Autor Tema: Povijesne priče i dogodovštine  (Posjeta: 135630 vremena)

0 Članova i 3 Gostiju pregledava ovu temu.

Offline jazbac

  • Full Member
  • ***
  • Datum registracije: Ožu 2012
  • Postova: 1.113
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #195 u: 27.11.2013., 10:12:13 »
Hvala na priči elvis. Mi Kastavci!!! :palacgore
Kastaffci z dva f kako buffet :lol3

Offline milić

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Tra 2012
  • Postova: 11.609
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #196 u: 27.11.2013., 12:15:19 »
Ova ti je dobra  :lol3. Znači da kava / kamenolom / ni kava leh kaffa. Minas z  Etiopije.
A ni kava ni kava leh kafe :lol3
Neću više aš ćemo znemet ovi nečakavci.
A i sadahna san se spametil da elvis ni Kastavac.
Prošeći se z manun okolo Trsata.

Offline elvis

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 10.602
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #197 u: 27.11.2013., 13:14:24 »
A i sadahna san se spametil da elvis ni Kastavac.

A od kada to?  :hmm

Offline milić

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Tra 2012
  • Postova: 11.609
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #198 u: 27.11.2013., 14:11:51 »
elvise Kastavac je puno širi pojam od stanovnika Kastva. Za njih Kastavci , što je naziv za stanovnike Kastavštine ili Kastafšćine, kažu Grajani .
Drugim riječima i Marčejci, Saršonci, Studenjci, Klanjci... ma što oni mislili o tome , su stanovnici Kastavštine i zato su Kastavci. :pop
Nadam se da razumiješ da pozivam na masovnost - tj ako ni Kastavci ne reagiraju  onda stvarno ne znam tko će.

Povijesno si u pravu:

"Kastafšćina se zove vas on kraj, ki j’ nekada spadal pod kastafsku pravicu. To će reć pod kastafsku kapitaniju, sučiju i pod kastafski komun ale općinu. To j’ kraj, reduć od reškega jardina pul more pasat Preluk blizu Voloskega. Onput kuntro Leprincu pak po gore Lisine nad Brgud. O’ tamo mej Škalnicu i Lipu na Lisac, pak prek Pake i Gumanca do Police. Tamo se vrne va Trstenik. Ontrat gre kunfin po gore nad Studenu i na Zvir. Napred gre z vodun Rečinun na reški kunfin."

Ali nađi mi danas nekega iz Lisine, Brguda, Lipe, Škalnice, Studene da se smatra Kastafcem. Ne znan kako su se nekada judi z Svetega Mateja i Marčelji "identificirali" ali danas se eventualno smatraju Halubajcima, Kastafcima sigurno ne. Danas su Kastafci oni koji su unutar granica Grada Kastva. Marčelji su "pod" Viškovom i zadnjeh pedeset let nimaju (skoro) nikave veze s Kastvun.


A što se tiče masovnosti - nemojmo se zavaravat, ne bi se ni ovi pobunili da im nije zasmrdilo, pa se tako neće (po)buniti ni ostatak Kastafštine dok i nijma samima ne zasmrdi.

Iz ovoga sam, onda, zaključio da se ne osjećaš Kastavac. Sad kad čitam nisi baš eksplicitno to rekao , ali...?
Prošeći se z manun okolo Trsata.

Offline elvis

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 10.602
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #199 u: 27.11.2013., 22:35:52 »
Iz ovoga sam, onda, zaključio da se ne osjećaš Kastavac. Sad kad čitam nisi baš eksplicitno to rekao , ali...?

Ma to je bilo samo moje konstatiranje činjenice da stanovnice gomile mjesta koja su nekad spadala pod Kastav, danas nemaju nikakav osjećaj pripadnosti prema istom.

Konkretno ja sam baš iz onog sela u koje su se naše drugarice uputile po članove NOO-a  :palacgore, ali i tamo se dosta toga promijenilo. Znam barem dva klinca koja su umjesto u Kastav, kamo pripadaju po mjestu stanovanja, išli u Viškovo u  školu.
Oni bi po mjestu stanovanja trebali biti Kastavci, ali sumnjam da su to po osjećaju, vjerojatno se osjećaju Viškovcima - ne vjerujem ni da se osjećaju Halubajcima.

