Povijesne priče i dogodovštine

[milić]

Svaka čast Dalmošima: Neretva , Sutjeska , Klana... gdje god je bilo gadno evo Dalmoša
A, jedan detalj koji je vezan uz moga oca. Bio je od 1943. po Lici , Bosni... i negdje u to doba - gore opisano,  našao se nadomak Studene, ali nije mogao kući već je komanda bila na Trst koji su i oslobodili , ne znam šta bi Talijani rekli na ovu riječ, 1. maja 1945. Gadna stvar taj rat. Kako bi danas rekli nekom metak nekom imetak.
Sorry zokxy zaboravio sam pohvaliti tvoj trud.

[zokxy]

Kako su potučeni četnički izdajnici

Akcija oko uključivanja Hrvata u četnički pokret osjetila se i na području Hrvatskog primorja. Izvan Sušaka ta je akcija konkretnije došla do izražaja na Krku. Prema raspoloživim podacima, na Krku je postojala četnička organizacija sastavljena poglavito od jugoslavenskih nacionalista. Na sastanku “predstavnika svih mjesnih organizacija na otoku Krku”, održanom u Aleksandrovu (Punat) 23. lipnja 1943, donesena je rezolucija u kojoj se izražava privrženost Draži Mihailoviću i zahtijeva da se otok Krk “odvoji od zajednice, kojoj bi Zagreb ili njegovi politički predstavnici imali predstavljati našu volju i naše raspoloženje”.

U rezoluciji se izražava protivljenje svakome federativnom uređenju zemlje.

Četničke jedinice koje su bile stacionirane u Hrvatskom primorju (nakon kapitulacije Italije) trebale su se povući na otok Lošinj i ondje čekati savezničke pomorske snage. Povlačenje te grupacije uslijedilo je 9. rujna, kada su se četnici iz Selca, Crikvenice i Senja prebacili na Krk (u Aleksandrovo). Odatle su se, zajedno s grupom krčkih četnika, kojima je komandirao Milivoje Žic, uputili na Lošinj, stigavši 10. rujna. Ondje se ukupno okupilo oko 450 četnika i članova njihovih obitelji.

Četnička grupacija na Lošinju organizirala se u brigadu od dva bataljona s komandantom kapetanom Borivojem Gešovićem. U pripremi obrane od napada, jedinice NOVJ zaposjele su pozicije na Malom i Velikom Lošinju. Desant koji su poduzeli Štab Trinaeste divizije NOVJ i Komanda mornarice za Hrvatsko primorje, izvršen je na Lošinj 24/25. rujna. Cilj je bio da se četnicima što više onemogući izvlačenje s otoka, jer su raspolagali brodovima. U vrijeme borbe za Veliki Lošinj, četnički oficiri su ipak uspjeli, s grupom od oko 200 četnika i članova njihovih obitelji, isploviti u dva broda u pravcu Suska, a zatim se probiti do Italije. Jedan brod je stigao u Brindisi, a drugi u Pesaro. Grupa koja je došla u Pesaro zatekla je ondje Nijemce. Preostali četnici na Lošinju bili su nakon žestoke borbe ubrzo svladani, pretrpjevši velike gubitke. Lošinj je bio oslobođen 26. rujna 1943.

(Iz knjige Fikrete Jelić Butić “Četnici u Hrvatskoj 1941-1945″)

[milić]

Uf, ovo sa četnicima na Krku prvi put čujem. Za Aleksandrovo sam čuo.
Ovakva povijest mene zanima, ne romansirana ,  nego čista bez lakirovki.
Skoro svi učesnici II svjetskog rata su pomrli, ali tajne nikako da isplivaju. Rat je opisivan previše crno-bijelo baš kao i dres Partizana iz Beograda.
Zokxy svaka čast , samo naprijed.

[ilirija]

RIJEČKA IZVORIŠTA PITKE VODE

Naš grad obiluje slatkovodnim izvorištima. “Voda je izvor života”. U skoroj budućnosti nastupiti će bitka za vodu a ne za naftu! Riječki zaljev je prebogat vodenim blagom od Rječine do Martinšćice i Kantride. Tu postoje još vidljivi ali pokriveni vodotoci-potočići (Brajda, Mlaka, Rečica, Škurinje, Lješnjak, Martinščica…). Na obali u luci vide se izljevi u more. Postojale su u gradu i mnoge fontane («Brkonja», «Franje Josipa»...) najljepša i najveća bila je ona nasuprot gradskog tornja i ona na obali ispred stare Hrvatske gimnazije na Fiumeri.
Ipak najsnažniji izvor pitke vode je Rječina i nepresušni Zvir (kod ex tvornice papira). O tom prirodnom bogatstvu treba voditi veliku brigu, jer obično shvaćamo vrijednost nečega kada ono nestane!
To obilje vode treba zahvaliti postojećim prirodnim uvjetima planinarskom brdskom lancu kojim smo opkoljeni.
Spomenuti je da je Rječina služila kao gradska luka (Školjić). Mnogi se sjećaju velikih javnih perila gdje su domaćice dolazile prati rublje (Školjić, Brajda).
Tvorac modernog vodovoda je poznati gradonačelnik Chiotta, od tada nestaju fontane u gradu. Glavnu ulogu u opskrbi uzima Rječina i Zvir, ovaj potonji nikada ne presušuje a nalazi se ispod brijega Svete Katarine.
Sušak je već 1885. godine imao svoj vodovod, a tek 1894. g. kaptiran je Zvir za Rijeku. Nakon ujedinjenja 1945. godine grad dobiva jedinstveni vodeni sustav. Napomenuti je da na Rječini je nastalo umjetno jezero kod zaseoka Valići-Grohovo.
Sigurni izvori dobre i zdrave pitke vode su element identiteta našeg grada, koji danas svoju vodu daje cijeloj  obali i otocima (Krk).

Maks Peč

[zokxy]

Vrlo stara pobožna predaja prilično potanko nam pripovijeda o tome kako je došlo do štovanja Gospe na Trsatu...

