Povijesne priče i dogodovštine

[ilirija]

Ispravljajući napisane greške, naletio sam u Sušačkoj reviji br. 80 na zanimljiv članak. Tema je slična raspravi koja je vođenau temi  od neki dan. Dakle Sušačka revija, broj 80 str.35-40

Gdje se nekad piškilo i kakalo

Inge Solis

Danas posvećujemo veliku pažnju uređenju nužnika. Sustavi odvodnje besprijekorno funkcioniraju, ali zanima nas kako je problem rješavan u prošlosti, posebno u gradovima s nekoliko tisuća stanovnika.

Naime, neka razdoblja u povijesti civilizacije idealiziramo, dok su druga sinonim za smrad i nečistoću. Tako, kad govorimo o srednjem vijeku, zamišljamo mračne ulice i izmet na njima. Zbog nedostatka nužnika i odvodnih sustava ulice su zaista bile prljave, a sadržaj noćnih posuda često se prolijevalo kroz prozor. To je bio problem cijele srednjovjekovne i renesansne Europe. Noćne posude praznile su se na javne ulice uz jednostavan povik: "Pazi, voda!".

Ipak, ako zavirimo u statute srednjovjekovnih gradova jadranske hrvatske (posebno onih s antičkom tradicijom), iznenađeni smo strogim i nedvosmislenim naputcima:

"… da se nijedna osoba ne usudi mokriti ni prazniti želudac ni danju ni noću na ulicama unutar gradskih vrata…" (Trogirski statut iz 1322.)

"… da se nitko ne usudi iz kuće baciti svoju vodu…" (Creski statut, 1441.)

"…Nitko ne smije graditi ni imati nužnik osim u vlastitim kućama…da nečist ne teče na ulice…" (Dubrovački statut, 1272.)

"…nikom nije dozvoljeno bacati na javnu ulicu nečistu vodu…"  (Buzetski statut, 1435.)

"…neka se ni jedan siromah ne usudi gnusiti ulice Dubrovnika…"  (Dubrovnik, 1395.)

"…ne ostavljati nečist, ni smeće, ni izmetine…" (Splitski statut, 1312.)

Za prekršitelje bile su predviđene novčane kazne i polovicu tog novčanog iznosa dobivao je onaj koji je prijavio prekršaj pod uvjetom da je bio osoba „na dobrom glasu“. Ovaj učinkoviti sustav kontrole dobro je funkcionirao jer se ponavlja u gotovo svim statutima. Na taj način ljudi su bili stimulirani prijavljivati prekršitelje zbog očekivane novčane nagrade.

I Riječki statut iz 1530. govori o zabrani bacanja čiste ili nečiste vode kao i drugog smeća na gradske ulice s prijetnjom kazne od 40 soldina. Za noćno prolijevanje kazna je bila dvostruko veća jer se sadržaj noćnih posuda prolijevao krišom u noćnim satima, pa se velikim kaznama taj  problem nastojao spriječiti.

Zanimljiva odredba Riječkog statuta jest kazna za djecu koja "zagađuju" javne ulice i prostore. Očito je da su djeca s manje srama i nelagode obavljala nuždu na javnim prostorima i time zaslužila posebnu napomenu u Statutu. Odgovorni roditelji (skrbnici) bili su dužni platiti kaznu od 10, odnosno 20 solda ukoliko je dijete bilo starije od 8 godina.

U Creskom i Šibenskom  statutu (1608.) izričito je zabranjeno i kažnjivo mokriti i obavljati veliku nuždu uz crkveni zid. Obavljanje nužde dalje od svetog mjesta očito se nešto više toleriralo.

 "…da se nitko ne usudi pišati, odnosno napraviti bilo kakvo smeće pored bilo koje crkve…"(Creski statut, 1441).  Pod pojmom „bilo kakvo smeće“ misli se na obavljanje velike nužde.

Iz navedenog jasno je da nizom mjera te strogim urbanim i komunalnim zakonima gradovi pokušavaju uvesti red i učiniti život zdravijim, ljepšim i čišćim. Zato ne treba biti strog prema stanju ulica u našim gradovima 14., 15. i 16. stoljeća, jer i danas, uz sve blagodati tehnologije 21. stoljeća, nije rijetkost zateći nekog da  prolijeva svoju vodu po ulicama grada.

