Povijesne priče i dogodovštine

[zokxy]

NADVOJVODSKI PARK

Prvi riječki park kojeg se sjećam bio je Park Vladimira Nazora (danas Nikole Hosta), koji se strmo uspinjao od impresivnog kamenog podzida ulice Žrtava fašizma ka Kozali. Tamo me je od 1963., dakle kad sam imao samo dvije godine, šetao djed Ivo, koji je radio u Historijskom arhivu, svojevremeno vili nadvojvode Josipa. Zapravo cijeli taj park nastao je kao dokoni hir bratića moćnog cara Franje Josipa, koji je svoje dane na Kvarneru kratio sadnjom biljaka i pisanjem knjiga o mađarskim Ciganima.

Godine 1882. nadvojvoda, sa suprugom Klotildom, dolazi živjeti u Rijeku i otkupljuje vilu baruna Vranyczanyja. Razlog za doseljenje bila je nepoželjnost nadvojvode u Beču i njegova potreba da bude u ugarskom dijelu Monarhije, a, opet, dovoljno blizu Dvora – koji je odabrao Opatiju za svoje zimovalište. Kao vrsni botaničar podigao je park veličine 52.700 m2 ispunjen egzotičnim biljem koje su donosili pomorci brodarskih kompanija Adria i Ungaro-Croata.

U njegovim najblistavijim danima, krajem XIX. stoljeća, nadvojvodski park poetično je opisao Dragutin Hirc, prirodoslovac i putopisac (Zagreb, 1853.-1921.), autor očaravajućih knjiga: ”Lijepa naša domovina” (1891.-1893.), ”Hrvatsko primorje” (1891.), ”Gorski kotar” (1898.), ”Lika i Plitvička jezera” (1900.), ”Na Kvarnerskim otocima” (2003.) te ”Stari Zagreb ” (I-II, 2008.). Tako je svojim okom iskusnog prirodoslovca zabilježio:

”Kad si na Rijeci, ne propusti, da ne bi vidio i razgledao villu i perivoj prejasnog nadvojvode Josipa, prije vlasnitčtvo baruna Vranicanija. Zaputiv se liepim stazicama, iznenadjuje te bujna flora. Putiće obrubljuju mirte, ružmarin, metvice, pavenke, perunike. Tamo se uzdižu visoke paome lepezastim lišćem, a do njih bielocviete aloe,silne agave ukrašene sa tisuću i tisuću cvjetaka. Ovdje su opet maljušni kaktusi, puzajući po zemlji, ili se poput zmija propinjući, dočim je uz zid na dva, tri metra visoko porasla Opuntia Ficus indica, silan kaktus, kao smokva, s velikim crvenim plodovima. Ponosno se je razpružio cedar, spuštajući ugodno svoje vitke grančice, a do njega se je osovila pinija sa velikim češerikama, dočim se dalje iztiču piramidalni čempresi. Jednim te mahom prenesu misli na daleki Libanon, na kojem glasoviti cedri rastu ili dalje, gdje razno ovo bilje samoničice uspieva. Posjedni u hlad lovorika, pak slušaj biglisanje slavujevo, srči s proljeća onaj mili dah magnolija i kamelija, a poslie se na pergolu (shod) popni i smetni odavle pod oko kraj od Učke do Raba, odavle do Kraljevice, pak kruži onda kamenitim vrhovima i spusti oko pod konac na plavetno, hrvatsko more, koje se prelieva i titra kao srebrnaste ljudske u ribe. Dan, kad si posjetio ovaj perivoj, ostat će ti nezaboravnim, a još i više, ako si bio na pergoli onda, kad za ljetne večeri sunce zapada. To je riedak, to je svečan dan”! (Hirc, D.: ”Hrvatsko primorje”, Zagreb, 1891., str. 44)

O tom velikom zahvatu, u kojem mu je pomagao građevinar Isidor Wauchning, nadvojvoda Josip napisao je rad ”Essais d’aclimation des plantes à Fiume”.

Druga njegova velika strast bili su Cigani. Njihova muzika ga je oduševljavala, naučio je njihov jezik i čak napisao jedinstvenu gramatiku istog. Zbog toga je bio prozvan ciganskim kraljem. Vrlo nekonvencionalna ponašanja, znao je osobno odlaziti na tržnicu i sam odabirati namirnice. Riječani su ga voljeli i obično govorili o njemu kao sior Prinzipe, a on se odužio prisustvujući svim važnijim društvenim događajima. Zgradu u kojoj je živio, a koju je podigla ugledna obitelj Androca još oko 1700. godine, bitno je povećao i monumentalizirao. Taj je posao bio povjeren riječkom arhitektu Raffaelu Cullottiju 1892. godine.

Vilu nadvojvode Josipa, koji je preminuo 1905.,kupila je gradska uprava 1916. godine i u tim prostorima priređivala velike izložbe slika tijekom Prvog svjetskog rata. Godine 1926. vila je bila temeljito obnovljena, s ciljem da služi svečanim primanjima, pa su nabavljeni veliki portreti kralja Vittoria Emanuela III. i Benita Mussolinija. U zgradu su smješteni Gradska knjižnica, Državni arhiv te Gradski muzej. Muzej je bio smješten na drugom katu i imao je četiri prostorije: s izlošcima suvremene talijanske umjetnosti, povijesnim eksponatima te dvoranu posvećenu D’Annunziju. Kasnije dobiva i stalni postav arheologije u prizemlju.

Paolo Santarcangeli (izvorno Pal Schweitzer), najvažniji riječki pisac među esulima, ostavio je dopadljivih redaka u svojoj autobiografskoj knjizi ”Luka obezglavljena orla” o tadašnjoj knjižnici – koju je godinama vodio zaboravljeni pjesnik i prevoditelj Pietro Pillepich – i parku oko nje.

