Povijesne priče i dogodovštine

[elvis]

Bitke za Gospić 1943.
Bez obzira na to što danas blebeću, četnici, srbokomunisti, zionisti-boljševici i njihovi “povjesničari” vrlo dobro znadu da su 1943. na Gospiću slomili zube. Nu očito je da su bili toliko glupi da ništa iz toga nisu naučili pa su i u ovom Obrambenom ratu 1991.-1995. opet došli na njemu slomiti svoje zube i, na koncu, svoj zločinački vrat.

Da očigledno nisu ništa naučili kada su 1945 na kraju pobijedili - ako pristanemo na debilnu nazovi tezu da su iste snage napadale 43 kao i 91. 

[zokxy]

Napadaj dvaju goveda na Talijance 1927. g. (bunkera na Židovju još nema) 

[ilirija]

Iz današnjeg N.L.

Igraće karte "Modiano" proizvodile su se u Rijeci

Brand "Modiano" dobro je znan ljubiteljima kartaških igara. To je, naime, jedan od najpoznatijih proizvodača karata u svijetu. A kako su u prošlosti izgledale karte za igru, ali i reklame za raznovrsne proizvode našega kraja poput reklame za nekadašnju Romsinu rafineriju, današnju INU, ili reklame na prijelazu prošloga stoljeća za riječku čokoladu Vedjegy čiji je zaštitni znak bio slonić ill onu za riječki pjenušac Sans Souci te mnoge druge zanimljive eksponate i originalne plakate, ali i skice iz produkcije tvrtke Modiano s kraja 19. i početka 20 stoljeća, moći ćemo vidjeti na izložbi naslovljenoj "Modiano: Od Trsta do Rijeke" koja se otvara u utorak, 15. listopada u Galeriji Kortil (18 sati) u sklopu Dana talijanske kulture i talijanskog jezika, u organizaciji Talijanskog konzulata u Rijeci. Tom prigodom razgovarali smo s kustosom izložbe Claudiom Dubsom, rođenim Riječaninom koji od Drugog svjetskog rata s obitelji živi u Italiji, a čiji su otac i stric bili medu čelnim ljudima tadašnje Rafinerije na Mlaki.
Claudio Dubs je godinama radio za "Modiano", a sad a je glavni arhivist i kustos izložbi te renornirane tvrtke čije se sjedište nalazi u industrijskoj zoni u Trstu, a koja je između dva rata imala i filijalu u Rijeci, na Potoku.

Otkriće arhiva

O postavu izložbe Dubs kaže:
- To je četvrta izložba koju priređujemo, a za godinu dana imamo u planu realizirati i petu - ·u Budimpešti. Prvu smo priredili u Gorizi, a sve je zapravo počelo otkrićem arhiva kad je vlasnik uvidio kakvo povijesno bogarstvo ona čuva. Jednom prilikom arhiv su posjetili i djelatnici Ministarstva kulture iz Rima i kad su vidjeli što sve imamo pohranjeno, rekli su da je to kulturno blago koje valja pomno čuvati. trebalo mi je godiinu dana da katalogiziram sav materijal. Čim je bilo moguće, krenuli smo u realizaciju izložbe o "Modianu". Iz arhiviranih podataka je vidljivo da je "Modiano", u svojoj poslovno-dizajnerskoj filozofiji, uvijek inspiraciju pronalazio u povijesnoj grudi. U arhivu sam pronašao mooge knjige s različitim crtežima koji su poslužili za nove radove. Jedan od tih je iz Budimpešte, a koji je zasigurno bio realiziran u Rijeci.

Plakati i reklame

Cilj ove izložbe je da publici pokažemo gradu koja nije nikada prije izlagana na ovom području, a tiče se dakako Rijeke, ali i Dahnacije i Istre, Naime, plakat reklama koje su izložene predstavljaju proizvode iz tih krajeva. Svaku izložbu koju smo do sada priredili koncipirali smo tako da bismo stavili naglasak na reklame koje su izrađene za regiju.
   No, uvijek postoji nit koja povezuje neke regije te smo tako na ovoj izložbi donijeli i radove vezane za pomorstvo i tršćanski Lloyd iii, pak, ilustraciju broda Giulia kojim se početkom prošloga stoljeća putovalo u Ameriku u potragu za boljim životom te je iznimno zanimljivo pogledati ze radove.
Tvrtka "Modiano" jedno od svojih sjedišta imala je i u Rljeci, na Potoku, a riječ je o zgradi koja se nalazi na spoju ullca Nikole Cara l Rikarda Katallnića Jeretova.
- U Rijeci su se proizvodile karte za igru. Zgradu je projektirao arhitekt Ambrosini. o tome je srećom napisana i knjiga. Na ovoj izložbi je predstavljen i crtež, akvarel, Centaura, prve marke karata "Modiano".

