Povijesne priče i dogodovštine

[zokxy]

Jedan prekrasan tekst iz Gmajne Dražena Herljevića govori o mlikaricama:

 

Mlikaričina ostavština

Krajen osandesetih ili početkon devedesetih let prošloga stoljeća, ne znan baš točno kad, ali bit će tomu
evo već dvajset i više let, va ričkon Staron gradu postavjen je i otkriven spomenik mlikarici,
a mesto na kon se j to dogodilo imenovano j i od onda nosi ime Mljekarski trg. Ako se dobro sjećan, spomenik je otkril
tadašnji rički gradonačelnik, odnosno predsjednik Skupštine Općine Rijeka Željko Lužavec, inače porijeklom
Grobničan, a djelo je Belizara Bahorića (1920. - 2002.), akademskoga kipara rodom iz Drage (ove nami najbliže, sušačke),
čije se zapažene i prepoznatljive skulpture nalaze na još par mest v Riki. Uz mlikaricu, Bahorić
je najme i autor spomenika Ivanu pl. Zajcu ispred istoimenoga kazališta, zatim kipa nogometaša ispred Orijentova
igrališta na Krimeji, a va novije vrime i skulpture Val, ka krasi prostor ispred Gradske knjižnice v Riki,
na onon mićeron trgiću pred Palačun Modello. Spomenik mlikarici bil je va 'no vrime vela atrakcija, ali na neki način
i službeno priznanje tadašnje ričke općine (današnje grobničke tad još nisu bile formirane) tradiciji i načinu
života grobničkih naraštajih kroz protekla desetljeća, pa i stoljeća. Bilo j to vrime kad se j Rika va kulturnon smislu
se više i više počela okretat svojin korenon, pa su vaje za tin obnovjene i proslave gradskoga patrona
Svetoga Vida, krenul je ponovo MiK, zaživel ča-val i brojne druge stvari, tako da po meni postavjanje kipa mlikarice
va Staron gradu ima i jedan širi društveni kontekst. Mlikaričin feral i Zajčev šćap Doduše, spomenik je od početka
pratila jedna pegula, a to j da j sako tuliko mlikarici niki ukral feral i kuliko god bi Bahorić načinil
novih, tuliko bi jih ti gradski vandali opet otkinuli i odnesli. Jedanput san imel priliku i samoga kipara slušat na
tu temu, kako bi to zapravo tribalo trajno rešit, i da van pravo rečen ne znan više da mlikarici i danas fali
ta feral, ili njoj ga j niki opet ukral, ali čini mi se da j spomenik na Mlikarskon trgu nakon tuliko let, pa morda
baš i zbog tih dešpetih zotin feralon, našal svoje mesto, ono ča se reče, va kolektivnoj gradskoj memoriji. I iako
to nigdi ne piše, podrazumijeva se da j to spomenik grobničkoj mlikarici.
Inače, judi su jedno vrime bilo jako jadni zbog toga vandalizma. Sjećan se da bi nas saki put zvali va Novi list, a
bilo j i na radiju komentarih, kad god bi ta nesrićni feral nestal. To znači, da njin je spomenik, ono ča
se reče, sel i da su ga prihvatili. Ali ima jedna anegdota u vezi s tin i okol spomenika Ivanu Zajcu spred kazališta.
Ta spomenik, odnosno ta Zajc, ni nikad imel šćap, takovoga ga j Bahorić načinil. Ali kako su mlikarici va
Staron gradu stalno otkidali ta feral, judi su pomisleli pa onda i zmisleli da j i Zajcu niki otkinul šćap.
I to j postala takova fama da su se počele javjat akcije tipa "vratimo mlikarici feral i Zajcu štap".
Čak je va jednoj priliki jedan dobitnik Nagrade Grada Rijeke na svečanoj akademiji va kazalištu, zahvajujuć
se na nagradi, apeliral na gradske vlasti da se Zajcu konačno vrne šćap. Nastala j malo neugodna situacija i muk,
ali su si prešli priko toga. A evo, morete poć i sad spred kazališta i videt ćete da j Zajc i bez šćapa
gospodin čovik. Tako da vidite kakovu j ta naša mlikarica pomutnju bila storila. Prava Grobnišćica.
Ja pak pripadan onoj generaciji ka j grobničke mlikarice doživela na malo suvremeniji način. Va "moje vrime" one su
v Riku, fala bogu, već hodile z buson i to rano jutro, a okol polna, kad smo se i mi škole znali
vrnjat, već bi na Škojiću čekale bus za nazada. Vavik su sidele odozada, ćeš jutro, ćeš opolne, ko da su se i same
tele malo separirat, a zapravo da ne smetaju drugin juden. Šofer bi njin oprl zadnja vrata busa (a va no
vrime se zadnja vrata za poć nutra još nisu opirala) i onda bi se posele na ni zadnji sici. Na jedan sic late,
a na drugi one same. I ono ča me j čudilo, vavik bi platile dve karte. A zač dve kad je mlikarica samo jedna. Pa lipo
– jedna za nju, a druga za late. Pošteno! Tr ki bi njin bil zamiril da su platile leh jednu, va vrime kad je
"švercanje" već pomalo postajalo masovna pojava.


