Povijesne priče i dogodovštine

[ilirija]

Iz prošlosti Rijeke

Tvornica papira - Hartera

Oko 1821. godine na poticaj patricija Ljudevita Adamića, utemeljena je buduća tvornica papira u kanjonu Rječina, gdje je bilo i dovoljno vode potrebne za pranje sirovina, tj. stare krpe.
Tu su upotrijebljeni prvi moderni strojevi, parni stroj po prvi put u ovom dijelu Europe. Tvornica se širila i na koncu sastojala se od četrdeset zgrada i ogromnog tvorničkog dimnjaka.
Radnici su uglavnom bili iz okolice, naročito iz grobinštine.Tvornica je izrađivala cigaretni papir koji je bio najbolji na svijetu, a opskrbljivao je cijelu kuglu zemaljsku. Učinak je bio od preko 60% svjetske proizvodnje, a izvozilo se 95 % proizvoda.
Tvornica se stalno širila i modernizirala. Najjužniji dio dopro je do Marganova, ispod Orehovice. Hartera je u ono doba bila ispred ljuštione riže, plinare, tvornice konopa i ulja. Direktor je imao divnu kočiju i konje. jer automobila nije bilo, pa sam se s njime vozio. Imao je sina koji nije znao hrvatski pa sam pozvan da se s njime igram i učim ga jezik. U predratnim vremenima imali su i svoju nogometnu momčad Jela. Tvornica je u naše vrijeme napuštena, ali pomalo nalazi novi životni sadržaj i postaje mjesto okupljanja mladih.

Maks Peč

[ilirija]

                  

Iz prošlosti Rijeke

Sušački neboder

Nakon Rijeke i Sušak je želio imati „svoj neboder“. Na sadašnjoj lokaciji nalazio se veliki prostor skladišta željezne robe, mnoga skladišta veletrgovina žitarica, koja radionica i gostiona „Frankopan“, a na kraju prema Boulevardu mala crkvena kapelica.
Raspisan je natječaj, a prvu nagradu dobio je arhitekt Pičman iz Sušaka. Cijela obitelj stanovala je u Orehovici kod oca šumarskog inženjera i šefa šumarije.
Odmah početkom gradnje došlo je do nesporazuma. Investitor, grad Sušak, mijenjao je zamisao usprkos protivljenju projektanata. U podrumu je bio zamišljen plivački bazen koji je ukinut, slijedile su još neke preinake. Na zadnjim katovima predviđena je kavana s lijepim pogledom na oba grada i cijeli Kvarner.                                 
Osjetljivi inženjer Pičman doživio je novo neugodno iznenađenje kada nije dobio nadzornu službu što mu je zakon dozvoljavao. Nadzor je određen po rodbinskoj vezi voditelja općine. Promjene su tako snažno djelovale na Pičmana da je od žalosti izvršio samoubojstvo u Zagrebu, bacivši se s petog kata svog ureda u Preradovićevoj ulici.

Maks Peč

[ilirija]

Iz prošlosti Rijeke

Trsatske moto trke

Trsat je u mnogočemu bio pionir i kvasac primorskog kraja. Mnogi se ne sjećaju da su na našem Trsatu održavane moto trke. Teren nije bio baš pogodan jer ulice su bile slabo asfaltirane, a djelomično popločene grubim kamenim pločama od granita. Trkači su bili izvrgnuti opasnostima u slučaju pada. Brzina vozila dostizala je do 100 km/h pa su natjecatelji morali biti vješti. Gledalaca je uvijek bilo mnogo, a vozilo se nekoliko krugova oko Trsata.
Prve utrke u Rijeci održale su se na obali, a kasnije na Preluci pa do danas na Grobniku. Asovi su bili poznati motociklist Bevanda, kasnije vrhunski ugostitelj i mladi Kostić.
Nažalost bilo je i nekoliko nezgoda, a jednu je prouzročila mlada gledateljica koja je neoprezno pretrčala cestu-kolnik, pa je vozač nažalost pokupio nekoliko gledalaca. Zbilo se to u današnjoj Mihanovićevoj ulici.
Od te davne godine Trsat je prešao u „mirne vode“ i danas je postao omiljeno sastajalište riječana i hodočasnika.

