Povijesne priče i dogodovštine

[ilirija]

Nema veze. Evo članka iz današnjih novina

[ilirija]

Drenovski kauboji

Poslije Drugoga svjetskog rata tadašnja je vlast karnevalske običaje nastojala prikazati kao povijesne ostatke koje je tadašnja ideologija prevladala. No, Drenovčani nisu samo tako zaboravljali stare običaje i ubrzo poslije rata, usprkos toj ideologiji pa čak i zabranama, mesopust obilježavaju na način kako su to činili i njihovi stari. Već početkom pedesetih počinju se maskirati i to najprije u uniformu kauboja koja je bila tradicionalna drenovska maska idućih desetak godina.
Nedugo zatim, 1954. godine grupa drenovskih kauboja, nakon fotografiranja u kultnom Foto "Belvederu", spustila se i prošetala riječkim Korzom i na taj su način bili preteče i utrli put Riječkom karnevalu koji je postao poznat u cijelom svijetu. Sutradan je riječki „Novi list“ o tom, za ono vrijeme neuobičajenom događaju, objavio članak pod naslovom „Gdje im je ponos?“. Takva su bila vremena...

Drenovski list br 31, travanj 2013

[ilirija]

Priča Ljube Pavešića iz knjige "Pjesma na stratištu"

RANE NA ZIDU TRSATSKOG GROBLJA


Mjeseca studenoga 1941. godine šumu je pokrivao snijeg.
Ranim jutrom blijeda izmaglica priječila je vidik. U
logoru Tuhobić gori vatra u staroj benzinskoj bačvi. Sve
spava, samo je logorski kuhar poranio; skuplja susnježicu
u kotao, siječe mokro granje i podstiče vatru. Noćnu pa·
trolu smijenila je jutarnja. Tek što su Slavko Krautsek,
Vjekoslav Dukić i Miroslav Marčelja odmakli iz logora sukobiše
se sa talijanskom glavninom. Odjeknule su prve
puške. Bosonogi borci izletješe iz nastambe na snijeg s puškama
i mitraljezima. Iza zaklona su Stane, Moša i Božo zajedno
s pedesetoricom boraca muški odolijevali nasrtaju
fašista. Na šumskom putu i malom zavijutku, odakle se
staza odvaja i vodi u logor, ostalo je ležati na desetke porobljivača.
Kad su se kasnije utemeljitelji Tuhobića našli
na Mrzloj Vodici, u skupini nije bilo jutarnje patrole: Krautseka,
Dukića i Marčelje.
U zloglasnoj sušačkoj vijecnići čamili su u zatvoru tri
partizana. Ali, ne samo oni. Bili su tu i organizatori pomoći
prvom osvetničkom logoru u ovom dijelu Hrvatskog
primorja: Stanko Pavlinić, Marčelo Kovačić, Ivan Rus, Tone
Vičević i Jakov Pavletić.
Od preživjelih zatočenika jos se neki sjećaju mučenja
i krvave Golgote, koju su prošli tri prvoborca prije nego li su
završili na stratištu.
Petog prosinca 1941. godine, tek što je sunce zamaklo
za Učku, ulice na Trsatu su posve opustjele. Po cestama i
puteljcima uokolo groblja kruže fašističke patrole. Pločnici
su muklo odzvanjali pod teškim koracima. Okruženi crnim
vojnicima, tri su druga okovana žicom prispjeli na stratište.
Na tratini, koja je jednim dijelom zarubljena zidom i začeljem
mrtvačnice, posjeli su ih na stolice.
U kućama muk.
U sumrak je počeo žalosni ceremonijal, popraćen pompom.
Krautsek je odbio ispovjednika; za njim redom preostala
dvojica. Nastupio je i zlokobni trenutak šutnje. Na
zapovijest dvanaest crnokošuljaša je podiglo puške. Pucnji
odjeknu. Sa zida je popadala žbuka. Tamne zakrvavljene
rupe dugo je ispirala kiša. Krv je godinama izblijedjela, ali
su rane na zidu trsatskog groblja ostale i žestoko pekle
nepokoreni narod.
Prosinačkog predvečerja pali su na Trsatu prvi rodoljubi.
Prvi u Sušaku i cijelom Hrvatskom primorju.

[elvis]

Priča Ljube Pavešića iz knjige "Pjesma na stratištu"

[...]
staza odvaja i vodi u logor, ostalo je ležati na desetke porobljivača.
[...]
 Sa zida je popadala žbuka. Tamne zakrvavljene
rupe dugo je ispirala kiša.