Šetnja nad Kvarneron
A zač van se to povedan? Pa zato ča su uspomene na grobničke mlikarice sad već poprijele takov oblik da malo-pomalo
mlikarice se više postaju turistički, kulturni, duhovni brend cele Grobnišćine. Evo, va peton misecu va Dražicah,
kadi odnedavno isto tako imamo i Mlikaričin trg i spomenik mlikarici načinjen va drvu, općine Čavja i Jelenje
i njihove turističke zajednice organizirale su Dan grobničkih mlikaric, na kon su bile i četire još živuće nekadašnje
mlikarice, a va šeston misecu održan je i tradicionalni "Mlikaričin put" na Hrastenici ki j pred desetak
let pokrenul entuzijast Edo Žeželić, a ki j do danas postal već jedna od značajnijih manifestacij na Grobnišćini.
Tako i mi mlaji, a i oni još mlaji od nas, imamo priliku pasat baren komadićen staz naši mater i provat si
zamislet kako j to zgjedalo poć priko Rebre zdolu v Riku, a onda bome i nazad. I to još oprćen.
Mislin da j Edo Žeželić napravil dve vele stvari: prvo, otkinul je od zaborava život mlikaric, a to j dio grobničke
povijesti; i drugo, ponovo nan je otkril jedan mali, zapušćeni i pozabjeni dio Grobnišćine za ki, siguran san va to,
mlaje generacije nisu ni znale da postoji. I ja san kod dite sto put čul
od starijih kad bi rekli "kad smo šli priko Rebre", ali nikad nisan šal za tin, a nisan bome ni znal kud se j to šlo.
Sad znan. A čul san i od drugih kako su oduševjeni ča su "otkrili" to mesto, idealno za šetnju (i zakantat prošeći
se z manun nad Kvarneron). Ki zna koliko j još takovih mest na Grobnišćini?! (Gmajna, Dražen Herljević)

[zokxy]

Bark (jedrenjak) Ban Mažuranić


Počevši otkrivati povijest jedrenjaka Ban Mažuranić, pojavilo se toliko znanih, ali i potpuno nepoznatih segmenata koji sjedinjeni čine priču još značajnijom ali i jedinstvenom, kako u domaćim tako i u svjetskim razmjerima.

O jedrenjaku tipa “bark” Ban Mažuranić postoje saznanja koja su na različite načine zabilježena, prikupljana, a neka od njih već i publicirana od sredine dvadesetog stoljeća na dalje. Zanimanje za ovaj brod nije nikad jenjalo iz razloga već njegova nastanka u Bakru, njegova graditelja, brodarskog društva koji ga posjeduje, njegova časna imena te osoba koje su se ispreplele u njegovoj povijesti.

Osobitim ga čini i to da je već od porinuća, pa i dalje svojim plovidbama postao inspiracijom pjesnicima i književnicima, slikarima i brodomodelarima. Ipak, jedan od najvećih kuriozuma Zavjetni je dar kapetana i mornara broda koji se nalazi u trsatskom Marijanskom svetištu u Rijeci već od kraja devetnaestog stoljeća, a svjedoči njegov udes na moru ali i spasenje od
opasnosti koje more donosi.

Građa za proučavanje sudbine ovog broda nalazi se prvenstveno u Spomeničkoj knjižnici i zbirci Mažuranić-Brlić-Ružić u Rijeci, Spomeničkoj Knjižnici, zbirci i arhivu Brlić u Slavonskom Brodu, Državnom arhivu u Rijeci, Povijesnom i pomorskom muzeju Hrvatskog primorja u Rijeci te u Zavjetnoj kapeli Trsatskog svetišta, a segmentarno i drugdje.




"Poleti, ladjo, veselo i žurno

Sa gradišta si gizdava u visu

Poskoči skokom u to more burno,

Povitlaj stiegom hrvatskim u klisu,

Zaron u krilo valovja nam slana

Gdje viek ćeš viti godina i dana.

Poteci laka, cviećem nakićena,

U naručje mu-tvoga vieka drugu.

A preradostnim klikom pozdravljena

Naslućuj sreću svojih kružnja krugu.

Okriepi njedra jakim sidrom nade.

Razkrili jedra, kao ptica krila,

U krmu vjetar duvao ti desni.

I hora vazda krcanju ti bila

I luka blizu, more kad pobjesni.

Uz marna vodju i dične mornare

Obogati si vriedne gospodare.

Prodiči nam se slogom onom pravom,

Posrami svuda naše zazornike.

Prodiči nam se imenom i glavom

“Mažuranić-Bana, ”naše dike:

Gdje on se desi, tuj se krmi dobro

I najljepše se pjeva dragi pobro."


Link -  http://croinfo.net/vijesti-hrvatska/5266-bark-jedrenjak-ban-maurani.html

[zokxy]

TKO JE UBIO VOJVODU ERIKA? (By Nenad Labus)

Vijesti iz franačkih ljetopisa i one iz Einhardovog "Života Karla Velikog", koje govore o pogibiji furlanskog markgrofa Erika pokraj Tarsatike, povijesna je literatura rabila tako da ih je ugrađivala u teze koje je unaprijed zamislila. Tako su "stanovnici Tarsatike", za koje franački izvori kažu da su Erikovi ubojice, ovisno o autoru i njegovom pogledu na taj period, "postajali" hrvatski, franački ili bizantski podanici. Ovaj rad argumentira neodrživost navedenih teza i priklanja se onome što franački izvori doista i govore: Erikova smrt povezana je sa smrću bavarskog prefekta Gerolda i oba su stradala od avarske ruke zbog odlaska u rat koji su Avari na taj način htjeli spriječiti.


http://croinfo.net/nepoznata-rijeka/8408-tko-je-ubio-vojvodu-erika-by-nenad-labus.html

[Rijeka]

Iz statuta grda Rijeke godine 1530.

O TROVANJU I ČAROLIJAMA

Naređujemo, neka se ne usudi nijedna osoba praviti čaroliju ili otrovni napitak u svrhu, da nekoga ubije ili ga učini kljastim, i ako se koja osoba zateče, da radi protivno i ako je došlo do izvršenja nekog djela t. j. ako navedeni od takve čarolije ili otrovnog napitka ostane mrtav ili poludi i izgubi pamet ili neko udo, tada neka se ovakav zločinac — bio on muškarac ili žena — spali na lomači(  ). Ako pak navedene čarolije čini ili dade činiti u ljubavne svrhe ( ), neka se kazni po ocjeni riječke vlade. Ako pak ne dode do nekog izvršenja djela, tada neka se krivac, a tako i onaj, koji je odredio, da se to učini, kazni svaki s 25 libara. I u svim navedenim slučajevima, izuzevši slučaja spaljivanja, ako (presuđeni) ne bi imao odakle platiti, neka se šiba i neka se zauvijek izagna iz grada Rijeke i njenog distrikta. I jednako neka bude u pogledu onih, koji pripreme ili nekomu dadu otrov, kako je naprijed (rečeno) za otrovni napitak i čarolije.

