Povijesne priče i dogodovštine

[kobler]

...
A šta kad je čovjek star, tako ti je to. A M.P. je star

Nije problem što je star, nego što je sve pobrkao i sve spljoštio u jedan čas. Hartera je držala velik kus prizvodnje cigaret papira 70-tih na 80-te. Proizvodila je cigaret papir od 60-tih dalje. Za to je uvožena gotova celuloza iz Švedske. Kakve to ima veze s krpama iz 1821.? Nadalje, kad je on učio hrvatski Fremmontovog sina (jer Smithovi su otišli stoljeće prije, a Meynierovi su se rodili u Rijeci), bit će valjda oko 1920-1930. E, sad j*ga, on se šeće u slobodnom stilu od 1821. do 1980-tih kao da je sve isti događaj. Na to upozoravam.

[ilirija]

...

Nadasve bio je zanimljiv jedan zavjetni dar iz godine 1527. To su dvije goleme svijeće voštanice. Taj dar i događaje oko njega spominje i naš veliki mariolog iz onoga vremena Lovro Grizogon u svojem velikom djelu Mundus Marianus (Marijin svijet), u II. svesku, u posljednjem poglavlju. Turci su godine 1527. opsjedali tvrđavu Klis, nedaleko od Splita. Tvrđavu je branio poznati junak Petar Kružić. Za vrijeme opsjedanja neki Turčin, imenom Bakota, grdio je kršćane i kršćanske svetinje te izazivao neke na megdan, na dvoboj. Hrabri hrvatski junak Mijo Parišević nije mogao to trpjeti pa je zazvao u pomoć Boga i Gospu Trsatsku, te se odazvao pozivu na dvoboj. Oborio je svojega protivnika na zemlju i odrubio mu glavu. U znak zahvalnosti za pobjedu darovali su Parišević i Kružić Gospinu svetištu te dvije voštanice.

Kad je poslije Petar Kružić u borbama za Klis poginuo, Turci su mu odrubili glavu i zadržali je kao ratni trofej. Njegova sestra Katarina otkupila je od Turaka Petrovu glavu za tisuću dukata i dala je zakopati u crkvi Gospe Trsatske u kapeli sv. Petra. Tu je kapelu još prije bio dao sagraditi isti Petar Kružić, veliki štovatelj Gospe Trsatske.

Upoznao sam jučer prof. Valtera Firića, koji mi je spomenuo (ako sam dobro zapamtio) da je prvo bila jedna svijeća, ali se nešto desilo (možda se istopila), pa su napravili dvije.

Vezano za dvoboj. Ovaj Bakota je bio toliko jak, pa je Parišević u strahu stalno obigravao oko njega (na sigurnoj udaljenosti). U jednom momentu mu je uspjelo dok je bio na podu, zadati udarac u nogu, tako da je Bakota jedva stajao. Zatim ga je i dalje u strahu, gađao kamenjem sa sigurne udaljenosti. Bit će ga je htio umoriti, i onda dokrajčiti. Bakota mu je gnjevan rekao da ga ne muči, nego da ga dokrajči kako spada. Nato mu je ovaj odrubio glavu. Tako nekako. Ako V.F. ovo pročita, jao si ga meni. 

[elvis]

Užitak je proglašavan đavoljevim izazovom kojega se je svakako trebalo riješiti, pa tako fond zabranjenih knjiga isusovačke knjižnice u Rijeci sadrži knjigu Epikurov moral. Vrlo jednostavno, grčki filozof Epikur čiji temeljna ideja je da dobar život znači život u užicima, pa tako i onim seksualnim bio je pismenim Hrvatima zabranjen za čitanje!

[...]

Na riječkom Trsatu gdje se nalazi poznati samostan franjevaca 1701. djevojka tuži svećenika Ivana Petrića za razdjevičenje njene mladosti. Sud određuje novčanu kaznu za svećenika koju mora platiti župi i djevojci .Nije svaki put rezultat bio ovakav, pa nerijetko sud tvrdi kako popa ne može prisiliti na plaćanje. Ne treba nas čuditi što su i svećenici dolazili u iskušenje seksualnosti kada znamo da su u Rijeci u XVIII. stoljeću odlazili na plesove i zabave koje biskup zabranjuje i proglašava đavolskim djelom.

[...]

No kako se riješiti već nastalog ploda? Među Hrvatima su se širili razni “recepti”: barut u vodi iza koje se mora popiti šljivovica u Slavoniji, oleander u primorskim krajevima, čaj od listova ružmarina u selima Kastavštine…

[...]

Sifilis, bolest koja u Europi vjerojatno ima stotine naziva, pojavila se je tek u XVI. stoljeću. Vezala se je prvenstveno uz vojnike, pa su tako Francuzi čiji vojnici su prvi bili zaraženi, dobili čast da bolest nosi naziv i po njima. Ni naši krajevi nisu bili pošteđeni epidemija. Početkom XIX. stoljeća riječki liječnik Cambieri nazvao je bolest škrljevskom jer su gotovo svi stanovnici tog mjesta u riječkoj okolici bili zaraženi! Krivac za zaraženih 4 000 od ukupno 15 000 riječkog područja vrlo brzo je pronađen – bila je to neka prostitutka Margica za koju se tvrdilo da je otrovala čitav naš kraj. Možemo onda slobodno reći da je utjecaj te jedne prostituke bio epohalan jer je i sam austrijski car Franjo I 1816. došao uvjeriti se koji su razmjeri bolesti zbog koje se ljudima nijesu mogle razaznati oči, nos, ni usta, a glava je izgledala kao nepravilna bezlična kugla, pokrivena modrikastom kožom i ožiljcima

[...]

