Autor Tema: Povijesne priče i dogodovštine  (Posjeta: 135644 vremena)

0 Članova i 5 Gostiju pregledava ovu temu.

Offline milić

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Tra 2012
  • Postova: 11.609
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #270 u: 08.02.2015., 20:18:47 »
Ovo je za šest!
Kažeš Medvedić je Klanjac. A Staver i Gržetić?
Gdje su ti ljudi bili nakon rata? Nastavak priče o njima, molim ako znaš ,jasno. :s065
Prošeći se z manun okolo Trsata.

Offline grašćina

  • Jr. Member
  • **
  • Datum registracije: Lip 2013
  • Postova: 541
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #271 u: 08.02.2015., 21:17:18 »
@Miliću, taj Medvedić, kiga su Klanjci zvali "Jović" je inače od jedne stare klanjske familije, doma su ih zvali Fagaletovi.Dok je Medvedić službovav kot učitelj va Pazinu ili Zarečju, je  oženiv tu Istranku ili Istrijanku Mariju Staver, isto učiteljicu, a onda su za vrime Italije bili va Klani i imeli  butigu. To mi je ispričala naša mat, aš su Klanjci hodili va tu butigicu poli "Jovića".Od tih sovdati ne moren niš znat, ali je zanimljivo kako su se te fotografije sačuvale..... :d035

Offline Rijeka

  • Global Moderator
  • Sr. Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 3.379
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #272 u: 08.02.2015., 21:26:39 »
 :bravo Grašćina  :palacgore
Kopaj i dalje po klanjskim škrinjicama  :palacgore
Hranite se zdravim mislima i pazite da Vam imunitet ne opadne na serviranu glupost :)

Offline grašćina

  • Jr. Member
  • **
  • Datum registracije: Lip 2013
  • Postova: 541
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #273 u: 08.02.2015., 22:11:10 »
:bravo Grašćina  :palacgore
Kopaj i dalje po klanjskim škrinjicama  :palacgore

@ Riječanka, ki zna, morda s kopanjen po šufiti najden i kakove skrivene zlatnike??? :hmm

Offline Rijeka

  • Global Moderator
  • Sr. Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 3.379
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #274 u: 08.02.2015., 22:23:58 »
Svašta se može naći; sjećam se svog veselja kada sam kopajući vlastiti mail, u starim poslanim porukama našla slike stare, danas srušene javne kupaone u Klani. Danas je tamo sagrađena nova kuća. Mislim da su ti postovi ostali ukradeni na LPR-u.

Samo nastavi niz i kopaj nemilice i ... :palacgore
Hranite se zdravim mislima i pazite da Vam imunitet ne opadne na serviranu glupost :)

Offline ilirija

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 10.595
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #275 u: 25.02.2015., 19:36:19 »
Jedna pričica iz subotnjeg N.L.









Novi list 21. veljače 2015.

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #276 u: 26.02.2015., 23:48:21 »
Postao sam svjestan da Milićeve prekrasne priče u temi Što me danas povuklo za jezik ... ne vide nečlanovi foruma, a šteta ih je ne objaviti i šire!  :wavey
Pa rekoh - hajde! By Milić!


