Povijesne priče i dogodovštine

[ilirija]

Praktički je sav svoj autoritet uložio u otpor ideji smjenskog rada koja ga je, smatraju njegovi učenici, koštala i karijere i zdravlja.

Volio bi znati kojim je argumentima branio svoj stav. 

Mišljenje dr. Mire Zelića, koji se vjerovatno slaže sa mišljenjem dr. Frančiškovića.

Smjenski rad u kirurgiji je neprihvatljiv, izmislili su ga administrativci

Nema te kirurgije koja bi se razvijala kroz ideju smjenskog rada, i dalje je kategoričan doajen transplantacijske. pa i multi -organske transplantacijske medicine u Hrvatskoj.
- Ideja o smjenskom radu je administrativna, to nije ideja koju dobra kirurgija može podnijeti, tvrdi dr. Miro Zelić. Ako ste dobili bolesnika s akutnom upalom abdomena, vi koji ste ga pregledali kada je došao, morate ga pratiti i dalje, a osobito ako ga operirate. Nitko drugi osim vas ne može znati što ste vi našli kod tog bolesnika u prvom pregledu i poslije u daljem praćenju. Vi ne možete u 16 sati predati smjenu drugom kirurgu u operacijskoj sali i ne možete operirati u takvim smjenama.
Ne znam otkud ljudima ideje da bi se od ove velike transplantacijske ideje išta očuvala u Hrvatskoj da se medicinski timovi mijenjaju sa svakom smjenom. To ne samo da nema medicinsko utemeljenje nego je štetno, neodrživo i neprihvatljivo, jasan je dr. Zelić. Ako uvedete smjene, tko odgovara za rezultat?
Zar ćete vi početi opreaciju koju će dovršiti vaš kolega, a vi ćete stati pred pacijenta i stajati iza rezultata? Nema opravdanja za takvo što i rezultati neće biti dobri, kategoričan je dr. Miro Zelić.

[milić]

Razmišljam pola sata da li išta napisati po ovome. Neću.
U principu je tako. Ali idealizirano do bola.

[elvis]

- Ideja o smjenskom radu je administrativna, to nije ideja koju dobra kirurgija može podnijeti, tvrdi dr. Miro Zelić. Ako ste dobili bolesnika s akutnom upalom abdomena, vi koji ste ga pregledali kada je došao, morate ga pratiti i dalje, a osobito ako ga operirate. Nitko drugi osim vas ne može znati što ste vi našli kod tog bolesnika u prvom pregledu i poslije u daljem praćenju. Vi ne možete u 16 sati predati smjenu drugom kirurgu u operacijskoj sali i ne možete operirati u takvim smjenama.

Kako nikada nisam (na sreću) primljen u bolnicu u bilo kakvom akutnom stanju stvarno ne mogu reći ništa po tom pitanju, ali kada sam došao na operaciju (x2) koja nije bila ni hitna niti je stanje bilo opasno, nisam stekao dojam da su me pratili više nego što u nekom proizvodnom pogonu prate neki  proizovod . Da, netko ga svako toliko pogleda ali nikome ne znači toliko da bi ga posebno, tj kao jedinku promatrao. Možda bi situacija bila drukčija da je stanje bilo opasno. Par puta što sam proboravio na hitnoj bilo za sebe bilo za druge -isto nisam stekao dojam da bi bilo ikakve razlike da se u pola obrade promijenila smjena.
No ponavljam, nikada nisam imao zbilja opasnu situaciju, sve je moglo sačekat.

Ako ste dobili bolesnika s akutnom upalom abdomena, vi koji ste ga pregledali kada je došao, morate ga pratiti i dalje, a osobito ako ga operirate.

Pa koliko im ta smjena traje? Dok čovjek ne izađe iz JIL-a? Dva dana, tri dana, .... ?  Ili ga prestane pratiti kada mu završi smjena od 24h bio pacijent "zdrav" ili ne. Uostalom, ako je frka i treba se ostati - npr operacija nije gotova - pa za to postoje prekovremeni.