Život ide dalje.   :301

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #200 u: 28.11.2013., 20:42:00 »
Kamo sreće da neznam ruski! Priča iz Sušaka 1923.



Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #201 u: 28.11.2013., 20:58:52 »
Ajd da vas vidim! Čik ...


Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #202 u: 12.01.2014., 12:33:53 »
Kvarnerska je pokrajina, osobito planinsko područje Učke i Ćićarije bilo poprištem borbe švercera i financijske policije! Naime, naredbom br. 1187 Italija je 24. rujna 1931. godine, tj. u jeku velike svjetske ekonomske krize, uvela porez od 15% na promet benzinom. Talijanski ministar financija tim je povodom objavio da su poreza na promet benzinom oslobođeni automobilisti u Slobodnoj zoni Kvarnera (La zona franca del Carnaro - Die zollfreie Carnaro-Zone) radi unapređenja turizma! (Podsjećamo! Od 18. ožujka 1930. Kvarnerska pokrajina postala je bescarinska zona.) Na tom području sva roba široke potrošnje kupovala se znatno jeftinije, a cijene u hotelima i restoranima bile su niže nego u ostalim krajevima Italije. To je učinjeno da bi se lakše izdržala konkurencija susjedne Kraljevine Jugoslavije. Talijansko ministarstvo financija donijelo je 1933. godine odluku prema kojoj su motorizirani turisti u Slobodnoj zoni Kvarnera mogli natočiti samo 25 litara benzina bez plaćanja poreza na promet. Sve što se kupilo iznad spomenutog limita podlijegalo je plaćanju poreza na promet i carine na granici. S obzirom da su cijene benzina u europskim metropolama 1937. godine jako varirale (London 1,42, Beč 2,16, Milano 2,23, Rijeka 1,74(!!!), Zagreb 3,58 talijanskih lira), time se otvorio prostor za unosan posao. Starim pastirskim stazama i gorskim putevima Učke i Ćićarije stvorena je ruta za šverc svega i svačega. To je dovelo brojne pripadnike financijske straže u nastojanju da spriječe ilegalnu trgovinu. Suvremenici spominju da ih je bilo u tri kordona; više negoli na državnoj granici prema Kraljevini Jugoslaviji. U tu svrhu podignuta je i vojarna financijske straže na Poklonu. (sa ReFa by Saša Dmitrović)

 :palacgore
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Riječka priča o domoljublju i vječnosti
« Odgovori #203 u: 12.01.2014., 15:19:18 »
Nikad je velika rupa

Najprije je Rijeku od nepoznatog gospodina zauvijek u vlasništvo dobio patrijarh u Akvileji. Slovenci kažu oglejski, a Hrvati oglajski.
Oglajski je patrijarh dao zatim Rijeku na upravljanje gospodi Devinskima. Valjda su bila jako dobra. No, ona su nešto krivo shvatila, jer su u slijedećoj generaciji, ili u onoj koja joj je uslijedila, počeli smatrati da je Rijeka njihova. Ako i ne oduvijek, a ono zauvijek.
To je pak trajalo puno godina, do 1400., kad su Devinska gospoda izvoljela izumrijeti, pa su Rijeku naslijedila gospoda Walsee. To je odmah bilo zauvijek.
Ali, da se ne zamaramo prepričavanjem povijesti, uzmimo, poput knjigovođe, pisaljku u desnicu i počnimo. Računica je sasvim prosta:

Rijeka u vlasti:
0           Nepoznatog gospodina (oduvijek?   predbilančno stanje)   ? godina
1.       Oglajskog patrijarha (zauvijek)                                           cca. 100 godina
2.      Devinske gospode do 1400. (zauvijek)                                   cca. 100 godina
3.       Gospode Walsee do 1483. (zauvijek)                                            83 godine
4.      Kuće Habsburg do 1522. (zauvijek)                                                    39 godina
5.       Među kranjskim staležima do cca. 1560. (zauvijek)                    38 godina
6.       Samo pod carskim kapetanom do 1723. (zauvijek)                          163 godine
7.       Pod Unutrašnjom Austrijom do 1747. (zauvijek)                            24 godine
8.       Poglavarsko namjesništvo do 1753. (zauvijek)                              6 godina
9.       Trgovinska pokrajina (Komerzassessorium) do 1772. (zauvijek)    19 godina
10.       Doba premišljanja do 1776. (provizorij)                                              4 godine
11.      U Hrvatskoj do 1779. (zauvijek)                                                      3 godine
12.       U Ugarskoj   gubernij do 1787. (zauvijek)                                      8 godina
13.       U Ugarskom primorju do 1809. (zauvijek)                                    22 godine
14.      Pod Napoleonom do 1813. (zauvijek?)                                              4 godine
15.      Dio Austrijskog primorja do 1822. (provizorij)                                      9 godina
16.       U Ugarskoj   gubernij do 1848. (zauvijek)                                    26 godina
17.       U Hrvatskoj do 1850. (provizorij)                                                      2 godine
18.      Riječka županija u Hrvatskoj (zauvijek) do 1870.                            20 godina
19.       U Ugarskoj   gubernij do 30. 10. 1918. (zauvijek)                            48 godina
20.       U Hrvatskoj do 17. 11. 1918. (zauvijek)                                            19 dana
21.       Pod savezničkom okupacijom do 12. 9. 1919. (provizorij)          302 dana
22.       D'Annunzio i Regencija do 3. 1. 1921. (zauvijek)                              1,5 godina
23.       država do 3. 3. 1922. (zauvijek)                                                      1 godina
24.       Provizoriji do aneksije Italiji 22. 2. 1924.                                              2 godine
25.      U Italiji do 15. 9. 1947. (zauvijek)                                                    23 godine
26.      U NR/SR Hrvatskoj u FNRJ/SFRJ do 30. 5. 1990. (zauvijek)            43 godine

Svega, dakle, 789 godina i 7 mjeseci podijeljeno u 26 perioda. Prosječno je to malo, sasvim malo, više od 30 godina. Eternite fiumana.

Za one kojima, zornosti radi, ponekad treba štogod i nacrtati, slijedi priča o domoljublju i vječnosti.