Lijepa priča ... samo gubici neprijatelja su bili daleko ispod  deset a kamoli desetaka.

A ako se ne varam,tj ako se dobro sjećam pročitanog, partizani su zarobili neke neprijatelje i nakon ispitivanja u logooru na Tuhobiću, jednom ili dvojici je "zakrvavljene" rupe dugo ispirala kiša. Rat je rat.

[milić]

Priča Ljube Pavešića iz knjige "Pjesma na stratištu"

RANE NA ZIDU TRSATSKOG GROBLJA
....

Neki dan sam bio tamo , na stratištu.
Postoji spomenik , ali , čini mi se, a nemam sad vremena tražiti , da ga nema među " antifašističkim spomenicima".
Pa  ako netko ima fotke naka stavi.

[zokxy]

Imam ga ja, imam ...   

[zokxy]

Jedna priča moje pokojne punice, objavljena u Trsatici pred koju godinu:


Gordana Veršić - Filipović

      Pitali ste me ...

   More bit, ste me već štufi, ma ja moran napisat za svakega ki je bil del Trsata neš malo, da se zna, da smo tu živeli i bili, pohajali po naših putićih, delali makakade, smeli se i plakali, karali se i buševali ( i još se ča god po ravnicah). Kad god koga spomenen, sjetin se da san pozabila onega drugega, pa mi dojde žal.
   Danas ću van još povedat od nekih ljudi ki su mi va mislih.

   Bilo je na Trsatu, a prema Strmici velo imanje, vela familija i svi vredni ko crvići. Delal se je vrt, gojilo blago i školalo dicu od moje generacije, ma se je i pazilo nonića, već jako ostarela i zdelanoga, aš on in je na svoje škine parićal se za dalje.
   To su se leto tri prasca gojili za ubit. Glavni za taj posal bil je naš pokojni Cizo Škerl, vrstan mesar i maher za uredit prasci.
   Njihova je kuća imele prednji del, kade su živeli i veli hodnik prema zadnjen delu kuće i imanju. Cizo je blago ubil, uredil i va velu bačvu va taj hodnik posložil, posolil i z belon krpon pokril. Va bačvi su bila tri prasca.
   Za osan dani glavna parona poručila je Cizu da hitno dojde aš da meso smrdi. Cizo je valje dotekal. Hodnik smrdi, sve smrdi. Ča se je dogodilo? Pogleda malo bolje, a bela je krpa sva žuta i smrdi po curu ko pešta. Sirota nonić se je po noći digal i mislel da je došal do zahoda, pa se je lipo i obilno pocural va bačvu z meson. Sva tri prasca finila su duboko zakopana va vrt, a njima je ostalo mislet ča će familija po zimi jist.   
Još van moran neš povedat od Ciza i njegove škvadre. Ovo me je zamolila kćer od jednega, moja Katica, da van povejen. Katičin otac Simeon, bil je zadnji, ki je na Trsatu još posle rata imel konji. Ma taj je zanat izumrl, pa je i on šal delat va „macel“, kade je delal i Cizo i još puno naših ljudi. „Macel“, ki ne zna, bila je vela klaonica na Školjiću („Mesokombinat“). Ono vrime ča god se je dobilo va poduzeću (radna roba, mašine za tipkanje ili zbrajanje, olovke i sav ostali inventar) bilo je zapisano kod šefa i za sve ča bi pofelelo ili se razbilo, dobro bi te spićevali od šefa do raznih komisij.
   Cizo i kompa, med ostalin, imeli su radne gumene čizme. Z nutarnje strane čizam, svakomu je bilo napisano ime. Jedno jutro, kad se Cizo tel obut, njegovih čižam ni bilo. Sav je pozelenel od muke, ma ga je Simeon utješil: „Muči, Cizo, ni problema, ja znan ki ima istih takovih čižam šoto banko, samo su (recimo, ko sad) sto kun“. Cizo je sav sretan dal soldi, dečki su brzo šli po čizme. Kad su čizme došle i Cizo ih je počel obuvat, gleda, a va čizmah piše njegovo ime i prezime. Sve je skužil. „Da van ... Dobro ste me ... Ja san za svoje čizme ke ste vi ukrali soldi dal. Poklat ću vas ko prasci.“ Ala ne jadi se Cizo, slabo zadnje vrime plaćaš gemišti, pa smo se domisleli kako ti malo takujin opret. Posle dela gremo kod „Slovenke“, pa ćemo i tebi od tih soldi ki gemišt platit.“
   Sve je finilo va smeh, a prijateljstvo je šlo dalje.

   Ima još jedna „fata“ od te škvadre za ku me je Katica molila da je zapišen.