Sprovod

     Jučer sam bio na Drenovi. Ma ne baš nekim lijepim povodom, kao kad idemo s Udrugom 051 na Veli Vrh ili slično. Umro je moj trećemajski kolega i dugogodišnji suradnik. Vidim u Novome listu, na fejsu, kako Sabina to zove, među osmrtnicama i meni poznato lice. Umro Silvio u 81. godini. Hm, kad sam bio dvadesetogodišnjak sve preko tridesete mi je bilo matoro. Sad, kad sam u šezdesetoj, i za čovjeka starog poput Silvija rekao bih da i nije tako star obzirom na današnja dostignuća medicine, kvalitetu života, prehrane…Pa i prosječna dužina života u Hrvatskoj je malo ispod osamdesete, zar ne. Ali, objektivno, to je ipak lijepi broj godinica.
     Došao sam ispred kapelice i osvrćem se bih li ikoga poznatoga ugledao, ili pak on mene. Ali nikoga, poznatoga nema. Pa priupitah jednu dobrodržeću staricu je li to kapelica gdje su posmrtni ostaci mojega bivšeg kolege Silvija. Jesu, jesu, gospodine, ona će. Naime, bilo me strah da ne banem, ovako ćorav, u kapelu kod nepoznatog pokojnika, kao jednom na trsatskom groblju. Ušao sam, poškropio po starom običaju pokojnika i familiji, koju ne poznajem osim po pokojnikovim pričama, stiskom ruke i onim nekadašnjim:
-   Saučešće!
za inat novokomponiranoj «sućuti», oprostio se od dragog kolege.
     Izašao sam tronut izvan kapele i opet gledam hoću li nekoga poznatoga spaziti. Ali nema takvoga. Tek za par minuta, dok sam pričao o pokojniku s dobrodržećom staricom, netko me potapša po ramenu i, okrenuvši se, shvatim da je još jedan naš kolega stigao na pogreb.
-   Ajde, dobro da si došao, jer sam se počeo osjećati neugodno, ovako sam.
-   Pa što si sam?
-   A, da…
I tako tiho smo brzinski izmjenjivali rečenice dok povorka nije krenula. Brz sprovod, s kratkom molitvom svećenika. Baš takav, kakav sprovod i treba biti.
     Nakon sprovoda otišli smo na piće, dolje u Mercator, pardon, Konzum u Škurinjama. Pa smo, osim uobičajenih tema nakon podužeg neviđenja, počeli pričati i o tome kako sve manje ljudi njeguje običaj prisustvovanja pogrebima. Pošalju pismenu sućut i riješe se tlake. Ili jednostavno ne dođu na pogreb, misleći, valjda, da će biti repriza na TV.
     Ali ja ipak mislim da dragim ljudima, s kojima si djelio godinama iste prostore, disao isti zrak, ma i dim jer smo onda svi u kancelarijama naveliko pušili, je sasvim normalno doći i ispratiti ih do zadnjeg počivališta.
     No, glavno pitanje, koje se nametnulo nakon našeg razgovora, je bilo zašto ljudi uopće dolaze na sprovode?
Je li to zbog odavanja počasti preminulom? Možda zato što je to običaj? Ili pak zato što žele nekoga vidjeti i biti viđeni? Možda je to zato da se slatko i zločesto nasmiješ u sebi i pomisliš:
-   Hehe, on je partil, a ja sam još tu.
Možda je razlog sasvim prozaičan – oblokati se, nakon sprovoda,  kako bi osjetio da si još živ.
Što pak vi, dragi čitatelji, mislite o ovome?






Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #277 u: 26.02.2015., 23:49:14 »
Maškare

