Povijesne priče i dogodovštine

[ilirija]

CRNA ŽENA U VEPRINCU
crtice iz 16og vijeka
Rudolf Strohal
dio I.

Veprinac je maleno selo ili, kako Veprinčani ponosno zovu svoje mjesto, grad ili kaštel, povrh Kvarnerskog zaljeva i ispod brda Učke. U tom je istarskom mjestu živio od starine čisti hrvatski živalj, koji se tečajem nekoliko vijekova uzgajao prema običajima hrvatskoga naroda u Primorju. Imao je od davnine svoj općinski statut, koji nam se je sačuvao u glagolskom hrvatskom pismu i rukopisu iz g. 1507. Po tom su statutu upravljali njegovi župani, po njem su njegovi suci krojili pravdu. Njihovi popovi ili svećenici uzgajali su narod u najbožnom duhu i u kršćanskim krepostima, a njihovi su javni notari provodili cio privatno-pravni posao narodu. Tj unosili su u svoje knjige sve kupoprodaje, zamjene zemljišta, razne procjene, darovnice, oporuke itd. Notarske su knjige u ona stara vremena zamjenjivale današnje gruntovne knjige, kakvih u ona stara vremena nije bilo.
U to je vrijeme živjelo u Veprincu više svećenika, koji su svojom kršćanskom dužnošću smatrali, da izuče svaki po nekoliko dječaka i da ih izobraze tečajem vremena za svećeničko zvanje. I tako je bilo već u 16. vijeku u Veprincu dosta pismenih ljudi. Osobito se je isticao u uzgoju i izobrazbi mladeži pop Ivan Medica ili Medičić. On je imao uvijek po pet do šest đaka. Kad su njegovi đaci naučili čitati i pisati te navršili 14. godinu, počeli su primati svećeničke redove, kojih je bilo sedam, četiri niža i tri viša. U to su vrijeme morali ne samo točno vršiti sve dužnosti i poslove onoga reda, koji su obavljali, već su morali i prepisivati za kasnije svoju porabu crkvene knjige, kao misal i brevijar. Ove su knjige prepisivali ne samo kaligrafski, već su početna slova tako zvane inicijale izraditi upravo umjetnički. Nama se je sačuvalo nekoliko takvih primjeraka njihovih misala i brevijara sve do danas, te se oni čuvaju u raznim svjetskim bibliotekama kao u Beču. Rimu, Petrogradu, Ljubljani, Zagrebu itd. Svi su ti rukopisi napisani starim hrvatskim glagolskim pismenima. Među Medičićevim đacima, ili kako su ih ondje zvali, žaknima, isticao se osobito Marko Dminak.
Njegovi su roditelji bili obični seljaci ili, kako su se u Veprincu zvali, kmetovi, koji su morali plaćati desetinu od vina, žita i jagnjadi gospodi, a pored toga u blagajnu kapetanije kastavske u ime takozvanoga harača u gotovu novcu stanovitu svotu svake godine. U njegovih roditelja bilo je sedmero djece, petoro mučke i dvoje ženske. Najstariji sin Petar imao je za ženu kćer popa Ivana Medičića. Stoga je i tako zavolio pop Medičić našeg Marka. Marko je bio u kući popa Medičića više no kod svojih roditelja. Radio mu u vinogradu, na polju i u vrtu, nadgledao mu ovce i pazio a djecom popa Medičića kao sa rođenom braćom. Pop ga je Medičić naučio talijanski jezik, što je bila velika rijetkost u Veprincu. Slao ga je po svom poslu u Kastav, na Rijeku i u Pulj. Dok redove primao kao žakan, zavolio ga je osobito i tadanji puljski biskup Sosomina i tadanji kapetan Ivan Canki. Jedan i drugi htjeli su ga kao okretna i bistra mladića uzeti k sebi u svoje kancelarije. – Znam da će moje čitatelje malo iznenaditi, što ja ovdje govorim o djeci rimokatoličkih svećenika, jer znadu, da je tridentski koncil zabranio zakonitu ženidbu rimokatoličkom svećenstvu. Ali rimske pape trpjele su zakonitu ženidbu kod rimokatoličkog hrvatskog svećenstva i poslije koncila tridentskog s razloga, što je hrvatsko svećenstvo bilo na udaru najezdi grčko-istočne crkve i što je hrvatski narod bio osobito u 16. vijeku na prvom udaru turskog krvoločtva i njihova prodiranja u srednju Evropu. Tako se je zakonita ženidba hrvatskih rimokatoličkih svećenika podržavala u Istri, Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini cijeli 16. vijek. S istih razloga dopuštali su pape hrvatsko rimo-katoličkom svećenstvu i slavensko bogoslužje mjesto latinskoga. Zakonite ženidbe prestaju kod hrvatskog rimo-katoličkog svećenstva istom u prvoj polovici 17. vijeka.   (nastavit će se)