Maks Peč

[milić]

Iz prošlosti Rijeke

Trsatske moto trke

Prve utrke u Rijeci održale su se na obali, a kasnije na Preluci pa do danas na Grobniku. Asovi su bili poznati motociklist Bevanda, kasnije vrhunski ugostitelj i mladi Kostić.

Maks Peč

Ovo prezime je pretpostavljam Kosić. Marijan- Mario Kosić. Preminuo pred hmhm 2? godine.Trke su se vozile hmhm  do 1970-ih? . Zadnja utrka vožena bila je tragična mislim da je poginulo čak troje? učesnika
A i brzine su bile veće. Mislim i preko 150 km/h . Rekord je držao baš Kosić.
Ovo onako ad hoc čisto prema sjećanju.

[ilirija]

Iz prošlosti Rijeke

Trsatske moto trke

Prve utrke u Rijeci održale su se na obali, a kasnije na Preluci pa do danas na Grobniku. Asovi su bili poznati motociklist Bevanda, kasnije vrhunski ugostitelj i mladi Kostić.

Maks Peč

Ovo prezime je pretpostavljam Kosić. Marijan- Mario Kosić. Preminuo pred hmhm 2? godine.Trke su se vozile hmhm  do 1970-ih? . Zadnja utrka vožena bila je tragična mislim da je poginulo čak troje? učesnika
A i brzine su bile veće. Mislim i preko 150 km/h . Rekord je držao baš Kosić.
Ovo onako ad hoc čisto prema sjećanju.

A vjerovatno je Kosić. Treba oprostiti gospodinu Maxu. Toliko toga ima u glavi.

[milić]

Ma gosp. Peč je avion.
Ja sam od par činjenica fulao svih par 
Dakle na portalu  Ri autosport M. Krpan kaže:
-Prva utrka oko Trsata 1962.g.
-zadnja oko Trsata 1972.g.
-Prosječna brzina apsolutnog rekordnog kruga  M. Kosića mrvicu manje od 130 km/h
-ništa ne piše o poginulima osim da je neka curica pretrčavala stazu i takmičar se zaletio i pokosio 12 ljudi te 1972.g.
-M. Kosić je umro  lani nekako u ovo vrijeme.

[ilirija]

Iz prošlosti Rijeke

Rječina

Rječina je odigrala veliku ulogu u razvoju Rijeke, jer život grada uglavnom se događa uz luku, a luka je bila na ušću Rječine, današnjem Školjiću, između dva brijega, Trsata i Kozale. Promet je bio velik kao i prihod.
U ono doba Rijeka je bila već proglašen slobodnom lukom i postala otvoreno tržište za strane trgovce. Teškoće su stvarale naplavine Rječine koje su zatrpavale luku i stvarale zastoj u prometu. Prilike su tada natjerale vlasti da izgrade novu luku i da tok Rječine okrenu u novo korito. Tako su nastale Brajdica i Delta.
To prekopavanje novog korita izvršeno je 1855. godine, a Mrtvi kanal je postao luka za jedrenjake i ploveća tržnica. Talijani su prodavali južne plodove, a naši vino i ulje, brodovi su ukrcavali drva.
U to vrijeme izgrađivane su ceste do grada. Karolina, Lujzijana, Dorotea. Toj izgradnji pridružila se gradnja željezničkih pruga Rijeka - Karlovac (Budimpešta) i Rijeka Pivka (Trst).

