Povijesne priče i dogodovštine

[zokxy]

Kako su vile gradile arenu u Puli?


Osim legenda o divovima, česte su u Istri i one o vilama. Vile se vežu uz dobra djela, ali su povremeno postajale i graditelji onih nekih tako posebnih istarskih građevina.  Zato nije ni čudo da postoji legenda o vilama i gradnji arene u Puli.
Legenda kaže da su u jednoj jedinoj noći vile odlučile sagraditi svoj grad, Divić grad, pa su, od kada je pao mrak sve do zore, nosile kamenje s Učke i marljivo slagale red po red kamenja. I polagano je nicala arena. Taman pred zoru trebalo je areni napraviti krov, ali ih je prekinuo pijetao. U trenutku kada je zakukurikao, vile su pobjegle da ih ljudi ne vide i tako je arena je ostala bez krova. One koje su u tom trenutku nosile kamenje s Učke ispustile su kamenje pa je po cijeloj Istri ostalo pobacano kamenje.
Slična legenda vezana je i uz gradnju amfiteatra u Veroni. I tamo legenda spominje gradnju afiteatra u jednoj jedinoj noći, samo što veronsku arenu nisu gradile vile, nego vrag.
U Istri postoji i slična legenda o vilama koje su gradile crkvu pokraj Vižinade, na Božjem polju. Ta je crkva bila centar templara u Istri. Po legendi i nju su gradile u jednoj noći.

Izvor: Istarske narodne priče, Maja Bošković Stulli, Institut za narodnu umjetnost Zagreb, 1959.

[zokxy]

Kraj Istarskih Toplica nalazi se Bolaš, izvor vode koji je danas kaptiran (slikan sa stijene iznad Istarskih Toplica).
I uz njega se veže niz istarskih legendi. Jedna legenda kaže kako se u Bolašu, još dok su poštu po Istri raznosile poštanske kočije, utopio kočijaš. Postoji i legenda o skrivenom blagu na strminama iznad Bolaša. Sve legende nalaze se u Franini i Jurini 2008. u izvrsnom prilogu «Legende, priče i predaje s istarskog sjevera» Bože Jakovljevića.
Tamo je i priča o Ivi Istraninu i Bolašu.
Ive se vraćao kući, u Rušnjake, s kosidbe negdje u «Vlašiji». Kako je pala noć, a Ive bio umoran od dugog pješačenja, kraj Bolaša je prihvatio poziv male, lijepe djevojčice da se okrijepi jelom i pićem.
U taj su čas mjesečeve zrake iznad Bolaša napravile put kroz površinu Bolaša u njegovu dubinu. I tako su djevojčica i Ive ušli u kristalnu dvoranu punu raskoši. I na koncu mu je djevojčica ispričala svoju priču po kojoj su njih dvoje braća, ali je nju ubila njihova maćeha zaklavši je nožem. Kada je umrla, maćeha je djevojčicu bacila u Bolaš. Voda je naglo počela bujati i skoro utopila maćehu, ali je ona ipak izmakla osveti.
Djevojčica je Ivi dala cekine i nož kojim je ubijena. Htjela je da Ive uzme taj nož i ostavi ga u kući, negdje gdje će ga maćeha brzo naći. I tako je Ive uzeo cekine i nož, napustio Bolaš i krenuo kući. Nož je ostavio u posudi sa solju i već idući dan ga je našla maćeha. Prepoznala ga je, zaplakala i ... umrla.
I tada ... se Ive probudio kraj Bolaša gdje je očito izmoren dugim putem zaspao, a na san su djelovali umor i legende isprepletene oko Bolaša. Nestali su i cekini iz sna. Ive se vratio kući i prepričavao svoj san iznova i iznova, raznim slušačima. I priča se od njih širila dalje, na neke druge slušače.... te je lagano postala dio tajnovitih priča o Bolašu.