[Rijeka]

Na današnji dan, prije ravnih sto godina, senzacionalan je bio nalaz rimskih zidina i arhitekture na Korzu (1914.). Riječka je banka tada započela iskapanje temelja za poslovnu palaču. Tom su prilikom (2. II. 1914.) otkrivena dva paralelna jaka zida, jedan sa strane Korza a drugi na razmaku od 7 metara u smjeru bivše kale Loža. Između ta dva zida, dugačka 20 a debela od 1,80 do 2 metara, bio je zasipni materijal dobro nabijen, i tu se našlo bezbroj ulomaka građevne keramike, amfora, posuda i lampica. U smjeru kale Loža otkriveni su ostaci manjih prostorija i nekoliko od kamena sagrađenih grla zdenaca koji su se napajali istom vodom kao i gradski »Bunar« iza Sv. Jeronima (Na bunaru). Tu je otkriveno podosta rimskih moneta, ulomaka finih staklenih čaša i posuda, te malih predmeta za žensku toaletu. Na zapadnom dijelu nalazišta bila je četvoro-strana soba s ostacima sarkofaga. U nabijenu tlu između zidina otkriven je ulomak strigiliranog sarkofaga, komadi pepeonih urna i mali žrtvenik. U mortu, kojim je vezano kamenje zidina, nađeni su novci Valentinijana i Gracijana pomoću kojih se gradnja zidina datira u IV. stoljeće, u doba rein-fortifikacije limesa. U ruševinama građevina prislonjenih uz gradski zid pronađeni su novci Augusta i Filipa Araba, što govori da je na tlu Rijeke postojalo naselje u I. stoljeću.
(Radmila Matejčić, Izleti u prošlost, 2000.)
Nisam sigurna u točnu lokaciju na slici.

[ilirija]

Na današnji dan, prije ravnih sto godina, senzacionalan je bio nalaz rimskih zidina i arhitekture na Korzu (1914.). Riječka je banka tada započela iskapanje temelja za poslovnu palaču. Tom su prilikom (2. II. 1914.) otkrivena dva paralelna jaka zida, jedan sa strane Korza a drugi na razmaku od 7 metara u smjeru bivše kale Loža. Između ta dva zida, dugačka 20 a debela od 1,80 do 2 metara, bio je zasipni materijal dobro nabijen, i tu se našlo bezbroj ulomaka građevne keramike, amfora, posuda i lampica. U smjeru kale Loža otkriveni su ostaci manjih prostorija i nekoliko od kamena sagrađenih grla zdenaca koji su se napajali istom vodom kao i gradski »Bunar« iza Sv. Jeronima (Na bunaru). Tu je otkriveno podosta rimskih moneta, ulomaka finih staklenih čaša i posuda, te malih predmeta za žensku toaletu. Na zapadnom dijelu nalazišta bila je četvoro-strana soba s ostacima sarkofaga. U nabijenu tlu između zidina otkriven je ulomak strigiliranog sarkofaga, komadi pepeonih urna i mali žrtvenik. U mortu, kojim je vezano kamenje zidina, nađeni su novci Valentinijana i Gracijana pomoću kojih se gradnja zidina datira u IV. stoljeće, u doba rein-fortifikacije limesa. U ruševinama građevina prislonjenih uz gradski zid pronađeni su novci Augusta i Filipa Araba, što govori da je na tlu Rijeke postojalo naselje u I. stoljeću.
(Radmila Matejčić, Izleti u prošlost, 2000.)
Nisam sigurna u točnu lokaciju na slici.

U knjizi "Trsat, od davnina do današnjih dana", ispod ove slike piše: Rimski bedem ispod novogradnje "Brodomaterijal", Krašova ulica lokalitet "Rov". Dio ovog bedema je konzerviran u kavanici "Dva lava".

[Rijeka]

U knjizi "Trsat, od davnina do današnjih dana", ispod ove slike piše: Rimski bedem ispod novogradnje "Brodomaterijal", Krašova ulica lokalitet "Rov". Dio ovog bedema je konzerviran u kavanici "Dva lava".