Maks Peč

[ilirija]

Torpedo

Rijeka koja se razvila u veliki industrijski grad imala je vrlo različite grane industrije: papir, nafta, drvo, brodogradnja, tjestenina, riža, i druge. No, Torpedo, a prije toga Silurificio zauzimao je posebno mjesto, jer izrada torpeda donijela je preokret u Prvome svjetskom ratu kao strašno ubojito morsko oružje. Osnivač i tvorac tog svjetskog smrtonosnog čuda, novog pomorskog oružja, bio je naš sugrađanin pomorski časnik Ivan Lupiss. Odmah je za svoju zamisao dobio potporu inženjera Roberta Witeheada, engleza koji je kasnije postao vlasnikom tvornice. Pridružio im se mladi risač Ploeoh (njegova je palača kraj kapucinske crkve). Počeci tvornice dosežu do 1600. godine kada je tu bila ljevaonica, a tek nakon 1910. postaje tvornica ubitačnog oružja. To su oružje pokupovale sve velike pomorske države za svoju ratnu mornaricu. Danas u svim svjetskim  muzejima postoje „siluri“.                                                                                                                                   
Tvornica je u miru mijenjala ime od Silurificio u Ranković, pa Torpedo. Danas na obali još postoje lansirne rampe koje pamtim kada smo brodom odlazili u Opatiju. Morali smo se usidriti i prepustiti prolaz silurima  kad su bila pokusna ispaljivanja za ispitivanje brzine i uronjenja. Divili smo se tim ispitivanjima.

Maks Peč

[zokxy]

Kako se pobrojit


 Jedanput su se našli dvanajst Lovranci koji su šli bošak (šuma) seć. Kad su došli tamo, su počeli govorit da koj će njin obed donest.

  Jedan kaže:

  – Pobrojimo se pa ćemo poj iskat ki bi nam obed skuha.

  Oni ki je broji, sam sebe ni broji, uvik je nabroji jedanajst. Sad kako bi oni se mogli pobrojit lipo? Dojde jedan Istrijanče, kažu oni:

  – On je jako mudar, on će nas pobrojit. Istrijanče, biš nas pobroji?

  On jin kaže tako:

  – Svaki hote posebno, kalajte (skinite) brgeši (hlače) i saki soj kupčik (hrpa, kup) storine posebno i stavite prst nutra. I potle hojte brojit, ćete vit da će bit dvanajst.

  – E – kažu – vidite kako je Istrijanče mudar.

  Sad su šli šumu seć od mora zgoru, su počeli bukvu seć koja je vesila nad more. Kad su posekli tu bukvu, videli su da će jin past va more. Oni su vezali mule za bukvu s konopi, neka potežu da ne padne bukva va more. Bukva je bila velika, potegnula je i mule va more. Sad ca će učinit, pohitali su sekiri va more, da će jin sekire poseć konopi i da te jin prit mule vanka. Ostale jin i mule nutra i sekiri.

  Sad kamo te, nesu imeli s čen seć drvo. Sad neki je poša doma, a neki su šli lovit golubi u jamu. Jedan je ša z glavon nutra, koliko je moga, a nešto mu je glavu prekinulo, su ga potegnuli vanka – glave ni ime drugo. Sad ti koji su bili š njin, pitaju jedan drugoga:

  – Ma je ime glavu kada je ša nutra?

  A oni govori:

  – Ma ja ne znon.

  – Homo (hajdemo) ženu pitat ko je ime glavu kad je ša na delo.

  Žena govori:

  – Ja ne znan vero (zaista), ma mene se vidi (čini) de ime, jer je hodi baretu (kapu) kupit v nedelju u Riku.

  Sada su ostali samo dva. Jedan kaže:

  – Homo mi golobi lovit va grm. Ti hodi doma po curu (plitka tava), a ja ću golobi nalovit pa ćemo hi pražit i pojis.

  Sada ta ki je ša lovit na grm, on je vide goluba na grani – već je bilo škuro (tamno, mračno) – i da će ga ćapat (hvatat) z rukon, a uša (pobjegao) mu je z jene grane na drugu.

  On kaže:

  – Ma ča paraš (misliš) da se ni bi ja zmaka za tobom?

  On se je zmaka da će z jene grane na drugu, pa je dole z grma. Dođe oni isti, donese curu za pražit, a oni je već mrt, bi je sa krvav okolo ust. On je po njin poče s curu tuć:

  – Vrag ti krv poji, ča si sirove golube poji, ča nisi moga čekat da ja s curom dojden.

 
Literatura: TEŽAK Stjepko, Šaljive narodne priče, 158-159.