Starim gradom, tj. dvorcem Trsatom, godine 1291., vladao je knez Nikola I. Frankopan, vrlo pobožan čovjek, sin Bartola V. Frankopana koji je nosio naslov kneza krčkog, hvarskog i bračkog. Te godine, dana 10. svibnja rano ujutro, a bila je subota, došlo je nekoliko radnika na trsatski brežuljak da sijeku drva. Na svoju veliku začuđenost, na livadi nedaleko gradske kule, opaze malu kućicu, koje nikada tamo prije nije bilo. U kućici su našli križ i sliku Bl. Djevice Marije. Kućica je ležala na livadi, nije imala temelja. Veoma iznenađeni odoše knezu Nikoli Frankopanu i župniku Aleksandru Jurjeviću i sve im to javiše.

Župnik Jurjević već je tri godine ležao u postelji teško bolestan. Bolovao je od vodene bolesti. Kad je čuo što su mu radnici ispripovijedali, začudi se, ali ne previše. Zašto? Rekao im je da zna o čemu je riječ. To je kućica Bl. Djevice Marije, a sve do sada nalazila se u Nazaretu. Kućicu su apostoli pretvorili u crkvicu, a sada su je anđeli prenijeli iz Nazareta na Trsat, da ju Turci ne poruše.

Kad su župnika pitali odakle on zna da je istina to što govori, župnik im je sve ispripovjedio. One noći prije nego što je kućica svanula pred Trsatom, ukazala mu se u snu Bl. Dj. Marija i rekla da je to njezina kućica iz Nazareta. Kao znak da je to Ona i da govori istinu, rekla mu je da će ozdraviti od svoje bolesti. Sljedećeg dana, a bila je nedjelja, župnik dođe u crkvu, bio je potpuno zdrav, i ispripovjedi narodu sve što se dogodilo.

Knez Nikola formirao je izaslanstvo, sa župnikom Jurjevićem na čelu, i poslao ga u Svetu zemlju da ispita stvar. Župnik je uzeo točnu mjeru kućice. Izaslanstvo je u Nazaretu na licu mjesta utvrdilo da se radi o kući Sv. Obitelji. Kućice, naravno, tamo više nije bilo.

Gospina je kućica ostala na Trsatu samo tri godine i sedam mjeseci, a onda su je anđeli, 10. prosinca 1294., prenijeli u Loreto, u Italiju, gdje se nalazi i danas. Na Trsatu su vjernici bili vrlo žalosni zbog nestanka sv. kućice. Na onome mjestu gdje je stajala sv. kućica knez je Nikola dao sagraditi kapelicu. Od nje se razvilo Gospino trsatsko svetište.

Mnogi su naši ljudi tako žalili za sv. kućicom da su sve svoje imanje u domovini prodali i naselili se u Loretu. A stotinama godina Hrvati iz Primorja uporno su hodočastili preko mora u Loreto.

Papa Urban V. u 14. stoljeću, da bi utješio Hrvate, pošalje im, na molbu kneza Frankopana, veoma lijepu starinsku sliku Majke Božje, koja se sve do danas kao čudotvorna štuje na Trsatu.

Knezovi Frankopani mnogo su se brinuli za trsatsko svetište. Knez Martin Frankopan sagradio je na Trsatu crkvu i samostan. U samostan je doveo franjevce da budu čuvari svetišta. Bilo je to godine 1453. Knez Martin umro je 1479. i pokopan je u grobnici pod Gospinom crkvom. I samostan i crkva bili su više puta dograđivani i povećavani.

U grobnici trsatskoga svetišta pokopan je i Nikola Frankopan, hrvatski ban koji je umro u Beču 1647., a tijelo mu je bilo preneseno na Trsat. Na nadgrobnoj je ploči uklesan grb knezova Frankopana, a bio je natpis, već izlizan, koji je glasio: "U ovome grobu počivaju kosti slavnih knezova senjskih, modruških i gospodara cijele Hrvatske."

Gospino trsatsko svetište usko je vezano uz hrvatske banove. Godine 1597. darovao je hrvatski ban Toma Erdödy trsatskome svetištu vrlo lijep srebrni kip Majke Božje, i to zato, što je zagovorom Gospe Trsatske ozdravio njegov sin Sigismund. Taj je Sigismund poslije postao hrvatskim banom. Hrvatski ban grof Stjepan Erdödy bolovao je na očima pa se zavjetovao Gospi Trsatskoj. Ozdravio je od bolesti pa je svetištu darovao srebrni kalež.

Trsatsko je svetište s vremenom postalo vrlo glasovito, pa su Gospi Trsatskoj hodočastili Gospini štovatelji ne samo iz Hrvatske nego i iz svih okolnih zemalja: iz Kranjske, Austrije, Italije, Ugarske. Hrvati su, međutim, i dalje nastavili hodočastiti u Loreto. Jedan loretski ispovjednik još potkraj 18. stoljeća pripovijeda da je gledao naše ljude kako plaču u loretskome svetištu pred Gospinom kućicom i kako rukama uzdignutim prema nebu uzdišu vapijući: Vrati se k nama, o premila Gospo, vrati se k nama sa svojom kućicom, Marijo.

Godine 1580. Hrvati su se još uže povezali s Loretom. U Loretu je naime, papa Grgur XIII. osnovao Ilirsko sjemenište. U njemu su se odgajali mladići iz hrvatskih krajeva koji su željeli postati svećenicima. To je sjemenište poslije preneseno u Rim gdje i danas postoji pod naslovom Hrvatski zavod sv. Jeronima.

Prije se u Gospinu trsatskome svetištu moglo vidjeti mnoštvo zavjetnih darova, zahvalnica za dobivene milosti. U novije vrijeme su ti darovi preneseni u posebnu dvoranu.