”Baš u toj sam knjižnici učio, poglavito pripremao maturalni ispit, ustajući u četiri ili pet sati ujutro, sa strašnim naporom, koji još i dan danas pamtim. No, u to doba buđenja i svježine, ptice se nisu dosađivale. Dosađivao sam se ja zbog školske lektire i radije sam slušao promjenjivu
varijaciju pjeva slavuja, kojih je tamo u krošnjama drveća bilo mnogo, pa sam nastojao zapamtiti njihove različite cadenze ili ih oponašati zviždeći, sve u nadi da će se odazvati na moj pjev; koji put sam čak bio pokušao – uzalud – zabilježiti te glasove na notnom papiru koji sam uvijek nosio sa sobom. Park je i poslije bio poprište i svjedok mojih prvih ljubavnih sastanaka, gdje je svaki poljubac i svaki i najmanji napredak mojih ruku pod suknjom bio popraćen novim i drukčijim otkucajem srca, a djevojke su me, nervozne i zgrožene na klupi, molile da držim ruke tamo gdje im je mjesto, a možda su ipak od mene očekivale nešto više odvažnosti, poduzetnosti i drskosti, koje mi nisu bile odlika.” (Santarcangeli, P.: ”Luka obezglavljena orla”, Rijeka, 2010., str. 44)

U parku je gradonačelnik Riccardo Gigante okupio 1934. godine niz kamenih spomenika, do tada razasutih na raznim lokacijama, s ciljem formiranja lapidarija. Park je još 1926. presjekla i cesta, nazvana Viale Grossich, na čijem je početku bila postavljena 1927. monumentalna bista riječkog kirurga i političara Antonija Grossicha, djelo venecijanskog kipara Angela Franca (1887.-1961.). Bista je već dugo u depou Pomorskog i povijesnog muzeja.

Naravno, meni je sve to tada bilo nepoznato – ja sam samo pokušavao trčati po šljunčanim stazama koje su nepredvidivo krivudale između bujnog zelenila, bez odviše padova. To su mi bile godine oguljenih koljena. Sam Historijski arhiv imao mi je težak miris prašine i pljesnive vlage i nije mi bio naročito simpatičan. Djed je bio rezigniran, ali s puno razumijevanja za moja krajnje pojednostavljena pitanja.
Ja sam već tada sve razumio o životu – naravno, na onaj način kako to djeca razumiju. Sjećam se i labuda koji su plivali jezercem, kao ostatak malog zološkog vrta, ukinutog 1962. godine, posve skromnog Prirodoslovnog muzeja.
(Igor Žic, Riječki parkovi i spomenici)

[zokxy]

Kastav opleten žicun


Ovo leto se obilježava sedandeset let od ustanka našega napaćenega naroda protiv okupatora, pa je red da se zmislimo na žrtvi va našoj Kastafšćine.
Za opisat to vreme trebalo bi napisat fanj debelu knjigu, a va oven tekste spomenut ću samo mići del, va nekuliko besed, zato neka mi niki ne zameri. Još je malo živeh svedoki z tega grdega vremena, a pogotovo našeh borci ki su čuda tega provali. Još su s nami: Vinko Turak, Valentin Arh, Vlatko Cetina, Dušan Marot, Emilija Režić, Josip Grbac, Milan Vukušić, Milorad
Radošević, Janko Crnić, Janko Glavan, Slavko Barta, Vinko Milih, a najstareji mej njimi je Vjekoslav Rubeša-Lojzić Siročev od Rubeš, rojen 1919. leta. Barba Lojzić, kega smo kod najstarejega šli obać predsjednik UABA Ivica Rubeša i ja, nas je rad prijel i čuda tega nan je povedel.
Kastafšćina se je jako rano opredelila za borbu protiv okupatora. To ni bilo slučajno aš je zajeno za prven svetsken raton Reka i zapadni del Kastavšćini spal pod Italiju. Kastav je bil vas opleten žicun. Judi va ten pograničnen područje imeli su priliku va teh dvajset let oćutit ča to znači fašizam. Familije od Rubeš, Trinajstić, Spinčić i kraji ki su bili bliže granice imeli su svoje lehi i umejki preko žice ka njin je bila skoro do kućnega praga. Judi z gornjeh kraji Kastavšćini i Halubja doživjevali su saki dan maltretiranja na granice, pogotovo ženske ke su v Reku mleko nosile prodat za prehranit lačna usta.
Zvoni z crekvi svete Jeleni va Kastve su jušto na Veli petak 1941. leta, na dan kada inače ne zvone, označile kapitulaciju
Kraljevini Jugoslavije. Narod je to prijel kod nacionalnu tragediju magari njin ni ta država niš dobrega prnesla. Ta dan je Italija okupirala su Kastafšćinu. Vaje po okupacije po našen kraje su počeli harat fašisti, pljačkat i maltretirat nedužni judi. Narod je bil ogorčen pa se je vaje organiziral otpor nasilju. To ni bilo lahko aš su blizu bili veli fašistički garnizoni, a Talijani su bili i va samen grade Kastve. Već su tega istega 1941. leta pojedini judi, a naročito oni ki su od raneje bili aktivni va radničken pokrete počeli organizirano delat na razvijanje narodnooslobodilačkega pokreta Zajeno potle kapitulacije Jugoslavije počelo se je skupjat oružje i municija, najviše od stare Jugoslavenske vojski. Skupljeno je okol 150 pušak, nekoliko puškomitraljezi, pištoli i veća količina municije. Već va sedmen mesece 1941. va Kastavšćine je bilo osan partijskeh ćelij, ke su pozvale narod na ustanak.
Partizanski logor organiziran je na Tuhobiće već va deveten mesece, ma je razbijen. Drugi put su šli nazad pred grdu zimu, va sneh na polovice jedanajstega meseca. Prvi borci ki su šli va logor na Tuhobić bili su z gornjeh kraji Kastafšćini i to: Vicenco Brnčić od Brnčić, Frane Cetina, Tone Jardas, Berto Jardas i Jože Jardas od Jardas i Mate Širola od Kudeji. Se skupa je bilo okol trejsetak borci z celega Halubja.
Od aprila meseca 1942. leta ustanak va Kastafšćine je se veći. Va „šumu“ su hodile cele familije. Sobun su zeli i blago ko se je pejalo va partizanski logori od Obruča do Risnjaka. Talijanska okupatorska vojska dela se veći teror. Familije oneh ki su već šli va partizani odvoze va talijanski koncentracijski logori, pljačkaju njihu imovinu i pale kuće.
Kako poveda barba Lojzić veća grupa od Rubeš mej kemi je bil i on šla je va partizani 10. maja 1942. leta. Večeru su imeli v oštarije pul Božini i onda je saki šal po drugen pute da ne bude sumnjivo. On je šal do Martinkovca z bicikletun pa preko Dirak va Halubje, Marčejan, na Gromišćinu, Podkilavac pa va Kastavski logor.
Vela tragedija se j’ dogodila 6. juna 1942. leta kada je okupator streljal 12 nedužneh Kastavac pul Banovega križa, a zapaljene su kuće z keh je neki šal va partizani na područje cele Kastavšćini. Ti dan se obilježava kod Dan Grada Kastva. Oteli su jih streljat va šume Loze, ma kamion z kaselami ni mogal pasat pod Voltu va Kastve. Manji kamion z mučeniki već je bil na Crekvine, obrnul se j’ i šal nazada do Banovega križa. To je bilo se proračunato da se narod ča više zastraši.
Streljani su: Viktor Jurčić (roj. 1909.) i Viktor Jurčić (roj. 1912.) od Jurčić, Ivan Rubeša od Rubeš, Kuzma Cetina od Spinčić, dva brata Ivan i Bruno Milih z Dolčića, Milan Klopčar od Rubeš, Marijan Mladenić z Svetega Mateja, Franjo Srok od Sroki, Vazmo Franković z Drenovi, Milan Dukić i Josip Hlača z Cernika.
Da tragedija bude još veća, braće Milih Jurakoven z Dolčića, Zvaniću (Ivan) i Brunotu poginula su još dva brata - Jožić va Beograde i Mario va Veljune. Društveni dom „Braće Milih“ pul Rubeš, kod spomen na četiri brati ki su dali svoji životi za slobodu, nazvan je po njih.
Potle kapitulacije Italije 1943. leta prišal je va naši kraji njemački okupator ki je zapalil još čuda kuć i pejal judi va logori s keh se veli broj ni nikad vrnul. Na područje samega Kastva, ki ni gorel, spadaju još sela Brnini, Jurčići, Bani i Žegoti bilo je 215 domaćinstvi i 956 stanovniki. Poginulo je 30 borci z tega područja, a stradalo je još 11 judi kod žrtve fašističkega terora va logoreh i slično. Uništena je 51 kuća, a sela Jurčići i Bani do temelja su spaljena.
Pul Rubeš kamo još spadaju Tometići, Dolčić i Ćikovići bilo je va to vreme 148 domaćinstvi i 687 stanovniki. Poginulo je 47 borci i 12 žrtav terora, spaljeno je 35 kuć. Spinčići, Belići i Trinajstići su skupa imeli 129 kuć od čega je zgorelo 17 kuć. Bilo je 461 stanovniki, a stradalo je 35 judi, od tega 28 borci i 7 žrtav terora.
Najviše je stradalo područje Kuta va ko su spadala sela: Brnčići, Jardasi, Kudeji, Rudno, Jelušići, Jelovičani i Turki. Na ten područje su bile 82 kuće od keh je stradalo 38 ili skoro saka druga. Sela Jelušići, Jelovičani i Gornji Turki su potpuno uničena, a Kudeji i Jardasi djelomično. Od 370 stanovniki poginulo je 35 borci s tega područja i nastradalo na bilo ki način još 26 judi ili skoro 17% stanovništva.
Se skupa na područje Grada Kastva stradalo je va drugen svecken rate 196 judi i spaljena ili uništena je 141 kuća. Od patnji, boli i muki ku su potrpeli naši judi ni besedi s kun bi se to moglo opisat. Nažalost, takova stradanja provalo je i puno kraji va našoj Hrvatskoj i va Domovinsken rate.
Ne ponovilo se!
(Arsen Jardas, Glas kastavski br. 58, 2011)