Čistači

Jedan od najjednostavnijih načina kojim su gradovi regulirali čišćenje bilo je imenovanje gradskih čistača.
Split već 1312. godine zapošljava četvero ljudi na čišćenju gradskih ulica kako bi on bio "ugodna mirisa, a ne zagađen smradom". Slijede ga i ostali gradovi.
Kako čišćenje ulica nije bilo dovoljno, i sami građani morali su pod prijetnjom kazni održavati čistoću pred svojim kućama, što se posebno odnosilo na održavanje septičkih jama i izljeva nužnika.
Naravno, taj proces nije tekao bez poteškoća pa su mjere morale biti ponavljane, kazne strože, a sve u cilju postizanja što ugodnijeg življenja u gradskoj sredini.

Popločavanje ulica i nadogradnje

Nepopločane ulice dijelom su ovog problema jer ih je nemoguće održavati čistima. Popločavanje primorskih trgova i ulica počelo je u 14. st., iako ne istim intenzitetom u svim gradovima. Za usporedbu, talijanske gradove se također popločavalo već u srednjem vijeku, dok neki drugi europski gradovi poput Londona to čine tek 1533. godine.
Još jedan problem usko vezan uz održavanje higijene u gradu jesu razne prigradnje i nadogradnje, a uglavnom se odnose na gradnju stubišta na ulicama koja su, osim što su smetala komunikaciji, zadržavala i sprječavala otjecanje smeća. Naime, usprkos svim mjerama i gradskim čistacima, u većini gradova otpad na ulicama ispirao se za jakih kiša. Kako su gradovi rasli, ograničavala se izgradnja stepeništa. Kasnije su i odstranjivana jer je primijećeno da su ulice tako postale šire, ljepše, prozračnije i otvorenije.
Ipak, iako su ti praktični elementi srednjovjekovne mediteranske arhitekture odstranjivani, i danas ih imamo u velikom broju jer ih ni jedan zakon nije mogao iskorijeniti iz gradskog tkiva.

Septičke jame i kanalizacija

Nakon stanja na ulicama pogledajmo ukratko što se nalazilo ispod ulica. Srednjovjekovni gradovi uglavnom nemaju riješenu odvodnju otpada, niti imaju kanalizaciju. Iznimka je grad Dubrovnik sa svojom kanalizacijom. Početke njene gradnje, odnosno pokušaja rješavanja otpadnih voda nalazimo još u statutamim odredbama iz 13. st.
Najjednostavniji je način zbrinjavanja fekalija gradnja septičkih jama. Jame smještane preblizu bunarima predstavljale su veliku opasnost i bile izvor zaraza i bolesti. Neadekvatno održavane, po gradskim ulicama širile su smrad i nečistoću. Zbog toga gradovi naređuju zazidavanje crnih jama na komunalnim putovima. Dubrovnik je imao najbolje riješene urbanističko-komunalne regule, ali usprkos naprednim mjerama koje je poduzimao, nije uspijevao disciplinirati nesavjesne pojedince.
Septičke jame slabo su održavane i nečistoća se slijevala po ulicama pa su pritužbe građana bile redovite.

ima još ...

[ilirija]