Prostitucija pak Hrvatima uopće nije bila strana iako je zajednica prema njoj imala preziran odnos. Srednjovjekovni Dubrovnik imao je četvrt prostitutki koja se je zvala Castelleto, Rijeka je smjestila prostituke izvan gradskih zidina i na sporedne puteve, a Trsat je u jednom trenutku dobio epitet piccola Venezia s obzirom da je u njoj u XVIII. stoljeću bilo 11 000 prostitutki! Prostitutke su bile ponižavane na razne načine, pa je tako jedna od njih bila tjerana uz šibanje sa vrha Trsata prema Riječini gdje je konačno dobila udarac u međunožje. Značilo je da se više ne smije vratiti…Ipak razdoblje Austro – Ugarske donosi zlatno doba prostitucije. Na nju se gleda kao na obrtničku djelatnost, a javne kuće kao poduzeća. Bujajući gradovi, Zagreb i Rijeka, bili su u to vrijeme dobro opskrbljeni kućama sa neprozirnim prozorima i crvenim svjetlima. Usluge su nudile prvenstveno Mađarice što ne znači da Hrvatice nisu bile poznate u ovom zanimanju. One su odlazile prema zapadnim zemljama kao Italija u kojima su nudile bolja zarada.

http://www.planb.hr/hrvati-i-seksualnost/

[zokxy]

"KAKO SU SU GRAĐENI DOMOVI NA PLATKU I SNJEŽNIKU"

Desilo se jedne nedjelje u veljači 1947. Bura je nesmiljeno puhala već nekoliko dana, a naš kamion otvoren i bez zaštite, probijao se polagano kroz prve snježne zapuhe ispod Kamenjaka. Prošavši sam Kamenjak i njegovu gostionu "Nejdi mimo, hodi simo, Hlača, toči dobro vino", zaustavismo se oko 200 m ispod zloglasne Mrtvačke glave. Dalje se nije moglo ni uz najbolju volju. Bura i zapuši. Skije na leđa i u koštac s nepogodama. S nama je bilo nekoliko kamiona vojnika. Jedva smo stigli do Platka. Puzimo u dugoj koloni izmiješani skijaši i vojnici. Preda mnom nepoznat čovjek s velikim brcima potpuno bijelim od snijega i leda. Ulazimo u Kurelčevu lugarnicu na samom Platku. U toplini kuhinje polagano se odmrzavamo. "Japa" Korelc toči vino. Vojnik što sjedi uz mene pita Brkonju. Jel' ti zima, Brko? A on će kratko: "Nije". Trebamo naime, trasirati trasu za naš prvi veleslalom. Izviditi teren. Zimski su dani kratki, a treba biti kod Mrtvačke glave prije mraka. Na povratku Brkonja je opet preda mnom. Oficiri i vojnici mu salutiraju. To je bio komandant zone A - general Veco Holjevac.
Sljedeću večer obavještavamo odbor društva što smo uradili i usput spominjemo Brkonju. Promućurni Smoljan ima ideju. Plakat, što ga je izradio pismoslikar Zorman za naš veleslalom je preskup. Holjevac bi mogao pomoći. Već sutradan su Smoljan i ing. Topali kod njega u Opatiji, s plakatom. Razočarenje. "Za plakat vam ne dam ni pare", rekao je. "Što imate drugo upitati?" Dom, sklonište", odgovaraju Smoljan i Topali. "To je već prihvatljivije. Za deset dana podnesite planove i proračune za dva doma - dom na Platku i dom na Snježniku." Trebalo je raditi brzo, vrlo brzo. Srećko Stanić odlazi u Beograd s uputama gdje je bio naš Zdenek Sila, arhitekt. Planovi i proračuni su na vrijeme sačinjeni, podneseni, primljeni i odobreni. Počelo se s gradnjom, uz mnoge brige, peripetije, propuste, neuspjehe ali domovi su ipak bili dovršeni.
A možda da nije bilo Brkonje i one snježne mećave, ne bi bilo ni domova na Platku.

ADAŠ DVORSKY u rubrici Sušačke revijeI Pisma čitalaca (SUŠAČKA REVIJA 2/3 GODINA 1993)


P.S.
(Mislim da su ipak domovi sagrađeni prije? Ovdje se možda radi o obnovi porušenih u WW2?)

[zokxy]

SNJEŽNIK iz reportaže Adama Dworskog u "Našim planinama" glasilu Planinarskog saveza Hrvatske 1950. "PLANINSKI DOM NA SNJEZNIKU"