Paplr kao novac

No, "Modiano" je osim karata izrađivao i kutije za njih, a reklamni flayeri bili su korišteni i za izradu kalendara.
Blokić s datumima krasio je ukrasni okvir s kartama. Na izložbi ćete vidjeti i tih nekoliko primjeraka. Uz to, naglasio bih da su karte bile zastupljene diljem svijeta, a to su i danas. No prije karata ·"Modiano" je proizvodila i papir za cigarete koji je bio iznimno cijenjen zbog svoje finoće i to toliko da se u nekim dalekim zemljama koristio i kao sredstvo za razmjenu dobara, što znaći da je vrijedio isto koliko i njihov tamošnji novac.
Kollko eksponata je zastupljeno na izložbi
- Pedeset, s tim da nisu svi usko vezani uz Rijeku, premda uvijek postoji neka tajna veza, da tako kažem. Najstariji reklamni pano datira iz cca. 1890. i to je onaj IndraThe, tj. lndra čaja, a iz istog razdoblja datira i onaj za reklamu cementa Portland ,iz Splita a recimo onaj Romsa rafinerije, koji se nalazi na naslovnici kataloga, izrađen je 1927. godine,
  Jedan od ponajboljih dizajnera bio je Giuseppe Sigon čija je obitelj bila zaposlena u "Modianu". Svi su bili iznimno kvalitetni dizajneri tijekom različitih epoha. U "Modianu" su radili dizajneri ovoga kraja, iz Rijeke, ali i izMađarske i Trsta: Orell, Lenard i mmogi drugi. Popis je doista dug. Početkom 20. stoljeća Modiano je razvio reklamne panoe te je unutar tvrtke utemljio i školu za dizajnere. Primjerice Giuseppe Sigon bio je prvi uspješni dizajner reklamnih plakata, a potom i njegov sin te ostali članovi obitelji.

lz Soluna u Trst

Saul David Modiano rođen je 1840. u Solunu. Potekao je iz poznate trgovačke obitelji. Njegov je otac uveo željeznicu u Makedoniju, a Saul se, nastavljajući očevim stopama, počeo baviti staklom. Kako je želio rasprostraniti svoju trgovačku aktivnost iz rodnog Soluna, preselio se u Trst, tada iznimno jak trgovački centar. Godine 1868. osnovao je tvrtku "Modiano". Najprije je proizvodio papir za cigarete, potom reklamne panoe, a onda  od 1873. igraće karte. Bio je iznimno kreativan i uspješan poslovni čovjek. Tvrtku je nakon njegove smrti naslijedio sin Ettore, koji je također bio sposoban manager, a potom njegove kćeri i njihova djeca. No, prije nekoliko godina, točnije 1986. godine, tvrtka je prodana i sada je u vlasništvu Guida Crechicija, podrijetlom iz Zadra, koji joj je dao novi vjetar u leđa.

Sandy Uran
Silvano Ježina

[ilirija]

Kako je mala “školjka” nadmudrila vlasnika tvornice torpeda

Tko god je s Korza skrenuo u Kružnu ulicu zasigurno je ugledao tri kamena stupa koji ometaju prolazak vozila. Stupovi su tu postavljeni početkom stoljeća, a postavili su ih tadašnji vlasnici “Zlatne”. Zbog čega?

Bogati engleski industrijalac Robert Whitehead, Riječanima znan kao vlasnik Tvornice torpeda, posjedovao je nekolicinu zgrada u tom dijelu grada. Točnije, zgrade broj 2, 4, 6 u Kružnoj i 3, 5, 7 u Dolcu. Kada su za njegov račun radnici izvodili radove na njegovim zgradama u Kružnoj ulici, materijal su svakodnevno prevozili kolima iz Kružne kroz Školski prolaz na Korzo. Tadašnji vlasnik Zlatne školjke pobunio se zbog toga tvrdeći da mu Whiteheadovi radnici oštećuju fasadu na zgradi i tjeraju goste. No, ne samo da se pobunio, već je odlučio stvar preuzeti u svoje ruke te je postavio dva kamena stupa uz rub zgrade i treći na sredinu prolaza onemogućivši svako daljnje kretanje kola pored restorana. Whitehead je kasnije na sudu ishodovao odluku da se stupovi maknu, ali to nikad nije i realizirano.

http://www.zlatna-skoljka.hr/

[zokxy]

Martinšćica, prva lokacija riječke Rafinerije


Promotrimo li danas zaljev na istočnom ulazu u Rijeku, imenom Martinšćica, u kojemu se nalazi brodogradilište Viktor Lenac, malo komu bi palo na pamet kako ono ima veze s riječkom Rafinerijom. A ima.

Nakon što je listopada 1882., prije točno 125 godina, donijeta odluka o izgradnji Rafinerije, za mjesto njezina podizanja bila je izabrana upravo Martinšćica. Kako prikazuje ulje na platnu Antonija Francesca Luppisa iz 1885., tih se godina u zaljevu nalazila građevina jedne gradske zdravstvene ustanove, lazareta, te omanji „škver“ na zapadnoj strani zaljeva. Od obale na vrhu zaljeva prema unutrašnjosti, među okolnim padinama, širilo se zeleno, ravno područje. Idealno za nov pogon.



Vlasnici buduće Rafinerije već su početkom studenog 1882. kupili to zemljište. No, njihov graditeljski plan ipak se nije ostvario. Na «želju» tadašnje Vlade u Budimpešti da se pogon gradi na teritoriju grada Rijeke, koje je bilo u nadležnosti mađarskog guvernera – riječ je o uskom području od Rječine na istoku do Kantride na zapadu i Jelenja na sjeveru – Rafinerijini vlasnici od Martinšćice su odustali. Istog mjeseca i za istu namjenu kupljeno je novo zemljište, na današnjoj Mlaki.

(sa ina.hr)

[elvis]

http://www.bezgranica.hr/

Dovršen dokumentarni film "Nonićeva tiramola"


Ekipa Bez granica je proteklog vikenda dovršila prvu (kraću) verziju dokumentarnog filma "Nonićeva tiramola" koja će se koristiti u našoj multimedijalnoj instalaciji.

Tijekom proteklog mjeseca snimljeno je gotovo 5 sati dokumentarnog materijala pa je bilo vrlo teško odabrati sadržaja za dvadesetak minuta koliko je bilo ograničenje. Cijela instalacija, u sklopu koje će se moći pogledati i navedeni videomaterijal, moći će se premijerno pogledati 22. listopada navečer u Malom salonu, te sljedećih nekoliko tjedana na istom mjestu. O pojedinostima izložbe i točnom vremenu otvaranja bit ćete pravodobno obaviješteni u medijima, i naravno na ovim stranicama!