[ilirija]

Iz današnjeg N.L.  Priču prvog trenera „Kvarnera“ Eduarda Domazeta, prenosi Igor Duvnjak.

Bilo jednom u Rijeci - Pola stoljeća od prvog plesa „morskih konjica“

Riječki rukomet stasao sredinom šezdesetih godina na igralištu pored ekonomske škole

U sjeni, tiho i daleko od očiju javnosti. Rukometni klub »Kvarner« je proslavio zapaženi jubilej - pola stoljeća postojanja. Za razliku od proslave, nastupi popularnih „morskih konjica“su dizali itekakvu buku u nedjeljnim matinejama. kada se igralo na asfaltu ispred Ekonomske škole. Montažne tribine su bile pune, među inima, ton su sa zavijajućom sirenom davali dečki iz Starog grada. „Kvarner“, koji je u modernim vremenima nestao kao ponornica, pojavio se na sceni 27.02.1963. Prvi predsjednik je Đuro Blim, tajnik Mladen Kopajtić. Tu su još dobro znana imena Stanko Jerger, Simeon Kosanović, Ivo Kreculj, dr. Borko Komljenović, a u klubu su istaknuta imena našeg lista, bard fotografije Petar Grabovac, slavni „Ćućo“ i Petar Ogurlić. Trokut „Novolistovaca“ iz kasnijeg prvoligaša bivše Jugoslavije zatvara Eduard Domazet, prvi trener „Kvarnera“, kasnije među najboljim sucima tadašnje Jugoslavije, kasnije istaknuti funkcioner u talijanskom savezu. U prvom nastupu 20.04.1963., klub koji je osnovan uz veliku pomoć Tonija Viličića i Dinka Pavičića, koji je preživio marš smrznutih partizana, je pobijedio s „Izviđačem“ 31:9, a igrali su Munitić. Babić 6, braća Simeon 1 i Željko Kosanović 6, Tognion 2, Clavan 9, Lučić 5, Kralj, Kraljić 2, Vukičević.



Prvi je bio „Orijent“

Rukomet u Rijeci je počeo prije 65 godina. Moja osobna namjera je bila napraviti što više klubova. Prvi rukometni klub je bio „Orijent“. Nakon njega su nastajali „Primorje“, “Exportdrvo“, „Zamet“. Izvan Rijeke su to „Crikvenica“, „Selce“ - odvrtio je film unatrag u romantične „Šezdesete“ Eduard Domazet u toj nezaboravnoj priči s riječkog rukometnog asfalta. S vremenom se sve toliko omasovilo da je stvoren veliki broj igrača za formiranje jedne kvalitetne ekipe s kojom se moglo računati na ulazak u vrh hrvatskog rukometa i u Prvu saveznu ligu. Još 1952. godine je u tadašnjoj SOFK-i sazrela ideja da se stvore jaki muški i ženski klub. Ja sam bio osnivač i trener »Orijenta«, koji je baza novog kluba, „Kvarnera“. Za „Kvarnerove“ potrebe su na košarkaškom igralištu na „Nafti“ izgrađene prostorije, svlačionice i kancelarije, na mijenjene košarci i rukometu a oba su kluba s imenom »Kvarner«. U toj početnoj ekipi je bilo 70 % igrača „Orijenta“ pojačanih s braćom Kosanović.
Bili su to početni koraci u ekipiranju potonje jako momčadi, koja će Izbiti u Prvu ligu.
Klub se iz godine u godinu ekipirao s kvalitetnim igračima, s Gobom i Milevojem iz labinskog "Rudara" te još nekima, sjeća se Domazet. Kao trener sam vodio ekipu oko pola godine do kraja natjecateljske sezone. Predložio sam stručnjaka iz centra s razvijenijim rukometom. Zatražio sam Romea Frntića, jednog od najkompletnijih rukometnih stručnjaka, tadašnjeg sekretara Rukometnog saveza Hrvatske. Cilj je da se ime »Kvarnera« pročuje cijelom Hrvatskom i da klub dobije na vrijednosti. Frtnić je učinio sve što smo tražili, ali pokazalo se da nije toliko vrhunski stručnjak da iz osrednje ekipe napravi nešto.

Slavni kormilar

Slavni Ivan „Janez“ Snoj me je tada ocijenio jednim od najperspektivnijih rukometnih sudaca. Hrvatskoj je uz 2-3 zagrebačka suca trebao i još jedan sa strane kako bi igrao bitnu ulogu u prvenstvu Jugoslavije. Nagovorili su me na udaljavanje s klupe i posvećivanje suđenju. Angažirali smo Mladena Kopajtića da postane tajnik „Kvarnera“. Jako smo pogodili jer je on zaista bio „Katica za sve“.
Najbombastičniji riječki rukometni transfer bio je dolazak rodonačelnika svih hrvatskih trenera Vlade Stenzela u Rijeku. Čovjek koji je izmislio pravu zonu »3-2-1« te obranu s »indijancem«. inovator ispred svog vremena, kasniji olimpijski šampion je doveden uz Domazet ovu pomoć.
Rečeno ml je da sam jako dobar sa Stenzelom. Sudio sam u Zavidovićima utakmicu „Krivaje“ sa Stenzelovom „Crvenkom“. Bilo je dobrih tri sata između mog i Vladinog vlaka. Prije utakmice sam mu kazao da imam s njim ozbiljan razgovor te neka završi ranije s večerom da možemo pričati do polaska vlaka. Bilo je to 1969., kaže Domazet o slavnom kormilaru koji je došao u Rijeku iduće godine.
Prenio sam mu našu želju dodajući kako je ojačao „Medveščaka“ pa onda stvorio od „Crvenke“ grandioznu ekipu. Rekao sam da mu nije mjesto na selu. Tražio je vrijeme za razmišljanje. Par puta smo se čuli telefonom I Kopajtić ga je pozvao u Rijeku. Bio je u stanu moje punice Antonije Šantek. Sada mi stanujemo u toj kući, to je na adresi Šetalište Ivana Gorana Kovačića 31, tu sam sudjelovao u razgovorima. Stenzel je imao strahovito velike apetite. Tražio je odmah rješenje stambenog pitanja. Kada je preuzeo ekipu, bio je „Trofej Jugoslavije“ u Splitu. On je tamo bio s reprezentacijom, a nama je sugerirao da povedemo ekipu u Trogir.
Tu je u priču upleten drugi legendarni strateg. Vinko Kandija iz Trogira, teto rukometni vizionar, koji je u Jugoslaviji ćuda radio s Trogirankama i u Hrvatskoj s rukometašima »Zagreba«. kada je sa Zamećanima Valterom Matoševićem i Valnerom Frankovićem igrao finale Kupa prvaka.