Stambeni objekti i njihovi nužnici

U razdoblju o kojem govorimo, u kućama bogatih, pa i onih najbogatijih, nema onog što mi danas podrazumijevamo pod riječju zahod ili nužnik. To nije neobično jer u to vrijeme općenito ne postoji diferencijacija prostorija. Sobe su služile za prijem, za blagovanje (stolovi su bili rasklopni), za prezentiranje bogatstva, a tamo se obavljala i nužda. Vrijeme renesanse donosi potrebu za većom kulturom stanovanja. u kućama elite tek se u renesansnoj ltaliji pojavljuju sobe, dnevni boravci, predsoblja, radne sobe i sobice... Iako nužnici kao zasebne prostorije ne postoje, veća kultura stanovanja i težnja k udobnosti zahtijevala je posjedovanje nužnika u kućama.
Obrasci gradnje nužnika i odvoda ponavljaju se i plod su skromnih tehničkih mogućnosti onog vremena. Na temelju nekoliko navedenih primjera mogu se izvesti određeni zaključci.
Nužnici su uglavnom bili smješteni u zidnoj masi. To je bila kamena rupa opremljena drvenom udobnom sjedalicom i zatvarana drvenim vratašcima kako se mirisi ne bi širili po prostoriji. Kod svih pronađenih nužnika unutar gradskih zidina izljevi nužnika su keramičkim cijevima spojeni sa septičkom jamom ili se sadržaj izlijevao u uski prostor između kuća. U gradovima s antičkom tradicijom zadržalo se pravilo razmaka između kuća. Tako su nastajali ti uski prostori koji su vremenom postajali smetlišta.
Otpad je, očito, bilo najpraktičnije baciti u bilo kakav uski skroviti prostor. Bacalo ga se i ravno na ulicu, ali kao što smo vidjeli iz statuta i komunalnih propisa, kazne za bacanje "nečisti" na javne prostore bile su velike.
Već u statutima (dakle relativno rano) postoji potreba da se problem riješi. Osim toga, povećanjem broja stanovnika, u gradovima je nedostajalo prostora pa se ovi prolazi postupno zatvaraju, a zgrade spajaju.
Nužnici su se najčešće nalazili uz kuhinje na gornjim katovima. Smjestiti kuhinju na gornje katove bilo je praktično zbog odvodnje dima kao i zbog opasnosti od požara jer je u gradovima u to vrijeme prevladavala drvena gradnja. Nužnici se nalaze uz kuhinje, također zbog praktičnosti odvodnje otpadnih voda, onih iz kuhinjskog pila kao i iz nužnika.
Iz razdoblja koje obrađujemo malo je sačuvanih nužnika po gradskim kućama i palačama, a na napuštenim zdanjima izvan gradskih sredina sačuvan je veći broj. Iz navedenoga ne bi trebalo naprečac donositi zaključak kako ih u gradskim kućama nije ni bilo. U pojedinim palačama u kontinuitetu se živi šestotinjak godina. Niše u zidu s otvorom bez stilskih oznaka nisu bile interesantne, pa su rušene ili zazidavane.
Nužnici se u bogatijim kućama pojavljuju i u spavaćim sobama osiguravajući, kako svojim vlasnicima tako i njihovim gostima, najveću udobnost.
U Cresu, u renesansnoj palači Arsan pronađen je nužnik iz vremena gradnje palače, a nalazi se u nekadašnjoj spavaonici vlasnika palače.
Keramičkim cijevima izravno je povezan sa septičkom jamom u prizemlju. Na kamenu školjku stavljala se drvena sjedalica. Kameni dovratnici nosili su vratašca kojima se niša s nužnikom zatvarala tako da se neugodni mirisi ne bi širili prostorijom.
Možemo li nužnike očekivati u kućama skromnog građanstva ili sirotinje?
Srednjovjekovne gradske kuće su zbog nedostatka prostora unutar gradskih zidina kao i zbog siromaštva stanovništva bile visoke i uske. Kod mnogih uz hodnik i stubište nalazila se samo jedna soba na svakom katu.
Iz statuta je vidljivo da je velik broj kuća u srednjovjekovnim gradovima i kasnije bio drvene građe (posebno na gornjim katovima).
Najsiromašniji sloj stanovništva stanuje u drvenim prizemnicama i potleušicama koje nisu zadovoljavale ni najosnovnije uvjete za život. u takvim kućama ne možemo očekivati nužnike s odvodima.

Škrinje-nužnici i noćne posude

Inventari, odnosno popisi imovine, iz tog razdoblja daju nam cjelovit uvid u to što se nalazilo u kućama ljudi u to vrijeme. Nužnik -škrinja (drvena sjedalica u koju se umetala noćna posuda) spominje se u inventarima: "casseletta col suo piser da far bisogno noturno". Zabilježeni su kao: "cassette per la comodita, cassetta da comodita col suo uoto, dAlbeo, cassetta comodita di noghera".
Kroz cijelo razdoblje o kojem govorimo pa sve do sredine 20. stoljeća najviše se koriste nocne posude. Noćne posude bile su stoljećima obvezan inventar svakog kućanstva, ali ih ne nalazimo u velikom broju u popisima imovine ili oporukama jer su, kao i svi predmeti koji se koriste za svakodnevnu uporabu, uglavnom bile od skromnih materijala i neukrašene.
Bez noćnih posuda život bi kroz cijeli srednji i novi vijek bio gotovo nezamisliv. Svaka ih je kuća imala, a, ovisno o bogatstvu, bile su obične glinene ili izrađene od porculana i oslikane.