Ostali sadržaji biti će uskoro dostupni na našim web stranicama s poveznicom
Smuggling Anthologies

-----------------------

Posljednje pripreme za sudjelovanje Društva na izložbi Antologije krijumčarenja


Društvo Bez granica multimedijalnom instalacijom  "Nonićeva tiramola" sudjeluje na međunarodnoj izložbi "Antologije krijumčarenja" u organizaciji Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Otvorenje izložbe 22. listopada u 19 sati u MMSU, a nešto iza toga i razgled postava u Malom salonu na Korzu

U tijeku su posljednje pripreme za postavljanje multimedijalne instalacije "Nonićeva tiramola" kojom Društvo štovatelja baštine Bez granica sudjeluje na međunarodnoj izložbi "Antologije krijumčarenja" u organizaciji riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti . Izložba na kojoj će biti izloženo dvadesetak radova trajat će od 22. listopada do 4. prosinca u prostorima MMSU-a i Malom salonu na Korzu, a selektori izložbe instalaciju "Nonićeva tiramola" odlučili su postaviti u prostoru Malog salona gdje će se izložba svečano otvoriti 22. listopada nešto iza 19 sati, nakon službenog otvaranja u prostoru MMSU Rijeka, Dolac1. Instalacija "Nonićeva tiramola" u prostoru Malog salona bit će postavljena nešto kraće od drugih radova u MMSU, nešto manje od 20 dana zbog drugih predstojećih programa Malog salona, a potom će se preseliti u prostor Mjesnog odbora - Zavičajni muzej Drenova (u osnutku), Drenovski put 138a, gdje će ju moći razgledati i svi oni koji u navedenom razdoblju ne stignu pogledati izložbu u Malom salonu.




Projekt "Antologije krijumčarenja" međunarodni je interdisciplinarni projekt o tradiciji sive ekonomije (šverc, kontrabant) zamišljen kao kombinacija izložbi, simpozija i radionica (istraživanja) koji će se odvijati na tri lokacije: u MMSU Rijeka 2013. godine, u Mestnom muzeju u Idriji 2014. godine i galeriji Trieste Contemporanea iz Trsta 2014. godine. Ideja izvire iz prošlosti naše šire regije koja se tokom povijesti našla u središtu povijesnih silnica gdje su se često mijenjale granice država što je itekako utjecalo na sudbine stotina tisuća ljudi. Također, život uz granicu i na granici sobom je donosio mnoge praktične probleme preživljavanja, a jedan od temeljnih načina hrvanja ljudi s društvenim sistemima i državnim propisima bio je i pribjegavanje švercu kao jednom od osnovnih načina pribavljanja dobara potrebnih za život. Danas je to razdoblje prevaziđeno, u Europi je nasreću na snazi mirotvorna politika brisanja međudržavnih granica i snažnije udruživanje u Europsku uniju, no baš zato ne treba zaboravljati neka druga tegobna razdoblja i napore ljudi koji su se nekada nosili s životnim poteškoćama uvjetovanima povijesnim silnicama kako god su znali i umjeli.

Kako je program ove međunarodne izložbe odnosno javni poziv umjetnicima, povjesničarima, teoretičarima, stručnjacima, sociolozima, građanima... za sudjelovanje u projektu "Antologije krijumčarenja"  u direktnoj koleraciji s programskim osnovama i nastojanjima Društva štovatelja baštine Bez granica da se i djelovanjem Zavičajnog muzeja na Drenovi ne zaboravi prošlost ali i radi u korist drugačije, prosperitetnije  budućnosti i za građane nekad razdvojene Drenove ali i šire, sasvim je razumljivo da se Društvo proljetos prijavilo na natječaj, odnosno javni poziv Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci za sudjelovanje u projektu "Antologije krijumčarenja". Prijavljen je projekt "Nonićeva tiramola" s podnaslovom "Šverc uz talijansko-jugoslavensku granicu 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća na prostorima naselja Pašac i Drenova". Instalaciju "Nonićeva tiramola"  sada nećemo podrobnije opisivati i predstavljati kako ne bi narušili atraktivnost "premijere" u utorak 22. listopada u Malom salonu. Recimo samo da taj multimedijalni projekt kombinira "fizički" postav kojim s ilustrira određeno područje "šverca" u našim krajevima sa živim snimkama "s terena" ali i živim svjedočenjima sudionika ili svjedoka tih događaja; dok je sve popraćeno i najmodernijim komunikacijskim tehnologijama kojima je omogućeno i samostalno uključenje posjetitelja koji "pametnim" telefonima mogu samostalno istraživati sadržaje vezane uz temu postava.

Projekt je na zadovoljstvo Društva i kreatora projekta "Nonićeva tiramola", a to je u prvom redu inicijator i glavna pokretačka snaga u autorskom timu Damir Medved, prihvaćen za sudjelovanje na izložbi od međunarodne ekipe selektora; a dodatno priznanje kreatorima projekta je i odluka selektora da se instalacija "Nonićeva tiramola" postavi u samom središtu grada, u Malom salonu na riječkom Korzu.

Stoga sve zainteresirane i ovim putem pozivamo da posjete zanimljivu izložbu "Antologije krijumčarenja" i razgledaju izložene radove, a posebno "Nonićevu tiramolu" Društva Bez granica.