Bila dakle, jednoč, dva znanca, dva Fiumana, dva sina domoljubna. Prvi, Hrvat rodom, dušom i tijelom, imenom Artur Blühweiss, bijaše trgovac. Drugi sinak, pak, Talijan, zanimanja nepoznata, zvao se Pincherle.
I prohtje se tako sudbi, te posjedne oba u isti lokal, u isto društvo. A bilo to u teško doba, sredinom 1919. godine, kad su u Rijeci bili saveznici da donesu mir, a samo su statirali u sukobima, dok se na mirovnoj konferenciji u Parizu ništa, baš ništa određeno, o statusu grada nije znalo, pa nije čudo da je i u ovom društvu na tapetu bila politika i sadašnja skroz naskroz zamršena situacija.
Riječ po riječ, a svak ne da na svoju, pade i opklada: bude li Rijeka, u vidu konačnog rješenja, vraćena u zagrljaj majčici domovini Kraljevini Italiji, to će Blühweiss štetovati ne samo u duši i rodoljubnu mu osjećaju, no i pošteno isplatiti Pincherleu 10.000 kruna. U slučaju, pak, da Rijeka napokon nađe spokoja u majčinskom zagrljaju Kraljevine SHS ili kojom hirovitom igrom sudbe postane samostalna država ili u ma kojem drugom budi slučaju, izim pripojenja Kraljevini Italiji, Pincherle će Blühweissu isplatiti 20.000 kruna. I, budući su oba bila izdancima roda uljuđena, rečeno i zapisaše, potpisaše i na svjedoke se pozvaše.
I ništa. Minu pola desetljeća, a riječki problem sve jednako još uzbuđuje svijet. Prvo dođe D'Annunzio s arditima i Riječkom legijom, proglasi ne jednom aneksiju Italiji, pa Regenciju, pa ga snađe Krvavi Božić. Zatim se dočeka i konstituanta, Zanella, pa puč, pa 'mali spasitelji'. Na koncu sve svrši aneksijom Italiji. To bi u veljači ljeta 1924. A od naših kladilaca ni traga ni glasa. Prođu još četiri ljeta dok Pincherle ne zaključi da je ovo rješenje ipak konačno i zauvijek, da je pobijedio, pa je stoga došlo doba da opkladu i naplati.
Kad nije išlo lijepim, on podigne tužbu. U odgovoru na optužni zahtjev iz Blühweissa progovara Pitija: koliko se on sjeća, nisu se ozbiljno ni kladili, a da i jesu, to ionako ne bi vrijedilo po zakonu, jer je zabranjeno, a kad bi i vrijedilo, on bi ionako pobijedio, jer je riječko pitanje konačno riješeno potpisom Rapalskog ugovora, čime je Rijeka postala samostalna država, baš kako je on i tvrdio. Ono što je uslijedilo, bilo je iza konačnog.
Pravnici parnicu jedva dočekali: za njih je ovakva stvar prava poslastica, prilika da razbistre opću pravnu teoriju i pravne norme, te da obnove poznavanje sudske prakse. Nisu se bavili takvom banalnošću kao što je utvrđivanje je li tko u pravu. Ne, u prvoj instanci raspravljalo se o tome je li opklada vrst ugovora i kakvog, je li to zabranjeno ili ne po ex ugarskim ili sadašnjim talijanskim zakonima, u kojem obliku, kad je i tko već o tome sudio i slično. I kad su sve dobrano zamijesili, Pincherle izgubio, a da nije saznao niti je li po mišljenju suda opkladu dobio ili ne.
Ovo ga je dobrano razbjesnilo. Zato uzme papir i napisa žalbu. U njoj mu se zadesi i ključno pitanje: je l' istina da je Italija anektirala Rijeku i ne liči li to sudu, možda, na konačno rješenje muka napaćena grada te, shodno tome, nije li on ipak tu opkladu dobio?
Normalno, što da mu sud na ovo odgovori? Nije, valjda mogao reći: "Ma, ne, nije! Ovo je tek djelić vječnosti, a konačna rješenja ne postoje." Daj, budimo ozbiljni.
Sad Blühweiss izgubi. Pa se žali, pa opet izgubi, pa se žali, pa ... I u tome prođe deset godina, a parnica 1938. dospije na Corte di Cassazione   Vrhovni sud.
U odgovoru na isto Pincherleovo pitanje, a taj je vrlo brzo shvatio da pitanje djeluje razorno na pravnička mudrovanja i marljivo ga je postavljao svima i svakom, u odgovoru, dakle, na to pitanje, vrhovni je sudac Vrhovnog suda, ne budi lijen, ispisao na osam gusto tipkanih stranica traktat o tome zašto je aneksija Rijeke zauvijek Kraljevini Italiji jedino pravedno, jedino moguće i jedino konačno rješenje. Dato in citta nostra di Roma, li 12 agosto 1940   XIX.
Priča je gotova. Što će vam pouka?
A zašto Vam pričam općepoznate stvari? Što ja znam?! Želim Vam samo reći da je šteta što Blühweiss nije bio dalekovidniji i nije vidio što se sprema ili što nije imao advokata s malo više povijesna njuha, pa da otegnu tu parnicu još koju godinicu. Ne bi tada obrazloženje bilo na osam gusto kucanih stranica, a i presuda bi, u sudaru s gorkom povijesnom zbiljom jamačno drugačije glasila.
Jer, 3. svibnja 1945. godine Rijeka je, baš kao što se Blühweiss kladio, nakon višestoljetna ropstva u pod tuđinskom čizmom, vraćena u krilo majčice domovine. Demokratske federativne Jugoslavije. I Hrvatske, jasno.
Vraćena definitivno. Na vjeki vjekov. Zauvijek.
Mislim, a što je to prema vječnosti?

Nenad LaBUS
28. 4. 1992. 01:50
11. 10. 1992.
« Zadnja izmjena: 12.01.2014., 17:09:41 od zokxy »
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline Rijeka

  • Global Moderator
  • Sr. Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 3.379
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #204 u: 13.01.2014., 21:04:15 »
Iz knjige Žurkovanska sjećanja, Orfeo Tićac  :knjizevnost

