog zrakoplovstva i nadirućih motoriziranih kopnenih snaga, kapetan Glavan uključio se u operaciju evakuiranja. Na mostobranu je bio pravi kaos i pakao. U takvim je okolnostima parobrod Trsat obavio sedam putovanja preko Kanala uprkos stalnim teškoćama sa starim parnim strojem koji su Magašić i Miloš teško uspijevali održati funcionalnim.
Na zadnjem putovanju iz luke Bayonne u engleski su Barrydock prebačeni čehoslovački vojnici i zrakoplovci. Za ta herojska djela engleska je vlada odlikovala kapetana Abdona Glavana visokim engleskim odlikovanjem Victoria Cross, a odlikovani su još neki članovi posade.
Trsat je nastavio ploviti za potrebe Saveznika, a 1. listopada 1941. g. potopili su ga njemački zrakoplovi u Irskom moru. Većina posade bila je prekrcana na parobrod Dinarić u vlasništvu iste kompanije. Taj je brod od 2.555 brt nastavio ploviti za Saveznike i bio je torpediran kod ušća St.Lawrence u Kanadi 9. kolovoza 1943. g.
-
Iz knjige: "Da se ne pozabi", autora Orfea Tićca
Parobrod Ljubljana naišao na minu
Putnički parobrod Ljubljana sagrađen je za Ugarsko-hrvatsko dioničarsko pomorsko parobrodarsko društvo u Rijeci 1904. g. u New Castleu u Engleskoj i dobio ime Salona (prema rimskomu imenu naselja grada Solina kraj Splita). Imao je 985 brt ili 608 nrt, bio je nosivosti tereta 450 ti 1056 putnika. Korišten je na liniji Rijeka - Ravenna. a zatim Dalmacija.
Nakon Prvoga svjetskoga rata brod je preuzela Jadranska plovidba d.d. Sušak i pod istim je imenom plovio na dužobalnim linijama od Sušaka do Kotora. U brodogradilištu u Kraljevici moderniziranje 1931. g. Dobio je još jednu palubu i novo ime Ljubljana. I dalje je plovio na istim putničkim linijama. Nakon okupacije Kraljevina Italija 1941. g. preuzima i flotu, pa je Ljubljana dobila novo ime Lubiana. Kapitulacijom Italije 1942. g. saveznici prebacuju brod Mornarici NOVJ-a, a brod pod imenom Ljubljana plovi između Visa i Banija, a kasnije od Splita, Šibenika i Zadra, pa nakon oslobođenja sve do Bakra.
Neposredno nakon rata, 14. svibnja 1945. godine točno u 03.50 Ljubljana je isplovljavajući iz Bakra u samom zaljevu naišla na magnetsku minu i za samo desetak minula potonula. Preživjevši dva svjetska rata, mijenjajući četiri državne zastave i četiri parobrodarska društva, brod je zavrtio svoja burna putovanja u trajanju od preko četrdeset godina.
Parobrod Ljubljana je bio najveći i najbrži putnički brod u Mornarici NOVJ-a. Poslije rata prevozio je vojsku i putnike iz Dalmacije u sjeverno hrvatsko primorje, a budući da je prilaz sušačkoj i riječkoj luci još bio zatvoren zbog mnogobrojnih mina, morski se promet odvijao samo do Bakra. Planinski su kanal minolovci očistili do Sv. Jelene (Dramlja), ali potrebe su za prijevoz boraca, opreme i hrane zahtijevale da se put otvori sve do Bakra. Prema podatcima Bakarski je zaljev bio čist od mina, pa je dopušteno uplovljavanje brodova. Tako je prije kobnoga dana u Bakar uplovilo osamnaest željeznih i drvenih brodova. Željezni su bili Makarska. Cetina. Sitnica, pa i sama Ljubljana. Ljubljana je dobila novo naređenje i 13. svibnja iz Zadra isplovila za Bakar s 1200 vojnika i 50 članova kazališne skupine ZAVNOH-a koja je, dok se iskrcavala vojska, sve nazočne zabavljala duboko u noć.
Kasno noću iskusni je kapetan duge plovidbe Ljubo Dorčić iz Novoga Vinodolskoga, zapovjednik Ljubljane od preuzimanja broda 1943. g., dobio zadatak da žurno isplovi za Split. Brod je ujutro oko 3 sata bio spreman za isplovljenje. Ukrcao je nekoliko putnika, uglavnom žene koje su odlazile u posjet svojim muževima, sinovima i rođacima. Nakon kratka manevra brod je, raskoftno osvijetljene palube, krenuo prema izlazu iz zaljeva, pozdravljan od malobrojnih ljudi koji su došli otpratiti posadu i putnike, medu njima i supruge zapovjednika. Uskoro je snažna eksplozija odjeknula Bakrom, a oni s obale s nevjericom su promatrali kako brod naglo tone. Nekoliko ribarskih čamaca koji su se nalazili u blizini pohitalo je upomoć i iz mora izvlačilo preživjele.
Nakon toga tužnoga dogadaja koji je potresao mještane Bakra, njegova je luka odjednom zamrzla. Nekoliko mjeseci kasnije u luku su uplovila dva specijalna minolovca osposobljena za uništavanje magnetskih mina. Utvrđeno je da je pred samo napuštanje Bakarskoga zaljeva njemački okupator posijao nekoliko magnetskih mina o kojima nitko nije ništa znao, pa se mislilo da je zaljev čist, jer ni na poznatoj minskoj karti pronađenoj u Karlobagu nije bilo ništa označeno.
Nakon što je ekipa Brodospasa uklonila ostatke broda, utvrđeno je da je spašeno 25 članova posade i 7 putnika, a daje život izgubilo 13 članova posade, medu njima i kapetan Ljubo Doričić i tri putnice. Jedna od njih bila je i kostrenska omladinka Laura Volarić iz Sv. Barbare. U Bakru su 5. listopada 1945. g. svečano ispraćeni i pokopani ostatci nestalih pomoraca i putnika.
-
Lijepo ih se sjetiti. Slava im !!! :'( :'( :'(
-
Zanimljive priče o ljudima koji su još uvijek oko nas. Makar u pričama. Zadnji čas je bio da ih se istrgne iz zaborava. Hvala capt. Tićcu.
Hvala i Riječanki šta nas ,koji nismo u prilici čitati knjigu ,upoznaje s ne tako davnim događajima. :palacgore
-
...
Hvala i Riječanki šta nas ,koji nismo u prilici čitati knjigu ,upoznaje s ne tako davnim događajima. :palacgore
Nema na čemu! Knjiga je fantastična, autor je područje Kostrene uspio izuzetno čitko približiti čitatelju. Svaka čast!
Ima još par zanimljivih ..
-
Jučer sam zaboravio to napisati . :skartoc
14.5. bila je godišnjica tog tragičnog događaja.
-
Još jedna Iz knjige: "Da se ne pozabi", autora Orfea Tićca :knjizevnost
Sudar parobroda Ika u riječkoj luci
Na ulazu u riječku luku 21.rujna 1897. g. došlo je do pomorske nezgode. Engleski se parobrod Thyria od 1.800 brt, u najmu Ugarsko-hrvatskoga pomorskoga društva u Rijeci sudario s putničkim brodom Ikom od 110 brt istoga vlasnika.
Parobrod Ika sagrađen je 1885.g. u Trstu za riječkog brodara Švrljugu. Plovio je na pruzi Rijeka-Opatija i Rijeka-Krk-Cres.
Tog dana u 18,40 h Thyria, koja je isplovljavala iz luke, sudarila se s nadolazećim brodom Ikom koji je potonuo s dvadeset i šestoro putnika i članova posade. Nakon dugog vođenja istrage, ispitivanja sudionika i suđenja, najprije je zapovjednik Ike kapetan Romano Forenpoher iz Bakra bio proglašen krivim za sudar, a nakon žalbi oslobođen. Na prizivnom je ročištu u Veneciji zapovjednik Thyrije bio proglašen krivim.
Poslije potonuća brod Ika podvodno je dotegljen do riječke luke i kod gata Adamić izvađen iz mora. Nakon popravka prodan je u Grčku i dobio novo ime - Evangelini.
(http://img842.imageshack.us/img842/4556/potonueparobrodaika.jpg)
-
Od jaganjaca postali lijepi momci - narodna bajkaiz Lokava
(http://img163.imageshack.us/img163/4676/ofce1.jpg)
(http://img600.imageshack.us/img600/1026/ofce2.jpg)
(http://img11.imageshack.us/img11/1226/ofce3.jpg)
-
Priča iz mojih Lokava...
Legenda o djevojci Lasti
Legenda kaže da je nekoć živjela siromašna djevojčica Lasta. Ljudi je tako prozvaše jer je uvijek bila radosna, sretna, živahna poput laste. Tako bi lasta svako popodne odlazila na pašnjak kako bi se igrala s djecom. Trčala bi, plela vjenčiće od raznog cvijeća, pjevala pjesmice i uvijek je bila vesela.Nije joj ništa nedostajalo,osim majke koja je s vilama otišla u raj. Svake večeri bi Lasta postavljala ocu razna pitanja o majci na koja joj ni on sam nije mogao odgovoriti.
Majka joj je jako nedostajala, kao i njihove igre, ljubav i vrijeme koju je Lasta provodila s njom. Majka joj je još za života, u znak sjećanja, darovala malu drvenu lastu. Djevojčica ju je uvijek nosila oko vrata. Nije ju skidala s lančića danima, mjesecima, godinama…
Kada Lasta napuni dvadeset godina zaljubi se u grofa. Ubrzo oni se ožene. Lasta ga je jako voljela no on nju ne. Odlazio bi s dvora lažući ženi da odlazi poslovno, no išao bi drugim ženama. Druge djevojke je volio više od vlastite žene. Lasta mu je i dalje vjerna ostala.
Tako ju je grof jednoga dana izbacio iz svoga dvora. Jadna Lasta je shvatila da razum ne poznaje srce i da je ljubav koju je dala nenadoknadiva. Tako je jadnica utjehu pronašla u suzama. Jednog jutra Lasta ode na pašnjak gdje je odrasla. Tamo nigdje nikoga. Nema sreće ni radosti ni na polju ni u Lasti. Na mjestu gdje je plela vjenčiće Lasta iskopa rupu. Kako je blizu bila rijeka Lokvarka rupa se napuni vodom. Lasta plačući skine svoj vjenčani prsten s ruke i stavi ga u jamu gdje prsten potone u vodu. Lasta se tada digne, uzme sa sobom košaru puna jabuka i cvijeća. U suzama je odlazila razočarana od ljubavi i života. Prolazeći pokraj rijeke u očima joj se zamagli od suza. U svoj toj nesreći Lasta padne u rijeku. Nakon
nekog vremena ljudi spaze Lastu u rijeci, no bilo je prekasno, utopila se. Saznavši to njen otac otiđe do rijeke i nađe iskopanu jamu u kojoj je bila voda, a u vodi prsten. Skoro je već otišao no tada mu pod ruku zapne neka čudna stvar. Podigne je iz vode i ugleda malu lastu koju je majka poklonila Lasti. Tako to mjesto dobi ime po maloj jami u kojoj je bila voda.
Nazvali su je Mala Voda. Legenda kaže da je nekoć živjela djevojčica Lasta čiji se plač još i danas može čuti u toj jami u jarku pokraj rijeke Lokvarke.
-
Još jedna lokvarska ...
Legenda iz mog kraja
Legenda kaže da u ponoru Pinori, kako je zovu stari Lokvarci, žive vile. Jednom je jedna zgodna mlada djevojka imenom
Marija plakala nad Pinorom zbog nesretne ljubavi.
Vile nikada nisu izlazile van, ali ova djevojka bješe sirotica. Majka je bolovala od teške bolesti, a otac bijaše mrtav. Marija se
zaljubila u šesnog momka Ivana, ali on je već imao djevojku. Vile su joj rekle da će joj pomoći, ali ona mora svakog dana baciti deset ružinih latica u Pinoru i tako sve do Cvjetnice.
Među vilama bješe i jedna zla vila koja je proklela Mariju. Koga god bi Marija poljubila umro bi u strašnim mukama. I tako je Marija bacala latice svakog dana sve do Cvjetnice. Na Cvjetnicu vile bace čari i Ivan se posvađa sa svojom djevojkom. Te iste večeri on naiđe na Mariju nad Pinorom. Pogledavši je u oči odmah se zaljubio. Proveli oni dan, dva, zajedno i odluče se poljubiti. Po prokletstvu zle vile Ivan umre, a Marija se od tuge baci u ponor Pinoru. Njeno je tijelo pronašao jedan pastir kako pluta rijekom Kupom. Pokopao ju je uz korito rijeke.
Ljudi još i danas kažu da se u mirnim noćima čuje jecaj Marije nad Pinorom i kažu da se još i danas mogu vidjeti vile kako izlaze iz Pinore i beru latice ruža, i tako sve do Cvjetnice.
Svake se Cvjetnice drugi par zaljubi.
-
I još jedna ...
Legenda o Bijeloj ženi
Nekoć davno, prije mnogo, mnogo godina u Lokvama je živjelo vrlo mnogo ljudi. Unatoč tome, svi su se poznavali, ali najpoznatija od svih bila je Bijela žena. Naravno, to joj je bio samo nadimak, a pravo ime nije nitko znao.
Nazivali su je tako zato što je stalno nosila bijelu odjeću. Bijela žena je bila vrlo usamljena i živjela je na kraju Lokava.
U selu je nitko nije volio i svi su ju mrzili. Vjerovali su da je zla vještica i zbog toga su je prognali iz Lokava. Ali Bijela žena nikada nije bila nalik zloj vještici. Ona je bila vrlo dobra osoba, nikada nije lagala te je svake nedjelje odlazila u crkvu.
No, čini se da sreća baš i nije pratila Bijelu ženu. Nakon što su je prognali iz sela, jadnica nije imala krov nad glavom. Bilo bi lakše da je ljeto, no bila je zima. Ona nije imala nikakve zimske odjeće, već samo tanku haljinu i par cipela. Jadnica je svake noći plakala i molila Boga da joj pomogne u ovom teškom trenutku. No kao da se sve promijenilo preko noći. Žena se probudila i našla u prekrasnoj velikoj vili u velikom gradu Rijeci. Njena cijela soba je bila napravljena od zlata, pa čak i najmanj detaljčić. Kada je ušla u blagavaonicu, dočekalo ju je osoblje i pun stol hrane. Ispričali su joj kako ju je pronašao kralj grada Rijeke, zvan Petar. Bijela žena je uživala u vili i u svemu što ju je okruživalo. Prošlo je i godinu dana otkad su je izbacili iz sela, no ona nikada nije zaboravila Lokvarce koje je voljela više od kojeg bogatastva. Nakon pet mjeseci, Bijela žena napokon upoznaše kralja Petra. Petar joj je pokazao svaki kutak velike Rijeke, osim jednog najmanjeg kutka. Srećom,
Bijela žena je znala za to najmanje mjesto. Ondje je bio veliki ponor po imenu Ponikva. Petar i Bijela žena se zaljubiše te se ožene. Dvije godine su sretno živjeli no Petar je umro u ratu. Žrtvovao se za Rijeku. Bijela žena je sačuvala njegov pepeo te ga je svake noći oplakivala. Bijela žena je čula za mnoge probleme Lokava te im je odlučila pomoći. Svake noći im je ostavljala hrane i par zlatnih novčića ispred vrata. I tako godinama. Lokvarci su postali bogati.U Lokvama se pročula vijest o Bijeloj ženi kako se obogatila i oženila za kralja. Saznali su da im je Bijela žena donosila hranu i zlato zato što ju je slučajno vidjela jedna starica. Zaželjeli su da se vrati jer su vjerovali da im može pomoći. Prošlo je mnogo vremena otkad je Petar umro te je odlučila prosuti njegov pepeo u ponor Ponikvu. Pozdravila se sa svima u Rijeci te otišla. Nitko ju više nije vidio. Legenda kaže da se bacila u ponor Ponikva zbog žalosne ljubavi te da su je Lokvarci prozvali anđelom Lokava.
-
MIKULA
Piše: Ivan Spirin
Mikula van je bil čovik za kin su si na sprovodu plakali. Ja san bil jedan od onih, ki vole skrit suze, al ovaj put nisan mogal. Sada nakon tuliko letke su za nami, vavik mi srce zaigra. Spametin se sega onoga ča nan je taj čovik z svoje predobre duše dal i pustil za vavik. Nisu ga baš si voleli, a još manje razumeli, tuliko je tega stalo va njegov mići životić. Oni ki su ga voleli nisu mu niš zamerali, a oni drugi spamete se sam onega ča Mikula ni baš pametno storil. Bilo je tu jednega i drugoga, al pušćajmo sad to.
Neki su ga zvali i Miko Balalajka. Vavik je imel na zidu obešen taj trokutasti instrumentić i povidal kako je do njega došal. U to vrime Bakar je bil pravo trgovačko mesto. Va njen se dalo sega kupit i prodat. Spametin se da je moja pokojna mat hodila kupit robu od ke bi nan neč zašila. Zapravo Bakar je za Primorje tada bil “ponte roso”.
Tako je Mika naletel na čovika ki je za mići soldi prodaval ta instrumentić. Kupil ga je srićan da je imel toliko solad.
Zaljubljen va se na čen se moglo sost, pokažival ga je simi pa mu od tuda nadimak “balalajka”. Mogal je Miko naučit “igrat” saki instrument na oven svitu. Si ki su se neč razumeli va muziku rekli su da je on zapravo virtuoz.
Zaljubil se Miko i va gitaru. Bil je to divan instrument Gibson. On ju je odprve počel duperat ko havajku. Znal ju je na brzinu naštimat tako da bi po sluhu pogodil ton E, a to je ona najtanja žica po koj se onda druge žice štimaju. Ta je divna Havajka kasnije bila Miku “kaval de batalja” ili kako se pul nas reče “konj od megdana”. Dožival je on z njun sega lipoga, al i ne baš lipoga. Kako je bil omiljen med judimi, si su ga tel častit, a kako mu Bog ni dal meru, znal se i napit.
Ovo ča ću van sad povidat malo ki zna. Za stare Jugoslavije je va Martišnjici bila nutar zida od Lazareta, fanj dobra oštarija. Domaći judi su rado dohajali, a najveć po nediljah aš je Miko tamo sopal. Imel je prelipi repertoar, od mužike za tanac do onda popularneh šlageri. Tu nediju su va oštariji neč slavili žandari. Judi su ih se bojali aš su vavik bili nasilni i bezobrazni. Ni bilo veselja ko drugi put. Onda je Miku prišal nekakav žandarmerijski čin i zapovidal nek sope “Bože pravde” to je bilo neč ko Srpska himna. On to morda ni znal, al morda ni ni otel znat. Kad je mahnul va znaku negacije, žandar mu je opalil takovu ćepu da je pal s kantride na koj je sedel i na kolenih ko vavik držal gitaru. Miko je spasil gitaru da ne udre z njun natla. Havajka se sope tako da se z jednim železnin komadićen poteže po žici. To železce ko je onzvan sapunić mu je nekamo pal pa ga je brižan tel dignut, a onda ga je žandar piknul vrit tako da je poletel naprvo. Gitaru ni nikad spustil pa ni taj put. Pobral se ne posramljen leg jadan ko zmaj. Va graju je skril gitaru i vrnul se nazad. Va oštariju je ušal kroz zadnja vrata, prišal do žandarskog stola i hitil gadu grotu va glavinu. Ovi su se prestrašili al ne snašli, pa je Miko dospel pobić va škurinu. Pokle su oni pucali, al na sriću nisu ga videli ni pogodili. Bitno da se lipo i dobro završilo.
Ovo ča ću van sad povidat ni ni tragično ni opasno.
Već smo bili fanj opernatili aš su z nami bile i susedske divojčice. Miko je sedel na privratu na svojen mestu pod poneštrun. Tu mu je bilo nekako najlipše aš nas je sih videl. Ni pustil da mu se naslanjamo na barku ku je delal. Imel je on sto talenti. Ni se učil za kalafata, al su njegove batane bile vredne i lipe. Tako mu je dvorišće bilo pravi škver. Taj dan bil je nekako jako dobre volje. Sigurno je pošpijal va žmujić. Kad je bil onako “meza ašta” da je malo ćapalo bil je duhovit, imel je talent da na saku besedu more storit rimu. Ni to bila neka poezija, al je vavik bilo zgodno i smišno. Učeni ljudi bi sigurno rekli da su to Dionizijske lascivne pjesme. Mi smo to raje zvali Mikove gnjusarije. Kad je taj dan sopal bil je vesel i duhovit, a mi smo nekad pljeskali a nekad zijali uuuu. Došal je Vlade Čuk, sused ki je imel najviše dice. Miko je nan njegov račun uz nekakovu lipu melodiju kantal Vladu da ima puno dice aš mu ga je leno znet. Vlade ne samo da se ni na to jadil, leg je počel uživat i rekal Miku: “Sopi aš mi se čini ko da j…….Tu je frmal, pogledal va divojke, malo se zakašljal i rekal: “tako je lipo da mi se ciji da dičicu delan. “Si smo se nasmeli i koncerto groso je za taj dan finil.
Imel bin van ja još štorij za povidat. Za ovaj put tuliko o Miku i veseju koga smo za vavik zapametili. Neka mu je pokoj duši, aš on je med anđelimi va kumpaniji koj pripada.
Sa linka http://kvarnerski.com/mikula-price-po-domacu/ (http://kvarnerski.com/mikula-price-po-domacu/)
-
Priče iz Sušačke Drage, po domaću (1 dio)
Ti moji susedi, rodbina i drugi kih su tako zvali, bili su dobri, nezamerni i veseli judi. Nikad nikomu nisu ča god nevajatog storili. Oni su bili kako bi se reklo na svoju bandu. Ča je vajalo za drugih, njin ni bilo baš po voji i nisu baš abadali ki ča misli, al kiča govori. Vavik su imeli svoju pamet, ku su rad drugimi prodavali, a misleli su da je pametno i dobro samo ono ča oni misle i delaju.
Takovih je va Dragi bilo puno. A ja. Moran reć va kojoj Dragi aš je tih Drag fanj. To van je Sušačka Draga,nekada su je zvali i Bakaraska Draga, Valis Bukarionis. Ovo san moral reć aš se s poneštre kuće vakoj san se rodil vidi preko Kvarnerića Učka i Moščenička Draga pod njun. Obe su mi Drage drage. Neznan ka je lipša,al mi je jako žal ča va Moščenićke Drage ne poznan ni jednoga Ridikula. Bibe je bil jedan od kampioni. Majčice kakova je to čovičina bil. Živel je na Brišoru, a to van je vaje pokle Sv. Jakova prema Sv. Kuzmu. Na ten mestu vavik puše i po letu i po zimi, al Bibe je bil vavik jednako obučen.Ni mu pačila ni najjača bura ni letnja teplina. Vavik je bil va istih bragešah i raspućenoj stomanji. Onput kad san ja bil još mići mulčić, obični ljudi su bili vavik lipo ostriženi i podbrijani. Bibe van je za Milost Božju imel dugi vlasi i velu črljenu bradu. Ki ga ni poznal prestrašil bi ga se kako je sirota izgledal opasno. Još je vavik nosil šćap storen od glogove grane,ki je tamo kadi ga se drži imel nekakav veli i opasan čvor. Ni mi poznato da je Bibe koga grdo pogjedal .a kamo pak digal ruku na čovika s tun mačukun, tako van se zove taj šćap.
Ja san ga rad imel a i on mene. Vavik san ga neč spitival aš je on bil srićan, da se z nekin poćakula, pa makar s ditesinon od sedan let. Taj put nisan baš znal ča ću ga pitat, pa mi je palo na opamet: “Barba Bibe. a zač vi niste oženjen?” Obrnul se prema meni i kroz smih rekal: “Zato aš me tvoja mat ni otela kad san ju prosil. Vidiš da me je otela, ti biš sad bil moj sin, a ja tvoj otac.” Za sin sega me je zmutil pa san pomislel da bi bilo boje pitat mamu neka mi ona špjega. Na pamet mi je palo da prominin ploču. Zapital san ga: “A zač vi barba ne pušite.” Pogjedal me jepopriko i rekal: “Prokjeti mulac kurjoži, ča ti moraš baš se znat”.
Videl san da se ne jadi, pa san ga opet isto pital. Malo je mislel, zdahnul i počel. “Kad san ja bil va Merikah ni se smelo na delu pušit. Delavci su sega vraga zmišljivali pa su tako mesto da puše stavljali tabak va usta, grizli ga i celo vrime pljuvali. To mi se,neka mi bog oprosti, za sin sega gnjusilo, al san i ja neč moral takovoga imet, pa san videl da neki Norveđini a i drugi osuše tabak pa ga med prstimi zdrobe fino,fino da se to storije va prah. Onda taj prah rinu va nos i počnu kihat kako da su ponemeli. To ti se zove preza, a kad stave taj prah od tabaka va nos onda se to reče šnjofat.
Taj čas mi je za sin sega postalo ćaro zač je njemu pod noson vavik črno.Stari vrag je i sam šnjofal. Ni mi vratg dal mira pa san ga opet počel tentat: “Barba Bibe a
zač vi ne pijete ko drugi judi?” Tad me je grdo pogjedal i rekal ko za se, “Aš san već svoje popil.” Nisan ga baš za sin sega razumel,al me je to nekako jako interesiralo. “Povidajte dalje barba.” Opet je zdahnul i nastavil. “Znaš kad san ono bil va Merikah, najveć va Ćikagu i Novijorku, bil san i drugud,al tamo najduje. Ča ti nisan već povidal, da san delal vavik na velih kućah i po petnajst podi visokih, a koliko su bile visoke neka sam vrag zna. Znaš da san ja cimerman,to su ti oni meštri ki delaju krovi i skele z kih drugi meštri delaju,najveć zidari. Znaš mali kad se domislin, onput dokle san još bil čovik, bil san
jako dobar va ten poslu. Ni mi bilo ravnoga. A znaš po čemu su to i drugi znali, po ten ča san dobival od sih veću plaću. A kako san imel vavik dosti solad, tako bin ti ja kupil celi galon viskija. Kako je to bilo naredno. Samo biš stavil jedan prst va ono uho od damijane, hitil ga preko lakte na rame i potegnul. Pozabil san da se ni pit ni smelo na poslu. Tako me jedan dan pozval moj bos, jadan ko pas i rekal mi: “Bibe al ćeš prestat s timi galonimi al ćeš dobit vritnjak. “Vrag me zel ako se nisan prestrašil. Ni on put ni bilo lahko nać tako dobar posal.
Rekal san samo: “Škužajte, neću više. I nisan. Al kad san prestal pit počel je pakal. Nekoliko dani nisan šal na posal,ostal san va kamarici va koj san bival. Bilo mi je mučno, potil san se i mislel ča je to z manun.Sedel san na onen železnern krevetu i trdo se za njega držal. Rekal san sam sebi: “Bibe više nećeš lokat viski ko prč napoj. Vidi mali ne pozabi.Do dana današnjega nisan popil ni kapi alkohola,a ni prismrdel va oštariju.
Za ovaj put će bit dosti. Drugi put ću ča god lipšega povidat. Odi lipo
sad doma aš će ti se mat brižna pojidat”.
Poslušal san ga i krenul prema domi. Va mićoj glavici sedanletnoga ditića,bilo mi je se pomalo zmišano.Lokat viski po prč napoj ča je to za ime božje. Ča bi meni onda bil moj otac,ako bi mi barba Bibe bil otac? Kako bi mi moja mat mogla bit mat ako bi je Bibe isprosil?Ja san jako jako volel mamu, znal san da će mi ona se to lipo špjegat. Kad san došal doma zazval san ju. Pozabil san ča bi ju ono tel pitat. Prvo ča mi je palo na pamet, pital san mamu:smin poć va trsje aš je onaj črni muškat već zrel. Dalje s baš ne spametin ča je bilo,ali mi je dih muškata nakon toliko vrimena,nakon toliko let još vavik po noson. Onda san zazval mamu i rekal;gren do Mikule. Znate judi, Mikula je bil još veći ridikul.
(Ivan Spirin)
http://kvarnerski.com/price-iz-susacke-drage-po-domacu-1-dio/ (http://kvarnerski.com/price-iz-susacke-drage-po-domacu-1-dio/)
-
U današnjem Novom listu ima dirljiva priča :
MAURICE SANDELL, ČLAN POSADE BRITANSKOG BOMBARDERA WELLINGTON ŠTO SE SRUŠIO 8. SIJEČNJA 1945. VRATIO SE PRVI PUT NA MJESTO PADA U SELO VODE U BLIZINI GEROVA
POVRATAK PALOG RAF-ovca
Maurice Sandell 8. siječnja 1945. godine po strašnom nevremenu srušio se u RAF-ovom bombaderu Wellington uz strašan prasak u dubok snijeg nedaleko prvih kuća u selu Vode, u blizini Gerova. Tog jutra, posada predvođena iskusnim pilotom Paulom Tubbyjem Gauntom poletjela je iz Foggie na zadatak bacanja opskrbnih kapsula ...
Pa bi bilo dobro da priču netko , koji je vičniji od mene, stavi na ovaj ili neki drugi podforum. :wavey
-
Budući je ova priča vidljiva samo pretplatnicima za sada - evo jedne slične iz Jutarnjeg lista
http://www.jutarnji.hr/mog-su-tatu-pilota-spasili-hrvati--bas-zato-sam-i-odlucio-zivjeti-u-hrvatskoj--/1085471/ (http://www.jutarnji.hr/mog-su-tatu-pilota-spasili-hrvati--bas-zato-sam-i-odlucio-zivjeti-u-hrvatskoj--/1085471/)
-
A vid vraga, i neki Z. objavio nešto slično na opskurnom croinfo.netu! :eek
http://www.croinfo.net/zanimljivosti2/5934-prisilno-sputanje-tubby-gaunt-wellingtona-8sijenja-1945-godine-u-vodama-kraj-gerova-po-zapisima-maurica-sandalla-i-scata-sandella.html (http://www.croinfo.net/zanimljivosti2/5934-prisilno-sputanje-tubby-gaunt-wellingtona-8sijenja-1945-godine-u-vodama-kraj-gerova-po-zapisima-maurica-sandalla-i-scata-sandella.html)
-
Ma vidi vraga! Stvarno su neki tipovi copy - paste makeri.
Kažem ja po enti put imamo najjači forum. Samo nas još nisu otkrili. /Valjda da se ne prehladimo / :lol1
-
A vid vraga, i neki Z. objavio nešto slično na opskurnom croinfo.netu! :eek
http://www.croinfo.net/zanimljivosti2/5934-prisilno-sputanje-tubby-gaunt-wellingtona-8sijenja-1945-godine-u-vodama-kraj-gerova-po-zapisima-maurica-sandalla-i-scata-sandella.html (http://www.croinfo.net/zanimljivosti2/5934-prisilno-sputanje-tubby-gaunt-wellingtona-8sijenja-1945-godine-u-vodama-kraj-gerova-po-zapisima-maurica-sandalla-i-scata-sandella.html)
zaštp ja nemerem vidjeti slike na toj opskurnoj stranici?
-
:lol1
jer slika tamo ni nema, samo priča :greensmile
-
A vid vraga, i neki Z. objavio nešto slično na opskurnom croinfo.netu! :eek
http://www.croinfo.net/zanimljivosti2/5934-prisilno-sputanje-tubby-gaunt-wellingtona-8sijenja-1945-godine-u-vodama-kraj-gerova-po-zapisima-maurica-sandalla-i-scata-sandella.html (http://www.croinfo.net/zanimljivosti2/5934-prisilno-sputanje-tubby-gaunt-wellingtona-8sijenja-1945-godine-u-vodama-kraj-gerova-po-zapisima-maurica-sandalla-i-scata-sandella.html)
zaštp ja nemerem vidjeti slike na toj opskurnoj stranici?
:lol1
jer slika tamo ni nema, samo priča :greensmile
Vidiš zašto pitam. Piše slika 8)
(http://i1256.photobucket.com/albums/ii492/Emil_Emili/Capture1_zps6b2913e8.jpg) (http://s1256.photobucket.com/user/Emil_Emili/media/Capture1_zps6b2913e8.jpg.html)
-
:eek
A valjda je bio tamo i neki avion kao ilustracija, pa link prestao važiti ... nije ni bitno ...
-
Nema veze. Evo članka iz današnjih novina
(http://i1256.photobucket.com/albums/ii492/Emil_Emili/th_RAF7_zps9e04a939.jpg) (http://s1256.photobucket.com/user/Emil_Emili/media/RAF7_zps9e04a939.jpg.html)
(http://i1256.photobucket.com/albums/ii492/Emil_Emili/th_RAF8_zpsa24bd4a4.jpg) (http://s1256.photobucket.com/user/Emil_Emili/media/RAF8_zpsa24bd4a4.jpg.html)
-
Drenovski kauboji
Poslije Drugoga svjetskog rata tadašnja je vlast karnevalske običaje nastojala prikazati kao povijesne ostatke koje je tadašnja ideologija prevladala. No, Drenovčani nisu samo tako zaboravljali stare običaje i ubrzo poslije rata, usprkos toj ideologiji pa čak i zabranama, mesopust obilježavaju na način kako su to činili i njihovi stari. Već početkom pedesetih počinju se maskirati i to najprije u uniformu kauboja koja je bila tradicionalna drenovska maska idućih desetak godina.
Nedugo zatim, 1954. godine grupa drenovskih kauboja, nakon fotografiranja u kultnom Foto "Belvederu", spustila se i prošetala riječkim Korzom i na taj su način bili preteče i utrli put Riječkom karnevalu koji je postao poznat u cijelom svijetu. Sutradan je riječki „Novi list“ o tom, za ono vrijeme neuobičajenom događaju, objavio članak pod naslovom „Gdje im je ponos?“. Takva su bila vremena...
Drenovski list br 31, travanj 2013
-
Priča Ljube Pavešića iz knjige "Pjesma na stratištu"
RANE NA ZIDU TRSATSKOG GROBLJA
Mjeseca studenoga 1941. godine šumu je pokrivao snijeg.
Ranim jutrom blijeda izmaglica priječila je vidik. U
logoru Tuhobić gori vatra u staroj benzinskoj bačvi. Sve
spava, samo je logorski kuhar poranio; skuplja susnježicu
u kotao, siječe mokro granje i podstiče vatru. Noćnu pa·
trolu smijenila je jutarnja. Tek što su Slavko Krautsek,
Vjekoslav Dukić i Miroslav Marčelja odmakli iz logora sukobiše
se sa talijanskom glavninom. Odjeknule su prve
puške. Bosonogi borci izletješe iz nastambe na snijeg s puškama
i mitraljezima. Iza zaklona su Stane, Moša i Božo zajedno
s pedesetoricom boraca muški odolijevali nasrtaju
fašista. Na šumskom putu i malom zavijutku, odakle se
staza odvaja i vodi u logor, ostalo je ležati na desetke porobljivača.
Kad su se kasnije utemeljitelji Tuhobića našli
na Mrzloj Vodici, u skupini nije bilo jutarnje patrole: Krautseka,
Dukića i Marčelje.
U zloglasnoj sušačkoj vijecnići čamili su u zatvoru tri
partizana. Ali, ne samo oni. Bili su tu i organizatori pomoći
prvom osvetničkom logoru u ovom dijelu Hrvatskog
primorja: Stanko Pavlinić, Marčelo Kovačić, Ivan Rus, Tone
Vičević i Jakov Pavletić.
Od preživjelih zatočenika jos se neki sjećaju mučenja
i krvave Golgote, koju su prošli tri prvoborca prije nego li su
završili na stratištu.
Petog prosinca 1941. godine, tek što je sunce zamaklo
za Učku, ulice na Trsatu su posve opustjele. Po cestama i
puteljcima uokolo groblja kruže fašističke patrole. Pločnici
su muklo odzvanjali pod teškim koracima. Okruženi crnim
vojnicima, tri su druga okovana žicom prispjeli na stratište.
Na tratini, koja je jednim dijelom zarubljena zidom i začeljem
mrtvačnice, posjeli su ih na stolice.
U kućama muk.
U sumrak je počeo žalosni ceremonijal, popraćen pompom.
Krautsek je odbio ispovjednika; za njim redom preostala
dvojica. Nastupio je i zlokobni trenutak šutnje. Na
zapovijest dvanaest crnokošuljaša je podiglo puške. Pucnji
odjeknu. Sa zida je popadala žbuka. Tamne zakrvavljene
rupe dugo je ispirala kiša. Krv je godinama izblijedjela, ali
su rane na zidu trsatskog groblja ostale i žestoko pekle
nepokoreni narod.
Prosinačkog predvečerja pali su na Trsatu prvi rodoljubi.
Prvi u Sušaku i cijelom Hrvatskom primorju.
-
Priča Ljube Pavešića iz knjige "Pjesma na stratištu"
[...]
staza odvaja i vodi u logor, ostalo je ležati na desetke porobljivača.
[...]
Sa zida je popadala žbuka. Tamne zakrvavljene
rupe dugo je ispirala kiša.
Lijepa priča ... samo gubici neprijatelja su bili daleko ispod deset a kamoli desetaka.
A ako se ne varam,tj ako se dobro sjećam pročitanog, partizani su zarobili neke neprijatelje i nakon ispitivanja u logooru na Tuhobiću, jednom ili dvojici je "zakrvavljene" rupe dugo ispirala kiša. Rat je rat.
-
Priča Ljube Pavešića iz knjige "Pjesma na stratištu"
RANE NA ZIDU TRSATSKOG GROBLJA
....
Neki dan sam bio tamo , na stratištu.
Postoji spomenik , ali , čini mi se, a nemam sad vremena tražiti , da ga nema među " antifašističkim spomenicima".
Pa ako netko ima fotke naka stavi.
-
Imam ga ja, imam ... :wavey
(http://farm2.static.flickr.com/1291/4611867791_5788c236e4_b.jpg)
-
Jedna priča moje pokojne punice, objavljena u Trsatici pred koju godinu:
Gordana Veršić - Filipović
Pitali ste me ...
More bit, ste me već štufi, ma ja moran napisat za svakega ki je bil del Trsata neš malo, da se zna, da smo tu živeli i bili, pohajali po naših putićih, delali makakade, smeli se i plakali, karali se i buševali ( i još se ča god po ravnicah). Kad god koga spomenen, sjetin se da san pozabila onega drugega, pa mi dojde žal.
Danas ću van još povedat od nekih ljudi ki su mi va mislih.
Bilo je na Trsatu, a prema Strmici velo imanje, vela familija i svi vredni ko crvići. Delal se je vrt, gojilo blago i školalo dicu od moje generacije, ma se je i pazilo nonića, već jako ostarela i zdelanoga, aš on in je na svoje škine parićal se za dalje.
To su se leto tri prasca gojili za ubit. Glavni za taj posal bil je naš pokojni Cizo Škerl, vrstan mesar i maher za uredit prasci.
Njihova je kuća imele prednji del, kade su živeli i veli hodnik prema zadnjen delu kuće i imanju. Cizo je blago ubil, uredil i va velu bačvu va taj hodnik posložil, posolil i z belon krpon pokril. Va bačvi su bila tri prasca.
Za osan dani glavna parona poručila je Cizu da hitno dojde aš da meso smrdi. Cizo je valje dotekal. Hodnik smrdi, sve smrdi. Ča se je dogodilo? Pogleda malo bolje, a bela je krpa sva žuta i smrdi po curu ko pešta. Sirota nonić se je po noći digal i mislel da je došal do zahoda, pa se je lipo i obilno pocural va bačvu z meson. Sva tri prasca finila su duboko zakopana va vrt, a njima je ostalo mislet ča će familija po zimi jist.
Još van moran neš povedat od Ciza i njegove škvadre. Ovo me je zamolila kćer od jednega, moja Katica, da van povejen. Katičin otac Simeon, bil je zadnji, ki je na Trsatu još posle rata imel konji. Ma taj je zanat izumrl, pa je i on šal delat va „macel“, kade je delal i Cizo i još puno naših ljudi. „Macel“, ki ne zna, bila je vela klaonica na Školjiću („Mesokombinat“). Ono vrime ča god se je dobilo va poduzeću (radna roba, mašine za tipkanje ili zbrajanje, olovke i sav ostali inventar) bilo je zapisano kod šefa i za sve ča bi pofelelo ili se razbilo, dobro bi te spićevali od šefa do raznih komisij.
Cizo i kompa, med ostalin, imeli su radne gumene čizme. Z nutarnje strane čizam, svakomu je bilo napisano ime. Jedno jutro, kad se Cizo tel obut, njegovih čižam ni bilo. Sav je pozelenel od muke, ma ga je Simeon utješil: „Muči, Cizo, ni problema, ja znan ki ima istih takovih čižam šoto banko, samo su (recimo, ko sad) sto kun“. Cizo je sav sretan dal soldi, dečki su brzo šli po čizme. Kad su čizme došle i Cizo ih je počel obuvat, gleda, a va čizmah piše njegovo ime i prezime. Sve je skužil. „Da van ... Dobro ste me ... Ja san za svoje čizme ke ste vi ukrali soldi dal. Poklat ću vas ko prasci.“ Ala ne jadi se Cizo, slabo zadnje vrime plaćaš gemišti, pa smo se domisleli kako ti malo takujin opret. Posle dela gremo kod „Slovenke“, pa ćemo i tebi od tih soldi ki gemišt platit.“
Sve je finilo va smeh, a prijateljstvo je šlo dalje.
Ima još jedna „fata“ od te škvadre za ku me je Katica molila da je zapišen.
Va kinu „Jadran“ igral je kaubojski film. Mi malice od 12 let nismo smele ni promislet poć va kino bez matere ili oca. Ako bi te ki videl i tužil, dobro si klečal na soli. Katici i Veri vrag ni dal mira i šle su va kino. Za to si moral imet posebnu taktiku. Kad su već svi šli nutra, zadnji čas poć sest na balkon. Tako su i storile, ma nisu znale da su va prvi red partera seli Cizo, njihov otac i škvadra. Bili su umorni od dela i fanj alegreto i takovi su lipo i zaspali. Va jednen momentu filma va gro planu pojavila se je kočija s četiri konji, ki su se bjesno propinjali i sve je grozno štropotalo. Neki od škvadre s prvog reda se je naglo probudil i počel je zijat: „ Ljudi, bište, konji greju na nas!“ Svi su se probudili i počeli bižat van, lampetajuć i teturajuć, a isti taj momen, Katica i Vera su skužile da to biži pred konjima njihov otac s „pajdašimi“, pa su i one počele bižat pred ocon preko svih ljudi, van s kina. Komać su žive od straha i trka došle doma.
Na, Kate, san ti sve napisala. „Mukotrpno“ nan je bilo ma i lipo to doba našega življenja. Puno je vode preko ovih naših grot preteklo i puno se grišpic na našen obrazu storilo ma nan oko vavek išće ono ča nan je srcu i duši bilo tako poznato, a puno toga je nestalo.
Pred kratko vrime nestala je porta pred, ćemo reć, kasarnom (sada „kampusom“) i to po sistemu vlaškog popa: „Sad me vidiš, sad me ne vidiš!“ Ostala san ko da me je neki s krpun klepnul kad san videla onu škulju i zajedno mi je pred oči došla jedna slika, i san rekla: „Bože, ča su to storili? Ovo je sad prava rit od kokoše!“
Ovako čovik promisli, kad niš ne zna. Ma san ja ki dan posle sve razumela. Va novinah je pisalo da se je tozavršil zadnji trag od JNA (a ja san mislela vavek, da je ta kućica storena od španskih boraca) i da će se zrušit i sve koliki zidi. Prema glavnom projektu predviđeno je da celi kampus bude na oprtom, a to je jako dobro. Neka bude čim više friškog zraka, aš tu će jedan dan učit i študijat neke nove generacije naših potomci, pa in čisti zrak more bit od vele koristi. Reći ću van zač.
Čitala san jednu studiju o tome, da su ljudi, ki su bili rođeni i su živeli va nekin našin planinskin krajima dokazano inteligentni, a to i ostaju kad sijdu s planine, ča je i jako vidljivo va svim njihovim životnim potezima.
Pitate se zač? Va njihoven čisten zraku ima puno kisika (O) ča od mićega djeluje na njihove moždane stanice, mozak in se razvija ćeš kako, a takov in i ostane.
Kod nas je do sad toga „O“ bilo manje. Nas ovde od mora i grot više pretišće onaj „H“, pa kud jedan tud H2, pa kad se i on najde s „O“ trebala bi se dogodit bar voda, a nama zijde neka bljuzga, ka ni ni za telo, ni za dušu, a kamo li za mozak. Pa neka za to bude sav kampus na oprto, da čin više čistega zraka s Turnića i Drage va njega dotiče, da i naša dica budu imela od njega koristi va mozgu i va životu.
Klepetajuć okolo vavek vidin neš ča mi da neku ideju. Gledan već dugo kako mic po mic gre zgorun nova zgrada u sklopu bolnice, ka je trebala biti dijaliza. Od svih obećanih bolničkih objekti, jedva ona niče, a malo je veća od većeg stambenog objekta. Ne moremo ni pitat već od toga, kad vidimo, kade nan je zdravstvo i ki problemi ima, i ka rješenja more dat prema bolnima, a njih je jako puno.
Ja bin to v Rike ovako storila (a puno san o tome mislela): Jasno je svima da od naših bolnih i budućih bolnih ni koristi. Lipo bin ja najprvo iselila neurokirurgiju. Istina je da tu delaju vrhunski stručni i požrtvovni ljudi ki uz maksimum truda vraćaju ljude z mrtvih va žive, ma kako nan se kaže, brzo neće imat s čin to delat, aš njihovi su pacijenti zdravstvu jako skupi.
Ta zgrada još diši po dici. Tu smo se nekad rađali, pa bin ja va nju preselila dicu sa Kantride. Dica su mića, pa in se moru storit krevetići na kat (more i tri kata) i svi bi tu stali. Onu lipotu od Kantride treba prodat, aš šoldi trebaju, a škulja va ku biju šli, lako će se nać.
Svi bolni z Rike i Sušaka smjestila bin na Sušak i to po dva pacijenta va jedan krevet. Naplatilo bi se dva bolnička dana po jednen krevetu, a to su lipi šoldi. Lijekovi su reducirani, bolnima je dosta i aspirin, a bolan ne more ni jist, pa bi trebalo smanjit i hranu, a ne da se hita i tu bi se još zašparalo.
Jedino bin na rječkon lokalitetu pušćala rodilište kade je, aš ono nan treba zbog nataliteta i zdravog naraštaja, a uz ovakovo šparanje, kako san ja zamislela i zdravstvo bi ozdravilo, pa oni ne bi imeli problema kih imamo mi.
Bilo bi dobro, da neko razmotri moju ideju i da Rijeka bude va ten „ogledni primjer“. More bit bi nas još ki grad slijedil i naše bi zdravstvo ozdravilo.
Pustimo malo brige i pojidi svakodnevne po strani, aš uza sve još smo puni morbina i volje za puno lipoga, a lipo je bilo na Trsatu za „Dane Trsata“ od 16-23. travnja 2008., ki su bili organizirani u čast 63-godišnjice oslobođenja Trsata od fašizma i u slavu Sv. Jurja – zaštitnika Trsata. Sav program od fešte organizirali su: Klub prijatelja Trsata, Čitaonica Trsat, Mjesni odbor Trsat, Udruga antifašističkih boraca grada Rijeke – podružnica Trsat, Gradska glazba Trsat – Rijeka.
Ne znan ča je bilo lipše: samo otvorenje „Dana Trsata“ uz mimohod Trsatske glazbe i kostimirane garde Zrinskih-Frankopana ki su z upaljenim lampionima osvetlili Trsat i uspomenu na njegovu prošlost.
Svaki je dan jedan od organizatori imel svoj bogat i kvalitetan program, a kraj feštanja bil je posvećen blagdanu Sv. Jurja uz program i svete mise va našoj crekvici Sv. Jurja.
Sve je bilo prelipo, i ja bin jako rada zahvalila svakome, ki je i makar malo pripomogal da se sve to organizira. Zahvalila bin medijima ki su nas pratili svaki dan i govorili o našoj fešti, pa tako hvala: Novom listu, Radio Rijeci, Radio Trsatu, Ri-kanalu i ostalim snimateljima, a moje bin Trsaćane zamolila, da nas bude malo više za takovih fešti na stolicah va „čitaonice“. Ki je bil tih dani prisutan, mogal je osjetit, da se je neš predivno dogodilo ponovo nakon puno let.
Dogodil se Trsat.
Ma gremo dalje. Još će puno lipega bit na Trsatu. Budite s nami. Veselimo se skupa. Neka nan Trsat procvate.
-
Dobro , anegdotice ,opisuje pok. punica. Svaka čast. :bravo
A , ona je , znači , Gordana ! Nisam puno ni falio kad sam S. prozvao Gordanom.
-
Gordana Veršić-Filipović
PITALI STE ME
Puno san van toga već napisala i zapisala, i vavek nekega preskočin. Ma danas mi se to ne sme dogodit.
Svi znamo, da, kade je sad „Gvardijan“ bil je nekad „Jelušić“. Od prvega dana, kako se je „Jelušić“ oprl, pa dok se ni zaprl, delala je tu naša Ankica, svima na uslugu, i i svakemu otprtega srca. Njezine su se plave oči vavek smele, a lipa joj beseda titrala na usteh. „Jelušić“ je bil vavek pun, ma ste bili posluženi va tren. Ankica kod da je bila na šuštu. Sve je odbavljala, i još bi usput za svakega našla lipu besedu. Ni život, ni leta, nisu je promenili. Ma mi je bilo drago, kad je pred par let, na ankete „Radio Rijeke“, kad su ljudi predlagali najboljeg, najdražeg, i sve drugo „naj“ konobara, Ankica ponesla prvo mesto. Čula san, da su ljudi, ki nisu znali ka je, dohajali „Jelušiću“ videt, ka je to, od ljudi tako štimana osoba.
Ankice, za sve ča si celi život delala ko crvić, tiha, vredna i požrtvovna, znan da nisi čula ni „hvala“, pa ću ti ja zahvalit, za svaki kapuciner, svaki tost i svaki sok ki si pred mene donesla.
Bila si del najlipšega dela moga života i vavek ću te se rado sjetit i srest na Trsatu. Hvala ti.
Svaki dan pasevan uz kuću, kade je svoje zadnje dane proživel, i kade je umrl naš dragi profesor i čakavac Zoran Kompanjet. Vavek si promislin, onako veli čovik, kakov je bil, a samo 50 metri cestice nosi njegovo ime. Ma ča je da je, bolje ča nego niš. Ča moremo! Puno smo mi dva besed zmenili, i jako mi je žal, da mu nikad nisan ispunila dva obećanja. Ne jedanput mi je rekal, kad bimo ćakulali: „Bože, koliko imate pravih čakavskih besed va govoru. Zapišite mi malo, prosin vas!“ San obećivala, i nikad storila.
Kad je već kod starčić sinon šetal, teško tapajuć, uz groblje, san rekla: „Doć ću jedan dan do profesora, pa ćemo mi dva sami poć na kafe.“ I nikad nisan šla. Oprostite mi profesore, život me je zanesal i vrime me je preteklo.
Kad god se sjetin na profesora ćapa me i smeh, aš je bil vesel i duhovit, pa ću van povedat jedan doživljaj i njegovu reakciju. Pred puno let san čitala intervju s jednon ženskon osobon, ka je med ostalim rekla, da ima v Rike barbu po maminen rodu koga obožava.
Došlo je leto i Vela Gospa. Sedeli smo kod Aranke. Bilo je zapolne, sve krcato ljudi. Gledan ja, sedi moj profesor za jednin stolon, a kraj njega na zidiću (aš ni bilo mesta) lipa bjonda ženska. Profesor je bil sav presretan, a ona mu je šaptala, mazila ga, ma čudo od pažnje i ljubavi. Valje san sve zbrojila, i mučala, niš nisan otela reć nikomu od moga društva, aš su kraj nje tvrdo stali dva s mobitelima.
Nakon više od mesec dan, utaknula san profesora va autobusu. Kako smo se vavek škercali, san mu ovako rekla: „Krasno, za Velu Gospu, meni pred očih, onako šapćat i mazit se s onon lipon blondon ženskon. Srce mi je skoro puklo na četiri deli.“
Nasmel se je, kako je leh on umel, i va hipu mi je odgovoril: „A ja! Ča moren gospa, kad san lahk na ženske.“
Tako san se nasmela, i kad god se toga sjetin vavek mi neš veselo oko mene poteče.
Ma iman van povedat i neš ča me je ožalostilo, i kad se sjetin, vavek me neka tuga ćapa.
Još jedan veli čovik i boem, ki je ko i naš profesor Kompanjet kroz svoje pjesme pronesal naš kraj i živel za njega, Ljubo Pavešić, pustil mi je va sjećanju jednu žalosnu uspomenu.
Moja dobra znanica, finila je va starosti na Krk va starački dom „Mali Kartec“. Hodila san je često nać, i jednon prilikon, dok smo sedele va restoranu, videla san Ljuba, kako žalosno sedi za jednin stolon i leh gleda pred sebe. Zamolila san konobaricu da mu ponese špricer i da mu reče, da mu je to pozdrav s Trsata. Kad mu je ona to ponesla i rekla, Ljubo me je pogledal i su mu po obrazu potekle suze. Tako su mi teško pale i ćutin ih i sad, dok ovo pišen.
Malo za ten, Ljubo je umrl. Va januaru mu je godišnjica. Pamtimo ga svi, ki smo ga voleli i štimali. Trsat će ga se sjetit, ni ga pozabil.
Kad već spominjen Ljuba, jedna stvar me još muči. Za svog života (koliko ja pamtin) dal si je na grob storit svoju glavu, i ča je važnije, desnu ruku (šaku) s kon je toliko svojih besed i misli zapisal. Te ruke već dugo ni na njegovon grobu. Ki ju je maknul i zač, jako bin volela znat.
Da me malo pasaju ove žalosne misli, gren na neš drugo. Bit ću malo zločesta, pa neka ću!
Ste videli malo, kako nan je Dr. Šimić kidnul. Ma on je jedan pravi vragoljan. Kad ga čovik onako gleda, još bi mu i oprostil, ma ja ne moren oprostit ni njemu ni nikemu da moj život, koga su mi moji pošteni mat i otac dali peška koliko vredi, da 500, 1000 ili 5000 Euri. Ma briga njega. On šeće po Bosne.
Pred par let san čula (reču kod nas: „Svaka čula d... pregrizla“, pa tako zemite i ovo) da se va Bosne, va svin onin grdin vrimenima moglo za malo soldi svega dobit, od fakultetskih diplomi, do školskih, domovnice, putovnice. Mogli ste se pomladit s novin krsnin liston, da budete par let mlađi. Od crnih ste oči mogli s lećami storit plave, dobit vozačku i osobnu s tako plavin očima, i se čagod takovo, da se moglo bez problema dobit. Ma to van je, ko ča san već rekla: „Svaka čula ...“.
A onda san jedan dan ne samo čula, nego i čitala, da nan je doduše, trebalo par let, da se to naučimo, ma se i kod nas počelo dobivat ča takovega, kod diplome, kod ispiti, i da se ni to valje ćapalo, ki zna ča bi se još dobijalo, a morda se i je – ki će ga znat. Glas o temu šal je sve do Evrope, pa se ja sad pitan neš drugo. Do sad sa svim diplomami naša dica nisu mogla ovde dobit delo, pa su hodili, bar del njih, delat van, kade su in diplome bile priznate i štimane. Nakon ove lipe bruke, koliko će let trebat, da nan svit opet prizna dicu i diplome. Neka sa svim pravim diplomama čube doma, a oni s „onakovima“ neka letima pobiraju škorup.
Ma homo malo mi doma, na naš Trsat. Pasala san neki dan s Trsata prema Vrtlarskon, i prvi put videla neboder uzak i visok, duboko napičen spred Petrićeve kuće. Valje mi je bilo jasno da se dogodilo, a znate ča?
Dogodil se je gnjusno nasilni seksualni čin defloracije Trsata. Sve ča je još bilo na Trsatu mirno, pitomo, netaknuto, nestaje i nestat će. Simbol čina je neboder ki drsko prči ljudima pred noson. More bit je Gospon Gabrić u svojin idejama mislel, kako nan je krajolik monoton, pa ga treba malo ispresicat. Ma nama je svaki kamik, svaki grm od graje, grm kuša i suha trava na svon mestu i sve nan to oči išću jutro, kad opremo poneštre. „Beli zidići, crljeni krovići ...“ to spada med naše grote, a ne neboder, pa ovakov, i na onen mestu.
Kad smo već kod „monotonog“, ako je to bil razlog da nas se malo ofriška, a ča nisu, iako su lipe, monotone i plantaže mandarina: red stabli, red zemlje i tako u nedogled, pa tako do kud ti oko seže. Ča ni malo Gos. Gabrić ponudil barbi, da mu s par ovakovih nasilno prčećih neboder osvježi pejsaž plantaža mandarina!
Ma svaki ti, da ne rečen ki, kod nas dela ča ga je volja. Od trsatske škole prema parku, sve po dogovoru crekva – grad proširil se trotoar, dignul se je lipi zid od kamika, ma se je s tin zidon zaprl i zagradil ulaz va refuđ (javno sklonište), još se je pred ulaz nahital kup zemlje. Niki ne zna, po čijen je nalogu to storeno. Ki god da je rekal da se to stori valjda jako vjeruje da će, ako bi kad, nedaj Bože, do čega došlo, NATO nad nami držat umbrelu, pa nan neće niš bit. Tako nan je do duše obećano. Ma NATO ne zna kako kod nas crna bura zna obrnut umbrelu. Kad se najmanje nadaš, ostaneš s šišpanjima v ruke, sred najveće nevere.
„Klub prijatelja Trsata“ valje je na to reagiral. Svaka čast službeniku u Gradu Rijeci, ki vodi brigu o javnim skloništima. Va kratkom je roku zišal na teren i dogovorilo se je, da se zid opre, store škaline za sklonište, i sve sredi, kako i treba.
„Živi bili, pa videli“ – bi rekli ljudi. Ako niš od toga ne bude, va sledeće Tarsatike ja ću opet „pucat“, a vi me malo potrpite.
Hvala.
(15.11.2008.)
-
Edmund Halley, engleski pomorski kapetan, stručnjak za navigaciju, matematičar i astronom, najpoznatiji po kometu koji nosi njegovo ime, došao je na poziv Bečkog dvora, početkom 1703., na Kvarner. Obilazio je luke, ispravljao je netočnosti na starijim kartama i tražio je najpogodniji prostor za smještaj buduće ratne mornarice. Austrijskom caru Ljudevitu I. preporučio je Bakar za ratnu luku, uz utvrđivanje Srščice, nasuprot Kraljevice. Predao mu je i tri karte: prva je prikazivala Sjeverni Jadran s političkim granicama, druga obalu od Istre do Karlobaga, a treća je bila detaljna karta Bakarskog zaljeva i Kraljevice s planiranim utvrđenjima.
Potom je ponovno boravio u Bakru tijekom dva ljetna mjeseca iste 1703. godine.
Halleyevi planovi predviđali su ojačanje utvrde Kraljevice i izgradnju po dvije baterije s obje strane najužeg dijela ulaza u bakarsku luku. One su trebale biti izgrađene od kamena i zemlje, pokrivene daskama i dovoljno velike da mogu nositi ukupno šezdeset artiljerijskih oruđa. Kad je međutim Halley stigao u Bakar početkom kolovoza, bio je razočaran onim što je bilo urađeno. Samo jedna od četiri obalne utvrde bila je dovršena, a radovi na drugoj bili su započeti pa obustavljeni. On se zdušno založio da se gradnja ubrza, a izgleda da je i osobno preuzeo dobar dio nadzora nad radovima. Sredinom rujna mogao je javiti engleskom ambasadoru u Beču da su tri obalne utvrde izgrađene, a i da je četvrta podignuta do znatne visine… (Kostić: 2006., str. 21-22)
Zbog promijenjene političke situacije utvrde nisu opremljene sa 60 teških topova, a od njegovih graditeljskih napora ostala je sačuvana utvrda Srščica.
http://www.klub-susacana.hr/revija/clanak.asp?Num=68&C=22 (http://www.klub-susacana.hr/revija/clanak.asp?Num=68&C=22)
-
Više o Edmundu Halleyu (poznatom po svom kometu, i po izumu ronilačkog zvona!) i njegovom boravku u Rijeci i na Kvarneru na linku
http://books.google.hr/books?id=jW-W0guWTU0C&pg=PA300&lpg=PA300&dq=EDMUND+HALLEY+fiume&source=bl&ots=K95a9FJTfk&sig=J6BlpNMHZLYn1ZWEer0szDDfzao&hl=hr&sa=X&ei=5SUjUrrTF8rItQbnooCgBQ&ved=0CDwQ6AEwAw#v=onepage&q=EDMUND%20HALLEY%20fiume&f=false (http://books.google.hr/books?id=jW-W0guWTU0C&pg=PA300&lpg=PA300&dq=EDMUND+HALLEY+fiume&source=bl&ots=K95a9FJTfk&sig=J6BlpNMHZLYn1ZWEer0szDDfzao&hl=hr&sa=X&ei=5SUjUrrTF8rItQbnooCgBQ&ved=0CDwQ6AEwAw#v=onepage&q=EDMUND%20HALLEY%20fiume&f=false)
-
Naletjela sam na zgodan članak Novog lista iz `88. godine :knjizevnost
(http://img833.imageshack.us/img833/9099/ifdp.jpg)
Rijeka 3.1.1988
Trsatska gradina, jedan od najvrjednijih kulturno historijskih spomenika Rijeke otvorila je u novoj godini još jedno od svojih, posjetiteljima do sada nepoznatih lica. Otkriven je , točnije od samoniklog bilja je očišćen bivši srednjovjekovni stambeni trakt što se nalazio na zapadnom dijelu gradine.
Novi izgled Trsatske gradine ima se zahvaliti odluci Zavoda za prostorno planiranje općinskog komiteta za urbanizam da se izradi studija prvobitnog i postojećeg stanja gradine.
Posao je povjeren Odjelu za graditeljstvo nasljeđe >>TEH-projekta<< koji je za čišćenje Gradine angažirao "Parkove i nasade". Doduše najteži posla, čišćenje zidina od bršljana izveli su alpinisti Gorske službe spašavanja.
Nije im bilo lako. Staro zdanje je naime, vremenom odolijevalo upravo zahvaljujući bršljan, pa je skidanje njegovog mjestimično i 24 cm širokog korijena bilo vrlo opasan pothvat. Katastrofalno loše stanje zidina navelo je Odjel za graditeljsko nasljeđe da izradi projekt sanacije, koji će se raditi paralelno s istražnim radovima na samoj Gradini.
J.V.
-
Ne tako davno, a danas gotovo nevjerojatno :eek :citam2
SVAKI DRUGI RIJEČANIN ZAPOSLEN
Vrlo pozitivna kretanja zabilježena su i u politici zapošljavanja i zaposlenosti. Od 1974. do kraja 1977. godine u općini Rijeka je zaposleno 12.268 novih radnika, tako da je danas u Rijeci od ukupno 173.000 stanovnika zaposleno 87.000, što znači da je svaki drugi stanovnik Rijeke zaposlen. Značajno je i to da se u ukupnom broju novouposlenih nalaze i 2.743 pripravnika, te da je istovremeno u proteklom mandatnom razdoblju povećano učešće Žena u ukupnom broju zaposlenih. Zahvaljujući razvoju tercijarnih djelatnosti, naročito trgovine i društvenih djelatnosti, otvorene su nove mogućnosti zapošljavanja ženske radne snage, pa je broj zaposlenih žena u općini Rijeka povećan na 30.000.
Nema sumnje da je razvoj privrede i rast zaposlenosti dao odgovarajuće efekte i u oblasti životnog standarda, društvenog i osobnog, uz istovremene promjene u strukturi potrošnje. U posljednje četiri godine izgrađena su 5.494 stana u društvenom vlasništvu, dovršena je ili je u toku izgradnja vodoopskrbnih objekata, te dogradnja i rekonstrukcija plinske mreže, kanalizacije i drugih komunalnih objekata. U razvoj društvenih djelatnosti investirano je 781 milijun dinara, čime je u bolnici *Braće dr Sobol* izgrađena nova poliklinika i započeta izgradnja poliklinike na Sušaku, izgrađen novi odjel za dojenčad u Dječjoj bolnici »Kantrida«, zatim Zavod za rehabilitaciju sluha i govora i zdravstvena stanica »Veliča«. U ovom razdoblju dovršen je Muzej revolucije, izgrađena nova škola u Križišću i izvršen niz drugih zahvata u oblasti obrazovanja, zdravstva, socijalnih i drugih djelatnosti. Sve to dalo je za rezultat značajno unapređenje materijalne baze društvenih djelatnosti čime su stvoreni uvjeti za postizanje još većih efekata u obrazovanju, kulturi, zdravstvu i na drugim sektorima. Već i dosad u nekim oblastima društvenih djelatnosti Rijeka bilježi visoke domete. Tu, u prvom redu, moramo podvući činjenicu da 95 posto djece nakon završenog osmogodišnjeg školovanja nastavlja školovanje na srednjim školama u kojima je uspješno provedena reforma obrazovanja.
I na drugim sektorima društvenih djelatnosti postignuti su pozitivni rezultati, kako u primjeni novih ustavnih načela i odredaba Zakona o udruženom radu tako i u ostvarivanju njihovih redovnih zadataka.
Iz knjige Rijeka 1974-1978
-
Ne tako davno, a danas gotovo nevjerojatno :eek :citam2
SVAKI DRUGI RIJEČANIN ZAPOSLEN
Dokle god Kinezi budu radili za kikiriki (i ostatak daleko istočnih radnika) - ostat će nevjerojatno. Dobar dio te zaposlenosti se ostvario na poslovima niske složenosti, koje nitko danas ovdje ne bi radio za plaću konkurentnu kineskoj.
-
Z gušton san frmal putnički cug zvan "škola", a da su me ulovili ...
Dogodilo se ovo 1942. leta za vrime talijanske okupacije. Kako bivan blizu željezničke stanice Sv. Kuzam, puno puti san videl kako gaspodin Bakotić z feralon zafrmiva cug. Predvečer san zel lanpadinu i šal frmat cug ki dohaja z Riki. Bil je to putnički cug z četiri vagoni, vukla ga je mića mašinica na karbun. ku smo zvali "šparhet", cela se kompozicija zvala "škola".
Za ov moj podhvat ni niki znal, a bil san dosti va strahu kako će mi to uspjet. Na vrhu škalic bil je mići peron z koga se lipo va daljine vidi kako cug dohaja. Hodeć po ceste nisan nikaga trefil, ča mi je i odgovaralo. da ne moran povedat kamo gren.
Kad san došal na vrh škalic, posel san se na ogradni zidić i napeto gljedal prema Sv. Jakovu kade se najprvo pojavi. Kad san zapazil da se bliži, dobil san tremu i ča se više blilžil ja san osjećal veći strah. Kako će to mene ditetu od sedan let uspjet frmat putnički cug!?
Čim se približil do prveh kuć va Gornjen selu, počel san vrtet z lampadinun. Za čudo, cug se frmal, ča va ten momentu nisan veroval. Kad san čul talijanske besedi, a bila je to vojna policija, zel san zalet i počel teć dalje od kuć, va umejak na Špicijarovo. Skril san se va kantunić pod jedan veći zid. Čepnul san, prestal disat pa se ni niš moglo čut. Već je dosti zaškurilo ča mi je odgovaralo, kako bi me ča teže našli. Mašina je saki čas švikala, a još se čulo i zijanje. Vrime mi je pomalo pasivalo, stalno san mislel da bi me mogli i ulovit i dobro namlatit. Va ten velen strahu nisan ni čul daj' cug nakon dvajset minuti ipak krenul. Kad san čul ubrzanje od rampi prema škrljevskoj stanice, počel san se pomalo dizat i okolo pogljedivat, a dobil san i malo više koraja pa san krenul put domi. Niš nisan povedal, aš bin dobro fasoval. Dosti je vrimena pasalo i nisan to više mogal tajit, moral san se malo i pofalit.
Iz knjige "Štorije, ma ne od kunelići", autor A.Čače
-
:cool2 :cool2 :cool2
-
I mi smo imeli našega "Boška Buhu"
Ovo je istina o hrabrosti jednoga dečka ki je smanun va pučku školu hodil, a ča znači da je samo dvanajst let imel kad se dogodilo ono ča van želin povedat. Zval se SREĆKO LOGAR.
Po seh čitankah i va novinah čitalo se i vavek spominjalo Boška Buhu najmlajega borca va ratu ki je od druga Tita uru dobil za hrabrost. Za našega heroja morda još nikada niste čuli i baš zato da ga se ne pozabi, zavredil je svoje mesto ovde.
Već san raneje spomenul da su uz njegovu pomoć uništeni njemački bunkeri na brdu Sv.Križ nad Vežicun. I nakon oslobođenja Njemci su spomenute utvrde jos čvrsto držali i nemilosrdno pucali na se ča se micalo. Z te uzvisine videli su se od Sv. Katarini pa do Sv. Kuzma. Govorilo se da su Njemčini imeli zalihi hrani i municije za još jedno ratovanje od četire leta.
Hrana i naoružanje bilo je poštivano uz dugi hodniki seh trih bunkeri i z jedne i z druge strani brda. Bili su opkoljeni i znali su da jin ni spasa, ma sedno su nemilice pucali. Samo va kuzmarsku partizansku bolnicu doneseno je na stotine mrtveh i ranjeneh borci.
Na ulazu va bunkeri, bili su Tri metri debeli armirano betonski zidi. Kroz uske poneštrice. imeli su pogled na se strani i zato jih ni bilo moguće osvojit.