Robert Zeneral

[jazbac]

Jedna zgodna pričica iz našeg kraja, a vezana uz kave i lov, a zabilježio ju je Ivo Jardas:
KAKO SU ZECI KAVU POJILI[size=150][/size]
Franina Jurašev počeo je na svojem posjedu na Lončevoj Griže sa exploatacijom kamena, prerađujući isti odmah u kameno-klesarske prpizvode (ukrase za prozore, vrata, stupove, kapitele, grla za šterne itd.) Posap je krenuo vrlo dobro budući da su obližnji gradovi Rijeka i Opatija vapili za tim proizvodima. Ubrzo je Franina došao do 20-tak zaposlenih, što kavadora, što klesara. Isto tako brzo kapala je i lova i naš se dojučerašnji kmet Franina Jurašev počeo što bi Halubajci rekli, "držat više na gospocku". Između ostalih statusnih simbola koje je morao usvojiti, Franina je postao i lovac. U to je vrijeme (druga polovica IXX st.) lov bio vrlo skup sport, a podrazumIjevao je osim opreme, dozvola i slično i ono što danas nazivamo "treće poluvrijeme", odnosno cijelonoćnja bančenja po gostionama uz bogatu trpezu koju je uz to trebalo i obilato zaliti. Ki noći gubi taj dan krati kažu ljudi, pa je tako i naš Franina počesto odsustvovao iz svoje kave, a gdje nema gospodara zna se... kola krenu nizbrdo. Kako je brzo posao procvao još je brže i propao, a naši ljudi poznati kao veliki rugjifci sačuvali su priču "Kako su zeci kavu pojili", a ja ju eto vama prenosim. Nadam se da ću jednog dana  prošetat do Lončeve griže i poslikat kavu ku su pojili zeci.

[jazbac]

ČA TI JE TA INTERNET DANASKA
komentirao je jučerašnje događaje moj tast, a ja bi  dodao i ovaj i njemu slični forumi. Možda ću vas malo razočarat, ali u ovoj priči su dodađaji i likovi stvarni, a imena izmišljena zbog zaštite identiteta nekih  osoba. A kako cijeloj pričijš nije kraj, ukoliko dobijem privolu štoriju ću zapisat sa stvarnim imenima.
Svojedobno sam  objavio 3 slike  hotela i pansiona čiji se je posljednji vlasnik priženio u obitelj moje žene i usput ispričao kratku pričicu o meni do tada poznatim činenicama.
Jučer ujutro dobio sam pp jednog novopečenog člana koji mi piše da je vidio moje slike te bi ukoliko nešto više znam o familiji L rad samnom porazgovarao. Odgovorio sam da su moja saznanja vrlo skromna, ali bože moj, evo ti broj telefona pa ti zovi... I eto ga oko podne. Vidim, slovenski mobitel. Nakon pred\avljanj/i telefonskog upoznavanja opet isto pitanje. Ja mu objašnjavam kakve ja veze imam sa tom obitelji, našto me A moli da li je moguć3da se vidimo jer, eto, nisu to baš  stvari o kojima se priča  telefonom. Ma može, kako ne, ali ja sam ipak u "nevoznom" stanju. Ma nije to problem, kaže A dolazim ja kod tebe. I eto njega u  popodnevnim satima. Da ga jebeš, nismo imuni na ocjenjivanje ljudi na osnovu izgleda ili bar onako.. prvi dojam...a bogami, fin gospodin, godinicu mlađi od mene, auto bembara da se smrzneš. Kurtoazni uvod u razgovor i onako pomalo neugodno oboje smo svjesni da A nije došao iz Nove Gorice da komentira moj gips na nozi i  koliko će trajat rehabilitacija.  Pređimo, dakle, na stvar... Znate, ja ne znam kako ćete vi reagirati na ono što ću vam reći, to možda nije ugodno, ne bih vas htio ni  na koji način povrijediti, započeo je A pomalo patetično. Ma samo ti pucaj, ča sad, ča je tu je.
Da li ste dobro poznavali J.L.-a? Ja kažem da ga znam tek iz priča jer je umro 3 godine prije nego smo  žena i ja započeli  našu  love story, ali moja žena ga je poznavala jako dobro. Dapače, u godinama kada nam je Italija bila El dorado, barba J.L.  sa svojom ženom bio  nam je sigurno utočište u mondenom talijanskom ljetovalištu u koje je doslio nakon tridesetak godina provedenih u Americi,  a kako je također preko Italije emigrirao nakon što su mu  opatijski drugovi objasnili da kuća, hotel i pansion više nisu njegovi već "naši". 
Znate, zapravo ne znate, ali sad ćete znat da sam ja njegov unuk ptozbori A i zašuti čekajući našu reakciju. Ja gledam u ženu, ipak to je njen rod. Iznenađena je, možda i lagano šokirana, ali što je tu je. Uostalom, ni iz džepa ni u džep, jedino...ono...ki bi bil rekal da je barba J.L. imel vanbraćčne dece, a on i žena, danas vitalna 92-godišnjakinja  nisu mogli nikad imat djece. Priča nam A svoju priču  o majci koja je rođena 1943. u Trstu, a začeta je  dok je  baka bila kuharica u hotelu u kojem je vlasnik, ali i šef kuhinje bio J.L.  Pokojna baka o tome nije htjela govorit  ni svoj kćeri, a kamo li malodobnom unuku. Stoga su saznanja A vrlo štura, tek zna ime, zna da je bio vlasnik istoimenog pansiona čije sam ja slike objavio, a on  pronašao na  internetu . I eto ga tu, da  pokuša  nešto saznat, da bar vidi sliku svog djeda kojeg nikad vidio nije. Zasučimo rukave, pljunimo u šake i slažimo kockice mozaika. Zovemo rođake i svi koji su u mogućnosti, ostavljaju poslove,  oblače se i dolijeću expressno nakon što su čuli o čemu se radi. Prvo saznanje: nije da se nije ništa znalo, znali su neki stariji jer je krajem 60-tih došla majka od A i rekla im da je ona nezakonita kćer J.L.-a i da ih moli za  njegov tel. broj. Stanje šoka bilo je takvo da su sazvali "kućni savjet"  na kojem je odlučeno da se ide na taktiku silenzio stampa. Pokojna nona uvjerila je svoju familiju da je najpametnije nemeješati se jer ....ki zna ka j ta ženska. Zna da je  J.L. va Merike pak njoj dolari diše. Mama od A pokušava i petnaestak godina kasnije doć do kontakta preko moje  punice. No, zavjet šiutnje još je na snazi. I eto treća sreća, tek je A uspio probiti blokadu i doći do kakvih-takvih saznanja za sad... jer slijedi nastavak priče slijedećeg vikenda kada A dolazi na 2 dana. Dočekat će ga fotografije nonota kojeg nije vidio još nikad, obići će kuće koje su bile vlasništvo njegovih predaka, a spavat će u hotelu  svog nonota.  U hoteklu u kojem je  njegova majka začeta.
Malo za kraj:
J.L. je  rođen u Opatiji 1912 . od oca Austrijanca i majke Čehinje, a koji su u  Opatiju došli početkom XX st. uložiti svoj popriličan imetak i usput ga i oploditi. Kupili su vilu na moru te izgradili hotel i pansion(kad završi priča doznat ćete i koji), a da su imali namjeru još se širiti  svjedoči i vlasništvo golemog zemljišta na zapadnoj strani Opatije  kojeg su također drugovi prisvojili. J.L. je živio život nešto između vrijednog nasljednika hotelskog imperija i opatijskog bonvivana, a jedna od onih koje su na takvog švirlića pale bila je i mama našeg novog rođaka A.  Prvi problemi javljaju se dolaskom njemačke vojske kada definitivno prestaje svaki oblik turizma osim vojnog u Opatiji. J.L. ima problema sa Njemcima, kakvih konkretno još ne znam, ali definitivno najveći problemi započinju sa dolaskom "osloboditelja". Kao pripadnik mrske kapitalističke klase J.L. završava u Via Romi.  Mlada matujska frizerka M.V. organizira svjedoke koji će drugove uvjeriti da J.L. nije dejstvovao ni na koji način protiv naroda. Dapače, pomagao im je jer se osjećao Opatijcem. I nađen je kompromis: mi tebi, druže, slobodu, a ti nama eto ga na tuteka potpiši da ti nama za par lira sve ovo tvoje prodaješ. I prodo je tako crni sin J.L. svoje imanje u bescjenje,  odveo svoju dragu M.V. na Volosko pred oltar sv. Ane i briši preko. Najprije 4 godine u talijansku Cortinu gdje se zaposlio  kod obiteljskih prijatelja kao kuhar, a njegova draga  kao frizerka. Nakon toga sele preko bare, posjeduju restoran i frizeraj, odlaze u mirovinu i sele nazad "doma", blzu Opatije, a dovoljno d/eko od komunista, u Lido di Jesolo gdje gospođa M.L. i danas živi i to vrlo uspješno prkoseći svojim 92 na plećima čuvajući uspomenu na 12 godina starijeg supruga koji nsas je napustio 1981. u 69.-toj godini. Djece nisu imali, tj. ona ih nije imala, a kako smo sinoć u kasne sate doznali posredstvom naše rimske veze on  je osim mame od A imao i nezakonitog sina. Tragamo za njim na osnovu nekih saznanja, pa će možda naš novi rođak doznati za jos ponekog  srodnika.
Dakle....što reć....sapunica ide dalje......