" Polagano se uspinje kolona kamiona strmom cestom od Kamenjaka prema Platku. Tu i tamo dopire pjesma iz kamiona. To su trudbenici i omladina našeg grada, koji gotovo svake nedjelje odlaze na Platak na dobrovoljni rad, na sječu šume.
Na Platku kod lugarnice odmor, raspoređuje se odmah posao i radilište. Jedni odlaze put Snježničkog, drugi u tešnje, a ima ih koji ostaju u blizini Platka. Stari lugar Korelc vrlo je užurban. "Nikad ovdje nije bilo tako živo"-primjećuje on i odlazi sa omladincima u šumu da označi drva koja će se posjeći.
Jedan se kamion odijelio od ostalih cestom koja vodi preko sedla u Lazac. Pun je građevnog materijala. Tamo, iza trećeg zavoja, kod barake zaustavio se. Iskaču planinari i skijaši. Svaki zna svoj posao, jedan se hvata prozora, drugi vratiju, treći daske i već je kamion prazan. Njihov cilj je vrh Snježnika. I oni rade već nekoliko nedjelja na dovršenju svog doma. Do sada su dali preko 400 radnih sati. Uspon nije lagan, pogotovo danas, staza je klizava. Treba biti na oprezu, nose se prozori. Kad je povorka izbila na čistinu, na onu zadnju strminu pod vrhom i opazila dom, koji se ponosno, poput orlovog gnijezda, smjestio medu sive i od snijega i oluje izlizane litice i stijene, kao da je nestalo umora, kao da je teret lakši. Svi se žure da što prije stignu gore, nema niti pet mjeseci, a na tom mjestu rasla je samo klekovina i poneki runolist. Jedino je tamo stajao onaj
mali "bivak" koga su prošle jeseni skijaši sami sagradili.
A sada -"bivak" se potpuno sakrio iza novog doma, za koga naši planinari i skijaši kažu, da će biti najljepši i najviši u čitavoj Hrvatskoj. Pred domom nas čekaju zidari — šestorica udarnika. Ponosni su oni na taj dom, a kako i ne bi? Taj dom je djelo njihovih ruku. Pod najtežim okolnostima, po kiši i oluji pa i snijegu gradili su i zidali, neumorno, gotovo od zore do mraka. Samo onaj tko je jednom radio i proboravio ovdje na vrhu Sniježniku, razumije što to znači. Kad su ponestale grede za gradnju oni nisu čekali, uputili su se dolje i na leđima donijeli 16 kubika greda, od kojih svaka ima do 400 kg.
"Nismo htjeli čekati, žurili smo se, da vam ga prije zime dovršimo" - kažu oni.
I uspjeli su. Danas je zgrada pod krovom i još izvjestan broj dana dobrovoljnog rada i dom će, ukoliko vremenske prilike dozvole, biti predan upotrebi.
Svaki naš fiskulturnik - skijaš i planinar sjećat će se rada i napora ovih marljivih i skromnih zidara: braće Ivana, Josipa i Vladimira Jurčića, Roberta Marota iz Kastva, Ljudevita Ćikovića iz Zameta i Nikole Milotića iz Zadra. Oni su to zaslužili.
Novi dom je zaista lijep, skladan i potpuno odgovara svojoj svrsi. Projektirao ga je, prema najmodernijim načelima gradnje planinarskih domova, naš sugrađanin arh. Stanko Vlah, dok je organizaciju same gradnje imao preko sebe ing. Vlado Topali koji je uložio mnogo truda. U tom su ga radu djelotvorno pomagali članovi Planinarskog društva iz Rijeke.
Dom se sastoji iz jedne velike prostorije - blagovaone za preko 60 osoba, te odijeljenog ležišta sa 24 kreveta. Osim toga u domu je smještena manja kuhinja i spremište za skije. U prostranom podrumu biti će postavljen elektromotor, tako da će zgrada biti osvijetljena električnim svijetlom. Oko doma je terasa za sunčanje. Ukusan prolaz i predvorje u velikoj mjeri doprinose skladnosti čitave zgrade. Bočne strane doma su izgrađene u prirodnom kamenu, dok je fasada prekrita daščicama ("sindrom"). Za samu gradnju utrošeno je preko 90 kubika raznog građevnog materijala. Na gradilište se moralo osim toga dopremiti iz doline oko 15000 litara vode. Većinu tog materijala dovuklo je na vrh 9 bosanskih konjića u 900 nadnica. Do sada je utrošeno već preko 600.000 dinara, a za potpuno osposoblje-nje biti će potrebno još daljnjih 400.000 dinara. Ukoliko odobreni krediti stignu na vrijeme dom će biti osposobljen još ove zime.
"Vidio sam mnoge domove" rekao je nedavno jedan slovenski planinar "ali položaj ovog doma je doista neusporediv i jedinstven". Zaista: s jedne strane - more, kvarnerski otoci, Opatija s Učkom, a onda pogled prema sjeveru. Iz nepreglednih crnogoričnih šuma ponosno se na horizontu izdižu Triglav i Kamniške alpe.
Za razvitak skijaškog sporta ovaj dom će biti od velikog značaja. Pod samim domom pružaju se strmi i doista alpski skijaški tereni. Svega nekoliko koraka dalje počinju skijaške staze, gdje se obično održavaju natjecanja. Već ove sezone biti će u domu smješteni najbolji natjecatelji iz čitave države, koji će sudjelovati na ovogodišnjem "Jadranskom veleslalomu" na Snježniku. Dom će nadalje služiti i kao ishodište za planinarske i zimsko-alpinističke izlete.
Dovršenjem ovog doma dobiva dakle naš grad u neposrednom planinskom zaleđu, jedan zaista reprezentativan i koristan fiskulturan objekt."

[milić]

Bravo! 
Nislim da će i mušica bit zadovoljan, kao uostalom i ja, jer se spominju oni najneposredniji izvođači:

...Svaki naš fiskulturnik - skijaš i planinar sjećat će se rada i napora ovih marljivih i skromnih zidara: braće Ivana, Josipa i Vladimira Jurčića, Roberta Marota iz Kastva, Ljudevita Ćikovića iz Zameta i Nikole Milotića iz Zadra. Oni su to zaslužili
 Projektirao ga je, prema najmodernijim načelima gradnje planinarskih domova, naš sugrađanin arh. Stanko Vlah, dok je organizaciju same gradnje imao preko sebe ing. Vlado Topali koji je uložio mnogo truda. U tom su ga radu djelotvorno pomagali članovi Planinarskog društva iz Rijeke.

.

[LLeon]

P.S.
(Mislim da su ipak domovi sagrađeni prije? Ovdje se možda radi o obnovi porušenih u WW2?)

Snježnik:


Platak:
Nije 100% vjerodostojan izvor, ali ipak:

Izgrađen sredinom prošlog stoljeća, a nakon postavljanja dvosjedežnice "Radeševo" (1979.) Platak je postao vrlo popularan...

http://www.skijanje.hr/skijalista/hrvatska/clanak/platak?id=12498


Btw, kad smo već kod Snježnika, bio sam gore prije 2 dana. Na domu su počeli i prozori otpadat.

[Asterix]

fino je krenula ta obnova doma 

ako je otpao prozor vjerovatno su ga počeli i devastirati iznutra, LLeon imaš kakvu sliku?