Izvan gradova

Selom se nećemo baviti jer je situacija na selu bila jednostavnija. Prije pet stotina, jednako i kao prije stotinu godina, nužnicima se nije pridavala velika pažnja s obzirom na manji broj stanovnika nije ni bilo potrebe za rješavanjem problema u tom smislu.
Srednjovjekovnu i renesansnu arhitekturu izvan gradova kod nas su obilježili utvrđeni objekti. Dok se u Europi u vrijeme renesanse grade raskošne palače i vile, kod nas se zbog neimaštine i turskih ratova razvijaju utvrde. s obzirom na specifičnost našeg kraja, odnosno političke i gospodarske uvjete koji u to vrijeme vladaju, ponekad je teško razgraničiti o kakvom se objektu radi jer i ljetnikovci posjeduju elemente fortifikacijske arhitekture.
U uvjetima koje smo spomenuli, teško je bilo ostvariti veći životni standard. Potrebe za udobnošću postaju veće, ali zbog stalne turske opasnosti nikad neće doseći europsku razinu.
Ipak, na temelju nekih primjera vidjet ćemo da i u tim turbulentnim vremenima udobnost nije bila zanemarena. Ostatke nužnika nalazimo u burgovima, kaštelima, tvrđavama i ljetnikovcima.
Najbolji primjeri su Stari grad Ribnik, u kojem je pronađeno šest nužnika, ili Knežev dvor na Lopudu, u kojem se nalaze četiri.
Nužnici su u fortifikacijskim objektima integrirani u masivne vanjske zidine ili su se nalazili u kućicama nad konzolama s vanjske strane bedema.
U oba slučaja fekalije su padale izravno ili odvodnim kanalom kroz masu zida u određen objekt bio u blizini mora, onda su odvodne cijevi išle direktno u more (Kastel Vitturi u Kaštelima).
Nužnici su, kao i oni u gradu, bili opremljeni udobnim drvenim sjedalicama te su, uglavnom, imali i prozorćiće radi provjetravanja i svjetlosti.

Svi fortifikacijski objekti namijenjeni vojnicima morali su imati riješen problem odvodnje fekalija na što jednostavniji način. Ne možemo ni zamisliti da bi posada jedne utvrde u kriznim situacijama vodila brigu o noćnim posudama i njihovu pražnjenju.
Po antičkom uzoru i u skladu s novim humanističkim tendencijama od 15. stoljeća na Jadranu, a najviše u okolici Dubrovnika, grade se ljetnikovci.
Grade se zbog upravljanja posjedima, kao statusni simbol, ali i zbog udobnosti ladanjskog života izvan gradske gužve. S ljetnikovcima se bogato građanstvo i plemstvo uspjelo približiti renesansnom idealu življenja. Ljetnikovci se otvaraju prirodi, množi se broj prostorija i mijenja njihov raspored jer ne ovisi o zadanim okvirima unutar uskog i gustog gradskog tkiva. Prostorije su velike, dobro osvijetljene, njihova namjena diferencirana.
Nalazimo salone, sobe, a pojavljuju se i prostorije posebne namjene, poput radnih soba (studiolo). Prostorije su, ovisno o njihovoj namjeni, bogato opremljene kamenim umivaonicima, kaiminima minima, zidnim ormarima i nužžnicima. Odvodnju otpada bilo je jednostavnije riješiti nego u gradovima.
Iz navedenoga može se zaključiti da su gradske vlasti kao i pojedinci ulagali napore da život učine ugodnijim, a kulturu stanovanja podignu na višu razinu. Onda, baš kao i danas, ljudi su htjeli živjeti u boljim uvjetima, uz sva ograničenja tehničke naravi vremena u kojem su živjeli.

[zokxy]

Priča o uvali Scott ...