Nadasve bio je zanimljiv jedan zavjetni dar iz godine 1527. To su dvije goleme svijeće voštanice. Taj dar i događaje oko njega spominje i naš veliki mariolog iz onoga vremena Lovro Grizogon u svojem velikom djelu Mundus Marianus (Marijin svijet), u II. svesku, u posljednjem poglavlju. Turci su godine 1527. opsjedali tvrđavu Klis, nedaleko od Splita. Tvrđavu je branio poznati junak Petar Kružić. Za vrijeme opsjedanja neki Turčin, imenom Bakota, grdio je kršćane i kršćanske svetinje te izazivao neke na megdan, na dvoboj. Hrabri hrvatski junak Mijo Parišević nije mogao to trpjeti pa je zazvao u pomoć Boga i Gospu Trsatsku, te se odazvao pozivu na dvoboj. Oborio je svojega protivnika na zemlju i odrubio mu glavu. U znak zahvalnosti za pobjedu darovali su Parišević i Kružić Gospinu svetištu te dvije voštanice.

Kad je poslije Petar Kružić u borbama za Klis poginuo, Turci su mu odrubili glavu i zadržali je kao ratni trofej. Njegova sestra Katarina otkupila je od Turaka Petrovu glavu za tisuću dukata i dala je zakopati u crkvi Gospe Trsatske u kapeli sv. Petra. Tu je kapelu još prije bio dao sagraditi isti Petar Kružić, veliki štovatelj Gospe Trsatske.

Ime Petra Kružića vezano je uz još jednu zanimljivost na Trsatu. To su trsatske stube kojima se dolazi do svetišta. Ima ih 559. Zovu se Stube Petra Kružića jer su se za njegova života započele zidati, a potpuno su dovršene tek godine 1931.

O uslišanjima, ozdravljenjima i čudesima koja su se događala po zagovoru Gospe Trsatske, pripovijedalo se u svim susjednim zemljama, pa je to na Trsat privlačilo mnogo hodočasnika sa svih strana. Među njima bilo je velikih i poznatih ljudi. Tako je primjerice, došao na Trsat i kardinal Barbarigo, veronski nadbiskup. On je franjevcima predložio da se Gospina slika okruni zlatnom krunom. To se i ostvarilo na Malu Gospu 8. rujna god. 1715. Čudotvorna slika Gospe Trsatske bila je prva Gospina slika koja je bila okrunjena izvan Italije. Krunu je poslao vatikanski kaptol. Veličanstveno slavlje krunjenja odvijalo se tri puna dana: 8., 9. i 10. rujna. Već prvoga dana bilo je slavlju nazočno 30 tisuća vjernika, a u ostala tri dana broj se hodočasnika više nego podvostručio. U samome Gospinu svetištu podijeljeno je više od 36 tisuća pričesti, a mnogo je pričesti podijeljeno i u riječkim crkvama. Za ovo vrijeme vrlo velik broj.
U cijeloj dugoj povijesti Gospina trsatskog svetišta provlači se kao zlatna nit jedna jednostavna i sigurna činjenica: Gospa voli Hrvate i Hrvati vole Gospu. Hodočasnici dolaze na Trsat, osim na Marijine blagdana, i svaki dan u godini, očitujući svoju vjeru da je za njih Marija - velika nada Hrvata.


Proslava ove 2012. godine:

http://croinfo.net/vijesti-regija/7851-proslava-blagdana-velike-gospe-na-trsatu.html

http://croinfo.net/vijesti-regija/7850-obavijest-o-preregulaciji-prometa-na-podruju-trsata-na-dan-15-kolovoza-2012.html

[zokxy]

Jagoda Matković bila je Delničanka, koja je često šetala Delnicama i okolicom. Bila je naročito lijepa. Nosila je narodnu nošnju. Upoznala je Branka Milića koji je dolazio iz Zagreba na ferije rođaku u Delnice. Branko je obožavao Gorski kotar. Zajedno su često provodili vrijeme u šetnjama i berući jagode na Japlenškom vrhu i Petehovcu. Bili su zaljubljeni. Vrijeme je brzo prolazilo i Branko se trebao vratiti kući. Mjesto na koje su često odlazili diveći se ljepoti prirode prozvano je Jagodina stijena. To je litica nedaleko Štimčevog vrha odakle se Jagoda bacila u ponor i tako smrtno stradala zbog nesretne ljubavi.

Lokalitet Jagodina stijena udaljen je 500 m od glavnog objekta na Petehovcu. O Jagodinoj stjeni postoji pisana legenda iz 1934 g. djelo Milivoja Magdića. Djelo govori o nesretnoj ljubavi mlade djevojke koja si oduzima život 1919, skakanjem sa strme litice koja po njoj dobiva ime.

[zokxy]

SRNJAK KRAJ „LOVAČKOG DOMA“ u Delnicama



Kako je nastala statua srnjaka kraj Lovačkog doma? Evo priče...