     Da ili ne? Svakako da i to kao dio identiteta ovog kraja, kao način života. I tu bih ja, da sam pametan, završio s mojim  promišljanjem o maškarama. Ali ja nastavljam…
Prvo moje iskustvo s maškarama doseže do moje pehinarske dječje dobi kad sam se u tamošnjem Domu divio odraslim dečkima koji su bili lijepo, svečano odjeveni u feštarske uniforme. Zapamtio sam čak i jedan detalj koji mi se tako urezao, kao rijetko koji u životu. Neki feštar, meni nepoznat, imao je na vrhu šapke ugrađenu lampicu koju je, pretpostavljam, palio i gasio prekidačom kojeg je držao u džepu. I to je činio u ritmu muzike. Eto, taj detalj mi je najraniji u vezi maškara.
     Zatim negdje 1962. čini mi se, sjećam se da sam od straha, ma moguće da sam bio i godinu dvije mlađi, pred najezdom Halubajskih zvončara pobjegao u neke ostatke pehlinarske šume zvane Habenac. Tu su već odavno kuće napravljene, ali meni je tada, između tih par hrastića,  bilo bitno što dalje pobjeći od groznih, zastrašujućih maski zvončara.
     Kao mlađi tinejdžer jednom sam obilazio sa studenjskim maškarama, koje su tada bile odjevene u feštare, Klanu, Lisac pa i Novokračine.  Zavidio sam bratu i ostalim feštarima što su toliko odrasli da mogu sudjelovati i reprezentirati selo. Još sam bio mlad, je li, pa mi se cijeli svijet vrtio na vrlo uskom prostoru.
     Polako sam rastao i moj odnos prema maškarama bio je neutralan. Kako moje društvo sa Vežice nije njegovalo odlazak u maškare, to sam i ja prihvatio takvu atmosferu. Ali tada već postaju popularne plesne večeri pod maskama. Cijela okolica, slabo se sjećam Rijeke, što ne znači da nije bilo i u njoj, od Opatije do Crikvenice, kao moj radijus kretanja, vrvila je od maškaranog ludila. Tako je i mene, valjda ponijelo pa sam  nagovarao dečke da se i mi maskiramo. Dogovoreno-učinjeno!
      Plesna maškarana večer u Interu, u Crikvenici. Znali smo koja je tema – gusarska večer i mi smo se odjenuli najmaštovitije što smo mogli. S tim da se ništa ne kupuje. I lijepo se zabavili, naplesali i na kraju dobili 3. nagradu žirija jer je jedna iz društva bila u  njemu. Popili smo i tu nagradu i otišli, onako maškarani i nakramani,  na kavu kod Franka na Kuk. Majko božja, ludih li vremena.
      Kasnije sam, ali u civilu, odlazio na plesne maškarane večere, najčešće u Opatiju u Kvarner, Adriatic i Palme. U Kvarneru sam jednom dobio glavnu nagrdau na tomboli – pečenog odojka. I sad, možete zamisliti, što s tim odojkom? Sva sreća da su konobari bili susretljivi pa su donijeli priboor za jelo tako da smo to nekako narezali i podijelili onima koji su osjetili potrebu za jelom.
     I tako, maškare prolaze s godinama, a ja indiferentan. Dolazi novo doba. Devedesete. Rat bijesni, ljudi puni straha, ali i nekog pozitivnog inata pa se počinje buditi neka lokal patriotska svijest. I gdje ćeš je najlakše naći nego u maškarama. To je duboko usađeno u ljudima ovoga kraja. Pa osim «ozbiljnih» uradaka tipa knjige Kako čitati grad i kazališnog komada Vježbanje života došle su i maškare. Maškare su osvojile Rijeku uz, svjesnu ili nesvjenu, podršku onodobnog gradskog čelništva.
      I mene je ponijela ta atmosfera i hvatala volja za učestvovanjem u karnevalskoj (sad je već karneval!) povorci. Ali okolina i bolest mi to nije dozvoljavala. Međutim,  svo to  gibanje, to veselje, to raspoloženje ljudi je bilo upravo zarazno. Nevjerojatno je to kako se za relativno malo vremena karnevalska povorka proširila. I ja sam odlazio i gledao kako prolaze pokraj mene moji Studenjci, Pehinari, Trsaćani, Krimejčani…i htio se stopiti s njma. Ali…
     No,  u zadnjih deset-petnaest godina sve mi to nekako liči na napuhani balon koji samo što ne eksplodira. Pa još kad čujem kako se sumanuto traže sponzori…Ma, nekako mi je to postalo odurno. Stoga ja već nekoliko godina bježim, u to doba, iz grada ludnice u Kastavšćinu gdje se grupa maškara i zvončara iz Mučića drži tradicije i obilazi mjesta koja su i njihovi preci obilazili. Nikad se ne spušatjući u Rijeku, na karneval, čime bi narušili tradiciju maškara u svome kraju. Pa kome pravo kome krivo. Meni pravo!




Dobitnici 3. nagrade u Internationalu, Crikvenica 1977. g.
S lijeva: Miljenko Mrvčić, pok. Marino Tomljenović, Vlado Denona i Željko Žigante. Sakrio se od fotografa Damir Vukelić koji je ipak sudjelovao u konzumaciji nagrade, kao što se iz priloženoga vidi - poklon paketa IVEX-a.


Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #278 u: 26.02.2015., 23:49:48 »
Zatvor
     
     Teško će povjerovati oni koji me duže poznaju. Ali ja sam bio u zatvoru. Pritvorenik, uhapšenik. Čovjek s one strane zakona. Kriminalac.
Naime, što.
Prijatelj, jedan od onih sa slike iz maškara u Crikvenici, a nekako i iz tog vremena, i ja smo se dobrano olili negdje na Vežici. Ma znam i gdje, ali to sad nije važno za ovu priču. A on… Ma on je potpuno lud kad malo haha malo puno popije. I tako vučem ja njega prema doma, a on stalno nešto pokušava pjevati. Ali iz punoga glasa. I teturamo mi ulicom Tihovac u gluho doba noći. Naime, u socijalizmu se šparalo na rasvjeti pa su ljudi već u 22 sata spavali kako bi uštedjeli na struji. Haha jasno da cimam. Ali bilo je iza 22 kad nas je konobarica izbacila s metlom iz nekog podruma. A on oće da peva. Dakle noć, mi baulljamo, a on pjeva:
-   Ta tvoja barka malaaaaa…
Odjednom ispred nas dojuri plava marica (u socijalizmu bila je plava marica – policijski kombi, crna marica - mrtvački kombi i, a valjda, i bijela marica - karabulanca kažu Kastavci, kombi hitne medicinske pomoći) i dva milicajca u njoj. Jedan nas ljubazno pozdravi, držeći u desnoj ruci pendrek i nježno se udarajući po ljevici.
-   Dečki, može li to malo tiše!?
Ovaj moj kompić u mah se prestane derati, odnosno pjevati kako je on mislio. Jasno da je njegova dreka dozvala i mrtve, a kamo li ne milicajce, koji su uvijek budni. Šteta što ja nisam pjevao jer bismo, siguran sam, puno bolje prošli. Naime, ja imam školovani glas.
I milicajci nas upozore i odu. Ma nisu ni dvadeset metara odmakli, a moj kompić opet:
     - Plovi, plovi, plovi mala barkaaaaa…..
Kad evo njih, ma valjda za minut, dva, opet kraj nas.
Uz škripu kočnica, stade kombi, izleti onaj što je pendrekom gladio ljevicu, bit će da je već onda bio komunjara, i ni pet ni šest drekne:
-   Upadaj!!!
Elegantno otvori stražnja vrata plave marice i mi hop hop u kombi.
Ovaj se odmah istrijeznio i počeo šaptati:
-   Ajme. Ako nas nabubetaju, ja ću ih…
I ništa. Odvedu oni nas najprije u tadašnju 4. milicijsku stanicu na Boulevardu na propitivanje. Mi već mrtvi trijezni, prestrašeni.. Sigurno smo izgledali kao posrani golubovi. I tamo nas saslušaju i, bez lisičina, provedu nazad u kombi.
I idemo mi vozati se. Kombi nema stolica, mislim onaj dio gdje su dva mlada delikventa. Pa malo oko grada pa nakon toga privedeni u Via Romu.
A tu, ma da ste to samo vidjeli.
Onaj pendrekaš nas teatralno izvodi iz mobilnog pritvora te na vratima zatvora uz pismenu potvrdu predaje pravosudnim milicajcima.
Jedan, koji nas je potpisom primio, priupita:
-   Šta je s ovima?
-   Pijani su se derali po cesti, a ovaj - I pokaže na mene- Se i smijao.
Skoči jedan pravosudni milicajac, valjda se to tako zvalo onda, i izbečenih očiju sjuri se prema meni:
-   I smijao se, kažeš?!
-   Da, da smijao se.
Uf, jebo te, najebo sam, mislim ja. Zanisli ti krimena. Smijati se i to u sebi je onda bilo kriminalno djelo. Po ovome, kojemu smo sigurno pokvarili sanak.
Pune straha ubace oni nas u ćeliju gdje je već sanak snivao, a bit će, neka pijančina na jednostavnom ležaju. Ležaj na drvenim nosačima i gore par dasaka. Madraca – jok. Pokrivača - jok.
-   Stari - Opet se vraća u formu ovaj moj kompić - Daj malo mjesta…
I pijančina se pomakne, ni ne budeći se.
-   Mile, spavaš?
-   Ne mogu, tvrdo mi je i hladno…
-   Oprosti, lijepo si mi govorio…
U  tom momentu je eksplodirao i počeo povraćati. Zdušno sam mu se pridružio i zagrljeni smo obavili lustraciju krimena i zaspali kao bebice.
Jutro je, svanulo. Buđenje. Ulazi zatvorski stražar, možda je to pravi naziv? i gleda u mjesto lustracije. Zavije nosom i pogleda nas dvojicu, valjda procijenjujući tko je gadljiviji.
-   Ti – I pokaže na mene - Ćeš ovo očistiti!
Ajme, jadan sam ti, pomislih i bijesno pogledam kompića. Učinilo mi se da se vragolanski podsmjehuje mojoj muci. Ali nisam mogao studioznije to provjeriti jer je stražar riknuo:
-   A ti, ti ćeš, prasac jedan, oprati sve zahode na katu.
Sretan sam bio i zviždukati počeo kad to čuh.
Ta tvoja barka malaaa…zviždao sam dok sam skupljao rigaču u kantu.
Kad nekon vrag zna koliko vremena evo i njega. Sav snužden.
-   Morao sam sve zahode očistiti žiletom.
Ajme, sažalio sam se nad njim. Znači stvarno te svinje tako maltretiraju pritvorenike. Stvarno su te priče, o tome da se žiletom čiste zahodi, bile istinite.
On se nasmijao, zagrlio me, i šapnuo mi na uho:
-    Zajebavam te!
-   Haha, al si munjen…
Izašli smo van, ja išao raditi, a on spavati, još je studirao.
Došao na posao, a moji kolege me jedva dočekale:
-   Pa gdje si ti… Mama te već pet puta zvala.
Nazovem mamu, objasnim joj da sam bio s nekom curicom i sve pet.
A ovi moji načuli što sam mami ispričao pa su i oni to prihvatili. Neki od njih su već otišli u dobra spominjanja uvjereni da sam ja tu noć proveo s curicom, a ne s milicom, kako bi Slovenci rekli.
Stoga, ne vjerujte mi ništa kad vam ispričam išta. Jer ja sam lažov, a i bivši zatvorenik, je li.
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline ilirija