[zokxy]

Bazgovo rebro

Vještice pod orahom svaku večer plesale. I svaki je put neka od njih morala pripremiti večeru. Tako je došao red i na neku gospodaricu. Lijepo je ona svoga slugu namislila za vještičju gozbu.

 - Hodi ti pod taj i taj orah – rekla mu – pa ćeš vidjeti kako ćemo mi plesati.

 Sluga bio mudar. Namjesto pod orah, pošao je na orah. I prije tih žena sakrio se među granjem. Pa kad su vještice prišle, pitale su gospodaricu:

 - Jesi li donijela večeru?

 - Poslala sam, prići će – veli ona.

 Malo poplešu, pa pitaju:

 - Jesi li donijela? Gladne smo!

 - Poslala sam, prići će – veli ona opet.

 Malo poplešu, pa napadnu na nju, svu je raskomadaju. Jele drugu. Svaku joj kost oblizale, pa je hitale uvis. Jedna kost pogodi slugu. Uhvati je on u ruku i vidi da su ga zgodile gazdaričinim rebrom.

 I kad su vještice pojele svu vješticu, kosti su pod orahom skupile i sastavile iznovice. Ali, jednog rebra nema pa nema. Što će sad?

 - Stavit ćemo rebro od bazge – reče jedna.

 I ugrade joj bazgovo rebro. Pa kad je vještica opet oživjela, upozori je njezina vještičja družina:

 - Ako bi li tko rekao: »bazgovo rebro«, past ćeš odmah mrtva!

 Odoše svaka svojim putem. A sluga ujutro pođe orati s gospodaricom. Upirao on ralom, a ona volove vodila. Gospodarica je bila sva satrvena, kao bez rebra, pa je slugi njezina pomoć samo smetala. I kad joj je bazga stala nicati iz rebara, te posve onemoća, sluga posta ljut i nestrpljiv:

 - Ala, bazgovo rebro, što vam je danas? Potjerate brže volove…

 A ona namah mrtva pala.

[zokxy]

Čudo na Trsatu

  One godine kada je moćni hrvatski ban Pavao Šubić doveo na budimsko prijestolje napuljsku lozu Anžuvinaca, jer mu dodijahu Arpadoviću i jer mu bijaše svejedno tko sjedi na tronu, s obzirom da je samostalno vladao Hrvatskom i Bosnom do Drine, te znamenite godine zgodi se čudo na posjedu Šubićevih suparnika, knezova Frankapana.

  Odavno su se Frankapani s djedovine na Krku proširili kopnom i držali župu Modrušu, te Vinodol od Grobnika i Trsata do Novoga grada.

  Jednoga svibanjskog jutra prolazili su drvari blizu frankapanske kule, preko travnate zaravni na kojoj bijaše vrt udovice Agate. Odjednom zastade stari drvar Šimun, spusti sjekiru s ramena i zagleda se u drvenu kućicu, koja tu još neki dan ne bješe. Začudi se i družina, te su tako stajali neko vrijeme ne vjerujući očima. Zatim se približe, križajući se od prepasti. Dodirivali su prastaro drvo i pogledavali se, pa oprezno ušli i unutra ugledali drveno raspelo i Gospin kip od cedrovine.

  Pošalje Šimun družinu u šumu da sjeku drva, a on pođe do župnika don Aleksandra, te mu reče što je vidio. Bolesni se župnik uspravi na postelji i sklopi ruke plačući, jer mu se neku noć ukazalo u snu da će anđeli donijeti na Trsat nazaretsku kućicu u kojoj je anđeo Gospodnji navjestio Mariji da će roditi sina, kralja nad kraljevima. Mučen već tri godine vodenom bolešću, došepa don Aleksandar do zaravni i vidje da se obistinilo što je sanjao. Sutradan se pojavi u crkvi, posve zdrav, i objavi puku da se dogodilo čudo, te svi dohrle do kućice, moleći i pjevajući. Signe glas i do kneza Nikole Frankapana, koji dojaše s pratnjom da vidi što se zbilo. Bio je Nikola pobožan vitez i štovatelj Djevice, ali ne htjede odmah povjerovati da se nazaretska kućica doista spustila na Trsat, pa pošalje u Svetu zemlju don Aleksandra i još dvojicu učenih dominikanaca. Dade im knez dobru lađu i 20 ratnika vičnih bitkama na moru i kopnu, te oni sretno doploviše do azijske obale i uz mnoge nevolje stigoše u Nazaret, preodjeveni u trgovce.