   Va kinu „Jadran“ igral je kaubojski film. Mi malice od 12 let nismo smele ni promislet poć va kino bez matere ili oca. Ako bi te ki videl i tužil, dobro si klečal na soli. Katici i Veri vrag ni dal mira i šle su va kino. Za to si moral imet posebnu taktiku. Kad su već svi šli nutra, zadnji čas poć sest na balkon. Tako su i storile, ma nisu znale da su va prvi red partera seli Cizo, njihov otac i škvadra. Bili su umorni od dela i fanj alegreto i takovi su lipo i zaspali. Va jednen momentu filma va gro planu pojavila se je kočija s četiri konji, ki su se bjesno propinjali i sve je grozno štropotalo. Neki od škvadre s prvog reda se je naglo probudil i počel je zijat: „ Ljudi, bište, konji greju na nas!“ Svi su se probudili i počeli bižat van, lampetajuć i teturajuć, a isti taj momen, Katica i Vera su skužile da to biži pred konjima njihov otac s „pajdašimi“, pa su i one počele bižat pred ocon preko svih ljudi, van s kina. Komać su žive od straha i trka došle doma.
   Na, Kate, san ti sve napisala. „Mukotrpno“ nan je bilo ma i lipo to doba našega življenja. Puno je vode preko ovih naših grot preteklo i puno se grišpic na našen obrazu storilo ma nan oko vavek išće ono ča nan je srcu i duši bilo tako poznato, a puno toga je nestalo.

   Pred kratko vrime nestala je porta pred, ćemo reć, kasarnom (sada „kampusom“) i to po sistemu vlaškog popa: „Sad me vidiš, sad me ne vidiš!“ Ostala san ko da me je neki s krpun klepnul kad san videla onu škulju i zajedno mi je pred oči došla jedna slika, i san rekla: „Bože, ča su to storili? Ovo je sad prava rit od kokoše!“
   Ovako čovik promisli, kad niš ne zna. Ma san ja ki dan posle sve razumela. Va novinah je pisalo da se je tozavršil zadnji trag od JNA (a ja san mislela vavek, da je ta kućica storena od španskih boraca) i da će se zrušit i sve koliki zidi. Prema glavnom projektu predviđeno je da celi kampus bude na oprtom, a to je jako dobro. Neka bude čim više friškog zraka, aš tu će jedan dan učit i študijat neke nove generacije naših potomci, pa in čisti zrak more bit od vele koristi. Reći ću van zač.
   Čitala san jednu studiju o tome, da su ljudi, ki su bili rođeni i su živeli va nekin našin planinskin krajima dokazano inteligentni, a to i ostaju kad sijdu s planine, ča je i jako vidljivo va svim njihovim životnim potezima.
   Pitate se zač? Va njihoven čisten zraku ima puno kisika (O) ča od mićega djeluje na njihove moždane stanice, mozak in se razvija ćeš kako, a takov in i ostane.
   Kod nas je do sad toga „O“ bilo manje. Nas ovde od mora i grot više pretišće onaj „H“, pa kud jedan tud H2, pa kad se i on najde s „O“ trebala bi se dogodit bar voda, a nama zijde neka bljuzga, ka ni ni za telo, ni za dušu, a kamo li za mozak. Pa neka za to bude sav kampus na oprto, da čin više čistega zraka s Turnića i Drage va njega dotiče, da i naša dica budu imela od njega koristi va mozgu i va životu.