...
Posebno je zanimljivo zabilježiti boravak jedne skupine mladih Nijemaca pred sam početak rata. Krajem ljeta 1938. godine u Malu kavu stigla je skupina od devet mladića u posebna dva automobila, zapravo zatvorenim kamionima. Sve su to bili atletski razvijeni mladići, pravi sportski tipovi, kratko podšišani, izgledom podsjećajući na tadašnje članova hitlerjugenda. Uz odobrenje općinskih vlasti, podigli su kamp. Službeno su bili prijavljeni kao znanstveno-istraživačka grupa za istraživanje morskoga dna i flore, za potrebe nekoga instituta u Munchenu. Na dnu kave, zaštićeni od radoznalih pogleda, podigli su četiri veća šatora koji su se već na prvi pogled razlikovali od šatorčića kampista koji su do tada dolazili u Kostrenu. Imali su agregat za struju, na otvorenome malu kuhinjicu, a za spavanje vreće. Odmah po dolasku, nakon uređenja logora, pristupili su sklapanju četiriju gumenih kajaka kakvih se do tada u Žurkovu nije vidjelo. Osim vesala, svaki je kajak imao mali izvanbrodski motor. U kamionu su imali više većih i manjih posuda, boca, epruveta i kontejnera koje bi ukrcavali u kajake kada bi išli na zadatak. Bili su obučeni u gumena odijela, a sa sobom bi nosili svakojaku opremu od maski i dihalica za zrak, do raznih vrsta manjih mreža, sakova, harpuna i noževa.

Sam je logor bio vojnički organiziran. Ustajanje, jutarnja gimnastika, Sam je logor bio vojnički organiziran. Ustajanje, jutarnja gimnastika, trčanje, doručak i odlazak na more u 09.00 sati i povratak u 16.00 sati. Zatim je slijedio kratak odmor i sortiranje prikupljena materijala, te večera i kratak slobodni izlazak u samo Žurkovo. U 22.00 sati logor je već spavao.

Šef kampa bio je neki Gunter, a ostali, koliko se još sjećam, tradicionalno njemačkih imena. Vođa Gunter dosta je dobro govorio hrvatskim jezikom, a i ostali su se mogli sporazumijevati s mještanima. Za vrijeme kratkoga izlaska iz logora nastojali su biti ljubazni, posebno s djecom koju su častili bombonima, ali i nekim nepoznatim pilulama. Na večer bi uz harmoniku pjevali neke pjesme. Tek smo kasnije shvatili da su to bile vojničke pjesme i koračnice, a najpoznatija je bila Lili Marlen.

Prehrana im je također bila neobična. Bili su opskrbljeni raznim pilulama, nekim preparatima u većim i manjim staklenkama, glukozom i dvopekom, dok se hrana u maloj kuhinjici vrlo malo pripremala. Najviše se koristila za obilato kuhanje čajeva i crne kave.
Djelokrug istraživanja bio je od Drajdice na Sušaku, Kostrene, Bakra, Bakarea i Kraljevice do Sv. Jakova i svjetionika Vožišće, te obalom Krka do Glavotoka.

U Žurkovu su boravili mjesec dana. Jednom tjedno iz Njemačke bi dolazio kamion preuzeti skuplj eni materijal i opskrbiti ekipu novom hranom. Kada bi odlazili na duže ture uz obalu Krka, iz logora su znali biti odsutni i po dva dana. Djelovali su u ekipama od po dva kajaka, u svakome po dvojica, dok je jedan član uvijek ostajao u logoru kao dežurni čuvar.

Pojava je tih neobičnih turista kampista kod mještana, posebno nas Žurkovana, izazivala posebnu radoznalost i njihovo praćenje. Njihovo se pomalo čudno ponašanje i dnevni život uglavnom obrazlagao njemačkom disciplinom, pedantnošću i odgovornošću za obavljeni rad. Tek su se ponekad javljale sumnje da oni obavljaju i neke druge zadatke, poglavito zato što se ratna psihoza povećavala iz dana u dan, a sam rat tek što nije započeo.
Ista je ta ekipa, s istom organizacijom i istim zadacima boravila u Žurkovu i 1939. godine, pred sam početak Drugoga svjetskoga rata. Tek poslije rata bio je rasvijetljen njihov boravak u Žurkovu, kao i njihov "znanstveni rad". Bili su to njemački Špijuni, članovi ratne mornarice koji su metar po metar ispitivali naftu obalu i podmorje, bilježeći svaku uvalu i uvalicu, plažu i plažicu, svaki rt, prilaz obali, njezinu poftumljenost, puteljke, zatim razne zapreke u moru, dubine mora, sastav dna i sve ono Ito je bilo zanimljivo. Tako su stvarali kartu priobalja, sve fotografirali i skupljali sve postojeće razglednice toga kraja. Slične su ekipe radile i na drugim mjestima duž nafte obale.