Dogovor s Kandijom

Dolazak u Trogir je dogovoren s Kandijom. Nikola Mikuličić je svakodnevno prevozio Stenzela - kaže Domazet o još jednom slavnom riječkom sportskom radniku. Dolazio je po njega u Split i vraćao ga. Ovaj se upoznavao s igračima i trenirao, onda bi išao na ručak i navečer vodio reprezentaciju. Ja sam sudio na tom „Trofeju Jugoslavija“. Po dolasku Stenzela, uz njegovu pomoć su došli Damir Čavlović i Jurica Lakić za dvije godine i Zdravko Rađenović „Beli“.
Stenzel je već 1970. godine ostvario promociju, a asistent mu je Ivan „Dundo“ Munitić. U kvalifikacijama na turniru u Rijeci „Kvarnerovci“ su ispred beogradskog „Partizana“, „Pirana“ i „Bosnamontaža“. Uz spomenute tog najvećeg uspjeha u povijesti kluba su Franjo lvošević, Ivan Sprčić, Zdenko Hibšer, Ratko Gobo, Marijan Glavan, Petar Vukičević, Boris Milevoj, Zvonko Urem, Mladen Šakić, Rudolf Urnaut, Vjekoslav Mitrović. Po promociji Stenzel je selektirao pojačanja, uz spomenute Lakića i Čavlovića te Rađenovića zaigrali su kasnije Knežević, Pejović. Seđak. Traven, Srdoč, Šabić, Rakamarić, Jeremić, Vuković, Ivančić, Brozićević, Kostlć te proslavljeni riječki sudac Vlado Vujnović.
U jakoj ligi »Kvamerova« sudba je bila teška borba za ostanak.
Stvorena je vrlo jaka ekipa, u prvoj godini se uspjelo održati na trećem mjestu od dna. Dolazili su treneri iz Hrvatske i Slovenije gledati što Stenzel radi naučili su puno toga - prisjeća se Domazet. Stenzelova reprezentacija Jugoslavije se u Mtinchenu briljantnom igrom prošetala do "zlata" na Olimpijskim igrama. - Nakon tog grandioznog uspjeha Vlado je dobio ponude iz Njemačke. On se nije puno dvoumio. Otišao je i preuzeo je njihovu reprezentaciju. »Kvarnera« je poveo Ivan »Dundo« Munitić.







Primat preuzeo „Zamet“

Donedavni Stenzelov asistetnt Munitić je momčadi imao i nova imena, Praprotnika, Drobinu, Tlirkalja, Juričića, Kajfeša, Mataiju, Beovića, Šošića. Momčad je opet izborila ostanak trećim mjestom otraga. „Morski konjici“ nisu imali snage za još jedan ples, tim u kojem su se našla nova imena, Komucki, Dubić, Bmelić, Cvitan, Kiš i Sirotić je istina svladao slavnog bjelovarskog „Partizana“ ali je pretposljednji i putnik u Drugu ligu. Bilo je snage za povratak, uz stara imena ostvarili su ga još golgeter Vukoje, Milardović, Rimanić uz trenera Munitića. U toj 1975. godini u timu je bio i Ćuška. Novi pad, kojem je u mnogome kumovala i reorganizacija natjecanja, koban je za „Kvarner“. Popularni riječki klub više nikada nije ostvario come back na prvoligašku pozornicu, a protekom godina primat u gradu je preuzeo „Zamet“.
Tko bi tada naslutio početak kraja priče koju su rado pratili brojni riječki sportski zaljubljenici. U neovisnoj Hrvatskoj „Kvarner“ se skoro ugasio, ali su Vlado Lipović, Marko Kosanović, Ljubo Dubić, Duško Ćuška i ostali, sve redom bivši igrači preuzeli uzde i počeli iznova. „Kvarner“ je bio nadomak Prve lige, ali je ostao kratak u kvalifikacijama a u posljednje doba svjedočimo tužnoj vožnji nizbrdo kluba slavne prošlosti ali bezbojne sadašnjosti. Na žalost onih starih zaljubljenika u „Kvarner“ ovdje vlada ona „nekad bilo, sad se spominjalo“. Posljednja epizoda govori kako su „Kvarnerovci“ ugasili prvu ekipu, neće li valjda na klub svijetle prošlosti iz „šezdesetih“ i „sedamdesetih“ u prvim desetljećima novog stoljeća pasti totalni mrak. Staro društvo onih iz „šezdesetih“ je obilježilo jubilej, sve s nadom da nakon svega ne ostane poruka „Bio jednom jedan Kvarner“.