Kad borbena grupa našeh borci ni znala kako će unštit neprijatelja, došal je va pomoć mići Logarić. Dobro je poznal saki uski na pol zarašćeni kozji puti, po ken se dizal va stran od vodi Potoka spod Solina, se do vrha Vežici. Tako mlad bil je vodič naoružanoj borbenoj jedinice. Dopeljal je borci do samoga ulaza va bunker, a da jih nisu videli. I tako su njemački banditi bili likvidirani zafaljujuć malomu Srećku. Povedal je da su najmlajemu Njemcu, dečku od kakoveh osamnajst let jedan dobar vritnjak opalili. Danas su spod teh bunkeri dve spaljene i porušene kući ostale. Tako su pokradene i uništene da na njih ni poneštar ni vrat, se j' to bilo razneseno, aš i onda su posle borbi na delo dohajali "heroji" za pljačku. Špoljarevo je ustalo zapušteno i uništeno kod njihov spomenik, a da se momu školskomu prijatelju nažalost pokojnomu Srećku stat, bil bi prežalostan.
Ja njegovu hrabrost nisan pozabil, a sad i vi za njega znate.
To san silno želel.
Iz knjige "Štorije, ma ne od kunelići", autor A.Čače
-
I mi smo imeli našega "Boška Buhu"
Po službenom katekizmu NOB-a, Boško Buha je bio borac, a ne vodič boraca.
-
lipa štorija - i ni za pozabit... !!! :301
-
Teške borbe za Sveti Kuzam
Na kraju meseca aprila 1945. leta za naše mesto teško se ratovalo. Po privatneh kućah va Sv. Kuzmu ustrojena je preko noći partizanska bolnica. Del duhtori z Susačke bolnice došal je obavljat hitne operacije va samomu mestu. Dohajali su po skriveć kako neprijatelj ne bi uočil to delo. Rat za oslobađanje Sušaka i Riki bil je na vrhuncu. Va ten paklu našlo se i naše mesto. Domišljan se kako se nebo nad moston zaškurilo od silnoga dima i ognja, a vatrogasci nisu mogli pristupit radi stalnoga pucanja. Njemci su na brzinu postavili dinamit na mostu prema Škrljevu i nadvožnjaku prugi Škrljevo-Bakar. Prvi most nisu uspjeli dignut va zrak, a drugi prema Bakru su. Iako su na četire mesta bili postavljeni detonatori, prodorom partizani se su vrpci prerezane. Va naše su dvorište doletela dva Njemca, oteli su uživat kako će most poletet va zrak. Ležali su na šaližu i gljedali prema mostu, ma praska ni bilo, pa su počeli teć prema gradu ko muhi prez glavi.
Mi smo puni straha, špijali kroz grilji, čekali ča će se dogodit, a bilo nas je strah i da nas poradi osvete ne ubiju. Kad su spasili most, partizani su počeli z jaken prodoron. Si su mještani leteli pred njih i obasipali jih z procvalen jorgovanon i klicali nezapamćenin veseljen. Ne postoji veća radost leh ča jt dočekat kraj rata i tako željenu slohodu.
Sv. Kuzam i Tijani oslobođeni su 19. aprila 1945. leta.
Najteže je nakon toga bilo osvojit tri dobro utvrđena bunkera na brdu Vežica. Njemci su još dobre dve šetemani svun žestinun pucali po partizaneh va Doline. Po celoj Sv. Katarine bila je ušančena njemačka vojska. Se ča j' bilo na ceste i okolo kuć nasumce su ubijali. Danonoćno naša je mladost nosila mrtvi i teško ranjeni borci se su morali delat po noće da jih neprijatelj ne vidi. Bunkeri su partizani uspjeli osvojit uz pomoć dvanajst let staroga dečkića Srećka Logara o čigovoj ću hrabrosti va ovoj knjige i neč malo više napisat.
Bunkeri su bili osvojeni uz vele žrtvi, najveć je poginulo mladeh Dalmatinci. Samo na našen mjesnomu groblju pokopano jih je sto četrdeset i sedan. Kašnjeje su po njhova tela došli z njihovoga kraja i pokopali ih tamo.
Radi toga ča su va kućah imeli ranjenike. kući Pepa Šepića, Cvetka Margana Franki Šibice, Vilmi Dubrovin i kapetana Mikule Tićaca bile su va veloj opasnosti, a teže operacije su se obavljale pul Marganoveh i Konestaboveh s keh se čul jauk, plač i zapomaganje.
Bili su to teški dani strahoti, užasa i boli na saken koraku.
Iz knjige "Štorije, ma ne od kunelići", autor A.Čače
-
Ovo mora da je knjiga još iz doba prije no što su nam upalili svjetlo. :bravo5
Niti su bunkeri na Sv. Križu razrušeni, niti su Nijemci bili u njima dva tjedna nakon oslobođenja, to su valjda pucanje s Katarine zamijenili s Vežicom, a i na Katarini su izgleda bili samo Talijani ... A bogme i vritnjak nije jedino što bi Švabo zarobljeni u ono doba mogao dobiti. Legende nastaju odmakom vremena ... :wavey
-
Niti su bunkeri na Sv. Križu razrušeni,
Mada se može priča i tako shvatiti, ali uništeni bunker može značiti i osvojeni bunker :palacgore
niti su Nijemci bili u njima dva tjedna nakon oslobođenja, to su valjda pucanje s Katarine zamijenili s Vežicom,
Kada je pao Sv.Križ? Autor očigledno kao datum oslobođenja uzima 19. aprila .
i ... A bogme i vritnjak nije jedino što bi Švabo zarobljeni u ono doba mogao dobiti. Legende nastaju odmakom vremena ... :wavey
Pamćenje je promjenjivo, a kakav zgodan detalj legendama daje na živosti :greensmile
-
Sv. Križ i Sušak pali su 21.04.1945. Dva tjedna su figurativno do 03.05.
-
Sedam vještica i vještaca iz Kastva
U travnju 1716, u Kastvu, sedam muškaraca i sedam žena osuđeno za vještičarenje pred vijećnicima, odnosno starejima u Kastvu. Tada su optuženi za tipična vještičja djelovanja na koja se nailazi i u Europi od 15. stoljeća, a to znači bacanje uroka, uzrokovanje neplodnosti u žena, u životinja, i ostalog blaga, neurod grožđa, plodova stabala i zemlje, uzrokovanje suša, nevremena i svih vrsta nedaća. Nadalje, optuženi su za sastajanje noću, nijekanje Svetog Trojstva, kršenje sakramenata, obraćanje zlom duhu, kojemu su davali komade odjeće i upisivanje svojih imena u strašnu knjigu crnih listova. Nesretnim Kastavcima još su se na teret stavljala umorstva, osobito djece, iskapanje mrtvaca i njihovo sakaćenje na mjestima vještičjih susreta. Optuženi su da su glave davali đavlu, sami jeli njihovo kuhano ili, češće, pečeno meso, a od masti spravljali smrtonosne otrove. Optuženi su da su đavla obožavali kao Boga, na koljenima, paleći mu zublje i vatru, a on bi se pojavljivao, čas kao prljavi jarac, čas kao crni pas. A onda bi, nakon veselja i plesa, muškarci s vampiricama, a žene s zlodusima u liku muškaraca i s demonskim psima, bijedno počinjali najcrnju i najizopačeniju protuprirodnu sodomiju i činili druga zla, trovanja i čaranja.
(http://img46.imageshack.us/img46/9762/8xjw.jpg)
Presuda kastavskih sudaca bila je: »I zato vas našom presudom proglašavamo otpadnicima, obožavateljima đavla, ubojicama djece, hereticima, ljudožderima, sodomitima, bludnicama, čarateljima, huliteljima, krivokletnicima i najgnjusnijim sjemenom koje se podalo đavlu. I stoga, osuđujemo svakoga od vas da bude prvo zatučen sabljom na smrt, a onda spaljen dok se ne pretvori u pepeo«. Osuđeni su spaljeni na kastavskoj kuli Žudika.
(http://img853.imageshack.us/img853/607/jlou.jpg)
Jezuiti koji su u to vrijeme postali gospodarima Kastva, htjeli su povećati namete i uvesti održavanje svetih misa latinskom umjesto na hrvatskom jeziku. Vjerojatno su ovom osudom htjeli utvrditi svoju vlast koristeći se postupcima iz knjige Malleus malediciarum (http://bs.wikipedia.org/wiki/Malleus_maleficarum).
Literatura: NJEGOVAN Ivan, Mitovi i legende Istre i Kvarnera, 24.
-
http://www.croinfo.net/razno/7923-tovanje-svete-lucije-na-podruju-istre-i-kvarnera (http://www.croinfo.net/razno/7923-tovanje-svete-lucije-na-podruju-istre-i-kvarnera)
Sv. Lucija
-
Osuđeni su spaljeni na kastavskoj kuli Žudika.
Žudika ili Giudecca, mjesto izvršavanja kazni nad osuđenicima, jedna od devet gradskih kula.
(http://mw2.google.com/mw-panoramio/photos/medium/35882471.jpg) (http://www.panoramio.com/photo/35882471?tag=Kastav) (http://mw2.google.com/mw-panoramio/photos/medium/35882779.jpg) (http://www.panoramio.com/photo/35882779) (http://mw2.google.com/mw-panoramio/photos/medium/72400014.jpg) (http://www.panoramio.com/photo/72400014?tag=Kastav)
-
Nikad neću pozabit ...
U sred noći eela naša zelena DRAŠKA DOLINA bila je vidljiva ko oblačan dan bez sunca. Na hiljade lampic postavljene na mići padobranćići osvjetljivale su industrijska postrojenja i lučki terminal, kako bi saveznički avioni mogi saki pogon precizno gađat z bombamin. Te večeri je na Sušak i Riku palo stotinu bombi. Va daljine videli smo noć pretvorenu va dan, ča me se posebno dojmilo uz sav strah koga smo radi bombardiranja podnesli. Uz vele detonacije tresla se zemlja ko daj potres, a va daljine dim. Po rubeh grada ljudi su bili manje izloženi opasnosti, rna strah je bil veli pa su mnogi bižali va prigrad. Tako je nan va susedstvo došla familija dr. Juri Rošića i nastanili se pul barbi dr. Antona Bonetića. Imeli su jedinicu kćer Nevu, našu vršnjakinju. Jako smo joj se naradovali, aš smo se snjun vavek igrali i zabavljali uz gramofon koga je jedino ona tad imela. Za nas ki nismo ni struji doma imeli, to je bila vela senzacija, pa smo z gušton vrteli ručicu za navijanje i stavljali ploči. Da starejen ljuden ne pačimo povukli smo se na šufit va jedan mići kamarin i tu uz glazbu bar nakratko pozabili da se vane ratuje. Strahovali smo da nas ki ne otkrije i da nan gramofon ne zamu.
Moja je mat imela butigu od manjative i stalno je pokrivala natpis SITNIČARIJE, kako to okupator nebi saznal, a sako tuliko su se po kućah delale premetačine. Jednu nas je večer tako iznenadil jedan njemački vojnik ki je bil dobro pijan. Zvali smo ga čerkez, aš je bil rošast, pravi Rus z Kavkaza. Saku sitnicu je pregljedival po ceioj kuće. Tuliko je bil dosadan i uporan da se ni nikako dal van z kući. Našoj je matere to bila već sedma premetačina, a od jedne je od straha i oglušela, pa više ni mogla podnest pijanoga čerkeza. Počeli su se z ocon dogovarat da ga ubiju i va šternu hite, ma se mat zadnji čas domislela da va pomoć pozove dr. Rošića ki je dobro njemački znal govorit. Svojen duboken glason iznenadil je i prestrašil mićega čerkeza komu se na njemačken obratil i rekal: "VI nemate što tu raditi i gnjaviti civile. Prijaviti ću vas u njemačku komandu na Sušaku."
Valje bez besed, nasilnik se pognute glavi povukal i napustil je kuću.
Dr. Jure Rošić je po oslobođenju bil intendant Rečkoga kazališta, va ken se po prvi put čula hrvacka beseda.
Njihova kćer Neva postala je prvakinja drame kazališta va Zagrebu.
Zafalnost naše familji doktoru Rošiću je beskrajna, as nan je pomogal onda kad se moglo se puna huje finit.
Iz knjige "Štorije, ma ne od kunelići", autor A.Čače
-
Gušti su gušti pogotovo oni mladenački
Kraj Sušačke bolnice na mestu današnje tvornice ISTRAVINO, bila je tvornica ukočenoga drva, zvana UKOD. Potle rata 1947. leta radnice su z domi i na delo peljali na kamioneh. Po letu bez ceradi na otprten, a po zime pokrivene z ceradun .
Domišljan se ... Bilo je vrime okolo Margaretine, a tad je najtepleje, pa mi je napamet pala jedna huncutarija. Odlučil san dočekat kamion na susedoven, malo povišenen, privratu i seh na kamionu zalet z vodun. Znal san va ko će vrime kamion pun delavic pasat predmanun. Okolo san se stalno ogljedival da ki moj, al sused baš va to vrime ne ide po vodu. Napunil san bujol od deset litar mrzle vodi i stavil ga na ogradni zid terasi. Ni puno vrimena pasalo, kad se pomalo tandrćuć pojavil kamion na ken je sedelo neč muškeh, a najviše ženskeh delavic.
Kad je došal na jedno dva metra blizu zida, na brzinu san zgrabil bujol i su vodu zlel po njimin. Danaska mislin da to ni bil tako strašan dešpet, aš je bil jako tepal dan pa san jih malo ofriškal. Ma ženske su počele jako vreskat, aš su se prestrašile, onako do koži mokre. Par njih z šoferon brzo je skočilo z kamlona i tekuć šlo perna mene, preteć mi se grdo. Pobigal san zad kući i skril se vajedan uski klanac zmed dveh kuć. Postavil san se pod jednu nastrešnicu i ukipil. Tu me nisu mogli nać,
jedino da su skočili va klanac od dva metra dubine. ČuI san kako proklinju i mene i moju mater z najpogrdnejemin besedamin. Na vas glas su zijali: ČIGOV JE TAJ MULAC? Se san čul, aš nisan bi! dugo. Zijanje je čula i maja mat, pa me počela sun forcun dozivat. Ja san ukipljen mirno stal, bez daha, mučeć ko zaklan. Nakon dvajset minuti počel se kamion palit. Krenuli su, a ja san se konačno mogal malo pomaknut i krenut put domi, va strahu da još ni ki ostaI da me dočeka. Doma me mat dobro zbatinala, pa san zapametil da GUŠTI NISU SAMO GUŠTI, već i vela bol i strah ča će se drugi dan dogodit, ako se dozna da san tu svinjariju ja učinil, a se sarno poradi mladenačke znatiželji.
Iz knjige "Štorije, ma ne od kunelići", autor A.Čače
-
Va strahu su vele oči
Ovo nan se dogodilo 1947. va srcu leta. Toga teploga jutra rano smo se stali, trebalo je pobelit velu kuhinju ku nismo belili tri
leta pa j' bila jako črna od dima. Zneli smo najprvo se krila dupleh vanjskeh vrat ke su napol bile ostakljene, a onputa puno teža nutarnja ka su bila od arišovoga drva. Kako je va kuće bila butiga, zad nutarnjeh vrat imeli sma još jedno osiguranje, polagali smo popreko mulac, usku gredicu, a onputa smo vrata još zapirali z kračunon.
Dve ruki se dalo belilu, tebalo je još sarno da se j' druga ruka osuši, pa smo čekali da kasno po noće stavimo vrata na mesto. Otac i sestra nisu bili doma, bil san sam z materun, Dvorišće nan je na samoj ceste, po koj je po noće pasivalo malo ljudi, skoro niki, a po danu dosti.
Pasalo je skoro pol noei kad sma najedanput čuli da neki z druge strani cesti lomi grančice na murve. Pomisleli smo daj to opet Biljan z Gušća ki nas je već jedanput probal opljačkat ma mu ni uspjelo, aš je mat preko poneštri na katu svun snagun dozivala ljudi va pomoć. Skočil je preko ogradi, skril se zad busoli i lanpadinun nas strašil. Onputa je pobigal va šumu, a namin su na materina zijanje va privrat došli susedi. Kad je čula da na murve neč neprirodno šuška, sa prestrašena, mat mi je rekla: "Hodi brzo vrata stavit na mesto, aš mi se čini da će se dogodit kakovo zIo," Na te bescdi hrzo san šal lovit vrata po dvorišću i stavljat jih na mesto, ča nikako ni bilo lahko. Trebalo je četire krila vrat po škuren napamet stavljat na kanjoli. Teškun mukun, ni san ne znan kako uspjelo mi je vrata postavit va trenu. To nas je ohrabrilo i kad smo se zaključali i mulicu stavili, pa se još i zakračunali, strah nas je prepasal, ale ne i znatiželja. Brzo smo šli na kat i kroz grilji na poneštre špijali prema murve. Videla se samo velo murvino drvo čije su se grani jako tresle. Prestrašeni naprezali smo se da bar neč vidimo, pa sma zapazili neč zuta i neč ča se dizalo gore, pa opet spušćivalo dole, pri čemu su se grančice lomile. Nekako smo razabrali da to čovik ni, pa sma malo i odahnuli.
Bila j' to naša žuta koza, prveskinja, ka j' štali pobigla, aš smo vrata slabo zaključali. Vela j' bila i lahko se dizala, pa joj ni na
rnurvu poprtit se ni bilo teško. Ma nas je dobro jos više steplila.
Iz knjige "Štorije, ma ne od kunelići", autor A.Čače
-
Bitke za Gospić 1943.
HRVATSKA VOJSKA UVIJEK U OBRANI SVOJE DOMOVINE
U proljeće 1943. u iztočnim krajevima Like, zapadne Bosne i sjeverne Dalmacije partizani prikupljaju jake snage za udar na Gospić. Hrvatske snage u Gospiću su malobrojne, uz svega dvije bitnice topništva naoružane su većinom lakim oružjem, a uvjereni da će partizani lako zauzeti Gospić, Talijani su ga napustili i pobjegli na otok Pag.
Već početkom travnja manje partizanske grupe po noći vrše napade na oružničke postaje u selima oko Gospića, a kako bi izpitali snagu i spremnost obrane, tu i tamo po noći otvaraju vatru na straže koje su postavljene oko samoga grada. Istovremeno oko Gospića se okupljaju jake partizanske snage.
Pod naslovom “Ofanziva NOVJ u Lici proleća 1943.” srbokomunisti navode slijedeće: “Tokom marta, aprila i maja 1943. Šesta lička i Osma kordunaška divizija NOVJ, uz dejstvo Šeste i 14. primorsko-goranske brigade” ( ukupno oko 15.000 partizana) “izvele su ofanzivnu operaciju u Lici protiv snaga garnizona NDH, Talijana i četnika. Tokom ove operacije oslobođena je cela Lika izuzev Gospića. Napad na Gospić izveden je od 30. aprila do 3. maja 1943., međutim, ustaško-domobranska posada uspela je da odbije napade. Nakon toga Gospić je držan u blokadi do kraja maja.” ( zanimljivo je da ovdje ne spominju nikakve Talijane ni četnike ).
Ali, kako bi opravdali svoj poraz i neuspjeh da zauzmu Gospić, i ogromne gubitke, preko 5.000 izbačenih iz stroja (6.500 prema zapisima sudionika u obrani Gospića, domobranskog častnika H. Hübla ), partizani navode absurdne brojke sudionika u obrani Gospića i okolice. Tako navode da je u Ličkom Novom bila cijela “1. Lička željeznička stražarska bojna”, a u Brušanima i Baškim Oštarijama “1. bojna 12. pješačke pukovnije” itd. Nu istina je da su Gospić, uključujući i Lički Novi, branile 2 nepodpune ustaške bojne, 3 voda domobrana i nešto oružnika, svega oko 1.700 ratnika. U Brušanima nije bilo nikakve posade osim 2 voda domobrana koji su, na vijest da se tamo kroz velebitske obronke privlače partizani, tamo poslani iz Gospića. Na Baškim Oštarijama bila je u to vrieme jedna satnija (oko 120 vojnika ). I to je bilo sve.
Treba napomenuti da je po nacionalnoj pripadnosti sastav partizanskih snaga koje su napale Gospić bio slijedeći: Šesta lička i Osma kordunaška ‘divizija’ 100% Srbi. ‘Primorsko-goranske brigade’ većinom hrvatski odmetnici, kriminalci, skitnice i razni drugi misfiti ljudskog društva čiji su vođe bili komite-ubojice iz bande Jove Stanisavljevića “Čaruge”, kao napr. Nikola i “Stevo” Budak, koje je Moša Pijade u Mitrovici i Lepoglavi preodgojio u prave ‘proletere’.
U ovoj ofenzivi na Gospić u proljeće 1943. partizani još nisu imali dosta teškog naoružanja, a, tad već povremena, pomoć “Zapadnih saveznika” još uvijek je išla četnicima Draže Mihailovića u Srbiji. Nu četnici koji su prešli u partizane i dalje su održavali veze sa svojim talijanskim mentorima. Uz te tobože konvertirane četnike i veliki broj dalmatinskih “Hrvata”, talijanaša i orjunaša koji su se još u početku rata priključili partizanima također su šurovali s Talijanima kojima je, kao i njima, svaka hrvatska država bila trn u oku. Sada Talijani počinju naoružavati partizane. A pošto je svakome bilo jasno da je podpuni kolaps talijanske vojne mašinerije (bolje reći mizerije ) neizbježan, postignut je sporazum kojim je dogovoreno da će po objavi kapitulacije Talijani sve naoružanje i drugu opremu predati partizanima. Što se i dogodilo. Titini partizani i njihovi potomci i dan danas pokušavaju dokazivati da su Talijanima silom oduzeli naoružanje, ali stvarna zbivanja dokazuju drugačije. Na primjer, na sam dan kapitulacije Hrvatska vojska napada talijansku posadu u Klisu. Klis brane sdružene snage Musolinijevih fašista i Titinih komunista. Nije li se ono sam Tito neprestano hvalio kako je na dan kapitulacije jedna cijela talijanska brigada zvana“Garibaldi” priješla u njegove partizane? A koliko je Talijana priješlo u hrvatsku vojsku? Nijedan !
I tako, po kapitulaciji Talijani sve preostalo oružje, uključivši lako i teško topništvo, tenkove i druga oklopna vozila, te strjeljivo, zalihe hrane i odjeće predaju partizanima, a četnici u Lici, Hercegovini i Dalmaciji masovno prelaze u partizane.
Tako ojačani i naoružani partizani se spremaju osvetiti Gospiću. Cijeli mjesec dana sa svih strana privlače u okolicu Gospića velike partizanske snage (oko 15.000 partizana) i goleme količine oružja. Opet su tu, sada nadopunjene, ‘Proleterske divizije’ - 6. Lička i 8. Kordunaška, koje su u prošlom napadu na Gospić bile decimirane. Do polovice listopada uspjevaju zauzeti skoro sva sela oko grada i presjeći sve komunikacije. Gospić je podpuno izoliran.
Obrana Gospića sastoji se od 31. Jurišne bojne, dijela 9. bojne, 4 voda domobrana i 20-ak oružnika (svega oko 1.500 ratnika). Na noć između 17. i 18. listopada počima napad, topovskom, bacačkom i strojničkom paljbom sa svih strana. Ujutro, misleći da su, ako ne dotukli onda barem smekšali obranu i da će bez imalo odpora zauzeti Gospić, partizani pjevaju
- “U Gospiću samo jedna bojna, Paveliću i ta je pokojna”.
A onda uz urnebesnu viku histeričnih partizanki počimaju s jurišima sa sve četiri strane. Nu branitelji nisu bili niti dotučeni niti ‘smekšani’, niti su spavali, nego su dobro razmješteni i ukopani s punim strojnicama čekali partizanske juriše kako u Smiljanskom polju na zapadu, tako na riječicama Novčici i Jadovi na jugu i iztoku i na rijeci Lici na sjeveru.
Svi partizanski juriši su odbijeni. Teren izpred linije obrane pokriven je leševima njihovih “jurišnika i jurišnica”.
Nu bijesni i pijani partizani ne prestaju s jurišima, nego uz još veću viku i vrisku navaljuju na obranu preko leševa svojih drugova, ali kao snoplje padaju pokošeni rafalima strojnica ili od nagaznih mina koje su branitelji očekujući njihov napad postavili izpred linije obrane. U obranu je uključeno sve civilno pučanstvo: žene, djeca, starci i starice - sve što je moglo hodati i na bojište nositi strjeljivo, vodu i hranu, previjati i prenositi ranjenike, sve što je na bilo koji način moglo biti od pomoći. Tu se vodila borba na život i smrt baš onako kako je u svojoj pjesmi opisao stari ustaša ‘povratnik’, moj prijatelj i suborac u Kanadi, pok. Marijan Šola, gdje kaže:
Gospić, Kupres, Fazlagića Kula,
Borba se je na sve strane čula.
Tu je borba mjesecima bila
Kakvu povijest nije zapamtila.
Borilo se bez kruha i vode,
Otac padne sin po pušku ode.
Majka svoga zamjenjuje sina,
Majka sina, žena svoga muža,
Ljuti odpor k’o muškarac pruža.
Poslije golemih gubitaka u tim jurišima, partizani opet otvaraju koncentriranu baražu iz svih topova, tenkova i bacača. Od jedne granate pogiba zapovjednik obrane domobranski pukovnik Jure Prpić. Na njegovo mjesto dolazi pukovnik Mirko Zgaga. Poslije nekoliko dana i on pada od jedne komunističke granate. (Grob mu je u Gradskom groblju sv. Marije Magdalene u Gospiću, na glavnoj aleji kod kapelice, a na sahrani je počasnu počasni plotun pucala postrojba gospićkih gimnazijalaca koji su bili u obrani grada, op. ured.)
Zapovjedništvo obrane prima zapovjednik 31. ustaške jurišne bojne, bojnik Delko Bogdanić.
Druga bitka za Gospić 1943.
Borbe se vode već više od tjedan dana. Svi branitelji Gospića, ustaše, domobrani, oružnici i civili, danju i noću bore se nadljudskim snagama protiv nadmoćnog neprijatelja. Uz Delka tu su vrsni častnici: satnik Slavko Hajdinović, bojnik Ventura Baljak i satnik Leo Grandovec “Gumeni”. Ovaj hrabri častnik bio je u jednoj od prošlih bitaka ranjen u nogu, pa je kad bi hodao izgledalo kao da malo poskače (kao da je napravljen od gume) za to je dobio taj nadimak. Najjači partizanski napadi su iz pravca Bilaja na iztoku i Budačke ulice na sjeveru. Iz pravca Bilaja partizani već u nekoliko navrata jurišaju na bilajski most, ali tu su branitelji dobro ukopani s teškim i lakim strojnicama i bacačima i dobro su obskrbljeni stjeljivom. Svaki partizanski nalet ne samo da je bezuspješan, nego i uzaludan. Vidjevši da se tim jurišima neće postići ništa, osim golemih gubitaka u ljudstvu, partizani pokušavaju most prijeći talijanskim bornim kolima i tenkovima, ali tu ih direktnim pogodcima ruše topnici Lea Grandovca, a pješačtvo koje ih prati kose ‘šarci’, ‘brnci’ i ‘zbrojovke’ prekaljenih ratnika 31. Ustaške jurišne bojne. I kod budačkog mosta na sjeveru obrana je dobro razpoređena i ukopana. I tu, poslije ogromnih gubitaka partizani vide da s njihovim divljim jurišima neće ništa postići, pa i tu dovlače tenkove. Nisu sigurni da pod most nije postavljen eksploziv ipak prema mostu šalju dva tenka. Most je uistinu bio ‘miniran’, ali Delko je naredio da ga se ruši samo u slučaju da ga se više ne može obraniti (vjerojatno zato što je znao da će mu trebati kad bude partizane gonio prema Korenici). I tu partizanske oklopnjake čeka dobro postavljena obrana. Iza ruševine kuće Ugarkovića na južnoj strani mosta ukopana su dva topa i nekolika bacača, a u rovu uza sam most s protutenkovskim bacačem “panzerfaust” čeka ih vodnik Stilinović. Partizani tuku položaje obrane iz svih oružja. Tenkovi se približavaju mostu. Hrvatski topovi i bacači odgovaraju. Nekoliko granata pada oko tenkova. Drugi tenk je pogođen, ali prvi velikom brzinom pokušava prijeći most. Na dometu je panzerfausta, ali Stilinović ne puca. U rov uskače bojnik Baljak i vidi da Stilinović ne puca jer je teško ranjen. Tenk je već vrlo blizu. Baljak zgraba panzerfaust, puca - uništava tenk ali pri udaru granate u tenk na tako maloj udaljenosti i sam biva ranjen gelerima. Vidjevši da je bojnik ranjen jedan vojnik (bolničar) priskače i pokušava mu s lica brisati krv, ali Baljak ga odgurne i izdere se: “Meni ne treba pomoć, odlazi i pomozi onima kojima je više potrebna”! I taj partizanski nalet je zaustavljen. Kako bi se ‘reorganizirali’ partizani se povlače. Na tom sektoru za nekoliko narednih dana napadi jenjavaju. Samo tuče njihovo topništvo i tu i tamo se puškara. Nu ubrzo, s pristiglim snagama 19. i 35. brigade, opet počimaju s jurišima. Ali sad više nisu tako agresivni kao u onim na početku bitke. Nema više one vriske partizanki: “Udari Jovanka - Nagari Desanka” ! Sad partizanke zovu ustaše i domobrane da se predaju, pa će biti p....ke koliko god hoće. Branitelji im odgovaraju: “Ušljiva vlaška bando, dođite malo bliže - čekamo vas”.
Na položaje u Smiljanskom polju na zapadu, Kaniži i Podoštri na jugu, navaljuju partizani Jakova Blaževića,“Brace” Markovića, Jerka Sudara, Miška Došena i drugih učenika Moše Pijade, te povratnika iz Amerike komuniste Ivana “Đana” Uzelca - sve hulja do hulje. Nu, uza sve napore, ni njima ne polazi za rukom svladati branitelje koji su odlučni boriti se do posljednjeg ratnika, do posljednje bombe i posljednjeg naboja.
Oko Gospića leži masa razpadajućih partizanskih leševa koje radi prevelikog broja i blizine strojnicama branitelja partizani nisu u stanju odnijeti i pokopati. U prvim danima studenog branitelji primjećuju da su partizanski napadi sve rjeđi i slabiji. Na južnoj i zapadnoj strani bojišta partizani se povlače i bježe prema Velebitu. Jedan dio okreće prema Divoselu i odlazi na “oslobođena” područja na iztoku Like, a drugi kroz Smiljan i Bužim na zapadu dolazi na Baške Oštarije na Velebitu. Tu ih iznenada kroz zaseljak Stupačinovo iza leđa napada jedna ustaška satnija pod zapovjedništvom satnika Fabijana Došena, podpuno ih razbija. Primjećuje se povlačenje partizana i na ostalim sektorima.
Onaj najjači dio na sjeveru povlači se preko Široke Kule i Ljubova i bježi prema Krbavskom polju. Nu branitelji ne slave pobjedu, nego se daju u potjeru za partizanima koje na 10. studenog stižu u Buniću i podpuno ih razbijaju. Partizani bježe i iza sebe ostavljaju svu opremu koju su imali uključivši i 5 topova. U ovim bitkama sve partizanske “divizije” koje su sudjelovale u napadu na Gospić bile su desetkovane. Posebno ona ‘6.lička‘ koja je tobože 6 mjeseci kasnije u Drvaru “spasila maršala”.
Nikad više, do pred sam konac rata, partizani se nisu usudili napasti Gospić. U ovoj bitci pali su mnogi branitelji. Pao je pri koncu bitke i hrabri “Gumeni”. Ali on kao i svi branitelji Gospića koji su u najtežim borbama bili čvrsti kao stanac kamen ostaviše nam u baštinu primjer kako se Hrvat uvijek znao častno boriti, i umirati, za svoju Domovinu.
NEKA IM JE VJEČNA SLAVA !
Zanimljivo je da ni u njihovoj “istoriji NOB-a”, ni u “povijesti” koju pišu čifuti-boljševici Goldsteini i drugi, nema takorekuć ni spomena o ovoj bitci. Zanimljivo, ali ne iznenađujuće, jer svi znamo da istini nema mjesta u “povijesti” kojoj su revizionizam, podle dezinformacije i bezočne laži temeljni izvor informacija, njena srž i čitav sadržaj, početak i završetak.
Bez obzira na to što danas blebeću, četnici, srbokomunisti, zionisti-boljševici i njihovi “povjesničari” vrlo dobro znadu da su 1943. na Gospiću slomili zube. Nu očito je da su bili toliko glupi da ništa iz toga nisu naučili pa su i u ovom Obrambenom ratu 1991.-1995. opet došli na njemu slomiti svoje zube i, na koncu, svoj zločinački vrat.
ličke-novine@licke-novine.hr
www.licke-novine.hr (http://www.licke-novine.hr)
23. rujna 2013. u 9.30 sati
Piše Zvornimir Došen
Eto priče i s druge strane. :wavey
-
Bitke za Gospić 1943.
Bez obzira na to što danas blebeću, četnici, srbokomunisti, zionisti-boljševici i njihovi “povjesničari” vrlo dobro znadu da su 1943. na Gospiću slomili zube. Nu očito je da su bili toliko glupi da ništa iz toga nisu naučili pa su i u ovom Obrambenom ratu 1991.-1995. opet došli na njemu slomiti svoje zube i, na koncu, svoj zločinački vrat.
Da očigledno nisu ništa naučili kada su 1945 na kraju pobijedili - ako pristanemo na debilnu nazovi tezu da su iste snage napadale 43 kao i 91. :facepalm
-
Napadaj dvaju goveda na Talijance 1927. g. (bunkera na Židovju još nema) :facepalm
(http://img62.imageshack.us/img62/9386/6px4.jpg)
(http://img818.imageshack.us/img818/682/gg9z.jpg)
(http://img542.imageshack.us/img542/1267/qizy.jpg)
-
Iz današnjeg N.L.
Igraće karte "Modiano" proizvodile su se u Rijeci
Brand "Modiano" dobro je znan ljubiteljima kartaških igara. To je, naime, jedan od najpoznatijih proizvodača karata u svijetu. A kako su u prošlosti izgledale karte za igru, ali i reklame za raznovrsne proizvode našega kraja poput reklame za nekadašnju Romsinu rafineriju, današnju INU, ili reklame na prijelazu prošloga stoljeća za riječku čokoladu Vedjegy čiji je zaštitni znak bio slonić ill onu za riječki pjenušac Sans Souci te mnoge druge zanimljive eksponate i originalne plakate, ali i skice iz produkcije tvrtke Modiano s kraja 19. i početka 20 stoljeća, moći ćemo vidjeti na izložbi naslovljenoj "Modiano: Od Trsta do Rijeke" koja se otvara u utorak, 15. listopada u Galeriji Kortil (18 sati) u sklopu Dana talijanske kulture i talijanskog jezika, u organizaciji Talijanskog konzulata u Rijeci. Tom prigodom razgovarali smo s kustosom izložbe Claudiom Dubsom, rođenim Riječaninom koji od Drugog svjetskog rata s obitelji živi u Italiji, a čiji su otac i stric bili medu čelnim ljudima tadašnje Rafinerije na Mlaki.
Claudio Dubs je godinama radio za "Modiano", a sad a je glavni arhivist i kustos izložbi te renornirane tvrtke čije se sjedište nalazi u industrijskoj zoni u Trstu, a koja je između dva rata imala i filijalu u Rijeci, na Potoku.
Otkriće arhiva
O postavu izložbe Dubs kaže:
- To je četvrta izložba koju priređujemo, a za godinu dana imamo u planu realizirati i petu - ·u Budimpešti. Prvu smo priredili u Gorizi, a sve je zapravo počelo otkrićem arhiva kad je vlasnik uvidio kakvo povijesno bogarstvo ona čuva. Jednom prilikom arhiv su posjetili i djelatnici Ministarstva kulture iz Rima i kad su vidjeli što sve imamo pohranjeno, rekli su da je to kulturno blago koje valja pomno čuvati. trebalo mi je godiinu dana da katalogiziram sav materijal. Čim je bilo moguće, krenuli smo u realizaciju izložbe o "Modianu". Iz arhiviranih podataka je vidljivo da je "Modiano", u svojoj poslovno-dizajnerskoj filozofiji, uvijek inspiraciju pronalazio u povijesnoj grudi. U arhivu sam pronašao mooge knjige s različitim crtežima koji su poslužili za nove radove. Jedan od tih je iz Budimpešte, a koji je zasigurno bio realiziran u Rijeci.
Plakati i reklame
Cilj ove izložbe je da publici pokažemo gradu koja nije nikada prije izlagana na ovom području, a tiče se dakako Rijeke, ali i Dahnacije i Istre, Naime, plakat reklama koje su izložene predstavljaju proizvode iz tih krajeva. Svaku izložbu koju smo do sada priredili koncipirali smo tako da bismo stavili naglasak na reklame koje su izrađene za regiju.
No, uvijek postoji nit koja povezuje neke regije te smo tako na ovoj izložbi donijeli i radove vezane za pomorstvo i tršćanski Lloyd iii, pak, ilustraciju broda Giulia kojim se početkom prošloga stoljeća putovalo u Ameriku u potragu za boljim životom te je iznimno zanimljivo pogledati ze radove.
Tvrtka "Modiano" jedno od svojih sjedišta imala je i u Rljeci, na Potoku, a riječ je o zgradi koja se nalazi na spoju ullca Nikole Cara l Rikarda Katallnića Jeretova.
- U Rijeci su se proizvodile karte za igru. Zgradu je projektirao arhitekt Ambrosini. o tome je srećom napisana i knjiga. Na ovoj izložbi je predstavljen i crtež, akvarel, Centaura, prve marke karata "Modiano".
Paplr kao novac
No, "Modiano" je osim karata izrađivao i kutije za njih, a reklamni flayeri bili su korišteni i za izradu kalendara.
Blokić s datumima krasio je ukrasni okvir s kartama. Na izložbi ćete vidjeti i tih nekoliko primjeraka. Uz to, naglasio bih da su karte bile zastupljene diljem svijeta, a to su i danas. No prije karata ·"Modiano" je proizvodila i papir za cigarete koji je bio iznimno cijenjen zbog svoje finoće i to toliko da se u nekim dalekim zemljama koristio i kao sredstvo za razmjenu dobara, što znaći da je vrijedio isto koliko i njihov tamošnji novac.
Kollko eksponata je zastupljeno na izložbi
- Pedeset, s tim da nisu svi usko vezani uz Rijeku, premda uvijek postoji neka tajna veza, da tako kažem. Najstariji reklamni pano datira iz cca. 1890. i to je onaj IndraThe, tj. lndra čaja, a iz istog razdoblja datira i onaj za reklamu cementa Portland ,iz Splita a recimo onaj Romsa rafinerije, koji se nalazi na naslovnici kataloga, izrađen je 1927. godine,
Jedan od ponajboljih dizajnera bio je Giuseppe Sigon čija je obitelj bila zaposlena u "Modianu". Svi su bili iznimno kvalitetni dizajneri tijekom različitih epoha. U "Modianu" su radili dizajneri ovoga kraja, iz Rijeke, ali i izMađarske i Trsta: Orell, Lenard i mmogi drugi. Popis je doista dug. Početkom 20. stoljeća Modiano je razvio reklamne panoe te je unutar tvrtke utemljio i školu za dizajnere. Primjerice Giuseppe Sigon bio je prvi uspješni dizajner reklamnih plakata, a potom i njegov sin te ostali članovi obitelji.
lz Soluna u Trst
Saul David Modiano rođen je 1840. u Solunu. Potekao je iz poznate trgovačke obitelji. Njegov je otac uveo željeznicu u Makedoniju, a Saul se, nastavljajući očevim stopama, počeo baviti staklom. Kako je želio rasprostraniti svoju trgovačku aktivnost iz rodnog Soluna, preselio se u Trst, tada iznimno jak trgovački centar. Godine 1868. osnovao je tvrtku "Modiano". Najprije je proizvodio papir za cigarete, potom reklamne panoe, a onda od 1873. igraće karte. Bio je iznimno kreativan i uspješan poslovni čovjek. Tvrtku je nakon njegove smrti naslijedio sin Ettore, koji je također bio sposoban manager, a potom njegove kćeri i njihova djeca. No, prije nekoliko godina, točnije 1986. godine, tvrtka je prodana i sada je u vlasništvu Guida Crechicija, podrijetlom iz Zadra, koji joj je dao novi vjetar u leđa.
Sandy Uran
Silvano Ježina
(http://i1256.photobucket.com/albums/ii492/Emil_Emili/15_zps7cf1c532.jpg) (http://s1256.photobucket.com/user/Emil_Emili/media/15_zps7cf1c532.jpg.html)
(http://i1256.photobucket.com/albums/ii492/Emil_Emili/Modiano_zps04434217.jpg) (http://s1256.photobucket.com/user/Emil_Emili/media/Modiano_zps04434217.jpg.html)
-
Kako je mala “školjka” nadmudrila vlasnika tvornice torpeda
Tko god je s Korza skrenuo u Kružnu ulicu zasigurno je ugledao tri kamena stupa koji ometaju prolazak vozila. Stupovi su tu postavljeni početkom stoljeća, a postavili su ih tadašnji vlasnici “Zlatne”. Zbog čega?
Bogati engleski industrijalac Robert Whitehead, Riječanima znan kao vlasnik Tvornice torpeda, posjedovao je nekolicinu zgrada u tom dijelu grada. Točnije, zgrade broj 2, 4, 6 u Kružnoj i 3, 5, 7 u Dolcu. Kada su za njegov račun radnici izvodili radove na njegovim zgradama u Kružnoj ulici, materijal su svakodnevno prevozili kolima iz Kružne kroz Školski prolaz na Korzo. Tadašnji vlasnik Zlatne školjke pobunio se zbog toga tvrdeći da mu Whiteheadovi radnici oštećuju fasadu na zgradi i tjeraju goste. No, ne samo da se pobunio, već je odlučio stvar preuzeti u svoje ruke te je postavio dva kamena stupa uz rub zgrade i treći na sredinu prolaza onemogućivši svako daljnje kretanje kola pored restorana. Whitehead je kasnije na sudu ishodovao odluku da se stupovi maknu, ali to nikad nije i realizirano.
http://www.zlatna-skoljka.hr/
-
Martinšćica, prva lokacija riječke Rafinerije
Promotrimo li danas zaljev na istočnom ulazu u Rijeku, imenom Martinšćica, u kojemu se nalazi brodogradilište Viktor Lenac, malo komu bi palo na pamet kako ono ima veze s riječkom Rafinerijom. A ima.
Nakon što je listopada 1882., prije točno 125 godina, donijeta odluka o izgradnji Rafinerije, za mjesto njezina podizanja bila je izabrana upravo Martinšćica. Kako prikazuje ulje na platnu Antonija Francesca Luppisa iz 1885., tih se godina u zaljevu nalazila građevina jedne gradske zdravstvene ustanove, lazareta, te omanji „škver“ na zapadnoj strani zaljeva. Od obale na vrhu zaljeva prema unutrašnjosti, među okolnim padinama, širilo se zeleno, ravno područje. Idealno za nov pogon.
(http://www.ina.hr/UserDocsImages/slike_web/vremeplov_martinscica.jpg)
Vlasnici buduće Rafinerije već su početkom studenog 1882. kupili to zemljište. No, njihov graditeljski plan ipak se nije ostvario. Na «želju» tadašnje Vlade u Budimpešti da se pogon gradi na teritoriju grada Rijeke, koje je bilo u nadležnosti mađarskog guvernera – riječ je o uskom području od Rječine na istoku do Kantride na zapadu i Jelenja na sjeveru – Rafinerijini vlasnici od Martinšćice su odustali. Istog mjeseca i za istu namjenu kupljeno je novo zemljište, na današnjoj Mlaki.
(sa ina.hr)
-
http://www.bezgranica.hr/
Dovršen dokumentarni film "Nonićeva tiramola"
Ekipa Bez granica je proteklog vikenda dovršila prvu (kraću) verziju dokumentarnog filma "Nonićeva tiramola" koja će se koristiti u našoj multimedijalnoj instalaciji.
Tijekom proteklog mjeseca snimljeno je gotovo 5 sati dokumentarnog materijala pa je bilo vrlo teško odabrati sadržaja za dvadesetak minuta koliko je bilo ograničenje. Cijela instalacija, u sklopu koje će se moći pogledati i navedeni videomaterijal, moći će se premijerno pogledati 22. listopada navečer u Malom salonu, te sljedećih nekoliko tjedana na istom mjestu. O pojedinostima izložbe i točnom vremenu otvaranja bit ćete pravodobno obaviješteni u medijima, i naravno na ovim stranicama!
Ostali sadržaji biti će uskoro dostupni na našim web stranicama s poveznicom
Smuggling Anthologies
-----------------------
Posljednje pripreme za sudjelovanje Društva na izložbi Antologije krijumčarenja
Društvo Bez granica multimedijalnom instalacijom "Nonićeva tiramola" sudjeluje na međunarodnoj izložbi "Antologije krijumčarenja" u organizaciji Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Otvorenje izložbe 22. listopada u 19 sati u MMSU, a nešto iza toga i razgled postava u Malom salonu na Korzu
U tijeku su posljednje pripreme za postavljanje multimedijalne instalacije "Nonićeva tiramola" kojom Društvo štovatelja baštine Bez granica sudjeluje na međunarodnoj izložbi "Antologije krijumčarenja" u organizaciji riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti . Izložba na kojoj će biti izloženo dvadesetak radova trajat će od 22. listopada do 4. prosinca u prostorima MMSU-a i Malom salonu na Korzu, a selektori izložbe instalaciju "Nonićeva tiramola" odlučili su postaviti u prostoru Malog salona gdje će se izložba svečano otvoriti 22. listopada nešto iza 19 sati, nakon službenog otvaranja u prostoru MMSU Rijeka, Dolac1. Instalacija "Nonićeva tiramola" u prostoru Malog salona bit će postavljena nešto kraće od drugih radova u MMSU, nešto manje od 20 dana zbog drugih predstojećih programa Malog salona, a potom će se preseliti u prostor Mjesnog odbora - Zavičajni muzej Drenova (u osnutku), Drenovski put 138a, gdje će ju moći razgledati i svi oni koji u navedenom razdoblju ne stignu pogledati izložbu u Malom salonu.
Projekt "Antologije krijumčarenja" međunarodni je interdisciplinarni projekt o tradiciji sive ekonomije (šverc, kontrabant) zamišljen kao kombinacija izložbi, simpozija i radionica (istraživanja) koji će se odvijati na tri lokacije: u MMSU Rijeka 2013. godine, u Mestnom muzeju u Idriji 2014. godine i galeriji Trieste Contemporanea iz Trsta 2014. godine. Ideja izvire iz prošlosti naše šire regije koja se tokom povijesti našla u središtu povijesnih silnica gdje su se često mijenjale granice država što je itekako utjecalo na sudbine stotina tisuća ljudi. Također, život uz granicu i na granici sobom je donosio mnoge praktične probleme preživljavanja, a jedan od temeljnih načina hrvanja ljudi s društvenim sistemima i državnim propisima bio je i pribjegavanje švercu kao jednom od osnovnih načina pribavljanja dobara potrebnih za život. Danas je to razdoblje prevaziđeno, u Europi je nasreću na snazi mirotvorna politika brisanja međudržavnih granica i snažnije udruživanje u Europsku uniju, no baš zato ne treba zaboravljati neka druga tegobna razdoblja i napore ljudi koji su se nekada nosili s životnim poteškoćama uvjetovanima povijesnim silnicama kako god su znali i umjeli.
Kako je program ove međunarodne izložbe odnosno javni poziv umjetnicima, povjesničarima, teoretičarima, stručnjacima, sociolozima, građanima... za sudjelovanje u projektu "Antologije krijumčarenja" u direktnoj koleraciji s programskim osnovama i nastojanjima Društva štovatelja baštine Bez granica da se i djelovanjem Zavičajnog muzeja na Drenovi ne zaboravi prošlost ali i radi u korist drugačije, prosperitetnije budućnosti i za građane nekad razdvojene Drenove ali i šire, sasvim je razumljivo da se Društvo proljetos prijavilo na natječaj, odnosno javni poziv Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci za sudjelovanje u projektu "Antologije krijumčarenja". Prijavljen je projekt "Nonićeva tiramola" s podnaslovom "Šverc uz talijansko-jugoslavensku granicu 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća na prostorima naselja Pašac i Drenova". Instalaciju "Nonićeva tiramola" sada nećemo podrobnije opisivati i predstavljati kako ne bi narušili atraktivnost "premijere" u utorak 22. listopada u Malom salonu. Recimo samo da taj multimedijalni projekt kombinira "fizički" postav kojim s ilustrira određeno područje "šverca" u našim krajevima sa živim snimkama "s terena" ali i živim svjedočenjima sudionika ili svjedoka tih događaja; dok je sve popraćeno i najmodernijim komunikacijskim tehnologijama kojima je omogućeno i samostalno uključenje posjetitelja koji "pametnim" telefonima mogu samostalno istraživati sadržaje vezane uz temu postava.
Projekt je na zadovoljstvo Društva i kreatora projekta "Nonićeva tiramola", a to je u prvom redu inicijator i glavna pokretačka snaga u autorskom timu Damir Medved, prihvaćen za sudjelovanje na izložbi od međunarodne ekipe selektora; a dodatno priznanje kreatorima projekta je i odluka selektora da se instalacija "Nonićeva tiramola" postavi u samom središtu grada, u Malom salonu na riječkom Korzu.
Stoga sve zainteresirane i ovim putem pozivamo da posjete zanimljivu izložbu "Antologije krijumčarenja" i razgledaju izložene radove, a posebno "Nonićevu tiramolu" Društva Bez granica.
Robert Zeneral
-
Jedna zgodna pričica iz našeg kraja, a vezana uz kave i lov, a zabilježio ju je Ivo Jardas:
KAKO SU ZECI KAVU POJILI[size=150][/size]
Franina Jurašev počeo je na svojem posjedu na Lončevoj Griže sa exploatacijom kamena, prerađujući isti odmah u kameno-klesarske prpizvode (ukrase za prozore, vrata, stupove, kapitele, grla za šterne itd.) Posap je krenuo vrlo dobro budući da su obližnji gradovi Rijeka i Opatija vapili za tim proizvodima. Ubrzo je Franina došao do 20-tak zaposlenih, što kavadora, što klesara. Isto tako brzo kapala je i lova i naš se dojučerašnji kmet Franina Jurašev počeo što bi Halubajci rekli, "držat više na gospocku". Između ostalih statusnih simbola koje je morao usvojiti, Franina je postao i lovac. U to je vrijeme (druga polovica IXX st.) lov bio vrlo skup sport, a podrazumIjevao je osim opreme, dozvola i slično i ono što danas nazivamo "treće poluvrijeme", odnosno cijelonoćnja bančenja po gostionama uz bogatu trpezu koju je uz to trebalo i obilato zaliti. Ki noći gubi taj dan krati kažu ljudi, pa je tako i naš Franina počesto odsustvovao iz svoje kave, a gdje nema gospodara zna se... kola krenu nizbrdo. Kako je brzo posao procvao još je brže i propao, a naši ljudi poznati kao veliki rugjifci sačuvali su priču "Kako su zeci kavu pojili", a ja ju eto vama prenosim. Nadam se da ću jednog dana prošetat do Lončeve griže i poslikat kavu ku su pojili zeci. :fotka
-
ČA TI JE TA INTERNET DANASKA
komentirao je jučerašnje događaje moj tast, a ja bi dodao i ovaj i njemu slični forumi. Možda ću vas malo razočarat, ali u ovoj priči su dodađaji i likovi stvarni, a imena izmišljena zbog zaštite identiteta nekih osoba. A kako cijeloj pričijš nije kraj, ukoliko dobijem privolu štoriju ću zapisat sa stvarnim imenima.
Svojedobno sam objavio 3 slike hotela i pansiona čiji se je posljednji vlasnik priženio u obitelj moje žene i usput ispričao kratku pričicu o meni do tada poznatim činenicama.
Jučer ujutro dobio sam pp jednog novopečenog člana koji mi piše da je vidio moje slike te bi ukoliko nešto više znam o familiji L rad samnom porazgovarao. Odgovorio sam da su moja saznanja vrlo skromna, ali bože moj, evo ti broj telefona pa ti zovi... I eto ga oko podne. Vidim, slovenski mobitel. Nakon pred\avljanj/i telefonskog upoznavanja opet isto pitanje. Ja mu objašnjavam kakve ja veze imam sa tom obitelji, našto me A moli da li je moguć3da se vidimo jer, eto, nisu to baš stvari o kojima se priča telefonom. Ma može, kako ne, ali ja sam ipak u "nevoznom" stanju. Ma nije to problem, kaže A dolazim ja kod tebe. I eto njega u popodnevnim satima. Da ga jebeš, nismo imuni na ocjenjivanje ljudi na osnovu izgleda ili bar onako.. prvi dojam...a bogami, fin gospodin, godinicu mlađi od mene, auto bembara da se smrzneš. Kurtoazni uvod u razgovor i onako pomalo neugodno oboje smo svjesni da A nije došao iz Nove Gorice da komentira moj gips na nozi i koliko će trajat rehabilitacija. Pređimo, dakle, na stvar... Znate, ja ne znam kako ćete vi reagirati na ono što ću vam reći, to možda nije ugodno, ne bih vas htio ni na koji način povrijediti, započeo je A pomalo patetično. Ma samo ti pucaj, ča sad, ča je tu je.
Da li ste dobro poznavali J.L.-a? Ja kažem da ga znam tek iz priča jer je umro 3 godine prije nego smo žena i ja započeli našu love story, ali moja žena ga je poznavala jako dobro. Dapače, u godinama kada nam je Italija bila El dorado, barba J.L. sa svojom ženom bio nam je sigurno utočište u mondenom talijanskom ljetovalištu u koje je doslio nakon tridesetak godina provedenih u Americi, a kako je također preko Italije emigrirao nakon što su mu opatijski drugovi objasnili da kuća, hotel i pansion više nisu njegovi već "naši".
Znate, zapravo ne znate, ali sad ćete znat da sam ja njegov unuk ptozbori A i zašuti čekajući našu reakciju. Ja gledam u ženu, ipak to je njen rod. Iznenađena je, možda i lagano šokirana, ali što je tu je. Uostalom, ni iz džepa ni u džep, jedino...ono...ki bi bil rekal da je barba J.L. imel vanbraćčne dece, a on i žena, danas vitalna 92-godišnjakinja nisu mogli nikad imat djece. Priča nam A svoju priču o majci koja je rođena 1943. u Trstu, a začeta je dok je baka bila kuharica u hotelu u kojem je vlasnik, ali i šef kuhinje bio J.L. Pokojna baka o tome nije htjela govorit ni svoj kćeri, a kamo li malodobnom unuku. Stoga su saznanja A vrlo štura, tek zna ime, zna da je bio vlasnik istoimenog pansiona čije sam ja slike objavio, a on pronašao na internetu . I eto ga tu, da pokuša nešto saznat, da bar vidi sliku svog djeda kojeg nikad vidio nije. Zasučimo rukave, pljunimo u šake i slažimo kockice mozaika. Zovemo rođake i svi koji su u mogućnosti, ostavljaju poslove, oblače se i dolijeću expressno nakon što su čuli o čemu se radi. Prvo saznanje: nije da se nije ništa znalo, znali su neki stariji jer je krajem 60-tih došla majka od A i rekla im da je ona nezakonita kćer J.L.-a i da ih moli za njegov tel. broj. Stanje šoka bilo je takvo da su sazvali "kućni savjet" na kojem je odlučeno da se ide na taktiku silenzio stampa. Pokojna nona uvjerila je svoju familiju da je najpametnije nemeješati se jer ....ki zna ka j ta ženska. Zna da je J.L. va Merike pak njoj dolari diše. Mama od A pokušava i petnaestak godina kasnije doć do kontakta preko moje punice. No, zavjet šiutnje još je na snazi. I eto treća sreća, tek je A uspio probiti blokadu i doći do kakvih-takvih saznanja za sad... jer slijedi nastavak priče slijedećeg vikenda kada A dolazi na 2 dana. Dočekat će ga fotografije nonota kojeg nije vidio još nikad, obići će kuće koje su bile vlasništvo njegovih predaka, a spavat će u hotelu svog nonota. U hoteklu u kojem je njegova majka začeta.
Malo za kraj:
J.L. je rođen u Opatiji 1912 . od oca Austrijanca i majke Čehinje, a koji su u Opatiju došli početkom XX st. uložiti svoj popriličan imetak i usput ga i oploditi. Kupili su vilu na moru te izgradili hotel i pansion(kad završi priča doznat ćete i koji), a da su imali namjeru još se širiti svjedoči i vlasništvo golemog zemljišta na zapadnoj strani Opatije kojeg su također drugovi prisvojili. J.L. je živio život nešto između vrijednog nasljednika hotelskog imperija i opatijskog bonvivana, a jedna od onih koje su na takvog švirlića pale bila je i mama našeg novog rođaka A. Prvi problemi javljaju se dolaskom njemačke vojske kada definitivno prestaje svaki oblik turizma osim vojnog u Opatiji. J.L. ima problema sa Njemcima, kakvih konkretno još ne znam, ali definitivno najveći problemi započinju sa dolaskom "osloboditelja". Kao pripadnik mrske kapitalističke klase J.L. završava u Via Romi. Mlada matujska frizerka M.V. organizira svjedoke koji će drugove uvjeriti da J.L. nije dejstvovao ni na koji način protiv naroda. Dapače, pomagao im je jer se osjećao Opatijcem. I nađen je kompromis: mi tebi, druže, slobodu, a ti nama eto ga na tuteka potpiši da ti nama za par lira sve ovo tvoje prodaješ. I prodo je tako crni sin J.L. svoje imanje u bescjenje, odveo svoju dragu M.V. na Volosko pred oltar sv. Ane i briši preko. Najprije 4 godine u talijansku Cortinu gdje se zaposlio kod obiteljskih prijatelja kao kuhar, a njegova draga kao frizerka. Nakon toga sele preko bare, posjeduju restoran i frizeraj, odlaze u mirovinu i sele nazad "doma", blzu Opatije, a dovoljno d/eko od komunista, u Lido di Jesolo gdje gospođa M.L. i danas živi i to vrlo uspješno prkoseći svojim 92 na plećima čuvajući uspomenu na 12 godina starijeg supruga koji nsas je napustio 1981. u 69.-toj godini. Djece nisu imali, tj. ona ih nije imala, a kako smo sinoć u kasne sate doznali posredstvom naše rimske veze on je osim mame od A imao i nezakonitog sina. Tragamo za njim na osnovu nekih saznanja, pa će možda naš novi rođak doznati za jos ponekog srodnika.
Dakle....što reć....sapunica ide dalje......
-
Jazbac :999 :bravo2
Nemam riječi. Lijepo.
-
Da li ste dobro poznavali J.L.-a? Ja kažem da ga znam tek iz priča jer je umro 3 godine prije nego smo žena i ja započeli našu love story, ali moja žena ga je poznavala jako dobro. Dapače, u godinama kada nam je Italija bila El dorado, barba J.L. sa svojom ženom bio nam je sigurno utočište u mondenom talijanskom ljetovalištu
Ti ga znaš samo iz priča ali bio vam je "utočište" zajedno sa ženom? :hmm
, obići će kuće koje su bile vlasništvo njegovih predaka, a spavat će u hotelu svog nonota.
Je li denacionalizacija završena? :coolwink
definitivno najveći problemi započinju sa dolaskom "osloboditelja". Kao pripadnik mrske kapitalističke klase J.L. završava u Via Romi. Mlada matujska frizerka M.V. organizira svjedoke koji će drugove uvjeriti da J.L. nije dejstvovao ni na koji način protiv naroda. Dapače, pomagao im je jer se osjećao Opatijcem. I nađen je kompromis: mi tebi, druže, slobodu, a ti nama eto ga na tuteka potpiši da ti nama za par lira sve ovo tvoje prodaješ.
I što su drugovi napravili s njegovom imovinom? Možda potjerali radnike u prijevremenu mirovini ili na burzu, uništili hotel i prodali ga za zemljište i stavili novac u svoj džep ?
Ili pokrenuli "proizvodnju", tj zaposlili Opatijace i Matuljce, "dali" im posao s kojim su mogli hraniti obitelji, besplatno školovanje (mi va Kastve smo imali i besplatne udžbenike) i besplatno zdravstvo, a viškove ulagali ili nazad u firmu ili u trinaeste plaće a ne u Bently kao npr ne-drug Kerum? Uz sve anomalije nije sve bilo tako crno, barem ne za većinu.
-
Da li ste dobro poznavali J.L.-a? Ja kažem da ga znam tek iz priča jer je umro 3 godine prije nego smo žena i ja započeli našu love story, ali moja žena ga je poznavala jako dobro. Dapače, u godinama kada nam je Italija bila El dorado, barba J.L. sa svojom ženom bio nam je sigurno utočište u mondenom talijanskom ljetovalištu
Ti ga znaš samo iz priča ali bio vam je "utočište" zajedno sa ženom? :hmm
, obići će kuće koje su bile vlasništvo njegovih predaka, a spavat će u hotelu svog nonota.
Je li denacionalizacija završena? :coolwink :help2
definitivno najveći problemi započinju sa dolaskom "osloboditelja". Kao pripadnik mrske kapitalističke klase J.L. završava u Via Romi. Mlada matujska frizerka M.V. organizira svjedoke koji će drugove uvjeriti da J.L. nije dejstvovao ni na koji način protiv naroda. Dapače, pomagao im je jer se osjećao Opatijcem. I nađen je kompromis: mi tebi, druže, slobodu, a ti nama eto ga na tuteka potpiši da ti nama za par lira sve ovo tvoje prodaješ.
I što su drugovi napravili s njegovom imovinom? Možda potjerali radnike u prijevremenu mirovini ili na burzu, uništili hotel i prodali ga za zemljište i stavili novac u svoj džep ?
Ili pokrenuli "proizvodnju", tj zaposlili Opatijace i Matuljce, "dali" im posao s kojim su mogli hraniti obitelji, besplatno školovanje (mi va Kastve smo imali i besplatne udžbenike) i besplatno zdravstvo, a viškove ulagali ili nazad u firmu ili u trinaeste plaće a ne u Bently kao npr ne-drug Kerum? Uz sve anomalije nije sve bilo tako crno, barem ne za većinu.
Nespretno sam se izrazio, utočište se odnosi na familiju moje žene, a ja tamo nisam bio. Igrom slučaja moja djeca jesu, ali ja nisam.
Što se denacionalizacije tiče nisam te baš shvatio
a oko zadnjih zaključaka bolje mi je ne polemizirat jer za mene je to bila i ostat će zauvijek najobičnija pljačka jer ono što je moje ili tvoje ne može preko noći postat naše pa da ga j...š. Isto tako i obratno' ono što je 50 godina bilo naše postalo je Gucićevo, Kutlino, Todorićevo i kako se sve te lopine zovu
-
Što se denacionalizacije tiče nisam te baš shvatio
Mislim da je jasnije da jasnije ne može biti, kao da je isti razlog možda bio i djelom "silenzio štampa" kada su prvi puta pokušali komunicirati, jednom rječju - nasljedstvo :coolwink
a oko zadnjih zaključaka bolje mi je ne polemizirat jer za mene je to bila i ostat će zauvijek najobičnija pljačka jer ono što je moje ili tvoje ne može preko noći postat naše pa da ga j...š. Isto tako i obratno' ono što je 50 godina bilo naše postalo je Gucićevo, Kutlino, Todorićevo i kako se sve te lopine zovu
Ili što bi Rojs rekao - Tko je jamio, jamio.
-
Morskim tramvajem od plaže do plaže
Nije teško naslutiti, s onim drugim, standardnim, kopnenim tramvajem nije imao gotovo nikakve veze. Možda je i bolje što je tako, tragom podatka da se uličnog tramvaja Rijeka nekako olako riješila ranih pedesetih, a takvu sudbu, i sve ostalo što ide u paketu s njom, ne treba poželjeti nikomu, pa ni prometnom stroju. Reklo bi se, ni med tramvajima ni pravice: kopneni je imao obvezu razvoziti Riječane tijekom cijele godine, zbog čega je prizivao uobičajene asocijacije i sam bio smatran uobičajenim, dok je morski tramvaj to isto činio ljeti, povezujući točke uz gradsku obalu, zbog čega se uz njega povezivalo posebnije i poželjnije asocijacije, one na dokolicu, opuštanje, radost…
Ipak, netko zločest kazao bi kako je pravda spora, ali dostižna: danas su oba tramvaja podjednako spomen pusti. Riječani se već poodavno ne voze niti jednim. Štoviše, skupljači starih razglednica uzimaju primjerke s motivima nestaloga riječkoga uličnog tramvaja u ruke s veseljem, kao da im je u šake pala rijetka lovina, dok na pitanje o morskom tramvaju sliježu ramenima, čudeći se što li je to. Kolo sreće uokoli vrtjeti se ne prestaje…
Što zbog osjećaja pravednosti, što zbog činjenice da je ljetno doba, red je prisjetiti se onoga koji smo uspješnije zaboravili.
Što je to morski tramvaj? Posljednjih dana srpnja 1959. godine, Riječani koji su se sjatili na plažama bili su svjedoci nesvakidašnjeg prizora: promičućeg brodića sa 60 putnika koji je hitao na relaciji Rijeka – Martinšćica – Žurkovo – Urinj i obratno. Brodić je imao ulogu povezati uskuhale Riječane s točkama za rashlađivanje na području Kostrene, odnosno pojačati riječke veze s kostrenskim kupalištima da bi smanjio gužvu u autobusnom prometu, posebno neugodnu za ljetnih vrućina, te istovremeno poslužio kao udobna i brza veza stanovnika Kostrene s Rijekom. Netko ga je nazvao morski tramvaj. Moguće je da se to dogodilo u redovima njegovih organizatora, gradskog Turističkog društva i poduzeća Kvarner-express.
Da bi se na polaznoj točki, a riječ je o pristaništu na ušću Rječine, dobilo više prostora za ulazak i izlazak brodskih putnika, valjalo je s toga dijela obale maknuti naslaganu drvenu građu, koja se tu nalazila kao teret prevožen kroz riječku luku. Brodić je kretao na četiri vožnje dnevno u oba smjera, u jednom smjeru plovidba je trajala 40 minuta.
Kako su Riječani i Kostrenjani reagirali na pojavu morskog tramvaja? Prvog dana njegove plovidbe, posljednje subote u srpnju, brodić je vozio na predviđenoj relaciji gotovo prazan. Bit će da se informacija o toj prijevoznoj ljetnoj novosti tek trebala proširiti u javnosti. No, već drugog dana, u nedjelju, stvari su stajale bitno drukčije: brod je bio napunjen više nego pristojno, u pojedinim vožnjama prevozilo se i po 70 putnika. Vjerojatno su tomu pogodovale cijene vožnje. Za vožnju od ušća Rječine do Martinšćice valjalo je platiti 20 dinara, do Žurkova 30, a do Urinja 40 dinara. Vozni red je predviđao polazak s pristaništa u 8.30, u 10, u 13 i u 14.40 sati (radnim danom), te u 7, u 10, u 13 i u 19 sati (nedjeljom i praznicima).
Dobra iskustva stečena toga ljeta potaknula su sljedeće godine izgradnju manjeg broda specijalno za tu namjenu. Sredinom kolovoza 1960. u brodogradilištu Kantrida završena je izgradnja drvenog broda Grčevo, otvorenog tipa, za prijevoz 80 do stotinu putnika, dužine 17,5 metara i s gazom od jednog metra, te s kabinom za četiri člana posade. Brod je isprva opremljen dizelskim motorom Tvornice Torpedo od 60 konjskih snaga, koji se planiralo uskoro zamijeniti dizelskim motorom od 160-200 konjskih snaga. Korisnik broda bilo je izletište Martinšćica, u to doba omiljeno riječko kupalište. Štoviše, isto brodogradilište imalo je u planu izgraditi do kraja godine još dva takva broda za prijevoz kupača i ostalih putnika do plaža u blizini Rijeke. Red vožnje predvidio je prvu vožnju, s putničke obale u riječkoj luci, u 8.30 sati, a posljednja je kretala iz Martinšćice prema Rijeci u 23 sata. Grčevo je krenulo na prvi zadatak 16. kolovoza, a u prvih deset dana plovidbe, brodić je prevezao više od pet tisuća putnika. Tijekom dana, kretao je pet puta prema Martinšćici i Žurkovu, čemu valja dodati izvanredne plovidbe tri puta tjedno. Na mjestima pristajanja istaknute su table s voznim redom.
Brod je tom relacijom plovio do 1. listopada, kada završava sezona kupanja, nakon čega je dobio zadatak ploviti na kraćim izletničkim turama. Zima mu donosi zadaću prijevoza tereta, smatralo se da je najpraktičniji za lokalni prijevoz drva i vina. U planu je bio i prijevoz zainteresiranih za nogometne utakmice, do stadiona na Kantridi. Grčevo je sljedeće godine dobilo društvo u prijevozu Riječana na morske plaže u obliku novog broda Žurkovo. Također načinjen u brodogradilištu Kantrida, brodić je mogao primiti 150 putnika. Oba su krenula prema plažama 15. lipnja. Pored razvoženja kupača, uprava izletišta Martinšćica odlučila je koristiti te brodove za večernje šetnje morem (polazak iz Martinšćice u 20.30 sati, povratak nešto poslije ponoći), te za izlete domaćih ljudi i turista put Opatije i Malinske.
Do kada je vozio morski tramvaj? Trenutak koji je preokrenuo njegovu sudbinu stigao je odlukom o izgradnji Brodogradilišta Viktor Lenac u Martinšćici, čime su otplovili u povijest i tamošnje omiljeno riječko kupalište i popularni morski tramvaj. Istina, termin morski tramvaj se pojavljivao u optjecaju i dalje, npr. godine 1968., kada je početkom srpnja pokrenuta veza manjim brodom između Opatije i Mošćeničke Drage. Brodić Brza, u vlasništvu Generalturista, mogao je primiti 50 putnika, a ubrzo je red vožnje uključio pristajanja u Rijeci, Lovranu i Medveji. No, ni to nije potrajalo…
Velid Đekić, http://www.mojarijeka.hr/kolumne/morskim-tramvajem-od-plaze-do-plaze/
-
Uz ovu fotografiju ide i doljnja priča :palacgore
(http://imageshack.com/a/img189/8758/6q7z.jpg)
Zbornik Kastavštine I 1978
Sava Matetić-Lučić Ronjgova
Dan oslobođenja Kastavštine, 3. svibnja 1945. godine, negdje oko podneva.