    Te 1951. g. imao sam i kolege, većinom petnaest godina starosti, a bilo je nešto i starijh - godinu, dvije od većine nâs. Zaključujete, rođen sam 1936. godine. Gimnazija se 1951. g. nalazila, gdje smo je i posjećivali svakodnevno, u Supilovoj ulici, treća zgrada lijevo prema crkvi, kraj kuće Jegetovih koja je na čošku ulice Supilova-Sajmišna, prema Radničkom domu.
    Te 1951/52. dobili smo i novog direktora škole. Do tada je više od dvadeset godina direktor bio pokojni prof. Ličan, super čovjek i pedagog, no zbog starosnih godina morao je ići u mirovinu (penziju).
    No, ništa manje drag i poštovan došao je, postavljen na mjesto novog direktora Gimnazije, drug (tako se je tada oslovljavalo) Mirko Vukelić. Pravi Ličanin (rodom negdje blizu Gospića), visok oko 2 m, krupan i glasan, ali tankih nogu, uvijek (i ljeti i zimi) obuvenih u visoke čizme braun kože koje su se vezale s prednje strane od dna nogu do ispod koljena. Osim te karakteristike imao je malo „okser“ noge. Prava karikatura, ali bio je jako simpatičan i drag.
    Uvijek u ophođenju s đacima, nazivao bi ih: „E, moj dilbere!“ (dilber = turcizam, koji znači: onaj koji osvaja srce, lijep, krasan, mio, dražestan, drag, ljubimac, miljenik).
    Profesor Vukelić bio je biolog – taj predmet smo slušali kod njega. Veliko saznanja smo naučili od njega. Bio je i strastveni lovac.
    Jednog je dana (ne mogu se sjetiti datuma) došao u naš razred, u pauzi dva sata i rekao: „Dilberi moji, trebam vas bar petoricu dobrovoljaca. Nešto bi trebali iz ovog našeg podruma iznijeti van i odvesti na željezničku stanicu da se otpremi u Zagreb. I još nešto, trebala bi nam mala kolica za to što imamo prevest na željezničku stanicu.“
    Ja sam rekao: „Profesore, direktore, ja ću kod svog susjeda (Belušić) posuditi ručna kolica!“ I za čas sam ja došao s kolicima pred školu.
    Dok sam ja došao s kolicima, dečki iz našeg razreda (pokojni Borko Ličan, Zlatko Crnković – veliki hrvatski glumac, pokojni Alojz Crnić – glavni urednik knjige „Gorski kotar“ (1981.) i Dubravko Majnarić – sin vlasnika hotela „Tomislav“ – današnjeg hotela „Risnjak“) iznjeli su već iz podruma (gdje su bila drva za loženje), veliku brončanu bistu Cezara. Bog i bogme, bila je teška! Lijepe zelene boje! Oksidirala je! Nikad prije, a ni kasnije nisam vidio tako nešto – fantastično!
    Supilova ulica tada nije bila asfaltirana, popločena je bila cijelom svojom dužinom, od početka današnjeg Vučnika do ispod crkve, blizu Potoka. No, nas smo petorica, drndajući po toj Supilovoj ulici, položenoj granitnim kockama, ipak na jedvite jade dovukli „Cezara“ na željezničku stanicu.
    No vrag nije odnio šalu, bar koliko se nas tiče! Tada je bilo vrijeme omladinskih akcija, mjesec ili dva dana širom bivše „Jugovine“, za vrijeme ferija, bile su angažirane omladinske radne akcije. Primjerice, moja sadašnja supruga išla je jedan razred gimnazije ispred mene. Ona i kolege iz razreda bili su negdje (ne znam točno) oko Županje ili Gradišta na izgradnji autoputa.
    Eh, nas nije pozvalo na autoput nego smo ostali doma. Ali to „ferije“, umjesto autoputa, morali smo odraditi tu u Delnicama. A kako? Pa, najprije smo na željezničkoj stanici iz vagona istovarivali ciglu i tovarili je na konjska kola ravnog dna da bi je na mjestu današnje zgrade Gimnazije istovarivali. I tako nekoliko puta na dan do oko 16.00 h kada smo išli kući!
    Znajte, tada tih godina, nije bilo rukavica, pa su nam, od grube cigle, jagodice na prstima, tj. svu kožu, ama baš do krvi, na prstima odnesle. Svaki dan, sjećam se dobro, ljepili bismo si svi, na vrhovima prstiju, nekakve trake. Ali, svejedno je, iz dana u dan, bolilo. A to mjesto izgradnje nove zgrade Gimnazije izmislio je; tada se zvao kotar (kasnije općina Delnice), zajedno s „drugovima“; naš dragi „Dilber“.
    Mi kolege, koji smo imali posla s „Cezarom“, smo već na bistu i zaboravili. Prošlo je godinu dana, kad jednog dana u razred, usred predavanja, upada naš direktor (sad smo ga već svi u školi zvali Dilber) i kaže: „Ajde, oni moji dilberi opet po kolica i na željezničku stanicu, pa ćete nešto prevesti na mjesto gdje se gradi Lovački dom.“
    Da, već sam spomenuo da je naš direktor „Dilber“ bio strastveni lovac. Normalno, da je, s obzirom na svoje stručne kvalifikacije (profesor biologije) i organizacijske sposobnosti, bio izabran za predsjednika LD „Tetrijeb“ Delnice koje je tada brojilo 110 aktivnih članova.
    Kao tako aktivan i sposoban pokrenuo je on i izgradnju Lovačkog doma. I to kakvog! Tôg, koji i danas stoji kakav je bio zamišljen. Ali bez novaca ili dotacija – već sve na dobrovoljnom radu. Istina je živa, garantiram!
    I, eto ti Vraže, ili bolje reći Bože, direktor „Dilber“ pokrenuo je akciju izgradnje Lovačkog doma (koji se i sada šepiri na istom mjestu Japlenškog vrha)!
    Na naša dva razreda gimnazije (jedan iza nas) 1952., 1953. godine (ferije), platili smo ceh plus - izgradnju (završna faza gradnje Gimnazije) - rintali smo cijele ferije.
    Na Lovačkom domu posluživali smo zidare s klesanim kamenjem, ciglama, pijeskom, miješali mort, itd. A nas četiri ili pet „dilbera“ poslalo nas je (opet) na željezničku stanicu po nekakav paket – tovar! Sjećam se dobro, direktor „Dilber“ mi je dao Tovarni list koji moram predati čovjeku zaduženom u Tovarnom skladištu da podignemo famozni paket. Kad evo ti vraga, to je bila prava velika kištra zbijena sa svih strana s nekakvim letvama. Jedva smo je nas četvorica dogurali do ruba manipulativnog prostora i nekako prevrnuli na ručna kolica.
    A zatim smo, jedva jedvice – nije bilo tada asfalta nego goli kamen – makadam, dogurali i kolica, i to čudo u drvenoj kištri (kutiji), na lice mjesta.
    Tu nas je dočekao, okružen s nekoliko zidara, koji su zidali stranice Lovačkog doma, naš direktor „Dilber“. Odmah je rekao: – „E, bravo, lijepi moji dilberi, sad ćete pomalo i pažljivo otvoriti tu kištricu“. A vraga je bila mala! No, mi smo morali tada šutiti, a nikako ne prigovarati.
    Nakon kapitulacije Italije 1943. (8. rujna), netko je tu bistu Cezara spremio u podrum tadašnje Osnovne (pučke) škole. Drva su ga iz godine u godinu zatrpavala. Za bistu Cezara nitko živ nije znao. Sve dok je jednog dana nije pronašao naš Dilber-direktor.
    Profesor Vukelić („Dilber“) imao je u Zagrebu svog kolegu kipara (isto Ličanina) kojem je poslao bistu Cezara da ju pretopi i od nje napravi, izlije srnjaka koji je još i danas na mjestu uz Lovački dom – gdje ga je, naš, sada pokojni, Dilber-direktor, zamislio! Te iste godine sadašnja zgrada Lovačkog doma bila je u jesen i završena.
    Lovački dom financirali su, i fizički svakodnevno (posebno subotom i nedjeljom) članovi LD „Tetrijeb“ Delnice, gradili i izgradili!
    U njemu je u dva navrata po ½ dana boravio i tadašnji predsjednik Tito sa svojom pratnjom. To je bilo prvi put. Drugi puta, s Plavim vlakom, došao je i pokojni car Haile Selassie – car Etiopije, u pratnji Tita, no o tome jednom drugom prilikom....