   Klepetajuć okolo vavek vidin neš ča mi da neku ideju. Gledan već dugo kako mic po mic gre zgorun nova zgrada u sklopu bolnice, ka je trebala biti dijaliza. Od svih obećanih bolničkih objekti, jedva ona niče, a malo je veća od većeg stambenog objekta. Ne moremo ni pitat već od toga, kad vidimo, kade nan je zdravstvo i ki problemi ima, i ka rješenja more dat prema bolnima, a njih je jako puno.
   Ja bin to v Rike ovako storila (a puno san o tome mislela): Jasno je svima da od naših bolnih i budućih bolnih ni koristi. Lipo bin ja najprvo iselila neurokirurgiju. Istina je da tu delaju vrhunski stručni i požrtvovni ljudi ki uz maksimum truda vraćaju ljude z mrtvih va žive, ma kako nan se kaže, brzo neće imat s čin to delat, aš njihovi su pacijenti zdravstvu jako skupi.
   Ta zgrada još diši po dici. Tu smo se nekad rađali, pa bin ja va nju preselila dicu sa Kantride. Dica su mića, pa in se moru storit krevetići na kat (more i tri kata) i svi bi tu stali. Onu lipotu od Kantride treba prodat, aš šoldi trebaju, a škulja va ku biju šli, lako će se nać.
   Svi bolni z Rike i Sušaka smjestila bin na Sušak i to po dva pacijenta va jedan krevet. Naplatilo bi se dva bolnička dana po jednen krevetu, a to su lipi šoldi. Lijekovi su reducirani, bolnima je dosta i aspirin, a bolan ne more ni jist, pa bi trebalo smanjit i hranu, a ne da se hita i tu bi se još zašparalo.
   Jedino bin na rječkon lokalitetu pušćala rodilište kade je, aš ono nan treba zbog nataliteta i zdravog naraštaja, a uz ovakovo šparanje, kako san ja zamislela i zdravstvo bi ozdravilo, pa oni ne bi imeli problema kih imamo mi.
   Bilo bi dobro, da neko razmotri moju ideju i da Rijeka bude va ten „ogledni primjer“. More bit bi nas još ki grad slijedil i naše bi zdravstvo ozdravilo.
   Pustimo malo brige i pojidi svakodnevne po strani, aš uza sve još smo puni morbina i volje za puno lipoga, a lipo je bilo na Trsatu za „Dane Trsata“ od 16-23. travnja 2008., ki su bili organizirani u čast 63-godišnjice oslobođenja Trsata od fašizma i u slavu Sv. Jurja – zaštitnika Trsata. Sav program od fešte organizirali su: Klub prijatelja Trsata, Čitaonica Trsat, Mjesni odbor Trsat, Udruga antifašističkih boraca grada Rijeke – podružnica Trsat, Gradska glazba Trsat – Rijeka.
   Ne znan ča je bilo lipše: samo otvorenje „Dana Trsata“ uz mimohod Trsatske glazbe i kostimirane garde Zrinskih-Frankopana ki su z upaljenim lampionima osvetlili Trsat i uspomenu na njegovu prošlost.
   Svaki je dan jedan od organizatori imel svoj bogat i kvalitetan program, a kraj feštanja bil je posvećen blagdanu Sv. Jurja uz program i svete mise va našoj crekvici Sv. Jurja.
   Sve je bilo prelipo, i ja bin jako rada zahvalila svakome, ki je i makar malo pripomogal da se sve to organizira. Zahvalila bin medijima ki su nas pratili svaki dan i govorili o našoj fešti, pa tako hvala: Novom listu, Radio Rijeci, Radio Trsatu, Ri-kanalu i ostalim snimateljima, a moje bin Trsaćane zamolila, da nas bude malo više za takovih fešti na stolicah va „čitaonice“. Ki je bil tih dani prisutan, mogal je osjetit, da se je neš predivno dogodilo ponovo nakon puno let.
         Dogodil se Trsat.