U selu Trinajstići bila sam s Ivankom Širola kada je došao Slaven Blečić, veseo, uzbuđen, i reče: “S našim drugovima bili smo u Kastvu na Srezu, preuzeli smo arhivu i sve ostalo. Nema više njemačke vlasti. Treba da odmah dođu naši iz NOO-a preuzeti vlast.”
Istina, još se pucalo, jer je bilo rastresene švapske vojske, koje je njihova Komanda prepustila same sebi. Oko sela Jurčići i Kastva bilo ih je desetak, a jedan je stalno pucao sa crkvenog tornja Sv. Jelene.
Partizani s druge strane uporno pucaju, tuku Kastav bacačima. Moramo nešto poduzeti, kažem Ivanki, inače će naši razoriti Kastav; oni ne znaju za ovo što je Slavan nama rekao, da više nema švapske vlasti.
Pođimo nas dvije, probit ćemo se kroz taj front, naći partizane i zaustaviti paljbu na Kastav. Tako smo krenule od Trinajstića, preko Spičićeva Kala, zaobilaznim putem ispod Kastva, iza Jurčića pa po “umejcima” oko sela Bani, prema selu Brnasi, pretpostavljajući da moraju tu negdje biti borbene jedinice partizana koje tuku Kastav. Usput smo nabrale malo sparoge za opravdanje, ako ne naiđemo na naše. Kad smo došli na cestu, uz sam rub ceste, vidimo deset velikih pisaćih strojeva, lijepih, poredanih jedan do drugog, ali po svakom je kundakom udareno da ne budu za uporabu. Vjerojatno su to Švabe napravili od bijesa da ne ostanu partizanima. Na cesti smo zastale i pogledale te strojeve. Žao nam je bilo - trebat će - rekla smo jeadn drugoj. Tada smo opazili da jedan vojnik ide iz pravca Brnasi. Preskočimo preko gromače Ivanka se malo udalji, jer nsimo bile sigurne tko je, a ja se sagnem i čekam ga uz gromaču. Kad je došao bliže, dignem se sa šparogama u ruci i pogledam ga. Na to on upita: “Što vi, drugarice, tu radite?” Bilo mu je čudno, front je tu, putem nije nikoga sreo. Čim je tako pitao bilo nam je lakše. Jer tada je bilo svakojakih uniformi. Odgovorile smo da tražimo partizansku komandu. On kaže: “Ne može!” “Čujete da se puca, oni su tamo!” Mi njemu objašnjavamo da baš zbog toga tražimo Komandanta kako bi spriječili daljnju paljbu jer Švaba više nema. Pokazale smo i legitimaciju, odnosno propusnicu, koje smo prethodno napravile s pečatom Kotarskog NOO-a Kastav.
Kad se uvjerio da imamo i dokument. reče: “Idite sa mnom!” Približavamo se vrhu Ranjevca, vidimo brda municije i bacače. Od žestoke paljbe ništa se ne čuje. Sve je upereno prema Lastvu. Na raskrsnici kod Žegotovog križa, uz bacač je komandant i pali prema Kastvu. Viknem: “Nemojte pucati drugovi! Nema više Švaba! Naši su od jutros u Kastvu. Njemačke vlasti su pobjegle”. Na to će komandant povišenim tonom: “A koji vrag to onda puca iz tornja?” Mi dvije objašnjavamo, da su to samo pojedinci, glavnine više nema, a mi smo došle s one strane Kastva, ni tamo ih nema. Tada povjeruje i naredi četi izviđača: “Naprijed!” I mi dvije za njima prema Martinčiću. Prije Martinčića, četa - izvidnica - naišla je na jednog njemačkog oficira na biciklu, valjda je i on krenuo u izvide i tu našao smrt, a naši su produžili za Kastav.
Mi smo nastavile cestom do Josipa Martinčića. Izgrdila sam ga zašto nije izvjesio našu zastavu kada je vidio da prolaze partizani pokraj njegove kuće. Jospi kaže: ”Kako sam mogao izvjesiti zastavu, kada mi File iz Kastva javlja, da ima stalno Švaba u Kastvu, a eto i sada je na biciklu prošao jedan”. Ali taj je ubijen, rekoh. vidio si naše, prošli su za Kastav. Tamo je nastalo zatišje. Drugi partizani dolaze iza nas. Sada izvjesi našu zastavu, a nas dvije idemo po drugove iz kotarskog NOO-a u Lužinu, da se presele u Kastav.
Krenemo, žurimo se, jer to je bio najveći najuzbudljiviji događaj. Misli su nam bile već u “Lužini” - Jardasi, ali nemamo krila. Hitno je! Partizane treba dočekati u Kastvu. Misleći već o novim zadacima brzamo glavnom cestom prema selu Jardasi, a iz one šumice bliz “Antiše” izađe Švabo s kacigom na glavi i puškom u ruci i stoji uz samu cestu pušeći ljutito. Ugledali smo ga tek kad smo bile pored njega. Ivanka se malo tgrne, ali ja ne dam ni koraka brže pa štogod bude. Mene su trnci isto prošli, jer smo pretpostavljale,da nas je malo prije mogao vidjeti, kada smo s partizanima išle po vrhu “Ranjevca”. A sad mu je zadnja šansa da nas ubije. Ne smijemo se okretati, niti bježati, to je moje pravilo bilo čitavog rata pa i sada. Kada smo se malo udaljile, spopadne me bojazan i dobacim Ivanki: Tko zna koliko ih još ima u ovoj šumi oko Kastva, a mi rekosmo da Švaba nema više - sada smo tek vraga napravile! Idući dalje po cesti, vidimo ispod ceste leži mrtav Nijemac pa malo dalje opet jedan. Sad smo bile još sigurnije da im je to kraj. Tada sam bila i ja mirnija i obje smo se radovle, što nam je akcija uspjela u potpunosti i bez žrtava.
Kod sela Jardasi već su nas dočekali drugovi iz NOO-a Miro SRok i drugi. Iz tog sela su gledali kako partizani pucaju prema Kastvu, a iz Kastva se čuje vrlo slab otpor pa su se pripremali za preuzimanje, odnosno primanje vlasti, konačno u legalnosti, u oslobođenoj Kastavštini. Svi zajedno krenuli smo, veselo, sa zastavom, prema selu Dovičići, put glavne ceste za Kastav, pjevajući partizanske pjesme.
-
Hvala na priči elvis. Mi Kastavci!!! :palacgore
-
Hvala na priči elvis. Mi Kastavci!!! :palacgore
Kastaffci z dva f kako buffet :lol3
-
Ova ti je dobra :lol3. Znači da kava / kamenolom / ni kava leh kaffa. Minas z Etiopije.
A ni kava ni kava leh kafe :lol3
Neću više aš ćemo znemet ovi nečakavci.
A i sadahna san se spametil da elvis ni Kastavac.
-
A i sadahna san se spametil da elvis ni Kastavac.
A od kada to? :hmm
-
elvise Kastavac je puno širi pojam od stanovnika Kastva. Za njih Kastavci , što je naziv za stanovnike Kastavštine ili Kastafšćine, kažu Grajani .
Drugim riječima i Marčejci, Saršonci, Studenjci, Klanjci... ma što oni mislili o tome , su stanovnici Kastavštine i zato su Kastavci. :pop
Nadam se da razumiješ da pozivam na masovnost - tj ako ni Kastavci ne reagiraju onda stvarno ne znam tko će.
Povijesno si u pravu:
"Kastafšćina se zove vas on kraj, ki j’ nekada spadal pod kastafsku pravicu. To će reć pod kastafsku kapitaniju, sučiju i pod kastafski komun ale općinu. To j’ kraj, reduć od reškega jardina pul more pasat Preluk blizu Voloskega. Onput kuntro Leprincu pak po gore Lisine nad Brgud. O’ tamo mej Škalnicu i Lipu na Lisac, pak prek Pake i Gumanca do Police. Tamo se vrne va Trstenik. Ontrat gre kunfin po gore nad Studenu i na Zvir. Napred gre z vodun Rečinun na reški kunfin."
Ali nađi mi danas nekega iz Lisine, Brguda, Lipe, Škalnice, Studene da se smatra Kastafcem. Ne znan kako su se nekada judi z Svetega Mateja i Marčelji "identificirali" ali danas se eventualno smatraju Halubajcima, Kastafcima sigurno ne. Danas su Kastafci oni koji su unutar granica Grada Kastva. Marčelji su "pod" Viškovom i zadnjeh pedeset let nimaju (skoro) nikave veze s Kastvun.
A što se tiče masovnosti - nemojmo se zavaravat, ne bi se ni ovi pobunili da im nije zasmrdilo, pa se tako neće (po)buniti ni ostatak Kastafštine dok i nijma samima ne zasmrdi.
Iz ovoga sam, onda, zaključio da se ne osjećaš Kastavac. Sad kad čitam nisi baš eksplicitno to rekao , ali...?
-
Iz ovoga sam, onda, zaključio da se ne osjećaš Kastavac. Sad kad čitam nisi baš eksplicitno to rekao , ali...?
Ma to je bilo samo moje konstatiranje činjenice da stanovnice gomile mjesta koja su nekad spadala pod Kastav, danas nemaju nikakav osjećaj pripadnosti prema istom.
Konkretno ja sam baš iz onog sela u koje su se naše drugarice uputile po članove NOO-a :palacgore, ali i tamo se dosta toga promijenilo. Znam barem dva klinca koja su umjesto u Kastav, kamo pripadaju po mjestu stanovanja, išli u Viškovo u školu.
Oni bi po mjestu stanovanja trebali biti Kastavci, ali sumnjam da su to po osjećaju, vjerojatno se osjećaju Viškovcima - ne vjerujem ni da se osjećaju Halubajcima.
Život ide dalje. :301
-
Kamo sreće da neznam ruski! Priča iz Sušaka 1923.
(http://imageshack.com/a/img89/2047/jg35.jpg)
-
Ajd da vas vidim! Čik ...
(http://imageshack.com/a/img41/4849/l23x.jpg)
-
Kvarnerska je pokrajina, osobito planinsko područje Učke i Ćićarije bilo poprištem borbe švercera i financijske policije! Naime, naredbom br. 1187 Italija je 24. rujna 1931. godine, tj. u jeku velike svjetske ekonomske krize, uvela porez od 15% na promet benzinom. Talijanski ministar financija tim je povodom objavio da su poreza na promet benzinom oslobođeni automobilisti u Slobodnoj zoni Kvarnera (La zona franca del Carnaro - Die zollfreie Carnaro-Zone) radi unapređenja turizma! (Podsjećamo! Od 18. ožujka 1930. Kvarnerska pokrajina postala je bescarinska zona.) Na tom području sva roba široke potrošnje kupovala se znatno jeftinije, a cijene u hotelima i restoranima bile su niže nego u ostalim krajevima Italije. To je učinjeno da bi se lakše izdržala konkurencija susjedne Kraljevine Jugoslavije. Talijansko ministarstvo financija donijelo je 1933. godine odluku prema kojoj su motorizirani turisti u Slobodnoj zoni Kvarnera mogli natočiti samo 25 litara benzina bez plaćanja poreza na promet. Sve što se kupilo iznad spomenutog limita podlijegalo je plaćanju poreza na promet i carine na granici. S obzirom da su cijene benzina u europskim metropolama 1937. godine jako varirale (London 1,42, Beč 2,16, Milano 2,23, Rijeka 1,74(!!!), Zagreb 3,58 talijanskih lira), time se otvorio prostor za unosan posao. Starim pastirskim stazama i gorskim putevima Učke i Ćićarije stvorena je ruta za šverc svega i svačega. To je dovelo brojne pripadnike financijske straže u nastojanju da spriječe ilegalnu trgovinu. Suvremenici spominju da ih je bilo u tri kordona; više negoli na državnoj granici prema Kraljevini Jugoslaviji. U tu svrhu podignuta je i vojarna financijske straže na Poklonu. (sa ReFa by Saša Dmitrović)
:palacgore
-
Nikad je velika rupa
Najprije je Rijeku od nepoznatog gospodina zauvijek u vlasništvo dobio patrijarh u Akvileji. Slovenci kažu oglejski, a Hrvati oglajski.
Oglajski je patrijarh dao zatim Rijeku na upravljanje gospodi Devinskima. Valjda su bila jako dobra. No, ona su nešto krivo shvatila, jer su u slijedećoj generaciji, ili u onoj koja joj je uslijedila, počeli smatrati da je Rijeka njihova. Ako i ne oduvijek, a ono zauvijek.
To je pak trajalo puno godina, do 1400., kad su Devinska gospoda izvoljela izumrijeti, pa su Rijeku naslijedila gospoda Walsee. To je odmah bilo zauvijek.
Ali, da se ne zamaramo prepričavanjem povijesti, uzmimo, poput knjigovođe, pisaljku u desnicu i počnimo. Računica je sasvim prosta:
Rijeka u vlasti:
0 Nepoznatog gospodina (oduvijek? predbilančno stanje) ? godina
1. Oglajskog patrijarha (zauvijek) cca. 100 godina
2. Devinske gospode do 1400. (zauvijek) cca. 100 godina
3. Gospode Walsee do 1483. (zauvijek) 83 godine
4. Kuće Habsburg do 1522. (zauvijek) 39 godina
5. Među kranjskim staležima do cca. 1560. (zauvijek) 38 godina
6. Samo pod carskim kapetanom do 1723. (zauvijek) 163 godine
7. Pod Unutrašnjom Austrijom do 1747. (zauvijek) 24 godine
8. Poglavarsko namjesništvo do 1753. (zauvijek) 6 godina
9. Trgovinska pokrajina (Komerzassessorium) do 1772. (zauvijek) 19 godina
10. Doba premišljanja do 1776. (provizorij) 4 godine
11. U Hrvatskoj do 1779. (zauvijek) 3 godine
12. U Ugarskoj gubernij do 1787. (zauvijek) 8 godina
13. U Ugarskom primorju do 1809. (zauvijek) 22 godine
14. Pod Napoleonom do 1813. (zauvijek?) 4 godine
15. Dio Austrijskog primorja do 1822. (provizorij) 9 godina
16. U Ugarskoj gubernij do 1848. (zauvijek) 26 godina
17. U Hrvatskoj do 1850. (provizorij) 2 godine
18. Riječka županija u Hrvatskoj (zauvijek) do 1870. 20 godina
19. U Ugarskoj gubernij do 30. 10. 1918. (zauvijek) 48 godina
20. U Hrvatskoj do 17. 11. 1918. (zauvijek) 19 dana
21. Pod savezničkom okupacijom do 12. 9. 1919. (provizorij) 302 dana
22. D'Annunzio i Regencija do 3. 1. 1921. (zauvijek) 1,5 godina
23. država do 3. 3. 1922. (zauvijek) 1 godina
24. Provizoriji do aneksije Italiji 22. 2. 1924. 2 godine
25. U Italiji do 15. 9. 1947. (zauvijek) 23 godine
26. U NR/SR Hrvatskoj u FNRJ/SFRJ do 30. 5. 1990. (zauvijek) 43 godine
Svega, dakle, 789 godina i 7 mjeseci podijeljeno u 26 perioda. Prosječno je to malo, sasvim malo, više od 30 godina. Eternite fiumana.
Za one kojima, zornosti radi, ponekad treba štogod i nacrtati, slijedi priča o domoljublju i vječnosti.
Bila dakle, jednoč, dva znanca, dva Fiumana, dva sina domoljubna. Prvi, Hrvat rodom, dušom i tijelom, imenom Artur Blühweiss, bijaše trgovac. Drugi sinak, pak, Talijan, zanimanja nepoznata, zvao se Pincherle.
I prohtje se tako sudbi, te posjedne oba u isti lokal, u isto društvo. A bilo to u teško doba, sredinom 1919. godine, kad su u Rijeci bili saveznici da donesu mir, a samo su statirali u sukobima, dok se na mirovnoj konferenciji u Parizu ništa, baš ništa određeno, o statusu grada nije znalo, pa nije čudo da je i u ovom društvu na tapetu bila politika i sadašnja skroz naskroz zamršena situacija.
Riječ po riječ, a svak ne da na svoju, pade i opklada: bude li Rijeka, u vidu konačnog rješenja, vraćena u zagrljaj majčici domovini Kraljevini Italiji, to će Blühweiss štetovati ne samo u duši i rodoljubnu mu osjećaju, no i pošteno isplatiti Pincherleu 10.000 kruna. U slučaju, pak, da Rijeka napokon nađe spokoja u majčinskom zagrljaju Kraljevine SHS ili kojom hirovitom igrom sudbe postane samostalna država ili u ma kojem drugom budi slučaju, izim pripojenja Kraljevini Italiji, Pincherle će Blühweissu isplatiti 20.000 kruna. I, budući su oba bila izdancima roda uljuđena, rečeno i zapisaše, potpisaše i na svjedoke se pozvaše.
I ništa. Minu pola desetljeća, a riječki problem sve jednako još uzbuđuje svijet. Prvo dođe D'Annunzio s arditima i Riječkom legijom, proglasi ne jednom aneksiju Italiji, pa Regenciju, pa ga snađe Krvavi Božić. Zatim se dočeka i konstituanta, Zanella, pa puč, pa 'mali spasitelji'. Na koncu sve svrši aneksijom Italiji. To bi u veljači ljeta 1924. A od naših kladilaca ni traga ni glasa. Prođu još četiri ljeta dok Pincherle ne zaključi da je ovo rješenje ipak konačno i zauvijek, da je pobijedio, pa je stoga došlo doba da opkladu i naplati.
Kad nije išlo lijepim, on podigne tužbu. U odgovoru na optužni zahtjev iz Blühweissa progovara Pitija: koliko se on sjeća, nisu se ozbiljno ni kladili, a da i jesu, to ionako ne bi vrijedilo po zakonu, jer je zabranjeno, a kad bi i vrijedilo, on bi ionako pobijedio, jer je riječko pitanje konačno riješeno potpisom Rapalskog ugovora, čime je Rijeka postala samostalna država, baš kako je on i tvrdio. Ono što je uslijedilo, bilo je iza konačnog.
Pravnici parnicu jedva dočekali: za njih je ovakva stvar prava poslastica, prilika da razbistre opću pravnu teoriju i pravne norme, te da obnove poznavanje sudske prakse. Nisu se bavili takvom banalnošću kao što je utvrđivanje je li tko u pravu. Ne, u prvoj instanci raspravljalo se o tome je li opklada vrst ugovora i kakvog, je li to zabranjeno ili ne po ex ugarskim ili sadašnjim talijanskim zakonima, u kojem obliku, kad je i tko već o tome sudio i slično. I kad su sve dobrano zamijesili, Pincherle izgubio, a da nije saznao niti je li po mišljenju suda opkladu dobio ili ne.
Ovo ga je dobrano razbjesnilo. Zato uzme papir i napisa žalbu. U njoj mu se zadesi i ključno pitanje: je l' istina da je Italija anektirala Rijeku i ne liči li to sudu, možda, na konačno rješenje muka napaćena grada te, shodno tome, nije li on ipak tu opkladu dobio?
Normalno, što da mu sud na ovo odgovori? Nije, valjda mogao reći: "Ma, ne, nije! Ovo je tek djelić vječnosti, a konačna rješenja ne postoje." Daj, budimo ozbiljni.
Sad Blühweiss izgubi. Pa se žali, pa opet izgubi, pa se žali, pa ... I u tome prođe deset godina, a parnica 1938. dospije na Corte di Cassazione Vrhovni sud.
U odgovoru na isto Pincherleovo pitanje, a taj je vrlo brzo shvatio da pitanje djeluje razorno na pravnička mudrovanja i marljivo ga je postavljao svima i svakom, u odgovoru, dakle, na to pitanje, vrhovni je sudac Vrhovnog suda, ne budi lijen, ispisao na osam gusto tipkanih stranica traktat o tome zašto je aneksija Rijeke zauvijek Kraljevini Italiji jedino pravedno, jedino moguće i jedino konačno rješenje. Dato in citta nostra di Roma, li 12 agosto 1940 XIX.
Priča je gotova. Što će vam pouka?
A zašto Vam pričam općepoznate stvari? Što ja znam?! Želim Vam samo reći da je šteta što Blühweiss nije bio dalekovidniji i nije vidio što se sprema ili što nije imao advokata s malo više povijesna njuha, pa da otegnu tu parnicu još koju godinicu. Ne bi tada obrazloženje bilo na osam gusto kucanih stranica, a i presuda bi, u sudaru s gorkom povijesnom zbiljom jamačno drugačije glasila.
Jer, 3. svibnja 1945. godine Rijeka je, baš kao što se Blühweiss kladio, nakon višestoljetna ropstva u pod tuđinskom čizmom, vraćena u krilo majčice domovine. Demokratske federativne Jugoslavije. I Hrvatske, jasno.
Vraćena definitivno. Na vjeki vjekov. Zauvijek.
Mislim, a što je to prema vječnosti?
Nenad LaBUS
28. 4. 1992. 01:50
11. 10. 1992.
-
Iz knjige Žurkovanska sjećanja, Orfeo Tićac :knjizevnost
...
Posebno je zanimljivo zabilježiti boravak jedne skupine mladih Nijemaca pred sam početak rata. Krajem ljeta 1938. godine u Malu kavu stigla je skupina od devet mladića u posebna dva automobila, zapravo zatvorenim kamionima. Sve su to bili atletski razvijeni mladići, pravi sportski tipovi, kratko podšišani, izgledom podsjećajući na tadašnje članova hitlerjugenda. Uz odobrenje općinskih vlasti, podigli su kamp. Službeno su bili prijavljeni kao znanstveno-istraživačka grupa za istraživanje morskoga dna i flore, za potrebe nekoga instituta u Munchenu. Na dnu kave, zaštićeni od radoznalih pogleda, podigli su četiri veća šatora koji su se već na prvi pogled razlikovali od šatorčića kampista koji su do tada dolazili u Kostrenu. Imali su agregat za struju, na otvorenome malu kuhinjicu, a za spavanje vreće. Odmah po dolasku, nakon uređenja logora, pristupili su sklapanju četiriju gumenih kajaka kakvih se do tada u Žurkovu nije vidjelo. Osim vesala, svaki je kajak imao mali izvanbrodski motor. U kamionu su imali više većih i manjih posuda, boca, epruveta i kontejnera koje bi ukrcavali u kajake kada bi išli na zadatak. Bili su obučeni u gumena odijela, a sa sobom bi nosili svakojaku opremu od maski i dihalica za zrak, do raznih vrsta manjih mreža, sakova, harpuna i noževa.
Sam je logor bio vojnički organiziran. Ustajanje, jutarnja gimnastika, Sam je logor bio vojnički organiziran. Ustajanje, jutarnja gimnastika, trčanje, doručak i odlazak na more u 09.00 sati i povratak u 16.00 sati. Zatim je slijedio kratak odmor i sortiranje prikupljena materijala, te večera i kratak slobodni izlazak u samo Žurkovo. U 22.00 sati logor je već spavao.
Šef kampa bio je neki Gunter, a ostali, koliko se još sjećam, tradicionalno njemačkih imena. Vođa Gunter dosta je dobro govorio hrvatskim jezikom, a i ostali su se mogli sporazumijevati s mještanima. Za vrijeme kratkoga izlaska iz logora nastojali su biti ljubazni, posebno s djecom koju su častili bombonima, ali i nekim nepoznatim pilulama. Na večer bi uz harmoniku pjevali neke pjesme. Tek smo kasnije shvatili da su to bile vojničke pjesme i koračnice, a najpoznatija je bila Lili Marlen.
Prehrana im je također bila neobična. Bili su opskrbljeni raznim pilulama, nekim preparatima u većim i manjim staklenkama, glukozom i dvopekom, dok se hrana u maloj kuhinjici vrlo malo pripremala. Najviše se koristila za obilato kuhanje čajeva i crne kave.
Djelokrug istraživanja bio je od Drajdice na Sušaku, Kostrene, Bakra, Bakarea i Kraljevice do Sv. Jakova i svjetionika Vožišće, te obalom Krka do Glavotoka.
U Žurkovu su boravili mjesec dana. Jednom tjedno iz Njemačke bi dolazio kamion preuzeti skuplj eni materijal i opskrbiti ekipu novom hranom. Kada bi odlazili na duže ture uz obalu Krka, iz logora su znali biti odsutni i po dva dana. Djelovali su u ekipama od po dva kajaka, u svakome po dvojica, dok je jedan član uvijek ostajao u logoru kao dežurni čuvar.
Pojava je tih neobičnih turista kampista kod mještana, posebno nas Žurkovana, izazivala posebnu radoznalost i njihovo praćenje. Njihovo se pomalo čudno ponašanje i dnevni život uglavnom obrazlagao njemačkom disciplinom, pedantnošću i odgovornošću za obavljeni rad. Tek su se ponekad javljale sumnje da oni obavljaju i neke druge zadatke, poglavito zato što se ratna psihoza povećavala iz dana u dan, a sam rat tek što nije započeo.
Ista je ta ekipa, s istom organizacijom i istim zadacima boravila u Žurkovu i 1939. godine, pred sam početak Drugoga svjetskoga rata. Tek poslije rata bio je rasvijetljen njihov boravak u Žurkovu, kao i njihov "znanstveni rad". Bili su to njemački Špijuni, članovi ratne mornarice koji su metar po metar ispitivali naftu obalu i podmorje, bilježeći svaku uvalu i uvalicu, plažu i plažicu, svaki rt, prilaz obali, njezinu poftumljenost, puteljke, zatim razne zapreke u moru, dubine mora, sastav dna i sve ono Ito je bilo zanimljivo. Tako su stvarali kartu priobalja, sve fotografirali i skupljali sve postojeće razglednice toga kraja. Slične su ekipe radile i na drugim mjestima duž nafte obale.
Tako je Žurkova ugošćavala ne samo turiste željne sunca, mora i divne obale, već i turiste špijune.
-
MOŽDA BI TREABALO OVO ISTRAŽITI - http://globus.jutarnji.hr/kultura/da-vincijev-kod-u-rijeci
-
Kako je ubijen Slave? Turak? iz Kuta
Svi koji imalo pažljivije prate ovaj forum znaju koja je moja glavna preokupacija. Pa tako u svome radu, metodom intervjua, naslušam se svakakvih ljudskih sudbina. Ova me se jako dojmila.Pa ću je podijeliti s vama. Jer kad boli, lakše je bol podijeliti pa ona postaje razmjerno manja.
Dakle, Marica Čičkina mi je pričala kako je negdje " u doba Njemaca" u njihovoj staroj kući u centru sela bio njemački štab. Kako je to mala kućica u jednoj sobi je bio taj štab, a u drugoj su domaćini, svi, spavali
Jednoga dana jedna patrola dovela je dvojicu mladića. Jedan da je bio neki Gromičan Tome iz "prve kuće kad se re Kukujanon", a drugi gore imenovani. Ni Marica nije točno znala odgovoriti gdje je to selo Kut, ali negdje oko Brnčića kako i ja smatram. Taj, ajmo ostati kod tog imena, Slave da je bio , Marica mi govori: sad san zažmala pa ga vidin, u nekom kremastom trenču što je bila neobična nošnja u ono doba u tom kraju. I da je bio plavokos s ravnom kosom.
Šta je bilo? Navodno ih je patrola uhvatila oko Kukuljana u Rječini jer su pokušali im pobjeći. I dovukli ih u Studenu, po putu poznatom pod nazivom "čez Jurišin". To je nekih, čini mi se, sat hoda. Nakon ispitivanja u tom štabu tj. Čičkinoj sobi tog Gromičana su pustili. Prevoditelj da je bio neki Klanjac. A kod Slaveta da su pronašli, pazi ovo!, žlicu, malo soli i ceduljicu na kojoj je nešto pisalo. Marica ne zna šta. Iz toga da su Nijemci zaključili da je partizanski kurir. Šta je u stvarnosti i bio, kako je ona kasnije saznala. Njih nekolicina ga je vezanih ruku odvela iz štaba da bi se nakon nekoliko minuta začuo prasak. Marica i njezini su pretpostavili da je to bio pucanj. U trenutku tog praska svi Nijemci su se dignuli, pokupili svoje stvari, pogotovo dokumente, i otišli.
Nakon toga Marica i njezini su sa strahom izašli iz kuće. I iz drugih kuća su ljudi izašli jer su čuli prasak. Pretpostavljali su da su Slaveta ubili. Među ostalim izašla je i moja prabaka /Filetova mama/ Johana, rođena Škajanka, koja da je bila izuzetno hrabra i požrtvovana žena. Između ostalg da je skupljala hranu za partizane i to tako da se u velikom kotlu skupljalo ono šta je nekome ostalo ili pak što je htio dati. Pa bi se to odnijelo u šumu.
No, ta moja Johana da je prva našla gdje je Slave. On da je, nažalost mrtav, ležao kraj Zvaneće mirine, zida popaljene kuće, tamo gdje je bila štala koja je i sada tamo, ali bez blaga.
I sad ide ona jako žalosna epizoda. Jasno da su se onda ljudi međusobno poznavali pa je netko znao tko je pokojnik i otkuda je. Javljeno je familiji pa je njegova mama došla po njega uz pomoć nekog svog rođaka. Stavila je mrtvo tijelo svoga sina na kolica, na Kastavštini poznata pod nazivom traje. Kako su na svakom koraku bili Nijemci to ga je polegla i pokrila s razlistalim granama. Tako ga je dovezla kući i pokopala na groblju, pretpostavljam, u Svetom Mateju.
Malo je toga šta majka neće učiniti za svoje dijete, pa makar i mrtvo.
Ja sam jutros razmišljao kamo vremenski smjestiti taj događaj. Obzirom da je selo bilo spaljeno to je iza 04.5.44. Trenč na Slavetu, znači nije ljeto. Razlistalo drveće - proljeće ili jesen 44. ili proljeće 45. Nekako mi miriše na 45. U svakom slučaju Slave, evo nisi zaboravljen!
Ima slična priča i o jednoj Studenki, ali to drugi put.
-
Ni Marica nije točno znala odgovoriti gdje je to selo Kut, ali negdje oko Brnčića kako i ja smatram.
Blizu si, Brnčići su dio područja Kuta kamo spadaju Brnčići, Jardasi, Kudeji, Rudno, Jelušići, Jelovičani i Turki.
-
OBLJETNICA 43 GODINE OD PRVE TRANSPLANTACIJE BUBREGA U RIJECI
Pothvat za budućnost
Ušao je u sobu zažarenih obraza, mokre kose, od uzbuđenja širom otvorenlh očiju, s kirurškom maskom oko vrala, i kapljicom znoja na vrh obraza. "Trebali ste vidjeti taj čas kad je u vrećicu potekla prva kap urina rekao nam je ushićeni prof. dr. Vinko Frančmčišković, i ml smo mu poletjeli u zagrljaj." Tako se te subote, 30. siječnja 1971. godine, sjeća prof. dr. Ksenija Vujaklija Stipanović, danas poznata po tome što je u transplantacijskom timu velikana kirurgije u Hrvatskoj u bivšoj državi vodila tek začetu transfuzlologiju. To je bila prva transplatcija bubrega u tadašnjoj državi, a potom je prof. dr. Framčišković sa svojom ekipom prve transplantacije bubrega pomogao Izvesti u Zagrebu, Sarajevu l Skoplju. Ako znate nešto o danošnjoj medicini, e pa onda znajte, to nije nl nalik njenom današnjem izdanju.
S jedne strane, transplantacijski tim prof. dr. Frančiškovića bio je velik gotovo kao i sama bolnica, tada sušačka "Dr. Zdravko Kučić". Nije bilo velikoga KBC-a, još je postojalo pet bolnica, od toga tri gradske: riječka "Braće dr. Sobol", sušačka i Dječja bolnica na Kantridi te bolnica za plućne bolesti u lčićima i ortopedska u Kraljevici. U tadašnjoj, smatralo se elitnoj sušačkoj ustanovi, 1960. godine obreo se u rodnom gradu prof. dr. Frančišković. Danas je većina učenika tog velikana hrvatske kirurgije, i posebno transplantacije, u mirovini poput našeg sugovornika dr. Mire Zelića koji je kao i većina članova tima u doba prve transplantacije bubrega imao 29. godina. Spominje i kolege poput prof. dr. Pere Orlića, prof. dr. Darka Ćuruvije, prim. dr. Vjerislava Peterkovića, prof. dr. Ante Šepića, pokojnog dr. Brace Budiselića. Godinu kasnije timu se priključio i prof. dr. Miljenko Uravić, a neke od članova tog tima poput prof. dr. Šime Vlahovića i prof. dr. Duje Vukasa pamtit ćemo po obzorima koje su ponad struke razmaknuli iznimni učitelji, svojevrsne medicinske i akademske ikone.
Zvjezdana era
Ishodište čitave te riječke zvjezdane ere potka je i najsjajnije hrvatske medicinske tradicije kakvoj je i danas teško naći pandan. U naprednim kirurgijama oko Hrvatske danas operiraju roboti. Liječnici umjesto pacijenata mjerkaju ekrane, a kada izgube mobitel, kao da im se srušila biblioteka sakupljana čitav život: u njima je pospremljen najveći socijalni kapital koji imamo, svi kontakti. I sve više zdravstvenih informacijskih mogućnosti. Mjerenje tlaka i otkucaja srca digitalnim uređajima te mali ručni ultrazvuk, ovih će dana zamijeniti stetoskope. No, 43 godine unatrag, sjeća se prof. dr. Vujaklija Stipanović, operacije su se još odvijale uz litre krvi, i tehnologija je bila posve drugačija. Gotovo da je bilo više članova transplantacijskog tima nego specijalnosti u tadašnjoj bolnici: tek su stupale na scenu imunologija, transfuziologija, anesteziologija, laboratorijska dijagnostika, tipizacija tkiva, u zamahu je bila interna medicina, urologija. Imao je viziju, sjeća se dr. Zelić, bio je zagledan u budućnost i okupljao je ljude ostavljajući jasnu poruku o tome što želi: medicinsko središte koje će povući cijelu bolnicu korak po korak u ostvarivanje transplantacijskog programa. To je bio pothvat dotad neviđenih razmjera. Učio nas je da, ako želimo biti kirurzi, ne možemo imati radno vrijerrie, slobodne dane i praznike. Bio je neusporediv u kirurškim umijećima, njegovao je vojnu disciplinu, odgajao je nasljednike i, slažu se naši sugovornici, znao je da se medicina poput puzzlea slaže korak po korak, učenjem i radom, do velikih postignuća. Rano je uvidio načelo da u medicini nema samostalnog rada, pa ako svaki dio bolnice funkcionira, tim postiže izvrsnost.
Višegodišnje pripreme
Prvoj transplantaciji bubrega prethodilo je višegodišnje razdoblje priprema u kojem se razvio Centar za hemodijalizu, eksperimentalna transplantacijska kirurgija, razmjena znanja i učenje u uglednim transplantacijskim centrima u svijetu. Prva aparatura za clijalizu nabavljena je 1961. godine, i taj je "umjetni bubreg" bio prvi u Hrvatskoj, a na čelu Odsjeka hemodijalize bio je pokojni prof. dr. Jerko Zec. Liječnici tadašnje Kirurgije kojoj je Frančiško-vić bio na čelu educirani su u nizu tada vrhunskih svjetskih središta: Aarhus, London, Boston, Pariz, Lyon, Cambridge, Kopenhagen. Program multiorganske transplantacije u kojem je i sam sudjelovao, dr. Zelić smatra Frančiškovićevom ostavštinom čije su poruke ostavile traga na nizu generacija.
Prof. dr. V'mko Frančišković rođen je 1919. godine u Dragi, klasičnu je gimnaziju završio u talijanskom Trentu, dva dana nakon završetka studija medicine u Padovi otišao je u partizane. Na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu učitelj mu je bio također znameniti kirurg i kardiokirurg Izidor Papo kod kojeg je specijalizirao, a potom je vodio kirurgiju u vojnoj bolnici u Puli, Lovranu, pa Rijeci. Imao je čin pukovnika. Dugo se bavio torakalnom kirurgijom pa je i prvu kardiokiruršku operaciju na otvorenom srcu u Hrvatskoj obavio u Rijeci, a nakon prve ukupno i oko 250 transplantacija bubrega. Glave su ga došle smjene početkom 80-tih godina, kada je objedinjavan riječki Klinički bolnički centar. Uz otpor stapanju pedijatrije u veliku bolnicu koja je nastajala u Rijeci, i u čijem se formiranju politika prilično jednostrano, i mimo stručnih struja, grubo obračunala sa neistomišljenicima, počeo je pad prof. dr. Frančiškovića. Do kraja života pružao je otpor smjenskome radu, za koji je tvrdio da ničim i nikako ne može biti medicinski opravdan. Praktički je sav svoj autoritet uložio u otpor ideji smjenskog rada koja ga je, smatraju njegovi učenici, koštala i karijere i zdravlja. Dotadašnji su ga se saveznici odrekli, umro je u nekoj vrsti izolacije, u kontaktu tek s dijelom svojih učenika, do danas odanih ideji kirurgije kakvu je zastupao. Prošlost se katkad čudno igra sa sudbinama. Je li ona Frančiškovićeva upozorenje ili pouka, na to čini se tek trebaju odgovoriti Frančiškovićevi ne tako daleki meclicinski "potomci".
(http://imagizer.imageshack.us/v2/xq90/542/xay3.jpg) (https://imageshack.com/i/f2xay3j)
Nađa Berbić
Novi list, subota 01.02.2014. Pogled (dodatak N.L.) str.14
-
Praktički je sav svoj autoritet uložio u otpor ideji smjenskog rada koja ga je, smatraju njegovi učenici, koštala i karijere i zdravlja.
Volio bi znati kojim je argumentima branio svoj stav. :hmm
-
Praktički je sav svoj autoritet uložio u otpor ideji smjenskog rada koja ga je, smatraju njegovi učenici, koštala i karijere i zdravlja.
Volio bi znati kojim je argumentima branio svoj stav. :hmm
Mišljenje dr. Mire Zelića, koji se vjerovatno slaže sa mišljenjem dr. Frančiškovića.
Smjenski rad u kirurgiji je neprihvatljiv, izmislili su ga administrativci
Nema te kirurgije koja bi se razvijala kroz ideju smjenskog rada, i dalje je kategoričan doajen transplantacijske. pa i multi -organske transplantacijske medicine u Hrvatskoj.
- Ideja o smjenskom radu je administrativna, to nije ideja koju dobra kirurgija može podnijeti, tvrdi dr. Miro Zelić. Ako ste dobili bolesnika s akutnom upalom abdomena, vi koji ste ga pregledali kada je došao, morate ga pratiti i dalje, a osobito ako ga operirate. Nitko drugi osim vas ne može znati što ste vi našli kod tog bolesnika u prvom pregledu i poslije u daljem praćenju. Vi ne možete u 16 sati predati smjenu drugom kirurgu u operacijskoj sali i ne možete operirati u takvim smjenama.
Ne znam otkud ljudima ideje da bi se od ove velike transplantacijske ideje išta očuvala u Hrvatskoj da se medicinski timovi mijenjaju sa svakom smjenom. To ne samo da nema medicinsko utemeljenje nego je štetno, neodrživo i neprihvatljivo, jasan je dr. Zelić. Ako uvedete smjene, tko odgovara za rezultat?
Zar ćete vi početi opreaciju koju će dovršiti vaš kolega, a vi ćete stati pred pacijenta i stajati iza rezultata? Nema opravdanja za takvo što i rezultati neće biti dobri, kategoričan je dr. Miro Zelić.
-
Razmišljam pola sata da li išta napisati po ovome. Neću.
U principu je tako. Ali idealizirano do bola.
-
- Ideja o smjenskom radu je administrativna, to nije ideja koju dobra kirurgija može podnijeti, tvrdi dr. Miro Zelić. Ako ste dobili bolesnika s akutnom upalom abdomena, vi koji ste ga pregledali kada je došao, morate ga pratiti i dalje, a osobito ako ga operirate. Nitko drugi osim vas ne može znati što ste vi našli kod tog bolesnika u prvom pregledu i poslije u daljem praćenju. Vi ne možete u 16 sati predati smjenu drugom kirurgu u operacijskoj sali i ne možete operirati u takvim smjenama.
Kako nikada nisam (na sreću) primljen u bolnicu u bilo kakvom akutnom stanju stvarno ne mogu reći ništa po tom pitanju, ali kada sam došao na operaciju (x2) koja nije bila ni hitna niti je stanje bilo opasno, nisam stekao dojam da su me pratili više nego što u nekom proizvodnom pogonu prate neki proizovod . Da, netko ga svako toliko pogleda ali nikome ne znači toliko da bi ga posebno, tj kao jedinku promatrao. Možda bi situacija bila drukčija da je stanje bilo opasno. Par puta što sam proboravio na hitnoj bilo za sebe bilo za druge -isto nisam stekao dojam da bi bilo ikakve razlike da se u pola obrade promijenila smjena.
No ponavljam, nikada nisam imao zbilja opasnu situaciju, sve je moglo sačekat.
Ako ste dobili bolesnika s akutnom upalom abdomena, vi koji ste ga pregledali kada je došao, morate ga pratiti i dalje, a osobito ako ga operirate.
Pa koliko im ta smjena traje? Dok čovjek ne izađe iz JIL-a? Dva dana, tri dana, .... ? Ili ga prestane pratiti kada mu završi smjena od 24h bio pacijent "zdrav" ili ne. Uostalom, ako je frka i treba se ostati - npr operacija nije gotova - pa za to postoje prekovremeni.
-
Na današnji dan, prije ravnih sto godina, senzacionalan je bio nalaz rimskih zidina i arhitekture na Korzu (1914.). Riječka je banka tada započela iskapanje temelja za poslovnu palaču. Tom su prilikom (2. II. 1914.) otkrivena dva paralelna jaka zida, jedan sa strane Korza a drugi na razmaku od 7 metara u smjeru bivše kale Loža. Između ta dva zida, dugačka 20 a debela od 1,80 do 2 metara, bio je zasipni materijal dobro nabijen, i tu se našlo bezbroj ulomaka građevne keramike, amfora, posuda i lampica. U smjeru kale Loža otkriveni su ostaci manjih prostorija i nekoliko od kamena sagrađenih grla zdenaca koji su se napajali istom vodom kao i gradski »Bunar« iza Sv. Jeronima (Na bunaru). Tu je otkriveno podosta rimskih moneta, ulomaka finih staklenih čaša i posuda, te malih predmeta za žensku toaletu. Na zapadnom dijelu nalazišta bila je četvoro-strana soba s ostacima sarkofaga. U nabijenu tlu između zidina otkriven je ulomak strigiliranog sarkofaga, komadi pepeonih urna i mali žrtvenik. U mortu, kojim je vezano kamenje zidina, nađeni su novci Valentinijana i Gracijana pomoću kojih se gradnja zidina datira u IV. stoljeće, u doba rein-fortifikacije limesa. U ruševinama građevina prislonjenih uz gradski zid pronađeni su novci Augusta i Filipa Araba, što govori da je na tlu Rijeke postojalo naselje u I. stoljeću.
(Radmila Matejčić, Izleti u prošlost, 2000.)
Nisam sigurna u točnu lokaciju na slici.
(http://img849.imageshack.us/img849/39/jcb2.jpg)
-
Na današnji dan, prije ravnih sto godina, senzacionalan je bio nalaz rimskih zidina i arhitekture na Korzu (1914.). Riječka je banka tada započela iskapanje temelja za poslovnu palaču. Tom su prilikom (2. II. 1914.) otkrivena dva paralelna jaka zida, jedan sa strane Korza a drugi na razmaku od 7 metara u smjeru bivše kale Loža. Između ta dva zida, dugačka 20 a debela od 1,80 do 2 metara, bio je zasipni materijal dobro nabijen, i tu se našlo bezbroj ulomaka građevne keramike, amfora, posuda i lampica. U smjeru kale Loža otkriveni su ostaci manjih prostorija i nekoliko od kamena sagrađenih grla zdenaca koji su se napajali istom vodom kao i gradski »Bunar« iza Sv. Jeronima (Na bunaru). Tu je otkriveno podosta rimskih moneta, ulomaka finih staklenih čaša i posuda, te malih predmeta za žensku toaletu. Na zapadnom dijelu nalazišta bila je četvoro-strana soba s ostacima sarkofaga. U nabijenu tlu između zidina otkriven je ulomak strigiliranog sarkofaga, komadi pepeonih urna i mali žrtvenik. U mortu, kojim je vezano kamenje zidina, nađeni su novci Valentinijana i Gracijana pomoću kojih se gradnja zidina datira u IV. stoljeće, u doba rein-fortifikacije limesa. U ruševinama građevina prislonjenih uz gradski zid pronađeni su novci Augusta i Filipa Araba, što govori da je na tlu Rijeke postojalo naselje u I. stoljeću.
(Radmila Matejčić, Izleti u prošlost, 2000.)
Nisam sigurna u točnu lokaciju na slici.
(http://img849.imageshack.us/img849/39/jcb2.jpg)
U knjizi "Trsat, od davnina do današnjih dana", ispod ove slike piše: Rimski bedem ispod novogradnje "Brodomaterijal", Krašova ulica lokalitet "Rov". Dio ovog bedema je konzerviran u kavanici "Dva lava".
-
U knjizi "Trsat, od davnina do današnjih dana", ispod ove slike piše: Rimski bedem ispod novogradnje "Brodomaterijal", Krašova ulica lokalitet "Rov". Dio ovog bedema je konzerviran u kavanici "Dva lava".
Odlično! Sve je to isti bedem :palacgore
-
(http://www.vodovod-cres-losinj.hr/imago/main/header.jpg)
Legenda kaže kako je na području gdje je danas Vransko jezero živjela, u svojem raskošnom dvorcu, bogata i zla sestra. Njezina siromašna sestra živjela je s djecom u blizini, u skromnoj kućici. Kako bi prehranila svoju obitelj, siromašna je sestra dolazila raditi u dvorac bogate. Tamo bi mijesila kruh na pregači od ovčje kože, a od komadića koji bi se zalijepili na pregaču mijesila bi kod kuće maleni kruh za svoju obitelj.
Legenda kaže kako joj je jedan dan na vrata pokucao siromah i zamolio je malo kruha. Od onoga malenog kruščića kojeg je jedva zamijesila siromašna sestra dala mu je komadić. Tog trenutka kruh je postao velika bijela pogača, voda u bačvi postala je najbolje vino… Siromah joj je savjetovao da odmah s djecom napusti područje doline jer će zločesta sestra biti kažnjena. No zabranio joj je da se okreće prema dolini. Na žalost, prilikom napuštanja svojeg doma sirotica se okrenula. Ne samo da je vidjela kako je voda napunila dolinu i dvorac njezine zle sestre već je i sama stradala.
Legenda kaže kako ribarima i danas zapinju mreže za krovove potopljenih kuća i dvorca.
EDIT: U novije je doba pristup ovom jezeru potpuno zabranjen jer je jezero jedina zaliha vode iz koje se opsrkbljuju otoci Cres i Lošinj, pa ni ribolova više nema. Okolní zaseoci: Grmov, Vrana, Stanić, Zbišina i Podol bila su staništa vranskih ribara, a danas pomalo propadaju. Grmov sam i sam posjetio pred dvadesetak godina, i osim hrpe ruševnih kuća, tada je tamo živjelo samo dvoje stalnih stanovnika! :wavey
-
„Skandal“ u Cresu star više od 3 stoljeća
(http://ineco.posluh.hr/pgz/cres/416v.jpg)
Riječ je o arhiviranom slučaju koji se desio u 17.st., točnije 1668. godine, i to ni manje ni više nego u creskoj župnoj crkvi. Naime, uglavnom je na Cresu korišten hrvatski jezik. Kako je Osor opustio, u Cres se preselio osorski biskup koji je sa sobom donio i neke druge običaje. Dok je fra Jerolim Draž držao korizmenu propovjed pred vjernicima i to na talijanskom, u crkvi se zaorilo „Padre di porco! (Oče prašće). Išlo je to na račun Jerolima, naravno, a usklik je bio od mladog Gaspara de Lia, stanovnika Cresa. Mada se obitelj de Lio doselila na Cres iz Venecije, posve su se udomaćili na Cresu pa su i oni govorili hrvatskim jezikom i smatrali se Slavenima.
Branivši se pred biskupskim sudom mladi je Gaspar usvrdio da cijeli tjedan korizmene propovijedi nije slušalo više od dvadesetak ljudi i da se osjećao kao da je u Osoru, upravo aludiravši na opustjelost Osora. Time je pokušao demantirati optužbe da je riječ o javnoj uvredi jer – javnosti gotovo da i nije bilo. Osim toga, u svoju je obranu naveo i slijedeće: „budući da smo mi Šćavoni (hrvati) malo nam se sviđaju propovijedi na stranom, tuđinskom jeziku“.
Bilo je to prije više od 3 stoljeća.
Izvor: Terra incognita, Branko Fučić
-
Kako je vođenje Kandijskog rata protiv Turaka u 17.st. bilo jako skupo, Veneciji je uzmanjkalo novaca te je proglasila mogućnost kupnje plemićke titule. U samoj Veneciji moglo se postati plemićem za 1.000 libara. Naravno da je u manjim mjestima cijena padala pa je tako u Cresu cijena iznosila 600 libara, a u Osoru i manje – 300 libara.
Bilo je to doba kada je fizički rad bio sramota. Tako je na primjer u 18.st. u Osoru opat Alberto Fortis ismijavao osorskog ljekarnika jer je ljekarnik sam orao svoju njivu.
(http://kvarnercom.s3.amazonaws.com/big_lubenice_cres.jpg)
I tada je došla molba za kupnju plemićke titule iz Lubenica, od obitelji Vodarić. Vodarići su tvrdili da su nekada imali plemićku titulu, još u doba austro – ugarskih kraljeva. Kada je na vlast stupila Venecija u određenom se vremenskom roku moralo registrirati plemstvo iz prijašnjeg razdoblja što su Vodarići propustili učiniti i tako je obitelj izgubila titulu plemića. No rasprava u gradu Osoru postala je izrazito burna kada se ustanovilo da Vodarići, bez obzira što nisu siromasi, jesu seljaci, poljoprivrednici. Na koncu su, bez obzira na praznu gradsku blagajnu, odbili Vodarićima prodati plemićku titulu pa su ostali bez 300 libara.
Izvor: Terra incognita, Branko Fučić
-
Bilo je to doba kada je fizički rad bio sramota. Tako je na primjer u 18.st. u Osoru opat Alberto Fortis ismijavao osorskog ljekarnika jer je ljekarnik sam orao svoju njivu.
U to doba tj u 17.st. fizički rad je bio sramota?!?! :lol1 Nego čime su se bavili, "društvom znanja"? :lol3
Fizički rad je uvijek i oduvijek bio sramota za "gospodu".
-
Tijekom Prvog svjetskog rata, odnosno kako se to u ono doba zvalo, Velikog rata, jedan jedan mladi časnik ušao je u srca Riječana. Bio je to Gottfried Banfield, linijski poručnik Carsko kraljevskog zrakoplovstva "Kriegsmarine", bivši učenik riječke Vojno pomorske akademije. On je jednog kolovoskog jutra na riječkom nebu razvio zastavu pobjede, toliko potrebitu u ono teško ratno doba. Bio je to Riječanima njihov "Crveni barun Richthofen"...
RATNI VIHOR DOLAZI
Kada je Italija 23. svibnja 1915. godine odlučila da svoga dotadašnjeg saveznika napadne sa leđa i time otvori treći front za Austro Ugarsku monarhiju, Rijekom je zavladao strah da će talijanske postrojbe brzo prodrijeti na Kvarner. No, uspješnim vođenjem obrane na Soči Barun Svetozar Boroević von Bojna(1856-1920), jedan od šest feldmaršala koji nije pripadao vladarskoj kući Habsburg i najviši hrvatski časnik u l svjetskom ratu spriječio je napredovanje II i III armije generala Cadorne. Boroević, "lav sa Soče" i njegova "Isonzo Armee" onemogućili su Talijanima prilaz lukama Trstu i Rijeci, zbog čega je protivnik bio prisiljen upotrijebiti zrakoplove. Prvi zračni napad na grad Rijeku izveden je 8. lipnja 1915. godine. Toga je dana talijanski dirižabl "Citta di Ferrara" ispustio nekoliko bombi na tvornicu torpeda, no na svojem povratku u matičnu zračnu luku bio je oboren nedaleko Lošinja. Oborili su ga zrakoplovi austrougarskog pomorskog zrakoplovstva pristigli iz Pule. Do toga dana Riječani su rat vidjeli na filmskim platnim svojih kino dvorana, gdje su uz redoviti program igranih filmova prikazivani ratni žurnali "Sascha filma " iz Beča poput "Scene iz rata", "Beograd pod austro-ugarskom vlašću", "Tjedni ratni pregled"...
DAN ZRAČNE BITKE
Dana 1. kolovoza 1916. godine oko 8 i 20 sati nad Rijekom su se pojavila 4 zrakoplova bombardera tipa "Caproni Ca. 33". U tom trenutku iz svih topova u gradu i okolici otvorena je paljba, a puščana paljba vojnika "pozdravila je zrakoplove koji su bacali bombe". Pojava zrakoplova izazvala je u Rijeci opću paniku , zaprepaštenje, a bilo je i onih koji su hladnokrvno promatrali kruženje talijanskih "Capronija", te djece koja su trčala za zrakoplovima. Nedugo zatim iznad Učke ukazala se silueta još jednog zrakoplova. Bio je to "naš" zrakoplov kojim je upravljao negdašnji kadet Vojno pomoske akademije u Rijeci, linijski poručnik Gottfried Banfield. Uzdigavši se iz svoje hidrozračne luke u Trstu on je pratio Talijane preko cijele sjeverne Istre, na visini od 2200 metara nadmorske visine. Dvadesetišestogodišnji zrakoplovac Banfield bio je uvjeren da neprijateljska eskadrila ide put Rijeke, premda je u trenutku polijetanja Rijeka bila udaljena sedamdesetak kilometara. Naime, za pretpostaviti je bilo da će njihov cilj biti. riječka tvornica torpeda, brodogradilište "Danubius" gdje su se izgrađivali ratni brodovi i podmornice svih formata i tipova, te lučka postrojenja. Slijedivši ih, njegove su se pretpostavke potvrdile.
BANFIELD PROTIV CAPPARELA
Kada je došao nad Učku upustio se u dvoboj protiv dvaju teško pokretnih "Capronija", oštetio ih strojničkom paljbom i prisilio na uzmak. Pojava Banfieldova zrakoplova izazvala je zadovoljstvo u pučanstva. "Naš hidroplan progonio je i pucao na neprijateljski zrakoplov. Zatim je iz strojnica pogodio pilota pod desno uho i usmrtio ga." tim riječima gradski tisak je opisao konac zračne bitke. No, ipak vjerodostojniji je opis bitke koji je dao osobno Gottfried Banfiled u knjizi "Der Adler von Triest", jer primjerice službena priopćenja govorila su o sedam, novinska izvješća o pet dok Bantield kao glavni protagonist, pilot znamenitog zrakoplova L16u spomenutoj knjizi o četiri talijanska zrakoplova. Sjećajući se toga dvoboja Gottfried Banfield veli da se nakon što je potisnuo dva "Capronija" ponad "Učke" ustremio se na treći zrakoplov koji je "zbrisao" u pravcu zapada. Usredotočujući strojničku paljbu na posljednji preostali zrakoplov, pratio ga je nekih 200 metara, te konačno pogotkom iz svoga "Schwarzlose Modell 05" smrtno ranio talijanskog zrakoplovca Capparella koji je netom prije sijao smrt Rijekom. l dok su dvojica kopilota bezuspješno pokušavala uzdići zrakoplov, isti je sa 2700 metara pao na 1500 metara, te im nije preostalo drugo no da se spuste na 500 metara visine i potom se u niskom letu prizemlje na sam "Exerzierplatz", vojničko vježbalište kod Sv. Ivana pokraj Pehlina. Tu su ih zatekli "najnundzpicigeri" vojnici 79. Jelačićeve (Otočke) pješačke pukovnije (koja se nalazila u Boroevićevom sklopu). Oni su brzo opkolili zrakoplov u kome su ih čekali časnik i dočasnik s uzdignutim rukama. Oni su preživjeli zahvaljujući "pancir" prslucima, dok je poručnik, Sicilijanac Capparello, smrtno ranjen izdahnuo privezan za sjedalo svoje letjelice. Odmah po obaranju neprijateljskog zrakoplova pobjednik Banfield spustio je svoj lovac hidroplan "L 16" na površinu mora u riječkoj luci gdje je dočekan sa puščanim salvama. U riječkom Arsenalu se opskrbio streljivom i gorivom, a potom uzletio u pravcu Pule gdje ga je u slavljeničkoj atmosferi primio osobno zapovjednik Carsko kraljevske ratne mornarice , također bivši učenik i predavač na riječkoj Vojno Pomorskoj Akademiji Veliki admiral Anton Haus (1851-1917).
MRTVI l RANJENI
Premda je Banfield uspio onemogućiti bombardiranje većih razmjera , Talijani su uspjeli baciti veći broj bombi, ali točan broj nikada nije utvrđen jer su mnoge bombe pale u akvatorij riječke luke. Bečki "Zeit" izvjestio je da je palo 50 bombi kao i to da je za vrijeme napada bio prisutan gradonačelnik Budimpešte dr Berczy, te da je rekao da su Talijani bacili i na Opatiju dvije bombe, koje nisu eksplodirale. Gradski tisak izvjestio je o 100 bačenih bombi. Meta su bili industrijska i željeznička postrojenja. Vojnim objektima nije nanesena velika šteta"...ali je među pučanstvom vladalo ogorčenje jer je nekoliko nedužnih žrtava palo u vandalskom napadu Talijana". Doista, najveće gubitke pretrpjelo je civilno pučanstvo. Primjerice, u Istarskoj ulici (današnja Zvonimirova i Istarska ulica) gdje se dogodila "strašna nesreća". Bomba je pala na kuću, probila krov i eksplodirala na prvom katu. Eksplozija je ubila suprugu strojara Bodovića, koja se toga trenutka nalazila u kuhinji. U susjednim sobama četvero djece je lakše ranjeno i odmah prevezeno u obližnju bolnicu Crvenog križa u zgradi Iseljeničkog hotela (negdašnja zgrada MGK u ex Industrijskoj ulici). Tragedija se dogodila i u kući broj 7 u Leopardijevoj ulici, danas nam znanoj kao Scarpina ulica. Bomba bačena iz talijanskog "Capronija", probila je krov kuće, dospjela do stubišta na prvom katu,a budući da je kuća bila jako stara, stube su se srušile i zaprepašteni stanari su morali bježati kroz prozore. Žrtve tog bombardiranja bile su sedmogodišnji Alfredo D'Agosti i njegova mala sestra, koja je teško ranjena, slijedećega dana podlegla ranama. U istoj kući ranjeno je bilo još četvero djece. Gradsko redarstvo je ubrzo izdalo nalog da se zgrada u potpunosti isprazni. Na tom mjestu je danas Primorska banka. Nekoliko bombi palo je i pokraj vojarne 79. Jelačićeve pukovnije na Plasama, no nisu prouzročile veću štetu, osim što su u obližnjim Podmurvicama usmrtile jednu kravu! Od bačenih bombi nije eksplodiralo deset, pa su one predane vojnim vještacima.
IV. dio MEDALJA GRADA RIJEKE ZA HRABROST
Na sjednici gradskog zastupstva Rijeke 4. kolovoza 1916. godine kojom je predsjedavao gradonačelnik dr. Antonio Vio jun., zastupnik Andrea Superina Jacic podnio je prijedlog da se poručniku Banfieldu dade zlatna medalja u ime grada Rijeke stoga što je "...col suo piccolo idroplano, si scaglio contro i cinque colossi dell'aria abbattendone uno...". Prijedlog je jednoglasno usvojen.
VITEZ MARIJE TEREZIJE
Dana 26. kolovoza iste godine sve novine u monarhiji i zemljama saveznicama izvjestile su da je "...vrli poručnik Bogomir Banfield bio pozvan u audijenciju kod kralja...". Bilo je to zapravo u srijedu 23. kolovoza u 11 i 30 sati u Schonbrunnu. U to doba dobio je i nadimak "Der Adler von Triest - Orao iz Trsta", slijedeće godine imenovan je konjanikom reda Marije Terezije čime je stekao titulu baruna. U pojašnjenju dodjele barunata i ordena Marije Terezije navodi se da je pod Banfieldovim vodstvom k.und k. zrakoplovstvo imalo velike uspjehe u obrani Rijeke i Trsta, te da je u presudnom trenutku desete bitke na Soči Banfieldov zrakoplov donio pobjedu i poradi izuzetno uspješnih akcija napadaja na neprijateljske baze u Veneciji i Mestrama. Godina 1917. bila za Dvojnu monarhiju godina pobjede. Talijanska vojska razbijena je kod Kobarida i prisiljena na uzmak, Srbija, Rusija i Rumunjska su u potpunosti poražene, a izgledalo je da i Italija ide ka porazu. No kako je političko stanje je bilo katastrofalno, pad je uslijedio već iduće godine.
Banfield je bio najveće ime pomorskog zrakoplovstva kao i zrakoplovstva uopće na području cijele monarhije. Posljednji vitez reda Marije Terezije barun Gottfried von Banfieid umro je u Trstu u 96. godini života dana 23. rujna 1986. godine.
(Saša Dmitrović, ReF)
-
Iz knjige "Hrvatske narodne pripovijetke", Zagreb, Seljačka Sloga, 1951. g.
ČOVJEK I ZMIJA
Jednom je išao neki čovjek iz Veljuna i nosio na leđima drva. Umoran sjede na jedan kamen i počinu. Najednom poče ispod onoga kamena nešto cviljeti. Taj se čovjek dignu i odmaknu kamen, ali na njegovo čudo izađe ispod kamena zmija, pa reče čovjeku:
- Čovječe, ti si mene oslobodio od velikoga zla, a ja ću te zato ubiti; i to najprvo ću te mojim jezikom otrovati, a od otrova morat ćeš umrijeti!
Čovjek joj odgovori:
- Ma nemoj tako, zmijo, molim te, poštedi me. Nije pravedno, što si namislila učiniti! Zmija mu se smilova i reče:
- Ja ti dopuštam, da potražimo suca, pa kako on reče, neka bude onako!
Oni krenuše dalje livadom kraj šume i nadoše jednoga privezanog staroga psa.
Ispripovijedaju mu, što se dogodilo među zmijom i čovjekom. Pas reče:
- Zmija ima pravo!
Čovjek sada zatraži, da mu pas dokaže, zašto bi zmija imala pravo. Pas poče dokazivati:
- Vidiš, čovječe, dok sam ja bio mlad i jak, služio sam svoga gospodara vjerno i pošteno; išao sam s njim u lov, kuću sam mu čuvao po danu i noći, po snijegu i ledu; on je imao od mene koristi, i bio sam mu jošte vjeran drug i pratilac. Sad, kad sam ostario, privezao me je ovdje u šumi, da me vuci pojedu. Evo vidiš, da čovjek nije ni pravedan ni zahvalan, stoga ima zmija pravo!
Čovjek sada stade moliti zmiju, da potraže drugoga suca, jer da ovaj nije bio pravedan. Zmija pristade, i oni krenu dalje.
Kad su dalje uz šumu išli, namjeriše se na staroga privezanog konja. Zmija reče odmah veselo:
- Evo suca! Oni mu ispripovijedaju sve, što se dogodilo među njima, pa ga zamole neka sudi, tko ima pravo. Konj reče:
- Dragi moj čovječe, zmija ima pravo. Dok sam ja bio mlad i jak, služio sam momu gospodaru vjerno i pošteno. Jašio je on na meni u lov i svagdje se je sa mnom zabavljao. Vukao sam mu teške terete, njega naokolo vozio i pomagao sam mu na polju, šumi i vodi, po žegi, kiši, snijegu i ledu. Jednom sam mu i život u ratu spasio. Sada, kad sam ostario, privezao me je ovdje, da me vuci izjedu. Evo vidiš, čovječe, da čovjek nije zahvalan, i stoga ima zmija pravo!
Vidi čovjek da mu nema spasa, pa zamoli zmiju, da potraže još trećega i posljednjeg suca. Kad su pošli livadom dalje, sastanu lisicu i ispripovijedaju njoj, što se medu njima dogodilo, i zamole je, neka im sudi. Lisica, kako je bila lukava, privuče se k čovjeku, pa mu pri šanu:
- Ako mi dadeš svoje guske i kokoši, dosudit ću tebi pravo!
Onda reče ozbiljno i strogo:
- Ja ovdje kao sudac to raspraviti ne mogu, nego ajdmo na ono mjesto, gdje se to dogodilo!
Kad su došli na ono mjesto, reče lisica:
- Ajde ti, zmijo, u rupu. u kojoj si onda bila, a ti, čovječe, sjedi ondje, gdje si i onda sjedio!
Sad namignu lisica čovjeku, a on poklopi kamenom onu rupu, u kojoj je zmija bila. Tako su čovjek i lisica prevarili zmiju.
Sada se rastanu čovjek i lisica, ali lisica dovikne čovjeku:
- Pazi, što si obećao. Ja ću doći na Badnjak po svoje!
Dođe taj čovjek kući, bio je cijelo vrijeme žalostan i nije htio ništa o tom govoriti ženi.
Na Badnjak htjela je žena zaklati kokoši i guske, ali je nije pustio čovjek, već joj je rekao:
- Ma nemoj klati, ženo, jer ja sam to obećao lisici, koja mi je život spasila!
I sada je tek čovjek pripovijedao ženi, što mu se onda dogodilo sa zmijom.
Pred noć na Badnjak sjedili su u kući čovjek i njegova žena i gledali na prozor, ali eto ti najednom lisice po kokoši i guske, što joj ih je čovjek obećao. Tada će žena čovjeku:
- Što ćeš ti sve ovo dati lisici, pa da mi gladujemo preko Božića. Uzmi pušku i ubij lisicu!
Čovjek doista posluša ženu, uzme pušku i ubije lisicu. Lisica se prevali i u posljednjim životnim trzajima reče:
- Ovako čovjek plaća. Ja sam mu spasila život, a on mi ga je uzeo!
-
Vezano za crtež iz teme Dom i sviet. Možda niste povezali ime čovjeka sa slike. Postoji i kolač jako sličnog imena "rigojanči".
(http://imagizer.imageshack.us/v2/xq90/845/3xpv.jpg) (https://imageshack.com/i/nh3xpvj)
Prenosim priču sa TNF, korisnika medo90.
"Rigó Jancsi je bio mađarski Ciganin, vilonist koji je 1896. godine svirao u jednoj pariškoj kavani. Tada je upoznao Claru Ward, po majci belgisku princezu, po ocu (američkom milijuneru) bogatu nasljednicu. Zaljubili su se, oženili i postali svjetska atrakcija.
Rigo je ovaj kolač poklonio svojoj dragoj Clari, ali nije jasno da li je sudjelovao u njegovu kreiranju ili je to učinio sam njegov prijatelj nepoznati slastičar.
Putovali su Evropom, a prije nego su posjetili Rigove roditelje, boravili su u Rijeci. To je taj novi detalj koji daje odgovor na pitanje zašto Riječani vole ovaj kolač.
Podatak je sa reklamne stranice jedne kalifornijske slastičarne, a oni su to prenijeli iz The Budapest Sun izdanja od 13.11.2003. godine.
"They traveled through Europe, including a stay in Rijeka before coming to Székesfehérvár to visit his parents who were dirt poor.""
http://www.lokalpatrioti-rijeka.com/forum/viewtopic.php?f=120&t=1537&p=36341&hilit=rigojan%C4%8Di#p36341
-
Haha, hvala ilirija. Odmah, dok sam čitao, sam pomislio na kolač. Ali otišao sam na drugu temu i zaboravio malo proguglati. Da cigan i principessa. Bravo! :palacgore
I sad je dosta, palac će mi otpast koliko te hvalim. :lol1
-
U Njemačjoj u gradu Gelsenkirchenu i tamošnjem Industriemuseumu, se od 30. travnja sve do 26. listopada održava izložba “1914. Mitten in Europa”, posvećana Rurskoj oblasti u Prvome svjetskom ratu. I tamo se spominje Rijeka:
"Nitko se to neće stići upitati, jer se već u sljedećem trenutku pojavljuju novi motocikli, belgijski vojnički bicikli, prvi usisivači za prašinu, radio aparati, pisaći strojevi (valjak jednoga od njih proizveden je u tvornici Torpedo u Rijeci, što je, uz fotografiju zarobljenoga srpskog vojnika, jedini južnoslavenski trag na ovoj grandioznoj izložbi), pa još fotografija, dokumenata, djevojačkih češljeva, nevjerojatno ljupkih haljina, muških odijela za kazalište i halp cilindara, svijeta koji je u ritmu čarlstona izašao iz rata."
http://www.jergovic.com/sumnjivo-lice/njemacka-kao-memorija-i-savjest-ujedinjene-europe
-
Jedna priča iz Sušaka u lipnju 1939. godine, tragična ljubavna ... Bili jednom Rudolf Nachtigal i Jelena Lovrenjak ... i ... čitajte dalje ...