     

    U pero nam kazivao, dne 25. IX 2009.
      g. Željko Gjukić, dipl. ing.

[ilirija]

Dan kada su padale stijene i veliki Hajduk

Iz današnjeg N.L. piše Mateo Sučić

Uz brojne svijetle trenutke koje je Kantrida proživjela kroz proteklih 100 godina koliko se igra nogomet podno legendarnih stijena, postoje i događaji za koje bi voljeli da se nikada nisu ni dogodili. Jedan odo takvih dogodio se 09. rujna 1961. godine kada se sa stijena odronio kamen koji je pao među gledatelje i izazvao sveopći metež nakon kojeg je ostalo 96 ozlijeđenih o čemu je Novi list izvijestio na današnji dan prije točno pola stoljeća - 11.rujna 1962. godine (Novi list tih godina nije izlazio ponedjeljkom).

Tog 9. rujna Kantrida je kao mnogo puta "pucala po šavovima". U drugoj sezoni nakon povratka među prvoligaše pod stijenama je gostovao "Hajduk", rival s juga koji je kao i uvijek izazvao veliki interes gladatelja. Prema požutjelom novinskom izvještaju pod stijenama se te nedjelje u 4. kolu jugoslavenskog prvenstva okupilo 16 000 navijača koji su došli vidjeti prvu prvenstvenu pobjedu "Rijeke" protiv "Hajduka". Na kraju je umjesto po povijesnoj pobjedi protiv starog rivala taj 9. rujan ostao upamćen po događaju koji je zbog panike vrlo lako mogao prerasti u tragediju.

- Netko od gledatelja, koji su sjedili visoko na stijenama "kave" nehotice je nogom odgurnuo jedan kamen koji je pao među masu gledatelja. Kamen nije bio teži od 3 kg. Međutim, to je bilo dovoljno da preplaši gledatelje koji su počeli vikati: "pada kamenje", "ruše se grote"... - tako je u Novom listu opisan trenutak koji je uzrokovao prekid utakmice od 20 min. Najviše su stradali oni u prvim redovima, odmah do ograde koja je odvajale travnjak i tribine, gdje se mahom nalazilo najviše djece.

- Tih godina Kantrida je često bila pretijesna za sve one koji su željeli gledati "bijele", a slika o navijačima koji su svoje mjesto umjesto umjesto na tribinama pronašli na nekoj od stijena nekadašnjeg kamenoloma uobičajena pojava, pa ne čudi podatak da je samo na sjeveru bilo oko 5 000 gledatelja.
Nakon što je popustila ograda u dužini od 60 m, masa od nekoliko tisuća gledatelja u nekoliko sekundi našla se na travnjaku gdje je shvatila da se kamenje ne urušava, i da je panika bespotrebno nastala što srećom nitko nije platio životom.

- Ovo je sreća u nesreći. Čudo je da nitko nije životom stradao. Od teže povrijeđenih koji su zadržani na bolničkom liječenju nitko nije u životnoj opasnosti.- izjavio je nakon izbjegnute tragedije dežurni liječnik dr. Franjo Gvozdenović.
Bilanca je bila 96 ozlijeđenih od kojih 10 teže. Radilo se mahom o dječacima, danas vjerojatno djedovima Domagoju Hlači, Ediju Šogonu, Đorđi Heru, Anti Čubeliću, Vladimiru Dodiću,  Antonu Kontreku, te odraslim navijačima Renatu Saršonu, Miši Šramu, Dinku Tadiću i Josipu Žuničiću koje su posjetili predstavnici Nogometnog kluba "Rijeka"  i uručili im darove.

[ilirija]

ZADEL, VESELICA I LUKARIĆ

Osim po stampedu nakon kojega je ostalo 96 ozlijeđenih, 9. rujan ostao je upamćen i po prvoj domaćoj prvenstvenoj pobjedi Rijeke protiv Hajduka. Bijeli su slavili s 4:0 a pogotke vrijedne dva boda postigli su Zadel (15., 70. min), Veselica (81. min) i Lukarić (90. min). Radi se o ujedno najvećoj pobjedi "Rijeke" protiv "Hajduka" u bivšuj Jugoslaviji koju je u HNL-u ponovila momčad pod vodstvom Zlatka Dalića 2007. godine.

Do prekida utakmice došlo je u drugom poluvremenu kod vodstva za "Rijeku" 1:0, a zanimljivost je što je prekid trajao samo 20 minuta dok bi u današnje vrijeme utakmica bila gotovo sigurno prekinuta. Danas je kapacitet Kantride ograničen na 10 600 mjesta, a zbog sigurnosnih razloga stijene su prekrivene zaštitnom mrežom, te se nakon velikih kiša provjerava stijenski pokos.