Odlično! Sve je to isti bedem 

[zokxy]

Legenda kaže kako je na području gdje je danas Vransko jezero živjela, u svojem raskošnom dvorcu, bogata i zla sestra. Njezina siromašna sestra živjela je s djecom u blizini, u skromnoj kućici. Kako bi prehranila svoju obitelj, siromašna je sestra dolazila raditi u dvorac bogate. Tamo bi mijesila kruh na pregači od ovčje kože, a od komadića koji bi se zalijepili na pregaču mijesila bi kod kuće maleni kruh za svoju obitelj.

Legenda kaže kako joj je jedan dan na vrata pokucao siromah i zamolio je malo kruha. Od onoga malenog kruščića kojeg je jedva zamijesila siromašna sestra dala mu je komadić. Tog trenutka kruh je postao velika bijela pogača, voda u bačvi postala je najbolje vino… Siromah joj je savjetovao da odmah s djecom napusti područje doline jer će zločesta sestra biti kažnjena. No zabranio joj je da se okreće prema dolini. Na žalost, prilikom napuštanja svojeg doma sirotica se okrenula. Ne samo da je vidjela kako je voda napunila dolinu i dvorac njezine zle sestre već je i sama stradala.

Legenda kaže kako ribarima i danas zapinju mreže za krovove potopljenih kuća i dvorca.


EDIT: U novije je doba pristup ovom jezeru potpuno zabranjen jer je jezero jedina zaliha vode iz koje se opsrkbljuju otoci Cres i Lošinj, pa ni ribolova više nema. Okolní zaseoci: Grmov, Vrana, Stanić, Zbišina i Podol bila su staništa vranskih ribara, a danas pomalo propadaju. Grmov sam i sam posjetio pred dvadesetak godina, i osim hrpe ruševnih kuća, tada je tamo živjelo samo dvoje stalnih stanovnika! 

[zokxy]

„Skandal“ u Cresu star više od 3 stoljeća



Riječ je o arhiviranom slučaju koji se desio u 17.st., točnije 1668. godine, i to ni manje ni više nego u creskoj župnoj crkvi. Naime, uglavnom je na Cresu korišten hrvatski jezik. Kako je Osor opustio, u Cres se preselio osorski biskup koji je sa sobom donio i neke druge običaje. Dok je fra Jerolim Draž držao korizmenu propovjed pred vjernicima i to na talijanskom, u crkvi se zaorilo „Padre di porco! (Oče prašće). Išlo je to na račun Jerolima, naravno, a usklik je bio od mladog Gaspara de Lia, stanovnika Cresa. Mada se obitelj de Lio doselila na Cres iz Venecije, posve su se udomaćili na Cresu pa su i oni govorili hrvatskim jezikom i smatrali se Slavenima.

Branivši se pred biskupskim sudom mladi je Gaspar usvrdio da cijeli tjedan korizmene propovijedi nije slušalo više od dvadesetak ljudi i da se osjećao kao da je u Osoru, upravo aludiravši na opustjelost Osora. Time je pokušao demantirati optužbe da je riječ o javnoj uvredi jer – javnosti gotovo da i nije bilo. Osim toga, u svoju je obranu naveo i slijedeće: „budući da smo mi Šćavoni (hrvati) malo nam se sviđaju propovijedi na stranom, tuđinskom jeziku“.

Bilo je to prije više od 3 stoljeća.

Izvor: Terra incognita, Branko Fučić

[zokxy]

Kako je vođenje Kandijskog rata protiv Turaka u 17.st. bilo jako skupo, Veneciji je uzmanjkalo novaca te je proglasila mogućnost kupnje plemićke titule. U samoj Veneciji moglo se postati plemićem za 1.000 libara. Naravno da je u manjim mjestima cijena padala pa je tako u Cresu cijena iznosila 600 libara, a u Osoru i manje – 300 libara.

Bilo je to doba kada je fizički rad bio sramota. Tako je na primjer u 18.st. u Osoru opat Alberto Fortis ismijavao osorskog ljekarnika jer je ljekarnik sam orao svoju njivu.