[LLeon]

ako je otpao prozor vjerovatno su ga počeli i devastirati iznutra, LLeon imaš kakvu sliku?

Netko je prozor provizorno namjestio natrag. Zavirio sam unutra i čini mi se da nije ništa devastirano, a do kada će to tako...
Nisam slikao unutra, jer nemaš što ni vidjet. Mala sobica max. 3x3m, prastari oronuli namještaj i to je to.

[Asterix]

bila ja unutra davne 1994 godine 

A taman dolazi zima, krasno.
Hvala na fotki 

[zokxy]

FANTOM S KANTRIDE iliti SCARFACE IZ RIJEKE
Zvao se Rudolf Perko: bio je oženjen i imao troje djece. Nije imao stalnog zanimanja, ali se predstavljao kao strugar i pomorac! Stanovao je u Rijeci, u Ulici Costabela Torre. Znao je dva svjetska jezika — talijanski i njemački!
Osobni znaci-, velika brazgotina na lijevoj strani podbratka, hod — lijen i težak, govor — dubok i razvučen, vrat — kratak i debeo, uši — polusraštene, velike i okrugle, visok 166 cm, držanje tijela — uspravno, bujna kosa i obrve, srednje razvijen i širokih ramena!
Kad je 28. listopada 1949. godine uhapšen u Rijeci, Perko je imao iza sebe jedno okrutno ubojstvo, tri pokušaja ubojstva i dvadesetak pljački, provala i prijevara.
U rubrici »osobita svojstva« crvenom je olovkom podvučeno — seksualno nastran. U Rijeci su ga prije i poslije hapšenja zvali — fantom s Kantride! Osuđen je na smrt i pogubljen. Ovo je priča o njemu i njegovim zločinima.
Prvu Perkovu žrtvu našli su polumrtvu na periferijskoj cesti što se spuštala prema Kantridi! Imala je brojne ozljede po cijelom tijelu: na vratu su joj se primjećivali tragovi gušenja, a noge su joj bile posječene bodljikavom žicom. Tek u bolnici uspjela je reći kako se zove i što joj se dogodilo.
»Na mostu preko Rječine«, pričala je ranjena žena, »zaustavio me nepoznat muškarac i zamolio da mu kažem gdje se nalazi Rijeka, a gdje Sušak. Pokazala sam mu, ali me on nije napuštao. Govorio je da je pomorac i da radi na prekooceanskom brodu. Tobože u povjerenju mi je rekao da ima dosta kvalitetne robe na prodaju. Pitao je da li sam zainteresirana. Pristala sam, upravo sam se, naime, vraćala iz kupovine, ali ništa dobro nisam našla, pa sam pretpostavila da neznanac ima ono što bi mene moglo zanimati. Poveo me prema Kantridi, a zatim smo okrenuli uzbrdo. Kad smo izišli na čistinu, neznanac me odmah počeo napastovati. Tražio je da mu se podam. Počeo je dokazivati da je dobar čovjek. Nudio mi je na poklon zlatan prsten i narukvicu. Rekao je: 'Sve što si namjeravala kupiti, to ću ti darovati!' Ni na što nisam htjela pristati. Tražila sam da me ostavi na miru. To ga je razbjesnilo. Vikao je: 'Ne ljuti me, mogao bih postati strašan!' Vidjela sam da pred sobom imam perverznu osobu. Počela sam se udaljavati, ali me on dostigao i oborio na zemlju. Istodobno me žestoko udario šakom po glavi. U bjesnilu mi je počeo trgati robu. Grčevito sam se branila. Kad je vidio da mi ništa ne može, kleknuo mi je na grudi i oko vrata obavio nekakav remen. Neprestano je ponavljao: 'Pokazat ću ja tebi. Nećeš uspjeti ni pozvati pomoć, a već ćeš biti mrtva.' Remen je stezao sve jače. Počela sam gubiti svijest. Uspjela sam još vidjeti da je iz desnog džepa izvukao nož i počeo mi prijetiti. 'Ako pisneš, s ovog se mjesta nećeš pomaknuti.' U jednom trenutku stisak oko vrata je oslabio i ja sam to iskoristila da mu se istrgnem iz ruku. Digla sam se sa zemlje i počela trčati nizbrdo. Međutim, pošto nisam poznavala teren, saplela sam se o bodljikavu žicu i pala. Napasnik me ponovo dostigao i počeo tući. Vikala sam iz svega glasa. Kad je potegao nož, ponovo sam se istrgla iz njegova zagrljaja. Još se sjećam da sam dospjela do ceste, a zatim sam izgubila svijest.«
Krvni podljevi na vratu, licu i nogama jasno su pokazivali da žena govori istinu. Međutim, malo je tko vjerovao da ju je napao manijak: sumnjalo se da je na čistini bila s nekim znancem. Za svaki slučaj, milicija je zabilježila njen iskaz, a nakon toga počela ga detaljno provjeravati. Već prve informacije potvrdile su ženinu priču. Tako je počela potjera za nepoznatim manijakom.

[zokxy]