Eduard Domazet

[Asterix]

možda će nekog zanimati ovaj film

http://www.art-kino.org/hr/film/i-love-yu



Kratkometražni igrani film I love YU scenaristice i redateljice Irene Škorić snimao se na lokacijama grada Rijeke i Zagreba.
Radnja je smještena u šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća, te u današnje vrijeme. Ovaj film emocijom zaogrće svijet mašte, stvarnosti i sjećanja. Ljudi, stvari, prizori i slike čine ljubavni B mol koji se zbiva nekad, sad i uvijek.
Irena Škorić: "Autorska mi je radost otkrivati jednu nepoznatu Rijeku, kao čudesnu i još neistraženu pozornicu ne samo za ovaj već i neki budući film."

Prikazivanja

14.03. 20:00
15.03. 17:00

u Art kinu Croatia

[ilirija]

iz riječke prometne povijesti

Prometni problemi davne 1962. godine

U vrijeme moje najranije mladosti, preciznije oko prvog rođendana, u ono herojsko doba dok sam još uvijek imao ozbiljnih dvojbi da li puzati ili hodati, Rijeka je bila prosperitetan grad. Znam, znam, da to ne možete vjerovati, ali tada je za naš voljeni biser Kvarnera još bilo nade. Broj stanovnika možda je bio tek nešto manji nego danas, ali to je zvučalo puno bolje nego danas. „Novi list“ upravo se te godine preselio iz stare tiskare talijanskog dnevnika „La Vedetta d'Italia“ (Talijanska straža, u prostoru ispod današnjeg srbijanskog konzulata) u novosagrađeni prostor na Bulevaru Marxa i Engelsa (danas Zvonimirova).
Te godine „Novi list“ se tiskao na šest stranica pa je još uvijek postojao racionalni pristup trošenju novinskog prostora. Dakle, otiskivale su se, relativno važne vijesti, relativno logičnim redoslijedom.
Početkom ožujka te godine tri dotadašnje riječke općine Sušak-Stari grad-Zamet vizionarski su se, pod mudrim vodstvom tadašnjih političara, ujedinili u jednu veličanstvenu Rijeku. Taj megalopolis pratio je svjetske trendove - satelit Telstar (The Tornados su ga ne baš opjevali, već više odsvirali) te je 1962. omogućio prve direktne prijenose TV programa iz Europe u Americi i obrnuto (znam da me mlađi čitatelji uopće ne razumiju, no u mojim godinama više se ni Ramzes II., ni Amenhotep IV više ne čine kao zaista davna prošlost). U gradu je egzistiralo oko dvije tisuće televizijskih prijemnika u snježnoj cmo-bijeloj tehnici. Kako su se postavljale antene epskih dimenzija ne iznenađuje da se pojavilo i pedesetak kilometara bijelih televizijskih kabela kao dekoracija koja se ležerno spuštala s krovova, preko fasada, do stanova sretnika.

Štedljivi automobili

Te godine, barem prema »Novom listu«, pijanci su bili koncentrirani u Bačvarskoj ulici, gdje se pilo sve u šesnaest! Dok se na Kvarneru pije da se zaboravi, u Njemačkoj su odlučili svemu dati znanstveni pristup i istražiti kad pijanac za volanom postaje što relativno, što smrtonosno opasan po bližnje.
„Gdje počinje nesposobnost čovjeka za volanom za daljnje upravljanje kolima zbog konzumiranog alkohola? Kao odgovor na ovo važno pitanje predvidio je zapadnonjemački (tko?!) Savezni sud u praksi granicu od 1,5 promila („Yes“, viču Groničani: „San ti rekal! Zna Švabo“). I mada do sada još ne postoje (molim?!) zakonske odredbe po kojima bi se određena količina alkohola u krvi smatrala kao krivični prijestup, već se razvila ogorčena rasprava, ne bi li bilo bolje da se ova granica snizi na 0,8 promila.“ („Novi list“, 11.01.1962.)
Uvijek postoje partybreakeri! Mali dosadni činovnici koji se bave samo time kako život u ovoj dolini suza učiniti čim dosadnijim. Znam, dok sam teturao hodajući (nisu bili u pitanju promili, već godine života) da sam se saplitao o nešto što se zvalo stabilizator. Taj stabilizator trebao je spriječiti da promjena strujnog napona (što?!), tada prilično česta pojava, sprži dostojanstveni komad namještaja koji je u sebi skrivao televizor, prepun čudesnih lampi (čega?!).
Kako su Riječani oduvijek pratili trendove, podmukli kapitalizam odlučio je potkopati Marxa, Engel- sa, Lenjina i druge drugove, nudeći šarene laže.
„Prije desetak godina u Rijeci je bilo svega nekoliko osobnih automobila, a danas ih ima oko četiri tisuće. Riječani se, uglavnom, opredjeljuju za kupnju malih i srednji automobila koji troše malo goriva (ekološka svijest ili siromaštvo? - tih godina su američki automobili na nizbrdici trošili galon-dva na milju!) i ne opterećuju suviše porodični budžet. To su malolitražna kola. U prvo vrijeme u Rijeci je bilo najviše automobila marke Ford, pa Citroen, Opel, Mercedes i Fiat, ali otkako se kod nas proizvodi popularni Fićo (za mladež - ružni Fiat 500!) broj ovih ekonomičnih vozila se povećao i sada ta kola zauzimaju jedno od vodećih mjesta.“ („Novi list“, 5.01.1962.)