[ilirija]

CRNA ŽENA U VEPRINCU
crtice iz 16og vijeka
Rudolf Strohal
dio II.

Dok su našeg Marka Dminaka vabili k sebi s jedne strane puljski biskup Sosomina, a sdruge kastavski kapetan Ivan Canki, odluči on najednom drukčije. Kad je navršio 21 godina života, kad se je imao ženiti kao budući svećenik, jer je za koji dan imao primiti peti red ili prvi viši red, bio je opet jednom na Rijeci u poslu popa Medičića. Ovdje je razgledavao lađe, koje su putovale u sve strane svijeta. Opazio je, kako se ne mogu nekakvi talijanski trgovci sporazumjeti sa nekakvim trgovcima lijesa ili drvenoga građevnog materijala iz gorskog kotara u Hrvatskoj, jer jedni nijesu razumjeli jezik drugih. Umiješao se među njih naš Lovro Dminak i razjasnio jednima, što drugi žele. I tako se posredovanjem Dminakovim ti ljudi sporazumješe i svoju trgovinu u najboljem redu obaviše.
Kapetanu lađe, koja je kupila onaj lijes, vrlo se je sviđao naš Marko Dminak, pa ga stade nagovarati, da pođe s njime u svijet, da će mu davati lijepu plaću, jer da baš takvoga mladića treba.  Dminaka nije trebalo dugo nagovarati, jer je njega već davno vukla želja u bijeli svijet. Znao je da ima mnogo braće, koji će poslije smrti roditelja vrlo teško živjeti na ono malo zemljišta, što ga imadu, a kao budući pop da će imati vrlo čedne prihode. Stoga izjavi kapetana, da je pripravan sjutra dan u njegovu službu stupiti. Još mu je kapetan izjavio, da će sjutra predvečerje njihova lađa otploviti iz Rijeke, pa da on mora biti na lađi najkasnije u četiri sata poslije podne.
II.
Kad se je naš Marko rastao sa kapetanom, krenuo je ravno kući u svoj Veprinac. Nikada nije tako brzo išao kao ovoga dana. Došavši na prag roditeljske kuće, poviče: - Majko, ja sutra putujem u bijeli svijet! – Što, sinko govoriš? Kuda ćeš? Kome ćeš nas stare roditelje ostaviti? Mislili smo, da ćemo te skoro vjenčati sa Maricom, kćerkom popa Medičića. Ti znaš da te pop Medičić voli kao svoje roeno dijete, a Marica ne će drugoga momka do li tebe. Šta si poludio! – Nijesam, majko poludio. To je bila davna moja želja, koja mi se je danas ispunila. Nas imade u kući odviše. Mi ne možemo toliki na našem malom zemljištu živjeti, a kao veprinački pop živio bih također cijeli život oskudno. Stoga me pustite, draga majko, u široki svijet. Mnogi su našli u tuđem svijetu sreću, pa će je i meni dragi bog dati.
(nastavit će se)

[ilirija]

CRNA ŽENA U VEPRINCU
crtice iz 16og vijeka
Rudolf Strohal
dio III.