[zokxy]

SPOR OKO POGAČE
(Iz prošlosti Martinšćice)

"Svejedno je, znate li ili ne, kako se jednom zvala cesta, što se vijuga uz pećinski predjel, na kome se kao nekakva mala oaza sačuvalo nešto zelenila. Ime je cesti tuđe, a tuđa su bila i gospoda, što su joj ga nadjenula, valjda da se ulaskaju nekom hapzburškom nadvojvodi, čija se bolja polovica zvala Doroteja. To je bilo prije jedne stotine i nekoliko godina, prigodom otvorenja Lazareta u lijepoj uvali Martinšćici.

Uvala zaista lijepa. Nikakvo čudo, što su po gdjekoji htjeli u nju da smjeste čak i drevnu Tarsatiku. Može se reći da joj je priroda bila već u davnini vanredno blaga. Ne samo što joj je s morske strane stvorila divno zaklonište, ona je tu udarila i korito zdravoj pitkoj vodi i - štaviše - u zaleđu joj je podigla gustu šumu, da je štiti od divljih nasrtaja pomahnitale bure.

Trebalo je samo, da se u uvalu useli čovjek, pa da se sav onaj čarobni kutić, zabijeli od čistih kuća, gospodskih palača i drugih vitkih zdanja.

Ali čitava uvala ne pruža nikakva traga, da je u njoj ikada postojao kakav grad. Pa ni u najdavnije doba, u najtamnijoj vremenskoj noći. Ni grad, ni selo, ni ikakvo naselje.

Na vrhu Solina, strmog brda, što uvalu zatvara sa kostrenske strane, nalaze se i danas nekakve ruševine. Narod ih zove »kloštar«. Ima ih, koji nagađaju, da su nekad ondje gore stanovali Benediktinci, ali zato nema nigdje nikakve potvrde. A pravo je čudo, što nije - ukoliko se zna - nijednog samostanca privukla želja, da se u onoj blagoj uvali smiri.

I tako je prolazilo vrijeme. Potok, što se nekoć zvao »Javor«, žuborio je iz godine u godinu svoju vječitu pjesmu, a šuma u zaleđu sve se više rijedila, propadala, dok nije naposljetku gotovo sasvim nestala i iza sebe ostavila samu tvrdu, sivu goljet. Sad je i bura imala otvorena vrata, a slobodan put imale su i vode, i naročito za jačih kiša provaljivale u uvalu noseći sa sobom mnogo zemlje crvenice. Tada je tek ušao u uvalu i čovjek, ali ne da u njoj gradi domove svoje, već da sadi vinograde. I tako je uvala postala sve življa, osobito o berbi, kad bi nagrnula u nju mladost, da po lozama kupi slatki, zlatni plod, koji ju je poticao na pjesrnu i veselo klikovanje.

I na dan sv. Martina bivalo je u uvali življe. U ono davno vrijeme, možda i prije punih šest vijekova, dok u uvali nije još bilo nijednog ljudskog krova, našla se pobožna duša, koja je milosrdnom svecu sagradila na pustome žalu kapelu. I tako bi svake godine, na dan 11. novembra svijet silazio u uvalu da se dobrom svecu pomoli i da mu zahvali, što je u podrumima novo vino odlično ponijelo.

I od te skromne crkvice uvala je dobila svoje ime Martinšćica. Kada? To neka Bog zna! Jedno stoji: to joj je ime dao okolišni narod, po onom istom iskonskom jezičnom zakonu, po kome su njegova braća na otoku Cresu okrstili takvim imenom jednu svoju uvalicu od davnine posvećenu sv. Martinu. Razlika je samo u tome, što se oko crkve sv. Martina na Cresu okupilo jedno čitavo selo, dok je ova pod brdom Solinom ostala dugo vremena gotovo sasvim samotna.

Međutim njezino ime nije ostalo nezabilježeno ni u starijim analima. Kapelica se sv. Martina spominje čak već i god. 1445. A ima još nešto. U prvoj polovici šesnaestog vijeka bjesnio je u uvali pravi rat, i to zbog mlina, koji se također spominje u starim listinama. Oko god. 1630. pripadao je taj mlin zakupniku trsatske gospoštije, Franju Knežicu. Jednog dana nahrupi u Martinšćicu kapetan Petra Zrinjskoga, i silom prisvoji sebi Kneževićev mlin. No ne potraja dugo i pred Martinšćicom osvanu pet bojnih lađa sa dvjesta momaka. Tim lađama zapovijedao je čovjek senjskog zapovjednika Herbersteina. U isto vrijeme pritisnuo je sa zapadne strane Martinšćicu i riječki kapetan de la Rovere, sa 300 ljudi. I kapelanu bakarske zrinske gospoštije nije ostalo drug, nego da se povuče u Bakar, a mlin da ostavi dotadašnjem gospodaru Knežiću.

Poslije 35 godina odmah nakon tragedije u Bečkom Novom mjestu, u tihoj je Martinšćici i opet odjeknuo zveket oružja. Misleći da i mlin u Martinšćici pripada Petru Zrinjskome Herbersteinovi su Nijemci u svom divljem naletu udarili i na nj i prisvojili ga u ime svoga gospodara Herbersteina. Trebalo je dugo, dok je mlin došao opet u ruke riječkih duvna Benediktinka kojima ga je Knežić bio međuto poklonio.

Ali taj mlin ima i jednu svoju, iako ponešto komičnu historiju. U ono isto vrijeme, kad je Zrinjski bacio oko na nj, upravljao je njime mlinar Valić koji je također ostao zabilježen u analima naše lijepe Martinšćice. Evo kako je do toga došlo:

Postojala je nekakva prastara oporuka, po kojoj je bakarskom kaptolu pripadalo pravo da vrši glavne funkcije u crkvi sv. Martina u uvali. Bakrani su se tim pravom oduvijek i koristili. Osim na dan sv. Martina. dolazili su oni u Martinšćicu i u prosne dane, u procesiji, i tom prilikom čekala ih u onom historičkom mlinu starim običajima određena i posvećena pogača. Nevolja je htjela, da je ta pogača postala vremenom – kamenom smutnji. Razmimoilaženja između već prije spomenutog mlinara Valića i bakarskih kanonika izbijala su otuda, što se časnoj bakarskoj gospodi ona pogača činila premalena, dok se mlinaru činila iako ne baš prevelika, a ono sasvim »prema propisu«. Jednog je dana - -bilo je to uoči Uzašašća godine Gospodnje 1731. – došlo je i do oštrijih. Pošto su kao običajno bakarski kanonici i toga dne blagoslovili vinograde i mlin, mlinar im iznese dužnu pogaču. Jedan je od časne bakarske gospode uze u ruku, malo je odmjeri, pa zavrtivši glavom reče:

- Ova pogača ne teži ni tri libre, a morala bi najmanje četiri.