Svi ili makar veći dio nas modernih Riječana znamo gdje je uvala Scott. Nekad se i tamo provodilo noći ... 
No znate li odakle uvali baš to - ajmo reći - nenarodno ime! Ako ne znate, evo male poučne priče koja je bila aktualna i poznata mnogima 1967. godine kada se otvorilo istoimeno turističko naselje s prvobitno 500 kreveta B kategorije, a kasnije i 650 u uvali imenom Dubno, dok je u susjednoj uvali Črišnjevo još cvjetao biznis sa trajektima za Krk, koji su prestali voziti 1980. sa otvorenjem Titovog mosta na Krk (da, tako se zvao do negdje 1991, i ta su slova bila u kamenu na krčkoj strani još neko vrijeme).
Vratimo se mi našoj uvali - o štoriji o Alexanderu Scottu of Coldhouse, rođenog u Edinburgu 1793.g i njegovoj ženi Patriciji Lavoratori rođenoj Adamić koji su u uvali koju je Englez kupio ne zna se točno kad, ali početkom 1800tih godina proživili život uređujući je i kultivirajući njene divlje obronke, čak sagradivši i cestu do svojih kuća koju stariji narod zove "Englezova cesta", te uzgajajući konje koje je ovaj tajanstveni Englez imao čitavu ergelu. A za našu temu o riječkim grobljima zanimljiva činjenica će biti potraga za njegovim grobom na Kozali - koji zasigurno - vidi sliku - postoji! Englez je naime umro u Rijeci 1860. godine. I tamo i pokopan.   

Dakle, čitajte:








S moje ekspedicije na otočić sv. Marko - pogled na TN Uvala Scott:




Tekst pri otvaranju naselja kolovoz 1967. godine:



Tekst iz 1970. godine:

[Rijeka]

Priča o uvali Scott ...
...
 A za našu temu o riječkim grobljima zanimljiva činjenica će biti potraga za njegovim grobom na Kozali - koji zasigurno - vidi sliku - postoji! Englez je naime umro u Rijeci 1860. godine. I tamo i pokopan.   

Kozala - polje B, blok 1, br. 2   

[milić]

Oho, imamo još picamorti, kako bi Kastavci rekli.
Ili je mikimiki posudila knjigu.

[Rijeka]

Ili je mikimiki posudila knjigu.

Nemam knjigu, ne. Imam popis 

[Rijeka]

Priča o uvali Scott ...
...
 A za našu temu o riječkim grobljima zanimljiva činjenica će biti potraga za njegovim grobom na Kozali - koji zasigurno - vidi sliku - postoji! Englez je naime umro u Rijeci 1860. godine. I tamo i pokopan.   

Kozala - polje B, blok 1, br. 2   

 

[milić]

Pričala mi mama da je za vrijeme II. svjetskog rata znao odnekud doletjeti partizanski aviončić pa bi bacao letke (konkretno na Podmurvicama). Na letcima da je pisalo
- Kad me čuješ bježi,
  kad me vidiš lezi.
Oni da su ga, pomalo s podsmijehom, zvali Martin.
Puno pitanja mi se nameće u stilu šta su PA topovi radili u to doba, tko je bio taj pilot, kad je to bilo...
Moja mama je to jako uvjerljivo pričala tako da ne mogu posumnjati u ovu priču.

[zokxy]

DOBRO JUTRO, DOBAR DAN
NADAJ ME SE SVAKI DAN,
KAD ME ČUJEŠ LEZI
KAD ME VIDIŠ BJEŽI!!!

 

[milić]

Čekaj, čekaj, ne bježi.
Znaš ti još nešto o tome, jelda?

[zokxy]

Povijest legendarne pruge Parenzane, danas se po njenoj trasi trčao maraton i naganjalo bicikle


DRAGA PARENZANA" Tajanstvena arterija Istre, ..., U zavičaju bajki ...





http://www.maratonumag.hr/Parenzana/parenzana_HR.html

[zokxy]

U ovom je brodolomu uzrokovanom naglom burom i neverom nastradalo 39 Bodula s Krka, od kojih 14 tijela nikad nisu pronađena. Ostali su sahranjeni na starom crikveničkom groblju.

[zokxy]

[ilirija]

U ovom je brodolomu uzrokovanom naglom burom i neverom nastradalo 39 Bodula s Krka, od kojih 14 tijela nikad nisu pronađena. Ostali su sahranjeni na starom crikveničkom groblju.