Tako je Žurkova ugošćavala ne samo turiste željne sunca, mora i divne obale, već i turiste špijune.
Hranite se zdravim mislima i pazite da Vam imunitet ne opadne na serviranu glupost :)

duskom

  • Gost
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #205 u: 15.01.2014., 14:17:03 »
MOŽDA BI TREABALO OVO ISTRAŽITI -   http://globus.jutarnji.hr/kultura/da-vincijev-kod-u-rijeci

Offline milić

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Tra 2012
  • Postova: 11.609
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #206 u: 16.01.2014., 16:09:09 »
Kako je ubijen Slave? Turak? iz Kuta
     Svi koji imalo pažljivije prate ovaj forum znaju koja je moja glavna preokupacija. Pa tako u svome radu, metodom intervjua, naslušam se svakakvih ljudskih sudbina. Ova me se jako dojmila.Pa ću je podijeliti s vama. Jer kad boli, lakše je bol podijeliti pa ona postaje razmjerno manja.
     Dakle, Marica Čičkina mi je pričala kako je negdje " u doba Njemaca" u njihovoj staroj kući u centru sela bio njemački štab. Kako je to mala kućica  u jednoj sobi je bio taj štab, a u drugoj su domaćini, svi, spavali
     Jednoga dana jedna patrola dovela je dvojicu mladića. Jedan da je bio neki Gromičan Tome iz "prve kuće kad se re Kukujanon", a drugi gore imenovani. Ni Marica nije točno znala odgovoriti gdje je to selo Kut,  ali negdje oko Brnčića kako i ja smatram. Taj, ajmo ostati kod tog imena, Slave da je bio , Marica mi govori: sad san zažmala pa ga vidin, u nekom kremastom trenču što je bila neobična nošnja u ono doba u tom kraju. I da je bio plavokos s ravnom kosom.
    Šta je bilo? Navodno ih je patrola uhvatila oko Kukuljana u Rječini jer su pokušali im pobjeći. I dovukli ih u Studenu, po putu poznatom pod nazivom "čez Jurišin". To je nekih, čini mi se, sat hoda. Nakon ispitivanja u tom štabu tj. Čičkinoj sobi tog Gromičana su pustili. Prevoditelj da je bio neki Klanjac. A kod Slaveta da su pronašli, pazi ovo!, žlicu, malo soli i ceduljicu na kojoj je nešto pisalo. Marica ne zna šta. Iz toga da su Nijemci zaključili da je partizanski kurir. Šta je u stvarnosti i bio, kako je ona kasnije saznala. Njih nekolicina ga je vezanih ruku odvela iz štaba da bi se nakon nekoliko minuta začuo prasak. Marica i njezini su pretpostavili da je to bio pucanj. U trenutku tog praska svi Nijemci su se dignuli, pokupili svoje stvari, pogotovo dokumente, i otišli.
Nakon toga Marica i njezini su sa strahom izašli iz kuće. I iz drugih kuća su ljudi izašli jer su čuli prasak. Pretpostavljali su da su Slaveta ubili. Među ostalim izašla je i moja prabaka /Filetova mama/ Johana, rođena Škajanka, koja da je bila izuzetno hrabra i požrtvovana žena. Između ostalg da je skupljala hranu za partizane  i to tako da se u velikom kotlu skupljalo ono šta je nekome ostalo ili pak što je htio dati. Pa bi se to odnijelo u šumu.
No, ta moja Johana da je prva našla gdje je Slave. On da je, nažalost mrtav, ležao kraj Zvaneće mirine, zida popaljene kuće, tamo gdje je bila štala koja je i sada tamo, ali bez blaga.
I sad ide ona jako žalosna epizoda. Jasno da su se onda ljudi međusobno poznavali pa je netko znao tko je pokojnik i otkuda je. Javljeno je familiji pa je njegova mama došla po njega uz pomoć nekog svog rođaka. Stavila je mrtvo tijelo svoga sina na kolica, na Kastavštini poznata pod nazivom traje. Kako su  na svakom koraku bili Nijemci to ga je polegla i pokrila s razlistalim granama. Tako ga je dovezla kući i pokopala na groblju, pretpostavljam, u Svetom Mateju.
Malo je toga šta majka neće učiniti za svoje dijete, pa makar i mrtvo.
     Ja sam jutros razmišljao kamo vremenski smjestiti taj događaj. Obzirom da je selo bilo spaljeno to je iza 04.5.44. Trenč na Slavetu, znači nije ljeto. Razlistalo drveće - proljeće ili jesen  44. ili proljeće 45. Nekako mi miriše na 45. U svakom slučaju Slave, evo nisi zaboravljen!
Ima slična priča i o jednoj Studenki, ali to drugi put.
Prošeći se z manun okolo Trsata.