Istražni organi otišli su na mjesto gdje je ranjena žena bila napadnuta. Međutim, nisu nađeni nikakvi tragovi koji bi pomogli da se identificira napasnik. Žrtva nije dobro zapamtila napadača, i to je miliciji uvelike otežalo istragu. Opravdavala se da se događaj zbio predvečer i da ju je to spriječilo da zapazi neku karakterističnu crtu nepoznatog napadača. Jedino što je pouzdano znala bilo je da je manijak imao zlatan prsten s plavim okom i zlatnu narukvicu u obliku lanca, na kojoj su se nalazili potkovica i djetelina sa četiri lista. Trebalo je, dakle, naći čovjeka koji je imao takav nakit. Međutim, bilo je to isto kao tražiti iglu u plastu sijena.
Milicija je vjerovala da manijak neće mirovati. Ponadala se da će eventualno neka druga žrtva bolje zapamtiti napasnikov izgled. Bilo je to riskantno, ali drugog izbora nije bilo. A nade su se ispunile. Međutim, malo je trebalo pa da žena zaglavi. Zvala se Ljubica Ribić, a u bolnici je ispričala sličnu priču kao i prva žrtva. Ukratko: manijak ju je također zaustavio na mostu preko Rječine, i zapitao je gdje se nalazi hotel »Kontinental«. Ne sluteći ništa, Ljubica mu je pokazala smjer, a zatim nastavila put. Međutim, manijak ju je slijedio. Kad ga je ona upitala što želi, neznanac je kratko rekao:
»Upravo sam došao iz Amerike. Brod mi se nalazi u luci. Imam nešto robe za prodaju. Ako ste zainteresirani. ..«
Ljubica je zagrizla, mamac. S neznancem se ukrcala u tramvaj. Zajedno su krenuli prema Kantridi. Čovjek joj je usput objasnio da se roba nalazi kod prijatelja i da će morati malo pješačiti. Krenuli su prugom uzbrdo. Ubrzo su se našli kod starog napuštenog bunkera. I tu joj je neznanac naredio:
»Ulazi unutra!«
Međutim, žena ga nije poslušala. Manijak ju je zgrabio za ruke i pokušao uvući u bunker. Ljubica se žestoko opirala. Držala se rukama za nekakvu šipku. Kad je vidio da žrtva ne popušta, dograbio je kamen i počeo je udarati po prstima. Potom ju je oborio na zemlju i pokušao silovati Nemilice ju je udario šakama, sve dok se nije onesvijestila. Kad je došla k svijesti, manijaka više nije bilo. Sva krvava krenula je niz put i naišavši na grupu prolaznika, zamolila ih je za pomoć. Oni su zaustavili neko vozilo koje ju je prevezlo u bolnicu.
Ljubičin iskaz nije, međutim, mnogo pomogao istražnim organima. Kad se poslije desetak dana oporavila u bolnici, mogla je samo reći da je manijak sporo hodao. Milicija se zavukla u arhivu i počela prekapati: tražila je čovjeka koji je imao polagan i težak hod! Već poslije dva dana imala ih je oko 200. Istražiteljima je bilo jasno da je to samo gubljenje vremena.
Od posljednjeg napada bilo je već prošlo dvadesetak dana. Milicija je tapkala na mjestu. Jedino što je mogla učiniti bilo je da postavi zasjedu. Zamka je namještena na mostu preko Rječine, jer je manijak u oba navrata baš tu ščepao žrtve. Međutim, neznanac je bio lukava zvjerka. Nije se više motao oko mosta. Tek kasnije su utvrdili da je posumnjao da mu je milicija na tragu, pa je počeo operirati u samom gradu.
Treća žrtva napadnuta je na početku listopada. Na Korzu je odabrana Ijepuškasta Ana Marija Belo. Manijak ju je zapazio dok je gledala u izlog. Prišao joj s leđa i diskretno šapnuo:
»Ako trebate kvalitetne cipele, imam ih na Kantridi kod prijatelja. Prodat ću vam i druge robe što sam je donio iz Amerike. Znate, ja sam pomorac na prekooceanskom brodu.«
No, umjesto na Kantridi, Ana Marija i manijak završili su u bunkeru u šumi. Uslijedio je već poznati postupak. Djevojka se opirala sve dotle dok nije izgubila svijest. Svu krvavu pronašli su je dva sata kasnije na putu što se spuštao prema Kantridi. I ona je završila u bolnici, gdje su liječnici konstatirali da ima tjelesne ozljede opasne po život.
Ipak, uspjela se izvući, zahvaljujući prije svega svojoj snažnoj tjelesnoj kondiciji. Međutim, godinama je nosila ožiljke: slomljenu vilicu, brazgotine po licu i razrezano uho.
Ana Marija pružila je miliciji jedan indikativan podatak: navela je da je manijak imao brazgotinu na lijevoj strani podbratka. Ponovo je počelo grozničavo kopanje po kartoteci kriminalaca. U međuvremenu, manijak nije mirovao: tragao je za novom žrtvom. Prilika mu se ukazala 27. listopada 1949. godine kasno uvečer. Na Korzu je presreo Mariju Kukuljan i zamolio je da mu kaže gdje se nalazi hotel »Kontinenta!«. Žena nije ni slutila da je već tog trenutka bila osuđena na smrt. Manijak je, naime, ovaj put odlučio da ubije, ako mu sve ne pođe od ruke.
Dok su hodali, Marija i manijak poveli su razgovor o prodaji robe. Neznanac je odmah namjestio već poznatu zamku o dobroj robi što se nalazi kod prijatelja na Kantridi, dakako, uz povoljnu cijenu.
No umjesto na Kantridu, krenuli su prema Costabeli, a zatim do Jerolimove jame. Čim su zamakli u šumu, manijak je počeo Mariju napastovati. Žena je bila iznenađena, ali se počela braniti. Manijaka je uhvatio žestok bijes. Nemilice ju je udarao, sve dok je nije oborio na zemlju. Zatim ju je skinuo do gola, uhvatio za noge i bacio u jamu. Za njome je pobacao svu robu i nekoliko velikih komada stijene. Kamenjem ju je, kako je kasnije izjavio, htio dokrajčiti, jer navodno nije bio siguran da ju je ubio još dok mu je bila pod nogama.