[zokxy]

Dolac Sopajac najveći je istarski dolac (drugi je naziv vrtača), a nalazi se između Višnjana, Motovuna i Tinjana. Ako idete putem «Istarskog razvoda» poljskim putem prvo dolazite do Valigaštra, pa do Badavca i konačno poljski put prolazi kraj Sopajca. Izaći ćete van blizu mjesta Škropeti (od Karojbe prema Pazinu). I područje oko Sopajca djeluje pomalo čudno, sve dolac do dolca, mada su u usporedbi sa Sopajcem svi ostale male «udolinice». Dubinu Sopajca teško je i vidjeti i slikati jer je u njemu poprilično velik broj stabala i grmlja.
Uz Sopajac vezana je legenda koju je zabilježio Drago Orlić u «Štoricama od štrig i štriguni».
Riječ je o legendi koja govori kako je Sopajac čarobno mjesto na kojem možete postati nevidljivi. Prvo treba nabaviti crnu mačku, pa kotao, nov novcat, a zatim je potrebno otići na mjesto koje je daleko od najbližeg sela, da se ni kukurikanje ne čuje.
I baš takvo mjesto je Sopajac. Legenda kaže dalje: potrebno je usred Sopajca naložiti vatru, na njoj ugrijati vodu u kotlu i, ni više ni manje nego točno u ponoć u vrelu vodu staviti crnog mačka. Kada se mačak skuha tada je potrebno naći točno određenu kost (Tome Matiškin koji je ispričao tu legendu Dragi Orliću nije znao navesti o kojoj je kosti riječ), staviti je pod jezik i... postajete nevidljivi. Inače to mjesto «rituala» treba prethodno blagosloviti jer će u ponoć doći vrag, mamiti one u Sopajcu van blagoslovljenog dijela da na njih baci oganj, kamenje....

Izvor: http://swirl.bloger.hr

[zokxy]

Na Kanfanarštini postoji legenda o dubokoj i strašnoj jami Bonvašeji.
Legenda kaže da je u neko davno doba na njezinom mjestu bilo plodno polje, a vlasnik polja bio je slijep. Kako nije mogao obrađivati zemlju, dao je polje svom kumu, ali uz dogovor da urod svake godine pravedno dijele.
Nakon prvog uroda, priča dalje legenda, došao je slijepac na polje i zatražio polovicu uroda kako je i bilo dogovoreno. No kum je dogovor «shvatio» na svoj način te je od deset vreća sa žitom slijepcu dao samo četiri. Kako je dijelio vlasniku jednu, a sebi jednu, nakon svake vreće rekao bi slijepcu: «Evo popipaj, svakome po jedna», a na to bi slijepac «S kakvom mjerom mjeriš, s takvom neka i tebe Bog mjeri».
Kada je završila «pravedna» podjela uroda, nakrca kum na slijepčevog magarca četiri vreće, a na svoja kola ostatak, šest vreća. Kada je htio krenuti kući, popeo se kum na kola i povikao na volove da krenu. Ali se u taj čas pod kolima otvorila zemlja i tako je nestao i kum i volovi i kola i žito, a nastala je jama Bonvašeja.
Spilja Kumbašeja nalazi se južnije od Kanfanara i stvarno je najdublja spilja na ovom području. Postoje i priče kako su nekada čak zločinci u nju bacali tijela onih koje su ubili.

Izvor: Legende i priče Istre, Davor Šišović
Riječ je o maloj knjižici punoj priča s područja Istre koja se izdaje povodom Legendfesta - festivala narodnih priča, legendi i mitova Istre. Knjižica s ovom pričom izdana je 2008. godine.

Zahvaljujući pomoći Davida, člana "Dvegrajaca" (udruge koja radi na očuvanju baštine Kanfanarštine), dodala sam naziv Kumbašeja, naziv kojeg stvarno koriste stanovnici Kanfanara i okolice, kao što sam saznala i nastavak ove legende:
Naime, legenda dalje kaže kako se i dan danas, na točno određeni dan u godini, kod jame može čuti glas zločestog kuma kako viče na volove da povuku kola.

Izvor: http://swirl.bloger.hr

[zokxy]

Vještice na kastavskoj duši


“Štriga jena!” je dobrosusjedska formula kojom naš narod odvajkada počašćuju zle babuskare (i ujedno ružne, dakako: nisu Aralica i Sedlar jedini koji vjeruju da estetika opakih neminovno mora trpjeti). Ovo je štorija o kastavskim vješticama.


http://croinfo.net/vijesti-regija/3738-vjetice-na-kastavskoj-dui.html

[zokxy]

Priče iz našeg kraja: Vampirizam u Opatiji 1881.