[elvis]

Kastav opleten žicun

Vela tragedija se j’ dogodila 6. juna 1942. leta kada je okupator streljal 12 nedužneh Kastavac pul Banovega križa, a zapaljene su kuće z keh je neki šal va partizani na područje cele Kastavšćini. Ti dan se obilježava kod Dan Grada Kastva. Oteli su jih streljat va šume Loze, ma kamion z kaselami ni mogal pasat pod Voltu va Kastve. Manji kamion z mučeniki već je bil na Crekvine, obrnul se j’ i šal nazada do Banovega križa. To je bilo se proračunato da se narod ča više zastraši.

Ovu sam priču slušao od djetinjstva i prihvaćao sam je zdravo za gotovo, ali sada kada sam skupio neko iskustvo nekako mi je nategnut dio po kojem je loša procjena širine kamiona i širine volte bila namjerna. Ako želiš zastrašit ljude više ćeš postići strijeljanjem na glavnom trgu negoli nesposobnošću procjene širine. Koliko se sjećam priče, ne spominje se da je narod morao/smio gledati strijeljanje. Mada je prošlo već neko vrijeme od kako sam je zadnji put čuo u cijelosti (leševe su odnijeli i zakopali u tajnosti pa je jedan Kastafac krišom pokupio što je ostalo ostataka na mjestu strijeljanja da ih mogu zakopati, pa dio kada dva brata ne žele onog drugog ostaviti na strijeljanju, ..)
No mislim da se ovdje može primjeniti Napoleonova izreka: "Ne pripisuj zlobi ono što možeš objasniti nesposobnošću".

[zokxy]

Nikad je velika rupa

Najprije je Rijeku od nepoznatog gospodina zauvijek u vlasništvo dobio patrijarh u Akvileji. Slovenci kažu oglejski, a Hrvati oglajski.
Oglajski je patrijarh dao zatim Rijeku na upravljanje gospodi Devinskima. Valjda su bila jako dobra. No, ona su nešto krivo shvatila, jer su u slijedećoj generaciji, ili u onoj koja joj je uslijedila, počeli smatrati da je Rijeka njihova. Ako i ne oduvijek, a ono zauvijek.
To je pak trajalo puno godina, do 1400., kad su Devinska gospoda izvoljela izumrijeti, pa su Rijeku naslijedila gospoda Walsee. To je odmah bilo zauvijek.
Ali, da se ne zamaramo prepričavanjem povijesti, uzmimo, poput knjigovođe, pisaljku u desnicu i počnimo. Računica je sasvim prosta:

Rijeka u vlasti:
0   Nepoznatog gospodina (oduvijek?   predbilančno stanje)   ? godina
1.      Oglajskog patrijarha (zauvijek)   cca. 100 godina
2.      Devinske gospode do 1400. (zauvijek)   cca. 100 godina
3.      Gospode Walsee do 1483. (zauvijek)   83 godine
4.      Kuće Habsburg do 1522. (zauvijek)   39 godina
5.      Među kranjskim staležima do cca. 1560. (zauvijek)   38 godina
6.      Samo pod carskim kapetanom do 1723. (zauvijek)   163 godine
7.      Pod Unutrašnjom Austrijom do 1747. (zauvijek)   24 godine
8.      Poglavarsko namjesništvo do 1753. (zauvijek)   6 godina
9.      Trgovinska pokrajina (Komerzassessorium) do 1772. (zauvijek)   19 godina
10.      Doba premišljanja do 1776. (provizorij)   4 godine
11.      U Hrvatskoj do 1779. (zauvijek)   3 godine
12.      U Ugarskoj   gubernij do 1787. (zauvijek)   8 godina
13.      U Ugarskom primorju do 1809. (zauvijek)   22 godine
14.      Pod Napoleonom do 1813. (zauvijek?)   4 godine
15.      Dio Austrijskog primorja do 1822. (provizorij)   9 godina
16.      U Ugarskoj   gubernij do 1848. (zauvijek)   26 godina
17.      U Hrvatskoj do 1850. (provizorij)   2 godine
18.      Riječka županija u Hrvatskoj (zauvijek) do 1870.   20 godina
19.      U Ugarskoj   gubernij do 30. 10. 1918. (zauvijek)   48 godina
20.      U Hrvatskoj do 17. 11. 1918. (zauvijek)   19 dana
21.      Pod savezničkom okupacijom do 12. 9. 1919. (provizorij)   302 dana
22.      D'Annunzio i Regencija do 3. 1. 1921. (zauvijek)   1,5 godina
23.      Samostalna država do 3. 3. 1922. (zauvijek)   1 godina
24.      Provizoriji do aneksije Italiji 22. 2. 1924.   2 godine
25.      U Italiji do 15. 9. 1947. (zauvijek)   23 godine
26.      U NR/SR Hrvatskoj u FNRJ/SFRJ do 30. 5. 1990. (zauvijek)   43 godine

Svega, dakle, 789 godina i 7 mjeseci podijeljeno u 26 perioda. Prosječno je to malo, sasvim malo, više od 30 godina. Eternitŕ fiumana.
Za one kojima, zornosti radi, ponekad treba štogod i nacrtati, slijedi priča o domoljublju i vječnosti.
Bila dakle, jednoč, dva znanca, dva Fiumana, dva sina domoljubna. Prvi, Hrvat rodom, dušom i tijelom, imenom Artur Blühweiss, bijaše trgovac. Drugi sinak, pak, Talijan, zanimanja nepoznata, zvao se Pincherle.
I prohtje se tako sudbi, te posjedne oba u isti lokal, u isto društvo. A bilo to u teško doba, sredinom 1919. godine, kad su u Rijeci bili saveznici da donesu mir, a samo su statirali u sukobima, dok se na mirovnoj konferenciji u Parizu ništa, baš ništa određeno, o statusu grada nije znalo, pa nije čudo da je i u ovom društvu na tapetu bila politika i sadašnja skroz naskroz zamršena situacija.
Riječ po riječ, a svak ne da na svoju, pade i opklada: bude li Rijeka, u vidu konačnog rješenja, vraćena u zagrljaj majčici domovini Kraljevini Italiji, to će Blühweiss štetovati ne samo u duši i rodoljubnu mu osjećaju, no i pošteno isplatiti Pincherleu 10.000 kruna. U slučaju, pak, da Rijeka napokon nađe spokoja u majčinskom zagrljaju Kraljevine SHS ili kojom hirovitom igrom sudbe postane samostalna država ili u ma kojem drugom budi slučaju, izim pripojenja Kraljevini Italiji, Pincherle će Blühweissu isplatiti 20.000 kruna. I, budući su oba bila izdancima roda uljuđena, rečeno i zapisaše, potpisaše i na svjedoke se pozvaše.
I ništa. Minu pola desetljeća, a riječki problem sve jednako još uzbuđuje svijet. Prvo dođe D'Annunzio s arditima i Riječkom legijom, proglasi ne jednom aneksiju Italiji, pa Regenciju, pa ga snađe Krvavi Božić. Zatim se dočeka i konstituanta, Zanella, pa puč, pa 'mali spasitelji'. Na koncu sve svrši aneksijom Italiji. To bi u veljači ljeta 1924. A od naših kladilaca ni traga ni glasa. Prođu još četiri ljeta dok Pincherle ne zaključi da je ovo rješenje ipak konačno i zauvijek, da je pobijedio, pa je stoga došlo doba da opkladu i naplati.
Kad nije išlo lijepim, on podigne tužbu. U odgovoru na optužni zahtjev iz Blühweissa progovara Pitija: koliko se on sjeća, nisu se ozbiljno ni kladili, a da i jesu, to ionako ne bi vrijedilo po zakonu, jer je zabranjeno, a kad bi i vrijedilo, on bi ionako pobijedio, jer je riječko pitanje konačno riješeno potpisom Rapalskog ugovora, čime je Rijeka postala samostalna država, baš kako je on i tvrdio. Ono što je uslijedilo, bilo je iza konačnog.
Pravnici parnicu jedva dočekali: za njih je ovakva stvar prava poslastica, prilika da razbistre opću pravnu teoriju i pravne norme, te da obnove poznavanje sudske prakse. Nisu se bavili takvom banalnošću kao što je utvrđivanje je li tko u pravu. Ne, u prvoj instanci raspravljalo se o tome je li opklada vrst ugovora i kakvog, je li to zabranjeno ili ne po ex ugarskim ili sadašnjim talijanskim zakonima, u kojem obliku, kad je i tko već o tome sudio i slično. I kad su sve dobrano zamijesili, Pincherle izgubio, a da nije saznao niti je li po mišljenju suda opkladu dobio ili ne.
Ovo ga je dobrano razbjesnilo. Zato uzme papir i napisa žalbu. U njoj mu se zadesi i ključno pitanje: je l' istina da je Italija anektirala Rijeku i ne liči li to sudu, možda, na konačno rješenje muka napaćena grada te, shodno tome, nije li on ipak tu opkladu dobio?
Normalno, što da mu sud na ovo odgovori? Nije, valjda mogao reći: "Ma, ne, nije! Ovo je tek djelić vječnosti, a konačna rješenja ne postoje." Daj, budimo ozbiljni.
Sad Blühweiss izgubi. Pa se žali, pa opet izgubi, pa se žali, pa ... I u tome prođe deset godina, a parnica 1938. dospije na Corte di Cassazione   Vrhovni sud.
U odgovoru na isto Pincherleovo pitanje, a taj je vrlo brzo shvatio da pitanje djeluje razorno na pravnička mudrovanja i marljivo ga je postavljao svima i svakom, u odgovoru, dakle, na to pitanje, vrhovni je sudac Vrhovnog suda, ne budi lijen, ispisao na osam gusto tipkanih stranica traktat o tome zašto je aneksija Rijeke zauvijek Kraljevini Italiji jedino pravedno, jedino moguće i jedino konačno rješenje. Dato in cittŕ nostra di Roma, li 12 agosto 1940   XIX.
Priča je gotova. Što će vam pouka?
A zašto Vam pričam općepoznate stvari? Što ja znam?! Želim Vam samo reći da je šteta što Blühweiss nije bio dalekovidniji i nije vidio što se sprema ili što nije imao advokata s malo više povijesna njuha, pa da otegnu tu parnicu još koju godinicu. Ne bi tada obrazloženje bilo na osam gusto kucanih stranica, a i presuda bi, u sudaru s gorkom povijesnom zbiljom jamačno drugačije glasila.
Jer, 3. svibnja 1945. godine Rijeka je, baš kao što se Blühweiss kladio, nakon višestoljetna ropstva u pod tuđinskom čizmom, vraćena u krilo majčice domovine. Demokratske federativne Jugoslavije. I Hrvatske, jasno.
Vraćena definitivno. Na vjeki vjekov. Zauvijek.
Mislim, a što je to prema vječnosti?