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 10.595
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #279 u: 02.03.2015., 10:13:44 »
Milicionar Boris – dirigent s Titova trga

Smjena na Titovom trgu počinjala je ujutro u šest. Trajala je do devet navečer. U smjeni smo obično bila dvojica. Mijenjali bismo se nakon svakih sat, ili najviše dva sata. Čovjek više jednostavno ne bi mogao izdržati. Ujutro su trolejbusi bili puni radnika koji su odlazili na posao. Vojska ljudi išla je na posao, naravno i pješice, prisjeća se Boris Kusturin.

http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=28592863285B2863285A28582859285D2863289C288D2895288D28632863285F285B285F285A2858285B28632863286328592863E Srđan BRAJČIĆ








Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #280 u: 21.04.2015., 18:11:36 »
Legenda o propasti grada Korintije nedaleko Baške na Krku ... Sredili je bizantinski gusari pod vodstvom Mirtisa za sva vremena na foru sličnu Trojanskom konju!  :facepalm




O Korintiji:

http://hr.metapedia.org/wiki/Gradina_Korintija


Arheološko istraživanje lokacije 2007 (PDF):

http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=3&ved=0CCcQFjAC&url=http%3A%2F%2Fhrcak.srce.hr%2Ffile%2F54124&ei=AHQ2VbWmLcPnywP5ioDIBA&usg=AFQjCNEEDxEgKENJ5AegMVVGoHSsbTmZAQ&sig2=uk42B41kJd-c5Q_ZhTUmAw&bvm=bv.91071109,d.bGQ&cad=rja
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #281 u: 23.04.2015., 20:15:18 »


Priča iz rata
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline ilirija

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 10.595
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #282 u: 30.04.2015., 15:20:16 »
Novi list 30.11.2014.