  Radosno je bilo župnikovo srce, jer mu se ispunio i drugi san: da stupa galilejskim tlom, po kojem je nekada koračao Isus. Raspita se za mjesto gdje je stajala Marijina kuća, koju su u davnini čuvali apostoli i sagradili oko nje skromnu crkvicu. Kada je prestao progon kršćana i car Konstantin prihvatio Kristov nauk, uputila se bila u Svetu zemlju njegova majka Jelena, te pronašla križ na kojem je Isus razapet, a ponad nazaretske kućice podignula je veliku crkvu koja je stajala stoljećima, dok ju ne razrušiše Mameluci. Nazaretsku kućicu nisu dirali. Ti muslimani, štoviše, dopuste kršćanima da se ondje skupljaju i mole, ali Bog zapovjedi anđelima da je prenesu u kršćansku zemlju. Zbilo se to nedavno, rekoše to don Aleksandru.

  Tragovi još bijahu vidljivi. Izmjere dominikanci koliko je kućica bila duga i široka, radosni što mjere na vlas odgovaraju veličini kuće koja se pojavila na Trsatu. Vrati se don Aleksandar živ i zdrav u domovinu, noseći vijest da je kućica bez svake sumnje nazaretska. Padne tada na koljena i vrli knez Frankapan, te zahvali nebesima na tolikoj milosti.

  Tri su godine hodočastili Hrvati, tri su godine dolazili vjernici iz Italije, iz Ugarske i dalekih zemalja, stizali su nesretni i bolesni, a odlazili utješeni i bodri. Četvrte godine oko Božića nestade kućica iznenada kao što se bila i pojavila.

  „Zašto si nas napustila, Majko milosti?“ – plakali su vjerni, a Frankapani pošalju svoje ljude na sve strane, ne bi li saznali gdje je kućica. Jedan od glasnika vrati se s vijesti da je pronašao nazaretsku kuću u talijanskom Lorettu. Razgnjevi se isprva knez Nikola, jer je mislio da je kućica ukradena i potajno odnesena, no istraga pokaže da se zbilo novo čudo te su anđeli prenijeli Marijin stan po želji Svevišnjega. Nije to bilo drago knezu, ali protiv volje Božje nije mogao. Don Aleksandar umre od tuge. Teško je palo i Trsaćanima koji su se šakama udarali u grudi i vapili, pitajući se zašto ih bog drži nedostojnima. Da ih umiri, podigne knez crkvicu na mjestu gdje bješe kućica, a potom podari papa Trsaćanima sliku svete Marije koju je svojom rukom naslikao sveti Luka Evanđelist. Narod nazove sliku Majkom milosti, a sveto mjesto prozovu Svetište Majke milosti od svete nazaretske kućice. Poslije pozovu Frankapani franjevce da budu čuvari svetišta, oni podignu samostan i novu crkvu, koja ostade za vjekove.

[zokxy]

Hren je nastao u Senju

  Kada su Isus i sveti Petar išli po svijetu, došli su kroz Liku, Vratnik i Senjsku dragu u Senj. Već kod prve kuće čuje Isus, kako jedna žena viče na muža:

- Vrag ti sriću i zdravlje odnil.

Sve to van čuje, pa čak i kako padaju pljuske i kako muž viče:

- Udri ako si kadra!

- Idemo unutra, kaže Isus svetom Petru, da vidimo što je to.

Kada oni unutra, a tamo muž sitsnut od straha skrio se pod stol.

- Što je to? Zašto si pod stolom? – zapita Isus.

- Ja sam u svojoj kući gospodar pa mogu biti pod stolom i na stolu.