Offline elvis

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 10.602
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #207 u: 16.01.2014., 19:15:09 »
Ni Marica nije točno znala odgovoriti gdje je to selo Kut,  ali negdje oko Brnčića kako i ja smatram.

Blizu si,  Brnčići su dio područja Kuta kamo spadaju Brnčići, Jardasi, Kudeji, Rudno, Jelušići, Jelovičani i Turki.

Offline ilirija

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 10.595
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #208 u: 02.02.2014., 17:02:00 »
OBLJETNICA 43 GODINE OD PRVE TRANSPLANTACIJE BUBREGA U RIJECI

Pothvat za budućnost

Ušao je u sobu zažarenih obraza, mokre kose, od uzbuđenja širom otvorenlh očiju, s kirurškom maskom oko vrala, i kapljicom znoja na vrh obraza. "Trebali ste vidjeti taj čas kad je u vrećicu potekla prva kap urina rekao nam je ushićeni prof. dr. Vinko Frančmčišković, i ml smo mu poletjeli u zagrljaj." Tako se te subote, 30. siječnja 1971. godine, sjeća prof. dr. Ksenija Vujaklija Stipanović, danas poznata po tome što je u transplantacijskom timu velikana kirurgije u Hrvatskoj u bivšoj državi vodila tek začetu transfuzlologiju. To je bila prva transplatcija bubrega u tadašnjoj državi, a potom je prof. dr. Framčišković sa svojom ekipom prve transplantacije bubrega pomogao Izvesti u Zagrebu, Sarajevu l Skoplju. Ako znate nešto o danošnjoj medicini, e pa onda znajte, to nije nl nalik njenom današnjem izdanju.

S jedne strane, transplantacijski tim prof. dr. Frančiškovića bio je velik gotovo kao i sama bolnica, tada sušačka "Dr. Zdravko Kučić". Nije bilo velikoga KBC-a, još je postojalo pet bolnica, od toga tri gradske: riječka "Braće dr. Sobol", sušačka i Dječja bolnica na Kantridi te bolnica za plućne bolesti u lčićima i ortopedska u Kraljevici. U tadašnjoj, smatralo se elitnoj sušačkoj ustanovi, 1960. godine obreo se u rodnom gradu prof. dr. Frančišković. Danas je većina učenika tog velikana hrvatske kirurgije, i posebno transplantacije, u mirovini poput našeg sugovornika dr. Mire Zelića koji je kao i većina članova tima u doba prve transplantacije bubrega imao 29. godina. Spominje i kolege poput prof. dr. Pere Orlića, prof. dr. Darka Ćuruvije, prim. dr. Vjerislava Peterkovića, prof. dr. Ante Šepića, pokojnog dr. Brace Budiselića. Godinu kasnije timu se priključio i prof. dr. Miljenko Uravić, a neke od članova tog tima poput prof. dr. Šime Vlahovića i prof. dr. Duje Vukasa pamtit ćemo po obzorima koje su ponad struke razmaknuli iznimni učitelji, svojevrsne medicinske i akademske ikone.