Prepune autoškole

Naravno, kako bi vozači stekla određena znanja bilo je nužno uvesti i vozačke ispite.
„Samo u 1961. godini polagalo je vozački ispit više od 4.500 kandidata. Računajući da je potrebna barem jednomjesečna obuka (koliko?!) za ovoliki broj kandidata, škole bi trebale stalno raditi sa skoro 400 kandidata. Ako se zadrži dosadašnja praksa da se u praktičnoj vožnji kandidat obučava najmanje 15 sati, (koliko?!) a to je doista minimum, za 400 kandidata potrebno je mjesečno najmanje 6.000 sati...“ („Novi list“, 25.01.1962.)
I tada, kad se sve činilo na dohvat ruke, ispriječile su se pred ponosne vlasnike automobila dvije stvari: neodgovorni pojedinici koji su se aktivno borili protiv privatnog vlasništva (ne poštujući pri tome ni obrazovni sustav!) te država koja je shvatila da se događa nešto što se otelo kontroli.
„Učestale krađe automobila - Voziti se tuđim automobilom (bez vozačke dozvole) kao da je postala nova igra maloljetnika i to im je dokaz nekakvog viteštva (čega?!)... Vlasnik plavog Volkswagena nije pošteno ni upoznao kola, prešao je svega 500 km, a jednog jutra je, sa zaprepaštenjem konstatirao da na parkiralištu pred kućom nema njegovog automobila. O sudbini Volkswagena saznao je tek drugog dana. U milici¬ji (gdje?) su mu rekli: „Pronašli smo kola kod Grobnika.“
Dok je vlasnik kao bez duše jurio da ga pronađe, plavi Volkswagen je stajao nagnut kraj ceste. Kradljivac je razlupao staklo na prednjim vratima, ušao u kola, spojio kabele da može pokrenuti auto i onda se vozikao... Prosječno svaki drugi dan dogodi se krađa automobila. Kradljivci se često zadovoljavaju time da skinu antenu, kape s točkova, da isječu gume, odnesu vrijedne stvari koje nađu u kolima ih skinu amblem marke.“

Pruređenje Žabice

Ukratko, školski primjer joyridea! Naravno da je nasuprot ovih anarhoidnih pojedinaca stajao stup društva - ponosni partijac (ne brkati s partijaner) spreman uložiti u osobnu partijanersku (ne brkati s partijskom!) pokretljivost. Država je (instiktivno!) osjetila da situacija izmiče kontroli i uslijedila je zabrana uvoza automobila za devize, ironično na datum 1. svibnja, tako da su se emocije zainteresiranih malo pomiješale. Kako proslaviti Praznik rada bez novog automobila?!
 „Među većim dijelimo onih koji su neposredno pred 1. maj iz inozemstva uvozili motorna vozila (dakle u posljednji čas pred stupanje na snagu zabrane takvog uvoza) nastalo je komešanje. Devizni inspektori našli su se pobuđenima (u erekciji?!) da ispitaju porijeklo deviza za koja su ta vozila nabavljena, jer su samo na riječku carinarnicu stigla 73 automobila i 52 motorkotača, pa je došlo do opravdane sumnje da li su sva ta vozila nabavljena na sasvim pošten način (na carinske pogranične ispostave u Jugoslaviji, pred 1. maj stiglo je, kao što je poznato, preko dvije tisuće motornih vozila). Bilo je već unaprijed više nego očito da sve to nisu čisti poslovi« („Novi list“, 18.05.1962.)
Shvativši daje uhvaćen u varanju države, pošteni riječki vozač mogao je samo oteturati do Žabice i popit u popularnom ćumezu dvije-tri... šljivovice dok je promatrao kako autobusi dolaze i odlaze (za mladež: nije trainspotting, nego busspotting!).
„O regulaciji Žabice kao jednog od najprometnijih čvorišta u centru Rijeke govori se već godinama. Među ostalim trebalo je načelno odlučiti da li je korisno ostaviti autobusnu stanicu na tom trgu ili tražiti drugo mjesto... Preuređenje Žabice u modernu saobraćajnicu i autobusnu stanicu za međugradski saobraćaj traži i prilagođavanje sadašnje poslovne prostorije i čekaonice. Uz ostalo bit će potrebno likvidirati sadašnju lučku krčmu, a umjesto nje u tim prostorijama urediti moderan buffet.“ („Novi list“, 19.06.1962.)
I tu je naš ponosni graditelj samoupravnog privatnog vlasništva posve izgubio živce, nespreman dijeliti automobil s privatnim i državnim tatovima (s kim?) i izašao je na (i danas!) nepostojeći autobusni kolodvor ne bi li uhvatio autobus za riječku zračnu luku u Jađranovu. Nije stigao daleko jer ga je milicajac (tko?) priveo zbog pijanstva (onako od oka, bez promila).

Aerodrom u Jadranovu

Rane šezdesete godine vrijeme su fascinacije napretkom. Između ostalog za naš mići Šangaj, planirala se gradnja ozbiljne zračne luke.
„Ove godine počet će pripremni radovi za izgradnju riječkog aerodroma, za koji je odobrena lokacija između Jadranova i Crikvenice (gdje?!). Aerodrom čija će izgradnja stajati preko 2 milijarde dinara (čega?!), trebao bi biti dovršen 1965. godine (!). Područje na kome će se graditi aerodrom nalazi se neposredno uz Jadransku magistralu. Od Rijeke je udaljeno 30, a od Crikvenice 6 km.“ („Novi list“, 26.01.1962.)

Igor Žic,  Žmigavac broj 54/13.ožujka 2013

[zokxy]

Priča o jednom spomeniku: Senj - kolijevka primorskog humora


Malo se koji grad na Mediteranu može podičiti tako bogatom humorističkom baštinom kao naš drevni Senj. On je imao čak tri humoristično-satirična lista. Osim Vragodera 1875., koji je jedan od prvih humorističnih listova u Hrvatskoj, u uskočkome gradu izlazi Metla i škavacera (1928.) te Markovi konaci (1938.).
 
Spomenik pored kojeg sam prošao masu puta potakao me na malo istraživanje. Jedino moram priznati da o "Prtlješi" nisam našao ni slova! Znate li vi išta?