I tada je došla molba za kupnju plemićke titule iz Lubenica, od obitelji Vodarić. Vodarići su tvrdili da su nekada imali plemićku titulu, još u doba austro – ugarskih kraljeva. Kada je na vlast stupila Venecija u određenom se vremenskom roku moralo registrirati plemstvo iz prijašnjeg razdoblja što su Vodarići propustili učiniti i tako je obitelj izgubila titulu plemića. No rasprava u gradu Osoru postala je izrazito burna kada se ustanovilo da Vodarići, bez obzira što nisu siromasi, jesu seljaci, poljoprivrednici. Na koncu su, bez obzira na praznu gradsku blagajnu, odbili Vodarićima prodati plemićku titulu pa su ostali bez 300 libara.

Izvor: Terra incognita, Branko Fučić

[elvis]

Bilo je to doba kada je fizički rad bio sramota. Tako je na primjer u 18.st. u Osoru opat Alberto Fortis ismijavao osorskog ljekarnika jer je ljekarnik sam orao svoju njivu.

U to doba tj u  17.st. fizički rad je bio sramota?!?!  Nego čime su se bavili, "društvom znanja"?   

Fizički rad je uvijek i oduvijek bio sramota za "gospodu".

[zokxy]

Tijekom Prvog svjetskog rata, odnosno kako se to u ono doba zvalo, Velikog rata, jedan jedan mladi časnik ušao je u srca Riječana. Bio je to Gottfried Banfield, linijski poručnik Carsko kraljevskog zrakoplovstva "Kriegsmarine", bivši učenik riječke Vojno pomorske akademije. On je jednog kolovoskog jutra na riječkom nebu razvio zastavu pobjede, toliko potrebitu u ono teško ratno doba. Bio je to Riječanima njihov "Crveni barun Richthofen"...

RATNI VIHOR DOLAZI
Kada je Italija 23. svibnja 1915. godine odlučila da svoga dotadašnjeg saveznika napadne sa leđa i time otvori treći front za Austro Ugarsku monarhiju, Rijekom je zavladao strah da će talijanske postrojbe brzo prodrijeti na Kvarner. No, uspješnim vođenjem obrane na Soči Barun Svetozar Boroević von Bojna(1856-1920), jedan od šest feldmaršala koji nije pripadao vladarskoj kući Habsburg i najviši hrvatski časnik u l svjetskom ratu spriječio je napredovanje II i III armije generala Cadorne. Boroević, "lav sa Soče" i njegova "Isonzo Armee" onemogućili su Talijanima prilaz lukama Trstu i Rijeci, zbog čega je protivnik bio prisiljen upotrijebiti zrakoplove. Prvi zračni napad na grad Rijeku izveden je 8. lipnja 1915. godine. Toga je dana talijanski dirižabl "Citta di Ferrara" ispustio nekoliko bombi na tvornicu torpeda, no na svojem povratku u matičnu zračnu luku bio je oboren nedaleko Lošinja. Oborili su ga zrakoplovi austrougarskog pomorskog zrakoplovstva pristigli iz Pule. Do toga dana Riječani su rat vidjeli na filmskim platnim svojih kino dvorana, gdje su uz redoviti program igranih filmova prikazivani ratni žurnali "Sascha filma " iz Beča poput "Scene iz rata", "Beograd pod austro-ugarskom vlašću", "Tjedni ratni pregled"...