   Ma gremo dalje. Još će puno lipega bit na Trsatu. Budite s nami. Veselimo se skupa. Neka nan Trsat procvate.

[milić]

Dobro , anegdotice ,opisuje pok. punica. Svaka čast.
A , ona je , znači , Gordana ! Nisam puno ni falio kad sam S. prozvao Gordanom.

[zokxy]

Gordana Veršić-Filipović

                                               PITALI  STE  ME

    Puno san van toga već napisala i zapisala, i vavek nekega preskočin. Ma danas mi se to ne sme dogodit.
   Svi znamo, da, kade je sad „Gvardijan“  bil je nekad „Jelušić“. Od prvega dana, kako se je „Jelušić“ oprl, pa dok se ni zaprl, delala je tu naša Ankica, svima na uslugu, i i svakemu otprtega srca. Njezine su se plave oči vavek smele, a lipa joj beseda titrala na usteh. „Jelušić“ je bil vavek pun, ma ste bili posluženi va tren. Ankica kod da je bila na šuštu. Sve je odbavljala, i još bi usput za svakega našla lipu besedu. Ni život, ni leta, nisu je promenili. Ma mi je bilo drago, kad je pred par let, na ankete „Radio Rijeke“, kad su ljudi predlagali najboljeg, najdražeg, i sve drugo „naj“ konobara, Ankica ponesla prvo mesto. Čula san, da su ljudi, ki nisu znali ka je, dohajali „Jelušiću“ videt, ka je to, od ljudi tako štimana osoba.
   Ankice, za sve ča si celi život delala ko crvić, tiha, vredna i požrtvovna, znan da nisi čula ni „hvala“, pa ću ti ja zahvalit, za svaki kapuciner, svaki tost i svaki sok ki si pred mene donesla.
   Bila si del najlipšega dela moga života i vavek ću te se rado sjetit i srest na Trsatu. Hvala ti.
      Svaki dan pasevan uz kuću, kade je svoje zadnje dane proživel, i kade je umrl naš dragi profesor i čakavac Zoran Kompanjet. Vavek si promislin, onako veli čovik, kakov je bil, a samo 50 metri cestice nosi njegovo ime. Ma ča je da je, bolje ča nego niš. Ča moremo! Puno smo mi dva besed zmenili, i jako mi je žal, da mu nikad nisan ispunila dva obećanja. Ne jedanput mi je rekal, kad bimo ćakulali: „Bože, koliko imate pravih čakavskih besed va govoru. Zapišite mi malo, prosin vas!“ San obećivala, i nikad storila.
   Kad je već kod starčić sinon šetal, teško tapajuć, uz groblje, san rekla: „Doć ću jedan dan do profesora, pa ćemo mi dva sami poć na kafe.“ I nikad nisan šla. Oprostite mi profesore, život me je zanesal i vrime me je preteklo.
   Kad god se sjetin na profesora ćapa me i smeh, aš je bil vesel i duhovit, pa ću van povedat jedan doživljaj i njegovu reakciju. Pred puno let san čitala intervju s jednon ženskon osobon, ka je med ostalim rekla, da ima v Rike barbu po maminen rodu koga obožava.
   Došlo je leto i Vela Gospa. Sedeli smo kod Aranke. Bilo je zapolne, sve krcato ljudi. Gledan ja, sedi moj profesor za jednin stolon, a kraj njega na zidiću (aš ni bilo mesta) lipa bjonda ženska. Profesor je bil sav presretan, a ona mu je šaptala, mazila ga, ma čudo od pažnje i ljubavi. Valje san sve zbrojila, i mučala, niš nisan otela reć nikomu od moga društva, aš su kraj nje tvrdo stali dva s mobitelima.
   Nakon više od mesec dan, utaknula san profesora va autobusu. Kako smo se vavek škercali, san mu ovako rekla: „Krasno, za Velu Gospu, meni pred očih, onako šapćat i mazit se s onon lipon blondon ženskon. Srce mi je skoro puklo na četiri deli.“
   Nasmel se je, kako je leh on umel, i va hipu mi je odgovoril: „A ja! Ča moren gospa, kad san lahk na ženske.“
   Tako san se nasmela, i kad god se toga sjetin vavek mi neš veselo oko mene poteče.
   Ma iman van povedat i neš ča me je ožalostilo, i kad se sjetin, vavek me neka tuga ćapa.
   Još jedan veli čovik i boem, ki je ko i naš profesor Kompanjet kroz svoje pjesme pronesal naš kraj i živel za njega, Ljubo Pavešić, pustil mi je va sjećanju jednu žalosnu uspomenu.
   Moja dobra znanica, finila je va starosti na Krk va starački dom „Mali Kartec“. Hodila san je često nać, i jednon prilikon, dok smo sedele va restoranu, videla san Ljuba, kako žalosno sedi za jednin stolon i leh gleda pred sebe. Zamolila san konobaricu da mu ponese špricer i da mu reče, da mu je to pozdrav s Trsata. Kad mu je ona to ponesla i rekla, Ljubo me je pogledal i su mu po obrazu potekle suze. Tako su mi teško pale i ćutin ih i sad, dok ovo pišen.