Novine su Primorske, datum 21.06.1939., a 19.06.1939. desilo se ovo:
(http://imageshack.com/a/img835/1808/xijt.jpg)
(http://imageshack.com/a/img836/5136/vpke.jpg)
Ali, neće ipak nitko Rudolfa kazneno goniti ... u Primorskim novinama od 23.06.1939. čitamo o tragičnom finalu ove ljubavne priče:
(http://imageshack.com/a/img839/8498/54q5.jpg)
A u Mariborer Zeitung (23.06.1939, letnik 79, številka 141) izašao je ovakav tekst o tom događaju:
Susak, 21. Juni. Der 23]ährige Fabriksarbeiter Rudolf Nachtigal und die i6]ährige Darinka Jurinjak fuhren vorgestern nachmittag mit einem Boot aufs offene Meer und tranken in der Nähe von Njivice eine größere Menge Essigsäure aus. Bei dem Mädchen wirkte das Gift ziemlich rasch, so daß es gegen Mitternacht verschied. Nachtigal gelang es noch mit seinen letzten Kräften das Boot bis zum Ufer zu bringen. In Njivice wurde ihm ärztliche Hilfe zuteil. Da jedoch seine Verletzungen schwerer Natur sind, wird an seinem Aufkommen gezweifelt. Die bei den "jungen Menschen haben die Tat begangen, weil die Eltern des Mädchens gegen eine Heirat ihrer Tochter mit Nachtigal waren.
-
Da ne upadam sa svojim domislicama u ilirijin kalendar, evo ispričat ću ovdje.
27.05.1612. Pulski biskup Cornelio Sozomeno posvetio temeljni kamen stare kapele sv. Ivana Krstitelja na Pehlinu. Kapela je srušena poslije Drugog svjetskog rata te od nje danas više nema traga, izuzev slikovnih zapisa.
Izvor: Zvona, Mjesečnik za kršćansku kulturu, studeni 2009. . broj 9/426, str.12
(http://i1256.photobucket.com/albums/ii492/Emil_Emili/Stara%20Ri/U17E0upisvFranjeAsiscaronkognaPehlinupostojala_zps9a10e38c.jpg~original) (http://s1256.photobucket.com/user/Emil_Emili/media/Stara%20Ri/U17E0upisvFranjeAsiscaronkognaPehlinupostojala_zps9a10e38c.jpg.html)
Na mjestu te, poslije rata, srušene crkve bila je šezdesetih godina velika lipa. A bilo je to i vrijeme kad su bili popularni filmovi o Tarzanu. Pa su onodobni mulci, ja sam još bio mali, pentrali se po toj lipi, skakali s grane na granu, uzvikivali ja Tarzan ti Đejn. Uglavnom to im je dobro išlo jer onda djeca nisu imali penjalice, klackalice, tobogane itd. Nego drva, bijelu cestu, kamenje... I to su i te kako koristila. Ali bilo je i pomalo nespretnih likova. Takav je bio i Marinko Paškvan, čujem pokojni, zvan Maćo. Popeo se Marinko na vrh vrha lipe i skočio na granu koja je, ajme meni, joj, pukla. A Maćo od vrha do dna tj. zemlje polomio još mnoge grane i dobro natukao svoja rebra i rit na koju je na koncu pao.
-
Vezano za današnju temu o mačkama,evo jedne priče s Drenove:
Crkva sv.Jurja je izgrađena 1932.godine,a posvećena 1939.
Negdje oko 1932. kada je crkva bila pod krovom,trebalo je odrediti sveca-zaštitnika crkve.Župnik Košir iz Sv.Mateja pozvao je tom prilikom župana Ivana Ćrnjara-Tonca i općinske odbornike Antuna Črnjara-Macanovega i Benjamina Štefana da oni kao narodni predstavnici odluče o svecu čije će ime nositi nova crkva.Sva trojica su bila iznenađena i neodlučna zbog odluke koju moraju donijeti.Nakon poduže šutnje,župnik se obrati domaćinu Antunu Črnjaru da iznese svoj prijedlog.Ovaj pomalo uvrijeđen što se njega pita kad ima toliko ljudi koji idu u crkvu,odgovori:Ča se mane tiče,more bit i Jure.Župnik,inače porijeklom Slovenac nije znao da je Jure po domaćem drenovskom žargonu pogrdna riječ za zaostale,priglupe ljude kao i za muški spolni organ,te je s oduševljenjem prihvatio prijedlog govoreći kako je Sv.Juraj veliki svetac,zaštitnik nejakih i pravednih.Tako je crkva dobila ime.
(http://i1368.photobucket.com/albums/ag189/Kont4/drenovasvjuraj_zpsc26451d3.jpg) (http://s1368.photobucket.com/user/Kont4/media/drenovasvjuraj_zpsc26451d3.jpg.html)
Ps:Mislim da sam sliku gradnje crkve maznuo nekom Hariju Lozovači ili tako nešto :skartoc
-
(http://i1368.photobucket.com/albums/ag189/Kont4/drenovasvjuraj_zpsc26451d3.jpg) (http://s1368.photobucket.com/user/Kont4/media/drenovasvjuraj_zpsc26451d3.jpg.html)
Ps:Mislim da sam sliku gradnje crkve maznuo nekom Hariju Lozovači ili tako nešto :skartoc
C-c-c ... Tužit ću te dotičnome :pet :bravo5 :wavey
-
Titova štafeta i moja učiteljica
Autor: Jagoda Prebeg
http://objavipricu.com/2014/06/05/titova-stafeta-i-moja-uciteljica/ (http://objavipricu.com/2014/06/05/titova-stafeta-i-moja-uciteljica/)
Moja majka je bila konzervativna žena i nije imala razumijevanja za slobodne aktivnosti i slična događanja koja je organizirala moja škola. Za nju je bilo jedino važno da ja školu završim i to po mogućnosti sa što boljim uspjehom a razne školske priredbe, izleti, ljetovanja i slično bili su za nju čisto gubljenje vremena i bacanje novca. U nižim razredima sam mnogo sati proplakala zato što me nije pustila na neka od tih mjesta ali u višim razredima sam već bila lukava i snalažljiva.
U petom razredu su me kao jednu od boljih učenica izabrali da zajedno s učiteljicom i još dvoje djece idem u grad na doček Titove štafete koja je tuda prolazila na putu prema Beogradu praćena kamerama i novinarima koji su o tome iscrpno izvještavali u novinama, na radiju i u televizijskom dnevniku. Meni, dvanaestogodišnjoj djevojčici činilo se jako važno sudjelovati u nečemu o čemu se piše u novinama i govori na televiziji. To su bila vremena kad još nije svako domaćinstvo imalo televizor a dvadeset i petog svibnja bi se kod onih koji su ga imali skupili susjedi i rođaci da gledaju direktan prijenos iz Beograda gdje se na stadionu JNA održavao omladinski slet nakon kojeg bi tamo osobno nazočnom predsjedniku Republike, drugu Titu, bila uručena štafeta koja je prije toga proputovala cijelu zemlju nošena rukama mladih. A ja sad imam priliku da tu istu štafetu vidim uživo. Ali moja majka je odlučno rekla – ne! I tu moje suze i molbe kao i obično nisu imale nikakvog smisla.
Iduće godine štafeta nije prolazila kroz naš grad. Te godine je kroz naš kraj putovala morem. Ali u novoizgrađenoj sportskoj dvorani ipak se održavala svečanost štafete. Tu su uz prigodan kulturno umjetnički program predstavnici osnovnih i srednjih škola iz cijele regije donijeli svatko svoju štafetu a ona koja bude najljepša putuje u muzej „25. maj“ u Beogradu. Ponovo sam i ja izabrana za svečanost ali ovaj put sam bila lukavija i doma nisam ništa govorila. Sad sam već imala u sobi svoju vlastitu budilicu i trebalo se samo potruditi da se na vrijeme probudim i da nitko ne vidi da izlazim iz kuće bez školske torbe i odjevena u pionirsku odoru umjesto u školsku kutu. Ako me vide kad se budem vraćala, baš me briga što će biti. Važno mi je bilo samo da budem na svečanosti, bez obzira na posljedice. Novac za autobus mi ne treba jer nas vozi učiteljica svojim autom.
U dvorani je najprije bio kratak kulturno-umjetnički program u kojem su djeca i mladi pjesmom i recitacijama veličali predsjednika tadašnje države. Nakon toga je slijedilo predavanje štafetnih palica. Stali smo u dugačku kolonu po troje. Jedan od te trojice, u našem slučaju ja, mora nešto reći na mikrofon dok se štafeta bude predavala. Većina su rekli samo to da u ime pionira ili omladine te i te škole predaju štafetu a neki su bili originalniji i držali malo duže govore. I ja sam htjela biti originalna i cijelo vrijeme dok smo čekali u redu smišljala sam što bih pametno rekla ali kad sam došla na red uhvatila me trema i samo sam rekla: „U ime pionira osnovne škole „10. svibanj“ predajem ovu štafetu.“
Naša štafeta je bila plastična, svjetloplava sa crvenom zvijezdom na vrhu. A bilo je svakakvih – drvenih, metalnih, kartonskih, raznih boja ali otprilike iste veličine s obaveznom zvijezdom na vrhu. Za put u Beograd izabrana je ona s Paga ukrašena paškom čipkom. Izbornici su se vjerojatno vodili samo njenim estetskim izgledom a nisu razmišljali o tome da pašku čipku izrađuju i u njenoj izradi podučavaju benediktinke, redovnice katoličke crkve, nepoželjnog elementa u tadašnjoj državi.
Po završetku programa je u susjednoj manjoj dvorani bila pripremljena hladna zakuska za sve nazočne. Moje dvije kolegice i ja jele smo sendviče i pile sokove „Dvojni C“ kad je prišla učiteljica i pozvala me u stranu. Pokazala mi je dugačak stol na koji su bile položene sve pristigle štafete.
„Idi tamo, uzmi našu štafetu i donesi mi. Ali pazi da te netko ne vidi. Malo se tamo motaj kao da nešto gledaš,“ rekla je.
Nakon što sam je upitno i začuđeno pogledala pojasnila mi je.
„Uzet ćemo je pa će nam biti i za drugu godinu. Zašto da nepotrebno trošimo novac?“
Istog časa mi je sinulo: „A zašto to ona sama ne napravi?“
Ali nije mi palo na pamet da joj proturječim ili da je slučajno ne poslušam. Naša generacija je bila tako odgojena. Ali osjetila sam stid. Učiteljica traži da napravim nešto što drugi ne smiju vidjeti. Znači da je to nešto zabranjeno. Organizatori će se ljutiti ako me vide. Stidjela sam se i toga što radim i toga što imam takvu takvu učiteljicu. Jer za nas seosku djecu učiteljice su bile pojam finoće, uglađenosti, kulture i autoriteta. Ta žena je nekoliko dana ranije u školi pričala o liku i djelu druga Tita, važnosti Titove štafete i svečanosti koje se priređuju u njenu čast. A sad od mene traži krađu zato da škola uštedi nekoliko dinara koliko u knjižari „Mladost“ stoji plastična štafetna palica. I nije li ona na satu razrednika pričala o tome kako je ružno krasti?
Napravila sam kako je rekla ali od tada su mi svi moji stavovi o učiteljicama postali upitni. A i Titova štafeta i događanja oko nje izgubili su svoju čar.
-
04.07.1852. Riječki planinari organizirali su uspon na Učku, što je zabilježeno u Zagrebačkom časopisu "Neven" pod naslovom "Zora na Učki".
Izvor: Neven, zabavni I poučni list, br.30, 22.07.1852., 472 – 475
https://ia600308.us.archive.org/32/items/neven00bogogoog/neven00bogogoog.pdf
Zora na Učki
Od. A.Ć.
4. Serpnja 1852.
Tamo, gdje se verletna Učka k zapadnoj dolini spušta, u tihoj samoći leži nekoliko amo tamo raztrešenih kućah, koje istrianski ilirski narod „ Vela Učka“ zove. Jedna ponešto vi§e od seoca oddaljena kuća, leži kao predstraža pokraj deržanog druma na levo.
Noć je tiha. Bleda mesečina obasjaje pustu okolicu. Kadkad samo čuje se kako zazvoni zvono ovna predvodnika, kojemu se verni čobanski pas hrapavim svojlm lajanjem odzivlje. A kad okom kreneš prama zvuku, vidiš kres, oko kojeg umorena pastirčad u dubokom snu slatlko počiva. Mesečna kolutina se jur do polnočnika popela, kad al eto, štropot prolazećih cestom kolesah samotnu tišinu prekinu. Tri hintova stadoše za opetovanim muklim glasom, „hoj“, " a s kolesah sišaše .družtvo uputi se kraj ceste ležećoj kući. Stupivši u kuću i „dobrim večerom“ nazdrarivše družtvo, kuće - gazdin „Bog daj !“ primi. Čovlk srednjeg stasa, merka od bede i nevolje iztrošena lica, duboko utopljenih očiuh, lepih inače i urednih čerah u najboljoj dobi života, primi nas priazno pravom slavjanskom prostodušnjostu u siromašni svoj stan.
lz uzkog predsobja u tesnu kuhinju stupivši, oko ognjišta na tleh ležećih više ljudih opazismo. Slaba luč, koju po kuhinjj razprostiraše na pol ugašena na ognjištu vatra i mala na steni viseća uljena svećica, obasivaše na cernoj zemlji tverdim sankom oborena. Na licu njihovom čitaš, da jim i u tihom snu brižna duša o jadu i nevolji sniva. Debele kaplje znoja izpod čela mukom ti odkrivaju unuternju duševnu borbu tih junakah. Podrapane haljine njihove i blizu ležeći zub i motika dokazuju, da su ti ljudi članovi najnuždnieg nu ipak najviše prezrenog i zanemarenog u deržavi stališa - 'najme poljodelskog. - Brižan kuće-gazda, vidivši zamišljenost i smetnju našu, prostodušnom svojom učljivostju nam reče: „hodite u kamaru“ .Stupivši u obližnju sobicu, u jednom kutu vidismo kuće gazdaricu, koja prenuvši se tekar sa sna spremaše posteljinu, na koj ležaše na podu. U drugom kutu čednim naklonom pozdravljajuću kćerku njezinu opazismo.
Dve škrinje, dve tri klupe i stolice, jedna gib, i još nešto slične sirotinjske sprave sačinjavaše bedno pokućstvo siromašna seljačka stana. Tad sam u sebi pomislim : dosta će bit tog tužnog prizora, koj se sprenaumljenim veselim poduzetjem našim neslaže. - Na dve tri vesele i šaljive reči za turobnim prizorom ovim, odmah pretvore družtvo naše, te postade opet vedrim i veselim. Pet dobrih urah od Reke do „Vele Učke“ trajavši put umorena uda naša na počinak sklone. Mi posiedasmo oko stola. „,Amo s košarom“ sad složno zaori glas. Naš kočiaš donese košaru sa hranom. Drugi kočiaš donosi prtljagu, treći torbine, krajobraze i druge fizične strojeve.
„Gazdo, vina na stol“ na novo zaori glas, pa eto ti na stolu dobra istrianskog vina. Dve tri zdravice razveseliiše sasvim celo društvo.
Naš „dapiferorum magister“ ili „hranoskerbnik“ zatim iz utrobe verne košare hladnokrvnom pomnjom izvadi hleb, pa oštricom pouzdana noža razplotivši teleću četverticu, razdili ju medju drugove.
Pošto bi tako ponešto založili i rujnim vincem suvo garlce nakvasili bill, pojavi se narodna pevačica vila, koja i same spavače iz duboka sna probudi i k sebi dovabi, te jih miloglasnim i junačkim svojim zvukom oživi i oporavi. Takova ti je snaga pevačice vile, da istu bedu, koja čoveka tišti, barem za čas, plaštom zaboravi zastre.
Veselom zabavom ovom minu sat posle polnoći. „Vreme je da idemo“ ozblljno reče naiš vodja. „ajdmo !“
Naš kalauz operti košaru sa hranom, a svaki od nas uzme ponešto od putne pertljage, te stermim putem uputismo se na Učku. Za malo u gustu šumu ulezesmo. Gdegde je samo kroz gusto kitje prodirala slaba mesečna luč. Hladan zrak, koj nam znojna lica razhladjivaše, potverdi slutnju našu, da smo se najme jur popeli do znatne visine. Hladnom vetru, koj duvati stade, ponešto našim kabanicama prkosismo.
Stišnjenim ustnicam goruću smotku pušeći, te primaknuvši se, opazlti mogosmo, da su jur dva sata posle ponoći minula.
Za čas lzidjosmo iz šume.
S desna vtrletnu vidiš klisurinu, s leva bezkrajni ponor. Put kojim stupaš jedva je tako širok da po njem hodati možeš. Hladan vetar sa strane od klisure duva, kao da te hoće navlaš u propast stermoglaviti.
Pozornim korakom do podnožja „Goljak-a“ stigosmo. - Tako narod verhunac od Učke zove; po svoj prilici s toga, što je gol, dočim su druge glavice zaraštjene i šumom posute.
Posle kratkog odpočinka na verhu planine, eto - zora ruditi poče.
Tri do četiristo stopah visoko uz berdo popeti se treba. Verlet je takova, da se plazimice popeti možeš. Bura podobro puše. Tu nema drugo, već kučmu na uši, pa svaki svojim purtem uz berdo; jer tu pravog - da Ii nikakvog - ni puta ni staze nema.
Pošto bi po sata od stene do stene drug uz verna druga penjao se i gmizao, i pošto bi pest od dohvata studene litice ponešto ostudenila, a bura nas podobro propuhala bil – eto nas na cilju puta našega, eto nas na verhuncu Učke.
Veličanstven doista prizor !
Tamo pram istoku iza Kvarnera, što ti mirno pod nogama leži, nad grobničkim poljem sve to više rumeno svoje lice otkriva. Dižuća se nad lepom Rekom čadina, rekao bi, navlaš hoće da mladu zoru željnom oku sakrije. Nu ova se veselim i smijućem licem nad tmastom čadinom smiono u vis diže. Saveznica rujne zore, istočna bura, amazonskim svojim dahom, dva do tri puta zadune – te gadnu maglušinu razperši. Eno vidiš gde rujna zora koraljnim ustima lepu Reku celiva !
Tamo dolje nad Triglavom, Klekom i Velebićem vidiš, gde se gorske vile u kolo hvataju i veselim pevanjem mladu zoru pozdravljaju.
Tamna magljušina ti daljnji vid preko Velebića pram iztoku krije, gde se žarka munja gromom bori.
Jug i zapad još krije debela tmasta magla sivom koprenom svojom. Obližnju samo okolicu gleda mesečina slabom svojom luči obasjaje.
Zora se je već visoko popela i svetlostju svojom celu Kvarnersku okolicu obasjava kad al eto – najedanput vidiš – gde se iznad hervatskih gorah gornji skut sunčanog koluta lagano no veličenstveno pomalja. Keršna jeka sa svijuh strana jeknu „eto bela dana !“
Počivajuć na jugu i zapadu magla u oblaku se dizati stade – ispod magle pomočju očnika vidiš, gde se lepa Istria pod nogama Učke pram severu, jugu i zapadu širi. Uzmi vetranicu (busolu) pa polag nje krajobraz razastri, poviri u njega, pa primaknuvši očnik oku, u široki vidik pogledaj, tu ćeš uočiti: Pazin, Labin, Pulj, Vanjan, Rovinj, Boljun, Matavun, i ostale istrijanske gradove, koji ipak sve, više manje, dižuća se uvis čadina krije. Kud god okom kreneš, vidiš svuda gradove, sela, cerkve, zvonike, kuće i letne stane „ville“ zvane, kako lepo iz vinogradah poviruju. Sve se to pod tobom na sve strane širi.
Jedino što ti neugodno oči dirati mora, jest, što nigde šuime, dali ni šumice ni, gaja ne vidiš. Uzrok poraza istrijanskih šumah naći ćeš u zašuštenih sadašnjih, vlasteoskih palača u Mletcih. – E kolo od sreće u okoli verteći se ne prestaje!
No uza sve to je Istra ipak krasna zemlja, a da joj je šumah, postala bi, divni perivoj.
Po doJinama vidiš, gde se vesele klasje i zelena trava tihim povitarcem uznemirena lulja i njiše kao morski valovi. Hribovi su svuda lozom obsadjeni. Po zelenih dragah bujna stada muču, a po berdah sitna kerda bleje. Kadkad ti na laganih krilih blaga vetrića doperši do ušiuh pastirskih sviralah zvuk i slavjanske narodne pesme ulomak, te duboko domorodno serce tvoje rani, setiv te jada i bede, pod kojim ti jadan rod od stoletjeh stenje!
Kad se opet pram iztoku kreneš, vidiš, da se je već visoko sunce od zemlje pomolilo, te sam sobom pomisliš: valjda neće uvek koso nad tobom sjati, mili rode. Već se hoće do skora i do tvog poludnika popeti, te razperšiti gustu amo tamo tobom razprostertu maglu!
U to već biaše sunsce sav vidik na okolo svetlostju svojom obasjalo. Kerk, Osor, Cres, Rab i ostali kvarnerski gradovi pod nogama ti leže. Daleko prema zapadu vidiš zalev terstjanski. Gusta čadina ti krati da preko mora vidiš taliansku obalu i u dubokom snu dremajuću posestrinu našu Dalmaciu.
S istočne, zapadne i južne strane po sinjem moru vidiš kako brodovi plove, koji ti se varavu oku pričinjaju kao beli labudovi. Sad te mašta u ono davno doba prenese, kad su Krešimirove i mletačke galie plovile, kad su se uskoci proti mletačkom prožderljivom lavu za slobodu svoju borili, koje ih pomoćju srodne dalmatinske mišice smioni lav kršiti htede.
Još jedanput u turbin na okolo poviriš, te vidivši da se magla čversto juga, zapada, a stranom i iztoka derži, pomisliš: danas više neće sunce gustu ovu maglu razperšiti, treba da se u povoljnie doba opet amo vratim.
Okrepivši se zalogajem i kapljicom rujna vinca oslabljenu snagu tela, te odmorivši se na zelenoj jednoj ravnici, sidjosmo s berda, jer je već sunce podobro pripeklo bilo.
Vrativši se zatim k podnožju berda, te pričekavši shodno vreme za povratak, ulezosmo u hintove, dok nismo do velike strmine došli, gde na izloženoj tablici piše: „si avverte di serrar la ruota colla scarpa e non catene soto multa di f.4“
Sišav ovde s kolah, vidim prolazećeg uz svoja kola Istrianina, te mu rekoh da zatvori kolo, jer da će inače globu platiti, kaoštoizložena tabla piše. Siroma odmah posluhnu, te me za oproštenje umoli, kažuć, da znade, doduše, za svoju potrebu čitati, no da talianski nerazume.
Takovih napisah ima posvuda, sve u talianskom jeziku, gdegde i u nemačkom. Da bi barem hervatski za hervatski narod bilo, kao što je u Slovenii za narod slovenski po svuda uz nemački i slovenskim jezikom pisano. To bi za narod bolje, dapače potrebito bilo, a talianskim putnikom nebi ni malo smetalo. Nemogu dokučiti razloga, a dosta sam mislio, što su tablice ove većinom u hladu.
Prevalivši sretno Učku, Lovranšćinu, Veprinšćinu, Kastavšćinu, sretno se pred veče vratismo kući, kad je već sunce zapalo za Učkom.
Ja sam zadovoljan, što sam s Učke izfod sunca vidio. Rado bi i zapad videti, no kako kažu, sad nije jošte vreme, pa ipak nitko nema pravo kazati kada će to vreme doći.
-
04.07.1852. Riječki planinari organizirali su uspon na Učku, što je zabilježeno u Zagrebačkom časopisu "Neven" pod naslovom "Zora na Učki".
[...]
Naš „dapiferorum magister“ ili „hranoskerbnik“ zatim iz utrobe verne košare hladnokrvnom pomnjom izvadi hleb, pa oštricom pouzdana noža razplotivši teleću četverticu, razdili ju medju drugove.
Drug/ovi, jedna riječ koja je "nestala" ...
-
04.07.1852. Riječki planinari organizirali su uspon na Učku, što je zabilježeno u Zagrebačkom časopisu "Neven" pod naslovom "Zora na Učki".
[...]
Naš „dapiferorum magister“ ili „hranoskerbnik“ zatim iz utrobe verne košare hladnokrvnom pomnjom izvadi hleb, pa oštricom pouzdana noža razplotivši teleću četverticu, razdili ju medju drugove.
Drug/ovi, jedna riječ koja je "nestala" ...
A pomnja, a hleb, a razplotiti, a četvertica (što bi to bilo?). A ti vidiš samo drugove.
-
A pomnja, a hleb, a razplotiti, a četvertica (što bi to bilo?). A ti vidiš samo drugove.
Te su nestale "same od sebe" kroz neko vrijeme , drug-ovi su nestali preko noći ... i postali gospoda :greensmile
-
Uz spomen ploču iz ove poruke (http://croinfo.net/forum051novi/index.php?topic=17.msg43480#msg43480) ide i tužna priča :
Vitomir Grbac
Na partizanskim stazama
“Poginula je Marija od Grbac”
[...]
Mnogi su bili začuđeni kada su nas ugledali. Neki su nas već bili “otpisali”. Tu sam sreo poznate drugove, terenske radnike, Milovana Blečića i Viktora Blažića. U prvi mah sam bio iznenađen njihovim prisustvom u ovoj “gužvi”. Vjerojatno su bili donijeli neke obavještajne podatke sa terena. Blečić je bio moj susjed, dok me Blažić nije lično poznavao. Naš razgovor je skrenuo na teške nevolje prošlih dana, za vrijeme srpanjske ofenzive. U jednom trenutku Blažić mi se obrati s pitanjem: “Znaš da je poginula ona Marija od Grbac - babica, Milanova sestra”.
Nisam mogao i nisam htio da vjerujem svojim ušima. Bila je to moja majka, a Milan moj ujak. Izgubio sam sve što sam imao. Ona i ja bilo smo sami i predstavljali smo jedan drugom sve na svijetu. Upravo sam trebao da navršim šesnaest godina. Lice mi se zgrčilo. Nisam mogao da zaustavim suze. Razgovor je za trenutak bio prekinut …
Blažić, naravno, nije znao da sam ja njen sin. Milovan je sada bio očajan, ali se tu više ništa nije moglo učiniti. Njena pogibija bila je za mene prebolna istina, a način na koji ću ja to saznati bila je puka formalnost.
U stvari, pošto je naš bataljon krenuo u akciju, u logoru su ostali samo kuhari. Kasnije je, praćena kurirom, stigla i moja majka. Vjerojatno je išla u štab odreda radi prijema dužnosti u sanitetu. U partizane je krenula, po savjetu aktivista NOP-a, odmah poslije mene. Našim logorima bila je potrebna kao sanitetski radnik. Ona se ni trenutka nije kolebala. Pripremila je najnužniji sanitetski materijal i lijekove i krenula na put borbe da, kao sanitetski radnik, pomogne borcima za slobodu, kao i zbjegovima, koji su tražili njenu zaštitu u šumi. Na žalost, svoje stručno sanitetsko obrazovanje stečeno u Primaljskoj školi u Zagrebu nije mogla da duže pruža onima kojima je bilo najpotrebnije.
U gotovo praznom logoru bataljona nije bilo nikakvog obezbjeđenja. Jedna talijanska kolona došla je iznad samog logora i iz neposredne blizine otvorila vatru na kuhare i drugo pomoćno osoblje. Tu se Marija zatekla na kraćem predahu. Jedan metak prošao joj je kroz stomak. Drugovi su uspjeli da je izvuku. Postepeno je prenijeta do mrzlovodičkog logora na Travniku, gdje je drugi ili treći dan, bez ikakve sanitetske pomoći i svjesna što se sa njom dešava, izdahnula u najtežim mukama.
Listajući kasnije ratne dokumente, u izvještaju komandanta V operativne zone, pisanom 7. rujna 1942, u kojem se govori o talijanskoj ofanzivi početkom kolovoza na teritorij 2. primorsko-goranskog NOP-odreda, stoji i podatak da je prilikom napada na logor Udarnog bataljona 11. kolovoza ranjena “samo jedan drugarica”. Za komandanta Operativne zone ona je bila to - “samo jedna drugarica”, a za mene, njenog jedinog sina, bila je to majka i sve što sam imao.
-
:'( Čital san ovu Grpčevu knjigu i ovo je zbilja jedna impresivna priča od mićeh judi va veleh štorijah.
-
http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&ved=0CBkQFjAA&url=http%3A%2F%2Fulice.rijeka.hr%2FBiografije%2FMarija%2520Grbac.pdf&ei=dqm-U_WhIYGC4gSQl4HwCw&usg=AFQjCNGGSrKcCBbZbzozo-xb_hZjWIQdYA&bvm=bv.70138588,d.bGQ
Malo sam pogledao ovo da potvrdim ono što mi je zvonilo, a to je Primaljska škola u Rijeci u današnjoj ulici Pomerio, čini mi se. Ne znam do kad je škola nosila njeno ime.
A i Vitomir Grbac, sin, mi nekako zvoni. Znaš li nešto o njemu. Čini mi se da je bio viši oficir JNA.
----------
sad vidim jazbacov post. Probat ću naći knjigu u knjižnici. Brrrr opet san počel puno čitat, a to ni dobro.
-
Vitomir Grbac je finil va prateću četu Vrhovnega štaba. E sad, jbg, ne moren se domislet jušto naslova knjigi, samo znan da je neč u stilu "va Titovoj pratnje". Zanimljivo štivo, a i Vitomira san poznal. Iskreni domoljub
:palacgore
-
Vitomir Grbac je finil va prateću četu Vrhovnega štaba.
U TITOVOJ PARTIZANSKOJ GARDI
Tih dana nas nekolicinu su pozvali u štab bataljona. Saopćeno nam je da, zajedno s tridesetak drugova iz cijele brigade, idemo u prekomandu. Mislim da nam nije točno rečeno o čemu je riječ ali je naglašeno da je posrijedi značajan izuzetno častana zadatak. Pripremili su nas, a zatim lijepo ispratili. Bio je to novi korak u neizvjesnost. Rastanak s jedinicom svakad je teško padao partizanu, pa ma šta mu se obećavalo: Tako je bilo i s nama. Naša kolona, predvođena Antonom Saršonom, krenula je na daleki put, i to pješke. Do Slunja je s nama išao i komandant zone, vjerovatno na sastanak Glavnog štaba NOPO Hrvatske. Slunj je bio slobodan i to je bilo prva veća varošica u koju sam kročio u partizanskoj »uniformi«, i to bez borbe. Bio je to prijatan doživljaj. Ručak nam je priređen u hotelu, koliko se sjećam zvao se »Korana«. Objed je bio obilan: kruha, mesa i variva je bilo toliko da gotovo nisam mogao vjerovati svojim uvijek gladnim partizanskim očima. To je bio prvi »kompletan« ručak otkako sam kročio na partizanske puteve, i to još u pravom pravcatom hotelu. Prihvatili smo se, onako gladni, dobrano, ali nam je sve to brzo zapelo u grlu. red ručka začuli su se motori, a uto neko povika: »Tenkovi!« Onako zaprepašteni, pograbili smo oružje, i ko je šta još stigao, i izletjeli napolje. Stvarno - tenkovi! Već su odmicali od hotela. Pogledali smo bolje, kad na njima velika crvena petokraka zvijezda. Zbunjenosti je nestalo za tren oka, a nastupila je radost i veselje. Brzo smo se vratili i, živo komentirajući tek minule trenutke, dokrajčili ručak. Put nas je, zatim, vodio preko tek oslobođenog Bihaća ka Bosanskom Petrovcu. Tek tu smo saznali cijelu istinu. Odlučeno je da se zbog naraslih potreba formira prateći bataljon Vrhovnog štaba, pa je jedinicama u raznim krajevima zemlje naredeno da u njegov sastav upute određen broj boraca, pripadnika raznih nacionalnosti, o čemu je CK SKJ prethodno pisao Centralnom komitetu KPH.
Ponovo pripreme za formiranje jedne nove jedinice, u stvari — preteče gardijskih jedinica. Opet svečani stroj, govori, nova saznanja. Bila je to velika čast, ali i odgovornost. Našoj jedinici je povjereno da neposredno obezbjeđuje vrhovnog komandanta NOV i POJ Tita i najbliže njegove suradnike.
-
Vezano uz Zokijev članak - http://croinfo.net/forum051novi/index.php?topic=17.msg43359#msg43359
Glasnik općine Viškovo br.89
Memorijalni pohod Benčanon
VEĆ SEDANDESET I JENO LETO MESECA MAJA NA SPOMENIK VA DOLČIĆPUL BENČANI, KADE JE OD FAŠISTIČKE RUKI UBIJENO DEVET JUDI PRIDE SE POLOŽIT VENAC. OVEGA LETA POHOD SU ORGANIZIRALI UABA PEHJINA I VIŠKOVA ZAJENO S PD VIŠKOVO I PEHJIN.
UABA VIŠKOVO I PD VIŠKOVO
Piše: Vidojka Lučić
Subota, lep 24. dan meseca maja, datum kad je pul Benčani 1943. leta od fašističke ruki ubijeno devet judi: Milić Nikola (r. 10. 09. 1919.) Bekarov zet z Pehjina, rodon Stuparov od G. Jug, njegov tast Marot Ivan (r. 24. 10. 1888.), ValenčićJosip (r. 18. 01. 1891.) Kovačev z Vožišć, učitelj Milih Aleksandar (r. 29.01. 1900.) Cingularov od Jurčić, Saršon Stanislav-Stanko (r. 02. 04. 1921.) Nadalin z Furićeva, ValenčićJosip (r. 01. 09. 1908.) Bačurkin z Pehjina, Sablić Herman (r. 17. 02. 1912.) i otac mu Mate (r. 16. 02. 1880.) Orsićevi z Sv. Mateja i FilčićRudolf-Rude (r. 06. 01. 1895.) Sovićev z Furićeva. Ni se jih pozabilo! Već sedandeset i jeno leto meseca maja na spomenik va dolčićpul Benčani pride njin se položit venac.
Fanj put san čula povedat za ta slučaj al nisan nikad bila tamo pa san ovo leto odlučila poći ja. Pohod su organizirali UABA Pehjina i Viškova zajeno s PD Viškova i Pehjina. Planinari PD Pehjina, ki djeluju u sklopu PD „Tuhobić“ z Reki, uredili su ugodnu šetnicu s lepemi vištami od Turkova preko Raštela uz kalić Mistraž do Tibjaši od kud do Petrc treba pasat 365 skalini (simbolično, kot
jeno manje hodočašće), kratko cestun prema Kablaron pa levo stazun kroz dišeći umejki do Benčani. Uz cestu, malo daje sela, je spomenik ki znanega i neznanega upućuje na to ča se 130 metar niže va dolčiće tega nesrećnega 24. 5. 1943. dogodilo. Tu je u ime UABA
Viškovo podpredsednik Mladen Hero položil rožice, a onda smo se si skupa uputili va dolčić do spomenika na ken su imena seh devet streljaneh. Na spomenk smo položili venac. Za ten je predsednik UABA Pehjina Zlatko Širola rekal par besed ča i kako se to dogodilo.
Tad san odlučila da napišen nečmalo više o temu za si oni ki su se fanj kašnje rodili da znaju koliko je to bilo teško i pogibeljno vreme. Šla san popitat nekeh, od ono malo starejeh ki su još živi, da mi o temu ča povedu. Čula san da je se počelo dan prvo 23. 05. 1943.
Sastanki se nisu održali
Ta dan, jušto na polne, trebali su se održat dva sastanki: jedan va Ravnetoven (danas Plodine) kad su na dogovor trebali prit oni ki su odlučili poćva partizani i drugi va dolčiće zad Baštijana prema Kapitovce za omladinu ka je djelovala na okolnen terene. Održan ni nijedan? Zač? Zato aš se sumjalo da su bili tuženi fašiston.
Va Ravnetoven su se našli ValenčićIvan (r. 5. 2. 1920.) Kovačev z Vožišć, Saršon Bogdan (r. 22. 10. 1922.) Nadalin i Filčić Josip r. 1. 3. 1924.) Sovićev z Furićeva. Na sastanke je trebal bit i Jožić Marčelja Žanetin od Marčeji al je malo kasnil. Bil je negde okol Juraši kad je zapucalo. Za dlaku je zbegal da on bude četrti. Do omladini va dolčiće zad Baštijani začas je prišal glas da se brzo razajdu.Vera Klanjčeva z Viškova mi je povedala: „Na ta sastanak smo šle ja i Rosana Bekarova. Kad smo čule glas da se razajdemo brzo smo se obrnule i vrnule saka svojoj dome. Nakon ča su trih ubili va Ravnotoven fašisti su storili raciju po kućah prokazaneh i pobrali njihi oci, sini i braću. Drugi dan su prišli po mane, Albinu Kovačevu i njijega maloletnega sina Brankota i seh skupa pejali va školu kade su već bili tučeni i zmučeni na početke opisaneh devet judi. Tu su nas držali neko vreme, neč se mej sobun dogovarali i na kraje su mane, Albinu i Brankota pustili, al ne doma nego su nas karabinjeri pratili do Maretineh kade su bile familije uhapšeneh. Većkad smo pasevali Istranovu kuću ja san se obrnula i videla kako kamijon z oneh devet uhapšeneh pasuje pul cimitera prema Mladenićen. Si ki smo bili va Maretinoj kuće bili smo pripravni na internaciju va Taliju, al su nas ipak na kraje pustili doma“.
Pokojna teta Slavica Brnasova, koj je Stanko Nadalin bil prvi muž, pred par let mi je ovako povedala: „Ja i Ivanka Bekarova z Pehjina, Nikolina žena, bile smo zaprte pul Maretineh va jenoj kamare a naši muži va drugoj, lih do naše. Čule smo kako joču aš su jih fašisti tukli i pretili da će jih ubit. Sinu Josipu falila su dva dana do jenega leta kad je ostal bez oca, a ja bez muža“.
Joško Antićev od Kosi mi je ovako povedel: „Bil san zadnji ki je teh devet nesrećneh judi videl živeh. Rado san šal Benčanon od kud mi je bila mama Mera, a tamo san se i rodil. Ta put smo va sele bili samo ja i teta Jele, sestra nonota Jožeta. Celo selo bilo je spajeno. Nigde žive duši aš su si pobegli va šumu. Našu, Stričevu al Ninkinu kuću, nisu važgali aš su se smilovali tete Jelete ka je bila slepa. Bil san pred vrati kad san čul da gre kamijon. Znatižejan kot saki otrok šal san bliže ceste i videl kako malo daje fermuje. Videl san na njin vezani judi i fašisti kako jih z kundakon tuču i rivaju dole, tiraju po ravne prema dolčiće pod Benčani. Vaje za ten čul san pucnji i vas va strahe pobegal va kuću“.Potle rata va našen cimitere, levo od ulaza, storena je zajednička grobnica na koj su imena seh dvanajst ubijeneh. Na grobe je i danas vavek friškeh rožic.
Neka njin je vječna slava i hvala!
-
Ispravljajući napisane greške, naletio sam u Sušačkoj reviji br. 80 na zanimljiv članak. Tema je slična raspravi koja je vođenau temi (http://croinfo.net/forum051novi/index.php?topic=5.msg43170#msg43170) od neki dan. Dakle Sušačka revija, broj 80 str.35-40
Gdje se nekad piškilo i kakalo
Inge Solis
Danas posvećujemo veliku pažnju uređenju nužnika. Sustavi odvodnje besprijekorno funkcioniraju, ali zanima nas kako je problem rješavan u prošlosti, posebno u gradovima s nekoliko tisuća stanovnika.
Naime, neka razdoblja u povijesti civilizacije idealiziramo, dok su druga sinonim za smrad i nečistoću. Tako, kad govorimo o srednjem vijeku, zamišljamo mračne ulice i izmet na njima. Zbog nedostatka nužnika i odvodnih sustava ulice su zaista bile prljave, a sadržaj noćnih posuda često se prolijevalo kroz prozor. To je bio problem cijele srednjovjekovne i renesansne Europe. Noćne posude praznile su se na javne ulice uz jednostavan povik: "Pazi, voda!".
Ipak, ako zavirimo u statute srednjovjekovnih gradova jadranske hrvatske (posebno onih s antičkom tradicijom), iznenađeni smo strogim i nedvosmislenim naputcima:
"… da se nijedna osoba ne usudi mokriti ni prazniti želudac ni danju ni noću na ulicama unutar gradskih vrata…" (Trogirski statut iz 1322.)
"… da se nitko ne usudi iz kuće baciti svoju vodu…" (Creski statut, 1441.)
(http://i1256.photobucket.com/albums/ii492/Emil_Emili/img204_zpsff1a1900.jpg~original) (http://s1256.photobucket.com/user/Emil_Emili/media/img204_zpsff1a1900.jpg.html)
"…Nitko ne smije graditi ni imati nužnik osim u vlastitim kućama…da nečist ne teče na ulice…" (Dubrovački statut, 1272.)
"…nikom nije dozvoljeno bacati na javnu ulicu nečistu vodu…" (Buzetski statut, 1435.)
"…neka se ni jedan siromah ne usudi gnusiti ulice Dubrovnika…" (Dubrovnik, 1395.)
"…ne ostavljati nečist, ni smeće, ni izmetine…" (Splitski statut, 1312.)
Za prekršitelje bile su predviđene novčane kazne i polovicu tog novčanog iznosa dobivao je onaj koji je prijavio prekršaj pod uvjetom da je bio osoba „na dobrom glasu“. Ovaj učinkoviti sustav kontrole dobro je funkcionirao jer se ponavlja u gotovo svim statutima. Na taj način ljudi su bili stimulirani prijavljivati prekršitelje zbog očekivane novčane nagrade.
I Riječki statut iz 1530. govori o zabrani bacanja čiste ili nečiste vode kao i drugog smeća na gradske ulice s prijetnjom kazne od 40 soldina. Za noćno prolijevanje kazna je bila dvostruko veća jer se sadržaj noćnih posuda prolijevao krišom u noćnim satima, pa se velikim kaznama taj problem nastojao spriječiti.
Zanimljiva odredba Riječkog statuta jest kazna za djecu koja "zagađuju" javne ulice i prostore. Očito je da su djeca s manje srama i nelagode obavljala nuždu na javnim prostorima i time zaslužila posebnu napomenu u Statutu. Odgovorni roditelji (skrbnici) bili su dužni platiti kaznu od 10, odnosno 20 solda ukoliko je dijete bilo starije od 8 godina.
U Creskom i Šibenskom statutu (1608.) izričito je zabranjeno i kažnjivo mokriti i obavljati veliku nuždu uz crkveni zid. Obavljanje nužde dalje od svetog mjesta očito se nešto više toleriralo.
"…da se nitko ne usudi pišati, odnosno napraviti bilo kakvo smeće pored bilo koje crkve…"(Creski statut, 1441). Pod pojmom „bilo kakvo smeće“ misli se na obavljanje velike nužde.
Iz navedenog jasno je da nizom mjera te strogim urbanim i komunalnim zakonima gradovi pokušavaju uvesti red i učiniti život zdravijim, ljepšim i čišćim. Zato ne treba biti strog prema stanju ulica u našim gradovima 14., 15. i 16. stoljeća, jer i danas, uz sve blagodati tehnologije 21. stoljeća, nije rijetkost zateći nekog da prolijeva svoju vodu po ulicama grada.
(http://i1256.photobucket.com/albums/ii492/Emil_Emili/img203_zpsd9bf5be4.jpg~original) (http://s1256.photobucket.com/user/Emil_Emili/media/img203_zpsd9bf5be4.jpg.html)
Čistači
Jedan od najjednostavnijih načina kojim su gradovi regulirali čišćenje bilo je imenovanje gradskih čistača.
Split već 1312. godine zapošljava četvero ljudi na čišćenju gradskih ulica kako bi on bio "ugodna mirisa, a ne zagađen smradom". Slijede ga i ostali gradovi.
Kako čišćenje ulica nije bilo dovoljno, i sami građani morali su pod prijetnjom kazni održavati čistoću pred svojim kućama, što se posebno odnosilo na održavanje septičkih jama i izljeva nužnika.
Naravno, taj proces nije tekao bez poteškoća pa su mjere morale biti ponavljane, kazne strože, a sve u cilju postizanja što ugodnijeg življenja u gradskoj sredini.
Popločavanje ulica i nadogradnje
Nepopločane ulice dijelom su ovog problema jer ih je nemoguće održavati čistima. Popločavanje primorskih trgova i ulica počelo je u 14. st., iako ne istim intenzitetom u svim gradovima. Za usporedbu, talijanske gradove se također popločavalo već u srednjem vijeku, dok neki drugi europski gradovi poput Londona to čine tek 1533. godine.
Još jedan problem usko vezan uz održavanje higijene u gradu jesu razne prigradnje i nadogradnje, a uglavnom se odnose na gradnju stubišta na ulicama koja su, osim što su smetala komunikaciji, zadržavala i sprječavala otjecanje smeća. Naime, usprkos svim mjerama i gradskim čistacima, u većini gradova otpad na ulicama ispirao se za jakih kiša. Kako su gradovi rasli, ograničavala se izgradnja stepeništa. Kasnije su i odstranjivana jer je primijećeno da su ulice tako postale šire, ljepše, prozračnije i otvorenije.
Ipak, iako su ti praktični elementi srednjovjekovne mediteranske arhitekture odstranjivani, i danas ih imamo u velikom broju jer ih ni jedan zakon nije mogao iskorijeniti iz gradskog tkiva.
Septičke jame i kanalizacija
Nakon stanja na ulicama pogledajmo ukratko što se nalazilo ispod ulica. Srednjovjekovni gradovi uglavnom nemaju riješenu odvodnju otpada, niti imaju kanalizaciju. Iznimka je grad Dubrovnik sa svojom kanalizacijom. Početke njene gradnje, odnosno pokušaja rješavanja otpadnih voda nalazimo još u statutamim odredbama iz 13. st.
Najjednostavniji je način zbrinjavanja fekalija gradnja septičkih jama. Jame smještane preblizu bunarima predstavljale su veliku opasnost i bile izvor zaraza i bolesti. Neadekvatno održavane, po gradskim ulicama širile su smrad i nečistoću. Zbog toga gradovi naređuju zazidavanje crnih jama na komunalnim putovima. Dubrovnik je imao najbolje riješene urbanističko-komunalne regule, ali usprkos naprednim mjerama koje je poduzimao, nije uspijevao disciplinirati nesavjesne pojedince.
Septičke jame slabo su održavane i nečistoća se slijevala po ulicama pa su pritužbe građana bile redovite.
(http://i1256.photobucket.com/albums/ii492/Emil_Emili/img205_zps27fafd8b.jpg~original) (http://s1256.photobucket.com/user/Emil_Emili/media/img205_zps27fafd8b.jpg.html)
ima još ...
-
Stambeni objekti i njihovi nužnici
U razdoblju o kojem govorimo, u kućama bogatih, pa i onih najbogatijih, nema onog što mi danas podrazumijevamo pod riječju zahod ili nužnik. To nije neobično jer u to vrijeme općenito ne postoji diferencijacija prostorija. Sobe su služile za prijem, za blagovanje (stolovi su bili rasklopni), za prezentiranje bogatstva, a tamo se obavljala i nužda. Vrijeme renesanse donosi potrebu za većom kulturom stanovanja. u kućama elite tek se u renesansnoj ltaliji pojavljuju sobe, dnevni boravci, predsoblja, radne sobe i sobice... Iako nužnici kao zasebne prostorije ne postoje, veća kultura stanovanja i težnja k udobnosti zahtijevala je posjedovanje nužnika u kućama.
Obrasci gradnje nužnika i odvoda ponavljaju se i plod su skromnih tehničkih mogućnosti onog vremena. Na temelju nekoliko navedenih primjera mogu se izvesti određeni zaključci.
Nužnici su uglavnom bili smješteni u zidnoj masi. To je bila kamena rupa opremljena drvenom udobnom sjedalicom i zatvarana drvenim vratašcima kako se mirisi ne bi širili po prostoriji. Kod svih pronađenih nužnika unutar gradskih zidina izljevi nužnika su keramičkim cijevima spojeni sa septičkom jamom ili se sadržaj izlijevao u uski prostor između kuća. U gradovima s antičkom tradicijom zadržalo se pravilo razmaka između kuća. Tako su nastajali ti uski prostori koji su vremenom postajali smetlišta.
Otpad je, očito, bilo najpraktičnije baciti u bilo kakav uski skroviti prostor. Bacalo ga se i ravno na ulicu, ali kao što smo vidjeli iz statuta i komunalnih propisa, kazne za bacanje "nečisti" na javne prostore bile su velike.
Već u statutima (dakle relativno rano) postoji potreba da se problem riješi. Osim toga, povećanjem broja stanovnika, u gradovima je nedostajalo prostora pa se ovi prolazi postupno zatvaraju, a zgrade spajaju.
Nužnici su se najčešće nalazili uz kuhinje na gornjim katovima. Smjestiti kuhinju na gornje katove bilo je praktično zbog odvodnje dima kao i zbog opasnosti od požara jer je u gradovima u to vrijeme prevladavala drvena gradnja. Nužnici se nalaze uz kuhinje, također zbog praktičnosti odvodnje otpadnih voda, onih iz kuhinjskog pila kao i iz nužnika.
Iz razdoblja koje obrađujemo malo je sačuvanih nužnika po gradskim kućama i palačama, a na napuštenim zdanjima izvan gradskih sredina sačuvan je veći broj. Iz navedenoga ne bi trebalo naprečac donositi zaključak kako ih u gradskim kućama nije ni bilo. U pojedinim palačama u kontinuitetu se živi šestotinjak godina. Niše u zidu s otvorom bez stilskih oznaka nisu bile interesantne, pa su rušene ili zazidavane.
Nužnici se u bogatijim kućama pojavljuju i u spavaćim sobama osiguravajući, kako svojim vlasnicima tako i njihovim gostima, najveću udobnost.
U Cresu, u renesansnoj palači Arsan pronađen je nužnik iz vremena gradnje palače, a nalazi se u nekadašnjoj spavaonici vlasnika palače.
Keramičkim cijevima izravno je povezan sa septičkom jamom u prizemlju. Na kamenu školjku stavljala se drvena sjedalica. Kameni dovratnici nosili su vratašca kojima se niša s nužnikom zatvarala tako da se neugodni mirisi ne bi širili prostorijom.
Možemo li nužnike očekivati u kućama skromnog građanstva ili sirotinje?
Srednjovjekovne gradske kuće su zbog nedostatka prostora unutar gradskih zidina kao i zbog siromaštva stanovništva bile visoke i uske. Kod mnogih uz hodnik i stubište nalazila se samo jedna soba na svakom katu.
Iz statuta je vidljivo da je velik broj kuća u srednjovjekovnim gradovima i kasnije bio drvene građe (posebno na gornjim katovima).
Najsiromašniji sloj stanovništva stanuje u drvenim prizemnicama i potleušicama koje nisu zadovoljavale ni najosnovnije uvjete za život. u takvim kućama ne možemo očekivati nužnike s odvodima.
Škrinje-nužnici i noćne posude
(http://i1256.photobucket.com/albums/ii492/Emil_Emili/img206_zps7d46018f.jpg~original) (http://s1256.photobucket.com/user/Emil_Emili/media/img206_zps7d46018f.jpg.html)
Inventari, odnosno popisi imovine, iz tog razdoblja daju nam cjelovit uvid u to što se nalazilo u kućama ljudi u to vrijeme. Nužnik -škrinja (drvena sjedalica u koju se umetala noćna posuda) spominje se u inventarima: "casseletta col suo piser da far bisogno noturno". Zabilježeni su kao: "cassette per la comodita, cassetta da comodita col suo uoto, dAlbeo, cassetta comodita di noghera".
Kroz cijelo razdoblje o kojem govorimo pa sve do sredine 20. stoljeća najviše se koriste nocne posude. Noćne posude bile su stoljećima obvezan inventar svakog kućanstva, ali ih ne nalazimo u velikom broju u popisima imovine ili oporukama jer su, kao i svi predmeti koji se koriste za svakodnevnu uporabu, uglavnom bile od skromnih materijala i neukrašene.
Bez noćnih posuda život bi kroz cijeli srednji i novi vijek bio gotovo nezamisliv. Svaka ih je kuća imala, a, ovisno o bogatstvu, bile su obične glinene ili izrađene od porculana i oslikane.
Izvan gradova
Selom se nećemo baviti jer je situacija na selu bila jednostavnija. Prije pet stotina, jednako i kao prije stotinu godina, nužnicima se nije pridavala velika pažnja s obzirom na manji broj stanovnika nije ni bilo potrebe za rješavanjem problema u tom smislu.
Srednjovjekovnu i renesansnu arhitekturu izvan gradova kod nas su obilježili utvrđeni objekti. Dok se u Europi u vrijeme renesanse grade raskošne palače i vile, kod nas se zbog neimaštine i turskih ratova razvijaju utvrde. s obzirom na specifičnost našeg kraja, odnosno političke i gospodarske uvjete koji u to vrijeme vladaju, ponekad je teško razgraničiti o kakvom se objektu radi jer i ljetnikovci posjeduju elemente fortifikacijske arhitekture.
U uvjetima koje smo spomenuli, teško je bilo ostvariti veći životni standard. Potrebe za udobnošću postaju veće, ali zbog stalne turske opasnosti nikad neće doseći europsku razinu.
Ipak, na temelju nekih primjera vidjet ćemo da i u tim turbulentnim vremenima udobnost nije bila zanemarena. Ostatke nužnika nalazimo u burgovima, kaštelima, tvrđavama i ljetnikovcima.
Najbolji primjeri su Stari grad Ribnik, u kojem je pronađeno šest nužnika, ili Knežev dvor na Lopudu, u kojem se nalaze četiri.
Nužnici su u fortifikacijskim objektima integrirani u masivne vanjske zidine ili su se nalazili u kućicama nad konzolama s vanjske strane bedema.
U oba slučaja fekalije su padale izravno ili odvodnim kanalom kroz masu zida u određen objekt bio u blizini mora, onda su odvodne cijevi išle direktno u more (Kastel Vitturi u Kaštelima).
Nužnici su, kao i oni u gradu, bili opremljeni udobnim drvenim sjedalicama te su, uglavnom, imali i prozorćiće radi provjetravanja i svjetlosti.
(http://i1256.photobucket.com/albums/ii492/Emil_Emili/img208_zps5f1794ee.jpg~original) (http://s1256.photobucket.com/user/Emil_Emili/media/img208_zps5f1794ee.jpg.html)
Svi fortifikacijski objekti namijenjeni vojnicima morali su imati riješen problem odvodnje fekalija na što jednostavniji način. Ne možemo ni zamisliti da bi posada jedne utvrde u kriznim situacijama vodila brigu o noćnim posudama i njihovu pražnjenju.
Po antičkom uzoru i u skladu s novim humanističkim tendencijama od 15. stoljeća na Jadranu, a najviše u okolici Dubrovnika, grade se ljetnikovci.
Grade se zbog upravljanja posjedima, kao statusni simbol, ali i zbog udobnosti ladanjskog života izvan gradske gužve. S ljetnikovcima se bogato građanstvo i plemstvo uspjelo približiti renesansnom idealu življenja. Ljetnikovci se otvaraju prirodi, množi se broj prostorija i mijenja njihov raspored jer ne ovisi o zadanim okvirima unutar uskog i gustog gradskog tkiva. Prostorije su velike, dobro osvijetljene, njihova namjena diferencirana.
Nalazimo salone, sobe, a pojavljuju se i prostorije posebne namjene, poput radnih soba (studiolo). Prostorije su, ovisno o njihovoj namjeni, bogato opremljene kamenim umivaonicima, kaiminima minima, zidnim ormarima i nužžnicima. Odvodnju otpada bilo je jednostavnije riješiti nego u gradovima.
Iz navedenoga može se zaključiti da su gradske vlasti kao i pojedinci ulagali napore da život učine ugodnijim, a kulturu stanovanja podignu na višu razinu. Onda, baš kao i danas, ljudi su htjeli živjeti u boljim uvjetima, uz sva ograničenja tehničke naravi vremena u kojem su živjeli.
-
Priča o uvali Scott ...
Svi ili makar veći dio nas modernih Riječana znamo gdje je uvala Scott. Nekad se i tamo provodilo noći ... :cool3
No znate li odakle uvali baš to - ajmo reći - nenarodno ime! Ako ne znate, evo male poučne priče koja je bila aktualna i poznata mnogima 1967. godine kada se otvorilo istoimeno turističko naselje s prvobitno 500 kreveta B kategorije, a kasnije i 650 u uvali imenom Dubno, dok je u susjednoj uvali Črišnjevo još cvjetao biznis sa trajektima za Krk, koji su prestali voziti 1980. sa otvorenjem Titovog mosta na Krk (da, tako se zvao do negdje 1991, i ta su slova bila u kamenu na krčkoj strani još neko vrijeme).
Vratimo se mi našoj uvali - o štoriji o Alexanderu Scottu of Coldhouse, rođenog u Edinburgu 1793.g i njegovoj ženi Patriciji Lavoratori rođenoj Adamić koji su u uvali koju je Englez kupio ne zna se točno kad, ali početkom 1800tih godina proživili život uređujući je i kultivirajući njene divlje obronke, čak sagradivši i cestu do svojih kuća koju stariji narod zove "Englezova cesta", te uzgajajući konje koje je ovaj tajanstveni Englez imao čitavu ergelu. A za našu temu o riječkim grobljima zanimljiva činjenica će biti potraga za njegovim grobom na Kozali - koji zasigurno - vidi sliku - postoji! Englez je naime umro u Rijeci 1860. godine. I tamo i pokopan. :wavey
Dakle, čitajte:
(http://imageshack.com/a/img538/1194/09bhub.jpg)
(http://imageshack.com/a/img633/2387/ZoKZ5K.jpg)
(http://imageshack.com/a/img540/707/FrbkmX.jpg)
S moje ekspedicije na otočić sv. Marko - pogled na TN Uvala Scott:
(http://imageshack.com/a/img841/4630/f42d.jpg)
Tekst pri otvaranju naselja kolovoz 1967. godine:
(http://imageshack.com/a/img661/709/hSg4Ie.jpg)
Tekst iz 1970. godine:
(http://imageshack.com/a/img540/4502/00muGd.jpg)
-
Priča o uvali Scott ...
...
A za našu temu o riječkim grobljima zanimljiva činjenica će biti potraga za njegovim grobom na Kozali - koji zasigurno - vidi sliku - postoji! Englez je naime umro u Rijeci 1860. godine. I tamo i pokopan. :wavey
Kozala - polje B, blok 1, br. 2 :wavey
-
Oho, imamo još picamorti, kako bi Kastavci rekli.
Ili je mikimiki posudila knjigu. :hmm
-
Ili je mikimiki posudila knjigu. :hmm
Nemam knjigu, ne. Imam popis :djavo
-
Priča o uvali Scott ...
...
A za našu temu o riječkim grobljima zanimljiva činjenica će biti potraga za njegovim grobom na Kozali - koji zasigurno - vidi sliku - postoji! Englez je naime umro u Rijeci 1860. godine. I tamo i pokopan. :wavey
Kozala - polje B, blok 1, br. 2 :wavey
(http://i1339.photobucket.com/albums/o717/Rijecanka2/IMG_6020_zps82cfacbe.jpg)
(http://i1339.photobucket.com/albums/o717/Rijecanka2/IMG_6018_zps591edc4f.jpg)
:wavey
-
Pričala mi mama da je za vrijeme II. svjetskog rata znao odnekud doletjeti partizanski aviončić pa bi bacao letke (konkretno na Podmurvicama). Na letcima da je pisalo
- Kad me čuješ bježi,
kad me vidiš lezi.
Oni da su ga, pomalo s podsmijehom, zvali Martin.
Puno pitanja mi se nameće u stilu šta su PA topovi radili u to doba, tko je bio taj pilot, kad je to bilo...
Moja mama je to jako uvjerljivo pričala tako da ne mogu posumnjati u ovu priču. :p015
-
DOBRO JUTRO, DOBAR DAN
NADAJ ME SE SVAKI DAN,
KAD ME ČUJEŠ LEZI
KAD ME VIDIŠ BJEŽI!!!
:wavey
-
Čekaj, čekaj, ne bježi.
Znaš ti još nešto o tome, jelda? :hello
-
Povijest legendarne pruge Parenzane, danas se po njenoj trasi trčao maraton i naganjalo bicikle
DRAGA PARENZANA" Tajanstvena arterija Istre, ..., U zavičaju bajki ...
(http://www.maratonumag.hr/Images/Images_Parenzana/Parenzana_0.jpg)
(http://www.maratonumag.hr/Images/Images_Parenzana/Parenzana_2.gif)
http://www.maratonumag.hr/Parenzana/parenzana_HR.html (http://www.maratonumag.hr/Parenzana/parenzana_HR.html)
-
(http://imageshack.com/a/img537/6956/Yw66ec.jpg)
U ovom je brodolomu uzrokovanom naglom burom i neverom nastradalo 39 Bodula s Krka, od kojih 14 tijela nikad nisu pronađena. Ostali su sahranjeni na starom crikveničkom groblju.
-
(http://imageshack.com/a/img907/6439/gFnPtA.jpg)
-
(http://imageshack.com/a/img537/6956/Yw66ec.jpg)
U ovom je brodolomu uzrokovanom naglom burom i neverom nastradalo 39 Bodula s Krka, od kojih 14 tijela nikad nisu pronađena. Ostali su sahranjeni na starom crikveničkom groblju.
Za lakše čitanje
Vinodolski konal nazivaju još tihin i rnirnin konalom. Kada se ga gjeda z vrh Strani ali z vrh Vlaki zo Dobrinjštine, niš ne bi čovik reko, nego koti da je jeno lipo, rnirno i rajsko jezerce spod velih alpskih gora i brda. Neznajuć još koliko ima va njernu zla, rnuki, plača, gorkih suza i neznanih juskih grobi. Koliko su udelali brodolorni: šijun, neverini,nagla i opaka bura, koliko je judi va ton zlu i nesrići toga konala va zagrljaju vala našlo diboki va rnoru grob. Kadi je svirn nesrićnirna jena zajena raka ka je pokrivena algarni mesto rožic.
Na Punti Šila je stavjen i stoji čuda već stotinu let križ koti rnauzolej - spomenik svimi brodolomcimi, ki su našli totu v konolu grob i koti opomena sin rnornarima,ribarirna i nautičarima na pasani nagli brodolomi, teški i grdi događaji.
Prva nedija potla Vozma je kako poli nas zovu Mali Vozon, toga dana je va Crikvenici veli sornunj i čuda naših judi zo Dobrinjštine običavali su poć taj dan na somunj va Crikvenicu, kupit robu, alat i živo. Žene su kupovali zernjane zdeli, lonci, lonćići, kaštrole i drvene žlice i kopanice za misit. Muški su kupovali soke vrsti alata i soke sorti živa: osla, kravu, kozu ...
Tako je bilo i tog nesrićnog dana na Mali Vozon prija 163 leta kada su se judi Dobrinjskih sel vrnjivali zo Crikveničkog somnja doma.Va konalu meju Crkvenice i Šila ćapal jih je veli neverin i bura, barka se prevrnula i judi su se va moru prez pomoći njih 39 utopili. 15.04.1849. g. Stanko Katnić, plovan crikvenički i Nikola Turato, plovan dobrinjski, svih su zapisali va Matičnu knjigu umrlih, a mrtvi su bili službeno od Kotarskog povjerenika i likara pregjedani i potla 48 ur zakopani na starom smitiru va Crikvenici.
-
Skitajući danas po svojim mnogobrojnim foto folderima naletio sam i na fotke ulaza kuće preko mosta u Gospodskom selu, na strani prema Lopači. Još onda kad sam fotkao pao mi je u oči jedan detalj - kip lijevo od ulaza. Ne znam što je, da li se možda navedeni opis odnosi na njega (Sv. Ivan Nepomuk) ili ne, pa pročitajte, pogledajte i odgovorite znate li išta o tom kipu!
Sa teme o mostovima na Rječini http://www.croinfo.net/vijesti-regija/6855-mostovi-na-rjeini-od-davnina-do-danas.html (http://www.croinfo.net/vijesti-regija/6855-mostovi-na-rjeini-od-davnina-do-danas.html):
"Zanimljivost tog mosta je što je izgrađen tek 1996. godine. Do tada su mještani Gospodskog sela i Lukeži morali ići naokolo da bi došli na drugu stranu Rječine ili u Rijeku. Stari krasan most nosio je ime sv. Ivana Nepomuka-mučenika, te je uz njega bio i veliki kip sveca zaštitnika, i to na strani Lopače. Sami most bio je granica, kao i onaj kod Konta. Tadašnji stanovnici znali su se šetati sve do kipa, koji je bio na betonskom postolju, a postolje je stajalo na tri niske stube. Na Veliki petak 1941. talijanske trupe spustile su se iz smjera Lopače prešavši granicu i okupirala čitav kraj. Tik mosta na povišenom položaju nalazio se bunker kraljevine Jugoslavije (o kojem više na linku http://www.croinfo.net/vijesti-regija/6462-rupnikov-bunker-iznad-mosta-u-lukeima.html (http://www.croinfo.net/vijesti-regija/6462-rupnikov-bunker-iznad-mosta-u-lukeima.html)), koji su kasnije koristili Talijani, koji su sa tog položaja nadgledali most.
Po kapitulaciji Italije, stigli su Nijemci i minirali most. Strašna eksplozija razrušila je most u komadiće, također i kip sveca, a okolne kuće, šterne i bunari također su stradali i popucali od siline detonacije. "
Ovo je taj kip o kom pričam:
(http://imageshack.com/a/img537/5571/u9hhM2.jpg)
(http://imageshack.com/a/img661/9199/21s7ME.jpg)
Itko? Išta?
(Meni više liči na neki rimski kip, al što bi on ovdje radio?) :pojmanemam
-
Pred Kostrenom potonuo motorni brod Igrane
Na Badnjak 1959. g. po jakom jugu i pod velikim valovima ispred Kostrene je na oko dvije nautičke milje izvan uvale Svežanj potonuo drveni motorni brod Igrane, vlasništvo Šibenske obalne plovidbe. Zapovjednik je bio kapetan Milan Žgur rodom iz Kostrene, a od trinaest članova posade život je izgubilo njih sedmero. Kapetan Žgur maturirao je u Pomorskoj školi u Bakru 1914. g. Za svoje pomoračke karijere najviše je vremena proveo na patrolnim brodovima financijske službe, a bio je i zapovjednikom komandnoga broda Oplenac u službi Ministarstva financija Kraljevine Jugoslavije. Poslije Drugoga svjetskoga rata plovio je na brodovima Obalne plovidbe iz Šibenika, jer je živio u tom gradu. Ipak, najteže je trenutke u svojem životu i u pomoračkoj karijeri doživio pred rodnom Kostrenom, ispred uvale Svežanj, gdje se nekad kao dječak redovito kupao, a tada je u orkanskom jugu izgubio brod i dio posade.
Motorni brod Igrane izgrađen je 1949. g. u Kraljevici. Bio je dugačak 49.36, širok 9.37, a visok 4.88 m, s 507 brt i 720 t nosivosti. Najprije je plovio u sastavu Jadranske slobodne plovidbe, a onda je predan Šibenskoj obalnoj plovidbi. Uz Martinšćicu bio je to najveći drveni motorni brod.
Toga tragičnoga putovanja Igrane je u Bakru krcao teret rudače pirit za Veneciju. Isplovio je iz Bakra 24. prosinca oko 10:00 sati. Meteorološki su uvjeti bili vrlo nepovoljni. Na čitavu Kvarneru vladalo je veliko nevrijeme. Jako jugo kod Raba i Paga dosezalo je orkansku snagu od 10 bofora, s prosječnom snagom vjetra od 100 km/h, dok je u Riječkom zaljevu stanje bilo nešto povoljnije, sa snagom vjetra od 6-7 bofora, pa je Igrane dobio dopuštenje da isplovi.
O tom mi je dogadaju pričao Drago Legac, nekadašnji djelatnik brodogradilišta u Žurkovu, koje je te, 1959. g., radilo pod imenom Brodograđevna mehanička radiona Žurkovo. D. Legac o tom dogadaju ima i pisani zapis. Evo što mi je ispričao:
"Bio je Badnjak. Iako se u to doba crkveni blagdani nisu slavili, to se ipak toleriralo, pa smo se i mi, radnici škvera, toga dana već prije podneva okupili i uz dobru marendu i čašicu domaćega vina počeli slaviti nadolazeće praznike. Jugo je bjesnjelo, ali mi tomu nismo pridavali posebnu pažnju. Bilo je i jačih juga, a mi smo često bili izloženi takvim nepogodama kao pomorci ili ribari. Oko podneva, sav uzbuđen, u škver je utrčao Ante Suzanić Baćin i samo nam uspio priopćiti da ispred Stipanovićeve vile u Svežnju tone neki brod.
Ostavili smo marendu i trčeći se uputilii obalnim putem prema Svežnju, jer prije toga nismo uspjeli pokrenuti naš pomoćni motorni čamac. Stigavši u Svežanj, brod nismo vidjeli, ali smo opazili čamac koji se teško probijao kroz valove i nošem vjetrom uspijevao se kretati prema Martinšćici. Tada smo vjerovali da se čitava posada nalazi u čamcu, ali smo bliže obali, ubrzo, opazili čovjeka u moru koji boreći se s valovima, nastojao približiti obali. Kada se dočepao obale, postojala je opasnost da ga onako iznemogla valovi bace i usmrte na oštrim stijenama. Ne razmišljajući mnogo, radnici škvera Ivan Puhar i Davor Skračić skočili su u more i počeli spašavati utopljenika, ni ne pomišljajući da bi i oni mogli nastradati. Ive Puhar uhvatio ga je za ruku, dok se drugom grčevito držao za stijenu. Izdržao je dok su mu drugi pristigli upomoć i obojicu izvukli iz mora. Onesviještenoga su pomorca na rukama odnijeli u Žurkovo, gdje su ga barba Nacijo i teta Lojza Rubinić utoplili i sačekali kola Prve pomoći da ga odvedu u bolnicu. Kasnije smo doznali da je to bio vođa stroja Ivan Đenić iz okolice Zadra.