DAN ZRAČNE BITKE
Dana 1. kolovoza 1916. godine oko 8 i 20 sati nad Rijekom su se pojavila 4 zrakoplova bombardera tipa "Caproni Ca. 33". U tom trenutku iz svih topova u gradu i okolici otvorena je paljba, a puščana paljba vojnika "pozdravila je zrakoplove koji su bacali bombe". Pojava zrakoplova izazvala je u Rijeci opću paniku , zaprepaštenje, a bilo je i onih koji su hladnokrvno promatrali kruženje talijanskih "Capronija", te djece koja su trčala za zrakoplovima. Nedugo zatim iznad Učke ukazala se silueta još jednog zrakoplova. Bio je to "naš" zrakoplov kojim je upravljao negdašnji kadet Vojno pomoske akademije u Rijeci, linijski poručnik Gottfried Banfield. Uzdigavši se iz svoje hidrozračne luke u Trstu on je pratio Talijane preko cijele sjeverne Istre, na visini od 2200 metara nadmorske visine. Dvadesetišestogodišnji zrakoplovac Banfield bio je uvjeren da neprijateljska eskadrila ide put Rijeke, premda je u trenutku polijetanja Rijeka bila udaljena sedamdesetak kilometara. Naime, za pretpostaviti je bilo da će njihov cilj biti. riječka tvornica torpeda, brodogradilište "Danubius" gdje su se izgrađivali ratni brodovi i podmornice svih formata i tipova, te lučka postrojenja. Slijedivši ih, njegove su se pretpostavke potvrdile.


BANFIELD PROTIV CAPPARELA

Kada je došao nad Učku upustio se u dvoboj protiv dvaju teško pokretnih "Capronija", oštetio ih strojničkom paljbom i prisilio na uzmak. Pojava Banfieldova zrakoplova izazvala je zadovoljstvo u pučanstva. "Naš hidroplan progonio je i pucao na neprijateljski zrakoplov. Zatim je iz strojnica pogodio pilota pod desno uho i usmrtio ga." tim riječima gradski tisak je opisao konac zračne bitke. No, ipak vjerodostojniji je opis bitke koji je dao osobno Gottfried Banfiled u knjizi "Der Adler von Triest", jer primjerice službena priopćenja govorila su o sedam, novinska izvješća o pet dok Bantield kao glavni protagonist, pilot znamenitog zrakoplova L16u spomenutoj knjizi o četiri talijanska zrakoplova. Sjećajući se toga dvoboja Gottfried Banfield veli da se nakon što je potisnuo dva "Capronija" ponad "Učke" ustremio se na treći zrakoplov koji je "zbrisao" u pravcu zapada. Usredotočujući strojničku paljbu na posljednji preostali zrakoplov, pratio ga je nekih 200 metara, te konačno pogotkom iz svoga "Schwarzlose Modell 05" smrtno ranio talijanskog zrakoplovca Capparella koji je netom prije sijao smrt Rijekom. l dok su dvojica kopilota bezuspješno pokušavala uzdići zrakoplov, isti je sa 2700 metara pao na 1500 metara, te im nije preostalo drugo no da se spuste na 500 metara visine i potom se u niskom letu prizemlje na sam "Exerzierplatz", vojničko vježbalište kod Sv. Ivana pokraj Pehlina. Tu su ih zatekli "najnundzpicigeri" vojnici 79. Jelačićeve (Otočke) pješačke pukovnije (koja se nalazila u Boroevićevom sklopu). Oni su brzo opkolili zrakoplov u kome su ih čekali časnik i dočasnik s uzdignutim rukama. Oni su preživjeli zahvaljujući "pancir" prslucima, dok je poručnik, Sicilijanac Capparello, smrtno ranjen izdahnuo privezan za sjedalo svoje letjelice. Odmah po obaranju neprijateljskog zrakoplova pobjednik Banfield spustio je svoj lovac hidroplan "L 16" na površinu mora u riječkoj luci gdje je dočekan sa puščanim salvama. U riječkom Arsenalu se opskrbio streljivom i gorivom, a potom uzletio u pravcu Pule gdje ga je u slavljeničkoj atmosferi primio osobno zapovjednik Carsko kraljevske ratne mornarice , također bivši učenik i predavač na riječkoj Vojno Pomorskoj Akademiji Veliki admiral Anton Haus (1851-1917).