   Malo za ten, Ljubo je umrl. Va januaru mu je godišnjica. Pamtimo ga svi, ki smo ga voleli i štimali. Trsat će ga se sjetit, ni ga pozabil.
   Kad već spominjen Ljuba, jedna stvar me još muči. Za svog života (koliko ja pamtin) dal si je na grob storit svoju glavu, i ča je važnije, desnu ruku (šaku) s kon je toliko svojih besed i misli zapisal. Te ruke već dugo ni na njegovon grobu. Ki ju je maknul i zač, jako bin volela znat.
   Da me malo pasaju ove žalosne misli, gren na neš drugo. Bit ću malo zločesta, pa neka ću!
   Ste videli malo, kako nan je Dr. Šimić kidnul. Ma on je jedan pravi vragoljan. Kad ga čovik onako gleda, još bi mu i oprostil, ma ja ne moren oprostit ni njemu ni nikemu da moj život, koga su mi moji pošteni mat i otac dali peška koliko vredi, da 500, 1000 ili 5000 Euri. Ma briga njega. On šeće po Bosne.
   Pred par let san čula (reču kod nas: „Svaka čula d... pregrizla“, pa tako zemite i ovo) da se va Bosne, va svin onin grdin vrimenima moglo za malo soldi svega dobit, od fakultetskih diplomi, do školskih, domovnice, putovnice. Mogli ste se pomladit s novin krsnin liston, da budete par let mlađi. Od crnih ste oči mogli s lećami storit plave, dobit vozačku i osobnu s tako plavin očima, i se čagod takovo, da se moglo bez problema dobit. Ma to van je, ko ča san već rekla: „Svaka čula ...“.
   A onda san jedan dan ne samo čula, nego i čitala, da nan je doduše, trebalo par let, da se to naučimo, ma se i kod nas počelo dobivat ča takovega, kod diplome, kod ispiti, i da se ni to valje ćapalo, ki zna ča bi se još dobijalo, a morda se i je – ki će ga znat. Glas o temu šal je sve do Evrope, pa se ja sad pitan neš drugo. Do sad sa svim diplomami naša dica nisu mogla ovde dobit delo, pa su hodili, bar del njih, delat van, kade su in diplome bile priznate i štimane. Nakon ove lipe bruke, koliko će let trebat, da nan svit opet prizna dicu i diplome. Neka sa svim pravim diplomama čube doma, a oni s „onakovima“ neka letima pobiraju škorup.
   Ma homo malo mi doma, na naš Trsat. Pasala san neki dan s Trsata prema Vrtlarskon, i prvi put videla neboder uzak i visok, duboko napičen spred Petrićeve kuće. Valje mi je bilo jasno da se dogodilo, a znate ča?
   Dogodil se je gnjusno nasilni seksualni čin defloracije Trsata. Sve ča je još bilo na Trsatu mirno, pitomo, netaknuto, nestaje i nestat će. Simbol čina je neboder ki drsko prči ljudima pred noson. More bit je Gospon Gabrić u svojin idejama mislel, kako nan je krajolik monoton, pa ga treba malo ispresicat. Ma nama je svaki kamik, svaki grm od graje, grm kuša i suha trava na svon mestu i sve nan to oči išću jutro, kad opremo poneštre. „Beli zidići, crljeni krovići ...“ to spada med naše grote, a ne neboder, pa ovakov, i na onen mestu.
   Kad smo već kod „monotonog“, ako je to bil razlog da nas se malo ofriška, a ča nisu, iako su lipe, monotone i plantaže mandarina: red stabli, red zemlje i tako u nedogled, pa tako do kud ti oko seže. Ča ni malo Gos. Gabrić ponudil barbi, da mu s par ovakovih nasilno prčećih neboder osvježi pejsaž plantaža mandarina!
   Ma svaki ti, da ne rečen ki, kod nas dela ča ga je volja. Od trsatske škole prema parku, sve po dogovoru crekva – grad proširil se trotoar, dignul se je lipi zid od kamika, ma se je s tin zidon zaprl i zagradil ulaz va refuđ (javno sklonište), još se je pred ulaz nahital kup zemlje. Niki ne zna, po čijen je nalogu to storeno. Ki god da je rekal da se to stori valjda jako vjeruje da će, ako bi kad, nedaj Bože, do čega došlo, NATO nad nami držat umbrelu, pa nan neće niš bit. Tako nan je do duše obećano. Ma NATO ne zna kako kod nas crna bura zna obrnut umbrelu. Kad se najmanje nadaš, ostaneš s šišpanjima v ruke, sred najveće nevere.
   „Klub prijatelja Trsata“ valje je na to reagiral. Svaka čast službeniku u Gradu Rijeci, ki vodi brigu o javnim skloništima. Va kratkom je roku zišal na teren i dogovorilo se je, da se zid opre, store škaline za sklonište, i sve sredi, kako i treba.
   „Živi bili, pa videli“ – bi rekli ljudi. Ako niš od toga ne bude, va sledeće Tarsatike ja ću opet „pucat“, a vi me malo potrpite.
   Hvala.