Citiram (sa neta, izvor na dnu teksta):
 
Ako pogledamo hrvatsku humorističnu periodiku, vidjet ćemo da je prvi humoristični list u Hrvatskoj bio Podravski jež, koji je izašao u Varaždinu 1862, potom izlazi Zvekan u Zagrebu 1867., Satir 1901., Koprive 1906. te Duje Balavac 1908. u Splitu.
Razlog zašto se prvi primorski, liburnijski humoristični list pojavio u Senju valja potražiti u ondašnjoj povoljnoj društvenoj atmosferi i mjesnoj
tiskari, osnovanoj još daleke 1494. Sve do kraja 19. st. Senj je bio trgovačko, lučko i kulturno središte sjevernoga Jadrana, grad s ustaljenim tradicijama, sa svojim patricijima, principalima, trgovcima, profesorima, pomorcima, obrtnicima, đacima, sjemeništarcima, svećenstvom, biskupijom još iz 12. st., grad s Frankopanskim poteštatima i Statuom iz 1388., " slobodni kraljevski grad" od 1469., grad bogate prošlosti i društvena života, grad koji je dao našoj književnosti Vitezovića, Kranjčevića, Novaka, Nehajeva …

Nastavak teksta na linku ...   http://croinfo.net/vijesti-regija/8039-pria-o-jednom-spomeniku-senj-kolijevka-primorskog-humora.html


 

[zokxy]

        NAJSJEVERNIJI POZNATI ISTARSKI GROB

Na ledenom ostrvu grendlandskog mora, Jan Maynu, leži u približnom geografičnom položaju: 71˚ sjeverne širine, a 8˚ 31’ zapadne dužine od Greenwicha, bez sumnje najsjeverniji nama poznati hrvatski grob. Grob je to mornara Tome Viškovića Šarle iz mjesta Vlahova, kraj Labina u Istri, koji kao član austrijske polarno-metereološke ekspedicije pogibe na toj samotnoj grudi ”ultima Thulae” u vršenju svojih dužnosti. Francuski ratni brod istraživač ”La Manche” pohodio je god. 1892/93 i taj otočić, pa je sve što su naši tamo ostavili kuća, šatora, živeža itd., našao u dobrom stanju. Križ na grobnom humku našeg zemljaka svalio se je ponešto: no sam grob ostao je neoštećen unatoč pokušajima polarnih lisica, željnih dokopati se rujući lešine: priječavaše ih u tom silno bazaltno kamenje, koje ograđuje i čuva ovo groblje od svakog izvanjskog utjecaja. Bog dao, i smrtni ostaci tog istarskog Hrvata uživali i nadalje ničim neuznemiravani pokoj u toj tuđoj, dalekoj zemljici.

(Novine Mornar, 1938. g)

[Rijeka]

  Iz knjige: "Da se ne pozabi", autora Orfea Tićca

Parobrod Trsat i evakuacija Dunkerquea

Kada je vrhunski pripremljena i mnogobrojna Hitlerova vojska s bezbroj tenkova i topništvom, snažnim zrakoplovstvom i respektirajućom mornaricom, osobito velikim brojem podmornica, krenula u rat 1939. g. smatralo se da će Engleska i Francuska svojim snagama ipak uspijeti zaustaviti ili barem usporiti prodor Nijemaca prema Zapadu. No, kakve li iluzije! Zemlje zapadne Europe padale su u njemačke ruke kao zrele kruške.

Nepripremljena britanska i korumpirani dio francuske vojske nisu se mogli oduprijeti toj strašnoj i dobro organiziranoj vojnoj sili. Englezi se još nisu ni iskrcali na Kontinent, a već su se morali povlačiti. Nijemci su izbili na obale La Mancha i prijetili uništenjem britanskih i francuskih snaga kao i invazijom na Englesku.

U takvoj situaciji trebalo je pripremiti evakuaciju više od 400 000 vojnika i civila iz francuskih luka u Englesku. U zadnjem trenutku Churchill je naredio mobilizaciju svih raspoloživih plovila koja su se mogla koristiti u toj operaciji. Posljednje snage povlačile su se s jedinog mogućega mostobrana kod luke Dunkerque u Francuskoj do luka u jugoistočnoj ngleskoj. Operacija nazvana Dinamo okupila je preko 850 brodova, brodica, ribarskih brodova i čamaca, a započela je 26. svibnja 1940.g.

Umjesto predviđenih 45 000 ljudi spašeno je gotovo deset puta više. Po završetku, operacija je nazvana Čudo kod Dunkerquea.

Zašto ovoliki uvod? Stoga da istaknem naš parobrod Trsat koji je pod zapovjedništvom kapetana Abdona Glavana iz Kostrene ušao u povijest te operacije. Taj parobrod bio je jedan od manjih brodova naše tadašnje trgovačke flote, od 1.369 brt, sagrađen 1919.g., i u vlasništvu poduzeća Kvarner Brodarsko d.d. Sušak sa sjedištem u Zametu pored tadašnje Rijeke. Vlasnici su bili Kazimir i Darko Polić, Antun SSablić i još neki. Prije početka rata plovio je između luka Francuse, Engleske, Španjolske i Portugala.

Pored zapovjednika Glavana i upravitelja stroja Vinka Magašića iz Baške posadu su činili sve sami Primorci. Za napada Nijemaca na zapadnu obalu Francuske od 12. do 19. svibnja, Trsat se našao u luci Dunkerque u najmu prevozeći ugljen iz Swansea u Engleskoj u francuske atlanske luke za potrebe ratne mornarice.
Pod stalnim i žestokim udarcima njemačkog zrakoplovstva i nadirućih motoriziranih kopnenih snaga, kapetan Glavan uključio se u operaciju evakuiranja. Na mostobranu je bio pravi kaos i pakao. U takvim je okolnostima parobrod Trsat obavio sedam putovanja preko Kanala uprkos stalnim teškoćama sa starim parnim strojem koji su Magašić i Miloš teško uspijevali održati funcionalnim.
Na zadnjem putovanju iz luke Bayonne u engleski su Barrydock prebačeni čehoslovački vojnici i zrakoplovci. Za ta herojska djela engleska je vlada odlikovala kapetana Abdona Glavana visokim engleskim odlikovanjem Victoria Cross, a odlikovani su još neki članovi posade.