MRTVI l RANJENI

Premda je Banfield uspio onemogućiti bombardiranje većih razmjera , Talijani su uspjeli baciti veći broj bombi, ali točan broj nikada nije utvrđen jer su mnoge bombe pale u akvatorij riječke luke. Bečki "Zeit" izvjestio je da je palo 50 bombi kao i to da je za vrijeme napada bio prisutan gradonačelnik Budimpešte dr Berczy, te da je rekao da su Talijani bacili i na Opatiju dvije bombe, koje nisu eksplodirale. Gradski tisak izvjestio je o 100 bačenih bombi. Meta su bili industrijska i željeznička postrojenja. Vojnim objektima nije nanesena velika šteta"...ali je među pučanstvom vladalo ogorčenje jer je nekoliko nedužnih žrtava palo u vandalskom napadu Talijana". Doista, najveće gubitke pretrpjelo je civilno pučanstvo. Primjerice, u Istarskoj ulici (današnja Zvonimirova i Istarska ulica) gdje se dogodila "strašna nesreća". Bomba je pala na kuću, probila krov i eksplodirala na prvom katu. Eksplozija je ubila suprugu strojara Bodovića, koja se toga trenutka nalazila u kuhinji. U susjednim sobama četvero djece je lakše ranjeno i odmah prevezeno u obližnju bolnicu Crvenog križa u zgradi Iseljeničkog hotela (negdašnja zgrada MGK u ex Industrijskoj ulici). Tragedija se dogodila i u kući broj 7 u Leopardijevoj ulici, danas nam znanoj kao Scarpina ulica. Bomba bačena iz talijanskog "Capronija", probila je krov kuće, dospjela do stubišta na prvom katu,a budući da je kuća bila jako stara, stube su se srušile i zaprepašteni stanari su morali bježati kroz prozore. Žrtve tog bombardiranja bile su sedmogodišnji Alfredo D'Agosti i njegova mala sestra, koja je teško ranjena, slijedećega dana podlegla ranama. U istoj kući ranjeno je bilo još četvero djece. Gradsko redarstvo je ubrzo izdalo nalog da se zgrada u potpunosti isprazni. Na tom mjestu je danas Primorska banka. Nekoliko bombi palo je i pokraj vojarne 79. Jelačićeve pukovnije na Plasama, no nisu prouzročile veću štetu, osim što su u obližnjim Podmurvicama usmrtile jednu kravu! Od bačenih bombi nije eksplodiralo deset, pa su one predane vojnim vještacima.


IV. dio  MEDALJA GRADA RIJEKE ZA HRABROST

Na sjednici gradskog zastupstva Rijeke 4. kolovoza 1916. godine kojom je predsjedavao gradonačelnik dr. Antonio Vio jun., zastupnik Andrea Superina Jacic podnio je prijedlog da se poručniku Banfieldu dade zlatna medalja u ime grada Rijeke stoga što je "...col suo piccolo idroplano, si scaglio contro i cinque colossi dell'aria abbattendone uno...". Prijedlog je jednoglasno usvojen.

VITEZ MARIJE TEREZIJE

Dana 26. kolovoza iste godine sve novine u monarhiji i zemljama saveznicama izvjestile su da je "...vrli poručnik Bogomir Banfield bio pozvan u audijenciju kod kralja...". Bilo je to zapravo u srijedu 23. kolovoza u 11 i 30 sati u Schonbrunnu. U to doba dobio je i nadimak "Der Adler von Triest - Orao iz Trsta", slijedeće godine imenovan je konjanikom reda Marije Terezije čime je stekao titulu baruna. U pojašnjenju dodjele barunata i ordena Marije Terezije navodi se da je pod Banfieldovim vodstvom k.und k. zrakoplovstvo imalo velike uspjehe u obrani Rijeke i Trsta, te da je u presudnom trenutku desete bitke na Soči Banfieldov zrakoplov donio pobjedu i poradi izuzetno uspješnih akcija napadaja na neprijateljske baze u Veneciji i Mestrama. Godina 1917. bila za Dvojnu monarhiju godina pobjede. Talijanska vojska razbijena je kod Kobarida i prisiljena na uzmak, Srbija, Rusija i Rumunjska su u potpunosti poražene, a izgledalo je da i Italija ide ka porazu. No kako je političko stanje je bilo katastrofalno, pad je uslijedio već iduće godine.
Banfield je bio najveće ime pomorskog zrakoplovstva kao i zrakoplovstva uopće na području cijele monarhije. Posljednji vitez reda Marije Terezije barun Gottfried von Banfieid umro je u Trstu u 96. godini života dana 23. rujna 1986. godine.
(Saša Dmitrović, ReF)

[zokxy]

Iz knjige "Hrvatske narodne pripovijetke", Zagreb, Seljačka Sloga, 1951. g.