[zokxy]

Leš Marije Kukuljan otkriven je sutradan ujutro. Pronašli su ga neki dječaci koji su se slučajno igrali u blizini Jerolimove. Već na prvi pogled miliciji je bilo jasno da je i Marija žrtva nepoznatog manijaka.
Obdukcijom je ustanovljeno da je ubojica žrtvu najprije pokušao ugušiti. U očnim spojnicama pronađena su naime, jasna točkasta krvarenja, a slični tragovi otkriveni su i u epiglotisu, glasnicama i poplućnicama obaju plućnih krila. Brojne fakture lubanjskih kostiju pokazivale su da ju je žestoko udarao kamenom, a to je potvrdila i duboka rupa iznad lijevog oka, koja ni u kojem slučaju nije mogla nastati od pada u jamu. Modrice na vratu također su bile dokaz da je žrtva davljena. Na vratu su se ocrtavali i jasni tragovi četiriju prsta ljudske ruke!
Sasvim slučajno sudbinu fantoma s Kantride zapečatila je Marija Capanj. Ona ga je upoznala u Rijeci, ali u drugom svjetlu: kao prepredenog varalicu! Na prijevaru joj je izmamio 2500 dinara. Marija mu to nikad nije zaboravila. Kasno uvečer 28. listopada 1949. prepoznala ga je na ulici. Prišla mu je i upitala:
»Gdje su obećane cipele?«
Varalica se zbunio. Pitao je: »Koliko sam vam dužan?«
Marija je odgovorila: »Prevarili ste me za 2500 dinara. Vratite mi novac ili rodite cipele.«
Manijak se uhvatio za džep. Izvadio je 200 dinara i pružio ih ženi: »Evo, imam samo ovoliko. Ostatak ću vratiti poslije.« Zatim se natisnuo u bijeg. Međutim, u blizini se zatekao jedan milicionar. Marija mu je ukratko objasnila tko je bjegunac. Desetak minuta kasnije »Čovjek s brazgotinom« našao se u najbližoj milicijskoj stanici. Tog trenutka, nitko još, međutim, nije znao da je on i fantom s Kantride. Saznalo se to tek 24 sata kasnije, kad ga je preuzeo isljednik za krvne delikte. Prilikom kontrole kriminalaca u kartoteci milicija je izdvojila njegov karton i uza nj stavila upozorenje: »sumnja se da je seksualno nastran«.
Tako je Rudolf Perko počeo živjeti svoje posljednje dane. Na prvom saslušanju priznao je i neka djela za koja ga nitko nije ni teretio.
Kakav je to čovjek bio? Što ga je motiviralo da zvjerski terorizira svoje žrtve? Na ta i druga pitanja fantom s Kantride odgovorio je isljedniku. U prvi mah bilo je čudno što sve priznaje. Tek naknadno istražitelju će postati jasno da je i to bio dio plana »čovjeka s brazgotinom«.
No, evo dijaloga između Perka i istražitelja.
Istražitelj: — Zbog čega ste prevarili Mariju Čapanj, koja vas je jučer prepoznala na ulici i prijavila?
Perko: — Bila je naivna. Ja sam čovjek koji se inače voli igrati s naivnim ljudima!
Istražitelj: — Jeste li prevarili samo Mariju ili još nekoga?
Perko: — Marija nije bila jedina. Istoga dana, koliko se sjećam, prevario sam još jednog čovjeka. Na ulici sam mu ponudio cipele na prodaju. Pristao je. Novac sam uzeo, a zatim pobjegao. Bilo je to prije godinu dana.
Istražitelj: — I to je sve što ste učinili?
Perko: — Ne, prevario sam još neke ljude, ali im se ne sjećam imena.
Istražitelj: — Jeste li radili sami ili ste imali ortake?
Perko: — Imao sam ortake. Pomagali su mi moja žena, Veljko Ivančić i njegova žena.
Istražitelj: - U čemu se sastojala ta pomoć?
Perko: — Ivančić i ja smo išli u provale, a supruge su nam znale za to i krile robu.
Istražitelj: — Koliko ste provala počinili?
Perko-. — Ne sjećam se broja, ali ću vam ispričati gdje smo sve provaljivali. U selu Srdočima opljačkali smo kuću broj 9. Plijen: robe u vrijednosti od oko 70.000 dinara. Prodali smo sve ukradene predmete, a novac zadržali. U Opatiji smo pokušali orobiti jednu krojačku radionicu, ali je ona bila dobro osigurana, pa nismo uspjeli. Iz podruma kuće broj 76 u Jordanima ukrali smo robe i živežnih namirnica u vrijednosti od oko 15.000 dinara. Opljačkali smo i Stanka Mihovilčića iz sela Sv. Franciska. Koliko se sjećam, odnijeli smo meso i masti u vrijednosti od nekoliko tisuća dinara. Bili smo još u Orbanima, Lignju, Rukavcu Gornjem i Antićima, gdje smo također ukrali odjevnih predmeta i živežnih namirnica u većoj vrijednosti. Osim toga, u svibnju ove godine na Costabeli sam nekom čovjeku, koji je pijan spavao na cesti, ukrao violinu.
Krađa violine bila je prava sitnica u odnosu prema zločinima koje će Perko poslije priznati. Istražitelju je bilo jasno da ima fantoma s Kantride, ali mu to nije htio izravno saopćiti. Izabrao je lukavu zamku.
Istražitelj: - Marija Capanj prepoznala vas je po brazgotini na lijevoj strani podbratka. Od čega vam je to?
Perko: - Bio sam na operaciji i ostala je brazgotina. Liječnici su mi rekli da se tog ožiljka ne mogu riješiti.