Nakon nekoga vremena u moru smo primijetili još jednoga utopljenika. Valovi i vjetar nosili su tijelo prema zapadnoj obali Žurkova i postojala je opasnost da bude bačen na stjenovite obale Vele kave. Što učiniti? Već smo utvrdili da čamac škvera ne možemo koristiti. Barba Nacijo je predložio da uzmemo njegov čvrst ribarski guc i pokušamo doveslati do utopljenika. Dušan Rahelić i ja smo uz velike napore, na oko 250 metara od obale, došli do njega. Nažalost, odmah smo utvrdili da smo stigli prekasno jer je na pojasu za spašavanje ležalo nepomično tijelo s glavom uronjenom u more. Izvukli smo ga i položili u barku. Uspjeli smo uploviti u Martinšćicu, gdje je već stigao i čamac s Igrana koji smo prvog primijetili".
Spašeni kapetan Žgur već je u prvoj službenoj izjavi medu ostalim je rekao:
"Teret pirita krcali smo u Bakru. Bio je ravnomjerno raspoređen po čitavu skladištu, ali smo primijetili da je bio prilično mokar. U olujnom jugu izgleda daje more prodrlo u skladište, još više namočilo rudaču, što je bio razlog da se i inače opasan teret pomakne. Brod se naglo jako nagnuo. Ocijenivši situaciju nepovoljnom, naredio sam da se brod napusti. Nažalost, posada nije čekala spuštanje čamca za spašavanje, već je poskakala u pobjesnjelo more. Na brodu smo ostali samo voda palube Antun Gršković i ja. U zadnjem trenutku smo uspjeli spustiti čamac u more i krenuti prema obali jer je brod ubrzo potonuo. Na putu prema obali uspjeli smo iz mora izvući još tri člana posade i probijajući se kroz nevrijeme, stići u Martinšćicu jer Žurkovo nismo mogli dohvatiti."
Ova je kapetanova izjava dala objašnjenje tragedije, to više što se samo godinu dana ranije u sličnim vremenskim uvjetima kod svjetionika Porer u Istri potopio talijanski motorni brod Anitu Madre koji je također iz Bakra prevozio pirit za Veneciju.
Tom je prilikom naš poznati čakavski pjesnik Ljubo Pavešić napisao uspavanku:
Ni ga, ni
Nani, nani,
ni nan ćaće,
čuješ hćeri
more plače.
Nani, nani,
ni ga, ni,
med Urinjen
i Žurkoven
ćaća spi.
Nani, nani,
vetar fiče,
šviče,
jugo, vali,
veli vali
tače.
O, hćeri, hćeri
ča to more,
mat,
al` stena plače.
Iz knjige: "Da se ne pozabi", autora Orfea Tićca
-
Jedna priča iz Naše Kostrene:
"Dogodilo se to 1943. godine za vrijeme Talijana. Starica Anica, Rožmanka od sedamdeset i više ljeta, živjela u kućici do Šoštovih, puteljak ih samo dijeli, na današnjem broju 34. Pred
ovom kućicom, vani pod vitezom, danas je tu orah, neka Ninčica sjekla meso i za tu nekadašnju improviziranu rožmansku mesnicu malo tko danas znade.
Uputi se Anica toga nesretnoga dana u svoj umejak, pred kojim sada stojimo, da otpili naramak za ogrjev. Otpilila drvo, sruši se ono na zid i Anica – padne zajedno s njim.
Odmiču sati... Rožmanići sa strepnjom traže svoju Anicu... I kad već je zavladala noć, nađu siroticu. Strašan prizor ... Samo mjesec škilji kroz grane. Ni on ne želi
vidjeti blijedo lice, ni zbunjene ljude.
Ponesu Anicu na stubama: Ante Franelić i Bruno Doričić, te Miljenko Pajkurić i Andre Franelić ovim istim putem, pa starom cestom dalje prema vječnom domu ... Kad odjednom naiđe talijanska
patrola. Ratno je vrijeme, vladao noćni sat, “coprifuoco” i svako je kretanje noću zabranjeno. No, nisu zaustavili ni priveli ove čudne ljude, sigurno se i ovi vojnici zgroziše nad pretužnim prizorom."
-
(http://behar.hr/wp-content/uploads/2014/02/Topal-Osman-pasa.jpg)
Osmanska Carevina je krajem 18. i početkom 19. vijeka najavila nužne reforme u zemlji kako bi uhvatila korak s naprednim evropskim državama za kojima je tada znatno zaostajala. To su bile velike europske imperijalne sile: Velika Britanija, Francuska i Austrija, kao i carska Rusija, koja je također zaostajala za trima spomenutima. Osim toga s Austrijom i Rusijom je Osmanska Carevina imala dugu granicu oko koje je vjekovima ratovala, u početku uspješno, a kasnije s promjenljivom srećom. Poslije neuspjeha s Austrijom u Bečkom ratu (1683. – 1699.), Osmanska Carevina je morala napustiti neke ranije osvojene teritorije u Europi i povući se na novu granicu koja je na našem području išla rijekama Unom i Savom. Zbog takvog nepovoljnog položaja Porta je odlučila provesti neke neophodne promjene u državnoj upravi i vojsci. Glavni nositelji reformi su bili sultani Selim III. (1789. – 1807.) i Mahmud II. (1808. – 1839.).
Sadržaj ovih reformi objavljen je 3. studenog 1839. godine pod nazivom “Hatišerif od Gülhane“, a sveukupne mjere i načela te objave nazvane su “Tanzimat-i hayriye” (“Spasonosne odredbe”). Ove reforme je objavio sin i nasljednik sultana Mahmuda II., Abdulmedžid (1839. – 1861.) koji je na taj način nastavio djelo svoga oca.
Bosna i reforme
Pošto je Bosanski pašaluk tada bio najistureniji dio Osmanske Carevine prema zapadnoj Europi, Porta je nastojala i u tom dijelu Carevine što prije provesti spomenute reforme. Međutim, provođenje reformi u Bosanskom pašaluku išlo je veoma sporo i uz velike poteškoće. Glavni razlog je bio taj u protivljenju bosanskih prvaka, koji bi tim promjenama izgubili svoje privilegije. Zbog pokušaja nametanja reformi izbila je 1831. godine pobuna bosanskih begova na čelu s Husejn-kapetanom Gradaščevićem, nazvanim “Zmaj od Bosne”. On je, podržavan od većine bosanskih prvaka, uspio pobijediti sultanovu vojsku na Kosovu koja je krenula protiv pobunjenika, a zatim je u Travniku zbacio vezira i preuzeo mjesto sultanovog namjesnika u Bosni. Tražio je pregovore s Portom zalažući se za autonomiju Bosne u okvirima Osmanskoga Carstva, ali u tome nije uspio. Husejn kapetan je sa svojim pristašama poražen od nove sultanove vojske na Palama kod Sarajeva 1832. godine. Zato je bio prisiljen da, prešavši sa svojom svitom u Slavoniju, preko Save, potraži zaštitu od Austrije.
Nakon pada Husejn-kapetana, u Bosanskom pašaluku su često smjenjivani namjesnici. Oni su pokušavali provesti započete reforme, ali u tome nisu uspijevali, jer su skoro svi bili korumpirani ili nesposobni. Za to vrijeme su bosanski feudalci i dalje pružali snažan otpor reformama i poticali pobune protiv sultanovih namjesnika. Zbog toga je Porta sredinom 19. vijeka (1851.- 1852.) uputila u Bosnu posebnog emisara Omer-pašu Latasa da sredi stanje i omogući provođenje reformi u pašaluku. Omer-paša je uspio za relativno kratko vrijeme slomiti otpor bosanskoga plemstva, ali je pri tome pokazao netoleranciju i posebnu okrutnost prema pobunjenicima. Na svirep način je pobio i doslovce uništio većinu bosanskih begova i drugih prvaka, koji su bili nositelji bošnjačke ideje toga vremena i vodeći društveni sloj u tadašnjoj Bosni i Hercegovini.
Namjesnikovanje Topal Osman-paše
Poslije intervencije Omer-paše Latasa, centralna vlast je nastavila provoditi reforme u Bosanskom pašaluku, ali sada uz mnogo manje otpora. Trebalo je proći deset godina od Omer-pašinog krvavog pohoda na Bosnu, da bi reforme počele davati vidljivije rezultate i u Bosanskom pašaluku. To se dogodilo za mandata vrijednog i sposobnog namjesnika Topal Šerif Osman-paše. On je imenovan za bosanskog vezira 23. siječnja 1861. godine. Na tom položaju je ostao sve do 25. svibnja 1869. godine. Poslije njegova odlaska pa sve do okupacije 1878. godine, tj. za nešto više od devet godina, izmijenjalo se dvanaest namjesnika u Bosanskome pašaluku.
Topal Osman-paša se rodio blizu grada Smirne-Izmira u Maloj Aziji 1804. godine. Pošto je stekao solidno vojničko obrazovanje, bio je neko vrijeme pomorski časnik, a zatim je službovao u Egiptu kod poznatog valije Muhammeda Alija, osnivača suvremenog Egipta. Poslije je i sam bio namjesnik u više ejaleta, a prije dolaska u Bosnu bio je beogradski muhafiz (zapovjednik grada). Nakon povlačenja iz službe umro je u Carigradu 1874. godine.
Prema pisanju historičara Hamdije Kreševljakovića, Osman-paša je bio “lijepo izobražen, pun iskustva, vrlo napredan i neobično marljiv. Bio je veliki turski rodoljub, pa je napredak Bosne smatrao i napretkom Turske. Bosnu je tako zavolio, kao da je u njoj ponikao … U Bosni je proveo reforme koje je zaveo Mahmud II., a nastavio Abdulmedžid” (1839-1861.) …
Između mnogih dobrih stvari koje je Osman-paša napravio u Bosni, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu iz 1916. godine navodi slijedeće:
izgradio je dobre kolske putove sa kamenom podlogom, kakvih ranije nije bilo, kako bi se roba i putnici brže prevozili;
riješio je problem velikog broja izbjeglih Bošnjaka, koji su 1860. – 1863. godine protjerani iz Srbije, sagradivši za njih nova naselja u sjevernoj Bosni: Kozluk, Brezovo Polje, Gornju Aziziju (B.Šamac), Donju Aziziju (Orašje), Orahovu (kod B. Gradiške) i Bosansku Kostajnicu.
ustrojio je 16 bataljuna redovne vojske koja je služila za obranu Bosne te uveo obavezu nošenja uniformi i cipela za vojnike, po europskom uzoru;
sagradio je prvu vojnu bolnicu u Sarajevu, a od prihoda Gazi Husrev-begova vakufa i dvije civilne bolnice, za muškarce i žene;
otvorio je ruždije, prve svjetovne škole za mlade Bošnjake, kako bi se bolje pripremili za život;
osnovao je prvu modernu tiskaru u Sarajevu, gdje je počeo izlaziti nedjeljni list “Bosna” na bosanskom i turskom jeziku;
uspostavio prvu brzojavnu vezu preko Bosne, iz Europe prema Carigradu i dalje prema Indiji;
utemeljio prvu tkaonicu sukna u Sarajevu kao dioničarsku udrugu;
izgradio dosta javnih zgrada po Bosni, a najpoznatija je sadašnja zgrada Konaka u Sarajevu.
I pored toga što je učinio dosta dobroga za napredak Bosne i Hercegovine, a posebno za grad Sarajevo, Osman-paša je imao dosta neprijatelja koji su željeli njegov odlazak s mjesta sultanovog namjesnika u Bosni. To je došlo do izražaja 1867. godine, kada je postojala opasnost od nemira u susjednoj Srbiji. Za smjenu Osman-paše naročito je bila zainteresirana Rusija, koja je preko svog generalnog konzula u Sarajevu Šćulepnikova nastojala da to ostvari. On je optužio Osman-pašu da se nezakonito obogatio kupujući konfiscirana imanja bivšeg gradačačkog kapetana Husejn-bega Gradaščevića. Ipak ove optužbe nisu tada imale željenog učinka. Netrpeljivost ruskih diplomata je prema ovom bosanskom veziru nastavljena. Konačno je krajem 1868. godine stigla vijest iz Carigrada o njegovoj smjeni: Osman-paša je imenovan za namjesnika u Ruščuku, a na njegovo mjesto dolazi bivši komandant osmanske vojske u Bosanskom pašaluku Omer Fazli-paša.
Međutim, Topal Osman-paša nije želio tek tako otići iz Bosne, te je preko svojih veza u Carigradu pokušao zadržati mjesto namjesnika. Osim toga, za njega su se zauzeli muslimani i Židovi u Sarajevu, a njima se pridružio i mitropolit Dionizije. Oni su uputili telegram velikom veziru Ali-paši moleći ga da Osman-paša ostane u Bosni, navodeći mnogobrojne njegove zasluge.
Topal Osman-paša je, nakon obavijesti o premještaju, u veljači 1869. godine krenuo iz Sarajeva. Kada je stigao u Brčko, saznao je da je ponovo postavljen za namjesnika Bosne te se 17. 2. 1869. godine vratio u Sarajevo.
Vanjska politika Topal Osman-paše
Osim zasluga za provođenje reformi u Bosni, Osman-paša je često putovao nastojeći održavati prijateljske odnose sa susjednim zemljama. To je bilo u interesu Porte, jer je Bosanski pašaluk bio dio Osmanskoga Carstva, a Osman-paša predstavnik sultana. Tako je u ožujku 1860. godine Osman-paša dobio zadatak iz Carigrada da, u ime sultana, oda počast austrijskom caru Franji Josipu koji je tada bio u posjeti Hrvatskoj i Dalmaciji. Reformski sultan Abdulaziz (1861.-1876.) je želio da učvrsti odnose sa susjednom Austrougarskom Monarhijom, te je brzojavno uputio spomenutu poruku bosanskom veziru.
Putovanje Topal Osman-paše
Isječak iz riječkih novina La Bilancia od 20.3. 1869. gdje se spominje posjet Topal Osman-pašeO putovanju Topal Osman-paše u Rijeku i njegovom prijemu kod austro-ugarskog cara Franje Josipa sačuvano je nekoliko zapisa u domaćim izvorima. Zanimljiv zapis potječe iz ruskih diplomatskih izvora u Sarajevu. Carska Rusija je tada također bila velika sila, kao i veliki rival dviju susjednih imperija – Osmanskog Carstva i Austrougarske Monarhije. Ruski konzulati u Sarajevu i Mostaru s velikom pažnjom su pratili rad sultanovog namjesnika u Bosanskome pašaluku Osman-paše, o čemu smo već govorili. Ocjene ruskih diplomata često su bile subjektivne, jer su oni rad sultanovog namjesnika u Bosni ocjenjivali kroz njegov stav prema hrišćanima pravoslavcima u Bosanskom pašaluku. O odlasku Osman-paše na prijem kod austrougarskog cara Franje Josipa ruski diplomati su zapisali:
“Preostalo vrijeme do svog konačnog odlaska iz Bosne i Hercegovine, Osman-paša je dijelom proveo na putu. Naime, prilikom boravka austrijskog cara Franje Josipa u Hrvatskoj i Dalmaciji, Osman-paša je bio zadužen da ga kao upravnik turske pokrajine pozdravi. Na put je krenuo oko 9. marta (21. 3. 1869. g. po novom kalendaru) i namjeravao pozdraviti cara u Zagrebu. Nisu nam poznati razlozi mimoilaženja: kad je Osman-paša stigao u Zagreb, car je već bio otputovao u Rijeku. Turska delegacija je bila primljena u Rijeci i tada je Osman-paši bio uručen Orden Leopolda, prvog reda. Ostaloj pratnji (Rašid-efendiji – pomoćniku generalnog guvernera, zatim Emin-begu – komandantu žandarmerije, J. Kečetu i ostalima) dati su odgovarajući ordeni. U Sarajevo se (Osman-paša) vratio 15.(27.) marta 1869. godine.”
Stariji bosanski historičar Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekit, čija je “Povijest Bosne” nedavno prvi put tiskana u prijevodu u dva toma na preko 1000 stranica, o susretu bosanskog vezira Topal Osman-paše i austrougarskog cara Franje Josipa u Rijeci 1869. godine je zabilježio:
“Pošto je u to vrijeme austrijski imperator Franc Jozef bio u obilasku Hrvatske, spomenuti valija je, na osnovu telegrafskog naređenja s Dvora, morao da mu izrazi dobrodošlicu, pa je u srijedu 26. zul-kadeta 1285. godine (10. III. 1869.) krenuo iz Sarajeva i tamo otišao. U Rijeci, koja se nalazi u Dalmaciji, dočekao je imperatora l. zul-hidžeta 1285. godine (15. III. 1869.) i tu večer su zajedno večerali. Drugi dan, spomenuti valija je odatle pošao i vratio se u Sarajevo preko Zadra, Metkovića i Mostara.”
O susretu bosanskog namjesnika Topal Osman-paše s austrougarskim carem Franjom Josipom pisao je prije skoro 90 godina i “Glasnik Zemaljskog muzeja” u Sarajevu:
“Godine 1285. (1868/1869.) bude Osman-paša svrgnut s Bosne i imenovan valijom Dunavske pokrajine. Na putu u novoimenovanu službu, dobi u Brčkom vijest, da je opet ponovo imenovan na Bosnu, te se vrati opet u Sarajevo, dne 5. zilkadeta 1285. Kadaje Njegovo Veličanstvo car i kralj Franjo Josip I. posjetio Hrvatsku 1285. godine, ode mu Osman-paša po nalogu Visoke porte, da čestita dolazak u Rijeku (Abaciju), te se nakon dva dana opet vrati preko Mostara u Sarajevo. Napokon bude svrgnut po drugi put i, predav upravu bosanskom defterdaru, krenu u Carigrad 13. safera 1286. godine u utorak. On je slao mnogo mladića iz Sarajeva u Carigrad, da se poduče raznim obrtima kao u tabakluku (kožarstvu) i postolarstvu (kundurdžiluku), a neki od ovih i dandanas žive.”
S druge strane, o posjetima austrijskog cara Franje Josipa Rijeci i drugim dijelovima Hrvatske ima više podataka u austrijskim i hrvatskim arhivima, kao i u novinama i časopisima iz tog vremena. Prema navodima istraživača povijesti Rijeke Igora Žica, Franjo Josip je posjetio Rijeku četiri puta i “uvijek je bio bolje dočekan od Hrvata, nego od njenih drugih stanovnika”.
U prvoj posjeti Rijeci Franjo Josip je bio listopada 1852. godine, nakon što je posjetio Zagreb gdje ga je dočekao ban Josip Jelačić. Tada je austrijski kralj došao u “poplavljeni grad okićen monarhijskim cmo-žutim i austrijskim bijelo-crvenim zastavama”. Naime, s 10. na 11. listopada te godine došlo je do izlijevanja Rječine, što je izazvalo poplavu u Rijeci. Kasnije je po naređenju Franje Josipa iskopano novo korito Rječine. Tako je Rijeka 1855. godine dobila sadašnji Mrtvi kanal.
Susret s carom Franjom Josipom
Druga posjeta Franje Josipa Rijeci 1869. godine je za nas zanimljivija, jer je tada došlo do susreta cara Franje Josipa sa sultanovim izaslanikom, bosanskim vezirom Topal Osman-pašom. Istražujući ovaj posjet Franje Josipa Rijeci, Igor Žic nije pronašao podatke o njihovom susretu. O toj carevoj posjeti kratko je napisao: “Potom je car došao u Rijeku zajedno s Elizabetom (caricom) 14. ožujka 1869. godine. Par je stigao iz pravca Karlovca, produžio je potom prema Senju, te dalje, Vojnom krajinom do Petrinje i Bjelovara.”
Iako je povijest Rijeke prilično dobro istražena: objavljeno je više knjiga iz te oblasti, kao i brojni članci u raznim časopisima i drugim publikacijama, nigdje se ne spominje boravak bosanskog vezira u Rijeci 1869. godine i njegov prijem kod austrougarskog cara Franje Josipa, koji je tada bio u Rijeci. Takvih podataka nema niti u Arhivu grada Rijeke. Na kraju je ipak nađen izvor koji je potvrdio navode bosanskih historičara o posjeti Topal Osman-paše Rijeci 1869.godine. Te davne godine u Rijeci su izlazile tjedne novine na talijanskom jeziku pod nazivom “La Bilancia” (Vaga). U broju 12. toga lista, koji je izišao u subotu 20. ožujka 1869. godine, na 1. i 2. strani govori se o svečanosti koja je priređena 15. ožujka 1869. godine u čast Njegovog Veličanstva Franje Josipa I. (“Francesco Giuseppe I.”) u Gradskom kazalištu u Rijeci (Il Teatro Civico di Fiume). Iako se u ovom članku ne opisuje vezirov prijem kod cara, navedeno je da je ovoj svečanosti prisustvovao i bosanski vezir sa svojom pratnjom. Najzanimljiviji dio tog članka u slobodnom prijevodu glasi:
“Predsjednika vlade, koji se pojavio u kazalištu nekoliko minuta prije dolaska Njegovog Veličanstva, okupljena publika pozdravila je gromoglasnim ‘elyen‘. Kazalište je bilo osvijetljeno, iako je bio dan. Bio je to prekrasan prizor, ne toliko zbog neobičnih ukrasa koji nisu bili sasvim prikladni, te su se svodili na nekoliko zastava koje su bile postavljene oko svijećnjaka, nego zbog prekrasnih toaleta dama i raskošne odjeće ministara i ostalih naših istaknutih građana u raznovrsnim sjajnim odorama, među kojima je najveću pažnju privlačila odora gubernatora Bosne, vezira Osman-paše i njegove pratnje, koji je došao kako bi odao počast Njegovom Veličanstvu u ime sultana … ”
Iz ovog članka se može naslutiti da je slijedećeg dana Franjo Josip primio bosanskog namjesnika Osman-pašu i njegovu pratnju u svojoj rezidenciji, i tom prilikom im dodijelio spomenuta odlikovanja. Očigledno je da je bosanska delegacija, na čelu s Osman-pašom, izazvala određeno zanimanje, ali i divljenje Riječana njihovim raskošnim i živopisnim odorama. Kako navodi Muvekit, drugog dana se vezir sa svojom pratnjom, preko Zadra, Metkovića i Mostara vratio u Sarajevo.
Osman-pašino putovanje u Rijeku i prijem kod austrougarskog cara Franje Josipa I., bila je njegova posljednja službena posjeta na dužnosti sultanovog namjesnika u Bosni. Već 25. svibnja iste godine Osman-paša je pozvan u Carigrad, a za novog namjesnika u Bosnije imenovan Safet-paša (1869. -1871.).
Na kraju možemo konstatirati da je i ovaj zadatak, kojeg je dobio od sultana, bosanski namjesnik Topal Osman-paša uspješno obavio, kao što je to činio i ranije. Provodeći sultanove reforme, učinio je mnogo za napredak Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Bosanski historičar Mustafa Imamović tvrdi da su se široki muslimanski slojevi u Bosni i Hercegovini držali pasivno prema Osman-pašinim reformama, ali da su te reforme faktički bile priprema za veliki preokret u životu naroda u Bosni i Hercegovini, koji će uskoro nastupiti austrougarskom okupacijom 1878. godine.”
-
Tekst objavljen u "Biču", zagrebačkim pravaškim novinama koje su izlazile u Zagrebu 1883-1685.
Zapisnik sastavljen kod županijskog sudbenoga stola na Rieci, 2.svibnja 1867.
(Na obća pitanja):
Zovem se Zaneto Košta, rodil san se na Reke, moj profession je momar, ukrcan san na trabakulu, ki se nomina Filotto, ki je čera arrival z Trsta, ne znan ni pisat ni lejit, nisan još nikada bil va pržunu niti pod inkvizicion.
(1. Da li znate uzrok vašega današnjega preslušanja?)
- Znam gošpodine, kako mi se para za one neke bagatelice, ke šan sinoć storil sa garzunom odi butige kapelara Mikuletića.
(2. Kažlte dakle, kako se tvar imade, tko je dao povod svađi i zašto?)
- Pul speciarije odi Katića inkontral me je moj kumpar Menigo Košta, pak me je invital na mericu vina. Ja san mu rispondil, da sam d'accordo, aka će ju platit; i šli smo va oštariju moje kumpare Mićeline. Tamo smo našli više peršun, med kojimi je bil i garzun odi butige odi kapelara Mikuletića, i začeli smo diskurit. Va ten diskursu potanecila se je cela societad za nekovu morosu od kumpara Meniga, zac Mikuletića je garzon klepetal, da ju je trapal va jednem kantunu odi Bakarcicevog palaza, ki ju je onde kokolal. Zato se je kumpar Menigo ofendil i zacel je batit po tavulinu i ruvinat mobiju. Kada je kumara Mićelina ošervala, da joj je žmuljom šprical komo, mu je rekla: "Pušćaje moju mobiju na miru, zac ću ju dat na vaše spendije reparat'.
A on joj je eminacial, da će joj dat jednu žlepu, i bil bi ju veramente udril, da se ni piu de pressa ritirala. Onput san ja kumaru Mićelinu difendil, a on je skočil al improviso ža manum i kacal mi je jedan matafun va skinu. Onput san ja ćapal kantridu i šoleval san ju va vajer, i da me ni moj brat Pierin ćapal za ruke, forse bi ga bil ruvinal. Onput je on ćapal lancu od bandere, ka je bila u kantunu, pak me je tel zbužat, a oni drugi taneki, ki su bili va naše societadi, su ga ćapali i hitili van iz portuna.
Lustrisimo! Vidu da mu ni niš storil, sada sam ga inkontral na škale odi tribunala, pak mu niš ni, samo se godi, da ću poć za njegove ćakule va pržun.
Neka me gošpodine ne kladu va pržun, jer će to bit moja ruvina, a moja će famija disperat.
(3. Menigo Košta kaže, da ste ga vi dolsta po glavl stolcem udarili i znatno ozledili.)
- Ca gospodine, ca me kojonaju, ja to ne intendin, neka se denjaju to mane va reckem zajiku špiegat.
(4. To će reći da ste ga vi kantridon intival po glavi i jako ranil.)
- Ca gošpodine, on je trubentin, šentaj ga Bog, to je bil ondeka moj kumpar Zanetić, ki je to se ošerval, on je butiger pol funtane našega kraja, pa ga neka zovu na uficij, pa se budu ocertafi, da nisan niš storil; da san ga kantridon intival po glave, bil bi altrimente kantal, zac bi ga bil ruvinal.
Jusić, v.r. kot. sudac.
Zaneto Košta v.r.
BIČ br. 4 do 15. prosinca 1883.
Izvor: FLUMINENSIA, god. 5 (1993) br. 1-2, str. 25-38. Iva Lukežić - O dvama riječkim pučkim jezicima
-
Tekst objavljen u "Biču", zagrebačkim pravaškim novinama koje su izlazile u Zagrebu 1883-1685.
Naporno ali uspijevam ga razumijeti :palacgore no uvjeren sam da današnja djeca ne bi razumjela skoro pa ništa :palacdole
-
Meni je u fijumaskom govoru najinteresantnija cakavica. Kako je uspjela nestati u samo stotinjak godina? :pojmanemam
-
Malo o Nazario Sauru, talijanskom iredentisti rođenom u Kopru, koji se borio da Veneto i Istra pripadne Italiji, iako je od 1866. taj dio bio pod Austro-Ugarskom. 1915. s ulaskom Italije u I svj. rat na strani Antante i Sauro odlazui u rat kao talijanski dobrovoljac, uz još dosta svojih istomišljenika. KundK nije na takav akt gledala blagonaklono, te bi ako bi koga od tih ljudi uhvatila sudila kao dezertere i redovno osuđivala na smrt.
30.07.1916. Sauro je kao komandant torpednog broda krenuo izvršiti sabotažu u luci Rijeka, no brod se razbio o stijenu u Kvarneru. Posadu je pokupio Austro-ugarski razarač Satellit, i naravno zarobio. Sauro je prepoznat i stavljen pred sud zbog svog akta izdaje domovine te mu je vojni sud u Puli odredio kaznu smrt vješanjem, koja je i izvršena. Talijani ga nisu zaboravili, te je u fašističkoj Italiji posebno imao puno spomenika i mjesta imenovanih po njemu. I u poslijeratnoj Italiji imenovali su podmornicu 1980. g po njemu, koja je iz službe povučena 2009. g.
(http://imageshack.com/a/img631/7187/lOuO1x.jpg)
Koper, Piazzale Sant Andrea, i rodna kuća Nazaria Saura, ova s mnogobrojnim vijencima i pločom
(http://imageshack.com/a/img537/8159/bAJBYA.jpg)
Molo Nazario Sauro u Rovinju
(http://imageshack.com/a/img673/7127/YTHkhf.jpg)
(http://imageshack.com/a/img538/5605/B5ipsf.jpg)
Ceremoniji otkrivanja spomenika Nazariu Sauru u Kopru 09.06.1935. nazočio je i talijanski kralj
Snimak Luce s tog otkrivanja
https://www.youtube.com/watch?v=BUkUPW3pAws&x-yt-ts=1421782837&x-yt-cl=84359240&feature=player_detailpage
-
Nedavno sam u jednoj klanjskoj škrinji pronašla ove fotografije,odnosno dopisnice, a koje će za koji dan imati punih 100 godina.Iste svjedoče o 1.svj.ratu i Istrijanima koji su bili pripadnici tadašnjih austrougarskih borbenih jedinica, odnosno K.u.K. carskih pješačkih pukovnija.Iz teksta na poleđini fotografija se razabire da su se ti istarski sinovi, dok su bili na pripremama ili na položaju, javljali svom učitelju Ivanu Medvediću, a koji je bio Klanjac i koji je službovao u selu Zarečje kod Pazina. On je vjerojatno i bio jedan od rijetkih pismenih ljudi u selu, pa su se ti vojnici preko svog učitelja javljali svojim obiteljima...
-
Gržetić se 1915. godine javlja i iz Sarajeva
-
Soldat Gržetić se javlja svojem učitelju i iz Podgorice, Crna Gora (vjerojatno 1915.), a po ne baš lijepom rukopisu, možda je pisano baš sa nekog položaja...
-
tri prijatelja 1915. u austroug.uniformi 87.K.u.K. carske pješačke pukovnije...
-
:bravo
Bravo za razglednice :thankyou
-
...evo i 97.reg. K.u.K austrougarske carske vojske, 1915.g.Ivan Staver piše prijateljici učiteljici 28.2.1915. godine pred odlazak na bojno polje.Pisano je iz Šiške kod Ljubljane, meni osobno je jako zanimljiv i dojmljiv tekst na poleđini ove fotografije vojnika pred odlazak na bojno polje....
-
Hvala Zokxy, a ti imaš više znanja po ovoj temi pa nadopuni ili ispravi :k045
-
evo jedne slike A.Gržetića i njegovih prijatelja, 1917.godine
-
Ovo je za šest!
Kažeš Medvedić je Klanjac. A Staver i Gržetić?
Gdje su ti ljudi bili nakon rata? Nastavak priče o njima, molim ako znaš ,jasno. :s065
-
@Miliću, taj Medvedić, kiga su Klanjci zvali "Jović" je inače od jedne stare klanjske familije, doma su ih zvali Fagaletovi.Dok je Medvedić službovav kot učitelj va Pazinu ili Zarečju, je oženiv tu Istranku ili Istrijanku Mariju Staver, isto učiteljicu, a onda su za vrime Italije bili va Klani i imeli butigu. To mi je ispričala naša mat, aš su Klanjci hodili va tu butigicu poli "Jovića".Od tih sovdati ne moren niš znat, ali je zanimljivo kako su se te fotografije sačuvale..... :d035
-
:bravo Grašćina :palacgore
Kopaj i dalje po klanjskim škrinjicama :palacgore
-
:bravo Grašćina :palacgore
Kopaj i dalje po klanjskim škrinjicama :palacgore
@ Riječanka, ki zna, morda s kopanjen po šufiti najden i kakove skrivene zlatnike??? :hmm
-
Svašta se može naći; sjećam se svog veselja kada sam kopajući vlastiti mail, u starim poslanim porukama našla slike stare, danas srušene javne kupaone u Klani. Danas je tamo sagrađena nova kuća. Mislim da su ti postovi ostali ukradeni na LPR-u.
Samo nastavi niz i kopaj nemilice i ... :palacgore
-
Jedna pričica iz subotnjeg N.L.
(http://i1256.photobucket.com/albums/ii492/Emil_Emili/Stara%20Ri/img%201179_zpsmpnzdplz.jpg~original) (http://s1256.photobucket.com/user/Emil_Emili/media/Stara%20Ri/img%201179_zpsmpnzdplz.jpg.html)
(http://i1256.photobucket.com/albums/ii492/Emil_Emili/img%201177_zpscdrnpygo.jpg~original) (http://s1256.photobucket.com/user/Emil_Emili/media/img%201177_zpscdrnpygo.jpg.html)
(http://i1256.photobucket.com/albums/ii492/Emil_Emili/img%201176_zpsqco8fvsh.jpg~original) (http://s1256.photobucket.com/user/Emil_Emili/media/img%201176_zpsqco8fvsh.jpg.html)
(http://i1256.photobucket.com/albums/ii492/Emil_Emili/Stara%20Ri/img%201178_zpsfat9obxw.jpg~original) (http://s1256.photobucket.com/user/Emil_Emili/media/Stara%20Ri/img%201178_zpsfat9obxw.jpg.html)
Novi list 21. veljače 2015.
-
Postao sam svjestan da Milićeve prekrasne priče u temi Što me danas povuklo za jezik ... ne vide nečlanovi foruma, a šteta ih je ne objaviti i šire! :wavey
Pa rekoh - hajde! By Milić!
Sprovod
Jučer sam bio na Drenovi. Ma ne baš nekim lijepim povodom, kao kad idemo s Udrugom 051 na Veli Vrh ili slično. Umro je moj trećemajski kolega i dugogodišnji suradnik. Vidim u Novome listu, na fejsu, kako Sabina to zove, među osmrtnicama i meni poznato lice. Umro Silvio u 81. godini. Hm, kad sam bio dvadesetogodišnjak sve preko tridesete mi je bilo matoro. Sad, kad sam u šezdesetoj, i za čovjeka starog poput Silvija rekao bih da i nije tako star obzirom na današnja dostignuća medicine, kvalitetu života, prehrane…Pa i prosječna dužina života u Hrvatskoj je malo ispod osamdesete, zar ne. Ali, objektivno, to je ipak lijepi broj godinica.
Došao sam ispred kapelice i osvrćem se bih li ikoga poznatoga ugledao, ili pak on mene. Ali nikoga, poznatoga nema. Pa priupitah jednu dobrodržeću staricu je li to kapelica gdje su posmrtni ostaci mojega bivšeg kolege Silvija. Jesu, jesu, gospodine, ona će. Naime, bilo me strah da ne banem, ovako ćorav, u kapelu kod nepoznatog pokojnika, kao jednom na trsatskom groblju. Ušao sam, poškropio po starom običaju pokojnika i familiji, koju ne poznajem osim po pokojnikovim pričama, stiskom ruke i onim nekadašnjim:
- Saučešće!
za inat novokomponiranoj «sućuti», oprostio se od dragog kolege.
Izašao sam tronut izvan kapele i opet gledam hoću li nekoga poznatoga spaziti. Ali nema takvoga. Tek za par minuta, dok sam pričao o pokojniku s dobrodržećom staricom, netko me potapša po ramenu i, okrenuvši se, shvatim da je još jedan naš kolega stigao na pogreb.
- Ajde, dobro da si došao, jer sam se počeo osjećati neugodno, ovako sam.
- Pa što si sam?
- A, da…
I tako tiho smo brzinski izmjenjivali rečenice dok povorka nije krenula. Brz sprovod, s kratkom molitvom svećenika. Baš takav, kakav sprovod i treba biti.
Nakon sprovoda otišli smo na piće, dolje u Mercator, pardon, Konzum u Škurinjama. Pa smo, osim uobičajenih tema nakon podužeg neviđenja, počeli pričati i o tome kako sve manje ljudi njeguje običaj prisustvovanja pogrebima. Pošalju pismenu sućut i riješe se tlake. Ili jednostavno ne dođu na pogreb, misleći, valjda, da će biti repriza na TV.
Ali ja ipak mislim da dragim ljudima, s kojima si djelio godinama iste prostore, disao isti zrak, ma i dim jer smo onda svi u kancelarijama naveliko pušili, je sasvim normalno doći i ispratiti ih do zadnjeg počivališta.
No, glavno pitanje, koje se nametnulo nakon našeg razgovora, je bilo zašto ljudi uopće dolaze na sprovode?
Je li to zbog odavanja počasti preminulom? Možda zato što je to običaj? Ili pak zato što žele nekoga vidjeti i biti viđeni? Možda je to zato da se slatko i zločesto nasmiješ u sebi i pomisliš:
- Hehe, on je partil, a ja sam još tu.
Možda je razlog sasvim prozaičan – oblokati se, nakon sprovoda, kako bi osjetio da si još živ.
Što pak vi, dragi čitatelji, mislite o ovome?
(http://i61.tinypic.com/do2fbm.jpg)
-
Maškare
Da ili ne? Svakako da i to kao dio identiteta ovog kraja, kao način života. I tu bih ja, da sam pametan, završio s mojim promišljanjem o maškarama. Ali ja nastavljam…
Prvo moje iskustvo s maškarama doseže do moje pehinarske dječje dobi kad sam se u tamošnjem Domu divio odraslim dečkima koji su bili lijepo, svečano odjeveni u feštarske uniforme. Zapamtio sam čak i jedan detalj koji mi se tako urezao, kao rijetko koji u životu. Neki feštar, meni nepoznat, imao je na vrhu šapke ugrađenu lampicu koju je, pretpostavljam, palio i gasio prekidačom kojeg je držao u džepu. I to je činio u ritmu muzike. Eto, taj detalj mi je najraniji u vezi maškara.
Zatim negdje 1962. čini mi se, sjećam se da sam od straha, ma moguće da sam bio i godinu dvije mlađi, pred najezdom Halubajskih zvončara pobjegao u neke ostatke pehlinarske šume zvane Habenac. Tu su već odavno kuće napravljene, ali meni je tada, između tih par hrastića, bilo bitno što dalje pobjeći od groznih, zastrašujućih maski zvončara.
Kao mlađi tinejdžer jednom sam obilazio sa studenjskim maškarama, koje su tada bile odjevene u feštare, Klanu, Lisac pa i Novokračine. Zavidio sam bratu i ostalim feštarima što su toliko odrasli da mogu sudjelovati i reprezentirati selo. Još sam bio mlad, je li, pa mi se cijeli svijet vrtio na vrlo uskom prostoru.
Polako sam rastao i moj odnos prema maškarama bio je neutralan. Kako moje društvo sa Vežice nije njegovalo odlazak u maškare, to sam i ja prihvatio takvu atmosferu. Ali tada već postaju popularne plesne večeri pod maskama. Cijela okolica, slabo se sjećam Rijeke, što ne znači da nije bilo i u njoj, od Opatije do Crikvenice, kao moj radijus kretanja, vrvila je od maškaranog ludila. Tako je i mene, valjda ponijelo pa sam nagovarao dečke da se i mi maskiramo. Dogovoreno-učinjeno!
Plesna maškarana večer u Interu, u Crikvenici. Znali smo koja je tema – gusarska večer i mi smo se odjenuli najmaštovitije što smo mogli. S tim da se ništa ne kupuje. I lijepo se zabavili, naplesali i na kraju dobili 3. nagradu žirija jer je jedna iz društva bila u njemu. Popili smo i tu nagradu i otišli, onako maškarani i nakramani, na kavu kod Franka na Kuk. Majko božja, ludih li vremena.
Kasnije sam, ali u civilu, odlazio na plesne maškarane večere, najčešće u Opatiju u Kvarner, Adriatic i Palme. U Kvarneru sam jednom dobio glavnu nagrdau na tomboli – pečenog odojka. I sad, možete zamisliti, što s tim odojkom? Sva sreća da su konobari bili susretljivi pa su donijeli priboor za jelo tako da smo to nekako narezali i podijelili onima koji su osjetili potrebu za jelom.
I tako, maškare prolaze s godinama, a ja indiferentan. Dolazi novo doba. Devedesete. Rat bijesni, ljudi puni straha, ali i nekog pozitivnog inata pa se počinje buditi neka lokal patriotska svijest. I gdje ćeš je najlakše naći nego u maškarama. To je duboko usađeno u ljudima ovoga kraja. Pa osim «ozbiljnih» uradaka tipa knjige Kako čitati grad i kazališnog komada Vježbanje života došle su i maškare. Maškare su osvojile Rijeku uz, svjesnu ili nesvjenu, podršku onodobnog gradskog čelništva.
I mene je ponijela ta atmosfera i hvatala volja za učestvovanjem u karnevalskoj (sad je već karneval!) povorci. Ali okolina i bolest mi to nije dozvoljavala. Međutim, svo to gibanje, to veselje, to raspoloženje ljudi je bilo upravo zarazno. Nevjerojatno je to kako se za relativno malo vremena karnevalska povorka proširila. I ja sam odlazio i gledao kako prolaze pokraj mene moji Studenjci, Pehinari, Trsaćani, Krimejčani…i htio se stopiti s njma. Ali…
No, u zadnjih deset-petnaest godina sve mi to nekako liči na napuhani balon koji samo što ne eksplodira. Pa još kad čujem kako se sumanuto traže sponzori…Ma, nekako mi je to postalo odurno. Stoga ja već nekoliko godina bježim, u to doba, iz grada ludnice u Kastavšćinu gdje se grupa maškara i zvončara iz Mučića drži tradicije i obilazi mjesta koja su i njihovi preci obilazili. Nikad se ne spušatjući u Rijeku, na karneval, čime bi narušili tradiciju maškara u svome kraju. Pa kome pravo kome krivo. Meni pravo!
(http://i59.tinypic.com/b81x6v.jpg)
Dobitnici 3. nagrade u Internationalu, Crikvenica 1977. g.
S lijeva: Miljenko Mrvčić, pok. Marino Tomljenović, Vlado Denona i Željko Žigante. Sakrio se od fotografa Damir Vukelić koji je ipak sudjelovao u konzumaciji nagrade, kao što se iz priloženoga vidi - poklon paketa IVEX-a.
-
Zatvor
Teško će povjerovati oni koji me duže poznaju. Ali ja sam bio u zatvoru. Pritvorenik, uhapšenik. Čovjek s one strane zakona. Kriminalac.
Naime, što.
Prijatelj, jedan od onih sa slike iz maškara u Crikvenici, a nekako i iz tog vremena, i ja smo se dobrano olili negdje na Vežici. Ma znam i gdje, ali to sad nije važno za ovu priču. A on… Ma on je potpuno lud kad malo haha malo puno popije. I tako vučem ja njega prema doma, a on stalno nešto pokušava pjevati. Ali iz punoga glasa. I teturamo mi ulicom Tihovac u gluho doba noći. Naime, u socijalizmu se šparalo na rasvjeti pa su ljudi već u 22 sata spavali kako bi uštedjeli na struji. Haha jasno da cimam. Ali bilo je iza 22 kad nas je konobarica izbacila s metlom iz nekog podruma. A on oće da peva. Dakle noć, mi baulljamo, a on pjeva:
- Ta tvoja barka malaaaaa…
Odjednom ispred nas dojuri plava marica (u socijalizmu bila je plava marica – policijski kombi, crna marica - mrtvački kombi i, a valjda, i bijela marica - karabulanca kažu Kastavci, kombi hitne medicinske pomoći) i dva milicajca u njoj. Jedan nas ljubazno pozdravi, držeći u desnoj ruci pendrek i nježno se udarajući po ljevici.
- Dečki, može li to malo tiše!?
Ovaj moj kompić u mah se prestane derati, odnosno pjevati kako je on mislio. Jasno da je njegova dreka dozvala i mrtve, a kamo li ne milicajce, koji su uvijek budni. Šteta što ja nisam pjevao jer bismo, siguran sam, puno bolje prošli. Naime, ja imam školovani glas.
I milicajci nas upozore i odu. Ma nisu ni dvadeset metara odmakli, a moj kompić opet:
- Plovi, plovi, plovi mala barkaaaaa…..
Kad evo njih, ma valjda za minut, dva, opet kraj nas.
Uz škripu kočnica, stade kombi, izleti onaj što je pendrekom gladio ljevicu, bit će da je već onda bio komunjara, i ni pet ni šest drekne:
- Upadaj!!!
Elegantno otvori stražnja vrata plave marice i mi hop hop u kombi.
Ovaj se odmah istrijeznio i počeo šaptati:
- Ajme. Ako nas nabubetaju, ja ću ih…
I ništa. Odvedu oni nas najprije u tadašnju 4. milicijsku stanicu na Boulevardu na propitivanje. Mi već mrtvi trijezni, prestrašeni.. Sigurno smo izgledali kao posrani golubovi. I tamo nas saslušaju i, bez lisičina, provedu nazad u kombi.
I idemo mi vozati se. Kombi nema stolica, mislim onaj dio gdje su dva mlada delikventa. Pa malo oko grada pa nakon toga privedeni u Via Romu.
A tu, ma da ste to samo vidjeli.
Onaj pendrekaš nas teatralno izvodi iz mobilnog pritvora te na vratima zatvora uz pismenu potvrdu predaje pravosudnim milicajcima.
Jedan, koji nas je potpisom primio, priupita:
- Šta je s ovima?
- Pijani su se derali po cesti, a ovaj - I pokaže na mene- Se i smijao.
Skoči jedan pravosudni milicajac, valjda se to tako zvalo onda, i izbečenih očiju sjuri se prema meni:
- I smijao se, kažeš?!
- Da, da smijao se.
Uf, jebo te, najebo sam, mislim ja. Zanisli ti krimena. Smijati se i to u sebi je onda bilo kriminalno djelo. Po ovome, kojemu smo sigurno pokvarili sanak.
Pune straha ubace oni nas u ćeliju gdje je već sanak snivao, a bit će, neka pijančina na jednostavnom ležaju. Ležaj na drvenim nosačima i gore par dasaka. Madraca – jok. Pokrivača - jok.
- Stari - Opet se vraća u formu ovaj moj kompić - Daj malo mjesta…
I pijančina se pomakne, ni ne budeći se.
- Mile, spavaš?
- Ne mogu, tvrdo mi je i hladno…
- Oprosti, lijepo si mi govorio…
U tom momentu je eksplodirao i počeo povraćati. Zdušno sam mu se pridružio i zagrljeni smo obavili lustraciju krimena i zaspali kao bebice.
Jutro je, svanulo. Buđenje. Ulazi zatvorski stražar, možda je to pravi naziv? i gleda u mjesto lustracije. Zavije nosom i pogleda nas dvojicu, valjda procijenjujući tko je gadljiviji.
- Ti – I pokaže na mene - Ćeš ovo očistiti!
Ajme, jadan sam ti, pomislih i bijesno pogledam kompića. Učinilo mi se da se vragolanski podsmjehuje mojoj muci. Ali nisam mogao studioznije to provjeriti jer je stražar riknuo:
- A ti, ti ćeš, prasac jedan, oprati sve zahode na katu.
Sretan sam bio i zviždukati počeo kad to čuh.
Ta tvoja barka malaaa…zviždao sam dok sam skupljao rigaču u kantu.
Kad nekon vrag zna koliko vremena evo i njega. Sav snužden.
- Morao sam sve zahode očistiti žiletom.
Ajme, sažalio sam se nad njim. Znači stvarno te svinje tako maltretiraju pritvorenike. Stvarno su te priče, o tome da se žiletom čiste zahodi, bile istinite.
On se nasmijao, zagrlio me, i šapnuo mi na uho:
- Zajebavam te!
- Haha, al si munjen…
Izašli smo van, ja išao raditi, a on spavati, još je studirao.
Došao na posao, a moji kolege me jedva dočekale:
- Pa gdje si ti… Mama te već pet puta zvala.
Nazovem mamu, objasnim joj da sam bio s nekom curicom i sve pet.
A ovi moji načuli što sam mami ispričao pa su i oni to prihvatili. Neki od njih su već otišli u dobra spominjanja uvjereni da sam ja tu noć proveo s curicom, a ne s milicom, kako bi Slovenci rekli.
Stoga, ne vjerujte mi ništa kad vam ispričam išta. Jer ja sam lažov, a i bivši zatvorenik, je li.
-
Milicionar Boris – dirigent s Titova trga
Smjena na Titovom trgu počinjala je ujutro u šest. Trajala je do devet navečer. U smjeni smo obično bila dvojica. Mijenjali bismo se nakon svakih sat, ili najviše dva sata. Čovjek više jednostavno ne bi mogao izdržati. Ujutro su trolejbusi bili puni radnika koji su odlazili na posao. Vojska ljudi išla je na posao, naravno i pješice, prisjeća se Boris Kusturin.
http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=28592863285B2863285A28582859285D2863289C288D2895288D28632863285F285B285F285A2858285B28632863286328592863E Srđan BRAJČIĆ
(http://i1256.photobucket.com/albums/ii492/Emil_Emili/Milicionar%202_zps5hugzllh.jpg~original) (http://s1256.photobucket.com/user/Emil_Emili/media/Milicionar%202_zps5hugzllh.jpg.html)
(http://i1256.photobucket.com/albums/ii492/Emil_Emili/Milicionar%201_zpsqrpsih2l.jpg~original) (http://s1256.photobucket.com/user/Emil_Emili/media/Milicionar%201_zpsqrpsih2l.jpg.html)
(http://i1256.photobucket.com/albums/ii492/Emil_Emili/Milicionar%206_zps6euyjyds.jpg~original) (http://s1256.photobucket.com/user/Emil_Emili/media/Milicionar%206_zps6euyjyds.jpg.html)
(http://i1256.photobucket.com/albums/ii492/Emil_Emili/Razno/Milicionar%205_zps52equssg.jpg~original) (http://s1256.photobucket.com/user/Emil_Emili/media/Razno/Milicionar%205_zps52equssg.jpg.html)
-
Legenda o propasti grada Korintije nedaleko Baške na Krku ... Sredili je bizantinski gusari pod vodstvom Mirtisa za sva vremena na foru sličnu Trojanskom konju! :facepalm
(http://imageshack.com/a/img913/3273/FCXmZx.jpg)
O Korintiji:
http://hr.metapedia.org/wiki/Gradina_Korintija (http://hr.metapedia.org/wiki/Gradina_Korintija)
Arheološko istraživanje lokacije 2007 (PDF):
http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=3&ved=0CCcQFjAC&url=http%3A%2F%2Fhrcak.srce.hr%2Ffile%2F54124&ei=AHQ2VbWmLcPnywP5ioDIBA&usg=AFQjCNEEDxEgKENJ5AegMVVGoHSsbTmZAQ&sig2=uk42B41kJd-c5Q_ZhTUmAw&bvm=bv.91071109,d.bGQ&cad=rja (http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=3&ved=0CCcQFjAC&url=http%3A%2F%2Fhrcak.srce.hr%2Ffile%2F54124&ei=AHQ2VbWmLcPnywP5ioDIBA&usg=AFQjCNEEDxEgKENJ5AegMVVGoHSsbTmZAQ&sig2=uk42B41kJd-c5Q_ZhTUmAw&bvm=bv.91071109,d.bGQ&cad=rja)
-
(http://imageshack.com/a/img540/8576/LrgKqm.jpg)
Priča iz rata
-
Novi list 30.11.2014.
PRIČA 0 130 GODINA SVJETIONIKA NA MLAKI KOJI JE TRI PUTA MIJENJAO POLOŽAJ
On je tihi čuvar riječkihulica i pomoraca u tmini Kvarnera. Starina od 130 godina. Ne može hodati, a opet je tri puta u svom životu mijenjao mjesto boravka, i šetao po potrebi. Ima i brata blizanca. U Budimpešti, 500 kilometara daleko od Rijeke. Nije čovjek, ali njegova priča nalikuje na ljudsku. Priča je to o svjetioniku na Mlaki. Riznici rijetkih uspomena iz bogate pomorske prošlosti grada na Kvarneru. Svjetla u tmini, koje bi uskoro moglo zauvijek zgasnuti.
Svjetionik na Mlaki ovih je dana vraćen u riječku javnost prvenstveno zaslugom entuzijazma kap. Jakova Karmelića, koji nije žalio slobodnog vremena i velikog truda kako bi istražio povijest jedne doista specifične riječke građevine. Sav rad i trud rezultirao je malim znanstvenlm uradkom, odnosno člankom o svjetioniku, čiji su autori Jakov Karmelić, lvana Golob i Miljenko Smokvina, a promovira ga udruga Pro torpedo za promociju i zaštitu riječke industrijske baštine. U članku pod nazivom „Bijeli bljesak 10 sekundi (riječki svjetionik na Mlaki)“ prikupljen je niz povijesnih podataka, koji opisuju i rasvjetljavaju 130 godina života najpoznatijeg riječkog svjetionika.
Sve je počelo u ljeto davne 1873. godine kada je Rijeka trebala bolju zaštitu od vjetrova i morskih valova: pa se počelo raditi na produženju lukobrana s francuskom tvrtkom Enterprise Generale. Izgradnja je tekla prema planu do 1878. godine, kada se kameni nasip počeo slijegati i tonuti, pa je potonuo u dužini od 300 metara. Prema mišljenju glavnog inžinjera Antona Hajnala do slijeganja je došlo zato što dno mora nije podnijelo strahovitu težinu kamenog nasipa visokog 30 do 32 metra No neovisno o problemima u gradnji lukobruna, odlučeno je da se na njegovom vrhu izgradi veliki svijetionik.
Njegovo je svijetlo prvi put zasjalo 26.11.1884. godine. U 19 sati i 45 minuta upalio ga je guverner Augusto Zichy.
Povijesne fotografije pokazuju da je svjetionik izgrađen na vrhu valobrana, otprilike 800, do 870 metara dužine današnjeg riječkog lukobrana. Prvo je izgrađen svjetionik, a tek naknadno je dovršen lukobran, koji je tada nosio ime Marije Terezije.
Kristalne leće iz Pariza
Svjetionik je od lijevanog željeza i čelika izgradila tvrtka Schlick iz Budimpešte. Sastojao se od 8 čeličnih cilindričnih prstena naslaganih jedan na drugoga. U unutrašnjosti su se nalazile spiralne stepenice, a u centru cijev promjera 40 cm. Na vrhu svjetionika nalazila se kupola u kojoj se nalazilo svijetlo i kristalne leće nabavljene u Pariškoj tvornici Sautter Lamonnier & Cie. Rotacija optike održavala se navijanjem satnog mehanizma svakih 8 sati, a utezi su prolazili kroz unutarnju cijev po visini cijelog svjetionika.Visina svjetla nad morem bila je 29,6 m. U razini svjetla nalazile su se s vanjske strane tornja dvije kružne platforme s ogradama, te kugle s vjetrokazom na vrhu kupole.
Ukupni troškovi izgradnje iznosili su 32.000 forinti. Nakon nekog vremena vrh tadašnjeg lukobrana počeo je zbog slijeganja tla tonuti te se svjetionik morao ukloniti s vrha lukobrana. Premješten je na obalu u razini zemlje na predjelu Mlaka, u neposrednoj blizini ranžirnog kolodvora 1894. godine. Kako navode autori članka, sudbina je htjela da je svjetionik, čija je namjena drugima pokazivati put i upozoravati na opasnosti u plovidbi kako se ne bi nasukali i potonuli, sam potonuo. Tako je riječki svjetionik, koji tijekom 130 godina postojanja nekoliko puta mijenja svoj položaj, tehnološki se obnavlja i nadopunjava svoju prvobitnu namjenu. Nakon što je 40 godina stajao na zemlji, 250 metara udaljen od mora, 1933. i 1934. godine gradi se zgrada s tri kata prema projektu Andree Bayera, a svjetionik se podiže u visinu u obliku šesterokutne kule, koja doseže visinu od 38 metara. Pojačan je armiranim betonom i obučen opekom. Mijenja se njegova kupola koju izrađuje radionica Alfonso Curci e Figlio iz Napulja, te se postavlja novi okretni stroj marke Chance Brothers and Sons iz Birminghama. Tijekom 1956. godine obavlja se rekonstrukcija unutrašnjosti zgrade u kojoj živi nekoliko svjetioničara sa svojim obiteljima. Nacrte rekonstrukcije potpisuje Ivo Turina, a naručitelj je Uprava pomorske rasvjete iz Splita.
Napretkom svjetioničarske tehnologije 1992. godine kristalne Fresnelove leće na okretnom stroju Chance zamjenjuju se okretnim strojem Tideland s plastičnom lećom na istosmjernu struju. Svjetionik je automatiziran i uključen u sustav daljinskog nadzora, pa je tada povučena svjetioničarska posada. Njegove današnje karakteristike kažu da obasjava horizont bijelim bljeskom svakih 10 sekundi, da je visina fokusa svijetla iznad srednje razine mora 39 m i da je domet njegovog svjetla 15 nautičkih milja. Zbog smještaja obalne radio postaje 2001. godine nadograđen je gornji kat postojeće zgrade i time riječki svjetionik dobiva dodatnu posebnost.
Turistička atrakcija
Još je jedna posebnost je brat blizanac riječkog svjetionika. Mađari su 1937. godlne odlučili izgraditi njegovu repliku, a riječ je bila o Memorijalnom spomeniku herojima momarice iz Prvog svjetslog rata. Spomenik je smješten sa sjeverne strane mosta Petofi u Budimpešti i zapravo je željezna replika riječkog svjetionika, koji je postavljen na visoki kameni postament unutar kojeg je bio i mali muzej. Tijekom opsade Budimpešte u Drugom svjetskom ratu spomenik je potpuno oštećen i do danas nije obnovljen.
I tu prestaju podaci o povjesti riječkog svjetionika, a počinje priča o njegovoj budućnosti, moguće i pretvaranju svjetionika u jednu važnu turističku atrakciju. Trenutno je sasvim izgledno daće svjetionik na Mlaki izgubiti svoju funkciju zbog izgradnje kontejnerskog terminala na Zagrebačkoj obali. Terminal se nalazi točno nasuprot svjetioniku i priječit će prolazak njegovog svijetla prema Kvarneru, jer će dizalice i veliki kontejnerski brodovi zakloniti i ometati njegovu funkciju. A to znači da se svijetlo svjetionika mora postaviti na veću visinu, gdje neće biti prepreka za njegovo opažanje prilikom prilaza brodova riječkoj luci. Druga je opcija izmještanje svjetionika na novu lkaciju, što bi značilo da bi on ponovo „šetao“ po riječkoj luci. Treća je opcija možda i najzanimljivija
Kap. Jakov Karmelić navodi kako su mogućnosti svjetionika na Mlaki mnogobrojne.
Ni danas nema mira
- Niti nakon 130 godina svjetionik nema mira i ponovo će trebati nešto izmisliti i mijenjati. Sad je usađen u zgradu i nije ga moguće izmještati, ali je možda moguće napraviti njegovu repliku na kraju Riječkog lukobrana, što bi bila sjajna atrakcija i za šetnicu na lukobranu u dužini od gotovo dva kilometra, koja je doista posebna i malo koji grad se može pohvaliti lukobranom takve dužine- Svjetionik na Mlaki bi mogao postati turistički punkt i važna riječka atrakcija. Kad govorimo o turističkoj valorizaciji svjetionika, mora se voditi računa o cijeloj industrijskoj ulici, koja ima apsolutno najveći potencijal kad govorimo o riječkoj industrijskoj baštini. Nakon svjetionika je hotel Emigrant, koji je posebno građen hotel za ljude koji iseljavaju u SAD i gdje je radio Fiorello la Guardia. Zatim je tamo remiza okretište za željeznicu,postrojenja rafinerije i na kraju lansirna rampa torpeda. Svjetionik je prva stanica Industrijske ulice, a u njemu je niz atrakcija.Od pogleda s visine od 39 m na Kvarner i grad, pa do obalne stanice, koja je danas opremljena i povezana sa svim svjetionicima na Jadranu tako da je moguće spojiti se kamerama i vidjeti u realnom vremenu što se događa na bilo kojem svjetioniku. Za građane i turiste to bi mogao biti prezentacijski centar za cijelu obalu i sve naše svjetionike tako da to ne bude priča samo o našem, već svim svjetionicima na Jadranu. Veliki je potencijal i u prikazu povijesnog razvoja fizike i optike u prostoru prizemlja. Na mjestu gdje su nekada bile radionice i skladišta, može se urediti i izložiti kronologija razvoja tehnologije svjetionika, njegova povijest, moguće je raditi fizikalne pokuse iz optike, a dodatno je priču moguće obogatiti prikazom razvoja svjetionika od upotrebe goriva, drva na početku, a zatim i ugljena, lojanica, petrolejskih i plinskih svjetiljki, te električne energije u moderno doba – govori Karmelić
(http://i60.tinypic.com/2gv80fd.jpg)
(http://i61.tinypic.com/9hq9tj.jpg)
(http://i60.tinypic.com/2b3a6h.jpg)
(http://i61.tinypic.com/2q310zs.jpg)
-
Iz prošlosti Rijeke
Tvornica papira - Hartera
Oko 1821. godine na poticaj patricija Ljudevita Adamića, utemeljena je buduća tvornica papira u kanjonu Rječina, gdje je bilo i dovoljno vode potrebne za pranje sirovina, tj. stare krpe.
pazi i dalje oko 1821.:
...
Tvornica je izrađivala cigaretni papir koji je bio najbolji na svijetu, a opskrbljivao je cijelu kuglu zemaljsku. Učinak je bio od preko 60% svjetske proizvodnje, a izvozilo se 95 % proizvoda.
Još uvijek oko 1821.:
... Direktor je imao divnu kočiju i konje. jer automobila nije bilo, pa sam se s njime vozio. Imao je sina koji nije znao hrvatski pa sam pozvan da se s njime igram i učim ga jezik.
...
Maks Peč
Makso Peč kao sušački Metuzalem. Sve vidio, sve probao, svugdje bio.
-
Iz prošlosti Rijeke
Tvornica papira - Hartera
Oko 1821. godine na poticaj patricija Ljudevita Adamića, utemeljena je buduća tvornica papira u kanjonu Rječina, gdje je bilo i dovoljno vode potrebne za pranje sirovina, tj. stare krpe.
pazi i dalje oko 1821.:
...
Tvornica je izrađivala cigaretni papir koji je bio najbolji na svijetu, a opskrbljivao je cijelu kuglu zemaljsku. Učinak je bio od preko 60% svjetske proizvodnje, a izvozilo se 95 % proizvoda.
Još uvijek oko 1821.:
... Direktor je imao divnu kočiju i konje. jer automobila nije bilo, pa sam se s njime vozio. Imao je sina koji nije znao hrvatski pa sam pozvan da se s njime igram i učim ga jezik.
...
Maks Peč
Makso Peč kao sušački Metuzalem. Sve vidio, sve probao, svugdje bio.
A šta kad je čovjek star, tako ti je to. A M.P. je star
-
...
A šta kad je čovjek star, tako ti je to. A M.P. je star
Nije problem što je star, nego što je sve pobrkao i sve spljoštio u jedan čas. Hartera je držala velik kus prizvodnje cigaret papira 70-tih na 80-te. Proizvodila je cigaret papir od 60-tih dalje. Za to je uvožena gotova celuloza iz Švedske. Kakve to ima veze s krpama iz 1821.? Nadalje, kad je on učio hrvatski Fremmontovog sina (jer Smithovi su otišli stoljeće prije, a Meynierovi su se rodili u Rijeci), bit će valjda oko 1920-1930. E, sad j*ga, on se šeće u slobodnom stilu od 1821. do 1980-tih kao da je sve isti događaj. Na to upozoravam.
-
...
Nadasve bio je zanimljiv jedan zavjetni dar iz godine 1527. To su dvije goleme svijeće voštanice. Taj dar i događaje oko njega spominje i naš veliki mariolog iz onoga vremena Lovro Grizogon u svojem velikom djelu Mundus Marianus (Marijin svijet), u II. svesku, u posljednjem poglavlju. Turci su godine 1527. opsjedali tvrđavu Klis, nedaleko od Splita. Tvrđavu je branio poznati junak Petar Kružić. Za vrijeme opsjedanja neki Turčin, imenom Bakota, grdio je kršćane i kršćanske svetinje te izazivao neke na megdan, na dvoboj. Hrabri hrvatski junak Mijo Parišević nije mogao to trpjeti pa je zazvao u pomoć Boga i Gospu Trsatsku, te se odazvao pozivu na dvoboj. Oborio je svojega protivnika na zemlju i odrubio mu glavu. U znak zahvalnosti za pobjedu darovali su Parišević i Kružić Gospinu svetištu te dvije voštanice.
Kad je poslije Petar Kružić u borbama za Klis poginuo, Turci su mu odrubili glavu i zadržali je kao ratni trofej. Njegova sestra Katarina otkupila je od Turaka Petrovu glavu za tisuću dukata i dala je zakopati u crkvi Gospe Trsatske u kapeli sv. Petra. Tu je kapelu još prije bio dao sagraditi isti Petar Kružić, veliki štovatelj Gospe Trsatske.
Upoznao sam jučer prof. Valtera Firića, koji mi je spomenuo (ako sam dobro zapamtio) da je prvo bila jedna svijeća, ali se nešto desilo (možda se istopila), pa su napravili dvije.
Vezano za dvoboj. Ovaj Bakota je bio toliko jak, pa je Parišević u strahu stalno obigravao oko njega (na sigurnoj udaljenosti). U jednom momentu mu je uspjelo dok je bio na podu, zadati udarac u nogu, tako da je Bakota jedva stajao. Zatim ga je i dalje u strahu, gađao kamenjem sa sigurne udaljenosti. Bit će ga je htio umoriti, i onda dokrajčiti. Bakota mu je gnjevan rekao da ga ne muči, nego da ga dokrajči kako spada. Nato mu je ovaj odrubio glavu. Tako nekako. Ako V.F. ovo pročita, jao si ga meni. :wavey
-
Užitak je proglašavan đavoljevim izazovom kojega se je svakako trebalo riješiti, pa tako fond zabranjenih knjiga isusovačke knjižnice u Rijeci sadrži knjigu Epikurov moral. Vrlo jednostavno, grčki filozof Epikur čiji temeljna ideja je da dobar život znači život u užicima, pa tako i onim seksualnim bio je pismenim Hrvatima zabranjen za čitanje!
[...]
Na riječkom Trsatu gdje se nalazi poznati samostan franjevaca 1701. djevojka tuži svećenika Ivana Petrića za razdjevičenje njene mladosti. Sud određuje novčanu kaznu za svećenika koju mora platiti župi i djevojci .Nije svaki put rezultat bio ovakav, pa nerijetko sud tvrdi kako popa ne može prisiliti na plaćanje. Ne treba nas čuditi što su i svećenici dolazili u iskušenje seksualnosti kada znamo da su u Rijeci u XVIII. stoljeću odlazili na plesove i zabave koje biskup zabranjuje i proglašava đavolskim djelom.
[...]
No kako se riješiti već nastalog ploda? Među Hrvatima su se širili razni “recepti”: barut u vodi iza koje se mora popiti šljivovica u Slavoniji, oleander u primorskim krajevima, čaj od listova ružmarina u selima Kastavštine…
[...]
Sifilis, bolest koja u Europi vjerojatno ima stotine naziva, pojavila se je tek u XVI. stoljeću. Vezala se je prvenstveno uz vojnike, pa su tako Francuzi čiji vojnici su prvi bili zaraženi, dobili čast da bolest nosi naziv i po njima. Ni naši krajevi nisu bili pošteđeni epidemija. Početkom XIX. stoljeća riječki liječnik Cambieri nazvao je bolest škrljevskom jer su gotovo svi stanovnici tog mjesta u riječkoj okolici bili zaraženi! Krivac za zaraženih 4 000 od ukupno 15 000 riječkog područja vrlo brzo je pronađen – bila je to neka prostitutka Margica za koju se tvrdilo da je otrovala čitav naš kraj. Možemo onda slobodno reći da je utjecaj te jedne prostituke bio epohalan jer je i sam austrijski car Franjo I 1816. došao uvjeriti se koji su razmjeri bolesti zbog koje se ljudima nijesu mogle razaznati oči, nos, ni usta, a glava je izgledala kao nepravilna bezlična kugla, pokrivena modrikastom kožom i ožiljcima
[...]
Prostitucija pak Hrvatima uopće nije bila strana iako je zajednica prema njoj imala preziran odnos. Srednjovjekovni Dubrovnik imao je četvrt prostitutki koja se je zvala Castelleto, Rijeka je smjestila prostituke izvan gradskih zidina i na sporedne puteve, a Trsat je u jednom trenutku dobio epitet piccola Venezia s obzirom da je u njoj u XVIII. stoljeću bilo 11 000 prostitutki! Prostitutke su bile ponižavane na razne načine, pa je tako jedna od njih bila tjerana uz šibanje sa vrha Trsata prema Riječini gdje je konačno dobila udarac u međunožje. Značilo je da se više ne smije vratiti…Ipak razdoblje Austro – Ugarske donosi zlatno doba prostitucije. Na nju se gleda kao na obrtničku djelatnost, a javne kuće kao poduzeća. Bujajući gradovi, Zagreb i Rijeka, bili su u to vrijeme dobro opskrbljeni kućama sa neprozirnim prozorima i crvenim svjetlima. Usluge su nudile prvenstveno Mađarice što ne znači da Hrvatice nisu bile poznate u ovom zanimanju. One su odlazile prema zapadnim zemljama kao Italija u kojima su nudile bolja zarada.
http://www.planb.hr/hrvati-i-seksualnost/
-
"KAKO SU SU GRAĐENI DOMOVI NA PLATKU I SNJEŽNIKU"
Desilo se jedne nedjelje u veljači 1947. Bura je nesmiljeno puhala već nekoliko dana, a naš kamion otvoren i bez zaštite, probijao se polagano kroz prve snježne zapuhe ispod Kamenjaka. Prošavši sam Kamenjak i njegovu gostionu "Nejdi mimo, hodi simo, Hlača, toči dobro vino", zaustavismo se oko 200 m ispod zloglasne Mrtvačke glave. Dalje se nije moglo ni uz najbolju volju. Bura i zapuši. Skije na leđa i u koštac s nepogodama. S nama je bilo nekoliko kamiona vojnika. Jedva smo stigli do Platka. Puzimo u dugoj koloni izmiješani skijaši i vojnici. Preda mnom nepoznat čovjek s velikim brcima potpuno bijelim od snijega i leda. Ulazimo u Kurelčevu lugarnicu na samom Platku. U toplini kuhinje polagano se odmrzavamo. "Japa" Korelc toči vino. Vojnik što sjedi uz mene pita Brkonju. Jel' ti zima, Brko? A on će kratko: "Nije". Trebamo naime, trasirati trasu za naš prvi veleslalom. Izviditi teren. Zimski su dani kratki, a treba biti kod Mrtvačke glave prije mraka. Na povratku Brkonja je opet preda mnom. Oficiri i vojnici mu salutiraju. To je bio komandant zone A - general Veco Holjevac.