Za lakše čitanje

Vinodolski konal nazivaju još tihin i rnirnin konalom. Kada se ga gjeda z vrh Strani ali z vrh Vlaki zo Dobrinjštine, niš ne bi čovik reko, nego koti da je jeno lipo, rnirno i rajsko jezerce spod velih alpskih gora i brda. Neznajuć još koliko ima va njernu zla, rnuki, plača, gorkih suza i neznanih juskih grobi. Koliko su udelali brodolorni: šijun, neverini,nagla i opaka bura, koliko je judi va ton zlu i nesrići toga konala va zagrljaju vala našlo diboki va rnoru grob. Kadi je svirn nesrićnirna jena zajena raka ka je pokrivena algarni mesto rožic.

Na Punti Šila je stavjen i stoji čuda već stotinu let križ koti rnauzolej - spomenik svimi brodolomcimi, ki su našli totu v konolu grob i koti opomena sin rnornarima,ribarirna i nautičarima na pasani nagli brodolomi, teški i grdi događaji.

Prva nedija potla Vozma je kako poli nas zovu Mali Vozon, toga dana je va Crikvenici veli sornunj i čuda naših judi zo Dobrinjštine običavali su poć taj dan na somunj va Crikvenicu, kupit robu, alat i živo. Žene su kupovali zernjane zdeli, lonci, lonćići, kaštrole i drvene žlice i kopanice za misit. Muški su kupovali soke vrsti alata i soke sorti živa: osla, kravu, kozu ...

Tako je bilo i tog nesrićnog dana na Mali Vozon prija 163 leta kada su se judi Dobrinjskih sel vrnjivali zo Crikveničkog somnja doma.Va konalu meju Crkvenice i Šila ćapal jih je veli neverin i bura, barka se prevrnula i judi su se va moru prez pomoći njih 39 utopili. 15.04.1849. g. Stanko Katnić, plovan crikvenički i Nikola Turato, plovan dobrinjski, svih su zapisali va Matičnu knjigu umrlih, a mrtvi su bili službeno od Kotarskog povjerenika i likara pregjedani i potla 48 ur zakopani na starom smitiru va Crikvenici.

[zokxy]

Skitajući danas po svojim mnogobrojnim foto folderima naletio sam i na fotke ulaza kuće preko mosta u Gospodskom selu, na strani prema Lopači. Još onda kad sam fotkao pao mi je u oči jedan detalj - kip lijevo od ulaza. Ne znam što je, da li se možda navedeni opis odnosi na njega (Sv. Ivan Nepomuk) ili ne, pa pročitajte, pogledajte i odgovorite znate li išta o tom kipu!

Sa teme o mostovima na Rječini http://www.croinfo.net/vijesti-regija/6855-mostovi-na-rjeini-od-davnina-do-danas.html:

"Zanimljivost tog mosta je što je izgrađen tek 1996. godine. Do tada su mještani Gospodskog sela i Lukeži morali ići naokolo da bi došli na drugu stranu Rječine ili u Rijeku. Stari krasan most nosio je ime sv. Ivana Nepomuka-mučenika, te je uz njega bio i veliki kip sveca zaštitnika, i to na strani Lopače. Sami most bio je granica, kao i onaj kod Konta. Tadašnji stanovnici znali su se šetati sve do kipa, koji je bio na betonskom postolju, a postolje je stajalo na tri niske stube. Na Veliki petak 1941. talijanske trupe spustile su se iz smjera Lopače prešavši granicu i okupirala čitav kraj. Tik mosta na povišenom položaju nalazio se bunker kraljevine Jugoslavije (o kojem više na linku http://www.croinfo.net/vijesti-regija/6462-rupnikov-bunker-iznad-mosta-u-lukeima.html), koji su kasnije koristili Talijani, koji su sa tog položaja nadgledali most.
Po kapitulaciji Italije, stigli su Nijemci i minirali most. Strašna eksplozija razrušila je most u komadiće, također i kip sveca, a okolne kuće, šterne i bunari također su stradali i popucali od siline detonacije. "

Ovo je taj kip o kom pričam:






Itko? Išta?
(Meni više liči na neki rimski kip, al što bi on ovdje radio?)