Mlinar stao da dokazuje, kako se u starije vrijeme poklanjala još manja pogača, uz čašicu vina – i to više iz dobre volje. A kanonici svi u jedan glas:

- Ili će pogača biti od četiri libre ili ćemo mi sami da krojimo pravdu.

Mlinar iznosi svoje razloge i ne popušta. A ne popuštaju ni kanonici i sada je tek nastalo potezi povuci. Navalili listom na jadnog mlinara, i ljudski ga istukoše. Umiješala se i mlinareva žena, pa izmlatiše i nju. U gužvi neko je od kanonika oteo s mlinareva ognjišta kotao, drugi tavu i sve to poniješe u Bakar kao trofeje. Došlo i do suda, i tu je siromah Valić odnio kraći kraj: morao je da plati novčanu globu od jedne petice i četiri libre voska.

Od prilike neko stotina godina prije Talijan je Tassoni sastavio tragikomični ep »Ugrabljeni sić« (La secchia rapita). Znači da je u ono doba dolazilo i drugud do ovakvih i sličnih herojskokomičnih natezanja. Uostalom takvih herojskosmiješnih natezanja ima i danas, često i oko stvari, što možebiti i ne nadilaze vrijednost pogače od četiri libre!

Pet šest godina iza one prve bitke u mlinu, došlo je opet do slične gužve. Mlinar je ovaj put kanonicima spremio pogaču prilično krupniju, ali sada su časna gospoda tražila hljeb od pola »stara«, čemu se je mlinar odlučno usprotivio. I opet je došlo do kreševa, mlinar je i tada ostao kraćih rukava i polomljenih kostiju, dok su kotao i tava ponovo odmarširali u Bakar kao trofeji.

Iz ovoga se vidi da bi naša povjesnica mogla biti također i zbor više manje veselih natezanja..."

Barba Šime

[zokxy]

Vijesti iz prošlosti, 1928. g


OTKRIĆE SPOMENIKA I SPOMEN PLOČE FRANJI RAČKOME

Prigodom stogodišnjice rodjenja
     Jednome od najvećih hrvatskih učenjaka, prezaslužnome historičaru dru. Franji Račkome, podignut je 29. srpnja spomenik te spomen ploča na kući u kojoj se rodio u ubavim Fužinama. Taj su dan bile Fužine stjecište naučnog i kulturnog hrvatskog svijeta. Delegati Akademije, “Matice Hrvatske”, hrvatskog sveučilišta, Prosvjetnog Saveza, “Braće Hrvatskog Zmaja”, Ministarstva prosvjete, podnačelnik Zagreba, oblasti primorsko-krajiške i zagrebačke, Hrvatskog sokola i.t.d. nadjoše se na okupu pri otkriću, koje se razvilo u pravo slavlje, što ga Fužine još ne doživješe. U oči proslavnog dana priredila je glazbu podoknicu senjskom biskupu i ostalim gostima odličnicima, drugi dan nakon budnice bila je svečana pontifikalna misa, na što je krenula velika povorka na šetalište, gdje je otkriven spomenik uz pozdravni govor predsjednika mjesnog odbora župnika Vičića te delegata. Iza toga otkrivena je spomen ploča dru. Franji Račkome na njegovoj rodnoj kući, koju su podigla Braća Hrvatskog Zmaja. Naše slike prikazuju spomenik i spomen-ploču, oboje djelo našeg kipara prof. Rudolfa Valdeca.

[ilirija]

U svom djelu "Hrvatsko primorje", (Zagreb, 1891., str. 44) prirodoslovac i putopisac Dragutin Hirc opisuje nadvojvodski park (danas park Nikole Hosta).

"Kad si na Rijeci, ne propusti, da ne bi vidio i razgledao villu i perivoj prejasnog nadvojvode Josipa, prije vlasnitčtvo baruna Vranicanija. Zaputiv se liepim stazicama, iznenadjuje te bujna flora. Putiće obrubljuju mirte, ružmarin, metvice, pavenke, perunike. Tamo se uzdižu visoke paome lepezastim lišćem, a do njih bielocviete aloe, silne agave ukrašene sa tisuću i tisuću cvjetaka. Ovdje su opet maljušni kaktusi, puzajući po zemlji, ili se poput zmija propinjući, dočim je uz zid na dva, tri metra visoko porasla Opuntia Ficus indica, silan kaktus, kao smokva, s velikim crvenim plodovima. Ponosno se je razpružio cedar, spuštajući ugodno svoje vitke grančice, a do njega se je osovila pinija sa velikim češerikama, dočim se dalje iztiču piramidalni čempresi. Jednim te mahom prenesu misli na daleki Libanon, na kojem glasoviti cedri rastu ili dalje, gdje razno ovo bilje  samoničice uspieva. Posjedni u hlad lovorika, pak slušaj biglisanje slavujevo, srči s proljeća onaj mili dah magnolija i kamelija, a poslie se na pergolu (shod) popni i smetni odavle pod oko kraj od Učke do Raba, odavle do Kraljevice, pak kruži onda kamenitim vrhovima i spusti oko pod konac na plavetno, hrvatsko more, koje se prelieva i titra kao srebrnaste ljudske u ribe. Dan, kad si posjetio ovaj perivoj, ostat će ti nezaboravnim, a još i više, ako si bio na pergoli onda, kad za ljetne večeri sunce zapada. To je riedak, to je svečan dan!"


http://www.klub-susacana.hr/revija/clanak.asp?Num=78-79&C=12

[zokxy]