[zokxy]

Jazbac

Nemam riječi. Lijepo.

[elvis]

Da li ste dobro poznavali J.L.-a? Ja kažem da ga znam tek iz priča jer je umro 3 godine prije nego smo  žena i ja započeli  našu  love story, ali moja žena ga je poznavala jako dobro. Dapače, u godinama kada nam je Italija bila El dorado, barba J.L.  sa svojom ženom bio  nam je sigurno utočište u mondenom talijanskom ljetovalištu

Ti ga znaš samo iz priča ali bio vam je "utočište" zajedno sa ženom? 

, obići će kuće koje su bile vlasništvo njegovih predaka, a spavat će u hotelu  svog nonota. 

Je li denacionalizacija završena? 

definitivno najveći problemi započinju sa dolaskom "osloboditelja". Kao pripadnik mrske kapitalističke klase J.L. završava u Via Romi.  Mlada matujska frizerka M.V. organizira svjedoke koji će drugove uvjeriti da J.L. nije dejstvovao ni na koji način protiv naroda. Dapače, pomagao im je jer se osjećao Opatijcem. I nađen je kompromis: mi tebi, druže, slobodu, a ti nama eto ga na tuteka potpiši da ti nama za par lira sve ovo tvoje prodaješ.

I što su drugovi napravili s njegovom imovinom? Možda potjerali radnike u prijevremenu mirovini ili na burzu,  uništili hotel i prodali ga za zemljište i  stavili novac u svoj džep ?
Ili pokrenuli "proizvodnju", tj zaposlili Opatijace i Matuljce, "dali" im posao s kojim su mogli hraniti obitelji, besplatno školovanje (mi va Kastve smo imali i besplatne udžbenike) i besplatno zdravstvo, a viškove ulagali ili nazad u firmu ili u trinaeste plaće a ne u Bently kao npr ne-drug Kerum? Uz sve anomalije nije sve bilo tako crno, barem ne za većinu.