ČOVJEK I ZMIJA

Jednom je išao neki čovjek iz Veljuna i nosio na leđima drva. Umoran sjede na jedan kamen i počinu. Najednom poče ispod onoga kamena nešto cviljeti. Taj se čovjek dignu i odmaknu kamen, ali na njegovo čudo izađe ispod kamena zmija, pa reče čovjeku:
- Čovječe, ti si mene oslobodio od velikoga zla, a ja ću te zato ubiti; i to najprvo ću te mojim jezikom otrovati, a od otrova morat ćeš umrijeti!
Čovjek joj odgovori:
- Ma nemoj tako, zmijo, molim te, poštedi me. Nije pravedno, što si namislila učiniti! Zmija mu se smilova i reče:
- Ja ti dopuštam, da potražimo suca, pa kako on reče, neka bude onako!
Oni krenuše dalje livadom kraj šume i nadoše jednoga privezanog staroga psa.
Ispripovijedaju mu, što se dogodilo među zmijom i čovjekom. Pas reče:
- Zmija ima pravo!
Čovjek sada zatraži, da mu pas dokaže, zašto bi zmija imala pravo. Pas poče dokazivati:
- Vidiš, čovječe, dok sam ja bio mlad i jak, služio sam svoga gospodara vjerno i pošteno; išao sam s njim u lov, kuću sam mu čuvao po danu i noći, po snijegu i ledu; on je imao od mene koristi, i bio sam mu jošte vjeran drug i pratilac. Sad, kad sam ostario, privezao me je ovdje u šumi, da me vuci pojedu. Evo vidiš, da čovjek nije ni pravedan ni zahvalan, stoga ima zmija pravo!
Čovjek sada stade moliti zmiju, da potraže drugoga suca, jer da ovaj nije bio pravedan. Zmija pristade, i oni krenu dalje.
Kad su dalje uz šumu išli, namjeriše se na staroga privezanog konja. Zmija reče odmah veselo:
- Evo suca! Oni mu ispripovijedaju sve, što se dogodilo među njima, pa ga zamole neka sudi, tko ima pravo. Konj reče:
- Dragi moj čovječe, zmija ima pravo. Dok sam ja bio mlad i jak, služio sam momu gospodaru vjerno i pošteno. Jašio je on na meni u lov i svagdje se je sa mnom zabavljao. Vukao sam mu teške terete, njega naokolo vozio i pomagao sam mu na polju, šumi i vodi, po žegi, kiši, snijegu i ledu. Jednom sam mu i život u ratu spasio. Sada, kad sam ostario, privezao me je ovdje, da me vuci izjedu. Evo vidiš, čovječe, da čovjek nije zahvalan, i stoga ima zmija pravo!
Vidi čovjek da mu nema spasa, pa zamoli zmiju, da potraže još trećega i posljednjeg suca. Kad su pošli livadom dalje, sastanu lisicu i ispripovijedaju njoj, što se medu njima dogodilo, i zamole je, neka im sudi. Lisica, kako je bila lukava, privuče se k čovjeku, pa mu pri šanu:
- Ako mi dadeš svoje guske i kokoši, dosudit ću tebi pravo!
Onda reče ozbiljno i strogo:
- Ja ovdje kao sudac to raspraviti ne mogu, nego ajdmo na ono mjesto, gdje se to dogodilo!
Kad su došli na ono mjesto, reče lisica:
- Ajde ti, zmijo, u rupu. u kojoj si onda bila, a ti, čovječe, sjedi ondje, gdje si i onda sjedio!
Sad namignu lisica čovjeku, a on poklopi kamenom onu rupu, u kojoj je zmija bila. Tako su čovjek i lisica prevarili zmiju.
Sada se rastanu čovjek i lisica, ali lisica dovikne čovjeku:
- Pazi, što si obećao. Ja ću doći na Badnjak po svoje!
Dođe taj čovjek kući, bio je cijelo vrijeme žalostan i nije htio ništa o tom govoriti ženi.
  Na Badnjak htjela je žena zaklati kokoši i guske, ali je nije pustio čovjek, već joj je rekao:
- Ma nemoj klati, ženo, jer ja sam to obećao lisici, koja mi je život spasila!
I sada je tek čovjek pripovijedao ženi, što mu se onda dogodilo sa zmijom.
Pred noć na Badnjak sjedili su u kući čovjek i njegova žena i gledali na prozor, ali eto ti najednom lisice po kokoši i guske, što joj ih je čovjek obećao. Tada će žena čovjeku:
- Što ćeš ti sve ovo dati lisici, pa da mi gladujemo preko Božića. Uzmi pušku i ubij lisicu!
Čovjek doista posluša ženu, uzme pušku i ubije lisicu. Lisica se prevali i u posljednjim životnim trzajima reče:

 - Ovako čovjek plaća. Ja sam mu spasila život, a on mi ga je uzeo!

[ilirija]

Vezano za crtež iz teme Dom i sviet. Možda niste povezali ime čovjeka sa slike. Postoji i kolač jako sličnog imena "rigojanči".

Prenosim priču sa TNF, korisnika medo90. 

"Rigó Jancsi je bio mađarski Ciganin, vilonist koji je 1896. godine svirao u jednoj pariškoj kavani. Tada je upoznao Claru Ward, po majci belgisku princezu, po ocu (američkom milijuneru) bogatu nasljednicu. Zaljubili su se, oženili i postali svjetska atrakcija.
Rigo je ovaj kolač poklonio svojoj dragoj Clari, ali nije jasno da li je sudjelovao u njegovu kreiranju ili je to učinio sam njegov prijatelj nepoznati slastičar.
Putovali su Evropom, a prije nego su posjetili Rigove roditelje, boravili su u Rijeci. To je taj novi detalj koji daje odgovor na pitanje zašto Riječani vole ovaj kolač.
Podatak je sa reklamne stranice jedne kalifornijske slastičarne, a oni su to prenijeli iz The Budapest Sun izdanja od 13.11.2003. godine.
"They traveled through Europe, including a stay in Rijeka before coming to Székesfehérvár to visit his parents who were dirt poor.""

http://www.lokalpatrioti-rijeka.com/forum/viewtopic.php?f=120&t=1537&p=36341&hilit=rigojan%C4%8Di#p36341

[milić]

Haha, hvala ilirija. Odmah, dok sam čitao, sam pomislio na kolač. Ali otišao sam na drugu temu i zaboravio malo proguglati. Da cigan i principessa. Bravo!
I sad je dosta, palac će mi otpast koliko te hvalim.

[elvis]

U Njemačjoj u gradu Gelsenkirchenu i tamošnjem Industriemuseumu,  se od 30. travnja sve do 26. listopada održava izložba “1914. Mitten in Europa”, posvećana Rurskoj oblasti u Prvome svjetskom ratu. I tamo se spominje Rijeka:


"Nitko se to neće stići upitati, jer se već u sljedećem trenutku pojavljuju novi motocikli, belgijski vojnički bicikli, prvi usisivači za prašinu, radio aparati, pisaći strojevi (valjak jednoga od njih proizveden je u tvornici Torpedo u Rijeci, što je, uz fotografiju zarobljenoga srpskog vojnika, jedini južnoslavenski trag na ovoj grandioznoj izložbi), pa još fotografija, dokumenata, djevojačkih češljeva, nevjerojatno ljupkih haljina, muških odijela za kazalište i halp cilindara, svijeta koji je u ritmu čarlstona izašao iz rata."


http://www.jergovic.com/sumnjivo-lice/njemacka-kao-memorija-i-savjest-ujedinjene-europe