PRIČA 0 130 GODINA SVJETIONIKA NA MLAKI KOJI JE TRI PUTA MIJENJAO POLOŽAJ

On je tihi čuvar riječkihulica i pomoraca u tmini Kvarnera. Starina od 130 godina. Ne može hodati, a opet je tri puta u svom životu mijenjao mjesto boravka, i šetao po potrebi. Ima i brata blizanca. U Budimpešti, 500 kilometara daleko od Rijeke. Nije čovjek, ali njegova priča nalikuje na ljudsku. Priča je to o svjetioniku na Mlaki. Riznici rijetkih uspomena iz bogate pomorske prošlosti grada na Kvarneru. Svjetla u tmini, koje bi uskoro moglo zauvijek zgasnuti.
Svjetionik na Mlaki ovih je dana vraćen u riječku javnost prvenstveno zaslugom entuzijazma kap. Jakova Karmelića, koji nije žalio slobodnog vremena i velikog truda kako bi istražio povijest jedne doista specifične riječke građevine. Sav rad i trud rezultirao je malim znanstvenlm uradkom, odnosno člankom o svjetioniku, čiji su autori Jakov Karmelić, lvana Golob i Miljenko Smokvina, a promovira ga udruga Pro torpedo za promociju i zaštitu riječke industrijske baštine. U članku pod nazivom „Bijeli bljesak 10 sekundi (riječki svjetionik na Mlaki)“ prikupljen je niz povijesnih podataka, koji opisuju i rasvjetljavaju 130 godina života najpoznatijeg riječkog svjetionika.
Sve je počelo u ljeto davne 1873. godine kada je Rijeka trebala bolju zaštitu od vjetrova i morskih valova: pa se počelo raditi na produženju lukobrana s francuskom tvrtkom Enterprise Generale. Izgradnja je tekla prema planu do 1878. godine, kada se kameni nasip počeo slijegati i tonuti, pa je potonuo u dužini od 300 metara. Prema mišljenju glavnog inžinjera Antona Hajnala do slijeganja je došlo zato što dno mora nije podnijelo strahovitu težinu kamenog nasipa visokog 30 do 32 metra No neovisno o problemima u gradnji lukobruna, odlučeno je da se na njegovom vrhu izgradi veliki svijetionik.
Njegovo je svijetlo prvi put zasjalo 26.11.1884. godine. U 19 sati i 45 minuta upalio ga je guverner Augusto Zichy.
Povijesne fotografije pokazuju da je svjetionik izgrađen na vrhu valobrana, otprilike 800, do 870 metara dužine današnjeg riječkog lukobrana. Prvo je izgrađen svjetionik, a tek naknadno je dovršen lukobran, koji je tada nosio ime Marije Terezije.