Sljedeću večer obavještavamo odbor društva što smo uradili i usput spominjemo Brkonju. Promućurni Smoljan ima ideju. Plakat, što ga je izradio pismoslikar Zorman za naš veleslalom je preskup. Holjevac bi mogao pomoći. Već sutradan su Smoljan i ing. Topali kod njega u Opatiji, s plakatom. Razočarenje. "Za plakat vam ne dam ni pare", rekao je. "Što imate drugo upitati?" Dom, sklonište", odgovaraju Smoljan i Topali. "To je već prihvatljivije. Za deset dana podnesite planove i proračune za dva doma - dom na Platku i dom na Snježniku." Trebalo je raditi brzo, vrlo brzo. Srećko Stanić odlazi u Beograd s uputama gdje je bio naš Zdenek Sila, arhitekt. Planovi i proračuni su na vrijeme sačinjeni, podneseni, primljeni i odobreni. Počelo se s gradnjom, uz mnoge brige, peripetije, propuste, neuspjehe ali domovi su ipak bili dovršeni.
A možda da nije bilo Brkonje i one snježne mećave, ne bi bilo ni domova na Platku.
ADAŠ DVORSKY u rubrici Sušačke revijeI Pisma čitalaca (SUŠAČKA REVIJA 2/3 GODINA 1993)
P.S.
(Mislim da su ipak domovi sagrađeni prije? Ovdje se možda radi o obnovi porušenih u WW2?)
-
SNJEŽNIK iz reportaže Adama Dworskog u "Našim planinama" glasilu Planinarskog saveza Hrvatske 1950. "PLANINSKI DOM NA SNJEZNIKU"
" Polagano se uspinje kolona kamiona strmom cestom od Kamenjaka prema Platku. Tu i tamo dopire pjesma iz kamiona. To su trudbenici i omladina našeg grada, koji gotovo svake nedjelje odlaze na Platak na dobrovoljni rad, na sječu šume.
Na Platku kod lugarnice odmor, raspoređuje se odmah posao i radilište. Jedni odlaze put Snježničkog, drugi u tešnje, a ima ih koji ostaju u blizini Platka. Stari lugar Korelc vrlo je užurban. "Nikad ovdje nije bilo tako živo"-primjećuje on i odlazi sa omladincima u šumu da označi drva koja će se posjeći.
Jedan se kamion odijelio od ostalih cestom koja vodi preko sedla u Lazac. Pun je građevnog materijala. Tamo, iza trećeg zavoja, kod barake zaustavio se. Iskaču planinari i skijaši. Svaki zna svoj posao, jedan se hvata prozora, drugi vratiju, treći daske i već je kamion prazan. Njihov cilj je vrh Snježnika. I oni rade već nekoliko nedjelja na dovršenju svog doma. Do sada su dali preko 400 radnih sati. Uspon nije lagan, pogotovo danas, staza je klizava. Treba biti na oprezu, nose se prozori. Kad je povorka izbila na čistinu, na onu zadnju strminu pod vrhom i opazila dom, koji se ponosno, poput orlovog gnijezda, smjestio medu sive i od snijega i oluje izlizane litice i stijene, kao da je nestalo umora, kao da je teret lakši. Svi se žure da što prije stignu gore, nema niti pet mjeseci, a na tom mjestu rasla je samo klekovina i poneki runolist. Jedino je tamo stajao onaj
mali "bivak" koga su prošle jeseni skijaši sami sagradili.
A sada -"bivak" se potpuno sakrio iza novog doma, za koga naši planinari i skijaši kažu, da će biti najljepši i najviši u čitavoj Hrvatskoj. Pred domom nas čekaju zidari — šestorica udarnika. Ponosni su oni na taj dom, a kako i ne bi? Taj dom je djelo njihovih ruku. Pod najtežim okolnostima, po kiši i oluji pa i snijegu gradili su i zidali, neumorno, gotovo od zore do mraka. Samo onaj tko je jednom radio i proboravio ovdje na vrhu Sniježniku, razumije što to znači. Kad su ponestale grede za gradnju oni nisu čekali, uputili su se dolje i na leđima donijeli 16 kubika greda, od kojih svaka ima do 400 kg.
"Nismo htjeli čekati, žurili smo se, da vam ga prije zime dovršimo" - kažu oni.
I uspjeli su. Danas je zgrada pod krovom i još izvjestan broj dana dobrovoljnog rada i dom će, ukoliko vremenske prilike dozvole, biti predan upotrebi.
Svaki naš fiskulturnik - skijaš i planinar sjećat će se rada i napora ovih marljivih i skromnih zidara: braće Ivana, Josipa i Vladimira Jurčića, Roberta Marota iz Kastva, Ljudevita Ćikovića iz Zameta i Nikole Milotića iz Zadra. Oni su to zaslužili.
Novi dom je zaista lijep, skladan i potpuno odgovara svojoj svrsi. Projektirao ga je, prema najmodernijim načelima gradnje planinarskih domova, naš sugrađanin arh. Stanko Vlah, dok je organizaciju same gradnje imao preko sebe ing. Vlado Topali koji je uložio mnogo truda. U tom su ga radu djelotvorno pomagali članovi Planinarskog društva iz Rijeke.
Dom se sastoji iz jedne velike prostorije - blagovaone za preko 60 osoba, te odijeljenog ležišta sa 24 kreveta. Osim toga u domu je smještena manja kuhinja i spremište za skije. U prostranom podrumu biti će postavljen elektromotor, tako da će zgrada biti osvijetljena električnim svijetlom. Oko doma je terasa za sunčanje. Ukusan prolaz i predvorje u velikoj mjeri doprinose skladnosti čitave zgrade. Bočne strane doma su izgrađene u prirodnom kamenu, dok je fasada prekrita daščicama ("sindrom"). Za samu gradnju utrošeno je preko 90 kubika raznog građevnog materijala. Na gradilište se moralo osim toga dopremiti iz doline oko 15000 litara vode. Većinu tog materijala dovuklo je na vrh 9 bosanskih konjića u 900 nadnica. Do sada je utrošeno već preko 600.000 dinara, a za potpuno osposoblje-nje biti će potrebno još daljnjih 400.000 dinara. Ukoliko odobreni krediti stignu na vrijeme dom će biti osposobljen još ove zime.
"Vidio sam mnoge domove" rekao je nedavno jedan slovenski planinar "ali položaj ovog doma je doista neusporediv i jedinstven". Zaista: s jedne strane - more, kvarnerski otoci, Opatija s Učkom, a onda pogled prema sjeveru. Iz nepreglednih crnogoričnih šuma ponosno se na horizontu izdižu Triglav i Kamniške alpe.
Za razvitak skijaškog sporta ovaj dom će biti od velikog značaja. Pod samim domom pružaju se strmi i doista alpski skijaški tereni. Svega nekoliko koraka dalje počinju skijaške staze, gdje se obično održavaju natjecanja. Već ove sezone biti će u domu smješteni najbolji natjecatelji iz čitave države, koji će sudjelovati na ovogodišnjem "Jadranskom veleslalomu" na Snježniku. Dom će nadalje služiti i kao ishodište za planinarske i zimsko-alpinističke izlete.
Dovršenjem ovog doma dobiva dakle naš grad u neposrednom planinskom zaleđu, jedan zaista reprezentativan i koristan fiskulturan objekt."
-
Bravo! :bravo
Nislim da će i mušica bit zadovoljan, kao uostalom i ja, jer se spominju oni najneposredniji izvođači:
...Svaki naš fiskulturnik - skijaš i planinar sjećat će se rada i napora ovih marljivih i skromnih zidara: braće Ivana, Josipa i Vladimira Jurčića, Roberta Marota iz Kastva, Ljudevita Ćikovića iz Zameta i Nikole Milotića iz Zadra. Oni su to zaslužili
Projektirao ga je, prema najmodernijim načelima gradnje planinarskih domova, naš sugrađanin arh. Stanko Vlah, dok je organizaciju same gradnje imao preko sebe ing. Vlado Topali koji je uložio mnogo truda. U tom su ga radu djelotvorno pomagali članovi Planinarskog društva iz Rijeke. :toyou
.
-
P.S.
(Mislim da su ipak domovi sagrađeni prije? Ovdje se možda radi o obnovi porušenih u WW2?)
:m055
Snježnik:
(http://i695.photobucket.com/albums/vv319/LLeon_album/Croinfo/Platak-%20Snjeznik-%20Guslica/DSC01518.jpg)
Platak:
Nije 100% vjerodostojan izvor, ali ipak:
Izgrađen sredinom prošlog stoljeća, a nakon postavljanja dvosjedežnice "Radeševo" (1979.) Platak je postao vrlo popularan...
http://www.skijanje.hr/skijalista/hrvatska/clanak/platak?id=12498
Btw, kad smo već kod Snježnika, bio sam gore prije 2 dana. Na domu su počeli i prozori otpadat. :shame
(http://i695.photobucket.com/albums/vv319/LLeon_album/Croinfo/Platak-%20Snjeznik-%20Guslica/DSC08658.jpg)
-
fino je krenula ta obnova doma :nocomment :facepalm :facepalm :facepalm
ako je otpao prozor vjerovatno su ga počeli i devastirati iznutra, LLeon imaš kakvu sliku?
-
ako je otpao prozor vjerovatno su ga počeli i devastirati iznutra, LLeon imaš kakvu sliku?
Netko je prozor provizorno namjestio natrag. Zavirio sam unutra i čini mi se da nije ništa devastirano, a do kada će to tako... :help2
Nisam slikao unutra, jer nemaš što ni vidjet. Mala sobica max. 3x3m, prastari oronuli namještaj i to je to.
(http://i695.photobucket.com/albums/vv319/LLeon_album/Croinfo/Platak-%20Snjeznik-%20Guslica/DSC08653.jpg)
-
bila ja unutra davne 1994 godine :facepalm
A taman dolazi zima, krasno.
Hvala na fotki :a075
-
FANTOM S KANTRIDE iliti SCARFACE IZ RIJEKE
Zvao se Rudolf Perko: bio je oženjen i imao troje djece. Nije imao stalnog zanimanja, ali se predstavljao kao strugar i pomorac! Stanovao je u Rijeci, u Ulici Costabela Torre. Znao je dva svjetska jezika — talijanski i njemački!
Osobni znaci-, velika brazgotina na lijevoj strani podbratka, hod — lijen i težak, govor — dubok i razvučen, vrat — kratak i debeo, uši — polusraštene, velike i okrugle, visok 166 cm, držanje tijela — uspravno, bujna kosa i obrve, srednje razvijen i širokih ramena!
Kad je 28. listopada 1949. godine uhapšen u Rijeci, Perko je imao iza sebe jedno okrutno ubojstvo, tri pokušaja ubojstva i dvadesetak pljački, provala i prijevara.
U rubrici »osobita svojstva« crvenom je olovkom podvučeno — seksualno nastran. U Rijeci su ga prije i poslije hapšenja zvali — fantom s Kantride! Osuđen je na smrt i pogubljen. Ovo je priča o njemu i njegovim zločinima.
Prvu Perkovu žrtvu našli su polumrtvu na periferijskoj cesti što se spuštala prema Kantridi! Imala je brojne ozljede po cijelom tijelu: na vratu su joj se primjećivali tragovi gušenja, a noge su joj bile posječene bodljikavom žicom. Tek u bolnici uspjela je reći kako se zove i što joj se dogodilo.
»Na mostu preko Rječine«, pričala je ranjena žena, »zaustavio me nepoznat muškarac i zamolio da mu kažem gdje se nalazi Rijeka, a gdje Sušak. Pokazala sam mu, ali me on nije napuštao. Govorio je da je pomorac i da radi na prekooceanskom brodu. Tobože u povjerenju mi je rekao da ima dosta kvalitetne robe na prodaju. Pitao je da li sam zainteresirana. Pristala sam, upravo sam se, naime, vraćala iz kupovine, ali ništa dobro nisam našla, pa sam pretpostavila da neznanac ima ono što bi mene moglo zanimati. Poveo me prema Kantridi, a zatim smo okrenuli uzbrdo. Kad smo izišli na čistinu, neznanac me odmah počeo napastovati. Tražio je da mu se podam. Počeo je dokazivati da je dobar čovjek. Nudio mi je na poklon zlatan prsten i narukvicu. Rekao je: 'Sve što si namjeravala kupiti, to ću ti darovati!' Ni na što nisam htjela pristati. Tražila sam da me ostavi na miru. To ga je razbjesnilo. Vikao je: 'Ne ljuti me, mogao bih postati strašan!' Vidjela sam da pred sobom imam perverznu osobu. Počela sam se udaljavati, ali me on dostigao i oborio na zemlju. Istodobno me žestoko udario šakom po glavi. U bjesnilu mi je počeo trgati robu. Grčevito sam se branila. Kad je vidio da mi ništa ne može, kleknuo mi je na grudi i oko vrata obavio nekakav remen. Neprestano je ponavljao: 'Pokazat ću ja tebi. Nećeš uspjeti ni pozvati pomoć, a već ćeš biti mrtva.' Remen je stezao sve jače. Počela sam gubiti svijest. Uspjela sam još vidjeti da je iz desnog džepa izvukao nož i počeo mi prijetiti. 'Ako pisneš, s ovog se mjesta nećeš pomaknuti.' U jednom trenutku stisak oko vrata je oslabio i ja sam to iskoristila da mu se istrgnem iz ruku. Digla sam se sa zemlje i počela trčati nizbrdo. Međutim, pošto nisam poznavala teren, saplela sam se o bodljikavu žicu i pala. Napasnik me ponovo dostigao i počeo tući. Vikala sam iz svega glasa. Kad je potegao nož, ponovo sam se istrgla iz njegova zagrljaja. Još se sjećam da sam dospjela do ceste, a zatim sam izgubila svijest.«
Krvni podljevi na vratu, licu i nogama jasno su pokazivali da žena govori istinu. Međutim, malo je tko vjerovao da ju je napao manijak: sumnjalo se da je na čistini bila s nekim znancem. Za svaki slučaj, milicija je zabilježila njen iskaz, a nakon toga počela ga detaljno provjeravati. Već prve informacije potvrdile su ženinu priču. Tako je počela potjera za nepoznatim manijakom.
-
Istražni organi otišli su na mjesto gdje je ranjena žena bila napadnuta. Međutim, nisu nađeni nikakvi tragovi koji bi pomogli da se identificira napasnik. Žrtva nije dobro zapamtila napadača, i to je miliciji uvelike otežalo istragu. Opravdavala se da se događaj zbio predvečer i da ju je to spriječilo da zapazi neku karakterističnu crtu nepoznatog napadača. Jedino što je pouzdano znala bilo je da je manijak imao zlatan prsten s plavim okom i zlatnu narukvicu u obliku lanca, na kojoj su se nalazili potkovica i djetelina sa četiri lista. Trebalo je, dakle, naći čovjeka koji je imao takav nakit. Međutim, bilo je to isto kao tražiti iglu u plastu sijena.
Milicija je vjerovala da manijak neće mirovati. Ponadala se da će eventualno neka druga žrtva bolje zapamtiti napasnikov izgled. Bilo je to riskantno, ali drugog izbora nije bilo. A nade su se ispunile. Međutim, malo je trebalo pa da žena zaglavi. Zvala se Ljubica Ribić, a u bolnici je ispričala sličnu priču kao i prva žrtva. Ukratko: manijak ju je također zaustavio na mostu preko Rječine, i zapitao je gdje se nalazi hotel »Kontinental«. Ne sluteći ništa, Ljubica mu je pokazala smjer, a zatim nastavila put. Međutim, manijak ju je slijedio. Kad ga je ona upitala što želi, neznanac je kratko rekao:
»Upravo sam došao iz Amerike. Brod mi se nalazi u luci. Imam nešto robe za prodaju. Ako ste zainteresirani. ..«
Ljubica je zagrizla, mamac. S neznancem se ukrcala u tramvaj. Zajedno su krenuli prema Kantridi. Čovjek joj je usput objasnio da se roba nalazi kod prijatelja i da će morati malo pješačiti. Krenuli su prugom uzbrdo. Ubrzo su se našli kod starog napuštenog bunkera. I tu joj je neznanac naredio:
»Ulazi unutra!«
Međutim, žena ga nije poslušala. Manijak ju je zgrabio za ruke i pokušao uvući u bunker. Ljubica se žestoko opirala. Držala se rukama za nekakvu šipku. Kad je vidio da žrtva ne popušta, dograbio je kamen i počeo je udarati po prstima. Potom ju je oborio na zemlju i pokušao silovati Nemilice ju je udario šakama, sve dok se nije onesvijestila. Kad je došla k svijesti, manijaka više nije bilo. Sva krvava krenula je niz put i naišavši na grupu prolaznika, zamolila ih je za pomoć. Oni su zaustavili neko vozilo koje ju je prevezlo u bolnicu.
Ljubičin iskaz nije, međutim, mnogo pomogao istražnim organima. Kad se poslije desetak dana oporavila u bolnici, mogla je samo reći da je manijak sporo hodao. Milicija se zavukla u arhivu i počela prekapati: tražila je čovjeka koji je imao polagan i težak hod! Već poslije dva dana imala ih je oko 200. Istražiteljima je bilo jasno da je to samo gubljenje vremena.
Od posljednjeg napada bilo je već prošlo dvadesetak dana. Milicija je tapkala na mjestu. Jedino što je mogla učiniti bilo je da postavi zasjedu. Zamka je namještena na mostu preko Rječine, jer je manijak u oba navrata baš tu ščepao žrtve. Međutim, neznanac je bio lukava zvjerka. Nije se više motao oko mosta. Tek kasnije su utvrdili da je posumnjao da mu je milicija na tragu, pa je počeo operirati u samom gradu.
Treća žrtva napadnuta je na početku listopada. Na Korzu je odabrana Ijepuškasta Ana Marija Belo. Manijak ju je zapazio dok je gledala u izlog. Prišao joj s leđa i diskretno šapnuo:
»Ako trebate kvalitetne cipele, imam ih na Kantridi kod prijatelja. Prodat ću vam i druge robe što sam je donio iz Amerike. Znate, ja sam pomorac na prekooceanskom brodu.«
No, umjesto na Kantridi, Ana Marija i manijak završili su u bunkeru u šumi. Uslijedio je već poznati postupak. Djevojka se opirala sve dotle dok nije izgubila svijest. Svu krvavu pronašli su je dva sata kasnije na putu što se spuštao prema Kantridi. I ona je završila u bolnici, gdje su liječnici konstatirali da ima tjelesne ozljede opasne po život.
Ipak, uspjela se izvući, zahvaljujući prije svega svojoj snažnoj tjelesnoj kondiciji. Međutim, godinama je nosila ožiljke: slomljenu vilicu, brazgotine po licu i razrezano uho.
Ana Marija pružila je miliciji jedan indikativan podatak: navela je da je manijak imao brazgotinu na lijevoj strani podbratka. Ponovo je počelo grozničavo kopanje po kartoteci kriminalaca. U međuvremenu, manijak nije mirovao: tragao je za novom žrtvom. Prilika mu se ukazala 27. listopada 1949. godine kasno uvečer. Na Korzu je presreo Mariju Kukuljan i zamolio je da mu kaže gdje se nalazi hotel »Kontinenta!«. Žena nije ni slutila da je već tog trenutka bila osuđena na smrt. Manijak je, naime, ovaj put odlučio da ubije, ako mu sve ne pođe od ruke.
Dok su hodali, Marija i manijak poveli su razgovor o prodaji robe. Neznanac je odmah namjestio već poznatu zamku o dobroj robi što se nalazi kod prijatelja na Kantridi, dakako, uz povoljnu cijenu.
No umjesto na Kantridu, krenuli su prema Costabeli, a zatim do Jerolimove jame. Čim su zamakli u šumu, manijak je počeo Mariju napastovati. Žena je bila iznenađena, ali se počela braniti. Manijaka je uhvatio žestok bijes. Nemilice ju je udarao, sve dok je nije oborio na zemlju. Zatim ju je skinuo do gola, uhvatio za noge i bacio u jamu. Za njome je pobacao svu robu i nekoliko velikih komada stijene. Kamenjem ju je, kako je kasnije izjavio, htio dokrajčiti, jer navodno nije bio siguran da ju je ubio još dok mu je bila pod nogama.
-
Leš Marije Kukuljan otkriven je sutradan ujutro. Pronašli su ga neki dječaci koji su se slučajno igrali u blizini Jerolimove. Već na prvi pogled miliciji je bilo jasno da je i Marija žrtva nepoznatog manijaka.
Obdukcijom je ustanovljeno da je ubojica žrtvu najprije pokušao ugušiti. U očnim spojnicama pronađena su naime, jasna točkasta krvarenja, a slični tragovi otkriveni su i u epiglotisu, glasnicama i poplućnicama obaju plućnih krila. Brojne fakture lubanjskih kostiju pokazivale su da ju je žestoko udarao kamenom, a to je potvrdila i duboka rupa iznad lijevog oka, koja ni u kojem slučaju nije mogla nastati od pada u jamu. Modrice na vratu također su bile dokaz da je žrtva davljena. Na vratu su se ocrtavali i jasni tragovi četiriju prsta ljudske ruke!
Sasvim slučajno sudbinu fantoma s Kantride zapečatila je Marija Capanj. Ona ga je upoznala u Rijeci, ali u drugom svjetlu: kao prepredenog varalicu! Na prijevaru joj je izmamio 2500 dinara. Marija mu to nikad nije zaboravila. Kasno uvečer 28. listopada 1949. prepoznala ga je na ulici. Prišla mu je i upitala:
»Gdje su obećane cipele?«
Varalica se zbunio. Pitao je: »Koliko sam vam dužan?«
Marija je odgovorila: »Prevarili ste me za 2500 dinara. Vratite mi novac ili rodite cipele.«
Manijak se uhvatio za džep. Izvadio je 200 dinara i pružio ih ženi: »Evo, imam samo ovoliko. Ostatak ću vratiti poslije.« Zatim se natisnuo u bijeg. Međutim, u blizini se zatekao jedan milicionar. Marija mu je ukratko objasnila tko je bjegunac. Desetak minuta kasnije »Čovjek s brazgotinom« našao se u najbližoj milicijskoj stanici. Tog trenutka, nitko još, međutim, nije znao da je on i fantom s Kantride. Saznalo se to tek 24 sata kasnije, kad ga je preuzeo isljednik za krvne delikte. Prilikom kontrole kriminalaca u kartoteci milicija je izdvojila njegov karton i uza nj stavila upozorenje: »sumnja se da je seksualno nastran«.
Tako je Rudolf Perko počeo živjeti svoje posljednje dane. Na prvom saslušanju priznao je i neka djela za koja ga nitko nije ni teretio.
Kakav je to čovjek bio? Što ga je motiviralo da zvjerski terorizira svoje žrtve? Na ta i druga pitanja fantom s Kantride odgovorio je isljedniku. U prvi mah bilo je čudno što sve priznaje. Tek naknadno istražitelju će postati jasno da je i to bio dio plana »čovjeka s brazgotinom«.
No, evo dijaloga između Perka i istražitelja.
Istražitelj: — Zbog čega ste prevarili Mariju Čapanj, koja vas je jučer prepoznala na ulici i prijavila?
Perko: — Bila je naivna. Ja sam čovjek koji se inače voli igrati s naivnim ljudima!
Istražitelj: — Jeste li prevarili samo Mariju ili još nekoga?
Perko: — Marija nije bila jedina. Istoga dana, koliko se sjećam, prevario sam još jednog čovjeka. Na ulici sam mu ponudio cipele na prodaju. Pristao je. Novac sam uzeo, a zatim pobjegao. Bilo je to prije godinu dana.
Istražitelj: — I to je sve što ste učinili?
Perko: — Ne, prevario sam još neke ljude, ali im se ne sjećam imena.
Istražitelj: — Jeste li radili sami ili ste imali ortake?
Perko: — Imao sam ortake. Pomagali su mi moja žena, Veljko Ivančić i njegova žena.
Istražitelj: - U čemu se sastojala ta pomoć?
Perko: — Ivančić i ja smo išli u provale, a supruge su nam znale za to i krile robu.
Istražitelj: — Koliko ste provala počinili?
Perko-. — Ne sjećam se broja, ali ću vam ispričati gdje smo sve provaljivali. U selu Srdočima opljačkali smo kuću broj 9. Plijen: robe u vrijednosti od oko 70.000 dinara. Prodali smo sve ukradene predmete, a novac zadržali. U Opatiji smo pokušali orobiti jednu krojačku radionicu, ali je ona bila dobro osigurana, pa nismo uspjeli. Iz podruma kuće broj 76 u Jordanima ukrali smo robe i živežnih namirnica u vrijednosti od oko 15.000 dinara. Opljačkali smo i Stanka Mihovilčića iz sela Sv. Franciska. Koliko se sjećam, odnijeli smo meso i masti u vrijednosti od nekoliko tisuća dinara. Bili smo još u Orbanima, Lignju, Rukavcu Gornjem i Antićima, gdje smo također ukrali odjevnih predmeta i živežnih namirnica u većoj vrijednosti. Osim toga, u svibnju ove godine na Costabeli sam nekom čovjeku, koji je pijan spavao na cesti, ukrao violinu.
Krađa violine bila je prava sitnica u odnosu prema zločinima koje će Perko poslije priznati. Istražitelju je bilo jasno da ima fantoma s Kantride, ali mu to nije htio izravno saopćiti. Izabrao je lukavu zamku.
Istražitelj: - Marija Capanj prepoznala vas je po brazgotini na lijevoj strani podbratka. Od čega vam je to?
Perko: - Bio sam na operaciji i ostala je brazgotina. Liječnici su mi rekli da se tog ožiljka ne mogu riješiti.
-
Istražitelj: — Vi ste i prije bili osuđivani. Imamo vaš karton u kriminalističkoj evidenciji. Upravo jučer smo ga počeli proučavati jer ste nam postali sumnjivi. Tragamo za čovjekom koji je u kratkom vremenu jednu ženu ubio, tri pokušao ubiti.
Perko: - Ne bih vam mogao ništa o tome reći.
Istražitelj je tada zaigrao na posebnu kartu. Naredio je da se u sobu uvede jedna od napadnutih žena. Ona je bez dileme potvrdila: »To je čovjek koji me pokušao ubiti!«
Perko je na to planuo-. »Nisam vas htio ubiti. To je laž. Slučajno smo se sreli na Rječini i krenuli prema šumi. Dobro, ako već hoćete, htio sam vas silovati, ali ne i ubiti.«
"A koga ste bacili u Jerolimovu jamu?« upitao je istražitelj.
Perko je bio zaprepašten. Samo je promucao: »Znači kučka se izvukla!«
Istražitelj mu je na to brzo odgovorio: »Nije se, na žalost, izvukla. Našli su je mrtvu, golu i unakaženu.«
»Kad znate sve, što me onda ispitujete?«, pobunio se Perko.
»Htjeli bismo znati kako se sve to odigralo«, odgovorio je istražitelj.
Perko je bio veoma bistar i lukav čovjek. Te njegove osobine potvrdit će se i na suđenju. Pokušavao je da svoje manijakalno ponašanje opravda — ženskim izazovima! O prvoj žrtvi rekao je-.
»Htio sam joj prodati robu, ali smo završili u šumi. Odmah me počela ljubiti. Rekla mi je da će mi se dobrovoljno podati, ali uz uvjet da to nikome ne kažem. Pristao sam. Poslije smo krenuli u grad. Hodali smo odvojeno da ne bismo upali u oko miliciji. To je bio njezin prijedlog.«
Istražitelj: — Ženu su, međutim, našli na cesti polumrtvu. Bila je sva ispremlaćena, a i teško je krvarila. O tome postoji i liječnički nalaz.
Perko: — Sve to može biti, ali ja je nisam tukao. Ne u tolikoj mjeri da bi mogla krvariti.
Istražitelj: - Znači, ipak ste je tukli?
Perko: — Udario sam je nekoliko puta jer me počela vrijeđati.
Istražitelj: - Na njezinu vratu pronađeni su tragovi davljenja. Žrtva je izjavila da ju je napadač pokušao ugušiti remenom i da joj je prijetio nožem.
Perko: — Ja imam i nož i remen, ali toj ženi nisam prijetio da ću je ubiti, niti sam joj stezao remen oko vrata. Ta žena laže. U ruci sam imao žlicu, a ne nož.
Istražitelj: — Žrtva je imala brojne ogrebotine od bodljikave žice. Kako to objašnjavate?
Perko: — Poslije ljubakanja ona je pobjegla od mene. Ušla je u neku ogradu. Upozorio sam je da se u ogradi možda nalazi minsko polje. Uplašila se i saplela o žicu.
Istražitelj: - Što je, onda, istina? Ono što nam je rekla napadnuta žena ili vi? Vi priznajete da ste bili s njom u šumi, potvrđujete da ste je udarili, ali odbacujete mogućnost da ste je pokušali silovati i ubiti.
Perko: — Između nas je nešto bilo. Malo se opirala, ali sam joj zaprijetio žlicom. Tko zna, možda sam je i htio ubiti. Znate kad vidim ženu, meni padne mrak na oči.
Istražitelj-. - l zbog čega ste napali drugu ženu?
Perko: - Da, učinio sam to iz istih pobuda. Odveo sam je do bunkera, ali se počela opirati. Moram reći da je njezino ponašanje bilo izazovno.
Istražitelj: - Svjedoci kojima se napadnuta žena obratila za pomoć izjavili su da je imala modrice po čitavom tijelu.
Perko: — Kažem, može biti da sam je tukao. Mlatio sam i onu treću. Ona je bila prelijepa. Čim sam je spazio, odlučio sam da je odvedem u šumu. Uveo sam je u bunker i odmah oborio na zemlju. Branila se i molila me da je pustim. Nisam, htio. Nekoliko sam je puta udario po glavi i bila je moja! - Učinilo mi se da je ta djevojka u jednom trenutku vidjela moju brazgotinu. Znao sam da će je zapamtiti. Htio sam je zbog toga ubiti, ali nisam. Prevagnulo je ipak mišljenje da žrtva nije imala vremena za to.
Manijak nije znao da ga je upravo treća žrtva zapamtila po ožiljku i da je to zapravo bilo presudno u njegovu hvatanju. Perko to nikad neće ni saznati, pa čak ni onda kad je uoči pogubljenja zatražio da mu se otkrije istina: je li ga treća žrtva zapamtila po brazgotini?
Ubojstvo Marije Kukuljan - četvrte žene koju je u kratkom vremenu napao - Perko je pokušao objasniti kao - nesretan slučaj! »Priznajem da sam je kritične večeri susreo na ulici i da smo zajedno otišli do Jero-limove jame. Međutim, nisam imao namjeru da se zadržavam baš kod jame, već sam htio da odemo još dublje u šumu. Nije se opirala. Ali, kad sam je htio oboriti na zemlju, usprotivila se. Odalamio sam je po glavi, a potom je počeo skidati. Ostavio sam je samo u cipelama. Ubrzo se osvijestila i počela bježati. Dostigao sam je kod stijene i gurnuo. Udarila je glavom o kamen i počela krvariti. Strašno je hroptala. Uplašio sam se: zvao sam je i molio da ne umre. Međutim, ona više nije davala znakove života. Zbog toga sam odlučio da je bacim u jamu. Uhvatio sam je za noge i počeo vući na sam rub Jerolimove. Kad sam vidio da je doista mrtva, gurnuo sam je u ponor. Nisam čuo kad je tijelo udarilo o zemlju. Iza toga sam uzeo tri velika kamena i bacio ih za tijelom, a nakon toga sam u jamu nogom odgurnuo i njezinu odjeću. Neko vrijeme još sam sjedio na travi, a potom otišao kući. Ženi sam rekao da su mi hlače krvave i da ih prekroji djeci. Pitala me od čega su krvave. Objasnio sam joj da sam pao u kamenjaru, kad sam išao po ukradenu robu.«
-
Istražitelj: — Znači, vi tvrdite da niste htjeli ubiti Mariju Kukuljan? Međutim, tri napadnute žene suglasno tvrde da ste ih pokušali ubiti. Spominju davljenje i žestoko udaranje šakama po glavi. Logično je da ste i Mariju Kukuljan terorizirali. Njezina odjeća nije strgnuta s tijela. Znači, skinuli ste je kad je već bila u nesvijesti. Sasvim je sigurno da je Marija skinuta za života jer vi jednostavno niste imali vremena, a ni hrabrosti, da se spustite u jamu da je obnažite. Na Marijinim nogama nađeni su tragovi noktiju, što ide u prilog tvrdnji da se opirala kad ste je pokušali silovati. Ona vam je nastojala pobjeći. Došla je do stijena na sjevernoj strani i dalje nije mogla. Tu ste je dokrajčili. Vi ste od stijene odvalili upravo onaj kamen na kojem su bili tragovi krvi. Međutim, sve tragove niste mogli uništiti. U blizini jame pronađeni su krvavi tragovi koje niste primijetili. Imali ste nesreću, jer dani nisu bili kišoviti, pa krv nije bila isprana. Da nije bilo djece koja su pronašla les, možda bi vaš zločin ostao i neotkriven.
Perko-. — Da, upravo je to tako bilo. Imam osjećaj da ste sve promatrali sa strane.
Slučaj s napadnutim ženama smatrao se završenim. Tih dana saslušano je još nekoliko ljudi, među kojima i Perkova žena, koja je znala za muževljevu provalničku djelatnost, a to nije htjela prijaviti miliciji. Istražitelj je pokušao razjasniti još neke okolnosti vezane za provale. Zbog toga je s Perkom krenuo na mjesto gdje je bila sakrivena ukradena roba. Bilo je to 3. studenoga 1949. Istražitelj nije znao da će dva sata kasnije morati šefu saopćiti da mu je zločinac pobjegao.
Dogodilo se to na samom mjestu gdje je bila sakrivena roba. Zločinac je u jednom trenutku iskoristio neopreznost stražara i umakao u šumu. Istražitelj i pomoćnici zapucali su za njim, ali bjegunca su štitili stabla i stijene. Nije im preostalo dugo nego da ga slijede.
»Vidio sam da je pozornost stražara u jednom trenutku oslabila«, izjavit će kasnije Perko, kad ga budu saslušavali u vezi s okolnostima bijega. »Iskoristio sam to i šmugnuo u šibljak.«
Međutim, Perko nije bio dugo na slobodi. Dvadeset sati poslije bijega upao je u zasjedu kod Ilirske Bistrice.
Podigao je ruke uvis i povikao: »Ne pucajte, predajem se!«
U izvještaju o njegovu ponovnom hapšenju među ostalim je zapisano: »Perko je uhvaćen u blizini Ilirske Bistrice, gdje su ga sustigli potjerni organi. Postoji vjerojatnost da se nastojao probiti do Trsta. Tamo ima više poznanika jer je i sam neko vrijeme živio u tom gradu. Prilikom hapšenja nije pružio otpor.«
Suđenje »čovjeku s brazgotinom« počelo je u veljači 1950. Krivičnom vijeću predsjedavao je tadašnji predsjednik riječkog Okružnog suda.
Proces je izazvao velik interes u Rijeci i okolici, iako je dio koji se odnosio na seksualne delikte bio zatvoren za javnost. Ljudi su se okupljali pred sudom u grupicama: neki su htjeli saznati pojedinosti glavne rasprave, a neki su dolazili samo da izbliza vide manijaka. Perkovo ponašanje na sudu rekonstruirao nam je jedan od malobrojnih ljudi kojima je bilo dopušteno da prati čitav proces:
»Zločinac je izigravao luđaka. Na sudu je povukao sve iskaze što ih je bio dao u prethodnom postupku. Međutim, nije se sudilo samo njemu. Zajedno s njim na optuženičkoj klupi našli su se njegova žena, te još dvoje ortaka koji su im pomagali u provalama. Teško su ga teretili. Tu je bio i tadašnji predstojnik Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku. I njegovi nalazi odigrali su značajnu ulogu u konačnoj odluci suda.«
Presuda je izrečena 24. ožujka 1950. Perko je osuđen na smrt strijeljanjem, a ostali na kazne zatvora i prisilnog rada. Kao što se moglo i očekivati, žalba optuženog na presudu odbijena je kao neosnovana, a nije uvažena ni molba za pomilovanje. Čekajući egzekuciju, zaželio je da vidi svoje troje djece od kojih je jedno imalo samo 10 mjeseci. Dugo je s njima razgovarao u zatvorskoj ćeliji. Zaklinjao je dvije starije kćerke da se ne ugledaju u njega i ne krenu putem kriminala. Zapravo u tim razgovorima s djecom, otkrio je sasvim drukčije lice. Bio je brižan i posljednjih dana djeci je pokušavao pružiti najbolje savjete.
Čekanje smrti bilo ga je fizički i psihički dotuklo. Kažu da je jedva čekao da se sve što prije završi. Konačno, 12. lipnja 1950. odveden je na riječko groblje i strijeljan.
Posljednja želja bila mu je da se o njegovoj egzekuciji ne obavijesti porodica. Međutim, želja mu nije ispunjena, jer je propis nalagao da se nakon izvršene smrtne kazne obavijeste osuđenikovi najbliži. Tako je skončao Rudolf Perko, fantom s Kantride, čovjek koji se prvi put sukobio sa zakonom još prije rata, osoba čiji su zločini puna četiri mjeseca držali Riječane u napetosti! Poslije egzekucije grob mu je zaravnat i danas mu se ne zna mjesto! ( izvor: knjiga "Put za gubilište" autora Đorđa Ličine, izdavač Centar za informacije i publicitet, Zagreb 1985, Biblioteka Tajne sile)
-
Priča o tragičnim ljubavnicima s Brijuna
Ljubav, ljubomora i zločin - tema su brijunske legende stare oko dvije tisuće godina, koju su stoljeća sačuvala do naših dana. Ova potresna predaja dio je tajanstvene povijesti pulskih otoka (Insulae Pullariae) oko prvog stoljeća naše ere.
Živio jednom, kaže legenda, u svom raskošnom dvorcu u zaljevu Valkatena, na Velim Brijunima, bogati Aulus Fesonius, vlasnik tvornice opeka, amfora i uljara. Bio je već u dubokoj starosti - preko 80 godina - kada je odabrao među svojim mnogobrojnim robinjama najljepšu - Lidiju Priscillu - i uzeo je za ženu, ustvari otkupio je od njenih roditelja u zamjenu za njihovu slobodu. Lidija je imala samo dvadeset godina. Za srce željno ljubavi nije mnogo značilo to što je prije bila robinja a sada matrona, štoviše, mnogo je patila zbog toga što mora svoje tijelo poklanjati starcu. Sve joj je mogao dati stari patricij, ali ne i ljubav.
Lidija je sama našla ljubav ... Zvao se Kaius Terentius Bassus, lijepi, hrabri i mladi sin drugog patricija iz Brijuna Lucaniusa Bassusa i Aulusov prijatelj. Kaius koji je uvijek odnosio prve pobjede na utakmicama u pulskoj Areni, uzvratio je Lidiji ljubav, svim svojim bićem.
Ljubavni sastanci bijahu sve češći, strast sve veća, a ljubavnici su postajali sve neoprezniji. Zbog toga, a i zahvaljujući nadgledniku robova i uhodi Rufusu, stari Aulus je otkrio njihovu ljubav i spremio groznu osvetu.
Jednog dana Kaius je opet pobijedio u pulskoj Areni, a u čast Kaiuseve pobjede u amfiteatru Aulus je priredio gozbu. Za vrijeme ručka stari patricij izrazi želju da Kaiusu pokaže golemo blago koje čuva u skrovištu kraj kupatila, u podzemlju dvorca. Kaius, ne sluteći zlo, pođe s Aulusom i Rufom u podzemne prostorije. Aulus otvori otvori teška željezna vrata u jednom udubljenju među podrumskim svodovima i oni uđoše u mračni hodnik tepidarijuma ... Iznenada se ugasi baklja, Aulus i Rufus iziđu brzo iz hodnika, zatvarajući za sobom vrata.
Zatim su vrata sazidali... Kaius nije više izašao. Lidija nije više čula za njega... Ali nesretni mladić nije nikada zaboravljen. Ljubavnici s Brijuna i dalje su živjeli u legendi.
A da li je legenda bila samo plod narodne mašte obogaćena kroz dvadeset stoljeća? Zna se, da se jedna ljudska lubanja nalazila na kuli usred Brijuna do kraja drugog svjetskog rata, a onda je nestala. Tu lubanju otkrili su arheolozi negdje oko 1913. godine kada je vlasnik otoka bio barun Paul Kupewieser. U podzemnom hodniku tepidarijuma jedne rimske vile u uvali Verige pronašli su arheolozi zazidana vrata, a iza njih kostur u čučećem stavu. Na podlaktičnoj kosti nalazio se zlatni lančić s pločicom na kojoj je bilo urezano ime KAIUS TERENTIUS BASSUS ...
kvadriga - (lat) četveropreg pred kolima na 2 kotača
cirk, cirkus - (lat) u robovlasničkoj epohi golemi javni otvoreni ograđeni prostor za igre i natjecanja
amfiteatar - (grč) kod starih Rimljana nenatkrito okruglo ili eliptično gledalište oko arene
tepidarijum - (lat) prostorija za toplu kupelj u starorimskim kupatilima
(https://farm2.staticflickr.com/1487/26111010806_e304e8e606_o.jpg)
-
:bravo
-
Iz sudionice
U utorak dne. 19. lipnja 1876 započe u Bakru razprava proti obtuženikom poznatog dogadjaja, sbivšeg se dne 27. ožujka t. g. na Praputniku.
Sud sastoji od predsjednika, gospodina Blažića, i votanta gg. Bakšaja, Audrašija, Ključeca. Državno odvjetničtvo zastupa gospodin zamjenik državnoga odvjetnika Bledšnajder; pero vodi auskultant Pejčić. Branitelj okrivljenika jest dr. Fran Pilepić.
Obtužnica kr. državnoga odvjetničtva glasi:
Obtužnica
Kr. državno odvjetničtvo u Zagrebu tuži:
I.
1. Karlu Bujan Antunovu, 50 god. staru, rmkt., djevojku, mater 1 djeteta, nepismenu, neporočnu.
2. Mnru Gecan Antunovu Conjinu, 35 god. staru, rmkt., neudatu, mater 2 djece, nepismenu, neporočnu.
3. Mariju Kariolić, udovu Juretić rodom iz Praputnika, 37 god. staru, rmkt., mater l djeteta, nepismenu, neporočnu.
4. Mimu Marković rodj. Tadejević rmkt., 34 god. staru, udovicu, bez djece, nepismenu, neporočnu.
5. Katu Cibić Karlovu, rmkt., 31 god. staru, udatu, bez djece, nepismeuu, neporočnu.
6. Maru Francišković Perusovu, rmkt., 20 god. staru, nendatu, nepismenu. neporočnu.
7. Jelu Gecan Matijevu, rinkt., preko 50 god. staru, udatu, bez djece, rodom iz Praputnika, nepismenu, neporočnu.
8. Mikelinu Bujan Valentinovu, rmkt., 26 god. staru, rodom iz Praputnika, nepismenu, neporočnu, udatu, bez djece.
9. Terezu Stiglić Matijevu, rmkt., 33 god.staru, udatu, mater 2. djece, nepismenu, neporočnu.
10. Matejku Kariolić Gavanovu, rmkt, 32 god. staru, udatu, mater 1 djeteta, nepismenu, neporočnu.
11. Mariju Agin Lovrovu, rmkt. 20 god. staru, neudatu, pismenu, neporočnu.
12. Mariju Marković Karlovu, rmkt. 77 god. staru, iz Praputnika, nepismenu, neporočnu.
13. Matejku Marković Franovu, 18 god. staru, rmkt., neudatu, bez djece, nepismenu, neporočnu.
14. Mariju Marković Franovu, rmkt. 17 god. staru, neudatu, pismenu, neporočnu.
15. Terezu Franoišković Čurlinovu, 45 god. staru, rmkt., udovu, mater 1 djeteta, nepismenu, neporočnu.
16. Petru Stiglić Lukinu, rmkt, 59 god. staru, udovu, mater 5 djece, rodom iz Praputnika, nepismenu, neporočnu.
17. Katarinu Kariolić Grginu,rmkt., 40 god.staru, udatu, mater 5 djece, nepismenu, neporočnu.
18. Uršu Francišković, rmkt., 56 god. staru, rodom iz Praputnika, udovicu bez djece, nepismenu, neporočnu.
19. Mariju Bujan Ferferovu.
20. Petru Bujan Pavlovu.
21. Juru Agina Lukina 14. god. stara, rmkt., iz Praputnika., nepismena, neporočna i
22. Augusta Kariolića, rmkt., 41 god. stara, oženjena, otca. 4 djece, pismena, kažnjena jednom globom od 50 for., da su svi izim Augustina Kariolíća dne 27. ožujka 1876. u Praputniku sa još mnogo drugih žena vikom, zvonjenjem, psovkami, bacanjem blata i drugih stvari na novoimenovanoga i tamo prispjevšeg župnika Lovru Večerinu, ovomu naniele u istinu nasilje, hoteći ga tim primorati, da opet ode,što su doista i izvele, a Augustina Kuriolića, da je nekoliko dana prije toga Terezu Stiglić, Mariju Agin- i druge na taj čin napućivao.
Tim su poćinile zločinstvo javnog nasilja 12 slučaja označeno u § 98. a Augustin Kariolić sukrivnju istog zločinstva po § 5. k. z., kažnjiva po § 100. k. z.
Glavna, razprava. ima se obdržavati pred kr. sudb. Stolom u Zagrebu.
II.
Na glavnu razpravu imadu se pozvati kao svjedoci: Lovro Večerina, župnik iz Zlobina, Juro Gašparac, učitelj, Jakov Marušić, starešina, Šišul, odbornik, Pavo Kvaternik, bilježnik, Kuzma Stiglić, crkveni otac, i Rade Vlašić, upravitelj župe, svi iz Praputnika.
III.
Na glavnoj razpravi neka se pročitaju zapisnici Tereze Polić Franove i Tereze Gecan Jurine kao dokazalo, a zatim svjedočbe o ponašanju i imetku okrivljenica i okrivljenika.
IV.
Neka ga proti okrivljenikom Mariji Gecan Conjini, Terezi Stiglić Matijevoj, Mariji Francišković. Matejki Marković, Jeli Geom Matijavoj, Mimi Marković, Kati Cibić i Augustinu Karioliću do konačnog riješenja iztražni zatvor odredi.
Obrazloženje:
Iz izkaza Lovre Večerine, Jure Gašparca, Jakova Merušića, Grge Šišula, Pavla Kvaternika, Rade Vlašića i Kuzma Stiglića proizlazi sliedeći učin:
U ponedjeljak dne 27. ožujka 1876. dovezao se je bivši župnik u Zlobinu Lovro Večerina u Praputnik, da primi župu u Praputniku iz ruku upravitelja Rade Vlašića, kojoj je po pokroviteljstvu kr., financ. ravnateljstva u Zagrebu župnikom imenovan.
Došavši do župnog stana, dočeka ga tamo veliki čopor žena, koje ga svakovrstnimi psovkami i pogrdami kao "nećemo ga", "dajte ga van," "Večerina. kurbešina", "van š njim" itd. stanu psovati i ružiti, u crkvene zvonove zvoniti, neki sramotni barjak u zrak dízati, te ga blatom i koječim nabacivati. Pošto se je sve više žena stalo sakupljivati i strašno urlikanje nastalo, uputi se Večerina kroz rulje žena u župni dvor, a za njim podjoše Juro Gašparac i odbornik Jakov Marušić. Nu čopori bjesnećih i urlikajućih žena hrupe u isti župni dvor, stadoše ga napadati, hoteć ga nekom sramotnom štolom zaogrnuti, baciše pred njega od prnja načinjeno diete, uzmakoše mu stolac, te neprestano plešuć i zviždajuć, progonile su ga od sobe do sobe tako, da je napokon bio prisiljen ostaviti župni stan, te u obližuju kuću umirovljenog duh. pomoćnika starca Frane Ljubičiće pobjći.
* kurbešina = ženskar, gunjar, žinjar, jebaro (MD)
Ali do bjesnila razdražene žene podjoše uz divlju viku i kriku za njim tako, da se je morao u kući Frane Ljubičića. zatvoriti. Nu i oko Ljubičićeve kuće stanu žene vikati neprestano, "van š njim", "nećemo ga", "Večerina, kurbešina", i slično, te stanu navaljivati na vrata i prozore.
Jakov Marušíć i Grga Šišul mirili su žene, ali sve uzalud, napokon bude Lovro Večerina prisiljen pomoćju serežana krasičkih ostaviti kuću Frane Ljubičića, gdje je jednu uru skoro zatvoren probavio, te poći prama Hreljinu, a zatim prema Meji. Ali ni to nebje razdraženim i grozno urlikajućim čoporom ženskim dosta, već ga neprestano uz divlju kriku i psovke, dapače nabacivanjem kamenja pratijahu tja do Meje, gdje te žena zaostanu, a Lovro Večerina ode.
Okrivljenice Karla Bujan, Mara Gecan Conjina, Marija Kariolić, Mima Marković, Kata Cibić Karlova, Marija Francišković Perusova, Jela Gecan Matjeva, Mikelina Bujan Valentinova, Tereza Stiglić Matijeva, Matejka-Kariolić Gavanova, Marija Agin Lovrina, Marija Marković Karlova, Matejka Marković Franova, Marija Marković Franova, Tereza Franeišković, Petra Stiglić Lukina, Kata Kariolić Grgina i Urša Francišković suglasno priznavaju, da su upitnog dana u žnpnom dvoru vikom i krikom napadale župnika Večerinu te ga vičuć sliedile, hoteć tim postići, da ode iz Praputnika, odnosno da ga netrebaju za župnika, jer da je za nje dobar Rade Vlašić, a napose priznaje Matejka Marković Franova i Juro Agin, da su zvonili u zvoniku, kad je Večerina dolazio i u Praputniku bio, a opet napose priznaju Matejka Kariolić Gavauova, Matejka Marković Franova i Petra Stiglić Lukina, da su vičuć progunjale Lovru Večerinu preko Hreljina sve do Meje.
Taje pako: Karla Bujan Antunova, da je bacala blato u Lovru Večerinu; Mara Gecan Antunova Conjina, da je bacila pred Lovru Večerinu od prnja načinjene diete, da je htjela na njega metnuti nekakovu sramotu štolu i neki rubac, i da mu se ie prietila, da će mu strgati kolar s vrate; Mima Marković, da je udarala u župnom stanu linealom po knjigah, takove na zemlju bacila i bučila; Kata Cibić Karlova, da je isto činila kao Mima Marković, Marija Franciškovič Perusova, da je zvonila, dignula i nosila sramotnu zastavu (banderu) i zvala druge žene na odpor; Jela Gecan taji, da je zvala na odpor, kad se je Večerina provezao, prem priznaje, da je kazala, da je bila u Zlobinu i tamo na Večerinu neki list predala, ali da to istina nije; Tereza Stiglič Matijeva, da je u dvoru dočekala Lovru Večerinu na čelu množine žena i rekla mu, da ga netrebaju, da nek ode; Marija Agin Lovrina, da je zvonila; napokon taji Augustin Kariolić, da je on više dana prije tog dogadjaja napućivao Terezu Stiglić, Mariju Agin i druge žene na tako skandalozan doček Lovre Večerine; dočim Marija Bujon Ferferova i Petra Bujan Pavlova nisu preslušana.
Uvaži li se pako, da svjedoci Juro Gašparac i Jakov Madrušić suglasno tvrde, da su upravo vidili, kako je Karla Bujan bacala blato u Lovru Večerinu, a zatim navalila u župni stan; uvaživ izkaze svjedoke Jure Gašparca, Grge Šišula i Jakova Marušića te okrivljenica Karle Bujan, Mare Agin i Tereze Stiglić, koji su vidjeli, kako je Mara Gecan Conjina bacala od prnja diete pred župuika Večerinu te mu htjela neka sramotnu štolu i rubac objesiti, a strgati kolar s vrata; uvaživ izkaz okrivljenice Karle Bujan Antunove, da su Mima Marković i Kata Cibić u župnom stanu linealom po knjigah udarale, takove na zemlju bacile i bučile; uvaživ izkaze Karle Bujon, Marije Agin, Matejke Marković i Tereze Stiglić, da je Marija Francišković zvonila na odpor, da je dignula i nosila sramotnu zastavu (banderu) i zvala druge žene na odpor; uvaživ izkaze Karle Bujan i svjedokinja Tereze Polić i Tereze Gecan Jurine, daje Jela Gecan zvala na odpor, kad se je župaik Večerina provezao, i da je pred njimi kazala, da je neki listna Večerinu, u Zlobin nosila; uvaživ izkaz svjedoka Jure Gašpsrca, da je vidio, kako je Tereza Stiglić Matijeva u dvoru župnom na čelu žena dočekala župnika Večerinu te mu vikala, da ga netrebaju, da neka ode; uvaživ izkaz Matejke Marković, da je Marija Agin Lovrina zvonila na odpor; uvaživ izkaze svjedoka Jure Gašparca i Jakova Marušića, da je Marija Bujan Ferferova bila jedna od najgoropadnijih i vičućih žena; uvaživ izkaz Grge Šišula, da je Petra Bujan Pavlova takodjer jedna od nejgorjih bila te napokon uvaživ izkaze okrivljenica Tereza' Stiglić i Marije Agin, da nje i druge žene Augustin Kariolić više dana prije dogadjaja na taj sramotni odpor napućivao, to stranom na temelju vlastitog priznanja, stranom na temelju izkaza svjedoka i izkaza suokrivljenica predloži zločin jav. nasilja 12. sluč. označene u § 98. k. z., a za Augustina Kariolića sukrivnja istog zločinstva po § 5. k. z. - kažnjiva po § 100 k. z., kojim se svi okrivljenici okrivljuju.
Iztražni zatvor temelji se na propisih § 171., odnosno § 166. 4.k. p.
U Zagrebu 14.travnja 1876.
Kr. državni odvjetnik
Šušković
Primorac, 22. lipnja 1876
-
"Večerina. kurbešina" :m055
Ja sam poznavao jednog Večerinu. Ni bil pop, ma je bil kurbešina.
-
Zanimljivo je primijetiti kako u toj Obtužnici Iz sudionice, stoji da su sve te imenom i prezimenom navedene žene, njih 21, nepismeno i neporočno, osim što su bile i majke, žene, udane i neudane. Ma saka jin čast na grupnom radu i djelovanju, imale su muda. A tko su bili svjedoci kontra tih žena, naravno, muški, i svi redom, pismeni i glavešine.... :fluch..
-
Priča o prvoj sabotaži u Harteri početkom 1943.
-
Priča o kraljevičkom Slovencu - roniocu Rudiju Gaberšniku
-
Zanimljivo je primijetiti kako u toj Obtužnici Iz sudionice, stoji da su sve te imenom i prezimenom navedene žene, njih 21, nepismeno i neporočno, osim što su bile i majke, žene, udane i neudane.
Šta to znači neporočno?
-
Nisu imale poroka - kocke, pića, droge, nisu se frajale itd itd :bravo5
-
Zanimljivo je primijetiti kako u toj Obtužnici Iz sudionice, stoji da su sve te imenom i prezimenom navedene žene, njih 21, nepismeno i neporočno, osim što su bile i majke, žene, udane i neudane.
Šta to znači neporočno?
Sandro tu ti je link na Hrvatski jezični portal kade piše puno tega: objašnjenja besed, gramatički oblici itd. pa si ga zalepi na vrh stranice - kot ja. I služi se šnjin!
http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search_by_id&id=eVpjXRI%3D
-
Milić i Zoki hvala
Nisu imale poroka - kocke, pića, droge, nisu se frajale itd itd :bravo5
Kako su onda dvije imale po petoro djece? :greensmile
-
Seks poradi oplodnje nije grijeh, pardon porok. Sandro, pitaj plovana, se će ti reć. :kap
-
Na Pećinama je nekoć živio vražji dužnik. Čovjek je obećao prodati svoju dušu nakon što mu je vrag pomagao u poslu. Kada je ugovor istekao, eto vraga po svoju plaću. Nesretnik s Pećina se, međutim, predomislio te odlučio prijevarom spasiti svoju dušu. Jednoga je dana iz Istre naručio veliku količinu crne ovčje vune te vragu rekao kako će dobiti dušu tek kada vunu bude isprao u bijelo. Tako se vrag žurno uhvatio pranja vune, a tadašnji stanovnici Pećina pričali su kako bi u mirnim noćima dok su slušali udaranje mora o šljunak, čuli vraga da neumorno pere vunu nadajući se u konačnici njenoj bijeloj boji.
-
Čudnovati prizori s Korza (Vijenac 175 - Matica Hrvatska)
Današnje predodžbe o boemima i pariški obrazac
Čudnovati prizori s Korza by Ervin Dubrović
O boemima odavno postoji toliko uopćena predodžba da više gotovo nitko ne zna podrijetlo i bit pravih boema. Mnogi su danas skloni nazvati boemom svakoga tko se ponaša pomalo neformalno i čija vanjština samo donekle odudara od činovničke uštogljenosti. Gotovo se nitko izvan specijalističkih krugova više ne sjeća nekad omiljenog pisca Henrija Murgera, koji im je osigurao slavu svojim Prizorima iz boemskog života (Scenes de la vie de boheme). I Puccini je svoje Boeme skladao na osnovi libreta sastavljena prema motivima iz Murgerovih Prizora — time je boemima još učvrstio i za više desetljeća produljio slavu.
Boemi se pojavljuju u Parizu tridesetih godina devetnaestoga stoljeća.
S tim se slažu gotovo svi koji se zanimaju za boeme. Osim onih koji tvrde da je boema bilo uvijek i svagdje i da će ih uvijek biti. Pojavljuju se s romantizmom, okupljaju se u boemske kružoke i sastaju u slikarskim i kiparskim atelijerima, kavanama i krčmama. Pomalo neobično izgledaju (na primjer — nose dugu kosu kad je u modi kratka), urednost im nije vrlina, a nije ni trezvenost (iako su neki pili jedino vodu — poput onih iz čuvene grupe nazvane Vodopije — ali to baš nije bio njihov izbor nego posljedica najvećeg siromaštva).
Prvi su boemi uglavnom bili mladi, još nepoznati i nepriznati pisci, uglavnom nepokolebljivi pobornici larpurlartističkih umjetničkih ideala kojih su se držali sve do smrti (obično od sušice!) ili, pak, do prvih društvenih uspjeha. Njih, dakle ne zanimaju ni socijalne pobude ni drugi mogući poticaji izvan same umjetnosti. Boemi gotovo nikad nisu bili buntovnici protiv društvenih nepravdi, niti su pristajali uz radničku klasu. Od nje su se radije htjeli odlijepiti i lišiti se balasta skromna podrijetla. Bili visokoga (bilo je i aristokrata!) ili niskoga roda, najčešće su se bunili protiv lošega ukusa i uskogrudnosti malograđana, za koje je tipično da se brže uspinju na gospodarskoj nego na intelektualnoj ljestvici.
Boemska su osobitost njihovi kružoci — boeme — koji su se u Parizu okupljali tridesetih i četrdesetih godina devetnaestoga stoljeća u skromnim stanovima, u umjetničkim atelijerima, u krčmama Latinske četvrti, na Monmartreu i u drugim siromašnim i sumnjivim gradskim predjelima.
Riječki boemi
Sredinom devetnaestoga stoljeća u Rijeci radi nekoliko tiskara, redovito izlaze novine, uskoro se počinju objavljivati i ilustrirane revije s književnim prilozima, objavljuju se knjige. U to se doba pojavljuju nova zanimanja, nužna da bi se osovio krug intelektualaca kojih prije nije bilo — uz svećenike, učitelje, gimnazijske profesore — pojavljuju se dinamičnija i liberalnija zanimanja, poput tiskara, litografa (obitelj Karletzky, Ercole Rezza), novinskih redaktora, urednika i novinara. S dolaskom željeznice i s početkom gradnje luke Rijeka postaje velik grad, ne toliko brojem stanovništva, koliko živošću prometa i razvojem moderne industrije. Toj izvanjskoj slici grada bitno pridonosi unutrašnja, duhovna i civilizacijska slikovitost i složenost riječkoga građanstva, pristigla iz raznih krajeva i zemalja.
Umjesto širokih velegradskih bulevara, nužan je ambijent građanskoga kulturnog života bio Korzo s luksuznim dućanima i draguljarnicama, Narodnom čitaonicom, Filharmonijsko dramskim društvom, Kazalištem (isprva na mjestu današnjega Palazzo Modello). Prizvuk velikoga grada daje Rijeci luka, jedna od najprometnijih u Europi.
Potkraj devetnaestoga stoljeća povezana je kapitalom, trgovinom i brojnim redovitim linijama s Glasgowom, Londonom, New Yorkom...
Jednim od prvih riječkih boema neki smatraju Frana Kurelca, koji kao profesor hrvatskoga jezika u riječku gimnaziju dolazi već 1849. Doduše, on jest bio kuštrav i često ne baš uredan, živio je osamljen u sirotinjskim sobicama, obilazio gostionice Staroga grada u društvu učenika i nije baš uvijek bio posve trijezan. Ali Kurelac, lički sin, nije primjer građanskog intelektualca, njemu nedostaje društvene ironije i odmaka, on je ponajprije prosvjetitelj i pučki učitelj, borac za nacionalna prava i posve neurbani — epski tip.
Prvi razbarušeni umjetnici pojavljuju se prije na stranicama tekstova riječkih pisaca negoli u stvarnom umjetničkom životu. Enrico Matcovich dolazi u Rijeku početkom sedamdesetih kao profesionalni novinar s književnim ambicijama, a najjače su mu oružje živahni i duhoviti podlisci s temama o svakodnevnom građanskom životu. Tijekom 1873. objavljen mu je i niz sveščića s pričama pod zajedničkim naslovom Racconti biondi (Plavokose priče). Priče se uglavnom odvijaju u Milanu, u uličnoj vrevi velike prijestolnice. U jednoj od njih, Allora e adesso (Nekada i sada), glavni je junak mladi siromašni novinar s umjetničkim ambicijama, kojega život ipak pokvari, kao i njegovu dragu. Potkraj sedamdesetih čuveni riječki tiskar, kulturni poslenik i gradski uglednik Emidio Mohovich u svojoj komediji Trenta e trentuno (Trideset i trideset i jedan, 1879) među glavne likove, kao pokretača zapleta, uvodi mladoga, simpatičnog kipara, miljenika žena i pustolova, koji u grad dolazi u bijegu pred zakonom, ali ne zbog nekoga osobito teškoga grijeha.
Tek se osamdesetih godina pojavljuju prvi pravi riječki boemi, poput slikara i pjesnika Marija Schittara (koji piše pod pseudonimom Zuane de la Marsecia — naziva se tako po predjelu Staroga grada u kojem je odrastao). Zuane je odbacio činovničku karijeru koja mu se nudila, polazio je likovnu akademiju u Veneciji, a nakon povratka u Rijeku teško se uklapao u građanske krugove. Rado se družio s putujućim glumcima koji bi dolazili u grad pa je i sam pomalo glumio u brojnim predstavama. No najviše je vremena provodio sa susjedima iz svoje Marsecie i obližnjih četvrti Staroga grada, poput Stera, Barbacana i Gomile. Najradije se kretao i najbolje snalazio u pučkom miljeu i u gostionicama poput one Kod arlekina (Al Arlechin). Zuanetova svijest o krčiteljskoj ulozi njegove poezije na riječkom talijanskom narječju odaje tipičnu boemsku samosvijest. Pjevao je i ljubavne pjesme (prevedeni na riječku čakavštinu neki od njegovih stihova zvuče ovako: ... »pridi, bjonda Nina / onu nevernicu san pozabil ča ni marila za moju ljubav / pridi bionda Nina/ tanac je počel), napisao je i povijesnu tragediju i pučki komad s fantastičnim, bajkovitim bićima (furijama, morama). Na donekle je netipičan način u književnost svoga doba uvukao dijalektalni govor (vernacolo fiumano), život i folklorna obilježja riječkoga puka.
U pučkoj je komediji prikazao i sebe i svoje prijatelje (Marian pittor, u Slavi Svetega Mićela, 1888) u skromnim gostionicama, kako piju crno vino, igraju karte i izvode razne šale. Tipična je i Zuanetova nesretna sudbina — život u posvemašnjoj oskudici i nesporazumima s malograđanskim svijetom. Snašao ga je tipičan, tragičan kraj; umro je mlad, od moždanog udara.
Čudna je sudbina i Pietra Pilepicha, učitelja po zanatu, književnog kritičara, hispanista i prevoditelja (sa španjolskog na talijanski), knjižničara u Gradskoj knjižnici. U mladosti je objavio zbirku pjesama Alma Verita, 1904, u kojoj je izrazito psovački i rušilački raspoložen. U pjesmi Uskrs uzvikuje — Prokleti Uskrs... u Kraju svijeta kaže: »Doći će doći (nitko ne zna kada) zvijezda i zgnječit ovaj naš svijet cio«. Živio je povučeno, sređivao i slagao knjige u knjižnici, gledao svoja posla, a u zrelim je godinama pisao mnogo uglađenije stihove, ozbiljne oglede i dopisivao se s nekim od najvećih umova svoga doba (poput Unamuna i drugih).
Rijeka puna čudaka
Od boema i boemštine izrazito se razlikuju posve drukčiji stanovnici ulice i polaznici krčmi, koji s njima nemaju ništa zajedničko, pogotovo ne s uzvišenosti boemskih ideja. U Rijeci je uvijek bilo mnogo čudaka, koji su kružili ulicama i bili već svima poznati. (Da spomenem samo Gigija Valzera, Ludu Mariju i Santa Scrobognu, a na sušačkoj strani drukčijega ali još čuvenijega Franeta Pitura!)
I riječki je slikar Giulio Lehmann, spadao u takve čudake, mnogo više nego u boeme. Od kraja devetnaestoga do dvadesetih godina dvadesetog stoljeća on je kružio ulicama u strahovito otrcanu kaputu i šeširu, a svoje je male, uglavnom rutinske i neambiciozne sličice, davao u bescijenje. I ta neambicioznost potvrđuje da nije imao nimalo boemske samosvijesti i ponosa. Hodao je pogrbljeno i plaho, za njim su godinama trčala djeca, gađala ga čime su stigla i izrugivala mu se. Bio je pravi siromašak, bez prijatelja, tek s ponekim milosrdnim zaštitnikom, koji bi ga katkad počastio tanjurom juhe. Doista je bio čudak pa se o njemu malo zna, a i to uglavnom same proturječne i nepouzdane činjenice, poput onih koje kažu da nije imao stana, da je živio s brojnim psima i mačkama, kao i da je bio iz bogate obitelji koja ga se sramila...
Originali, poput Lehmanna, nemaju stajališta, oni su zapravo najčešće autisti, koji ni sa kim ne komuniciraju, nego su jednostavno — takvi! Oni se katkad u krčmi i mogu sresti s boemima, ali ne pripadaju za isti stol. Boemi su svjesni svoje društvene uloge, oni su obično ponosni i puni velikih ideja. Druga je stvar što najčešće nisu baš siti ni osobito uredni, niti se uvijek ponašaju kao pristojni građani.
Tko su i kakvi sušački boemi?
Prvi su sušački boemi u odnosu na riječke ponešto zakasnili. Zametak im je tajni učenički kružok, zapravo konspirativna i borbena grupa Cefas. Upravo je tih godina na prijelazu stoljeća među mladima gotovo pomodan anarhizam, a atentat omiljena riječ s prizvukom uzbuđenja. U takvu je prevratničkom raspoloženju u podrumima sušačke gimnazije nekolicina prijatelja smišljalo svoje revolucionarne planove. U tim je podrumima, vjerojatno upravo 1900. godine, tadašnji četrnaestogodišnjak Janko Polić (koji se tek poslije prozvao Kamovom), objašnjavao svom najboljem prijatelju Miji — Mišku Radoševiću »potrebu nove, revolucionarne političke akcije«, a budući da je znao da se i on »bavi literaturom i znanošću« htio ga je privući u svoj »kvaternijanski-anarhistički« klub Cefas, koji bi trebao podići bunu, revoluciju, dignuti dinamitom i bombom čitavu Hrvatsku u jedan revolucionarni, krvavi kaos«. Tako je Janko govorio Mišku.
Osim u Sušačkoj gimnaziji osnovan je Cefas i u krugu učenika Pomorske škole u Bakru. Jednoga kišnog dana u riječkom Giardinu Pubblicu (u parku na Mlaki) Josip Baričević podnosio je tajni izvještaj o bakarskom odvjetku svojim nekadašnjim kolegama iz gimnazijskih klupa. Baričević je bio novopečeni bakarski učenik, no, očigledno, i nadalje u čvrstoj vezi s književnosti sklonim gimnazijalcima.
Najveći im je uzor bio Kvaternik i njegova pobuna, a najveći neprijatelj ban Khuen Héderváry. Klub se vrlo brzo rasplinuo, a Janko je već 1901. isključen iz Gimnazije i nastavio školovanje u Senju. I tamo je pomišljao da se pridruži »tajnome društvu« gimnazijskog konvikta, ali nije bio dovoljno brz — uskoro je bio isključen i iz senjske gimnazije. Baričević je, pak, sljedeće godine napustio bakarsku Nautiku. Samo je Radošević uredno položio ispit zrelosti i nastavio školovanje na studiju prava.
Polići
Najzanimljivija se skupina mladih pisaca i intelektualaca, poniklih u Sušačkoj gimnaziji, početkom dvadesetoga stoljeća okupljala oko obitelji Polić, koja se nakon poslovnoga sloma 1902. seli u Zagreb. Oko 1905. to je druženje najintenzivnije, a grupica osebujnih likova počinje se ubrzo osipati. Opisat ću ukratko jednog po jednog od njih, ali ne po redu kojim su došli na svijet, nego po onome kojim su otišli!