Trsat je nastavio ploviti za potrebe Saveznika, a 1. listopada 1941. g. potopili su ga njemački zrakoplovi u Irskom moru. Većina posade bila je prekrcana na parobrod Dinarić u vlasništvu iste kompanije. Taj je brod od 2.555 brt nastavio ploviti za Saveznike i bio je torpediran kod ušća St.Lawrence u Kanadi 9. kolovoza 1943. g.

[Rijeka]

 Iz knjige: "Da se ne pozabi", autora Orfea Tićca

Parobrod Ljubljana naišao na minu

Putnički parobrod Ljubljana sagrađen je za Ugarsko-hrvatsko dioničarsko pomorsko parobrodarsko društvo u Rijeci 1904. g. u New Castleu u Engleskoj i dobio ime Salona (prema rimskomu imenu naselja grada Solina kraj Splita). Imao je 985 brt ili 608 nrt, bio je nosivosti tereta 450 ti 1056 putnika. Korišten je na liniji Rijeka - Ravenna. a zatim Dalmacija.

Nakon Prvoga svjetskoga rata brod je preuzela Jadranska plovidba d.d. Sušak i pod istim je imenom plovio na dužobalnim linijama od Sušaka do Kotora. U brodogradilištu u Kraljevici moderniziranje 1931. g. Dobio je još jednu palubu i novo ime Ljubljana. I dalje je plovio na istim putničkim linijama. Nakon okupacije Kraljevina Italija 1941. g. preuzima i flotu, pa je Ljubljana dobila novo ime Lubiana. Kapitulacijom Italije 1942. g. saveznici prebacuju brod Mornarici NOVJ-a, a brod pod imenom Ljubljana plovi između Visa i Banija, a kasnije od Splita, Šibenika i Zadra, pa nakon oslobođenja sve do Bakra.

Neposredno nakon rata, 14. svibnja 1945. godine točno u 03.50 Ljubljana je isplovljavajući iz Bakra u samom zaljevu naišla na magnetsku minu i za samo desetak minula potonula. Preživjevši dva svjetska rata, mijenjajući četiri državne zastave i četiri parobrodarska društva, brod je zavrtio svoja burna putovanja u trajanju od preko četrdeset godina.

Parobrod Ljubljana je bio najveći i najbrži putnički brod u Mornarici NOVJ-a. Poslije rata prevozio je vojsku i putnike iz Dalmacije u sjeverno hrvatsko primorje, a budući da je prilaz sušačkoj i riječkoj luci još bio zatvoren zbog mnogobrojnih mina, morski se promet odvijao samo do Bakra. Planinski su kanal minolovci očistili do Sv. Jelene (Dramlja), ali potrebe su za prijevoz boraca, opreme i hrane zahtijevale da se put otvori sve do Bakra. Prema podatcima Bakarski je zaljev bio čist od mina, pa je dopušteno uplovljavanje brodova. Tako je prije kobnoga dana u Bakar uplovilo osamnaest željeznih i drvenih brodova. Željezni su bili Makarska. Cetina. Sitnica, pa i sama Ljubljana. Ljubljana je dobila novo naređenje i 13. svibnja iz Zadra isplovila za Bakar s 1200 vojnika i 50 članova kazališne skupine ZAVNOH-a koja je, dok se iskrcavala vojska, sve nazočne zabavljala duboko u noć.

Kasno noću iskusni je kapetan duge plovidbe Ljubo Dorčić iz Novoga Vinodolskoga, zapovjednik Ljubljane od preuzimanja broda 1943. g., dobio zadatak da žurno isplovi za Split. Brod je ujutro oko 3 sata bio spreman za isplovljenje. Ukrcao je nekoliko putnika, uglavnom žene koje su odlazile u posjet svojim muževima, sinovima i rođacima. Nakon kratka manevra brod je, raskoftno osvijetljene palube, krenuo prema izlazu iz zaljeva, pozdravljan od malobrojnih ljudi koji su došli otpratiti posadu i putnike, medu njima i supruge zapovjednika. Uskoro je snažna eksplozija odjeknula Bakrom, a oni s obale s nevjericom su promatrali kako brod naglo tone. Nekoliko ribarskih čamaca koji su se nalazili u blizini pohitalo je upomoć i iz mora izvlačilo preživjele.

Nakon toga tužnoga dogadaja koji je potresao mještane Bakra, njegova je luka odjednom zamrzla. Nekoliko mjeseci kasnije u luku su uplovila dva specijalna minolovca osposobljena za uništavanje magnetskih mina. Utvrđeno je da je pred samo napuštanje Bakarskoga zaljeva njemački okupator posijao nekoliko magnetskih mina o kojima nitko nije ništa znao, pa se mislilo da je zaljev čist, jer ni na poznatoj minskoj karti pronađenoj u Karlobagu nije bilo ništa označeno.

Nakon što je ekipa Brodospasa uklonila ostatke broda, utvrđeno je da je spašeno 25 članova posade i 7 putnika, a daje život izgubilo 13 članova posade, medu njima i kapetan Ljubo Doričić i tri putnice. Jedna od njih bila je i kostrenska omladinka Laura Volarić iz Sv. Barbare. U Bakru su 5. listopada 1945. g. svečano ispraćeni i pokopani ostatci nestalih pomoraca i putnika.

[duskom]

Lijepo ih se sjetiti. Slava im  !!!

[milić]

Zanimljive priče o ljudima koji su još uvijek oko nas. Makar u pričama. Zadnji čas je bio da ih se istrgne iz zaborava. Hvala capt. Tićcu.
Hvala i Riječanki šta nas ,koji nismo u prilici čitati knjigu ,upoznaje s ne tako davnim događajima.

[Rijeka]

...
Hvala i Riječanki šta nas ,koji nismo u prilici čitati knjigu ,upoznaje s ne tako davnim događajima.

Nema na čemu! Knjiga je fantastična, autor je područje Kostrene uspio izuzetno čitko približiti čitatelju. Svaka čast!
Ima još par zanimljivih ..

[milić]

Jučer sam zaboravio to napisati .
14.5. bila je godišnjica tog tragičnog događaja.