Isus ga lijepo pozove da izađe ispod stola i neka mu ispripovijeda što je na stvari. Na to muž počne sve malo u strahu pripovijedati kako ga je žena htjela potjerati s kablom na bunar po vodu, a on nije htio poći. Žalio se na svoju ženu kako je zločesta i kako mu je svu dušu i zdravlje popila. Žena je cijelo vrijeme vikala na Isusa i svetog Petra:

- Grete mi van iz kuće, nesriće jedne!

Naljuti se Isus na ženu pa reče svetom Petru da odreže ženi jezik. Sveti Petar najprije nije htio, ali je ipak morao napraviti ono što mu je Isus rekao. Uhvati ženin jezik, odreže ga i da Isusu pa zapita:

- Što će ti ljuti jezik?

- Posadit ću ga na travici, a iz njega će izrast nešto ljuto i to ljuto ljudi će rado jesti.

I zaista je od tog jezika naraslo korijenje koje su ljudi prozvali hren. Od tog su vremena muževi gospodari u svojim kućama, a žene moraju rano ujutro dizati, ići na misu, tržnicu, urediti kuću, raditi cijeli dan u tvornici, a uvečer prati, ribati i druge poslove po kući raditi. A muževi od tada rade što hoće – cijeli dan odmaraju, spavaju i rade samo po noći “od osme do druge ure u birtiji.”

 

Literatura: ĐURIĆ Tomislav, Legende puka hrvatskoga I.

[zokxy]

Kamena ovčica

 Starac hodio kroz Malu Krasu. Vidi kraj lokve lijepu djevojku. Sva u bijelu spi na suncu. - Sunce će joj opaliti lišce – žao mu nju, pa odsijeće jasenovu kitu, nadstreši joj glavu. Udjela joj hlad i pođe dalje na prstima. Hodio on stazom. Najedamput, preda nj stupi ista ona djevojka. Bijela lica. Starcu rekla: - Starče, ja sam vila. Meni si ti učinio dobro. Udjelao si mi hlad. Išti što god hoćeš od mene i ja ću ti dati! Čovjek misli, što mu najviše u životu treba. Smisli se napokon, da bi mu bilo najbolje imati do kraja života dosta vune i mesa, sira i miljeka. - Želim ovaca! – reče vili Vila na to rekla: - Dobro, hodi doma i cijelim putem govori: »Tr rogulja, tr mrkulja!« Ovce vabi. Ma, ne obrni se nazad sve dok ne priđeš u svoj dvor! Izrekla to vila i zginula. Pastir pak krene prema stajama. Hodio sveudilj govoreć: »Tr rogulja, tr mrkulja!« I kako on govori i hodi doma, tako u Krasi čuje za njim sve šuška. Frcna kamnik, šušne grmić. Gre, a srce mu bahće od veselja. Čuje kako se za njim sve jače množe ovce. Stiplju i tepeću: I što je više papaka, više ga muči dok nagađa: - Koliko li je ovaca? Znade, ne smije se okrenuti, pa s mukom naprijed gleda. No, na uvijaču ne odoli srcu. Skrećući na zavijutku samo jednim okom pogleda nazad: vidio čudo ovaca! I kao ih vidi, u taj čas, nestalo ih namah. Ovce iščeznu. Samo jedna jedina. Koja s gromača skakala, u skoku se skamenila. Stoji ondje još i danas.

 Literatura: VRKIĆ Jozo, Hrvatske predaje

[ilirija]

Tekst Maksa Peča objavljen 1939. godine u hrvatskom tjedniku „Primorje“ koji je izlazio na Sušaku