Ivo Jardas
KITICA MAŽURANI

Jedanput, nejde opozime da su opet prišli na Mandriju dva stari petjari. Komać da su brižni hodili od nemoći. Prosili su da bi njin Madrijanki dale - vajme Božje - kušćić kruha i sira, ku smokvu i kapić vina, kad njin je leg Bog, hvala mu budi, dal sega obilo. Ale Mare i Luce nisu znale ča bi od neke bizerij (oholosti). Mateta ni bilo doma. On je bil po užance pul Jug na stanarije. One su petjari zignale i pasa na nje našukale. Judi deju da ni pas otel lajat, da j stisnul rep, zaskulil i pobegal. Aš to da nisu pravi petjari, lego Bog i sveti Petar.
Petjaron je bilo žal da su jih Madrijanki onako rdo odbavile. Kad su malo odašli, da su se obrnuli nazada, jedan da j petjarsku palicu vajer zdignul, kuntro gradu da j s palicun križ storil i rekal: "Propal da biš, Bog daj!" Kad je petjar zgovoril, zajeno da j nastala jena strašnja grmjavina, jedan štropot, jedan potres i jedan strah Božji i grad da j va zemju propal, koliko bi z okon maknul. Od grada ni ostalo ni traga, lego kade je on bil, nastal je jedan propadina.
Judi su on propadinu prozvali Sovjak....


Sa ReFa

[zokxy]

Iz senjskih humorističkih novina 19. stoljeća:

NACIJO U ŠNELCUGU
Bil Nacijo jedanput na putu pa kupi kartu od osobnoga vlaka i pojde s njon u šnelcug. Dojde kondukter, pregleda kartu, pa mu kaže da ta karta ne giljta, jerbo da je to šnelcug pa da mora nadoplatit. Nacijo ga valje lipo umiri:
- A vi vozite polako! Meni se ne preši. Ki van je kriv?
I ni tel kartu nadoplatit.

NOS ANTE STARČEVIĆA
Babica Farkinica bila je velika Hrvatica pravašica. Za našega Antu, kako je ona užala govorit, dala bi i svoj život. Jedanput je bila u Zagrebu nikakova skupšćina Stranke prava i pojde namo i Farkinica, samo da vidi Antu Starčevića. U sali kadi je bila ta skupšćina, bilo je puno svita i ona opazi jednoga gospodina s velikin noson. Okrene se svojoj susedi pa ju zapita:
- A ki je no s nako velikin i ružnin noson?
- Jezus Marija, ča to govorite? To van je naš Ante Starčević!
- A, lipi moj mali nosić! U zlato mu se pretvoril! - zavapi sva sritna Farkinica.

BOŽO PEGULA
Bozo Kaleboto srel je prijatej a Bartola pa mu poveda:
- Znas ca mi se dogodilo, Bartole?
- Ca, Bozo?
- Rodilo mi se dvanajsto dite. Po staroj užanci san zeni til napravit malo bolji obed, a ja u kuci iman cetiri dinara. Sa ta cetiri dinara moran kupit obed i popit makar dva zmulja vina. I tako ti ja oden na placu. Gledan kod Licanke kokos, auf-skupa!, u mesnici teletovina - auf - jos skuplja! Jedino na peskariji Sima ima sardel. Istina i bog sardele izgljedaju kao da su već jedanpunt bile pojidene, a ca ces, po cetiri dinara su. Uzmen ti ja pol kila i oden doma. Fino ti ja to ocistin, operen i metnen na dascicu cidit. Dok se sardelice ocididu oden ti ja do Kinkelovice na zmulj vina. Nisan ni zval zmulj, kad evo ti mog maloga.
- Pape, odi brzo doma, macka je pojila sve sardele …
- Ca je pojila? Oci joj iskapale, majko bozja dala!
Dobro nisan potrosil ona dva dinara ca su mi jos ostala. Nema druge nego nazad Simi po druge sardele, a tebi Bozo mesto zmulja figu!
Kupin opet pol kil sardel. Oden doma, operen i metnen na dascicu da se ocididu. E sad vise ne gren Kinkelovic, nego cekan ce macka doc, kaplja joj od srca pala, ali macke nigdi.
Kad su se sardele ocidile, metnen ti ja prsuru sa uljon na sparhet i gren pec. Kad riba zamirisi, evo ti gre kurva macka, a u nje drob kaj bacva. Kaplja ti od srca pala, ma ces dobit sad. Ja ti sodo uzmen postolarski remen, a ona sita kaj puh gre ravno pod sparhet lec. Zamahnen ja kaison da cu po macki, kad uhvatin rucicu od prsure i va kaj eroplan izleti kroz kotoratu na sufit!
Eto ti sad, Bozo, sardel, macke i zmulji. Padavica je uvatila i moju sriću. To se zove pegula, a Bartole?"

[zokxy]

ZECI ZA ROKA DEVČIĆA
Pošalje jedan plovan iz Like Roki Devčiću po jednon graničaru tri zeca i pismo, kadi mu piše ča mu šalje. Graničar uz put nigdir poji zeca i donese Roki samo dva. Roka primi zece i počne čitat pismo. Kad opazi u pismu da mu je plovan poslal tri zeca, pobroji još jedanput one zece pa zapita graničara:
- Ovde su samo dva zeca!
- Jesu, gospodine! - odgovori mirno graničar.
- Al' u pismu piše da mi šalje tri!
- Piše, gospodine!
- A ti si mi donesal samo dva!
- Jesan, dva, gospodine!
Već se Roka počel jadit, al' vidi da ne će s vragon graničarskin izać na kraj pa lipo zeme karte i napiše plovanu da mu fala za zeca, al' da je dobil samo dva, makar u pismu piše da mu je tri poslal. Kad je graničar došal doma, pročita plovan Rokino pismo pa zapita graničara:
- Ti si donio samo dva zeca gospodinu?
- Jesam, gospodine!
- Trećega si sigurno pojeo?
- Ala si ti pametan, gospodine! Ta nama pogodi, a ona benetina u Senju sve: dva-tri, dva-tri, i nikako pogodit!