[jazbac]

Da li ste dobro poznavali J.L.-a? Ja kažem da ga znam tek iz priča jer je umro 3 godine prije nego smo  žena i ja započeli  našu  love story, ali moja žena ga je poznavala jako dobro. Dapače, u godinama kada nam je Italija bila El dorado, barba J.L.  sa svojom ženom bio  nam je sigurno utočište u mondenom talijanskom ljetovalištu

Ti ga znaš samo iz priča ali bio vam je "utočište" zajedno sa ženom? 

, obići će kuće koje su bile vlasništvo njegovih predaka, a spavat će u hotelu  svog nonota. 

Je li denacionalizacija završena? 

definitivno najveći problemi započinju sa dolaskom "osloboditelja". Kao pripadnik mrske kapitalističke klase J.L. završava u Via Romi.  Mlada matujska frizerka M.V. organizira svjedoke koji će drugove uvjeriti da J.L. nije dejstvovao ni na koji način protiv naroda. Dapače, pomagao im je jer se osjećao Opatijcem. I nađen je kompromis: mi tebi, druže, slobodu, a ti nama eto ga na tuteka potpiši da ti nama za par lira sve ovo tvoje prodaješ.

I što su drugovi napravili s njegovom imovinom? Možda potjerali radnike u prijevremenu mirovini ili na burzu,  uništili hotel i prodali ga za zemljište i  stavili novac u svoj džep ?
Ili pokrenuli "proizvodnju", tj zaposlili Opatijace i Matuljce, "dali" im posao s kojim su mogli hraniti obitelji, besplatno školovanje (mi va Kastve smo imali i besplatne udžbenike) i besplatno zdravstvo, a viškove ulagali ili nazad u firmu ili u trinaeste plaće a ne u Bently kao npr ne-drug Kerum? Uz sve anomalije nije sve bilo tako crno, barem ne za većinu.

Nespretno sam se izrazio, utočište se odnosi na familiju moje žene, a ja tamo nisam bio. Igrom slučaja moja djeca jesu,  ali ja nisam.
Što se denacionalizacije tiče nisam te baš shvatio
a oko zadnjih zaključaka bolje mi je ne polemizirat jer za mene je to bila i ostat će zauvijek najobičnija pljačka jer ono što je moje ili tvoje ne može preko noći postat naše pa da ga j...š. Isto tako i obratno' ono što je 50 godina bilo naše postalo je Gucićevo, Kutlino, Todorićevo i kako se sve te lopine zovu

[elvis]

Što se denacionalizacije tiče nisam te baš shvatio

Mislim da je jasnije da jasnije ne može biti, kao da je isti razlog možda bio i djelom "silenzio štampa" kada su prvi puta pokušali komunicirati, jednom rječju - nasljedstvo

a oko zadnjih zaključaka bolje mi je ne polemizirat jer za mene je to bila i ostat će zauvijek najobičnija pljačka jer ono što je moje ili tvoje ne može preko noći postat naše pa da ga j...š. Isto tako i obratno' ono što je 50 godina bilo naše postalo je Gucićevo, Kutlino, Todorićevo i kako se sve te lopine zovu

Ili što bi Rojs rekao - Tko je jamio, jamio.

[ilirija]

Morskim tramvajem od plaže do plaže

Nije teško naslutiti, s onim drugim, standardnim, kopnenim tramvajem nije imao gotovo nikakve veze. Možda je i bolje što je tako, tragom podatka da se uličnog tramvaja Rijeka nekako olako riješila ranih pedesetih, a takvu sudbu, i sve ostalo što ide u paketu s njom, ne treba poželjeti nikomu, pa ni prometnom stroju. Reklo bi se, ni med tramvajima ni pravice: kopneni je imao obvezu razvoziti Riječane tijekom cijele godine, zbog čega je prizivao uobičajene asocijacije i sam bio smatran uobičajenim, dok je morski tramvaj to isto činio ljeti, povezujući točke uz gradsku obalu, zbog čega se uz njega povezivalo posebnije i poželjnije asocijacije, one na dokolicu, opuštanje, radost…

Ipak, netko zločest kazao bi kako je pravda spora, ali dostižna: danas su oba tramvaja podjednako spomen pusti. Riječani se već poodavno ne voze niti jednim. Štoviše, skupljači starih razglednica uzimaju primjerke s motivima nestaloga riječkoga uličnog tramvaja u ruke s veseljem, kao da im je u šake pala rijetka lovina, dok na pitanje o morskom tramvaju sliježu ramenima, čudeći se što li je to. Kolo sreće uokoli vrtjeti se ne prestaje…

Što zbog osjećaja pravednosti, što zbog činjenice da je ljetno doba, red je prisjetiti se onoga koji smo uspješnije zaboravili.

Što je to morski tramvaj? Posljednjih dana srpnja 1959. godine, Riječani koji su se sjatili na plažama bili su svjedoci nesvakidašnjeg prizora: promičućeg brodića sa 60 putnika koji je hitao na relaciji Rijeka – Martinšćica – Žurkovo – Urinj i obratno. Brodić je imao ulogu povezati uskuhale Riječane s točkama za rashlađivanje na području Kostrene, odnosno pojačati riječke veze s kostrenskim kupalištima da bi smanjio gužvu u autobusnom prometu, posebno neugodnu za ljetnih vrućina, te istovremeno poslužio kao udobna i brza veza stanovnika Kostrene s Rijekom. Netko ga je nazvao morski tramvaj. Moguće je da se to dogodilo u redovima njegovih organizatora, gradskog Turističkog društva i poduzeća Kvarner-express.