Opatijski slučaj vampirizma nama je zanimljiv, ne samo zato što je opatijski, dakle »naš«, odnosno lokalni, te ga moramo prihvatiti takvog kakav jest, nego i zbog toga što se to dogodilo 1881, a to su već godine kada Opatija punim jedrima plovi prema turizmu.



http://croinfo.net/ekspedicije-i-istraivanja-regije/6413-prie-iz-naeg-kraja-vampirizam-u-opatiji-1881.html

[zokxy]

NAJSTARIJI EUROPSKI VAMPIR - Jure Grando iz istarske Kringe


Jure Grando je najstariji imenom i prezimenom dokumentirani europski vampir. Objavljivanje zapisa o njegovom slučaju za nekoliko desetljeća prethodi vampirskoj epidemiji u Srbiji zbog koje je carica Marija Terezija tada čak osnovala vampirsku komisiju. Prepisivan u mnogim starim zbornicima strašnih priča, slučaj Jure Granda nadahnuo je pojavu vampirske književnosti u 19. stoljeću, od novele Vampir Johna Polidorija (1819.), preko najpoznatijeg vampirskog romana, Drakule Brama Stokera (1897.) sve do današnjih dana kada Jure Grando postaje junak već desetak novih knjiga, a uskoro bi se trebao pojaviti i na filmu.


http://croinfo.net/vijesti-regija/8040-najstariji-evropski-vampir-jure-grando-iz-istarske-kringe-.html

[zokxy]

Atila u Istri?
U istarskim legendama nerijetko nailazimo na Atilu. Osim legendi, česti su kameni reljefi po Istri s Atilinom glavom, gdje je Atila pokazan kao «mješavina» čovjeka i psa.
Vjeruje se da su u 5. stoljeću Huni ušli u Istru i opljačkali je. Ne zna se je li u Istri bio i Atila, ali uostalom – trenutno nije važno. Bio ili ne, istarska je «mitologija» danas znatno bogatija genijalnim pričama koje su nastale oko njega. Politika je kurva, a povremeno i kurvetina, pa su tako mnogi nastojali osporiti napad Huna u Istru želeći za sva rušenja u Istri okriviti Slavene. Naknadno su teorije ove vrste pale u vodu jer je dokazano da je Atila u istarske legende ušao i prije dolaska Slavena.
Legenda o rođenju Atile:
Jedan je kralj imao 3 kćeri. Prorok mu je prorekao da će se jedna prokurvati, drugu će ujesti zmija, a treću će ubiti konj. Zabrinut, kralj je zatvorio sve tri kćerke u kuću.
Jedna kćer je zamolila oca da joj donese grožđe. Kralj joj je donio, ali se u svježe ubranom grožđu nalazila zmija, koja ju je ugrizla i kćer je umrla. Druga je kćer umrla kada se konj na cesti ritnuo, a potkova joj je doletila u glavu. Treća kćer je molila oca da joj donese psa, da nije sama cijelo vrijeme kod kuće. Kralj joj je nabavio psa, ona je ostala trudna i ... rodio se Atila, pol čovjek, pol pas.
U legendama Atila je uvijek prvo zalajao, a tek tada počeo govoriti. U nizu istarskih legendi spominje se kako je Atila sa svojom vojskom spalio sela i sela. Ovisno o dijelu Istre iz koje legenda potječe, imamo Atilu u spaljivanju Dvigrada, Novigrada, pokušaju napada na Mutvoran, Grožnjan....
I konačno postoji legenda o smrti Atile.
Atila je imao 120 godina. Oženio se s jednom djevojkom od 20, i istu je noć umro dok se s njom «zabavljao».
Legenda je bazirana na njegovom realnom kraju. Atila je umro 453. godine, na ležaju germanske zarobljenice Ildiko.
Malo drugačija legenda o njegovoj smrti spominje dječaka koji ga je pogodio praćkom.
Izvor: «Istarske narodne priče» Maja Bošković Stulli, »Franina i Jurina 2008 – Atila u istarskoj narodnoj predaji» Zlatan Varelija

[ilirija]