(15.11.2008.)

[zokxy]

 Edmund Halley, engleski pomorski kapetan, stručnjak za navigaciju, matematičar i astronom, najpoznatiji po kometu koji nosi njegovo ime, došao je na poziv Bečkog dvora, početkom 1703., na Kvarner. Obilazio je luke, ispravljao je netočnosti na starijim kartama i tražio je najpogodniji prostor za smještaj buduće ratne mornarice. Austrijskom caru Ljudevitu I. preporučio je Bakar za ratnu luku, uz utvrđivanje Srščice, nasuprot Kraljevice. Predao mu je i tri karte: prva je prikazivala Sjeverni Jadran s političkim granicama, druga obalu od Istre do Karlobaga, a treća je bila detaljna karta Bakarskog zaljeva i Kraljevice s planiranim utvrđenjima.

Potom je ponovno boravio u Bakru tijekom dva ljetna mjeseca iste 1703. godine.

Halleyevi planovi predviđali su ojačanje utvrde Kraljevice i izgradnju po dvije baterije s obje strane najužeg dijela ulaza u bakarsku luku. One su trebale biti izgrađene od kamena i zemlje, pokrivene daskama i dovoljno velike da mogu nositi ukupno šezdeset artiljerijskih oruđa. Kad je međutim Halley stigao u Bakar početkom kolovoza, bio je razočaran onim što je bilo urađeno. Samo jedna od četiri obalne utvrde bila je dovršena, a radovi na drugoj bili su započeti pa obustavljeni. On se zdušno založio da se gradnja ubrza, a izgleda da je i osobno preuzeo dobar dio nadzora nad radovima. Sredinom rujna mogao je javiti engleskom ambasadoru u Beču da su tri obalne utvrde izgrađene, a i da je četvrta podignuta do znatne visine… (Kostić: 2006., str. 21-22)

Zbog promijenjene političke situacije utvrde nisu opremljene sa 60 teških topova, a od njegovih graditeljskih napora ostala je sačuvana utvrda Srščica.


http://www.klub-susacana.hr/revija/clanak.asp?Num=68&C=22

[zokxy]

Više o Edmundu Halleyu (poznatom po svom kometu, i po izumu ronilačkog zvona!) i njegovom boravku u Rijeci i na Kvarneru na linku

http://books.google.hr/books?id=jW-W0guWTU0C&pg=PA300&lpg=PA300&dq=EDMUND+HALLEY+fiume&source=bl&ots=K95a9FJTfk&sig=J6BlpNMHZLYn1ZWEer0szDDfzao&hl=hr&sa=X&ei=5SUjUrrTF8rItQbnooCgBQ&ved=0CDwQ6AEwAw#v=onepage&q=EDMUND%20HALLEY%20fiume&f=false

[Rijeka]

Naletjela sam na zgodan članak Novog lista iz `88. godine 



Rijeka 3.1.1988

Trsatska gradina, jedan od najvrjednijih kulturno historijskih spomenika Rijeke otvorila je u novoj godini još jedno od svojih, posjetiteljima do sada nepoznatih lica. Otkriven je , točnije od samoniklog bilja je očišćen bivši srednjovjekovni stambeni trakt što se nalazio na zapadnom dijelu gradine.
Novi izgled Trsatske gradine ima se zahvaliti odluci Zavoda za prostorno planiranje općinskog komiteta za urbanizam da se izradi studija prvobitnog i postojećeg stanja gradine.
Posao je povjeren Odjelu za graditeljstvo nasljeđe >>TEH-projekta<< koji je za čišćenje Gradine angažirao "Parkove i nasade". Doduše najteži posla, čišćenje zidina od bršljana izveli su alpinisti Gorske službe spašavanja.
Nije im bilo lako. Staro zdanje je naime, vremenom odolijevalo upravo zahvaljujući bršljan, pa je skidanje njegovog mjestimično i 24 cm širokog korijena bilo vrlo opasan pothvat. Katastrofalno loše stanje zidina navelo je Odjel za graditeljsko nasljeđe da izradi projekt sanacije, koji će se raditi paralelno s istražnim radovima na samoj Gradini.

J.V.

[Rijeka]