O SUŠAČKOM TUNELU I ELEKTRIFIKACIJI

Mnogo se pisalo o sušačkom tunelu, ali izgleda da stvari stoje na mrtvoj točci. Tko i jednom prođe tunelom sjeća se njegovih nedostataka zračenja. Stručnjaci su zaključili da je jedini spas elektrifikacija. Budući se tako kratki odsječak pruge ne bi isplatio, postoji zamisao elektrifikacije do Moravica. Prije nekoliko mjeseci o tome su mnogo pisale lokalne novine kao o gotovoj stvari. Narod još čeka obećanja. (Jedva da čekamo dobiti staničnu zgradu koja je već davno morala biti gotova.)
Potrebno je započeti s preinakom pruge već sada, prije ljetne sezone, da turistima pokažemo bar neki napredak. Velika je prednost elektrifikacije; u prvom redu jeftinoća vuče, o čistoći da ne govorimo. Osim toga lokomotiva je uvijek spremna bez velike pripreme, a svladavanje uspona i razmaka brže. Koliko je udobnije moći putovati i razgledavati okoliš bez bojazni od čađe i iskri. Nebrojeni požari svoj postanak zahvaljuju tim iskrama. Sve to ukazuje na potrebu preuređenja naše pruge, tim više što su nam ceste vrlo loše. (Jedan ih je usporedio s koritima potoka.)
Elektrifikacijom bi se riješili i drugi problemi; rasvjeta, voda, čistoća, grijanje. Naš ugljen je loš, a vanjski skup. Električna energija bila bi jeftinija jer nju bi proizveli iz naših izvora. Novac nam ne odlazi izvan granice, i to je važno.
Iskorištavanjem „bijelog ugljena“, kako nazivaju vodenu snagu, koristi se narodu u gospodarskom i kulturnom pogledu. Naša zemlja je bogata vodenom snagom. Iskoristimo taj prirodni izvor koji nam uz promjenu strojeva omogućuje proizvodnju snage. Vodene snage u prirodi se stalno obnavljaju. Uplivom sunčeve topline, tog neiscrpnog vrela, dolazi do isparavanja vode koja se u drugom obliku vraća na zemlju.
Već u najstarija vremena ljudi su iskorištavali vodu. Prva sredstva bila su vodena kolesa, kasnije su izumljene turbine, a danas je moguće tu energiju u obliku elektrike prenašati na velike udaljenosti. Grijeh je ne iskoristiti to prirodno bogatstvo koje nam leži neiskorišteno. Za iskorištenje izvora energije potrebno je imati katastar izvora. Kod nas na tome još nije ništa učinjeno. Prije rada potreban je točan i iscrpan pregled svih zaliha sa svim morfološkim i hidrografskim podacima. Osim ovih, potreban je i katastar konzuma. Opet jedno veliko polje rada: stvaranje vodenog katastra svih vodenih snaga. Vrijednost energije ovisi o vodnoj količini i padu. Vodena količina varira i to je njen manjak. Najmanje vode je obično ljeti. I tu smo u sretnom položaju jer posjedujemo različite vodene režime. Naše Kraške rijeke imadu zimi dovoljno vode, dok ljeti pak, alpske rijeke obiluju vodom zbog otapanja snijega. Kolaboracija je moguća.
Uz rijeke, mogu se podignuti retenciona spremišta za akumulaciju i pokrivanje manjka. Kombinirana spremišta pak, poslužila bi i za natapanje polja kao i za opskrbu vodom, tim vječnim problemom Krasa. Gore opisani radovi su skupi, njih treba graditi po određenom planu uz pomoć države. Današnji tempo je i suviše spor da nas stavi uz bok ostalim narodima.

Maks Pötsch (Maks Peč)

[zokxy]

Malo manje poznate povijesti: Narodni heroji Sergej Mašera i Milan Spasić (ili kako je potopljen razarač Zagreb)


U Pomorskom muzeju u Kotoru od prošle godine otvoreno je novo odjeljenje  za nezaborav. Povod - 70 godina od herojskog podviga narodnih heroja poručnika bojnog broda Milana Spasića i Sergeja Mašere.

Toga sumornog dana, kišovitog i maglovitog 17. travnja 1941. godine, dok su se niz lovćenske serpentine spuštale kolone talijanske vojske ka Boki Kotorskoj, na razaraču „Zagreb“ je pala odluka da se brod ne preda u ruke neprijatelju.


http://croinfo.net/zanimljivosti2/8119-malo-manje-poznate-povijesti-narodni-heroji-sergej-maera-i-milan-spasi-ili-kako-je-potopljen-razara-zagreb.html