Prvi — Milutin. Uz trojicu je prijatelja tu i Jankov brat Milutin, daroviti senzibilni kompozitor, no on je u društvu šutio jer je bio teško bolestan. Ljubo Wiesner, zagrebački pjesnik i pisac, obiteljski prijatelj iz tih dana, rekao je za njega da je izgledao »kao neki sablasni Krist, sa dugom vranom kosom na ramenu, s ogromnim crnim očima koje se nikad ne zaboravljaju«.
Unatoč mladosti, osim osebujna lika i jezovite bolesti, imao je izgrađene umjetničke nazore, kojima se protivio tada omiljelom glazbenom folklorizmu i nacionalnom usmjerenju u umjetnosti, suprotstavljao se autoritetima poput Zajca i Kuhača i volio tada posve zaboravljenoga Lisinskog.
Ta se umjetnička i boemska druženja odvijaju nekoliko ključnih godina i u Zagrebu i na Sušaku i u Rijeci i u Veneciji, kamo Milutin odlazi na konzervatorij, a s njim tamo boravi i Janko, kao i u Puntu na Krku, kamo obitelj odlazi ljetovati jer tamo radi jedan od brojne braće.
U Veneciji Polići upoznaju slikara Josipa Morettija, rodom Bakranina. I on je poslije postao čest gost njihova zagrebačkog doma. Nije bio ni velik ni buntovan slikar, ali je na neki način bio zanimljiv kad su ga i Janko Polić i Josip Baričević ocrtali u svojim djelima, a najmlađi brat Nikola Polić ispisao je o njemu brojne esejističke retke i iznio svoja sjećanja.
Jedna je od glavnih njegovih osobina da voli boeme i rado govori o njima. Zamišlja ih ovako: »Artist, šešir 'Borsalino'« i širokih oboda, nekonvencionalno odijelo, preziranje žena i lijepo, slikovito i duhovito brbljanje.« On je »teško ogorčen«, što je publika sposobna da shvaća samo »komercijalnu picturu«, a ne može da dokuči »čiste i uzvišene« artističke duše. No unatoč svoj uzvišenosti ideja Moretti, kojemu su glavni pojmovi impresionizam i simbolizam, za kruh je slikao i reklame i cimere i portrete gospođa i komercijalne slike s brodicama na pučini i primorske ugođaje.
Baričević je volio ocrtavati čudake i osobenjake. Janko je pak Morettija opisao kao pristojna mladića kojemu je sklon (stvorio je po njemu lik Rubellija u Isušenoj kaljuži), no učinio mu je još goru uslugu, prikazujući ga (doduše pod krinkom Rubellija) kao slikara koji ne razumije bit suvremene umjetnosti: »On se diči nedostižnosti staroga slikarstva i očito ne razumije destrukciju i ekspresivnost najmodernijega slikarstva svoga vremena.«
Moretti (ako ga se protumači prema liku Rubellija) zalaže se za ljepotu, a Kamov se (zapravo njegov lik Toplak, također u Kaljuži) izrazito zalaže za naturalističku grubost i za halucinaciju, delirij...
O Janku Poliću Kamovu ispisano je mnoštvo stranica. Smatrali su ga pravim boemom i njegovi prijatelji i najmlađi brat, esejist, feljtonist i pjesnik Nikola Polić, koji je za njega rekao da je bio »boem čiste vode«. Tako ga je vidio i prvi istraživač njegova djela Vladimir Čerina, koji je smatrao da njegove patnje nadmašuju sve muke opjevanih pariških boema.
Janko je od najranijih dječačkih dana izazivao ekscese i bio nepomirljiv. Namjerno je mutio ustajale građanske vode i skandalizirao pristojan svijet. Izbačen je iz dvije gimnazije, pobjegao je od kuće i lunjao s putujućim glumcima. Lunjao je i po zagrebačkim birtijama i po Italiji, činilo se kao da bježi od sebe sama. I smrt ga je zaskočila na putu, u Barceloni, u najvećoj oskudici i neimaštini, u bolnici za siromašne. Janko se grozio ljepote i zalagao za slobodu, a njegovo je glavno umjetničko oružje bilo antiestetizam. On je književnost shvaćao vrlo ozbiljno i posve joj se stavio u službu. U jednom je pismu bratu Vladimiru napisao: »... ja idem za golom istinom, pa sam tu istinu skresao u brk samome sebi...«
Piše mu i da ide na sveučilište i u knjižnice i (kaže, »sve rjeđe«) — u bordel i birtiju. Svoju je bjesomučnu borbu na život i smrt s literaturom jasno i glasno izrekao rečenicom: »Poeziju grabim za vrat.«
Josip Baričević pripada onima koji u životu nemaju sreće. Kamov je iskreno suosjećao s njim i nazvao ga nesretnikom, »koji trpi i koji se je radi prevelikog osjećanja dužnosti i poštenja dao izigrati... nije zavrijedio da mu se itko izruga koji u ovome društvu nalazi rješenje svojih problema. Baričević je darovit i inteligentan; napisao je nekoliko novela, koje su vrlo lijepe, zaobljene i tanašne... Radove je objavio u jedinoj knjizi Novele i portreti, u kojoj je obradio zanimljive, pomalo groteskno ocrtane likove poput Artista (po Morettiju Zajcu) i Originala (možda književna preobrazba riječkog »originala« i slikara Giulia Lehmanna).
Volio je opisivati i nagle preokrete, neobične situacije, mračne i halucinantne smrti.
Ni on nije dovršio školovanje, nego se mučio kako da ne izigra svoje nazore i kako da preživi pisanjem u riječkom »Novom listu«.
Imao je ženu i djecu koju je trebao izdržavati, ali je jednoga dana jednostavo nestao.
Kada se, nakon desetak godina, ponovno pojavio iz bijelog svijeta, njegova se nesreća još samo jednom ukazala — spopao ga je moždani udar i brz kraj svih njegovih muka.
Kraj boema i boemštine
I Miško Radošević osebujan je lik, ali on je rano prestao biti boem i prestao se zanimati za književnost. Nakon završena prava posvetio se građanskoj karijeri. U mladosti je bio Jankov intimus, ispovjednik kojemu Kamov upućuje brojna pisma. Radošević je jedini uredno završio studij, gradi odvjetničku i političarsku karijeru.
Ni Nikola, najmlađi brat iz brojne Polićeve obitelji, nije dovršio nikakve nauke. Polazio je građevinsku školu i naglo prekinuo školovanje. Kao literat formirao se u obiteljskom krugu i u sjeni Matoša i Ujevića. Pisao je pjesme, ali živio je od brojnih feljtona, raznovrsnih novinskih članaka i svega što je njegovo pero moglo ispisati da bi se domoglo dinara. Živio je i pisao isprva u Zagrebu (Zagrebačke šetnje), potom u Sušaku (Sušačke subote), gdje se konačno i skrasio. Najčešće je bio slobodnjak, iako su i njega, da mu pomognu, pokušali pretvoriti u činovnika, doduše u kulturi.
Na najmlađem je Poliću, koji je nekoliko desetljeća nadživio sve ostale iz svoje družine, ostalo da piše Iskopine, da kopa po svojoj memoriji i slaže krhotine o Kamovu, o svojoj obitelji i smrtima u njoj, o svojim prijateljima i sebi samom. Taj je autobiografski zapis i izvještaj svjedoka za Nikicu zapravo spis o njemu najbližim boemima i o njihovoj boemštini.
Moglo bi se tražiti boeme među umjetnicima novijih vremena i naših dana, prisjetiti se još ponekog slikara i pjesnika, no boemi su već odavno iščeznuli, istovremeno kad i klasični malograđani i pravi građani. Današnje pojave izgledaju bitno drukčije i treba ih drukčije imenovati.
-
U mensi negdašnje biskupske crkve u Osoru čuva se još cjelovito tijelo sv. Gavdenta, biskupa osorskoga, koji je preminuo u sredini XI. vijeka.
Sv. je Gavdent bio rodom iz Trzića, malenog seoca na otoku Lošinju nasuprot Osoru. Radi svojega svetog i revnog življenja bio je progonjen od nekih oholih osorskih plemića, te se morao povući iz građa i zakloniti u jednu spilju, koja još i danas opstoji na vrhu Osoršćice (visoko samotno brdo sa zapadne strane Osora). Ovdje je boravio kao pustinjak više godina čineći pokoru, te isprosio kod Boga milost, da na otocima Cresu, Lošinju i Unijama nema nikakve otrovne zmije ni druge otrovne zvijeri. Nađe se doduše zmija i gadova, i dosta velikih, ali nisu pogibeljni niti najmanje otrovni. Donesena bi za pokušaj zmija ljutica, ali čim se spustila ovdje na zemlju, odmah je crknula, a tako isto i lisica.
Sv. Gavdent nakon mnogogodišnjeg boravka u spilji bi nekim čudom, kako se pripovijeda, prenesen u Rim, a odavde se preselio u Jakin. gdje je u samostanu franjevaca u duhu svetosti i umro.
Prošao je preko jedan vijek, otkad se sv. Gavdent morao pred osorskom bahatošću sakriti u spilju, a da o njemu već nitko ništa nije znao, ali providnost Božja htjede, te se njegovi mrtvi ostaci na čudnovat način vratiše u svoj zavičaj. Jednoga jutra rano prije zore zazvoniše sama od sebe sva zvona po svim osorskim crkvama. Stanovnici prestrašeni pitahu se u čudu, što je to, kad najednom opaziše ispod gradskih zidina kraj obale u moru veliku škrinju, gdje je tihi morski valovi ljuljaju amo tamo; pomisliše odmah, da tu mora nešto biti, i ne prevariše se. Kad izvukoše na suho škrinju, koja je bila od jakoga tvrdog drveta (ova se škrinja još i danas čuva u crkvici sv. Gavdenta), a u njoj nađoše drugu gvozdenu škrinju. A kad otvoriše i ovu, imadu šta vidjeti: u njoj čitavo tijelo čovjeka, koje ne odaje nimalo trulosti, a pokraj tijela listić papira sa napisom: „Gavdent, biskup osorski.” Svakome srce zakuca od radosti, te s velikom svečanošću unesoše tijelo sveca u glavnu crkvu, gdje se još i danas čuva te se može vidjeti kroz staklo u stolu velikog žrtvenika. Na onom mjestu, gdje je doplovila škrinja, sagradiše malenu crkvu na čast sv. Gavdenta. kojeg odabraše zaštitnikom grada i cijeloga otoka.
Glas o pomoći sveca protiv ujeda otrovnih zmija pronio se na daleko, te ga iz obližnjih otoka i Hrvatskog primorja stanovnici sazivlju u pomoć. Pravo je pak čudo: tko ima komadić kamena od spilje sv. Gavdenta pri sebi, on je siguran, da ga nikakva otrovna zmija ne će ujesti. Pripovijeda se još, da i ista zemlja, uzeta gdje mu drago na otoku Cresu ili Lošinju, štiti od zmijskoga ujeda.
-
Pučki prijatelj, 28. ožujka 1928.
FRANINA: Hvala Bogu, Jure, da te već jedanput vidin. Kade si bil ovo cielo pusno vrieme?
JURINA: Bil sen vidit Vranjsko jezero, a pusta san stiral u Martinšćice.
FR.: A kako je tamo?
JUR.: Tako tako. Jenu novituad velu, ku ti iman povit, sen vidil na ove moje oći.
FR.: Će bit interesuantno…
JUR.: Grien u Martinšćicu na pusnu nedelju. To ti spried criekvi od muostira (nanastira, samostana Op. ur.) tancaju kako suludni na «račića». A da ti je bilo vit barba Duma, kapa de balo, kako je kantal «Puste moj… »
FR.: Ma će ih ni struah Boga tancat spried criekvi?
JUR.: Vero ne, alč takova je užuanca od vavek. Nego kada je bilo na najlipčen, svin je preselo, a najviše Jivu z Garmovoga, ki je zvonil z mišćićen. Siromah se je nadimual, puhal u kanelicu, prebiral s parsti po šurljici i s nogami batil po daski. Ma najedanput, kada se ni ni nuadijal, u usti mu je ostala sama kanelica, alč je prišal gosp. brigadir i potegnul mu je mišćić, koga je šakveštrual.
FR.: Donke njim je presela pusna nedelja.
JUR.: Ma da. alč oni su sli tancat prez činit kuonti z oštuaron. Prija tuanca su ti imile bit neke rečiti na skuli i kako je šla mladost tancat, niki ne bi bil prišal na skulu gledat rečiti.
FR.: A razumin, onako ne biju bili niš dobili.
JUR.: Oni mladići vit onako nenadano razbijen tanac, počeli su neč žuborit, ma su prišli jedan za drugin u paržun. Brižan Slavko uprav je prišal na konjedo i moral je puoć vaf konobu, kade su popu stala darva. alč unde je sada paržun provizuorij…
FR.: A drugih, koliko je bilo zaprtih…?
JUR.: Još niki Mikulić z Miholašćice, ma pak je svih barzo pustil i posli je bilo sve veselo, alč Alviš je nagovoril mladići da neka gredu na rečitu a posli da ćeju dopustit tancat I tako je nastal mir.
FR.: Donke je bilo veselo?
JUR.: A i niki Mikula Pinčić zis Ćunskoga da je bil na perikulu za poć u hlad, alč da je štroligivual niki ženini. Jenuoj da je rekal, da ima 5 dice i muža u Merikah. A ona je jena stara divojčina i pak za ga prevarit, da je oženjena, je klala prsten. Ona mu je odgovorila: «Roge sen ti oženjena, kada još nisen mladoga imela».
FR.: Hahaha!… Pravo mu!…. A kako je s fralri tamo?
JUR.: A če ćeš, brižni još samo dva su: padre Luiji i padre Antuon. Padre Antuon je ovi dni pal i zlamal ruku, pak još ne more mašit, a padre Luiji ima reumu u nogah.
FR.: Su ti ča dali?
JUR.: A su pit i jest. Rekli su, da ćemo se kasno vit, ako ne pridemo barzo, alč da su već stuari.
FR.: Benj, ih je potreba barzo puoć vit. Bog, kume!
JUR.: Bog, Bog! Do vidjenja!
-
Pučki prijatelj, 14. travnja 1921.
Jur.: Zdravo, kumpare Frane, dobar dan! Kede si bil toliko vremena, da se nismo videli?
Fr.: Boh ti dal zdravje, kumpare Jure. Ah da znaš kuda sen bil ove osan dan, ke se nismo videli. Ali pus me malo na miru, da malo počinem, jer sen ti vero truden.
Jur.: Posedimo se malo ovde pod hlat pak mi povej malo, kuda si bil i če si doživel.
Fr.: Imej malo pacijenci. Boh te videl, ter znaš, da ti vavek sve poven, kuda gren, če doživin i če vidin, i ti mene. Ali znaš, da mene ni dosti hlat, nego bi trebalo se malo i napit jer sen žajen, a znaš, da kada se šlovek malo napije, mu gre boje beseda.
Jur.: Ma če me toliko činiš penat; ja imam ovde jenu tikvu vina, pak se napij.
Fr.: Živio, na zdravje!
Jur.: Boh ti dal zdravje kunpare Frane, i sto let živet, napij se i počni već jedanput s tvoju prediku.
Fr.: Donke ću; ti ćeš se vero začudit i nasmet, kada ti budem povedal, kede sen bil, če sen doživel i videl.
Jur.: Ala šu, pošni već jeden put.
Fr.: Ja sen ti bil va Cres, da ću ja tan kupit malo ula, i sen doznal, da oni od komuna nisu još javili po seleh, da su izložene lišti od votacijoni, samo neka škadi vreme, da ne budu naši već mogli reklamat. A kako znaš dobro, ja ne znan ni štat ni pisat, sen ti zel jenoga moga prijatela, ki zna dobro štat i pisat, i smo ti šli na komun i prepisali smo listi od svih sel, i onda sen ti šel z vaporon va Martinšćicu, i dal sen tu listu našin juden, ki se dobro u te stvari razumeju, aš popa Don Karla Hlača ni već va Martinšćice.
Jur.: Ma če to govoriš, da već ni pop Karlo Hlača va Martinšćice, ki već je 17 let onde, i od svih ljubljen i čašćen. Če se je zahvalil na službe?
Fr.: Če ne znaš niš? Kada je puknul glas, da smo pod Italiju, još na 14 novembra pasanoga leta, za voju onoga maloga, su ga karabinjeri spravili va Jugoslaviju; ali kako sem malo čul va Cresu, će prit berzo nazada i preko njegove voji.
Jur.: Donke fini. mi poveć od ote listi od votacijoni, kako je to bilo?
Fr.: Da znaš ka komedija! Od 130 glasi, ke su bile va liste, ih je 70 fajenih bilo; nekomu dan, kada je rojen i godišće, a nekomu i ime, samo da ne budu mogli votat, a preko 20, ki nisu nanke bili va lište, učinili su ti reklamacijoni i poslali subito šloveka va Lošinj na komesarijat, zač je
bil zadnji dan.
Jur.: Sreća da si se ti trefil kunpare. A če govore Martinšćani? Čeju poć votat?
Fr.:. Svi do jenoga iz Martinšćice. Če ne znaš, da Martišnjani su na glasu Hrvati! I Jeden stari od 90 let je bil. već, ako je na liste, da će i on poč votat, i znas 4 uri moraju hodit do birališta u Belej.
Jur.: Bravo, to mi je drago čut. Da bi tako učinili svi naši po Istre! Neka zna svet, da smo živi i da se ne ćemo pustit pejat za nos. Mi smo Jugosloveni bili i ustat ćemo. Krv ni voda! — A če mi još poveš?
Fr.: Imel bim ti više toga za poveć, ali ću pustit za drugi put; ću ti poveć, kako sen pasal na Štivanu i Beleju.
Jur.: Dunke Boh kumpare, do vijenja!
Fr.: Boh s tobu, dokle se vidimo!
-
ANDRIJA LINARDIĆ
Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, Knj.23 (1918), str. 269-276
Kad mladić doraste do ženidbe, tad se ńegovi roditeļi ogledaju za djevojkom, koja se ńima sviđa, a osobito paze, da bude što imućnija, poštena, stedišna i radišna. Stoga se popitkuju kod seļana i susjeda, kakova je ova ili ona; zato i stariji ļudi kadšto polaze na ples pa onako kao nehotice opipavaju djevojci ruke, da vide, ima li žuļave ruke, a po tom sude, da li je radišna ili nije.
Kad tako odaberu djevojku, onda dolazi prošńa. Najprije pođe, ako je živa, majka mladićeva sama u kuću djevojke nastojeći, da je nitko ne opazi, te roditeļima djevojke, a i samoj djevojci saopći stvar. No tada ne dobije nikakva odgovora, već joj samo kažu: vidjet ćemo. Zato uzmu obično rok od 8 ili 10 dana, pa u jednu subotu kasno uvečer, tajno, da nitko ne zna, upute se prosci ka kući djevojke, t.j. mladožeńa s ocem ili majkom i još jedan član od kuće. (A bilo je slučajeva, gdje su roditeļi isprosili djevojku i bez mladožeńe, a on bi je upoznao tek onda, kad bi pošao da se s ńome vjenča.) Tu sad svečano zapitaju djevojku pred ńezinim roditeļima, da li je voļna poći za ńihova mladića. Međutim se i ona raspitala za mladića, pošto joj je bila stvar priopćena, pa sada mora odgovoriti da ili ne. Ako im povoļno odgovori, tad se među roditeļima sklopi usmeni ugovor kao zaruke, te se položi na stol pred djevojku „kapara”, obično vjenčani prsten, par rubaca svilenih ili od fine vunice i po 2—3 m svilene vrpce (prhala), pa još koja malenkost. Djevojka to pregleda, spremi i brižno čuva; ako bi se kasnije bud s kojega uzroka mladožeńe zavadili i rastavili, te bi djevojka otkazala mladiću, dužna mu je povratiti kaparu; ako bi mladić ostavio djevojku, tada bi kod ńe ostala kapara. Vjerenici se odsada češće sastaju, no roditeļi pomno paze, da ih ne bi ostavili na samu, da se ne bi, očuvaj Bože! sramota dogodila. Tako dođe i vrijeme za ženidbu.
Kad se prvi put oglase u crkvi, tad je prva briga, da nađu kumove, pa zatim da jave rodbini, nek se spreme na pir. Rodbina se ne poziva na pir kakogod, već mladić i djevojka moraju poći svaki k svojoj rodbini od kuće do kuće, da ih pozovu na pir. Pošto se tri puta u tri zasebne nedjeļe u crkvi oglase („napovedaju”), moraju mladožeńe jednoga lijepog dana u grad (u Cres), da kupe svadbeno ruho i zlatno prsteńe, a s ńima polaze i roditeļi, t.j. s djevojkom majka, da bira, što se mora kupiti, a s mladićem otac, da troši i plaća, što mlada izabere. Tu se najprije kod zlatara kupi 7—8 prstena različnog oblika, par zlatnih ili pozlaćenih križića, 2—3 srebrne pozlaćene kolajne (medaļe), 1 ili 2 pozlaćena srca, oveći srebrni „relikvijal” (moćnik), zatim cijelo ruho, što će ga nevjestica na dan svadbe obući, mnogo svakakvih rubaca platnenih i svilenih i osobito mnogo svakovrsnih svilenih vrpca (prhala) pa umjetnih cvjetića, što će ih na dan svadbe darovati rodbini (no ove mora djevojka sama platiti). Sve se to kupi prema mogućnosti, no mnogo puta i nad imovinsku snagu, samo da se mlada onaj dan pokaže što ļepša, ako je i siromašna.
Sada treba kod kuće robu sašiti i spremiti u redu. a vaļa odrediti i dan vjenčańa. Stoga pođu otac ili majka mladožeńe u kuću djevojke, da se s ńezinim roditeļima o svemu dogovore. Najprije koliko će koji imati svatova, jer od nevjestice može ih biti dvostruko, koliko od mladožeńe; zatim hoće li pirovati jedan ili dva dana, jer ako će pirovati jedan dan, tada ujutro ručak daje svatko svojim svatovima; kod nevjestice bude objed, a kod mladožeńe večera, pa svršeno; ako dva dana, onda je kod nevjestice ujutro ručak za sve i objed, kod mladožeńe večera i drugo jutro ručak, a potom još koji napitak, te se poslije podne svatovi raziđu. Napokon se dogovore, koliko i kakva će jela pripravļati, da ne bude sramotniji jedan od drugoga, da li će mladožeńa dati škopca „za užancu” (o tom će biti govor malo niže). Kad se to sve sporazumno odredilo, onda se opet obavijesti rodbina: taj i taj dan će biti pir, što obično bude u ponedjeļak ili u srijedu (sačuvaj Bože utorak ili petak, ti dani su nesretni). Žene se obično o mesopustu ili pred Božić o Katarińine (mali post).
U predvečerje pira, t.j. u nedjeļu večer pozvani svatovi spremaju se na pir, svatko ide svojem rođaku; tu sve vrvi, svatko nešto radi: djevojke pomažu nevjestici spremati, ako još što nedostaje, odjeću za sutra, muškarci deru ovce i škopce, a stare bake mijese tijesto i frcaju makarune. Kad se sve uredilo, mlađarija se uhvati u ples.
Ponedjeļak ujutro na svadbeni dan svi ustaju u ranu zoru; oni kod nevjestice, da dočekaju drugu „svatju”, a oni kod mladožeńe ili „nevešćaka”, da s nevešćakom i ńegovim kumom pođu kući nevjestice, sve tiho i bez ikakve buke. Vise puta imaju i po više sati putovati u drugo ili treće selo. Došavši tamo nađu kućna vrata zatvorena, te ih ne puštaju unutra. Sad kum stupi naprijed te pokuca na vrata; iznutra odgovaraju i pitaju, koji su to ļudi i što tu traže. Oni izvana odgovaraju, da su putnici umorni te prose, da ih puste u kuću, da se malo odmore. Ukućani ih preziru kao kakve uhode, no oni kažu, da imadu pravo doći u kuću, jer su već tu bili i u toj kući imadu svoj zalog (peh) te su došli po ńega. Tako taj razgovor i šaļiva prepirka traju više puta do preko po sata. Napokon mora mladožeńa obećati otkupninu za svoj zalog, škopca, kojega će dovesti za osminu pira u kuću svojega tasta. Taj se škopac zakoļe i pripravi t.z. užanca, t.j. objed za mladožeńe, kumove i po kojeg odličnijeg gosta.
Kad je mladožeńa obećao tu otkupninu, onda mora da po jednom prstu ruke prepozna svoju zaručnicu: Vrata se samo malo otvore i uz vrata pokazuju prste jedna po jedna i stare bake i mlade djevojke, samo da dovedu u nepriliku zaručnika, dok napokon pokaže svoj prst i zaručnica; kad se zaručniku čini, da to može biti, uhvati prst i kaže: ovo je; no ako bi po nesreći pogriješio te uhvatio drugu, eto onda šale i lakrdije. Sada se vrata širom otvore, vani se ispali jedan ili dva hica (svaki muškarac mora imati pištoļu ili malu pušku); svatovi svi ulaze u kuću, rukuju se i pozdravļaju. Zaručnik daje svojoj zaručnici kao posledńi dar nove cipele i čarape (postole i kalcete), koje ona treba da sada obuje, a ona hemu odvraća za uzdarje svilene podveze ili, ako je pušilac, svilom vezenu kesu za duhan, koju je svojom rukom izradila.
Na nevjestici je sve novo ruho: modri, svilom žutom, zelenom i crvenom izvezeni kamižot; ili ako je zimi, crna isto svilom izvezena sukna, fino crveno šarena pregača, kao krv crveni pas, bijela kao mlijeko košuļa, modri ili crni prsluk po rubu svilom izvezen, crna i kratka dolama; prsluk i dolama ozgora šarenom svilenom vrpcom obrubļeni. Na glavi svileni crveni rubac, vlasi ispletene s tri široke svilene vrpce u tri boje (zvane cindalini): modro, žuto i zeleno, o vratu 5—6 nizova crvenog koraļa, sve jedan veći od drugoga, uz koraļe svilena vrpca, a na ńoj gore pomenuti srebrni relikvijal, koji seže gotovo do pojasa; na istoj vrpci obješena leže na prsima 2—3 zlatna ili pozlaćena križa, 2-3 srebrno pozlaćene kolajne i 2 srca, svako sa svoje strane. Na ušima velike zlatne naušnice, koje sežu gotovo do ramena., a u ńima po dvoje ili troje mańe naušnice; na plećima prišiven za ovratnik visi velik humak, zvan bufet, načińen od samih svilenih raznobojnih šarenih vrpca, koji se svakom kretńom prelijeva amo tamo, a isto takav humak vrpca, samo mnogo mańi, i na sponi prsluka iznad pojasa. Na nogama modre čarape, a na papučama svilene vrpce. Ovako odjevene moraju biti i sve ostale djevojke, koje su na piru, s razlikom samo, da na ńima ne mora biti sve novo, a onaj humak vrpca na plećima mnogo je mańi, da se raspoznaje, koja je nevjestica.
Dok se nevjestica tako potpuno opremila, svatovi posjedaju oko stola i spremi se ručak prosto i bez ikakvih ceremonija. Mladožeńe ne smiju ručati, jer moraju još toga jutra na sv. pričest. Dok traje ručak, nevjestica daruje svatove: svakome muškarcu po jedan umjetni cvjetić, što ga je kupila u dućanu, koji svatko zatakne s lijeve strane za prsluk.
Sada treba ići u crkvu na vjenčańe, kadšto i preko sata daleko, te svatovi počnu pomalo izlaziti iz kuće. Prvi izađe gajdaš (svirač ili kako se ovdje kaže „sopec”) sa svojom glazbom, koja se sastoji od misnice od kozje kože i na ńoj nataknute svirale (šurla). Svi su već svatovi vani i čekaju, no zaručnica još ne izlazi, ona ima još nešto da izvrši. Kad ostanu u kući sami zaručnici, s roditeļima, kleknu oboje pred roditeļe i mole za oproštene, ako su ih možda u čemu uvrijedili; a kad im ovi dragovoļno oproste, ustaju te se upute sa svatovima u crkvu. Uz put svirač mora neprestano svirati, a zaručnicu treba da netko vodi, jer ne bi bilo dobro da sama ide. Zato izaberu malu djevojčicu, koja je zaručnici najbliže u rodu, te ona na crveno šarenom rupcu, koji joj dade zaručnica, vodi mladu do crkve. Došavši u crkvu klekne zaručnica i ostale djevojke odmah kod vrata, dok muškarci poklecaju po klupama. Kad dođe svećenik k oltaru, ustane iz klupe kum zaručnice te ide po zaručnicu; pruži joj ruku, no ona je ne će da prihvati. Tada joj daje koješta drugo: komad papira, stari žepni rubac i kojekakve petļanije, ali ona se ne će da hvata ničega. Kum napokon izvadi iz ģepa fini crveni svileni rubac te joj ga pruži; ovaj ona odmah prihvati za jedan kraj, dok drugi kraj drži kum. Sada ustane, te je kum na svilenom rupcu dovede k oltaru, a za ńom idu u pratńi i sve ostale djevojke, koje su na piru, i tu kleknu pred oltarom. Sada zaručnik daje svećeniku vjenčani prsten, koji svećenik blagoslovi te ga potom daje podvorniku, koji ide kumovima pokazujući im prsten, neka ga otkupe; oni moraju darovati podvornika s nekoliko desetica. Podvornik vrati svećeniku prsten, koji stupi da vjenča zaručnike, te upita mladu: „N., uzimļeš li ovde stojećeg N. za svojeg zakonitog zaručnika?” Ona poslije oduļeg razmišļańa odgovori posve tiho, tako da je jedva svećenik čuti može: „Uzimļem.” Sada van crkve zagruvaju hici iz pistoļa. Potom je misa, za koje zaručnici više puta ustaju i klecaju na pristup oltara, gdje ih svećenik blagosliva, a vani za svakim činom u crkvi slijede hici.
Iza dovršene mise ustaje drugi kum i izvodi iste ceremonije kao i prvi; kad joj napokon pruži ¡svileni rubac, prihvati ga ona za jedan kraj, a za drugi kum te je tako na rupcu odvede iz crkve. Na rupcu treba da je kum vodi cijeli dan kamogod idu. Rupce, što joj kumovi dadu, zatakne jednim krajem za pas, da joj vire uz bokove. Izašavši iz crkve na plokati uhvate se svatovi u ples, a nevjestica pazi na zgodu, da može kuda pobjeći. Kad joj se prilika pruži, ispusti rubac pa bježi koliko je noge nose; a kum mora također trčati za ńom, da je uhvati, jer inače bila bi mu sramota. Nevjestica mora bježati zato, da joj se ne bi reklo, da je u drugom stanu te ne može trčati. Ovakovo bježańe i sakrivańe ponavļa se više puta kroz dan, a svatovi pri tom uživaju smijući se i pļeščući kumu, kad je uhvati. Često se pri toj nezgrapnoj šali dogodi i po koja nezgoda, jer se nevjestica spotakne o kamen te padne i oblati svoje lijepo ruho ili čak i nos razbije. Kad se kod crkve svrši ples, vrati se vesela svaća kući zaručnice uz svirku mišńice, pjevańe i pucańe iz pištoļa.
Došavši kući ide nevjestica najprije da poļubi svoje roditeļe, a zatim redom jednoga po jednog od najstarijeg do najmlađeg sve od svoga roda (dok one od roda zaručnika za sada ne); kojega ne bi pojubiļa, taj bi se smatrao omalovažen i jako uvrijeđen. Za svaki poļubac dobije dar, najmańe krunu i više, prema stanu i dobi onoga, koga poļubi. Svršivši ļubļeńe u kući ide po selu, uvijek praćena od kuma, da pozdravi i poļubi rođake, koji nisu na piru, tetke, stričeve i t.d., te i od ovih dobije dar.
Međutim se u kući spremi objed. Na glavi od stola sjedi svećenik (jer na piru mora biti i svećenik, koji je mladence vjenčao), do ńega mladožeńe svak sa svoje strane, a do ńih kumovi, do kumova rodbina mladožeńe stariji za starijim po redu. Kad su se ovi poredali, do ńih sjednu rodbina nevjestice, a između jednih i drugih na zgodnom se mjestu posadi svirač. Sad se počne donositi jelo na stol: najprije juha, zatim meso, makaruni, pečenka i t.d. Kumovi moraju da nevjesticu poslužuju, nuđaju je raznim jelom i pićem te zbijaju šale, samo da bude vesela. Iza svakoga jela nastaje kratka pauza, a svirač mora da svira i zove drugo jelo (pijatancu); uz to dvoje od svatova, mladić i djevojka, ustaju od stola i plešu, dok druge djevojke i mlade žene pjevaju već obične pirne pjesme. Ostali svatovi razgovaraju se, piju i šale se. Dođe drugo jelo, a kad se ovo potrošilo, opet svirańe, pjevańe i ples. Kod svakoga jela vani pucańe, nek sva okolica zna, da je tu vesela gozba, pir. I tako se nastavļa iza svakoga jela, dok svrši objed, koji traje po,. 2 — 3 sata. Iza dovršena objeda uhvati se u ples staro i mlado; svatko mora da popleše, pa i najstariji djed i baba, a i svećenik, jer je to pošten, bezbrižan ples za veseļe mladima. U jednom kraju plesne sobe stoji kabao pun domaćom rujnom kapļicom, da svatko po miloj voļi kvasi osušeno grlo.
U tako veselom društvu [dođe brzo i noć, a treba otići kući zaručnika, pa ako se ima putovati u drugo selo, treba se žuriti, jer se tamo mora stići prije mraka. Svatovi se dakle spremaju na put, a nevjestica se mora ponovo i posledńi put oprostiti sa svojim roditeļima. Svirač na dvoru svira, da već jednom izvabi iz kuće nevjesticu. djevojke pjevaju iz svega grla oprosnu pjesmu, muškarci pucketaju, no mlade još nema, jer joj majka daje razne upute, kako se ima vladati u novome domu sa svojim mužem, s punicom i svekrom i ostalom obiteļu. Poļubivši se napokon doviknu joj zbogom i sretno, a ona ide plačući praćena dakako od kuma, koji je nastoji osokoliti i razveseliti svojim šalama. Ako je malo oduļe putovańe, posade zaručnicu na mulu, da se ne utrudi, i radi časti; glava mule i uzda mora biti opletena svilenom vrpcom. Tako upute svirajući, pjevajući i pucketajući.
Došavši zaručnikovoj kući, pričekaju ih na vratima roditeļi zaručnika i još po koji stariji rođak. Ne puštaju ih ući u kuću, već ih pitaju, kakvo je to društvo i otkuda dolazi; oni odgovaraju, da dolaze iz duga putovańa te su umorni i žele kod ńih odmoriti se i noćiti, a jer vide, da je to dobra kuća, mole još za jednu ļubav: u ńihovu društvu nalazi se sirota bez oca i majke, neka je uzmu za svoju. Domaći se pričińaju, kao da je to posve nova stvar, pa pitaju, koja je to sirota i od kojeg roda, da li je radišna i štedišna, da li će biti poslušna i vjerna. A kad im sve to obećaju, iznesu pred mladu na tańuru čašu s vinom, a drugu s vodom, nek se napije, jer mora biti žedna od tako duga putovańa. (Ako se maši vina, slab znak; bit će pijanica.) Onda iznesu pred ńu raznih, ženskih alata, kano kolovrat, preslicu, grebene za češkańe vune, srp za žito žeti i koješta drugo, pa je pitaju, da li će ona znati i biti voļna svim tim raditi. Kad mlada stidļivo i bojažļivo dokaže, da zna i da će dragovoļno svim tim oruđem raditi, onda joj ukratko progovore, kako joj je tu sada novi dom, kako ona mora da bude vjerna i poslušna svome mužu i svim ukućanima, krotka i ponizna sa svakim, umiļata sa susjedima i t.d. Ńezin kum preporuči ńima, kako je oni sad uzimaju za svoju rođenu kćerku, jer ona je ostavila svoje roditeļe i pridružila se ńima. moraju i oni s ńom pravedno i umiļato postupati.
Pošto se sve to svrši, otvore se širom vrata, te zaručnica ulazi u kuću, a za ńom svi ostali svatovi. Sad mora da poļubi najprije tasta i svekrvu, braću i sestre zaručnika, ako ih ima, a onda redom počevši od najstarijeg pa do najmlađeg svu rodbinu zaručnika: od svakoga dobije dar, svi se svatovi rukuju sa starcima, raduju im se te navješćuju dobru sreću s nevjestom. Međutim se mladost uhvati u ples, dok se spremi večera.
Za stolom se redaju kao i kod objeda, s razlikom samo, da sada do kumova dolazi rodbina nevjestice za odvratu počasti, koja je učińena kod objeda onim od strane zaručnika. Kod večere se iza svakoga jela svira, pleše i pjeva, kao i kod objeda, a po dovršenoj večeri, koja dugo traje, nastavļa se ples do u kasno doba noći ili čak do ujutro.
Drugoga jutra malo kasnije bude ručak, ali ne već tako sjajno kao prvi dan. Svatovi uz veselo raspoložene pjevaju i šalu zbijaju, a poslije podne razilaze se doma uz razne šale i lakrdije. Kad malo podmaknu, vraćaju se natrag, jer da su pogriješili put te ne znadu kuda; domaćin ih nudi pićem i kaže im pravi put. I tako se šala nastavļa više puta, svaki put dakako pod drugom izlikom, dok se napokon posve ne raziđu i tako se svrši pir.
Prve nedjeļe iza vjenčańa vraća se zaručnica sa svojim mužem k roditelskoj kući, povedavši sa sobom gore pomenutoga škopca, na tako zvanu užancu. I tu bude objed za kumove i ostale pozvanike, dakako bez ikakvih ceremonija; a sada treba da ponese mlađa sa sobom i svoje ruho, što ga je od roditeļa dobila. Svaka naime mlađa djevojka, koja se udaje, dobije od svojih roditeļa veliku rezbarijom ukrašenu škrińu. (Ovakove bi se škrine naručivale samo u Mlecima.) Ova škrińa mora biti puna svakovrsnoga ruba: 7—8 sukana od domaćega sukna, toliko prsluka i dolama, pa zatim ļetnoga odijela, kamižota, pregača, rubenine i t.d. Mlada mora biti oskrbļena svime, jer za godinu dana ne smije kod svojega muža zatražiti niti jednoga konca za svoju odjeću. Tek po dovršenoj godini dana kuća se mora skrbiti za ńu kao za člana obiteļi.
O kakvom mirazu ovdje nema govora, jer po smrti roditeļa ženske dobivaju svoj dio imovine jednako kao i muškarci, ako to roditeļi oporučno drukčije ne odrede, što se dakako često zbiva.
Ovo su običaji, koji su bili pred 40—50 godina natrag i prije, a sad se to tek spomińe; ostala je još samo po koja sjenka od ńih. Piruje se dakako i sada kod svake ženidbe, ali se poprimaju sve više gradski i svjetski običaji.
-
Iz L. Grčić-Simeunović, Suvremena toponimija K. 0. Sušak
Za slavenske jezične periferije kao što je Trsat specifično je čuvanje arhaizama. U
analizi toponima mogu se izdvojiti mlađa i starija zemljopisna imena. Mlađa grupa stvorena je u
skladu s dijalekatskim inventarom ovog lokaliteta, a u starijoj skupini su toponimizirani apelativi
koji su u današnjem leksiku izgubili semantičku vrijednost i sačuvali se kao jezične okamine
onomastičkog fonda. Npr. apelativ vas označavao je 'posjed, imanje', a nestao je nakon što je
'selo' preuzelo njegov semantički sadržaj. Luka je stari apelativ koji je najprije označavao
'livadu i uvalu'. Apelativ kal odnosio se na vodu i kaljužast teren, blato, a peć je nekad
označavao 'hrid, stijenu'. Moguće da je apelativ Sušak koji je nekada označavao 'suho grožđe
od kojeg se peče rakija' bio motiv imenovanja posjeda «Sussach» za kojeg
Rački navodi da je bio zasađen vinovom lozom.
Četvrt : TRSAT (karta), Ojkonim: Trsat (T) ima promjenu u G Trsata, L na Trsatu;
etnici su: Trsaćan, Trsaćanka/Trsašćica; ktetik je: trsatski, -a, -o
TOPONIM PRIRODA REFERENTA/OBJAŠNJENJE
Evanđelje, i: Vanđelje pješački put
Dolac ponikva, nekad igralište
Buč prilaz prema Strmici, nekad hrastova suma
Gradina, i: Kula, i : Kaštel tvrđava
Jog, i: Boćarija boćarski klub Trsat
Varoš stara jezgra
Crkva crkva
Bošket, i: Pod svetim Jurjem dio naselja
Bančići predio s klupicama
Takala strmovit put
Koprivić lokalitet koji je obilovao koprivićem
Poklon lokalitet u blizini crkve Marijina Uznesenja
Cukavina dio pješačkog puta, danas Kurelčeva ulica
Škuja kuća, izgled udubljenja u kamenu
Fratarsko crkveno imanje
Vrlije nekad lokva, ime se proširilo na čitavu ulicu
Francezovo ruševina, vidljivi su ostaci spomen ploče
Dvorana Mladosti, i: Njivina danas sportska dvorana, nekad ravnica i igralište
Selo nekadašnji središnji dio naselja
Dolčić vrtača, nekad lokva, danas obrađeni teren
Miševo selo, i: Šekuljevo stara jezgra Trsata, nekad imanje obitelji Šekulja čiji je član imao nadimak Miš
Hajdukova, i: Hajdukovićevo dio naselja
Rupno zaravan
Deksa dio naselja
Kosovo, i: Kosov klanac dio naselja
Vojak vrh, dio naselja i park
Pariz raskrižje oko ex ugostiteljskog objekta Pariz
-
...
«Sussach» za kojeg
Rački navodi ...
A. Rački, "Prilozi k povijesti grada Sušaka"
-
A. Rački, "Prilozi k povijesti grada Sušaka"
-
A. Rački, "Prilozi k povijesti grada Sušaka"
-
A. Rački, "Prilozi k povijesti grada Sušaka"
-
A. Rački, "Prilozi k povijesti grada Sušaka"
-
A. Rački, "Prilozi k povijesti grada Sušaka"
-
Priča o "Jugoslavenskom Klubu Jurislav Janušić" u Rijeci - napisao dr. Ante Švalba 22.07.1988.
1
-
Priča o "Jugoslavenskom Klubu Jurislav Janušić" u Rijeci - napisao dr. Ante Švalba 22.07.1988.
2
-
Priča o "Jugoslavenskom Klubu Jurislav Janušić" u Rijeci - napisao dr. Ante Švalba 22.07.1988.
3
-
Priča o "Jugoslavenskom Klubu Jurislav Janušić" u Rijeci - napisao dr. Ante Švalba 22.07.1988.
4
-
Priča o "Jugoslavenskom Klubu Jurislav Janušić" u Rijeci - napisao dr. Ante Švalba 22.07.1988.
5
-
Priča o "Jugoslavenskom Klubu Jurislav Janušić" u Rijeci - napisao dr. Ante Švalba 22.07.1988.
6 i kraj
-
Iz najnovije Sušačke revije - Nekad smo u Opatiju išli brodom 1 by Miljenko Smokvina
-
Iz najnovije Sušačke revije - Nekad smo u Opatiju išli brodom 2 by Miljenko Smokvina
-
Iz najnovije Sušačke revije - Nekad smo u Opatiju išli brodom 3 by Miljenko Smokvina
-
Iz najnovije Sušačke revije - Nekad smo u Opatiju išli brodom 4 by Miljenko Smokvina
-
Iz najnovije Sušačke revije - Nekad smo u Opatiju išli brodom 5 by Miljenko Smokvina
-
Iz najnovije Sušačke revije - Nekad smo u Opatiju išli brodom 6 i kraj by Miljenko Smokvina
-
Lijep tekst. Je li Smokvina naš član?
A tko je Bebe? :89
-
Nakon dugo vremena, kupio sam N.L.
-
Nona Marija Tancabel
-
Baš sam danas bio s Lovorkom. Tajnica je udruge omladinaca 3. maja. I Precednik Vito Kopajtić je okolo slao isječak iz Novog lista s tim člankom. A ja se pravio važan jerbo sam već pročitao. Naime, ja sam pretplatnik na on-line izdanje NL. Pazi dobro! PeMzioner koji si može priuštiti pretplatu i to još na on-line izdanje. :lol1
-
Sa Fb:
ibidem
Ovako je 1985.,tada osamdesetogodišnji Josip Surina,sjećajući se strašne zime 1929.,ispričao jedan događaj:
Živio sam na Zametu kao i sada. U veljači 1929. pao je silan snijeg,a temperatura je bila tako niska da je studen sve ledila. Na Zametu je umrla Dragica Starac,koja mi je bila rod po jednom od roditelja. Čitava četri dana njeno mrtvo tijelo ležalo je u kući,jer je od visoka snijega nismo mogli iznijeti van. Tek poslije četri dana,nakon što smo prokopali put u visoku snijegu,stolar napravio mrtvački sanduk,a mi osigurali konje i mrtvačku kočiju s kočijašem,mogli smo krenuti na Kastav na groblje što ga tada još nije bilo na Zametu. U pogrebnoj povorci bilo nas je svega šest mlađih muškaraca. Puhala je bura,vijavica je tjerala snijeg u oči. Jednom riječju bilo je strašno. Na kastavskom groblju,do kojeg smo se probili nakon više sati,dočekao nas je snijeg visok tri do četri metra! O kopanju grobne rake nije moglo biti ni govora. Sanduk s pokojnicom smo zakopali u snijeg! Tek nakon sto je snijeg okopnio,poslije nekih mjesec dana,na kastavskom groblju je iskopana raka i tako je konačno pokopana Dragica.
-
A proprorop :) tog silnog snijega 1929. godine.
U Studeni da je bilo, a kako drugačije, studeno. Ali oštarija da je delala. I jedan moj prezimenjak se dobro naribao pa se doma uputio. Nikad stigao. Umro od smrzavanja na putu iz oštarije do doma. Put dug cca 150 metara. Znam tu pričicu jerbo mi je pričao tata. Smrznuti pokojnik bio je muž sestre moje none po mami. Ostalo dvoje siročića, Stanka i Milan, ali se teta Marica brzo snašla. Udala se za Paveta i s njim izrodila Maricu. Zlatu i Jožića. I tako su sretno živjeli dok ih smrt nije rastavila. Najprije otišla teta Marica pa onda i stric (u Studeni se kaže stric starijima, a ne barba.) Pave.
-
Dio sudbine dobro nam poznate stare slike na kojoj vidimo Hotel Sušak u kojem je početkom 1900.-te sušački hotelijer, Petar Marač, prilikom gradnje istog predvidio i kazališnu dvoranu u njegovom nastavku. U toj će se dvorani sljedećih desetljeća odvijati gotovo sav kulturni, zabavni i mondeni život Sušaka. U njoj je između 1919. i 1924. god. (nije točno utvrđeno) otvoreno kino Balkan. Po završetku Prvog svjetskog rata, zgrada hotela stavljena je pod sekvestraciju a protiv vlasnika vođen je krivični postupak. Za to vrijeme u prostorije zgrade uselila su se brojna društva kao i Sokolsko društvo koje je zauzelo veliku dvoranu. Četvrt stoljeća stara zgrada bila je zrela za obnovu a najviše strop s kojeg je otpadala žbuka.
Nikola Polić, tada urednik Sušačkog Novog Lista, u svom je novinskom napisu optužio Sokolsko društvo zbog skandaloznog stanja dvorane navodeći kako: "Sokol ima priličan fond pa bi mogao, najzad, jedan dio žrtvovati za adaptacije jedine dvorane, a ne onako -špažićarski- sjediti na parama. "
Tijekom jeseni pristupilo se adaptaciji, dvorana oličena, strop saniran, popravljen krov, sanirana konstrukcija galerije ... Sokolsko je društvo odvojilo novac za nabavku novih stolica. Otkud sredstva za ostalo?! :hmm
Financiranje ove obnove osigurano je većim djelom iz reklama a za reklamni prostor predviđeni su upravo stropovi dvorane i čekaonice, koji su bili potpuno prekriveni natpisima reklama sušačkih trgovaca i obrtnika!
Možemo samo zamisliti kako je to sve izgledalo ali nadasve snalažljivo, moramo priznati. :p015
(Izvor: N.Palinić, Riječka kazališta, 2016., str.278., Foto: F.Penco))
novinski natpis = naslov;
novinski napis = članak.
-
Ljuštenjem fasada izvire prošlost :
(https://i.imgur.com/rWyUmHl.jpg)
(https://i.imgur.com/BIHaETA.jpg)
(https://i.imgur.com/DhYhTfc.jpg)
-
Prelaz iz torpeda va 3 maj..
-
Prelaz iz torpeda va 3 maj..
:palacgore
Baš me zanima na koje to izbore misle? :help2 :knjizevnost :hmm A i što piše ispod ostalih fasada.
-
Jedna crtica o Antoniu Grossichu
Rino Cigui, Antonio Grossich (1849-1926). L’uomo e l’opera – Lik i djelo,
Pisino – Pazin: Comunità degli Italiani di Pisino – Zajednica Talijana
Pazin, 2017., 136 str. Histria : godišnjak Istarskog povijesnog društva, Vol.7 No.7
"... a zanimljivu anegdotu sasvim sigurno čini i priča o kirurškom zahvatu koji je zbog upale slijepoga crijeva Grossich izveo nad princezom Stefanijom od Belgije, suprugom prijestolonasljednika Rudolfa Habsburškoga, prilikom njezina boravka u Opatiji, koja mu je u znak zahvalnosti darovala Hotel Stephanie."
-
To je štorija od kunelići. Poklonila mu hotel u vlasništvu Sudbahna! Mislim da se autor malo zaigrao.
-
To je štorija od kunelići. Poklonila mu hotel u vlasništvu Sudbahna! Mislim da se autor malo zaigrao.
:happydancing
-
O Franu Supilu nakon smrti! Podosta nakon!
Supilo je doživio živčani slom i kasnije umro u londonskoj umobolnici, od moždane kapi, 25. rujna 1917. godine. Nakon što je urna s njegovim pepelom ostala nekoliko godina zaboravljena u londonskome krematoriju, preuzeo ju je njegov prijatelj, bankar Pavle Mitrović. Kod njega je ostala do 1927. godine, kada je, parobrodom Srđ, prenesena od Londona do Sušaka i gdje je bila svečano izložena na odru 29. prosinca, a potom je parobrodom Zagreb prenijeta u Dubrovnik gdje je pohranjena u gradskoj vijećnici.
Urnu je ispred broda na obali Sušaka govorom ispratio Vladimir Nazor. Prisutne se najviše dojmio dio govora u kojem Nazor zaklinje kapetana broda Zagreb:
"Romane Prodane, kapetane ove ladje, Ti u čije ruke postavljamo ovaj naš narodni amanet, znaj: nema vjetra, nema magle i nema oluje i talasa, kojima ti nećeš odoliti, dok sretno ne predaš ovaj pepeo njegovom rodnom skraju. A kada pokreneš brod sa ove obale i kada okreneš prema jugu, plovi uza sami kraj, nemoj da se žuriš. Taj pepeo, što ga nosiš na svojoj ladji, to nije običan pepeo, to nije mrtva ruda. Pepeo Frana Supila nije se još smirio, još je u njemu nešto što bi htjelo da, rekao bih čak da vidi. Kapetane, plovi polagano i nedaleko od kraja."
Slika 1: Govor sušačkog gradonačelnika Jurja Kučića pred gradskom vijećnicom Sušaka
Slika 2: Govor Vladimira Nazora na sušačkoj obali
-
Let Inex-Adria Avioprometa broj 450 bio je međunarodni charter let iz Tivta u Jugoslaviji za Prag, Čehoslovačka, koji se srušio u predgrađu Praga Suchdol 30. listopada 1975. McDonnell Douglas DC-9-32 sa 115 putnika i 5 članova posade spustio se u klanac rijeke Vltave tijekom pristupa Aerodromu Ruzyně u Pragu i nije se uspio podignuti na viši teren. Pad je uzrokovao smrt 75 od 120 putnika.
Nesreća se dogodila u maglovitim uvjetima s horizontalnom vidljivosti od 1.500 metara. Sustav instrumenata za slijetanje na pistu po magli vjerojatno nije radio. Posada je nenamjerno spustila zrakoplov u greben koji siječe rijeka Vltava ispod nadmorske visine zračne luke nakon desnog zaokreta prema zračnoj luci. Kad je posada shvatila grešku pokušali su izvlačenje dajući maksimalnu snagu motorima pokušavajući se popeti iz klanca Vltave, ali su pogodili stabla i zgradu i srušili se 91 metara ispod nadmorske visine zračne luke u 9:20 h. Od 115 putnika i 5 članova posade na avionu, poginuo je 71 putnik i 4 člana posade. Nesreća je i danas najgora katastrofa zrakoplova na tlu Češke republike.
(https://www.airzone.tv/wp-content/uploads/2015/10/0105034.jpg)
(https://www.airzone.tv/wp-content/uploads/2015/10/YU-AJO-10.jpg)
(https://www.airzone.tv/wp-content/uploads/2015/10/YU-AJO-9.jpg)
Pilot kapetan bio je Miodrag Marović, drugi pilot Jovan Popov. Vjerojatno niste znali da je Miodrag Marović pokopan na trsatskom groblju.
-
Da ponovimo gradivo iz posta na linku http://croinfo.net/forum051novi/index.php?topic=212.msg25564#msg25564
Napadaj dvaju goveda na Talijance 1927. g. (bunkera na Židovju još nema) :facepalm
Prva strana
-
Da ponovimo gradivo iz posta na linku http://croinfo.net/forum051novi/index.php?topic=212.msg25564#msg25564
Napadaj dvaju goveda na Talijance 1927. g. (bunkera na Židovju još nema) :facepalm
Druga strana
-
Da ponovimo gradivo iz posta na linku http://croinfo.net/forum051novi/index.php?topic=212.msg25564#msg25564
Napadaj dvaju goveda na Talijance 1927. g. (bunkera na Židovju još nema) :facepalm
Treća strana
-
Ovaj incident se pročuo, pa su se na jugo strani posprdno oglasili ovako (by Saša Dmitrović sa Fb):
"Jedan tipično riječko-sušački pogranični incident iz olovnih dvadesetih XX.stoljeća kroz prizmu satiričnog časopisa Koprive iz Zagreba. Stihovi Žmigavec, ilustrator Slavko Vereš (Vörös)
Dva telčeka i Talijani
Tam pri Sušaku na strani naši
Telčeki dva su bili na paši.
Bilo je temno i noćno doba
Mirno su pasla telčeka oba
Al su najenput iščeči hranu
Prešli prek medje, v talijansku stranu.
Kajti ti naši telčeki mali
Granicu nisu dobro još znali,
II im Je morti puhnulo v glavu
Da bi talijansku probali travu.
Jeden fašista, koi stal na straži
Mislil je to su komite vrazi.
Čul je da nekaj okolo šuška
Mamce je viknul: »Gde mi je puška?!«
I bogec čisto zdvojnoga lica
Odrapil v noći jenog je hica.
Onda je počel begati luto
I vika! samo: »Duce, ajuto!
Vengono qua gli Serbe, Croati .
Hoću po turu vezda nam dati!«
Kad colonelo čul je to v Klanu
Pozval je vojsku finu i zbranu:
»Cari soldati, đečeci zlatni!
Spremte se v bitku v opremi ratni
Zemite sobom puške i topa
Će je moguće i jenog popa.
Čuvajte našu granicu svetu
Kuražno kak tam pri Kaporetu!«
Išla je četa v bojek krvavi,'
Ar o taljanskoj dela se slavi.
Išla je četa, srce joj kuca
I v crnoj noći počne da puca.
Z taljanske strane padaju hici
A neprijatel skrit je vu kmici.
Niti ne puca, niti se brani
Tak se prestraši! mam pred Taljani!
Drugoga jutra na bojnom polu
Taljani fesu imeli smolu
Iskali kad su ratne tam žrtve,
Našli su dva tam telčeke mrtve!
Z toga je šakom videti moći
Kak su vu strahu velike oči.
I kak se štimat sad Mussolini
More sa svoji soldati fini!
Žmigavec
Žmigavec je pseudonim za : Milana Dobrovoljca, pjesnik (Dugo Selo, 11. III. 1879. - Beograd, 13. III. 1966.). U Zagrebu završio klasičnu gimnaziju i bogosloviju. God. 1901. postaje kapelan u međimurskom Trnju, ali ga mađarske vlasti politički optužuju i četiri godine premještaju od mjesta do mjesta. Napustivši svećeničko zvanje, upisuje se na studij prava, zatim na Evangeličku visoku školu u Sopronu te na Evangeličko sveučilište u Rostocku. Postaje evangelički župnik u Požegi. U I. svjetskom ratu izveden je pred ratni sud te neko vrijeme boravi na fronti.
Kraj rata dočekao u Krakovu, gdje javno djeluje među Poljacima i prihvaća naše povratnike iz ruskog zarobljeništva.
Godine 1921. vraća se u Dugo Selo i tu živi baveći se novinarstvom, književnošću i politikom. Bio je politički sljedbenik J. J. Strossmayera. Postavljen je za starješinu Jugoslavenskog sokola i tri puta za komesara općine.
1927. pristupa Starokatoličkoj crkvi; 1938. biran je za zastupnika u Narodnoj skupštini i 1939. seli s obitelji u Beograd. Bio je vijećnik proširenog sastava AVNOJ-a (1945). Umirovljen 1954, a do kraja života u Beogradu je starokatolički biskup za Srbiju, Vojvodinu i Kosovo.
Pod imenom Milko Dobrovoljac i Milko A. Dobrovoljac objavio je u Bršljanu (1898, 1, 6) dvije pjesme pisane književnim jezikom, a 1922-40. dječjim i humoristično-satiričnim kajkavskim pjesmama surađuje u periodičnim publikacijama Pilule, Koprive (kalendar), Koprive (poslije Nove Koprive), Jugoslavenske novine, Novosti i dr., potpisujući ih pseudonimom Tonček Žmigavec, Tonček Žmigavec iz Kratkih sel, a najčešće samo Žmigavec. Bio je urednik karnevalskog lista Malinac na Sušaku.
O ilustratoru Slavku Verešu:
"Darovitost koju je iskazivao na raznim područjima, poduzetnost i velika stvaralačka energija učinile su Slavka Vereša (Vörös) izuzetnom pojavom u povijesti našeg novinarstva i publicistike. Karikaturist, ilustrator, novinar, pisac humorist, urednik i izdavač Vereš (Vrtlinska kod Čazme, 1887 - London, 1953) uistinu se razvio kao samouk, iako je završio četiri semestra na Privremenoj višoj školi za umjetnost i obrt u Zagrebu. Objavljivao je karikature u humorističko-satiričkom listu Koprive od samoga početka njihova izlaženja, 1906, da bi u razdoblju do 1940. u nekoliko navrata bio njihovim urednikom, pa i vlasnikom. Bio je izdavač ili urednik i više drugih časopisa (Zabavnik, Rovaš, Kokot), u kojima je, kao i u drugim listovima s kojima je surađivao (Novosti, Male novine, Ilustrovani list, Nova riječ i dr.) objavio na tisuće karikatura raznorodne tematike, u većini satiričkog usmjerenja, čime je znatno pridonio popularnosti karikature u najširim slojevima. Stvorio je lik Tončeka Tomaša: objavljujući godinama u karikaturi i kajkavskim stihovima Tončekove peripetije i “gruntanja”, dao je dojmljiv prikaz života i socijalnog stanja zagorskog seljaka. Napisao je kriminalističko-fantastični roman “Gospodar milijuna” (1920), preveo i izdao klasičnu Hofmannovu slikovnicu “Janko Raščupanko” (1925), te uz brojne kratke strip-šale nacrtao i jedan realistički pustolovni strip - “Dalmatinski Robinzon” (1936). Od 1941. živio je u emigraciji."
-
Evo jedna prigodna uz godišnjicu završetka WW1:
U tadašnjoj Kraljevskoj talijanskoj vojsci, koja se duhom dosta razlikovala od one koju smo upoznali kroz WW2, masovno se tjeralo na "Juriš, drugovi!!!!"
Sve prema filozofiji njihovog vrhovnog komandanta Cadorne da "treba matematički izračunati koliko će neprijateljski mitraljez pobiti naših boraca, pa na juriš poslati 20% više". Nije stoga čudo da se ekipa znala pobuniti, pa je opet bilo dosta represija, strijeljanja itd.
Najpopularnija metoda je bila "desetkovanje": od neke postrojbe imao se strijeljati određeni broj (ne nužno 10%) nasumično odabranih vojnika, kad se nije željelo ulaziti u pitanje osobne odgovornosti.
Tako eto jednog dana 1917. godine, na Soči se pobunila neka postrojba koja se nije htjela vratiti u rovove odmah nakon što su iz tih istih rovova bili povučeni, ne bi li se oporavili nakon teških gubitaka. I onda je bilo pucnjave, krikova "dolje rat!", "dolje oficiri!" i tako. Komanda odluči za primjer strijeljati 10 boraca od 150. Pobuna se dogodila 28. u mjesecu a "sud", odnosno odluka o strijeljanju slučajne desetorice bila je donesena 30. u mjesecu. Problem je, međutim, nastao jer je postrojba u međuvremenu, 29-og, dobila popunu od 30 novih boraca (uglavnom starijih godišta). Pa je bilo pitanje: treba li uključiti imena ovih iz popune u spisak za odabir za strijeljanje?
Pogađate li gdje to vodi?
:eek
Naravno, odlučeno je da se i imena pridošlica ubace u bubanj, iz kojeg je onda bilo izvučeno deset imena, dva od kojih su bila od boraca iz popune. Bez obzira na to što u vrijeme događaja radi kojeg se vršilo strijeljanje uopće nisu bili u postrojbi, i veze nisu mogli imati s time.
Ali, "pravda" je bila neumoljiva, i desetorica boraca (uključivo s dvojicom koja nisu ni luk jela ni luk mirisala) su završili pred streljačkim strojem. Jedan od "staraca" iz popune se onesvjestio. Drugi je zamolio pukovnika za riječ.
"Reci, sinko!" (Uobičajena umanjenica prilikom oslovljavanja redovnih vojnika od strane časnika, bez obzira što je u ovom slučaju pukovnik bio mlađi od borca.)
"Pukovniče, ja nisam uopće bio ovdje za vrijeme pobune, jedini sam hranitelj svoje obitelji, molim za milost!"
"Sinko, reda mora biti. Ako nisi kriv, dragi Bog na nebu će to uzeti u obzir. Imaj vjere u Boga!"
("Paaaaa-li!)
Prepričani događaj je uzet iz jedne knjige sjećanja, ali se ne navodi u literaturi o inače dobro obrađenoj temi vojnih sudova u Italiji za vrijeme WW1, a računam da bi ovako sočno bizaran slučaj bio dobrim primjerom za raspašoj koji je tada vladao na bojišnici, pa ga treba uzeti s zrnom soli...
-
Un altro caso è quando non si è potuto individuare i colpevoli all'interno di un'unità militare e, con lo scopo di dare un salutare esempio si applica la decimazione a tale unità con la consapevolezza di poter fucilare soldati in tutto innocenti dei fatti commessi da altri ignoti.[8] Quest'ultima pratica, giuridicamente aberrante, fu comunque applicata.[8] Il primo caso colpì il 141º fanteria della Brigata Catanzaro il 26 maggio 1916, mentre due battaglioni del 141º reggimento tenevano la prima linea sul Monte Mosciagh sull'altopiano d'Asiago, gli altri due stavano nelle immediate retrovie, ai piedi del monte, pronte al rinforzo della linea, in caso di attacco.[9] Verso le sette di sera, in concomitanza con una forte grandinata, gli austriaci attaccarono la linea italiana, presi di sorpresa, i soldati si ritirarono verso le seconde linee, alcuni sbandarono nei boschi circostanti. La maggior parte fu radunata subito e spedita al contrattacco, ma alcuni tornarono al reggimento solo la mattina seguente. Tra gli 86 rientrati in ritardo furono fucilati, due giorni dopo, il 28 maggio, i quattro più alti in grado (un sottotenente e tre sergenti) e otto soldati estratti a sorte, su ordine del comandante del reggimento, il colonnello Attilio Thermes, gli altri furono sottoposti a corte marziale.[9] I fucilati furono gettati in una foiba sulle pendici del monte Sprunk, dove il reggimento si era ritirato sotto la pressione dell'offensiva austriaca.[10] La corte ne assolse sette poiché appurò che non avevano partecipato allo sbandamento, questi soldati erano tra quelli scampati al sorteggio.[9]
[...]
Un'apposita commissione parlamentare di inchiesta su Caporetto istituita all'indomani della fine della guerra diede le cifre ufficiali delle condanne a morte: 1006 delle quali 729 eseguite.[5] Queste cifre non comprendono le esecuzioni sommarie e l'applicazione della pena capitale in trincea a discrezione degli ufficiali responsabili in caso di emergenza, una stima di questi casi, che comprendono quelli di decimazione si attesta a 300 soldati fucilati.[12] Rispetto a questa cifra, dell'ordine di 1000 uomini fucilati in quattro anni di guerra si valuti il numero dei fucilati francesi, 600 in cinque anni di guerra e con un esercito molto più numeroso, e 350 britannici, sempre con un anno di guerra in più e con un esercito comparabile come numero.[12]
https://www.youtube.com/watch?v=9vLEKgTXl7Q
https://www.youtube.com/watch?v=hhkFTutH-_I
https://www.youtube.com/watch?v=KBRrbgf8nm8
-
Lijepe priče na linku http://torpedo.media/rt-dobre-nade-kotor-najdrazi-brod-mog-djetinjstva/
-
Na današnji dan prije 93 godine u Rijeci se dogodila velika racija po noćnim lokalima. :) Ništa čudno za veliki lučki grad. :) Ali pazite kako je događaj prenio tadašnji Novi list, obratite pozornost na reporterske "vještine" tadašnjih novinara, niti jedan "žuti" današnji novinar nije im "ravan", ma koliko se trudio.. :) Članak prenosim u izvornom obliku, sa točno prepisanom interpunkcijom:
TRAGEDIJA MLADIH ŽIVOTA – SLIKE IZ SANITETSKE POLICIJE
U nedjelju na noć, šef odjeljenja riječke sanitetske policije izdao je naređenje svim svojim organima, da tačno u 12 sati budu spremni za izvršenje nenadanog noćnog pregleda. U određeno vrijeme sanitetski agenti bili su na određenom mjestu, a nakon kraćeg objašnjenja, oni su podijelivši se u manje grupe, pošli u grad. Izgledalo je kao da polaze u neku krstašku vojnu, gdje će se međutim voditi rat bez oružja i bez krvi. Najvećim dijelom stari trezveni ljudi koji imaju jedini zadatak da čuvaju žensku mladež – u koliko je to moguće – i da spasavaju što se još može i dade spasiti. Rad tih ljudi vrlo je težak, a u toliko više što su i pojmovi o moralu danas daleko rastezljiviji no što su ranije bili.
Konačno nešto oko 5 sati izjutra ta „krstaška vojna“ protiv nemorala bila je završena i njen rezultat bio je taj, da se u kancelariji šefa sanitetskog odsjeka našlo u ponedjeljak izjutra 25 mladih djevojaka u dobi od 16 do 23 godine. Bila je i jedna gospodja, koja je međutim puštena s tim, da dodje kasnije i da se tada opravda za svoju noćnu šetnju. Ona međutim nije ni „kasnije“ došla, već tek onda kada ju je popodne jedan agent dopratio.
MUŽ OTIŠAO POSLOM
Ona je saslušavana poslijepodne. Nema joj više od 27 godina, vrlo je lijepe konstrukcije ( !! :) ), dama odlično poznata, na „oko“ nadasve solidna i uzor ženica. Kada podje sa suprugom u kavanu, ona je predmet na koji se živo okreću oči; ona međutim nikoga ni ne gleda, već stidljivo ili obara glavu, ili gleda ilustracije ili razgovara sa mužem, koji živi (još i sada) u najdubljem uvjerenju, da mu je ženica vrijedna u najmanju ruku tri tovara zlata. Ide često u kazalište, ali ne sama, i tu pobožno, ne gledajući ni desno ni lijevo, sluša. Ona je takva za koju bi se moglo primijeniti one: „ tiha voda brijegove dere“ ili: „ ispod Mire tri djavola vire“. Inače, ona je vrlo simpatična, lijepa, privlačna i fascinirajuća. Pravi tip žene i ženke; ali ne supruge i majke.
Njoj se – ona sama priznaje – dogodio grdan „peh“. Njen muž morao je baš prije božićnih praznika otputovati hitnim poslom u Berlin, odakle će se vratiti tek u subotu. Kako je mladoj ženici bilo „dosadno“, ona je odlučila da malo „prolumpuje“ i da vidi kako to izgleda Rijeka noću. Naime, ona je vjerovala da je na Rijeci – zato što je Korzo u 11 sati već prazan, - sve mrtvo. Kada je je međutim jedna njezina prijateljica uvjerila da ima mnogo lokala, gdje bruji život, gdje se pleše i zabavlja, mlada dama osjetila je – kaže – neku ludu želju za jednim fox – trottom i za džezbendom. Čula je da džezbend elektrizira i dušu i tijelo – pa htjela je da se malo pozabavi. Pošla je, „pozabavila“ se i jedan agent našao je u zagrljaju nekog X. Bilo je plača, suza u potocima i preklinjanja sklopljenih ruku – samo da ne sazna mužić. Konačno policajci , su se ražalili i pustili je sa opomenom, da se noćni izleti više ne ponavljaju.
Mlada i simpatična dama, jecajući i kroz suze izjavila je, da će u buduće odvesti dilbera u svoj stan. Razumije se kad mužić bude otputovao poslom.