Da bi se na polaznoj točki, a riječ je o pristaništu na ušću Rječine, dobilo više prostora za ulazak i izlazak brodskih putnika, valjalo je s toga dijela obale maknuti naslaganu drvenu građu, koja se tu nalazila kao teret prevožen kroz riječku luku. Brodić je kretao na četiri vožnje dnevno u oba smjera, u jednom smjeru plovidba je trajala 40 minuta.

Kako su Riječani i Kostrenjani reagirali na pojavu morskog tramvaja? Prvog dana njegove plovidbe, posljednje subote u srpnju, brodić je vozio na predviđenoj relaciji gotovo prazan. Bit će da se informacija o toj prijevoznoj ljetnoj novosti tek trebala proširiti u javnosti. No, već drugog dana, u nedjelju, stvari su stajale bitno drukčije: brod je bio napunjen više nego pristojno, u pojedinim vožnjama prevozilo se i po 70 putnika. Vjerojatno su tomu pogodovale cijene vožnje. Za vožnju od ušća Rječine do Martinšćice valjalo je platiti 20 dinara, do Žurkova 30, a do Urinja 40 dinara. Vozni red je predviđao polazak s pristaništa u 8.30, u 10, u 13 i u 14.40 sati (radnim danom), te u 7, u 10, u 13 i u 19 sati (nedjeljom i praznicima).

Dobra iskustva stečena toga ljeta potaknula su sljedeće godine izgradnju manjeg broda specijalno za tu namjenu. Sredinom kolovoza 1960. u brodogradilištu Kantrida završena je izgradnja drvenog broda Grčevo, otvorenog tipa, za prijevoz 80 do stotinu putnika, dužine 17,5 metara i s gazom od jednog metra, te s kabinom za četiri člana posade. Brod je isprva opremljen dizelskim motorom Tvornice Torpedo od 60 konjskih snaga, koji se planiralo uskoro zamijeniti dizelskim motorom od 160-200 konjskih snaga. Korisnik broda bilo je izletište Martinšćica, u to doba omiljeno riječko kupalište. Štoviše, isto brodogradilište imalo je u planu izgraditi do kraja godine još dva takva broda za prijevoz kupača i ostalih putnika do plaža u blizini Rijeke. Red vožnje predvidio je prvu vožnju, s putničke obale u riječkoj luci, u 8.30 sati, a posljednja je kretala iz Martinšćice prema Rijeci u 23 sata. Grčevo je krenulo na prvi zadatak 16. kolovoza, a u prvih deset dana plovidbe, brodić je prevezao više od pet tisuća putnika. Tijekom dana, kretao je pet puta prema Martinšćici i Žurkovu, čemu valja dodati izvanredne plovidbe tri puta tjedno. Na mjestima pristajanja istaknute su table s voznim redom.

Brod je tom relacijom plovio do 1. listopada, kada završava sezona kupanja, nakon čega je dobio zadatak ploviti na kraćim izletničkim turama. Zima mu donosi zadaću prijevoza tereta, smatralo se da je najpraktičniji za lokalni prijevoz drva i vina. U planu je bio i prijevoz zainteresiranih za nogometne utakmice, do stadiona na Kantridi. Grčevo je sljedeće godine dobilo društvo u prijevozu Riječana na morske plaže u obliku novog broda Žurkovo. Također načinjen u brodogradilištu Kantrida, brodić je mogao primiti 150 putnika. Oba su krenula prema plažama 15. lipnja. Pored razvoženja kupača, uprava izletišta Martinšćica odlučila je koristiti te brodove za večernje šetnje morem (polazak iz Martinšćice u 20.30 sati, povratak nešto poslije ponoći), te za izlete domaćih ljudi i turista put Opatije i Malinske.

Do kada je vozio morski tramvaj? Trenutak koji je preokrenuo njegovu sudbinu stigao je odlukom o izgradnji Brodogradilišta Viktor Lenac u Martinšćici, čime su otplovili u povijest i tamošnje omiljeno riječko kupalište i popularni morski tramvaj. Istina, termin morski tramvaj se pojavljivao u optjecaju i dalje, npr. godine 1968., kada je početkom srpnja pokrenuta veza manjim brodom između Opatije i Mošćeničke Drage. Brodić Brza, u vlasništvu Generalturista, mogao je primiti 50 putnika, a ubrzo je red vožnje uključio pristajanja u Rijeci, Lovranu i Medveji. No, ni to nije potrajalo…   

Velid Đekić, http://www.mojarijeka.hr/kolumne/morskim-tramvajem-od-plaze-do-plaze/

[elvis]

Uz ovu fotografiju ide i doljnja priča 



Zbornik Kastavštine  I  1978

Sava Matetić-Lučić Ronjgova

Dan oslobođenja Kastavštine, 3. svibnja 1945. godine, negdje oko podneva.

   U selu Trinajstići bila sam s Ivankom Širola kada je došao Slaven Blečić, veseo, uzbuđen, i reče: “S našim drugovima bili smo u Kastvu na Srezu, preuzeli smo arhivu i sve ostalo. Nema više njemačke vlasti. Treba da odmah dođu naši iz NOO-a preuzeti vlast.”