[zokxy]

Istražitelj: — Vi ste i prije bili osuđivani. Imamo vaš karton u kriminalističkoj evidenciji. Upravo jučer smo ga počeli proučavati jer ste nam postali sumnjivi. Tragamo za čovjekom koji je u kratkom vremenu jednu ženu ubio, tri pokušao ubiti.
Perko: - Ne bih vam mogao ništa o tome reći.
Istražitelj je tada zaigrao na posebnu kartu. Naredio je da se u sobu uvede jedna od napadnutih žena. Ona je bez dileme potvrdila: »To je čovjek koji me pokušao ubiti!«
Perko je na to planuo-. »Nisam vas htio ubiti. To je laž. Slučajno smo se sreli na Rječini i krenuli prema šumi. Dobro, ako već hoćete, htio sam vas silovati, ali ne i ubiti.«
"A koga ste bacili u Jerolimovu jamu?« upitao je istražitelj.
Perko je bio zaprepašten. Samo je promucao: »Znači kučka se izvukla!«
Istražitelj mu je na to brzo odgovorio: »Nije se, na žalost, izvukla. Našli su je mrtvu, golu i unakaženu.«
»Kad znate sve, što me onda ispitujete?«, pobunio se Perko.
»Htjeli bismo znati kako se sve to odigralo«, odgovorio je istražitelj.
Perko je bio veoma bistar i lukav čovjek. Te njegove osobine potvrdit će se i na suđenju. Pokušavao je da svoje manijakalno ponašanje opravda — ženskim izazovima! O prvoj žrtvi rekao je-.
»Htio sam joj prodati robu, ali smo završili u šumi. Odmah me počela ljubiti. Rekla mi je da će mi se dobrovoljno podati, ali uz uvjet da to nikome ne kažem. Pristao sam. Poslije smo krenuli u grad. Hodali smo odvojeno da ne bismo upali u oko miliciji. To je bio njezin prijedlog.«
Istražitelj: — Ženu su, međutim, našli na cesti polumrtvu. Bila je sva ispremlaćena, a i teško je krvarila. O tome postoji i liječnički nalaz.
Perko: — Sve to može biti, ali ja je nisam tukao. Ne u tolikoj mjeri da bi mogla krvariti.
Istražitelj: - Znači, ipak ste je tukli?
Perko: — Udario sam je nekoliko puta jer me počela vrijeđati.
Istražitelj: - Na njezinu vratu pronađeni su tragovi davljenja. Žrtva je izjavila da ju je napadač pokušao ugušiti remenom i da joj je prijetio nožem.
Perko: — Ja imam i nož i remen, ali toj ženi nisam prijetio da ću je ubiti, niti sam joj stezao remen oko vrata. Ta žena laže. U ruci sam imao žlicu, a ne nož.
Istražitelj: — Žrtva je imala brojne ogrebotine od bodljikave žice. Kako to objašnjavate?
Perko: — Poslije ljubakanja ona je pobjegla od mene. Ušla je u neku ogradu. Upozorio sam je da se u ogradi možda nalazi minsko polje. Uplašila se i saplela o žicu.
Istražitelj: - Što je, onda, istina? Ono što nam je rekla napadnuta žena ili vi? Vi priznajete da ste bili s njom u šumi, potvrđujete da ste je udarili, ali odbacujete mogućnost da ste je pokušali silovati i ubiti.
Perko: — Između nas je nešto bilo. Malo se opirala, ali sam joj zaprijetio žlicom. Tko zna, možda sam je i htio ubiti. Znate kad vidim ženu, meni padne mrak na oči.
Istražitelj-. - l zbog čega ste napali drugu ženu?
Perko: - Da, učinio sam to iz istih pobuda. Odveo sam je do bunkera, ali se počela opirati. Moram reći da je njezino ponašanje bilo izazovno.
Istražitelj: - Svjedoci kojima se napadnuta žena obratila za pomoć izjavili su da je imala modrice po čitavom tijelu.
Perko: — Kažem, može biti da sam je tukao. Mlatio sam i onu treću. Ona je bila prelijepa. Čim sam je spazio, odlučio sam da je odvedem u šumu. Uveo sam je u bunker i odmah oborio na zemlju. Branila se i molila me da je pustim. Nisam, htio. Nekoliko sam je puta udario po glavi i bila je moja! - Učinilo mi se da je ta djevojka u jednom trenutku vidjela moju brazgotinu. Znao sam da će je zapamtiti. Htio sam je zbog toga ubiti, ali nisam. Prevagnulo je ipak mišljenje da žrtva nije imala vremena za to.
Manijak nije znao da ga je upravo treća žrtva zapamtila po ožiljku i da je to zapravo bilo presudno u njegovu hvatanju. Perko to nikad neće ni saznati, pa čak ni onda kad je uoči pogubljenja zatražio da mu se otkrije istina: je li ga treća žrtva zapamtila po brazgotini?
Ubojstvo Marije Kukuljan - četvrte žene koju je u kratkom vremenu napao - Perko je pokušao objasniti kao - nesretan slučaj! »Priznajem da sam je kritične večeri susreo na ulici i da smo zajedno otišli do Jero-limove jame. Međutim, nisam imao namjeru da se zadržavam baš kod jame, već sam htio da odemo još dublje u šumu. Nije se opirala. Ali, kad sam je htio oboriti na zemlju, usprotivila se. Odalamio sam je po glavi, a potom je počeo skidati. Ostavio sam je samo u cipelama. Ubrzo se osvijestila i počela bježati. Dostigao sam je kod stijene i gurnuo. Udarila je glavom o kamen i počela krvariti. Strašno je hroptala. Uplašio sam se: zvao sam je i molio da ne umre. Međutim, ona više nije davala znakove života. Zbog toga sam odlučio da je bacim u jamu. Uhvatio sam je za noge i počeo vući na sam rub Jerolimove. Kad sam vidio da je doista mrtva, gurnuo sam je u ponor. Nisam čuo kad je tijelo udarilo o zemlju. Iza toga sam uzeo tri velika kamena i bacio ih za tijelom, a nakon toga sam u jamu nogom odgurnuo i njezinu odjeću. Neko vrijeme još sam sjedio na travi, a potom otišao kući. Ženi sam rekao da su mi hlače krvave i da ih prekroji djeci. Pitala me od čega su krvave. Objasnio sam joj da sam pao u kamenjaru, kad sam išao po ukradenu robu.«

[zokxy]