by Nenad LaBUS
28. 4. 1992. 01:50
11. 10. 1992.

[zokxy]

Novčarska kriza je Rijeku zahvatila 1848. godine, kada i ostale dijelove Monarhije. Među inim očitovala se nedostatkom sitnog kovanog novca. Riječka gradska uprava namjeravala je nastali problem riješiti stavljanjem u optjecaj gradskog papirnatog novca, bonova, malih apoena. Rijekom je u to doba upravljao banski povjerenik Josip Bunjevac, a uvedenom gradskom novcu dat je naziv karantan (hrv.: križar, tal.: carantan, njem.: Kreuzer). Naredbu o tiskanju tog novca potpisao je gradski potkapetan Giuseppe Agostino Tosoni (1804.-1856.). Novčanice su, u tiskari braće Antonio i Giuseppe Karletzky dovršene krajem 1848. godine. Tiskane su na papiru tvornice Smith&Meynier iz Rijeke  [6]. Ukupno su poznate tri emisije toga papirnatog novca.
Novčanice su bile u optjecaju do 1853. godine, kada je prefekt grada barun Kellersberg naredio njihovo definitivno povlačenje. Od sve tri emisije u optjecaj je stavljeno 200 000 primjeraka u vrijednosti tadašnjih 16 500 forinti. Poznat je veoma mali broj sačuvanih primjeraka ovog novca.
23. siječnja 1851., dakle u prvoj godini uporabe karantana treće emisije. Gradski Magistrat je osumnjičio Karla Karletzkog zbog lažnih bonova od 5 karantana. Naime, kod njega su nađeni sumnjivi bonovi. U dokaznom postupku sumnjivi bonovi su uspoređivani s nedvojbeno originalnim bonovima iz Općinske riznice. U tu svrhu korišten je tiskarski arak originalnih bonova, ovjeren od suda, o čemu svjedoče rukom ispisani tekstovi na poleđini arka i sudski (notarski ?) žigovi-naljepnice na prednjoj strani. Na slici 3. prikazan je tiskarski arak s šest potpisanih i šest nepotpisanih bonova, a na slici 4 je naličje tog arka. Bonovi su, kako je već rečeno, tiskani jednostrano, a na poleđini je datum tiska (Pres. 23 Gen. 1851), broj arka (No 249), te juridička zabilješka.

Fiume 23 Genarro 1851
In seguito all'insinuazione  Mag.le protocollata qui al Numero 244, ed in proposito dello scoprimento di falsa carta moneta di Fiume in pezzi di Kni 5. – onde istituire debito confronto colli comunicati buoni falsi e coll'impronta trovata in occasione d'instituita visita domiciliare nell'abitazione di Carlo Karletzky, - il giudice si e' recato personalmente presso l'Ufficio della Cassa municipale, ed ha ritirato dal fascio di buoni non peranco posti in circolazione:
- pezzi sei firmati, -
- pezzi sei non firmati. -
I premessi due pezzi di buoni da Kni 5, essendo venuti col N. 244, siccome indiziati di falso, si uniscono qui per instituirne il confronto.
Le piu' apparenti discrepanze tra gli uni e gli altri sono le seguenti:
1. La parola Municipio, per forma e situazione di lettere, non combina, poiche' nei buoni levati dalla Cassa, il carattere e' piu' corsivo.
2. La estensione del quadrato e' maggiore negli originali.
3. L'O della parola buono e' diversamentoe ombreggiato.
La carta degli originali e' piu forte.
Kobler Guido

Fiume (Rijeka), 23. siječnja 1851.

Na temelju sudskog mišljenja / prijave, ovdje pod poslovnim brojem 244, te na osnovi otkrića lažnih novčanica iz Rijeke u komadima od 5 karantana – kako bi se izvršila potrebna usporedba s priopćenim / prijavljenim krivotvorenim bonovima i s otiskom pronađenim prilikom pretrage stana Karla Karletzkya – sudac se osobno uputio u Ured gradske blagajne te je podigao iz snopa bonova, koji nisu bili još pušteni u optjecaj:
- komada šest potpisanih, -
- komada šest nepotpisanih.-

Dva prethodno navedena komada bonova od 5 karantana, budući da su stigla s brojem 244, zbog sumnje da su krivotvoreni, ovdje se ujedinjuju / prilažu kako bi se izvršila usporedba.

Najprimjetnije razlike između jednih i drugih su sljedeće:
1. Riječ Municipio (u prijevodu municipij), po obliku i položaju slova se ne slaže, budući da su na bonovima koji su uzeti iz Blagajne slova položenija.
2. Veličina kvadrata je veća nego u originalima.
3. Slovo O u riječi Buono je drugačije osjenčano.
Papir originala je čvršći.

[ilirija]

Kako je mala “školjka” nadmudrila vlasnika tvornice torpeda

Tko god je s Korza skrenuo u Kružnu ulicu zasigurno je ugledao tri kamena stupa koji ometaju prolazak vozila. Stupovi su tu postavljeni početkom stoljeća, a postavili su ih tadašnji vlasnici “Zlatne”. Zbog čega?