Ne tako davno, a danas gotovo nevjerojatno   

SVAKI DRUGI RIJEČANIN ZAPOSLEN

Vrlo pozitivna kretanja zabilježena su i u politici zapošljavanja i zaposlenosti. Od 1974. do kraja 1977. godine u općini Rijeka je zaposleno 12.268 novih radnika, tako da je danas u Rijeci od ukupno 173.000 stanovnika zaposleno 87.000, što znači da je svaki drugi stanovnik Rijeke zaposlen. Značajno je i to da se u ukupnom broju novouposlenih nalaze i 2.743 pripravnika, te da je istovremeno u proteklom mandatnom razdoblju povećano učešće Žena u ukupnom broju zaposlenih. Zahvaljujući razvoju tercijarnih djelatnosti, naročito trgovine i društvenih djelatnosti, otvorene su nove mogućnosti zapošljavanja ženske radne snage, pa je broj zaposlenih žena u općini Rijeka povećan na 30.000.
Nema sumnje da je razvoj privrede i rast zaposlenosti dao odgovarajuće efekte i u oblasti životnog standarda, društvenog i osobnog, uz istovremene promjene u strukturi potrošnje. U posljednje četiri godine izgrađena su 5.494 stana u društvenom vlasništvu, dovršena je ili je u toku izgradnja vodoopskrbnih objekata, te dogradnja i rekonstrukcija plinske mreže, kanalizacije i drugih komunalnih objekata. U razvoj društvenih djelatnosti investirano je 781 milijun dinara, čime je u bolnici *Braće dr Sobol* izgrađena nova poliklinika i započeta izgradnja poliklinike na Sušaku, izgrađen novi odjel za dojenčad u Dječjoj bolnici »Kantrida«, zatim Zavod za rehabilitaciju sluha i govora i zdravstvena stanica »Veliča«. U ovom razdoblju dovršen je Muzej revolucije, izgrađena nova škola u Križišću i izvršen niz drugih zahvata u oblasti obrazovanja, zdravstva, socijalnih i drugih djelatnosti. Sve to dalo je za rezultat značajno unapređenje materijalne baze društvenih djelatnosti čime su stvoreni uvjeti za postizanje još većih efekata u obrazovanju, kulturi, zdravstvu i na drugim sektorima. Već i dosad u nekim oblastima društvenih djelatnosti Rijeka bilježi visoke domete. Tu, u prvom redu, moramo podvući činjenicu da 95 posto djece nakon završenog osmogodišnjeg školovanja nastavlja školovanje na srednjim školama u kojima je uspješno provedena reforma obrazovanja.
I na drugim sektorima društvenih djelatnosti postignuti su pozitivni rezultati, kako u primjeni novih ustavnih načela i odredaba Zakona o udruženom radu tako i u ostvarivanju njihovih redovnih zadataka.

Iz knjige Rijeka 1974-1978

[elvis]

Ne tako davno, a danas gotovo nevjerojatno   

SVAKI DRUGI RIJEČANIN ZAPOSLEN

Dokle god Kinezi budu radili za kikiriki (i ostatak daleko istočnih radnika) - ostat će nevjerojatno. Dobar dio te zaposlenosti se ostvario na poslovima niske složenosti, koje nitko danas ovdje ne bi radio za plaću konkurentnu kineskoj.

[ilirija]

Z gušton san frmal putnički cug zvan "škola", a da su me ulovili ...

Dogodilo se ovo 1942. leta za vrime talijanske okupacije. Kako bivan blizu željezničke stanice Sv. Kuzam, puno puti san videl kako gaspodin Bakotić z feralon zafrmiva cug. Predvečer san zel lanpadinu i šal frmat cug ki dohaja z Riki. Bil je to putnički cug z četiri vagoni, vukla ga je mića mašinica na karbun. ku smo zvali "šparhet", cela se kompozicija zvala "škola".
Za ov moj podhvat ni niki znal, a bil san dosti va strahu kako će mi to uspjet. Na vrhu škalic bil je mići peron z koga se lipo va daljine vidi kako cug dohaja. Hodeć po ceste nisan nikaga trefil, ča mi je i odgovaralo. da ne moran povedat kamo gren.
Kad san došal na vrh škalic, posel san se na ogradni zidić i napeto gljedal prema Sv. Jakovu kade se najprvo pojavi. Kad san zapazil da se bliži, dobil san tremu i ča se više blilžil ja san osjećal veći strah. Kako će to mene ditetu od sedan let uspjet frmat putnički cug!?
Čim se približil do prveh kuć va Gornjen selu, počel san vrtet z lampadinun. Za čudo, cug se frmal, ča va ten momentu nisan veroval. Kad san čul talijanske besedi, a bila je to vojna policija, zel san zalet i počel teć dalje od kuć, va umejak na Špicijarovo. Skril san se va kantunić pod jedan veći zid. Čepnul san, prestal disat pa se ni niš moglo čut. Već je dosti zaškurilo ča mi je odgovaralo, kako bi me ča teže našli. Mašina je saki čas švikala, a još se čulo i zijanje. Vrime mi je pomalo pasivalo, stalno san mislel da bi me mogli i ulovit i dobro namlatit. Va ten velen strahu nisan ni čul daj' cug nakon dvajset minuti ipak krenul. Kad san čul ubrzanje od rampi prema škrljevskoj stanice, počel san se pomalo dizat i okolo pogljedivat, a dobil san i malo više koraja pa san krenul put domi. Niš nisan povedal, aš bin dobro fasoval. Dosti je vrimena pasalo i nisan to više mogal tajit, moral san se malo i pofalit.

Iz knjige "Štorije, ma ne od kunelići", autor A.Čače