   Istina, još se pucalo, jer je bilo rastresene švapske vojske, koje je njihova Komanda prepustila same sebi. Oko sela Jurčići i Kastva bilo ih je desetak, a jedan je stalno pucao sa crkvenog tornja Sv. Jelene.
   Partizani s druge strane uporno pucaju, tuku Kastav bacačima. Moramo nešto poduzeti, kažem Ivanki, inače će naši razoriti Kastav; oni ne znaju za ovo što je Slavan nama rekao, da više nema švapske vlasti.
  Pođimo  nas dvije, probit ćemo se kroz taj front, naći partizane i zaustaviti paljbu na Kastav. Tako smo krenule od Trinajstića, preko Spičićeva Kala, zaobilaznim putem ispod Kastva, iza Jurčića pa po “umejcima” oko sela Bani, prema selu Brnasi, pretpostavljajući da moraju tu negdje  biti borbene  jedinice partizana koje tuku Kastav. Usput smo nabrale malo sparoge za opravdanje, ako ne naiđemo na naše. Kad smo došli  na cestu, uz sam rub ceste, vidimo deset velikih pisaćih strojeva, lijepih, poredanih jedan do drugog, ali po svakom je kundakom udareno da ne budu za uporabu. Vjerojatno su to Švabe napravili od bijesa da ne ostanu partizanima. Na cesti smo zastale i pogledale te strojeve. Žao nam je bilo - trebat će - rekla smo jeadn drugoj. Tada smo opazili da jedan vojnik ide iz pravca Brnasi. Preskočimo preko  gromače Ivanka se malo udalji, jer nsimo bile sigurne tko je, a ja se sagnem i čekam ga uz gromaču. Kad je došao bliže, dignem se sa šparogama u ruci i pogledam ga. Na to on upita: “Što vi, drugarice, tu radite?” Bilo mu je čudno, front je tu, putem nije nikoga sreo. Čim je tako pitao bilo nam je lakše. Jer tada je bilo  svakojakih uniformi. Odgovorile smo da tražimo partizansku komandu. On kaže: “Ne može!” “Čujete da se puca, oni su tamo!” Mi njemu objašnjavamo da baš zbog toga tražimo Komandanta kako bi spriječili daljnju paljbu jer Švaba više nema. Pokazale smo i legitimaciju, odnosno propusnicu, koje smo prethodno napravile s pečatom Kotarskog NOO-a Kastav.
     Kad se uvjerio da imamo i dokument. reče: “Idite sa mnom!” Približavamo se vrhu Ranjevca, vidimo brda municije i bacače. Od žestoke paljbe ništa se ne čuje. Sve je upereno prema Lastvu. Na raskrsnici kod Žegotovog križa, uz bacač je komandant i pali prema Kastvu. Viknem: “Nemojte pucati drugovi! Nema više Švaba! Naši su od jutros u Kastvu. Njemačke vlasti su pobjegle”. Na to će komandant povišenim tonom: “A koji vrag to onda puca iz tornja?” Mi dvije objašnjavamo, da su to samo pojedinci, glavnine više nema, a mi smo došle s one strane Kastva, ni tamo ih nema. Tada povjeruje i naredi četi izviđača: “Naprijed!” I mi dvije za njima prema Martinčiću. Prije Martinčića, četa - izvidnica - naišla je na jednog njemačkog oficira na biciklu, valjda je i on krenuo u izvide i tu našao smrt, a naši su produžili za Kastav.
Mi smo nastavile cestom do Josipa Martinčića. Izgrdila sam ga zašto nije izvjesio našu zastavu kada je vidio da prolaze partizani pokraj njegove kuće. Jospi kaže: ”Kako sam mogao izvjesiti zastavu, kada mi File iz Kastva javlja, da ima stalno Švaba u Kastvu, a eto i sada je na biciklu prošao jedan”. Ali taj je ubijen, rekoh. vidio si naše, prošli su za Kastav. Tamo je nastalo zatišje. Drugi partizani dolaze iza nas. Sada izvjesi našu zastavu, a nas dvije idemo po drugove iz kotarskog NOO-a u Lužinu, da se presele u Kastav.

Krenemo, žurimo se, jer to je bio najveći najuzbudljiviji događaj. Misli su nam bile već u “Lužini” - Jardasi, ali nemamo krila. Hitno je! Partizane treba dočekati u Kastvu. Misleći već o novim zadacima brzamo glavnom cestom prema selu Jardasi, a iz one šumice bliz “Antiše” izađe Švabo s kacigom na glavi i puškom u ruci i stoji uz samu cestu pušeći ljutito. Ugledali smo ga tek kad smo bile pored njega. Ivanka se malo tgrne, ali ja ne dam ni koraka brže pa štogod bude. Mene su trnci isto prošli, jer smo pretpostavljale,da nas je malo prije mogao vidjeti, kada smo s partizanima išle po vrhu “Ranjevca”. A sad mu je zadnja šansa da nas ubije. Ne smijemo se okretati, niti bježati, to je moje pravilo bilo čitavog rata pa i sada. Kada smo se malo udaljile, spopadne me bojazan i dobacim Ivanki: Tko zna koliko ih još ima u ovoj šumi oko Kastva, a mi rekosmo da Švaba nema više - sada smo tek vraga napravile! Idući dalje po cesti, vidimo ispod ceste leži mrtav Nijemac pa malo dalje opet jedan. Sad smo bile još sigurnije da im je to kraj. Tada sam bila i ja mirnija i obje smo se radovle, što nam je akcija uspjela u potpunosti i bez žrtava.
Kod sela Jardasi već su nas dočekali drugovi iz NOO-a Miro SRok i drugi. Iz tog sela su gledali kako partizani pucaju prema Kastvu, a iz Kastva se čuje vrlo slab otpor pa su se pripremali za preuzimanje, odnosno primanje vlasti, konačno u legalnosti, u oslobođenoj Kastavštini. Svi zajedno krenuli smo, veselo, sa zastavom, prema selu Dovičići, put glavne ceste za Kastav, pjevajući partizanske pjesme.

[milić]

Hvala na priči elvis. Mi Kastavci!!!