Bogati engleski industrijalac Robert Whitehead, Riječanima znan kao vlasnik Tvornice torpeda, posjedovao je nekolicinu zgrada u tom dijelu grada. Točnije, zgrade broj 2, 4, 6 u Kružnoj i 3, 5, 7 u Dolcu. Kada su za njegov račun radnici izvodili radove na njegovim zgradama u Kružnoj ulici, materijal su svakodnevno prevozili kolima iz Kružne kroz Školski prolaz na Korzo. Tadašnji vlasnik Zlatne školjke pobunio se zbog toga tvrdeći da mu Whiteheadovi radnici oštećuju fasadu na zgradi i tjeraju goste. No, ne samo da se pobunio, već je odlučio stvar preuzeti u svoje ruke te je postavio dva kamena stupa uz rub zgrade i treći na sredinu prolaza onemogućivši svako daljnje kretanje kola pored restorana. Whitehead je kasnije na sudu ishodovao odluku da se stupovi maknu, ali to nikad nije i realizirano.

[zokxy]

Nije baš vezano uz Rijeku, ali je zanimljivo!


Milutin Baltić jedini je živi narodni heroj


U Zagrebu je u 93. godini života preminuo Rade Bulat, partizanski general i narodni heroj Narodnooslobodilačke borbe. Umirovljeni general potpukovnik bio je zapovjednik legendarne XIII. proleterske brigade “Rade Končar” koja je bila kičma oslobađanja cijele sjeverne Hrvatske.

Zajedno sa VII. banijskom i VI. korpusom Bulat je oslobađao Podravinu, Kalnik i Bilogoru. Pokojna Bulatova supruga Milka Kufrin također je bila odlikovana ordenom narodnog heroja. U javnosti se nekoliko puta spominjalo pitanje Bulatove odgovornosti za ratni zločin počinjen nad ratnim zarobljenicima nakon bitke za Krašić u siječnju 1943. godine. No, sumnja u likvidacije nije rezultirala sudskim procesom.

Titu tri ordena

Od 290 narodnih heroja, koliko ih je nekada bilo u Hrvatskoj, danas, nepunih 68 godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata, živ je samo jedan - Milutin Baltić. Danas 92-godišnji Baltić bio je organizator poznatog sastanka u šumi Abez kod Vrginmosta, na kojemu su, u rano ljeto 1941. godine, sekretar Centralnog komiteta KPH Rade Končar i član Centralnog komiteta Josip Kraš donijeli odluku o ustanku i akcijama na Kordunu i Baniji. Od ukupnog broja narodnih heroja, njih 1322, najviše ih je bilo rođeno u Hrvatskoj, 22 posto. Hrvatska je uvjerljivo prednjačila u NOB-u u kategorijama narodnih heroja, prvoboraca i španjolskih boraca, a danas se možemo samo zapitati zašto mlada hrvatska država nema svoje ratne heroje.
Iz šume u diplomaciju

No, treba reći da je većina narodnih heroja Jugoslavije priznanje dobila nakon rata. Najviše ih je proglašeno 1951., 1952. i 1953. godine. Još tijekom borbe, 1944. godine, Predsjedništvo AVNOJ-a dodijelilo je Josipu Brozu Titu naziv narodnog heroja Jugoslavije. Tito je bio jedini vrhovni zapovjednik u Drugom svjetskom ratu koji je sa svojim vojnicima ratovao na bojištu, a ukupno tri puta odlikovan je za narodnog heroja. Splićanin Ljubo Ilić jedan je od narodnih heroja s međunarodnom slavom.

Borio se na strani republikanaca u Španjolskom građanskom ratu, branio je Madrid, jurišao u poznatoj ofenzivi na Zaragozu, a bio je i zapovjednik Vojne partizanske akademije kod Barcelone. Godine 1943. Ilić se priključio francuskom pokretu otpora i postao zapovjednikom svih inozemnih snaga koje se bore u Francuskoj. Dok se Charles de Gaulle, predsjednik Vlade slobodne Francuske, iz Londona preko radija obraćao svojim sunarodnjacima, taj je Splićanin na jugu Francuske lomio njemačke divizije.

Za svoje junaštvo Ilić dobio je spomenicu francuskog pokreta otpora, Ratni križ i orden Legije časti. Nakon rata ostvario je, blago rečeno, impresivnu diplomatsku karijeru. Vodio je diplomatske misije u Meksiku, Brazilu, Urugvaju, Paragvaju, Čileu i Boliviji. Kasnije biva imenovan za ambasadora u Norveškoj, Meksiku, Danskoj i Švicarskoj. Supruga mu je bila poznata operna pjevačica Zinka Kunc.

[ilirija]

Veza između Via Rome, zida i Drenove!

Učinit će vam se čudnim i pitat ćete se kako to da se slika nekadašnje Via Rome i današnje Ulice žrtava fašizma pojavi u Drenovskom listu i kakve veze ima ta ulica s Drenovom.
U knjizi Radmile Matejčić Kako čitati grad (Izdavački centar Rijeka, 1989.), u poglavlju Ulica žrtava fašizma – trajni znak sjećanja, između ostaloga, čitamo:
Prema pisanju Supilova Novog lista na, inicijativu riječkog odvjetnika i političara Erazma Barčića, u proljeće 1901. godine uputila se u glavni grad Ugarske (pod čijom je vlašću bila Rijeka op.a.) jedna delegacija... da pred kompetentnim faktorima objasni i obrazloži opravdanost i potakne gradnju Sudbene palače u Rijeci... Delegaciju su primili predsjednik vlade i ministar pravosuđa i financija koji su objeručke prihvatili taj prijedlog jer su imali pred očima novi način dokazivanja brige mađarskih državnih vlasti za pitanja Rijeke...ministar pravosuđa je 8. srpnja 1901. odobrio gradnju Sudbene palače nakon što je od arhitekta Kissa dobio snimljenu situaciju mjesta za gradnju palače i zatvora.
Ministarstvo je postavilo uvjet da ... uspon ne smije biti viši od 7 posto, budući da su predviđali tramvajsku prugu. ... Od Stara (trg pred Guvernerovom palačom op.a.) do raskrižja kod crkve Sv.Vida, odakle se odvajao novi kraj ceste za Školjić i Perilo (današnja Ulica I. Grohovca), teren se morao spustiti za 4 do 6 metara. ... Ta je činjenica nametnula budipeštanskom arhitektu F. Stigleru veoma težak zadatak, a ništa manje nije bio težak i odgovoran zadatak riječkog inžinjera G. Grassia, projektanta podzida. Obojica su svoj zadatak riješili magistralno, tako da je taj dio grada, nepromijenjen do danas, jedna impozantna građevinska i arhitektonska monumentalna cjelina. ... Gradnju ceste i podzida od raskrižja kod Sv. Vida do Stara ... izveo je riječki poduzetnik Ivan Rubinić ... Korišten je kamen iz Drenove.
Već sam i prije čuo od par starijih Drenovčana da je za potrebe toga zida korišten kamen koji se vadio na Velom vrhu.
Na betoniranom dijelu puta od Pulca prema Velom vrhu, nasuprot dvije klupe s kojih se kao s terase pruža prekrasan vidik na Drenovu i cijeli Kvarner, vidljve su tri u brdo i stijenu ukopana usjeka iz kojih se, prema usmenoj predaji, vadio kamen. I zaista, u jednom iskopu vidljivi su tragovi obrade kamena. Sitni kamen, zaostao pri obradi, bacao se niz padinu pa je tako nastao nasip, odnosno prije spomenute terase – vidikovci.
I eto veze između Via Rome, zida i Drenove!