Istražitelj: — Znači, vi tvrdite da niste htjeli ubiti Mariju Kukuljan? Međutim, tri napadnute žene suglasno tvrde da ste ih pokušali ubiti. Spominju davljenje i žestoko udaranje šakama po glavi. Logično je da ste i Mariju Kukuljan terorizirali. Njezina odjeća nije strgnuta s tijela. Znači, skinuli ste je kad je već bila u nesvijesti. Sasvim je sigurno da je Marija skinuta za života jer vi jednostavno niste imali vremena, a ni hrabrosti, da se spustite u jamu da je obnažite. Na Marijinim nogama nađeni su tragovi noktiju, što ide u prilog tvrdnji da se opirala kad ste je pokušali silovati. Ona vam je nastojala pobjeći. Došla je do stijena na sjevernoj strani i dalje nije mogla. Tu ste je dokrajčili. Vi ste od stijene odvalili upravo onaj kamen na kojem su bili tragovi krvi. Međutim, sve tragove niste mogli uništiti. U blizini jame pronađeni su krvavi tragovi koje niste primijetili. Imali ste nesreću, jer dani nisu bili kišoviti, pa krv nije bila isprana. Da nije bilo djece koja su pronašla les, možda bi vaš zločin ostao i neotkriven.
Perko-. — Da, upravo je to tako bilo. Imam osjećaj da ste sve promatrali sa strane.
Slučaj s napadnutim ženama smatrao se završenim. Tih dana saslušano je još nekoliko ljudi, među kojima i Perkova žena, koja je znala za muževljevu provalničku djelatnost, a to nije htjela prijaviti miliciji. Istražitelj je pokušao razjasniti još neke okolnosti vezane za provale. Zbog toga je s Perkom krenuo na mjesto gdje je bila sakrivena ukradena roba. Bilo je to 3. studenoga 1949. Istražitelj nije znao da će dva sata kasnije morati šefu saopćiti da mu je zločinac pobjegao.
Dogodilo se to na samom mjestu gdje je bila sakrivena roba. Zločinac je u jednom trenutku iskoristio neopreznost stražara i umakao u šumu. Istražitelj i pomoćnici zapucali su za njim, ali bjegunca su štitili stabla i stijene. Nije im preostalo dugo nego da ga slijede.
»Vidio sam da je pozornost stražara u jednom trenutku oslabila«, izjavit će kasnije Perko, kad ga budu saslušavali u vezi s okolnostima bijega. »Iskoristio sam to i šmugnuo u šibljak.«
Međutim, Perko nije bio dugo na slobodi. Dvadeset sati poslije bijega upao je u zasjedu kod Ilirske Bistrice.
Podigao je ruke uvis i povikao: »Ne pucajte, predajem se!«
U izvještaju o njegovu ponovnom hapšenju među ostalim je zapisano: »Perko je uhvaćen u blizini Ilirske Bistrice, gdje su ga sustigli potjerni organi. Postoji vjerojatnost da se nastojao probiti do Trsta. Tamo ima više poznanika jer je i sam neko vrijeme živio u tom gradu. Prilikom hapšenja nije pružio otpor.«
Suđenje »čovjeku s brazgotinom« počelo je u veljači 1950. Krivičnom vijeću predsjedavao je tadašnji predsjednik riječkog Okružnog suda.
Proces je izazvao velik interes u Rijeci i okolici, iako je dio koji se odnosio na seksualne delikte bio zatvoren za javnost. Ljudi su se okupljali pred sudom u grupicama: neki su htjeli saznati pojedinosti glavne rasprave, a neki su dolazili samo da izbliza vide manijaka. Perkovo ponašanje na sudu rekonstruirao nam je jedan od malobrojnih ljudi kojima je bilo dopušteno da prati čitav proces:
»Zločinac je izigravao luđaka. Na sudu je povukao sve iskaze što ih je bio dao u prethodnom postupku. Međutim, nije se sudilo samo njemu. Zajedno s njim na optuženičkoj klupi našli su se njegova žena, te još dvoje ortaka koji su im pomagali u provalama. Teško su ga teretili. Tu je bio i tadašnji predstojnik Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku. I njegovi nalazi odigrali su značajnu ulogu u konačnoj odluci suda.«
Presuda je izrečena 24. ožujka 1950. Perko je osuđen na smrt strijeljanjem, a ostali na kazne zatvora i prisilnog rada. Kao što se moglo i očekivati, žalba optuženog na presudu odbijena je kao neosnovana, a nije uvažena ni molba za pomilovanje. Čekajući egzekuciju, zaželio je da vidi svoje troje djece od kojih je jedno imalo samo 10 mjeseci. Dugo je s njima razgovarao u zatvorskoj ćeliji. Zaklinjao je dvije starije kćerke da se ne ugledaju u njega i ne krenu putem kriminala. Zapravo u tim razgovorima s djecom, otkrio je sasvim drukčije lice. Bio je brižan i posljednjih dana djeci je pokušavao pružiti najbolje savjete.
Čekanje smrti bilo ga je fizički i psihički dotuklo. Kažu da je jedva čekao da se sve što prije završi. Konačno, 12. lipnja 1950. odveden je na riječko groblje i strijeljan.
Posljednja želja bila mu je da se o njegovoj egzekuciji ne obavijesti porodica. Međutim, želja mu nije ispunjena, jer je propis nalagao da se nakon izvršene smrtne kazne obavijeste osuđenikovi najbliži. Tako je skončao Rudolf Perko, fantom s Kantride, čovjek koji se prvi put sukobio sa zakonom još prije rata, osoba čiji su zločini puna četiri mjeseca držali Riječane u napetosti! Poslije egzekucije grob mu je zaravnat i danas mu se ne zna mjesto! ( izvor: knjiga "Put za gubilište" autora Đorđa Ličine, izdavač Centar za informacije i publicitet, Zagreb 1985, Biblioteka Tajne sile)