Sve one druge su nesrećnice. Ima ih svakakvih, ali najviše sa nafarbanim kosama, našminkanim obrazima i namazanim usnama. Medju sobom veselo i živo ćaskaju, otprilike kao da se nalaze u „salonu“ i da čekaju „goste“. Svaka ima po neki zlatni prsten, a one ljepše, privlačnije i zanimljivije još i po koji skupocijeni nakit. Sjede na dugačkim klupama sa ležerno prebačenim nogama preko koljena, „provocirajući“ tako i čineći sebe još zamamljivijima. One reprezentuju nekoliko nacija i to: Madjarsku, Jugoslaviju, Italiju i Austriju. Madžarice se drže „nobl“ i ne će ni da gledaju na ostale. One su u većini, a odmah za njima reprezentuje nekoliko njih našu rasu. Dvije od tih su bivše sobarice negdje iz okoline Zagreba. Od svih tih jedna jedina kćerka jedne otmjene i bogate kuće. Još sada zadržala je prirodjenu otmjenost dok su sve ostale njene drugarice tu otmjenost naučile – i to vrlo slabo – tek docnije. Ta „bivša bolja djevojka“, ne razgovara ni sa jednom, već čita „Cleine Chronik“ iz „Neue Freie Presse“. Malo kasnije, uzima, vrlo koketno tašnu iz koje vadi jednu lijepu kutiju sa „Lorigan“ – puderom i maže njime vršak nosa, okrajke usana i bradu. Daje utisak kao da je vrlo tužna. Oči su joj plave i vrlo sentimentalne, i takve kao da nisu odraž njene duše. A ko zna što ona krije, kao i njene drugarice. Svaka od njih kriju u sebi neku priču i roman; svejedno banalniji i nježniji, ali tek svaka je od njih bila junakinja neke priče. Medjutim sve su te priče, i ako su povezane u zlatne korice, samo bol, patnja i tragedija.
One čekaju na „pregled“, pa zatim kamo koja. Neka u bolnicu, neka u slobodu, a neka u izgnanstvo. Sve odreda najviše se boje – liječnika. On je za njih Cerber, neko plašilo ili više. One se ne boje ni policajca, ni djavola, ni apsa koliko – liječnika i njegovih aparata. On je strog sa njima i vidi u njima jedno zlo koje treba liječiti i čistiti.
- Da je barem neki mladi liječnik, uzdiše jedna. One bi želile mladog liječnika jer vjeruju da bi on bio bolji.
Poslije sat – dva čekanja, kada je ušao liječnik namršten, kao zimski dan, one su sve poskakale, blijede i tresući se od straha. Odmjerio ih je preko naočala, čvrsto prislonio usne jednu na drugu, obukao beli mantel, navukao gumene rukavice i viknuo strogo:
- Na pregled!
One su, tresući se, pošle u sobu, koju one sve najviše mrze i kroz koju ne struji miris parfema i tijela, već miris „garze“, joda i ostalih medikamenata.
(by Riječanin via Fb)
-
CRNA ŽENA U VEPRINCU
crtice iz 16og vijeka
Rudolf Strohal
dio I.
Veprinac je maleno selo ili, kako Veprinčani ponosno zovu svoje mjesto, grad ili kaštel, povrh Kvarnerskog zaljeva i ispod brda Učke. U tom je istarskom mjestu živio od starine čisti hrvatski živalj, koji se tečajem nekoliko vijekova uzgajao prema običajima hrvatskoga naroda u Primorju. Imao je od davnine svoj općinski statut, koji nam se je sačuvao u glagolskom hrvatskom pismu i rukopisu iz g. 1507. Po tom su statutu upravljali njegovi župani, po njem su njegovi suci krojili pravdu. Njihovi popovi ili svećenici uzgajali su narod u najbožnom duhu i u kršćanskim krepostima, a njihovi su javni notari provodili cio privatno-pravni posao narodu. Tj unosili su u svoje knjige sve kupoprodaje, zamjene zemljišta, razne procjene, darovnice, oporuke itd. Notarske su knjige u ona stara vremena zamjenjivale današnje gruntovne knjige, kakvih u ona stara vremena nije bilo.
U to je vrijeme živjelo u Veprincu više svećenika, koji su svojom kršćanskom dužnošću smatrali, da izuče svaki po nekoliko dječaka i da ih izobraze tečajem vremena za svećeničko zvanje. I tako je bilo već u 16. vijeku u Veprincu dosta pismenih ljudi. Osobito se je isticao u uzgoju i izobrazbi mladeži pop Ivan Medica ili Medičić. On je imao uvijek po pet do šest đaka. Kad su njegovi đaci naučili čitati i pisati te navršili 14. godinu, počeli su primati svećeničke redove, kojih je bilo sedam, četiri niža i tri viša. U to su vrijeme morali ne samo točno vršiti sve dužnosti i poslove onoga reda, koji su obavljali, već su morali i prepisivati za kasnije svoju porabu crkvene knjige, kao misal i brevijar. Ove su knjige prepisivali ne samo kaligrafski, već su početna slova tako zvane inicijale izraditi upravo umjetnički. Nama se je sačuvalo nekoliko takvih primjeraka njihovih misala i brevijara sve do danas, te se oni čuvaju u raznim svjetskim bibliotekama kao u Beču. Rimu, Petrogradu, Ljubljani, Zagrebu itd. Svi su ti rukopisi napisani starim hrvatskim glagolskim pismenima. Među Medičićevim đacima, ili kako su ih ondje zvali, žaknima, isticao se osobito Marko Dminak.
Njegovi su roditelji bili obični seljaci ili, kako su se u Veprincu zvali, kmetovi, koji su morali plaćati desetinu od vina, žita i jagnjadi gospodi, a pored toga u blagajnu kapetanije kastavske u ime takozvanoga harača u gotovu novcu stanovitu svotu svake godine. U njegovih roditelja bilo je sedmero djece, petoro mučke i dvoje ženske. Najstariji sin Petar imao je za ženu kćer popa Ivana Medičića. Stoga je i tako zavolio pop Medičić našeg Marka. Marko je bio u kući popa Medičića više no kod svojih roditelja. Radio mu u vinogradu, na polju i u vrtu, nadgledao mu ovce i pazio a djecom popa Medičića kao sa rođenom braćom. Pop ga je Medičić naučio talijanski jezik, što je bila velika rijetkost u Veprincu. Slao ga je po svom poslu u Kastav, na Rijeku i u Pulj. Dok redove primao kao žakan, zavolio ga je osobito i tadanji puljski biskup Sosomina i tadanji kapetan Ivan Canki. Jedan i drugi htjeli su ga kao okretna i bistra mladića uzeti k sebi u svoje kancelarije. – Znam da će moje čitatelje malo iznenaditi, što ja ovdje govorim o djeci rimokatoličkih svećenika, jer znadu, da je tridentski koncil zabranio zakonitu ženidbu rimokatoličkom svećenstvu. Ali rimske pape trpjele su zakonitu ženidbu kod rimokatoličkog hrvatskog svećenstva i poslije koncila tridentskog s razloga, što je hrvatsko svećenstvo bilo na udaru najezdi grčko-istočne crkve i što je hrvatski narod bio osobito u 16. vijeku na prvom udaru turskog krvoločtva i njihova prodiranja u srednju Evropu. Tako se je zakonita ženidba hrvatskih rimokatoličkih svećenika podržavala u Istri, Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini cijeli 16. vijek. S istih razloga dopuštali su pape hrvatsko rimo-katoličkom svećenstvu i slavensko bogoslužje mjesto latinskoga. Zakonite ženidbe prestaju kod hrvatskog rimo-katoličkog svećenstva istom u prvoj polovici 17. vijeka. (nastavit će se)
-
CRNA ŽENA U VEPRINCU
crtice iz 16og vijeka
Rudolf Strohal
dio II.
Dok su našeg Marka Dminaka vabili k sebi s jedne strane puljski biskup Sosomina, a sdruge kastavski kapetan Ivan Canki, odluči on najednom drukčije. Kad je navršio 21 godina života, kad se je imao ženiti kao budući svećenik, jer je za koji dan imao primiti peti red ili prvi viši red, bio je opet jednom na Rijeci u poslu popa Medičića. Ovdje je razgledavao lađe, koje su putovale u sve strane svijeta. Opazio je, kako se ne mogu nekakvi talijanski trgovci sporazumjeti sa nekakvim trgovcima lijesa ili drvenoga građevnog materijala iz gorskog kotara u Hrvatskoj, jer jedni nijesu razumjeli jezik drugih. Umiješao se među njih naš Lovro Dminak i razjasnio jednima, što drugi žele. I tako se posredovanjem Dminakovim ti ljudi sporazumješe i svoju trgovinu u najboljem redu obaviše.
Kapetanu lađe, koja je kupila onaj lijes, vrlo se je sviđao naš Marko Dminak, pa ga stade nagovarati, da pođe s njime u svijet, da će mu davati lijepu plaću, jer da baš takvoga mladića treba. Dminaka nije trebalo dugo nagovarati, jer je njega već davno vukla želja u bijeli svijet. Znao je da ima mnogo braće, koji će poslije smrti roditelja vrlo teško živjeti na ono malo zemljišta, što ga imadu, a kao budući pop da će imati vrlo čedne prihode. Stoga izjavi kapetana, da je pripravan sjutra dan u njegovu službu stupiti. Još mu je kapetan izjavio, da će sjutra predvečerje njihova lađa otploviti iz Rijeke, pa da on mora biti na lađi najkasnije u četiri sata poslije podne.
II.
Kad se je naš Marko rastao sa kapetanom, krenuo je ravno kući u svoj Veprinac. Nikada nije tako brzo išao kao ovoga dana. Došavši na prag roditeljske kuće, poviče: - Majko, ja sutra putujem u bijeli svijet! – Što, sinko govoriš? Kuda ćeš? Kome ćeš nas stare roditelje ostaviti? Mislili smo, da ćemo te skoro vjenčati sa Maricom, kćerkom popa Medičića. Ti znaš da te pop Medičić voli kao svoje roeno dijete, a Marica ne će drugoga momka do li tebe. Šta si poludio! – Nijesam, majko poludio. To je bila davna moja želja, koja mi se je danas ispunila. Nas imade u kući odviše. Mi ne možemo toliki na našem malom zemljištu živjeti, a kao veprinački pop živio bih također cijeli život oskudno. Stoga me pustite, draga majko, u široki svijet. Mnogi su našli u tuđem svijetu sreću, pa će je i meni dragi bog dati.
(nastavit će se)
-
CRNA ŽENA U VEPRINCU
crtice iz 16og vijeka
Rudolf Strohal
dio III.
U to dođoše kući i braća i otac. I njima saopći Marko svoju odluku. Otac i braća nijesu ga odvraćali od njegove odluke, ali tim više sestre. Osobito mlađasestra Jelica. Ona idari u plač i stade brata moliti i zaklinjati:
-Ne idi, brate, nikamo od kuće. Ja ću uvijek misliti, da sam izgubila brata, čim nas ti ostaviš. Sam te je nečastivi vrag uputio u to, da ideš u svijet sreću tražiti. Sirota Marica Medičićeva će poluditi, kad to čuje.. ona je sirota tvrdo vjerovala, da ćeš jedoskora vjenčati! –
Uza sve te molbe i zaklinjanja ostao jeMarko kod svoje odluke. Prije noći pošao je do popa Medičića, da mu javi, kako jeobavio njegov posao, i svoju odluku. Pop Medičić salušao ga nezadovoljno i stao ga odvraćati od njegove odluke.
-Ja držim, sinko tvoju odluku nepromišljenom, što više ludom. Ti ne trebaš u svijetu tražiti sreće. Znam, da imate malo zemljišta, ali ti možeš kao pop danas sjutra posve dobro živjeti kod kuće. Možeš postati i javnim notarom veprinačkim, pa što ćeš bolje!-
-Sve je to lijepo velečasni gospodine, ali ja ne mogu svladati sebe. Ja želim svijet vidjeti. To je moja davna želja, a sad mi se je zgoda pružila, koju ne ću propustiti nikako. – Ja sam vam, velečasni gospodine, mnogo dužan. Sve što znadem, naučio sam od vas i kod vas. Ja ne ću nikad zaboraviti vas ni vaše porodice. Ako nađem sreću u svijetu, ne ću biti škrt ni prema vama ni prema vašoj djeci!-
Poslije ovih Markovih riječisaopći pop Medičić odluku Markovu svojoj ženi i djeci. I oni navališe na Marka, neka napusti svoju odluku, osobito lijepa Marica, koja mu reče:
-Marko dragi, ne učini toga. Komu ćeš nas ostaviti? Ti znadeš, kako te mi svi volimo. To će biti za sve nas, a osobito za mene teški udarac. Ja bez tebe ne mogu živjeti!-
Ali naš Marko ostade čvrst. Ostade još kratko vrijeme u krugu porodice Medičićeve, pa se oprosti srdačno od svih članova te porodice i otiđe. Lijepa je Marica pri tom lijevala gorke suze, koje su joj u obilnoj mjeri poput grimiznih zrnaca kapale niz njeno lijepo svježe i rumeno lice.
Vraćajući se kući, saljetali su ga susjedi i znanci, koji su već čuli njegovu odluku, sa pitanjima, da li je istina, da kani u bijeli svijet. Svima je on u kratko odgovarao::
-Istina je, istina, koje ne može više nitko promijeniti.-
Kad su roditelji vidjeli, da je Marko zbilja odlučio u bijeli svijet, pripremili su mu najnužnije odijelo i rubeninu.
(nastavit će se)
-
CRNA ŽENA U VEPRINCU
crtice iz 16og vijeka
Rudolf Strohal
dio IV.
Svanuo je i drugi lijep i proljetan dan. Marko je bio dosta uzrujan. Sestre i majka su plakale, dok su muški članovi Dminakove porodice odobravali Marku njegovu odluku. Oko podne spremio se posvema Marko. Pratile su ga majka i sestra Jelica. Putem su neprestance plakale, kano da sina i brata prate na pokop. Nosile su mu njegovu prtljagu. Na Rijeku prispješe oko tri sata poslije podne i odmah krenuše do lađe. Bila je to velika lađa jedrenjača sa tri jarbola. Marko se javi kapetanu, koji ga prijazno prima i potucka ga rukom po ramenima. Govorili su talijanski, što majka i sestra nijesu razumjele. On se je odmah smjestio na lađu, jer je bila spremna za odlazak. Oprostio se srdačno sa majkom i sestrom i uputio ih, da krenu kući. Ali one ne htjedoše, već su čekale, dok lađa ne otplovi. Dugo nijesu trebale čekati. Lađa je otplovila točno u četiri sata. Još sa lađe pozdravljao je Marko majku i sestru, koje su na obali gorko plakale. Vjetar je bio povoljan i napuhnuo bijela jedra, pa se je tako brzo pomicala lađa prema „Velim vratima“ Kvarnera. Majka i sestra gledale su neko vrijeme za lađom, dok izmučene plačem ne krenuše kući.
Sa veprinačkog brda promatrali su otac, braća i neki susjedi lađu, na kojoj se vozio Marko. Oni su rukama pozdravljali lađu i činilo im se, da im Marko domahuje rukama i oprašta se s njima. Tamna je noć nastala, kad su se opet sabrali svi članovi porodice Dminakove kod kuće, ali bez Marka. Svi su oslećali u duši njegov izostatak. Svi su osjećali neko tjeskobno čuvstvo u duši u brizi za dobrim Markom.večera, koju im je priredila druga kćerka Anica, nije im prijala. Gutali su hranu sve protiv volje, a kad su legli, ne htjede im blagi san na trudne oči. Istom pred zoru nešto malo usnuše.
(nastavit će se)
-
napeto čekam nastavak
-
CRNA ŽENA U VEPRINCU
crtice iz 16og vijeka
Rudolf Strohal
dio V.
Lađa, kojom se je vozio naš Marko, zvala se je „Aurora“, a plovila je cijelu noć uz vrlo povoljan vjetar. Marko nije mogao također usnuti. Mislio je neprestance na svoje roditelje, na braću, sestre, na susjede, na popa Medičića, i na njegovu lijepu kćerku. Više puta je požalio, što se je tako brzo odlučio, da krene u bijeli svijet. Napokon ga svlada slatki san. Snivao je o Veprincu, o svojim drugovima žaknima, o popu Medičiću. Kad se probudio, opazi, da se lađa nalazi na širokoj pučini morskoj. Njemu tako mila Istra ostade već daleko iza lađe. Vidio je samo kano u magli kopno. Sjajno se je sunce pomolilo na obzorju i njemu se je pričinilo, kano da je izniknulo iz mora. Povoljan vjetar neprestance je napuhivao puna jedra i tjerao lađu dalje prema jugoistoku, prema talijanskoj obali. Momčad na lađi bili su svi Talijani osim dvojice Grka, koji su uostalom govorili već dobrim talijanskim jezikom. Marko se je brzo upoznao sa svojim novim drugovima. Mada je smetnja bila, što je Marko govorio venecijanskim talijanskim dijalektom, a njegovi su drugovi kao i ona dva Grka govorili su sicilskim narječjem. Kapetan zaposli Marka time, što mu je dao za prvo vrijeme neke račune prepisivati, i to za neke trgovce u Anconi, Tarenta i Patrasu u Grčkoj. Računi su bili napisani u talijanskom jeziku, te ih je Marko upravo kaligrafski prepisao.
Trećeg dana prispije lađa u Anconu. Ovdje je momčad iskrcala ono građevno drvo, što ga je kapetan kupio od hrvatskih gorštaka na Rijeci. Nakon obavljena posla napunila je momčad sudove svježom vodom i donijela na lađu živežne namirnice, što ih je kapetan u pratnji našega Marka kupio u gradu Anconi. U gradu je promatrao sve znamenitosti gradske, te ih uspoređivao sa onima, što ih je vidio u Pulju i na Rijeci.
Lađa krenu dalje. Putovalo se neprestance uz povoljno vrijeme i povoljan vjetar. Lađa je plovila više uz talijansku obalu, pa je mogao Marko katkada promatrati sela i gradove uz talijansku obalu. Kad je lađa plovila uz Monte Gargano, dosjeti se da su onamo doselili prije više godina Hrvati sa rijeke Neretve u Dalmaciji i Hercegovini, kako mu pripovjedao pop Medičić, bježeći pred turskim krvološtvom. Pomalo lađa prispije u grad Tarent. Tu iskrca momčad opet neku robu i ukrca drugu za grad Patras u Grčkoj. U Tarentu zadrži se lađa dva puna dana.
Put iz Tarenta u Patras nije bio tako ugodan, jer je udarila dosadna kiša, koja je našu lađu pratila pri cijeloj ovoj plovidbi. U Patrasu se zadrži lađa samo jedan dan. Ovdje iskrca robu, što ju je ukrcalau Tarentu za Patras i krenu dalje ravno prema Aleksandriji. U Aleksandriji pošla je ova lađa, da ukrca žito za neke talijanske gradove i za grad Rijeku.
Za nekoliko danabila je lađa u Egiptu. Aleksandrija svidje se našem Marku osobito. Takve vreve naroda, kakvu je vidio u Aleksandriji, nije još za života vidio. Tu je bilo ljudi najraznovrsnijih, Talijana, Francuza, Engleza, Holandeza, Arapa i dosta Hrvata. Dok se nije u Anconi, ni u Tarentu ni u Patrasu namjerio gotovo na nijednog Hrvata, ovdje je čuo odmah prvog dana kako među sobom hrvatski govore. Njemu zatitra srce od veselja, kad je opet u dalekom svijetu čuo materinju riječ. On se veselo primaknu toj rpi, pa je pozdravi: -Zdravo braćo Hrvati! Odakle ste, i kako živite ovdje?
Na ove riječi odgovori mu jedan mlađi čovjek: -Zdravo, brate. Mi smo svi što iz Kukuljanova, što iz Krasice kraj grada Bakra. Živimo ovdje dobro, jer smo svi zaposleni kod našeg čovjeka Andrije Matkovića sa Trsata. Odakle si pak ti i što te je ovamo donijelo?-
--Ja sam iz Veprinca u Istri. Želja, da vidim svijet, dovela me amo na jednoj talijanskoj lađi, koja će ovdje ukrcati žito za neke talijanske gradove i za grad Rijeku. Ja sam na toj lađi i kapetan me voli!-
-Na lađi putujući svijetom, vidjet ćeš svijeta mnogo, ali ako hoćeš dobro živjeti i nešto si uštedjeti, ostani u Egiptu. Tu će ti biti najbolje. Naš će te principal odmah primiti. Mi moramo baš danas ukrcati njegovo žito na jednu talijansku lađu!- odvrati ovaj mladi Primorac.
Marko se iza toga vrati na lađu. Doskora prispija teška natovarena žitom kola do njegove lađe. Istovarivali su žito baš oni Primorci, s kojima je Marko prije razgovarao. Došao je na lađu i njihov gospodar Andrija Matković. Utovarivanje zita potrajalo je više dana. Tako se je pružala zgoda Marku, da se je izbliže upoznao sa sa tamošnjim Hrvatima i sa prilikama u Aleksandriji, osobito se Marko sviđe principalu Matkoviću, jer je opazio, da je Marko vješt hrvatskom i talijanskom jeziku i pismu.
Malo po malo i Matković stade moliti kapetana lađe, da mu prepusti toga mladića. Kapetan je imao velikih obaveza prema Matkoviću, pa mu konačno reče: -Vrlo nerado se dijelim od toga mladića, al kad mogu time vama učiniti uslugu, odričem se njega i prepuštam ga vama!-
(nastavit će se)
-
CRNA ŽENA U VEPRINCU
crtice iz 16og vijeka
Rudolf Strohal
dio VI.
Tako promijeni naš Marko svoga gospodara. Matković je mogao vrlo dobro zaposliti Marka. Odmah ga odvede u u svoju pisarnu, gdje je imao pune ruke posla. Matković se doskora uvjeri, da je naš Marko vrlo pouzdan čovjek. Stoga mu povjeri i svoju blagajnu. Marko je primao sve uplate, a provodio je i sve isplate.
Ali Matković je imao i velike posjede nedaleko grada Kaira. Bio je nezadovoljan sa svojim upraviteljem, pa je stoga počeo ozbiljno razmišljati o tom, ne bi li taj posao povjerio Marku.. jednog dana, kad su zajedno sjedili u pisarni reče Matković:
- Čuješ Marko, bi li ti htio iz Aleksandrije? Ja bih imao za tebe vani posla!-
- Ja sam vrlo zadovoljan ovdje i ne želim si bolje!- odgovori Marko.
- Ali naravno, ako je vaša želja, da krenem van Aleksandrije, moram ići, kamo zapovijedate.
- Ja sam tebe namislio poslati u okoliš grada Kaira, da upravljaš mojim posjedima. Odanle ja dobivam sve živo, pa moram imati ondje pouzdana čovijeka.
- Drage volje idem. Kako da ne idem, gdje od vas primam tolika dobra. Ja ću ondje raditi, kako ću najviše i najbolje znati, samo da zadovoljim vama.
Poslije tog razgovoraspremao se je Marko naput. Za nekoliko dana otplovi Matkovićevom lađom rijekom Nilom. Nije mu bilo žao što putuje u Kairo. Vidio je nove krajeve, vidio je i tisućljetna piramide nekadašnjih egipatskih kraljeva, vidio je također razne životinje, kakvih nije dosele vidio u životu. Osobito su ga zanimali krokodili, na koje su se svaki čas u Nili namjerili. Bilo je i većih i manjih, bilo je i takvih, koji su ugrožavali njihovu lađu. Ali vješti su brodari svaku takvu navalu od krokodilasvaku takvu navalu od strane krokodilasuzbili. Napokon prispješe u Kairo, a odanle krenu Marko put Markovićeva posjeda.
Kad je onamo prispio, imao je što vidjeti. Na daleko i široko prostirali su se posjedi Matkovićevi. Sve je bilo zasijano pšenicom i rižom. U sredini posjeda bila je prostrana zgrada za ovitavanje, okolo nje bili su veliki hambari, a malo podalje bile su staje. Redovite družine, služinčadi, bilo je mnogo, ali je pored ove bilo i svakovrsnih radnika, muških i ženskih i patuljaka. Brzo se je Marko upoznao sa tim ljudima. Nevolja je bila, što su ti ljudi govorili arapski, a Marko je tek malo toga jezika naučio u Aleksandriji. Crnci su opetgovorili svojim jezikom, a patuljci svojim, ali svi su razumjeli arapski. Sva je sreća bila, da je bilo zaposlenih na Matkovićevim posjedima i nekoliko Talijana, koji su Marku tumačem kod arapskih radnika. Međutim trsio se Marko, da što prije i sam nauči arapski jezik.
Među crnačkim radnicimaisticala se je osobito jedna crnačka djevojka svojom spretnošću i marljivošću. Kad ju je stoga jednom pohvalio Marko, bila jenajsretnija žena na svijetu. Ona je najvoljela, kad ju je kod posla opazio Marko. Čim je čula kakvu želju Markovu, skočila je poput košute i udovoljila mu.
(nastavit će se)
-
e, baš kada sam posumnjao u markovu seksualnu orijentaciju, evo počinje napeti dio :k045
što se čeka
daj dalje
-
CRNA ŽENA U VEPRINCU
crtice iz 16og vijeka
Rudolf Strohal
dio VII.
Jednog dana primaknu se ona Marku i pruži mu komad zlata debeo poput oraha. Marko je zapita:
- Draga Zalejmo, (tako joj je bilo ime) odakle ti to imaš.
- Gospodaru, našla sam u našoj vodi, kupajući se. Ja ću ondje još potažiti i sve, što nađem, donijet ću tebi.
Djevojka je ova bila lijepa. Imala je pravilne crte lica,usne posve parvilne, nimalo napuhnute kao u ostalih crnaca, a zube bijele poput bisera. Zdravlje se odrazivalo sa cijeloga njezina tijela.
Ona je i održala riječ. Svaki slobodan čas pošla je u svoj potok tražiti zlato. Donosila čas veće. Čas manje komade zlata Marku i veselila se od srca, kad je opazila da je Marko s njezinim darovima zadovoljan.
Pomalo se uvjeri Marko, da mu je ta djevojka neobično odana i vjerna. Stoga i ne pusti, da radi na polju, već je zaposli u kući. Nabavio joj i odijela evropejskoga. U kući mu je vrijedila još više nego na polju. Cijelu je kuću držala ona u redu. Brinula se i za konje i deve u stajama. Od nje je naučio i najviše arapski, jer je ona od svih crnačkih i patuljačkih radnika najbolje govorila arapski.
Marko je morao više puta putovati. Jednom morao je putovati pustarom Saharom sa jednom karavanom deva sve do Tsad jezera.taj je put ostao u u jakoj pameti Marku. Put je trajao nekoliko dana onamo, a nekoliko dana natrag. Znao je on za samun vjetar, ali ga srećom nije doživio. Putovali su od oaze do oaze. Ni najživlja fantazija nije mogla to stvoriti, što je on sve doživio i vidio na tom putu. Oaze su svaka za sebe posebni svijet. Ljudi koji žive u tim blagoslovenim oazama na znaju za ostali svijet niti se brinu za nj. Priroda im pruža sve, što trebaju. Ne muče se oni ni u znoju lica svog stječu svagdanji kruh. Svaka oaza za sebe je maleni zemaljski raj. Na takvim oazama vlada vječno proljeće i ljeto, zime ne poznaju.
Kad god bi Markokuda putovao, bila je Zulejma snuždena, te bi, kad bi bila sama, plakala. Osjećala je potrebu, da bude u njegovoj blizini. Kad bi se vratio zdrav i čil s puta, bila je ona najsretnije stvorenje na svijetu. Umiljavala mu se, laskala,, ljubila mu ruke, pripovjedala mu, odakle je ona ovamo došla i kako ljudi žive u njezinoj domaji. Iz njezina pripovijedanja razabrao je on, da ljudi u njenoj domovini žive poput životinja, malo rade, jer im priroda bez njihove muke pruža svakdanju hranu. Pripovjedala mu, da kod nje ljudi idu goli, odijela da ne poznaju, žene da već rađaju djecu sa četrnaest godina, da su bezbošci, da porodičnog života ne poznaju i da se muškarci često ubijaju radi žena. Muževi sa ženama zlo postupaju. Kad im žena dodija, ubije je muž ili otjera.
- Pa kako si ti amo došla? upita je Marko.
- Za djevojkom, koja se muškarcima sviđa, jaka je potjera. Ja sam se muškaraca bojala, pa sam pobjegla u Egipat. Ovdje se doista mora raditi, ali ovdje je život sigurniji i mirniji, a ja rado radim. Ja sam odvje mnogo zadovoljnija no u mojoj domovini.
- Poznaješ ti svoje roditelje? upita je Marko.
- Majku slabo, jer i majke odbiju djecu od sebe, čim malo poodrastu i čim se mogu sama hraniti. Kuća mi nemamo, već spavamo pod vedrim nebom. Tko mi je otac, ne znam, ali mislim , da je neki čovjek, koji je majku često i jako tukao.. ljubavi među djecom i roditeljima nema kod nas, jedni za druge ne brinu. Žene kod nas rano umiru, a muškarci rado jedni druge ubijaju. Mrtvace kod nas ne pokapaju, već ih bacaju u rijeku, gdje ih krokodili pojedu.
- - Odakle su ti patuljci, što ovdje rade? upita opet Marko.
- Toga ja ne znam, ali čini mi se, da nijesu daleko od nas. Sjećam se kao dijete, da su k nama zabludili, pa kad bi ih naši ljudi uhvatili, ubili bi ih i pojeli. Isto bi to učinili i sa bijelim ljudima, kad bi zabludili među nas. Ja sam sretna, što nijesam više među njima! Završi zadovoljno Zulejma.
(nastavit će se)
-
nemoj zezati, još će ispasti da smo imali pravepravcate ljudoždere na "leprincu"(kako bi rekav Marin)
-
CRNA ŽENA U VEPRINCU
crtice iz 16og vijeka
Rudolf Strohal
dio VIII.
- Pomalosu i godine odmicale. Gospodarstvo na Matkovićevu posjedu je sjajno napredovalo. Trgovina je cvala, novaca bilo je u obilju i Matković nagrađivao je obilno Marka.
Zalejma postade desnom rukom Marku. Svugdje mu je pomagala i u sve se je brzo uputila. Marku je bilo žao, što je bezvjerka, pa jednom zapodjene s njome razgovor o vjeri i reče:
- Mi Evropejci, a i mnogi prosvijećeni Azijate i Afrikanci, vjerujemo, da je ovaj svijet stvorio nevidljivi gospodar gospodin Bog, s kojim ćemo se poslije smrti sastati.
- Kod nas neki ljudi misle, da se poslije smrti čovijek opet rađa, ali da se ne sjeća ništa prijašnjeg života. Za stvorove na zemlji da se brine sunce koje uvijek nadgleda svijet, a po noći da zamjenjuje sunce mjesec i zvijezde! Primjeti Zulejma.
- Naša je vjera bolje. Mi se molimo Bogu, jer naši krajevi ne pružaju ljudima hrane bez muke. Mi imamo i posebne zgrade, crkve, u kojima se molimo Bogu. I Arapi imadu takve zgrade, u kojima traže pomoć božju! Reče Marko
- Gospodaru, nauči me tvojoj vjeri, pa ću se i ja moliti Bogu! Završi Zulejma
Od ovoga dana učio je Marko Zulejmu kršćanskoj vjeri. Nije dugo potrajala i ona je znala tajne kršćanske vjere. Naučio ju moliti Oče naš i zdravu Mariju, koje joj je molitve na arapski jezik i protumačio. Jednoga dana joj reče:
- Draga Zulejmo, nije dovoljno, da ti znadeš kršćanski nauk, nego moraš se dati i krstiti pred za to određenim kršćanskim svećenikom. Stoga ćeš jednoga dana poći samnom u Kairo, gdje kršćanska crkva i sveženik, koji će te pokrstiti.
Zulejma je bila vanredno vesela, što će smjeti sa Markom u Kairo i što će ondje primiti kršćansku vjeru.. sada je i češće bila do onoga potoka, u kojem je našla zlato, samo daMarka što više udovolji. Marko je već imao punu torbicu zlata, što mu ga je pomalo pribirala Zulejma.
Nadošao je dan kad , kad su imali Marko i Zulejma poći u Kairo. Bio to najsretniji dan u životu Zulejmi. Ona se je sasma pristojno obukla i veselo sjela do Marka u kola. Konji su jurili i naši putnici prispješe u Kairo oko podneva. Odmah pođe Marko do kršćanskog svećenika, rodom iz Masilije na Siciliji, koji je govorio i arapskim jezikom. Ovaj pokrsti Zulejmu u prisuću kumova dvaju Talijana. Na krstu dobi ime Katarina, jer se tako zvala i majka Markova.
Poslije krštenja odvede Marko Zulejmu u jednu pristojnu gostionicu, gdje se okrijepiše dobrom zakuskom. Razgledavši nešto grad, gdje Marko neke sitnice kupio, vratiše se kući.
Prigodom žetve posjetio je svoje posjede Matković.kod objeda odjednom upita Matković Marka:
- Marko, kad se misliš ženiti? Jesi li već našao družicu?
- Mislio sam i o tome! Odgovori Marko.
- Pa kad me baš pitate, moram vam reći, da bih ja najvolio ženiti našu Zulejmu! Odgovori Marko.
- Meni je neobično da bijelac uzima crnicu, ali Zulejma je doista djevojka, kakvih imade malo. Zdrava, jaka, puna života, a odana čovjeku više no najvjernije pseto.
- Ja ti, Marko odobravam tvoju odluku i obvezujem se, da ću ti na vjenčanju kumovati! Produlji Matković.
Sve to su govorili Matković i Marko hrvatskim jezikom. Dok su još u razgovoru bili, unišla je u sobu Zulejma, koja dakako nije razumjela njihova razgovora, ali ipak je primjetila da o njoj nešto govore.
Matković je pozove k sebi, uhvati je za ruku, pogleda joj u oči i reče:
- Zulejmo, mi smo o tebi sada govorili i zaključili, da budeš ženom mojega Marka. Što ti veliš na to?
- Bože sveti, tomu se nijesam nikada nadala, da će se udostojiti moj gospodar mene crnicu uzeti za ženu. Vaša volja, moji dobri gospodari, meni je zapovijed, koju rado primam i koju ću nastojati, da potpuno udovoljim! Odgovori Zulejma, pade na koljena i stade ljubiti noge i ruke najprije Matkoviću, a onda Marku.
Oni je pridigoše. Stari joj Matković reče, da sjede s njima za stol i ponudi je jelom i pilom, a Marku reče hrvatskim jezikom:
- Zaista, Marko, ti ćeš najplemenitije djelo učiniti, što ćeš ovu predobru djevojku vjenčati. Ovdje nije ništa neobično, da bijeli ljudi vjenčaju crne žene!
- Kad vi, gospodine Matkoviću, odobravate moju odluku, onda vas molim, što mi obećaste, da nam budete svjedokom ili kumom kod vjenčanja! Produlji Marko hrvatskim jezikom.
- Drage volje, moj Marko! Odgovori Matković.
- A kad to želiš obaviti, da se navrnem sa svojim sinovima ovamo, da ti bude on kod vjenčanja drugim svjedokom!
- Po prilici za mjesec dana! Primjeti Marko.
- Vjenčanje bi obavili u Kairu u rimo-katoličkoj crkvi.
- Zulejma je već primila sveti krst, a rado bi naučila i hrvatski jezik. Uvijek me pita za razne predmete i radnje, kako to velim u hrvatskom jeziku. Učim je i čitati i pisati, te je i u tom prilično napredovala!
U takvu razgovoru zedrži se Matković u društvu Marka i Zulejme još neko vrijeme, a u predvečerje krene prema Kairu, da odanle krene sjutradan u Aleksandriju.
(nastavit će se)
-
CRNA ŽENA U VEPRINCU
crtice iz 16og vijeka
Rudolf Strohal
dio IX.
Marko udesi zbilja sve za ženidbu. Bio je sa Zulejmom jednom u Kairu, gdje joj je nabavio potrebito odijelo, i javio se zajedno sa Zulejmom kod rimo-katoličkog svećenika da se žele vjenčati, pa da ih tri puta propisno oglasi u crkvi.
I to je vrijeme prošlo. Matković je sa svojim sinom prispio. Drugi dan je imalo biti vjenčanje. Cio dan sproveli su Matkovići u razgovoru sa mladencima. . govorilo se radi Zulejme arapskim jezikom. Matkovići su se šalili mnogo sa Zulejmom i ona je bila vrlo dobre volje. Kad je tiha noć rasipala svoje mreže nad cijelim krajem, legnu na počinak naše društvo, jer se drugoga dana rano u zoru imalo krenuti u Kairo na vjenčanje.
Dan je osvanuo krasan, kao da se isto nebo veseli sretnim mladencima. Sjedoše u dvije kočije. U prvoj se je vozio mladi Matković, sa Zulejmom, a u drugoj stari Matković sa Markom. Kočije ih dovezoše do crkve u Kairu. Bila je to malena crkvica, koja je brojila malo svojih vjernika, sve starce, većinom Talijane. Svatovi uđoše odmah u crkvu. Za nekoliko časaka dođe i svećenik. Marko zamoli svećenika, da bi sa Zulejmom govorio arapski, jer da talijanski ne zna. U crkvici je bilo i nešto naroda. Svećenik oslovi mladence najprije talijanskim, a onda arapskim jezikom i obavi prema svim propisima rimokatoličke crkve vjenčanje. Narod, koji je bio u crkvi, gotovo sami Evropljani, promatrali su taj nejednaki brak, ali svi potvrdiše, mladenka zaista crnačka krasozica, koja se mora i bijelom Evropljaninu svidjeti.
Poslije vjenčanja bila, je malena zakuska u obližnjoj gostionici, kod koje je bio i rimokatolički svećenik. Okrijepivši se svatovivrate se natrag na posjede Matkovićeve, gdje su mladenci proveli medene mjesece svoga braka.
Vrijeme je odmicalo, Marko i Zulejma živjeli su u svom braku presretno. Dragi Bog im darovaveć koncem prve godine njihova braka žensko dijete, koje dobi na krstu ime Marija, a za dvije godine dobiše i drugo žensko dijete, komu dadoše ime Jelena. Djeca su bila prekrasna, pravi kreoli. Tamna boja lica vrlo je dobro pristajala ostalome tijelu, koje je bilo u njih zdravo i jako.
Nakon osam godina, što ih je Marko sa svojom ženomu najvećoj sreći i zadovoljstvu proveo prispije opet jednom stari Matković na svoje posjede. Kod objeda reče Marku i Zulejmi:
- Draga djeco, mi ćemo se sada dijeliti. Vidite da sam ostario, meni treba počinka. Ja sam odlučio vratiti se kući na Trsat sa ženom, a sve, što imam ovdje i u Aleksandriji predat ću sinu. Stoga dajem vam danas plaću u iznosu od 10.000 maraka. Vi ako hoćete, možete i nadalje ostati ovdje. Moj će vas sin rado primiti, a ako nećete, odlučite po volji.
Marko i Zulejma zaplakaše, kad su čuli ove riječi, jer neznađahu šta da kažu. Konačno se sabra Marko, i reče:
-
- Najveći moj dobročinitelju, najveća vam hvala na svemu, što iskazaste meni i mojoj porodici. Ali kad ste se već odlučili vratiti, pratit ću vas i ja sa svojom porodicom i posjetit ću svoj Veprinac
- To će mene osobito veseliti. Vi možete sa mnom na mojoj lađi putovati ravno iz Aleksandrije do Rijeke, ja ću odanje na Trsat, a vi na Veprinac.
Tom je zgodom pokazao Marko Matkoviću zlato, što mu ga je Zulejma sabrala. Matković ogleda zlato i zadovoljno reče:
- Marko, ti si uvijek sretan. Dobio si lijepu i zdravu ženu, a uz nju evo i miraz, kakav se rijetko dobiva. Zlato možeš u Aleksandriji prodati, dobit ćeš lijepih novaca!
Što je još osobito obradovalo staroga Matkovića, bilo je to, što je opazio, da Zulejma prilično okretno govori hrvatski. On joj veselo reče:
- Drago dijete, pa gdje si ti moj slatki hrvatski naučila?
- Moj me je dobri gospodar naučio! Kakva bih ja bila žena, da ne naučim jezika moga dobroga muža. Malo je teško išlo, ali jakom voljom svladala sam sve!
Ovoga dana nije se za stolom više govorilo arapski, već samo hrvatski.
(nastavit će se)
-
CRNA ŽENA U VEPRINCU
crtice iz 16og vijeka
Rudolf Strohal
dio X.
Ne mnogo iza toga jednoga svibanjskoga jutra upute se Matković sa svojom suprugom i Marko sa svojom porodicom put aleksandrijske luke, gdje ih je čekala žitom natovarena Matkovićeva lađa.
Dan prije prodao je Marko u Aleksandriji zlato, što mu ga je Zulejma sabrala. Dobio je 12.000 maraka, po osam libara (koja je vrijedila po prilici koliko predratni austrijski forint). Tako se vraćao Marko kući kao vrlo bogat čovjek.
Putovali su naši putnici vrlo ugodno. Sve je putem osobito djelovalo na Zulejmu. Čudila se golemom moru i širokom svijetu. Na pučini morskoj stala je shvaćati veličanstvo božje, s kojim ju je već prije donekle upoznao njen Marko. Lađa je bila velika sa tri velika jarbola. Vjetar je bio povoljan. Putem zadrži se lađa samo jedan dan u Patrasu u Grčkoj.
Kad je lađa ušla u Jadransko more, počeo je Marko osjećati, da se približava svojoj domovini. Zulejma se je osobito veselila, što će doskora ugledati zemlju, u kojoj se rodio njen Marko. Čim su se više približavali Rijeci, Zulejma bila je nemirnija i nestrpljivo čeznula za Veprincem. Šesti napokon dan lađa uđe na Vela vrata u kvarnerski zaljev. Marko je protumačio Zulejmi, gdje leži Veprinac, upozorio ju goru Učku, pokazao joj grad Rijeku, hrvatske gore i povrh Rijeke stari Trsat. Kad je lađa prolazila mimo Mošćenica i Veprinca stade Marku jače kucati srce i bio je vrlo uzbuđen. To je opazila Zulejma i pratila je i ona uzbuđeno svaki kret Markov. I starci Matkovići bili su ugodno uzbuđeni, kad spaziše svoj Trsat, koji već tako dugo ne vidješe. Samo sitna djeca Markova zabavljahu se igračkama, što su ih njima roditelji u Aleksandriji kupili.
Napokon lađa prispije u Rijeku. Rijeka nije itgledala u 16 vijeku kao danas. Bila je mnogo manja, dopirala je do današnje ulice Corso. Odande je vodio u more drveni most, jer je tik uz grad bilo more plitko, uz koji pristajahu leđe. Uz taj most pristade i lađa Matkovićeva. Naši putnici odmah izađoše na kopno. Prtljagu ostaviše privremeno na lađi pođoše do crkve svetoga Vida. Tu se pomoliše boogu i zahvališe mu, što ih je sretnopriveo kući. Iza toga svratiše u jednu gostionu kraj isusovačkoga samostana, gdje su se okrijepili prvi put jelom i pićem u svojoj domovini.
O dva sata naručiše dvije kočije jednu za Trsat, a drugu za Veprinac. Marko uze sobom u kočiju sa lađe svoju prtljagu i krenu sa svojom porodicom, oprostivši se srdačno od Matkovića, put Veprinca.
Dok su vozili u Veprinac, uzdahnu Zulejma i reče:
- Moj gospodaru, nigdje mi nije bilo još na svijetu tako lijepo kao u tvojoj domovini!
- Vrlo me vesli, što ti se moja domovina sviđa – odgovori Marko. Ali molim te ne zovi me više svojim gospodarom, već svojim mužem ili svojim Markom. Rugat će se i meni i tebi moji Veprinčani, kad čuju, da me zoveš svojim gospodarom.
- Oprosti dragi gospodaru, ja te onako zovem, kako u duši osjećam, da zaslužuješ! Odgovori Zulejma.
- Pomisli samo, što bi od mene bilo, da se nijesam na tebe namjerila. Možda bi me već davno pojeli nilski krokodili, što bi još dobro bilo, a možda bi se patila kao robinja onih divljaka, gdje sam se rodila, gdje ne poznaju ni zakona ni Boga, već svatko udovoljava časovitim strastima i pohotama!
- Sve je to istina. Ali mi smo sada zakonom vezani kao muž i žena. Bog je blagoslovio naš brak sa ovo dvoje djece i među nama po božanskom i ljuskom zakonu ne smije i ne može biti razlike. Mi smo jednaki, imademo iste dužnosti i ista prava! Završi Marko.
(nastavit će se)
-
e da, ma će bit kada doma pride? kaj si to pripeljav a?
-
moja nona bi pitala-mala -čigova si ti?
-
CRNA ŽENA U VEPRINCU
crtice iz 16og vijeka
Rudolf Strohal
dio XI.
I tako dođoše u Veprinac, gdje Marka nije bilo po prilici deset godina. Veprinčani promatraše kočiju, u kojoj se vozijahu naši putnici, ali nitko se ne dosjeti Marka. Marko dade kočiju predvesti pred kuću, u kojoj se je rodio, bilo je predvečerje, brača njegova i njihove žene izađoše pred kuću. Isprva ne prepoznaše Marka, jer više promatrahu crnu ženu nego li Marka. Istom kad ih nagovori Marko, udariše svi kao u jedan glas:
- Marko, Marko, naš Marko, odakle odakle ti najednom? Mislili smo da si ti već davno u svijetu negdje umro!
- Evo me ipak živa i evo moje porodice. Ova crnica, koju svi ko neko čudo promatrate, jest moja zakonita žena, a ovo dvoje djece moja su zakonita djeca.. dolazimo iz Afrike, gdje imade mnogo takvih ljudi, kakva je moja žena! Odgovori Marko i izljubi svu braću, njihove žene i djecu.
U to pristupi k braći Zulejma i reče hrvatskim jezikom:
- Dajte da vas i ja izljubim i zagrlim, kad vas tako voli moj Marko!
Braća, koja su se nekako bojala i u prvi mah crne žene, osjetiše na njenim usnama i po kucanju vruću ljubav, što osjeća ova žena za Marka i njegovu braću. Brzo osjetiše, da nema razlike između njih i te žene tim manje, što je ona posve okretno govorila hrvatskim veprinačkim dijalektom kao i ona. Kad ju izbliže pogledaše, uvjeriše se, ma da je crnica, da je prava ljepotica, zdrava, jaka, puna tijela i vrlo umiljata govora.
Marko upita za roditelje i rastuži se teško, kad je čuo, da su obadva umrla. Još prije nego što Marko uđe sa svojom porodicom u roditeljsku kuću, reče braći:
- Braćo, vi ćete mene i moju porodicu primiti privremeno u kuću. Odmah sjutra kupit ću zgodno gradilište i odmah započeti graditi kuću za sebe, jer znadem, da vi ne imadete za mene prostora!
- Priprosti Veprinčani pogostiše brata i njegovu porodicu, kako najbolje znadoše i mogoše. U bratskom razgovoru zadržaše se do kasne noći. Čim su dulje općili sa Zulejmom i njenom djecom, oduševljavahu se više za njom.
- Drugi dan kupi Marko zgodno gradilište na najljepšem mjestu sa krasnim vidikom na more, otoke Krk i Cres i na hrvatske gore. Gradnjom se započe odmah. Marko je sam određivao, kako i što valja graditi. Još istog tjedna kupi lijepi veliki vinograd, dvije lijepe oranicei veliki laz na jednom obronku gore Učke. I ovako je Marko postao posjednik u Veprincu u roku od osam dana
(nastavit će se)
-
CRNA ŽENA U VEPRINCU
crtice iz 16og vijeka
Rudolf Strohal
dio XII.
Brzo se pročulo Veprincem, da se je vratio Dminakov Marko i doveo sa sobom crnu ženu. Marko svoje žene nije skrivao pred ljudima, što više on ju j poveo prve nedjelje k podnevnoj misi u crkvu svete Ane, kad je znao, da imade najviše naroda u crkvi i oko crkve. Narod ju je čudeći se promatrao, ali kad se pozdravio Marko sa znancima i nju predstavio, svi su bili ugodno iznenađeni njenom prirodnom ljepotom i umiljatim govorom. Poslije svete mise odveo je Marko svoju ženu i djecu popu Medičiću, koji je međutim dok je Marko u Egiptu boravio, postao veprinačkim plovanom ili župnikom. Pop Medičić vrlo se je obradovao Marku i njegovoj porodici, osobito ga je veselilo, kad je vidio da je Marko u dalekom Egiptu uzgojio svoju porodicu u hrvatskom jeziku i duhu i u jakoj kršćanskoj vjeri.
Odmah prvih dana upoznao je tako cijeli Veprinac lijepu i ugodnu crnicu, ali i ona se je brzo upoznala sa Veprinčanima. Pripovijedala im o svojoj strašnoj domovini, o svom dobrom gospodaru Marku, koji ju je spasio i doveo u ovaj blaženi kraj, gdje ljudi Boga poznaju i štuju, gdje vlada zakon i red i prava ljudska sloboda. Kad bi govorila o tom, proplakala bi od milja i zadovoljstva, a njene suze zahvalnice popratili sa suzama razdragani slušatelji.
Budući da je nosila gospodsko odijelo, govorili su joj Veprinčani gospođa. No ona to nije rado slušala, već bi im rekla:
- Draga braćo i sestre, ne govorite meni gospođa, već mi kažite svi „naša Zulejma“ ili ako vam je neobično, kažite mi „naša Katica“. Ja hoću da ne bude razlike među nama, jer i pred dragim Bogom smo svi jednaki. Ne dijeli on ljude među gospodu i kmetove (seljake) ni među bogate i siromahe.
(nastavit će se)
-
CRNA ŽENA U VEPRINCU
crtice iz 16og vijeka
Rudolf Strohal
dio XIII.
Gradnja kuće Markove brzo je napredovala. Bila je to lijepa jednokatna kuća. U dva mjeseca bila je potpuno gotova. U prvom katu i imao je stan za sebe i porodicu, u koji je smjestio sasma novo pokućstvo, koje mu je izradio jedan stolar u Lovranu, budući da niije bilo onda vješta stolara u Veprincu. U prizemlju je uredio krasan dućan. To je bio prvi dućan u Veprincu.
Uz kuću je uredio lijepi vrt, a nedaleko podigao staju. Po običaju veprinačkom nabavio si najprije ovaca, zatim je kupio u Hrvatskoj dvije lijepe krave i jednog konja. Doskora je kupio i jedan trabakul, lađu na dva jedra, koja je obično pristajala u Opatiji. Sve je on to trebao u svom velikom gospodarstvu. Bio je najbogatiji čovjek u cijelom onom kraju. Zulejma se je najviše bavila vrtom i njegovanjem peradi. Ni časka nije stajala, već je od jutra do večeri marljivo radila. Ljudi su se u Veprincu čudili njezinoj marljivosti i razumnosti, pa bi znali među sobom reći:
- Mudar je taj Marko. Stekao je veliki imetak, ali najviše je stekao u svojoj ženi. Ona ima gotovo sve kreposti. Tko jednom s njome govori, mora je ljubiti i štovati. Crna je žena. Ali u dobroti i ljepoti nema joj premice!
Bila je i darežljiva. U tom pitanju nije se držala svetoga pisma: „Neka ne znade ljevica, što daje desnica!“ Ona se je uvijek porazgovarala sa svojim Markom, jer je držala, da je sve privredio Marko, pa da mora znati za svaki izdatak i da ona ne smije imati nikakvih tajna, za koje ne bi znao Marko.
Svoje kršćanske dužnosti vršila je savjesno. Svaki dan dan bi polazila u službu božju, a dvaput u godini obavila bi svetu ispovijed i pričest i upisala se u sve bratovštine. Kad bi ljeti Istrani učinili veliki ophod (procesiju) na Trsat, da im Bog dade kišu, bila je i ona u ophodu.
Dragi čitatelji, na ovom mjestu svršavam ovu moju crticu, jer sam doveo moga junaka ne samo natrag u domovinu nego i u sretnu luku života. Znadem, da će te zanimati, što se je kasnije dogodilo s njime i sa njegovom porodicom.
Doživjeli su on i žena visoku starost, a poslije smrti ostavili su veliku baštinu svojoj djeci. Još dugo iza njihove smrti pripovijedalo se je mnogo o dobroj i vjernoj crnoj ženi, te su je i domaći svećenici u svojim propovjedima isticali kao uzor svim kasnijim ženama. Na veprinačkom groblju nad njihovim grobovima bio je veliki i skupocijeni mramorni spomenik isklesan glagolskim slovima. Prije kakvih sto godina nestalo je toga spomenika sa veprinačkoga groblja, a da ga nije nijedan od naših ljudi zabilježio. Njegove dvije kćeri bile su prave ljepotice. Obadvije tamnije boje, prave kreolke, a baštinile su od majke gustu kovrčavu kosu. U kasnijim naraštalima izgubio se svaki trag, da potječu od crne žene. Starija kćerka udala se zažakna Antuna Antončića, kojije bio dugo vremena kasnije u Veprincu svećenik i javni notar, pa se je od njega sačuvalo nekoliko vlastoručnih isprava, od kojih sam ja neke štampom izdao, a mlađa se je udala za žakna Antona Grizilića, koji je bio također kasnije mnogo godina svećenik u Veprincu, a poslije Ivana Medičića i plovan ili župnik veprinački.
svršilo se je. tnx
-
:bravo :bravo :bravo
-
Lijepa priča. :palacgore
-
Meni je prvo palo na pamet prezime DMINAK. Asocijacija na MINACH
-
Sušački novi list, četvrtak 9. jula 1925.
Kada bi u našoj policiji napravili statistiku o tome, koji kraj Sušaka zadaje najviše brige, tada bi se sigurno od početka do kraja stalno povlačila imena dviju ulica: Lujzinska cesta, Tvornička ulica, Lujzinska cesta, Tvornička ulica. Tako bi to bez sumnje išlo bez prestanka i na osnovi toga moglo bi se zaključiti da je to neki mračni kraj, pun apaša i simpatičnih žigoletkinja.
U malobrojnim gostionicama Tvorničke ulice sastaju sve svi što također često dolaze do policije, a od ženskog svijeta, gotovo sve, čija imena se nalaze upisana u registru i kojima pod oznakom zanimanje stoji: problematična. Rečeno našim svakodnevnim jezikom - lagana žena.
Žestoka borba za Tonku Lukšić
Tek što je Tonka puštena iz zatvora, ona je ravno otišla u Tvorničku ulicu u gostionu "K Neški" i tu sjela za jedan stol. Kako je njena krv suviše nemirna, ona je počela "fiksirati" jednog radnika, što je sjedio za stolom do njenog. Bez svih onih uobičajnih formalnosti i velike kurtoazije, Tonka se preselila za onaj stol gdje je već čekao ponudjen "pjat palente na brodet".
Njen novi kavaljer bio je vrlo široke ruke i poručivao Tonki "pjat za pjatom". Tonka pak sa svoje strane izjadala se novom poznaniku i rekla mu posve otvoreno da nema gdje spavati, obećavši mu pri tom, da ako riješi pitanje stana, da će prema njemu biti vrlo izdašna. Kavaljer je potpuno razumio Tonku i obećao da će se on pobrinuti za krevet. Iza toga, pošto su popili već toliko, da su osjetili "jaku cirkulaciju krvi" njih dvoje namjestili su stolice posvema blizu, tako, da ni vlas ne bi mogla izmedju njih pasti na zemlju.
Noć se spuštala sve više, tako da su iza "fajeramta" oboje izašli na ulicu, u namjeri da odu na - spavanje. Medjutim, čim su se našli na ulici, odjednom...
NASTAVAK OVE UZBUDLJIVE PRIČE SAMO ZA ČLANOVE UDRUGE 051 KOJI SU PLATILI ČLANARINU ZA 2022. GODINU!
-
Ja sam platio! :djavo :popcorn
-
E, onda samo Milić ima pravo pročitati priču do kraja :wavey
...odjednom su se pred ljubavnim parom stvorila dva vojnika. Počeli su tražiti od Kavaljera da im prepusti Tonku, na koju oni, kao državna vojska imaju veće pravo nego "civili".
Civil pak nikako nije htjeo popustiti, vjerujući da kada je platio Tonki večeru i toliko vino, ima potpuno (i zakonsko) pravo na nju. Počelo je natezanje kome će pripasti Tonka. Od riječi prešlo se na djela, tako da su vojnici odjednom izvadili bajunete, preteći da će probosti i "civila" i Tonku ako se ona odluči da ne podje sa njima.
Odjednom, u toj gužvi dotrčao je još jedan civil, koji se predstavio Tonki kao policijski agent, pozivajući je u policiju. Tonka pak, koja osjeća prirodjenu ljubav prema detektivima, pošla je za agentom. Tek što su odmakli kojih desetak koraka, dotrčali su ponovo vojnici i onaj kavaljer što je Tonki platio večeru, tražeći svi u jedan glas da Tonka podje s njima. Izrodila se tolika tuča i gužva da je sva Lujzinska i Tvornička ulica bila na prozorima.
Dva policajca odvela su nešto kasnije cijeli kvintet na policiju, gdje su nakon saslušanja vojnici pušteni, a civili i Tonka zadržani u zatvoru.
Kriva je moja vruća krv
Jučer prije podne u kancelariji g. dra Rebića izvršeno je saslušanje. Prva ulazi Tonka, zdepasta, zaobljena, kratko podrezane kose i bosih nogu. Ulazi smijući se tek što ne prasne u smijeh. Ostalu toaletu ostavila je u zatvoru i izgleda kao u kućnoj haljini. Dosta je i privlačna ali ne mnogo. Zdravog je izgleda i to joj je najveća kvalifikacija. Ne stidi se nimalo, jer ona je stara poznanica; ta gotovo je svaki drugi dan u zatvoru.
- Pa ti Tonka jučer izidje iz zatvora i već te noćas opet vratili, pita je službujući činovnik.
- E... ni san ja kriva što je u men vruća krv, bogami gospodine. Eno noćas navalili na mene četvero nji, a ja volim samo detektive...
- Zašto samo detektive?
- Oćete da vam rečen zač ovdi kod pulicije...govori Tonka i sve se prikriveno smije gledajući u svoje bose noge. Odmah zatim ona je ispričala cijelu avanturu. Ona je, kaže, htjela poći s onim što joj je platio večeru. Kada se pak pojavio "detektiv" ona se odlučila za njega. Svi su zatim skočili na nju, kao nakostrušeni pijetlovi, i htjeli su ju - kako ona sama kaže "rabit". Ona to nije htjela. I...bogami vam kažem, srića što su došli pulicaji jer bi našla smrt noćas. A lipše je živit...
Samo, kaže Tonka, nesrećna je što ju je ostavio zaručnik na Rijeci. Sa njim je već dva puta imala dijete, i zbog toga ona mu se osvetila u pola. Pred riječkim Tribunalom Tonka je navalila na dragog i porezala ga brijačom britvom po licu. Zbog toga ona je bila osuđena na tri mjeseca zatvora.Inače, kaže, popravila bi se rado, ali ne će da joj dadu služinsku knjižicu, pa mora "hitit se štrambo".
- Da kradem ne ću i boje mi je ovako hitat se po krevetima, almeno sam jopet žena i svi me šćedu.
Osudjena je na dva dana zatvora, a kada odsjedi ona će se hitit "štrambo", tako je rekla smijući se. Ali, dodala je "neka pišedu u novine od ovi škandal što je učinila zbog vruće krvi". Na kraju ona je rekla da novinare ne voli ni malo, ali da bi ipak malo promislila.
Lažni detektiv
Saslušan je zatim Zehntner, što se predstavio Tonki kao detektiv. Rekao je da je to učinio zbog toga, što je i njemu "uzavrela krv". Medjutim, nije učinio u zloj namjeri. Onaj kavaljer što je Tonki platio večeru i što je prošao "suh" radnik Kamber izjavljuje da nit on nije mislio zlo. Samo je malo pio, pa - bože nije čudo - i njemu uzavrela krv. I kako je sigurno i onim vojnicima isto bila krv vruća, oni su svi navalili na siromašnu Tonku koja je zbog svoje i tuđe vruće krvi spuštena u zatvor da se rashladi.
Kamber i Zehntner kažnjeni su zbog izgreda zatvorom, a protiv vojnika podnesena je tužba vojnoj komandi.
Kada je službujući činovnik donosio osude, Tonka je zamolila da se njenog "detektiva" ne kazni mnogo jer misli da se sastane s njim ponovno u nedjelju. :kiss2 :k045
-
Sreća da i ja platih! :wavey :bravo3
-
Ma koja šarada! :k045
Vražja Tonka! :thankyou
-
MORSKI TRAMVAJ: Hvala podzemlju, Grotta je i dalje tu
https://torpedo.media/kolumna/morski-tramvaj-hvala-podzemlju-grotta-je-i-dalje-tu-2
Autor: Velid Đekić
Kada je ugostiteljski objekt s neobičnim nazivom Grotta ušao u moj život, vjerujem da neću nikada odgonetnuti. Bijah dječak kojem je vjerojatno u prolazu pogled pobjegao kroz njegova otvorena vrata – netko je valjda ulazio ili izlazio – i ostao zatečen onim što sam vidio od interijera.
Prizor je bio (ne)velik koliko su to dopuštala odškrinuta vrata, ali mu je upečatljivost bila obrnuto proporcionalna s veličinom odškrinutog ulaznog okvira. Nestvaran mi je u neku ruku i danas, kada sam u daleko nedječjim godinama, a kako li je tek morao izgledati u maloj glavi? Bio sam fasciniran podzemnim, spiljskim interijerom u prizemlju stambene zgrade u samom riječkom središtu, s meni tada pravim, golemim stalaktitima koji su se prijeteći ustremili sa stropa prema posjetiteljskim glavama, jamačno vođeni rukom kakvoga fantazmagoričnog, nemilosrdnog stvorenja s onoga svijeta. Ako sam ikad stupio nogom u taj Had, nastojao sam potisnuti u najdublji kut memorije, jer ona o svemu danas uspješno šuti.
Grotta je (službeno: La Grotta) od toga vremena nizala svoje misli, ugošćivala posjetitelje željne ića i pića, brinući svoju ugostiteljsku brigu, a ja sam nastavio vlastitim putovima. Godine su tekle i, hoćeš-nećeš, donijele promjene. Sada me pogled unutra, nimalo dječački i nimalo slučajan, za razliku od davnašnjega, zna se itekako razveseliti. Sige su i dalje tamo gdje su bile, iznad glave konobara i gosti, scenografski se razmećući prostorom kao da znaju kako su one tu jedine kraljice svega. Što možda i nije daleko od istine, ta sve ono ispod njih samo dolazi i prolazi, a jedno trajno ostaje. Spiljska je, hvala podzemnom nebu, zadnja.
U vrijeme kada je počela Grottina priča, teško se moglo naslutiti da će stalaktita biti u objektu još desetljećima, da će se zakoračiti u novi milenij. Početno poglavlje priče – ako ne računamo ono zabilježeno prije Drugoga svjetskog rata, kada je ta točka na gradskoj mapi, u onodobnoj Calle della Marsecchia, bila istaknuta kao javna kuća, Casa di Meretricio , zbog čega su današnji vlasnici objekta postavili iznad ulaza naziv Bordel la . Grotta , a za što ne bih stavio ruku u vatru da barem dio gostiju neće biti zbunjujući, s upitnikom o vrsti aktualne ponude – ispisao je prve retke prosinca 1969. Moglo bi se to tumačiti kao neka vrsta novogodišnjeg ugostiteljskog iznenađenja sugrađana kojim su uplovili u 1970. godinu.
Bilo je to iznenađenje unatoč činjenici da se planira otvaranje ugostiteljskog objekta u prizemlju vremešne zgrade u Ulici Šime Ljubića 8 (naziv je zamijenio prethodne 1955. godine), u blizini zgrade Socijalnog osiguranja, zapravo već mjesecima znalo, štoviše o njemu se u gradu glasno govorilo. Okidač za to je bilo negodovanje stana zbog odluke gradskog Stambenog poduzeća, što je upravljalo riječkim stambenim i poslovnim kvadratnim metrima, da se prostor od tridesetak kvadrata u prizemlju, koji su oni koristili kao drvarnicu, kolovoza 1969. prenamijeni u ugostiteljski objekt. U Starom je gradu već dovoljno gostionica i bifea, smatrali su, s njima ujedno tijekom dana buke i nereda, u večernjim satima pogotovo, zbog čega bi bilo pametnije na tom mjestu otvoriti prodavaonicu živih namirnica ili nešto slično,
No, adute u rukavu imali su i u Stambenom poduzeću, smatrajući kako drvarnici nije mjesto u prizemlju jer je Poduzeće upravo za stanare zgrade već izgradilo drvarnice u njezinu dvorištu, pa za dupliranje nema potrebe. Uostalom, prostor u prizemlju službeno je vođen kao poslovni, čemu je na svoj način bila dokaz čak i informacija da je u njemu prethodno radila javna kuća. Koja je, treba li reći, u opisu svojih poslova ujedno imala odjeljak o ponudi pića. Uvažavajući takve okolnosti, nadležna komisija Stambenog poduzeća odlučila je prostor dati na korištenje bivšem riječkom košarkašu Giovanniju Cernogorzu Ninu i njegovoj supruzi Lei, koji su tu željeli otvoriti tzv. mocca-bar.
Bit će da se u odluci zrcalilo i nešto od njihovih sportskih zasluga. Nino je bio na glasu kao odličan strijelac gradskog kluba Kvarner, posebno kada je riječ o pogađanju trica (kojih tada u košarkaškim pravilima, nažalost, još nije bilo), zbog čega su ga sportski znalci nazivali manina d'oro (zlatna ruka ) . Ni Leina ruka nije bila ništa manje zlatna, sa svojom ekipom dogurala je do naslova prvakinja Jugoslavije. Oboje su trenirali na igralištu Nafte, prije njega i na Campettu, omanjem terenom do sportske dvorane današnje Osnovne škole Brajda (naziv Campetto u vezi je izvornim nazivom manjega sportskog centra uz Omladinsko igralište, Campa Cellini).
U vrijeme kada je počela Grottina priča, teško se moglo naslutiti da će stalaktita biti u objektu još desetljećima, da će se zakoračiti u novi milenij. Početno poglavlje priče – ako ne računamo ono zabilježeno prije Drugoga svjetskog rata, kada je ta točka na gradskoj mapi, u onodobnoj Calle della Marsecchia, bila istaknuta kao javna kuća, Casa di Meretricio , zbog čega su današnji vlasnici objekta postavili iznad ulaza naziv Bordel la . Grotta , a za što ne bih stavio ruku u vatru da barem dio gostiju neće biti zbunjujući, s upitnikom o vrsti aktualne ponude – ispisao je prve retke prosinca 1969. Moglo bi se to tumačiti kao neka vrsta novogodišnjeg ugostiteljskog iznenađenja sugrađana kojim su uplovili u 1970. godinu.
Bilo je to iznenađenje unatoč činjenici da se planira otvaranje ugostiteljskog objekta u prizemlju vremešne zgrade u Ulici Šime Ljubića 8 (naziv je zamijenio prethodne 1955. godine), u blizini zgrade Socijalnog osiguranja, zapravo već mjesecima znalo, štoviše o njemu se u gradu glasno govorilo. Okidač za to je bilo negodovanje stana zbog odluke gradskog Stambenog poduzeća, što je upravljalo riječkim stambenim i poslovnim kvadratnim metrima, da se prostor od tridesetak kvadrata u prizemlju, koji su oni koristili kao drvarnicu, kolovoza 1969. prenamijeni u ugostiteljski objekt. U Starom je gradu već dovoljno gostionica i bifea, smatrali su, s njima ujedno tijekom dana buke i nereda, u večernjim satima pogotovo, zbog čega bi bilo pametnije na tom mjestu otvoriti prodavaonicu živih namirnica ili nešto slično,
No, adute u rukavu imali su i u Stambenom poduzeću, smatrajući kako drvarnici nije mjesto u prizemlju jer je Poduzeće upravo za stanare zgrade već izgradilo drvarnice u njezinu dvorištu, pa za dupliranje nema potrebe. Uostalom, prostor u prizemlju službeno je vođen kao poslovni, čemu je na svoj način bila dokaz čak i informacija da je u njemu prethodno radila javna kuća. Koja je, treba li reći, u opisu svojih poslova ujedno imala odjeljak o ponudi pića. Uvažavajući takve okolnosti, nadležna komisija Stambenog poduzeća odlučila je prostor dati na korištenje bivšem riječkom košarkašu Giovanniju Cernogorzu Ninu i njegovoj supruzi Lei, koji su tu željeli otvoriti tzv. mocca-bar.
Bit će da se u odluci zrcalilo i nešto od njihovih sportskih zasluga. Nino je bio na glasu kao odličan strijelac gradskog kluba Kvarner, posebno kada je riječ o pogađanju trica (kojih tada u košarkaškim pravilima, nažalost, još nije bilo), zbog čega su ga sportski znalci nazivali manina d'oro (zlatna ruka ) . Ni Leina ruka nije bila ništa manje zlatna, sa svojom ekipom dogurala je do naslova prvakinja Jugoslavije. Oboje su trenirali na igralištu Nafte, prije njega i na Campettu, omanjem terenom do sportske dvorane današnje Osnovne škole Brajda (naziv Campetto u vezi je izvornim nazivom manjega sportskog centra uz Omladinsko igralište, Campa Cellini).
-
MORSKI TRAMVAJ: Hvala podzemlju, Grotta je i dalje tu
https://torpedo.media/kolumna/morski-tramvaj-hvala-podzemlju-grotta-je-i-dalje-tu-2
Autor: Velid Đekić
...
. Oboje su trenirali na igralištu Nafte, prije njega i na Campettu, omanjem terenom do sportske dvorane današnje Osnovne škole Brajda (naziv Campetto u vezi je izvornim nazivom manjega sportskog centra uz Omladinsko igralište, Campa Cellini). ...
:kiss2