Christian Grailach

(Drenovski list, Informativni list za područje mjesnoga odbora Drenova, god.7, br.29, srpanj2012., str.9)

[zokxy]

Odlicna prica. 

[zokxy]

PRVI POSLIJERATNI GRADONAČELNIK RIJEKE



Prvi posljeratni izbori za Gradski narodni odbor Rijeka-Sušak održani su 1. veljače 1948. Prezidijum Sabora NRH prihvatio je prijedloge i ukazom br. 70 od 27. prosinca 1947. raspisao izbore za jedinstveni GNO. Prezidijum ne koristi naziv Rijeka – Sušak, koji je predložio GNO Sušaka. Ističe se gospodarsko značenje ujedinjenja za Hrvatsku i FNRJ, kao i za daljnji razvitak ujedinjenog Sušaka i Rijeke. Predviđeno je da će jedinstveni GNO imati 120 odbornika. Na izborima 1. veljače 1948. glasovalo je 99,20% birača, u I. rajonu 99,13%, u II. 99,81%, a u III. rajonu Sušaka 99,68% birača. Prvo redovito zasjedanje novoizabranog GNO Rijeke je održano 12. veljače 1948. u Gradskoj vijećnici u Rijeci. Zasjedanje je otvorio najstariji odbornik ing. Mario Vio. Izabrano je radno predsjedništvo na čelu s dr. Antom Švalbom. Poslovnik GNO pročitan je na hrvatskom i talijanskom te jednoglasno prihvaćen. Dotadašnji tajnik GNO Rijeka pročitao je izvješće o zadacima novog IO. Uslijedila je 10-minutna stanka za predlaganje članova IO te je podnijeta lista, koja je prema čl. 9. Poslovnika, jednoglasno prihvaćena. Za predsjednika je izabran Pietro Klausberger, Franjo Kordić za I. potpredsjednika, dr. Zdravko Kučić za II. potpredsjednika, Ivica Baretić za tajnika te 8 drugih članova IO. Izabrane su i komisije GNO: za pripremanje odluka, privredni plan i financije te mandatna komisija. Prva sjednica novoizabranog NO III. rajona Rijeka održana je 13. veljače 1948. Otvorio ju je najstariji član dotadašnjeg GNO Sušak Danijel Ratković. Dotadašnji predsjednik Drago Kontuš podnio je izvješće o radu. Nakon toga je predložena jedna kandidatska lista za IO koja je prihvaćena. Srećko Matešić izabran je za predsjednika, a Albin Rahelić za tajnika zajedno s još 6 članova IO, od kojih je svaki zadužen za rad jednog odjela rajonskog NO. Izabrane su stalne komisije: za pripremanje odluka, privredni plan i financije i mandatna komisija. Donošenjem odluke o ujedinjenju i provođenjem izbora za jedinstveni GNO Rijeke prestala je postojati gradska općina, odnosno grad Sušak kao zasebna upravna jedinica, iako je kao III. rajon u sastavu gradske općine Rijeka nastavila postojati sve do 1962. Nakon toga rasformiran je i taj ostatak zasebnosti, pa sve do danas ne postoji nikakva teritorijalna jedinica pod tim nazivom. ( Željko Bartulović Sušak 1919-1947)

Vedrana, sa ReFa ...   

[elvis]

Veza između Via Rome, zida i Drenove!

Na betoniranom dijelu puta od Pulca prema Velom vrhu, nasuprot dvije klupe s kojih se kao s terase pruža prekrasan vidik na Drenovu i cijeli Kvarner, vidljve su tri u brdo i stijenu ukopana usjeka iz kojih se, prema usmenoj predaji, vadio kamen. I zaista, u jednom iskopu vidljivi su tragovi obrade kamena. Sitni kamen, zaostao pri obradi, bacao se niz padinu pa je tako nastao nasip, odnosno prije spomenute terase – vidikovci.
I eto veze između Via Rome, zida i Drenove!

A ja mislio da su ti iskopi bili za potrebe fortifikacije tog dijela 

[zokxy]

Za razliku od primjerice Bakra, Kraljevica nema onaj štih starog primorskog mjesta. Nema uske ulice, staru jezgru sabijenu na malom području, s visokim uskim kućama. Ulice Kraljevice su šire, kuće su komotnije, pa čak i one starijeg datuma izgradnje. Razlog je tome što je cijelo naselje novijeg datuma, uspoređujemo li ga s Bakrom i nizom primorskih starih gradića. Uglavnom je nastala oko starog kaštela, negdje početkom 18.st. Noviji kaštel nije bio jezgra naselja, i sam je nastao kao jedna od posljednjih građevina iz razdoblja obitelji Zrinskih i Frankopana.