Kristalne leće iz Pariza

Svjetionik je od lijevanog željeza i čelika izgradila tvrtka Schlick iz Budimpešte. Sastojao se od 8 čeličnih cilindričnih prstena naslaganih jedan na drugoga. U unutrašnjosti su se nalazile spiralne stepenice, a u centru cijev promjera 40 cm. Na vrhu svjetionika nalazila se kupola u kojoj se nalazilo svijetlo i kristalne leće nabavljene u Pariškoj tvornici Sautter Lamonnier & Cie. Rotacija optike održavala se navijanjem satnog mehanizma svakih 8 sati, a utezi su prolazili kroz unutarnju cijev po visini cijelog svjetionika.Visina svjetla nad morem bila je 29,6 m. U razini svjetla nalazile su se s vanjske strane tornja dvije kružne platforme s ogradama, te kugle s vjetrokazom na vrhu kupole.
Ukupni troškovi izgradnje iznosili su 32.000 forinti. Nakon nekog vremena vrh tadašnjeg lukobrana počeo je zbog slijeganja tla tonuti te se svjetionik morao ukloniti s vrha lukobrana. Premješten je na obalu u razini zemlje na predjelu Mlaka, u neposrednoj blizini ranžirnog kolodvora 1894. godine. Kako navode autori članka, sudbina je htjela da je svjetionik, čija je namjena drugima pokazivati put i upozoravati na opasnosti u plovidbi kako se ne bi nasukali i potonuli, sam potonuo. Tako je riječki svjetionik, koji tijekom 130 godina postojanja nekoliko puta mijenja svoj položaj, tehnološki se obnavlja i nadopunjava svoju prvobitnu namjenu. Nakon što je 40 godina stajao na zemlji, 250 metara udaljen od mora, 1933. i 1934. godine gradi se zgrada s tri kata prema projektu Andree Bayera, a svjetionik se podiže u visinu u obliku šesterokutne kule, koja doseže visinu od 38 metara. Pojačan je armiranim betonom i obučen opekom. Mijenja se njegova kupola koju izrađuje radionica Alfonso Curci e Figlio iz Napulja, te se postavlja novi okretni stroj marke Chance Brothers and Sons iz Birminghama. Tijekom 1956. godine obavlja se rekonstrukcija unutrašnjosti zgrade u kojoj živi nekoliko svjetioničara sa svojim obiteljima. Nacrte rekonstrukcije potpisuje Ivo Turina, a naručitelj je Uprava pomorske rasvjete iz Splita.
Napretkom svjetioničarske tehnologije 1992. godine kristalne Fresnelove leće na okretnom stroju Chance zamjenjuju se okretnim strojem Tideland s plastičnom lećom na istosmjernu struju. Svjetionik je automatiziran i uključen u sustav daljinskog nadzora, pa je tada povučena svjetioničarska posada. Njegove današnje karakteristike kažu da obasjava horizont bijelim bljeskom svakih 10 sekundi, da je visina fokusa svijetla iznad srednje razine mora 39 m i da je domet njegovog svjetla 15 nautičkih milja. Zbog smještaja obalne radio postaje 2001. godine nadograđen je gornji kat postojeće zgrade i time riječki svjetionik dobiva dodatnu posebnost.

Turistička atrakcija

Još je jedna posebnost je brat blizanac riječkog svjetionika. Mađari su 1937. godlne odlučili izgraditi njegovu repliku, a riječ je bila o Memorijalnom spomeniku herojima momarice iz Prvog svjetslog rata. Spomenik je smješten sa sjeverne strane mosta Petofi u Budimpešti i zapravo je željezna replika riječkog svjetionika, koji je  postavljen na visoki kameni postament unutar kojeg je bio i mali muzej. Tijekom opsade  Budimpešte u Drugom svjetskom ratu spomenik je potpuno oštećen i do danas nije obnovljen.
I tu prestaju podaci o povjesti riječkog svjetionika, a počinje priča o njegovoj budućnosti, moguće i pretvaranju svjetionika u jednu važnu turističku atrakciju. Trenutno je sasvim izgledno daće svjetionik na Mlaki izgubiti svoju funkciju zbog izgradnje kontejnerskog terminala na Zagrebačkoj obali. Terminal se nalazi točno nasuprot svjetioniku i priječit će prolazak njegovog svijetla prema Kvarneru, jer će dizalice i veliki kontejnerski brodovi zakloniti i ometati njegovu funkciju. A to znači da se svijetlo svjetionika mora postaviti na veću visinu, gdje neće biti prepreka za njegovo opažanje prilikom prilaza brodova riječkoj luci. Druga je opcija izmještanje svjetionika na novu lkaciju, što bi značilo da bi on ponovo „šetao“ po riječkoj luci. Treća je opcija možda i najzanimljivija
Kap. Jakov Karmelić navodi kako su mogućnosti svjetionika na Mlaki mnogobrojne.