U to dođoše kući i braća i otac. I njima saopći Marko svoju odluku. Otac i braća nijesu ga odvraćali od njegove odluke, ali tim više sestre. Osobito mlađasestra Jelica. Ona idari u plač i stade brata moliti i zaklinjati:
-Ne idi, brate, nikamo od kuće. Ja ću uvijek misliti, da sam izgubila brata, čim nas ti ostaviš. Sam te je nečastivi vrag uputio u to, da ideš u svijet sreću tražiti. Sirota Marica Medičićeva će poluditi, kad to čuje.. ona je sirota tvrdo vjerovala, da ćeš jedoskora vjenčati! –
Uza sve te molbe i zaklinjanja ostao jeMarko kod svoje odluke. Prije noći pošao je do popa Medičića, da mu javi, kako jeobavio njegov posao, i svoju odluku. Pop Medičić salušao ga nezadovoljno i stao ga odvraćati od njegove odluke.
-Ja  držim, sinko tvoju odluku nepromišljenom, što više ludom. Ti ne trebaš u svijetu tražiti sreće. Znam, da imate malo zemljišta, ali ti možeš kao pop danas sjutra posve dobro živjeti kod kuće. Možeš postati i javnim notarom veprinačkim, pa što ćeš bolje!-
-Sve je to lijepo velečasni gospodine, ali ja ne mogu svladati sebe. Ja želim svijet vidjeti. To je moja davna želja, a sad mi se je zgoda pružila, koju ne ću propustiti nikako. – Ja sam vam, velečasni gospodine, mnogo dužan. Sve što znadem, naučio sam od vas i kod vas. Ja ne ću nikad zaboraviti vas ni vaše porodice. Ako nađem sreću u svijetu, ne ću biti škrt ni prema vama ni prema vašoj djeci!-
Poslije ovih Markovih riječisaopći pop Medičić odluku Markovu svojoj ženi i djeci. I oni navališe na Marka, neka napusti svoju odluku, osobito lijepa Marica, koja mu reče:
-Marko dragi, ne učini toga. Komu ćeš nas ostaviti? Ti znadeš, kako te mi svi volimo. To će biti za sve nas, a osobito za mene teški udarac. Ja bez tebe ne mogu živjeti!-
Ali naš Marko ostade čvrst. Ostade još kratko vrijeme u krugu porodice Medičićeve, pa se oprosti srdačno od svih članova te porodice i otiđe. Lijepa je Marica pri tom lijevala gorke suze, koje su joj u obilnoj mjeri poput grimiznih zrnaca kapale niz njeno lijepo svježe i rumeno lice.
Vraćajući se kući, saljetali su ga susjedi i znanci, koji su već čuli njegovu odluku, sa pitanjima, da li je istina, da kani u bijeli svijet. Svima je on u kratko odgovarao::
-Istina je, istina, koje ne može više nitko promijeniti.-
Kad su roditelji vidjeli, da je Marko zbilja odlučio u bijeli svijet, pripremili su mu najnužnije odijelo i rubeninu. 
(nastavit će se)

[ilirija]

CRNA ŽENA U VEPRINCU
crtice iz 16og vijeka
Rudolf Strohal
dio IV.