Razlika je kod Kraljevice još u nečemu. Najvećim su dijelom njezini stari stanovnici pobjegli pred turskim osvajanjima. Dakle, riječ je o stanovnicima koji nisu bili s mora. Tako je i njihova orijentacija na more nastala tek naknadno, dužim životom na ovom području. U početku nisu bili niti ribari niti pomorci, uglavnom su se bavili poljoprivredom. Zato je stara Kraljevica bila jedan veliki vrt, imala je niz vinograda, voćnjaka, ograđenih malenih parcela na čijoj škrtoj zemlji su stanovnici uzgajali što god je uspjevalo. Imala je veliki broj stabala mendula, a i danas je oko Kraljevice veliki broj zidića koji su bili međe tih malih vrtova. Krajem 19.st. u Kraljevici je posađeno i 400 stabala murve (dud). Stabla su dopremljena iz Ugarske a trebala su biti baza za razvoj svilarstva. Od svilarstva nije bilo ništa, no i danas Kraljevica ima niz murvi.
(Zbornik Kraljevice 01/2012)

[ilirija]

Kostrenjani na slatkim vodama

Rimski ugovori zaključeni 1924. g. bili su vrlo nepovoljni za Kraljevinu SHS. Izvršavanjem obveza Saveznika prema Italiji, pri kraju rata kada je Italija prekinula savez s Austro-Ugarskom Monarhijom i prešla u savezničke redove, došlo je do nepovoljna razgraničenja SHS s Italijom. Gubitkom Istre, tadašnje Rijeke, Zadra, otoka Cresa, Lošinja, Lastova i dr., kao i potvrđivanjem ranijih odluka o podjeli trgovačke flote, zaključeni su ti ugovori. Koliko je podjela flote utjecala na odluku većine naših pomoraca da ne plove na brodovima pod talijanskom zastavom, iako su ih upravo društva iz Trsta željela na svaki način privoljeti da prihvate ukrcaj. Tako su već 30. studenoga i 4. prosinca 1918. g. Vladi kratkovremene Države SHS u Zagreb poslali izjave da ne žele ploviti pod talijanskom zastavom. Potpisali su ih kapetani, strojari i pomorci svih zvanja. U izjavi riječnih pomoraca bili su potpisi 160 kapetana, časnika palube i 59 strojara, od toga 81 kapetana i časnika palube i 20 strojara iz Kostrene. Prvi je potpisnik bio kostrenski kapetan Andre Šikić.

U teškoj situaciji zapošljavanja na moru ponovno dolazi do migracije naših pomoraca, osobito onih iz Kvarnerskoga primorja koji traže zaposlenje u novoosnovanoj Direkciji za rečnu plovidbu, u ustanovama, kapetanijama i drugim službama na Dunavu, kao i u tamošnjim brodogradilištima. Kostrenjani su se opet selili na Dunav zadržavajući se dulje ili kraće, mnogi su zasnovali i svoje obitelji, ali i dočekali svoju smrt. Kao i svugdje tako i na Dunavu naši su pomorci bili vrlo cijenjeni. Spomenut ću neke od njih. Kapetani su bili: Grgur Sablić, Mate Šepić, Hilario Tijan, Ivan Randić, Jakov Marunić, Drago Linić, Vinko Randić, Ludvig Randić, Ivan Gržalja, Stanislav Perović, Mate Karlović, Milan Malešić, Aleksandar Rukavina, Eduard Šoić, Pave Pajkurić, Božo Rosović, Fran Stipanović, Frane Pezelj, Ivan Bašić, Vinko Rožmanić i Božo Katunarić Strojari su bili: Živko Dujmić, Ivan Franelić, Viktor Grdaković, Arturo Gržalja, Kuzma Pajkurić, Vazmoslav Ramini, Vlado Škrobonja, Mate Šarinić i Josip Vičić.
Kao kadeti ili manipulanti, kako su ih u rječnoj plovidbi nazivali, plovili su: Anđelko Perović, Edgard Škrobonja i Stanislav Tijan. U direkciji, lukama i agencijama bili su zaposleni Ivan Malešić, Andre Marunić, Eduard Perović, Petar Puž i Petar Laurenčić. Posebno je bio poznat Viktor Randić kao glavni kadrovik čitave riječne flote.

U brodogradilištu na Adi Ciganliji u Beogradu na Čukarici radili su meštri i stolari: Grga Doričić, Ivan Paškvan, Anton Smojver, Dionizije Šarinić, Marijan Vranić i Filip Vranić.

Kostrenjani su se, silom prilika, zapošljavali i u drugim državnim ustanovama, najčešće u carini, poreznoj upravi, financijskoj službi, na željeznici i školama, ali su i napuštali zemlju i odlazili ponajviše u SAD.

Takvom stanju umnogome je pridonijela i politika nove države prema pomorstvu, koja nije bila u skladu s njezinim geografskim položajem, s ekonomskim i prometnim mogućnostima koje pruža more.
Beogradska vlast nije shvaćala da jadranska obala s preko 1.000 km, predstavlja najbolji i najekonomičniji pristup svjetskomu tržištu, i to ne samo naše zemlje već i Podunavlja i dijela Balkana.

Iz knjige ORFEO TIĆAC ”Da se ne pozabi”, Kostrena, 2008., str. 157-158

[zokxy]

Odlična knjiga! Imam je doma, a njegovu prethodnu sam čitao i skenirao, ima slika i priča u člancima na ovim linkovima:

http://croinfo.net/vijesti-regija/5573-urkovo-i-kostrena-pria-kroz-fotografije.html

http://croinfo.net/vijesti-regija/5575-urkovo-i-kostrena-pria-kroz-fotografije-drugi-dio.html

http://croinfo.net/vijesti-regija/5578-pria-o-njemakim-turistima-u-kostreni-1938-i-1939-g.html

http://croinfo.net/vijesti-regija/5850-prie-iz-kostrene-o-rasvjeti-i-grijanju.html

[ilirija]

Zavjet

Puk se često znao zavjetovati Majci Božjoj na Trsatu da ih izliječi, očuva od nesreće ili im pomogne nešto dobro i plemenito učiniti. Uputili bi se pješke od kuće do crkve, a da bi zavjet bio uspješniji, nametnuli bi sebi neka ograničenja.

Dvije su kume razgovarale o blagdanu Velike Gospe i o ljudima kojima je pomogla. Nema čovjeka koji nešto ne želi, koji nema neku nevolju. Riječ po riječ odluče se kume zavjetovati Majci Božjoj. Pješke će do crkve, a u cipele će staviti grah. Dođe petnaesti kolovoz, blagdan Velike Gospe. Upute se kume prema crkvi, jedna grabi dosta žustro, a druga za njom polako i pažljivo i na svaki neoprezniji korak tiho jaukne. Žuljaju je zrna graha u cipelama, a kad su se na Sušaku počele penjati prema crkvi imala je već žuljevite noge. Trebalo je prijeći četiri stotine četrdeset i jednu stubu. Druga kuma i dalje lako ide, pa je ova upita:

“Kako to kumo da tebe grah ne žulja u cipelama?”

“Draga kumo, ja sam se zavjetovala Majci Božjoj da ću staviti grah u cipele, ali nisam rekla da će biti sirov. Lijepo sam se jutros rano digla i skuhala ga!”

Izvor: KOVAČEVIĆ Dražen; Legende i predaje Hrvata