Iz prošlosti Rijeke

Gradski mostovi

Na području našeg grada imademo mnogo mostova o kojima se već pisalo. Danas ćemo spomenuti neke nepoznanice, bolje dogodovštine.
Glavni središnji most u gradu sagrađen je od dva dijela, svaki dio zaseban, na principu vage. Veći dio je iznad rijeke, a manji dio je na tvrdom tlu. Manji dio mora imati težinu luka nad vodotokom. Sanduk na kopnu morao je zato dobiti težinu koja je bila predvidiva ugradnjom željeznih tračnica. Poznavajući grad iskopali smo tlo na Plumbumu, gdje je bila ljevaonica olova i iz zemlje izvadili šljaku (otpad olovne rudače), koja je zamijenila skupo željezo.
Pred svečanim otvorenjem mosta, kojeg je otvorio predsjednik države s poljskim maršalom, Rječina je presušila, a otpaci i smeće došli su na vidjelo. Dobio se nalog - očistiti korito.
Rok je bio prekratak, a zadatak sporan. Pribjeglo se triku. Ispod mosta zabile su se gredice, a na njima daske. Stvorila se brana i voda nije oticala. Narasla razina vode pokrila je otpatke i smeće i time je zadatak bio obavljen.

Max Peč

Iz prošlosti Rijeke

Mostovi

Naš grad nije Pariz, ali je „opkoljen“ mnogim mostovima koji su mnogi stradali za vrijeme ratnih sukoba ili mijenjanja vlasti. Lijepi mostovi bili su na Mrtvom kanalu, svi su bili pokretni da omoguće jedrenjacima i prekooceanskim brodovima ulazak u Kanal. Kod sadašnjeg velikog spomenika zimovali su putnički brodovi. Zadržat ćemo se na željezničkom željeznom mostu na Školjiću. Željeznička pruga od Trsatskih stuba do Školjića bila je na kamenim svodovima, kojih su danas vidljivi samo ostatci.
Most je građen po tipu UNRA, tj. bez ikakve skele ili potpore. Za gradnju je potrebno uvijek imati dodatni most. Na tlu se postavljao jedan dio, a dio dodavao iznad vodotoka. Na kopnu je morao biti uvijek jedan krak više kao protuteža, po principu vage.
Nakon premoštenja vodotoka odstranio bi se dodatni protutežni most koji je odlazio na druga gradilišta. Tip takve gradnje bio je monopol UNRE, američke vojske.

Maks Peč

[ilirija]

Iz prošlosti Rijeke

Postanak Vojaka

Naš Trsat se naglo razvijao i bio je kvasac za stvaranje Sušaka. Ovdje ću se osvrnuti na nastanak Vojaka ili kako su ga mnogi zvali Decsa. To je područje bilo veliki zapušteni krš s odlagalištem smeća koje je, zahvaljujući Gradskoj upravi i vrtlaru Josipu Kulfaneku preraslo u krasni gradski park.
Cijelo područje bilo je neizgrađeno i nenaseljeno. Novim talijanskim vlastima 1941. bilo je stalo donekle zaposliti pučanstvo i spriječiti nezadovoljstvo ljudi. Odlučili su izgraditi veliko naselje s ekonomičnim kućama, ali trebalo je pronaći prikladan teren. Dobio sam nalog od Gradske uprave da od tog zemljišta na Trsatu pripremim gradilište. Osnovao sam grupu ljudi s poslovođom, starim trsaćaninom, Viktorom Doričićem.
Izvršeno je parceliziranje te započelo probijanje ceste od današnje pošte prema kasarni. Rušilo se brdašce kod sadašnje pošte i stvarao nasip prema bivšoj vojarni. Na cijelom tom području postojale su samo dvije kuće. Polić, poslovođa u pilani na Pećinama i poljakinja Serdar kod kasarne. Serdar su bile dvije sestre od kojih se jedna, nakon ljetovanja, oženila za veletrgovca drvom Murkovićem.
Nakon što se izgradila cesta do kasarne, pristupilo se probijanju i izgradnji okomitih cesta desno i lijevo. Tijekom naših radova došlo je talijansko poduzeće D.E.C.S.A. koje je dobilo licitaciju za gradnju ekonomskih kuća za cijelo naselje. Kuće su sve bile istog tipa. Cijelo naselje nije izgrađeno u potpunosti budući da je došlo do ratnog sloma Italije i presahnuo je novčani fond poduzeća. Bila je burna 1943. Gradnja je dovršena nakon Drugog svjetskog rata. Na tom je području danas cijela „šuma“ stambenih nebodera.