Zvjezdana era

Ishodište čitave te riječke zvjezdane ere potka je i najsjajnije hrvatske medicinske tradicije kakvoj je i danas teško naći pandan. U naprednim kirurgijama oko Hrvatske danas operiraju roboti. Liječnici umjesto pacijenata mjerkaju ekrane, a kada izgube mobitel, kao da im se srušila biblioteka sakupljana čitav život: u njima je pospremljen najveći socijalni kapital koji imamo, svi kontakti. I sve više zdravstvenih informacijskih mogućnosti. Mjerenje tlaka i otkucaja srca digitalnim uređajima te mali ručni ultrazvuk, ovih će dana zamijeniti stetoskope. No, 43 godine unatrag, sjeća se prof. dr. Vujaklija Stipanović, operacije su se još odvijale uz litre krvi, i tehnologija je bila posve drugačija. Gotovo da je bilo više članova transplantacijskog tima nego specijalnosti u tadašnjoj bolnici: tek su stupale na scenu imunologija, transfuziologija, anesteziologija, laboratorijska dijagnostika, tipizacija tkiva, u zamahu je bila interna medicina, urologija. Imao je viziju, sjeća se dr. Zelić, bio je zagledan u budućnost i okupljao je ljude ostavljajući jasnu poruku o tome što želi: medicinsko središte koje će povući cijelu bolnicu korak po korak u ostvarivanje transplantacijskog programa. To je bio pothvat dotad neviđenih razmjera. Učio nas je da, ako želimo biti kirurzi, ne možemo imati radno vrijerrie, slobodne dane i praznike. Bio je neusporediv u kirurškim umijećima, njegovao je vojnu disciplinu, odgajao je nasljednike i, slažu se naši sugovornici, znao je da se medicina poput puzzlea slaže korak po korak, učenjem i radom, do velikih postignuća. Rano je uvidio načelo da u medicini nema samostalnog rada, pa ako svaki dio bolnice funkcionira, tim postiže izvrsnost.

Višegodišnje pripreme

Prvoj transplantaciji bubrega prethodilo je višegodišnje razdoblje priprema u kojem se razvio Centar za hemodijalizu, eksperimentalna transplantacijska kirurgija, razmjena znanja i učenje u uglednim transplantacijskim centrima u svijetu. Prva aparatura za clijalizu nabavljena je 1961. godine, i taj je "umjetni bubreg"  bio prvi u Hrvatskoj, a na čelu Odsjeka hemodijalize bio je pokojni prof. dr. Jerko Zec. Liječnici tadašnje Kirurgije kojoj je Frančiško-vić bio na čelu educirani su u nizu tada vrhunskih svjetskih središta: Aarhus, London, Boston, Pariz, Lyon, Cambridge, Kopenhagen. Program multiorganske transplantacije u kojem je i sam sudjelovao, dr. Zelić smatra Frančiškovićevom ostavštinom čije su poruke ostavile traga na nizu generacija.
Prof. dr. V'mko Frančišković rođen je 1919. godine u Dragi, klasičnu je gimnaziju završio u talijanskom Trentu, dva dana nakon završetka studija medicine u Padovi otišao je u partizane. Na Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu učitelj mu je bio također znameniti kirurg i kardiokirurg Izidor Papo kod kojeg je specijalizirao, a potom je vodio kirurgiju u vojnoj bolnici u Puli, Lovranu, pa Rijeci. Imao je čin pukovnika. Dugo se bavio torakalnom kirurgijom pa je i prvu kardiokiruršku operaciju na otvorenom srcu u Hrvatskoj obavio u Rijeci, a nakon prve ukupno i oko 250 transplantacija bubrega. Glave su ga došle smjene početkom 80-tih godina, kada je objedinjavan riječki Klinički bolnički centar. Uz otpor stapanju pedijatrije u veliku bolnicu koja je nastajala u Rijeci, i u čijem se formiranju politika prilično jednostrano, i mimo stručnih struja, grubo obračunala sa neistomišljenicima, počeo je pad prof. dr. Frančiškovića. Do kraja života pružao je otpor smjenskome radu, za koji je tvrdio da ničim i nikako ne može biti medicinski opravdan. Praktički je sav svoj autoritet uložio u otpor ideji smjenskog rada koja ga je, smatraju njegovi učenici, koštala i karijere i zdravlja. Dotadašnji su ga se saveznici odrekli, umro je u nekoj vrsti izolacije, u kontaktu tek s dijelom svojih učenika, do danas odanih ideji kirurgije kakvu je zastupao. Prošlost se katkad čudno igra sa sudbinama. Je li ona Frančiškovićeva upozorenje ili pouka, na to čini se tek trebaju odgovoriti Frančiškovićevi ne tako daleki meclicinski "potomci".



Nađa Berbić 
Novi list, subota 01.02.2014. Pogled (dodatak N.L.) str.14

Offline elvis

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 10.602
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #209 u: 02.02.2014., 17:06:41 »
Praktički je sav svoj autoritet uložio u otpor ideji smjenskog rada koja ga je, smatraju njegovi učenici, koštala i karijere i zdravlja.

Volio bi znati kojim je argumentima branio svoj stav.  :hmm