Ni danas nema mira

- Niti nakon 130 godina svjetionik nema mira i ponovo će trebati nešto izmisliti i mijenjati. Sad je usađen u zgradu i nije ga moguće izmještati, ali je možda moguće napraviti njegovu repliku na kraju Riječkog lukobrana, što bi bila sjajna atrakcija i za šetnicu na lukobranu u dužini od gotovo dva kilometra, koja je doista posebna i malo koji grad se može pohvaliti lukobranom takve dužine- Svjetionik na Mlaki bi mogao postati turistički punkt i važna riječka atrakcija. Kad govorimo o turističkoj valorizaciji svjetionika, mora se voditi računa o cijeloj industrijskoj ulici, koja ima apsolutno najveći potencijal kad govorimo o riječkoj industrijskoj baštini. Nakon svjetionika je hotel Emigrant, koji je posebno građen hotel za ljude koji iseljavaju u SAD i gdje je radio Fiorello la Guardia. Zatim je tamo remiza okretište za željeznicu,postrojenja rafinerije i na kraju lansirna rampa torpeda. Svjetionik je prva stanica Industrijske ulice, a u njemu je niz atrakcija.Od pogleda s visine od 39 m na Kvarner i grad, pa do obalne stanice, koja je danas opremljena i povezana sa svim svjetionicima na Jadranu tako da je moguće spojiti se kamerama i vidjeti u realnom vremenu što se događa na bilo kojem svjetioniku. Za građane i turiste to bi mogao biti prezentacijski centar za cijelu obalu i sve naše svjetionike tako da to ne bude priča samo o našem, već svim svjetionicima na Jadranu. Veliki je potencijal i u prikazu povijesnog razvoja fizike i optike u prostoru prizemlja. Na mjestu gdje su nekada bile radionice i skladišta, može se urediti i izložiti kronologija razvoja tehnologije svjetionika, njegova povijest, moguće je raditi fizikalne pokuse iz optike, a dodatno je priču moguće obogatiti prikazom razvoja svjetionika od upotrebe goriva, drva na početku, a zatim i ugljena, lojanica, petrolejskih i plinskih svjetiljki, te električne energije u moderno doba – govori Karmelić










Offline kobler

  • Global Moderator
  • Full Member
  • *****
  • Datum registracije: Sij 2013
  • Postova: 1.132
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #283 u: 01.07.2015., 11:50:12 »
Iz prošlosti Rijeke

Tvornica papira - Hartera

Oko 1821. godine na poticaj patricija Ljudevita Adamića, utemeljena je buduća tvornica papira u kanjonu Rječina, gdje je bilo i dovoljno vode potrebne za pranje sirovina, tj. stare krpe.
pazi i dalje oko 1821.:
...
Tvornica je izrađivala cigaretni papir koji je bio najbolji na svijetu, a opskrbljivao je cijelu kuglu zemaljsku. Učinak je bio od preko 60% svjetske proizvodnje, a izvozilo se 95 % proizvoda.
Još uvijek oko 1821.:
... Direktor je imao divnu kočiju i konje. jer automobila nije bilo, pa sam se s njime vozio. Imao je sina koji nije znao hrvatski pa sam pozvan da se s njime igram i učim ga jezik.
...
Maks Peč
Makso Peč kao sušački Metuzalem. Sve vidio, sve probao, svugdje bio.

Offline ilirija

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 10.595
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #284 u: 01.07.2015., 15:58:47 »
Iz prošlosti Rijeke

Tvornica papira - Hartera

Oko 1821. godine na poticaj patricija Ljudevita Adamića, utemeljena je buduća tvornica papira u kanjonu Rječina, gdje je bilo i dovoljno vode potrebne za pranje sirovina, tj. stare krpe.
pazi i dalje oko 1821.:
...
Tvornica je izrađivala cigaretni papir koji je bio najbolji na svijetu, a opskrbljivao je cijelu kuglu zemaljsku. Učinak je bio od preko 60% svjetske proizvodnje, a izvozilo se 95 % proizvoda.
Još uvijek oko 1821.:
... Direktor je imao divnu kočiju i konje. jer automobila nije bilo, pa sam se s njime vozio. Imao je sina koji nije znao hrvatski pa sam pozvan da se s njime igram i učim ga jezik.
...
Maks Peč
Makso Peč kao sušački Metuzalem. Sve vidio, sve probao, svugdje bio.

A šta kad je čovjek star, tako ti je to. A M.P. je star