                           

   Max Peč

[milić]

Živim na Vojaku od 1988. a i prije nisam bio daleko , ali ovo nisam znao.   
Inžinjer Peč je živa enciklopedija . Jako puno zna.
Ilirija hvala 

[Asterix]

Iz prošlosti Rijeke

Osnovao sam grupu ljudi s poslovođom, starim trsaćaninom, Viktorom Doričićem.

moj pranono 

[ilirija]

Riječki kinematografi

Nakon Prvog svjetskog rata, kada je Rijeka potpala pod Italiju, naglo je počela nazadovati. Pomoglo joj je proglašenje slobodne zone pa su cijene prepolovljene u odnosu na one u Kraljevini Italiji.                                                                               
U to je vrijeme bilo mnogo kinematografa. U njima su prikazivani samo talijanski filmovi, obvezno s varijetetskim pred-stavama. Ulazilo se u svako vrijeme i mogao si neprekidno gledati sve tri predstave, pa su mnogi u dvorani boravili pet - šest sati.                                                                                                                                   Glavno kino bilo je Fenice, koje nikada nije mijenjalo ime. Zatim San Giorgio (sada Croatia), Parigi (do Brajde), Roma (Croatiatrans), Odeon (Brajda), Central (Centar). Posjetitelja je uvijek bilo mnogo, a talijanskim zakonom svako je moralo imati i varijete (humor ili akrobacije). Humorist Cechellini bio je vrlo popularan i često je završavao u zatvoru.                                                                                                                                                                             
Evo primjer: Jedan gospodin je dnevno kupovao novine, pogledao naslov i novine bacio. Prodavačica ga upita što on čita. Odgovorio je „Smrtovnice“. Ali gospodine one su Vam na zadnjim stranicama.“ „Za onoga kojega ja čekam bit će na naslovnoj!“                                                                                                                                                                   
Još jedan: Cechellini je prolazio pozornicom vukući kariolu. Na upit što će uzeti odgovara: „Maltu“. Malta je žbuka ali i poznati otok za kojeg se Italija borila da ga uvrsti pod svoju upravu. Nakon takvih izjava smjesta bi svršio u zatvor!                                                                                                                                                                                               
Rijeka je imala i veliko kazalište, ali u Italiji je zbog skupoće rijetko koji grad imao svoju stalnu grupu. Riječko se kazalište otvaralo samo jednom godišnje i davalo se 5 - 6 predstava.

                           

   Max Peč

[milić]

Iz prošlosti Rijeke

Postanak Vojaka

 Na cijelom tom području postojale su samo dvije kuće. Polić, poslovođa u pilani na Pećinama i poljakinja Serdar kod kasarne. Serdar su bile dvije sestre od kojih se jedna, nakon ljetovanja, oženila za veletrgovca drvom Murkovićem.
/quote]

Zna ki itko koje bi to kuće bile? 

[ilirija]

Predio Plumbum na Pećinama

Jedan predio Pećina naziva se Plumbum. Ime je dobio po velikoj talionici olovne rudače koje se decenjama prerađivala, a kasnije je to područje bilo žitno skladište te kao zadnje tvornica Vulkan. Brodovi su dovozili olovnu rudaču do Martinščice, a na desnoj strani zaljeva nalazila se velika dizalica koja je iskrcavala rudu i punila željezne košare koje su se žičarom prebacivale do tvornice, koja je bila brijegu. Tvornica je zapošljavala veliki broj radnika, direktor je bio austrijanac, Steiner, kao i vlasnici. Otpaci rude zvani „šljaka“ nasipavali su okoliš tvornice, pa i danas otkopom gornjeg sloja zemlje nalazimo na naslagu iskorištene rudače. Ova se upotrebljavala i kao protuteža pri izgradnji mostova. Danas je to područje mnogih obrta i ostatak negda velike tvornice Vulkan.

Maks Peč