Svanuo je i drugi lijep i proljetan dan. Marko je bio dosta uzrujan. Sestre i majka su plakale, dok su muški članovi Dminakove porodice odobravali Marku njegovu odluku. Oko  podne spremio se posvema Marko. Pratile su ga majka i sestra Jelica. Putem su neprestance plakale, kano da sina i brata prate na pokop. Nosile su mu njegovu prtljagu. Na Rijeku prispješe oko tri sata poslije podne i odmah krenuše do lađe. Bila je to velika lađa jedrenjača sa tri jarbola. Marko se javi kapetanu, koji ga prijazno prima i potucka ga  rukom po ramenima. Govorili su talijanski, što majka i sestra nijesu razumjele. On se je odmah smjestio na lađu, jer je bila spremna za odlazak. Oprostio se srdačno sa majkom i sestrom i uputio ih, da krenu kući. Ali one ne htjedoše, već su čekale, dok lađa ne otplovi. Dugo nijesu trebale čekati. Lađa je otplovila točno u četiri sata. Još sa lađe pozdravljao je Marko majku i sestru, koje su na obali gorko plakale. Vjetar je bio povoljan i napuhnuo bijela jedra, pa se je tako brzo pomicala lađa prema „Velim vratima“ Kvarnera. Majka i sestra gledale su neko vrijeme za lađom, dok izmučene plačem ne krenuše kući.
Sa veprinačkog brda promatrali su otac, braća i neki susjedi lađu,  na kojoj se vozio Marko. Oni su rukama pozdravljali lađu i činilo im se, da im Marko domahuje rukama i oprašta se s njima. Tamna je noć nastala, kad su se opet sabrali svi članovi porodice Dminakove kod kuće, ali bez Marka. Svi su oslećali u duši njegov izostatak.  Svi su osjećali neko tjeskobno čuvstvo u duši u brizi za dobrim Markom.večera, koju im je priredila druga kćerka Anica, nije im prijala. Gutali su hranu sve protiv volje, a kad su legli, ne htjede im blagi san na trudne oči. Istom pred zoru nešto malo usnuše.
(nastavit će se)

[z355ko]

napeto čekam nastavak

[ilirija]

CRNA ŽENA U VEPRINCU
crtice iz 16og vijeka
Rudolf Strohal
dio V.

Lađa,  kojom se je vozio naš Marko, zvala se je „Aurora“, a plovila je cijelu noć uz vrlo povoljan vjetar. Marko nije mogao također usnuti. Mislio je neprestance na svoje roditelje, na braću, sestre, na susjede, na popa Medičića, i na njegovu lijepu kćerku. Više puta je požalio, što se je tako brzo odlučio, da krene u bijeli svijet. Napokon ga svlada slatki san. Snivao je o Veprincu, o svojim drugovima žaknima, o popu Medičiću. Kad se probudio, opazi, da se lađa nalazi na širokoj pučini morskoj. Njemu tako mila Istra ostade već daleko iza lađe. Vidio je samo kano u magli kopno. Sjajno se je sunce pomolilo na obzorju i njemu se je pričinilo, kano da je izniknulo iz mora. Povoljan vjetar neprestance je napuhivao puna jedra i tjerao lađu dalje prema jugoistoku, prema talijanskoj obali. Momčad na lađi bili su svi Talijani osim dvojice Grka, koji su uostalom govorili već dobrim talijanskim jezikom. Marko se je brzo upoznao sa svojim novim drugovima.  Mada je smetnja bila, što je Marko govorio venecijanskim talijanskim dijalektom, a njegovi su drugovi kao i ona dva Grka govorili su sicilskim narječjem. Kapetan zaposli Marka time, što mu je dao za prvo vrijeme neke račune prepisivati, i to za neke trgovce u Anconi, Tarenta i Patrasu u Grčkoj. Računi su bili napisani u talijanskom jeziku, te ih je Marko upravo kaligrafski prepisao.
Trećeg dana prispije lađa u Anconu. Ovdje je momčad iskrcala ono građevno drvo, što ga je kapetan kupio od hrvatskih gorštaka na Rijeci. Nakon obavljena posla napunila je momčad sudove svježom vodom i donijela na lađu živežne namirnice, što ih je kapetan u pratnji našega Marka kupio u gradu Anconi. U gradu je promatrao sve znamenitosti gradske, te ih uspoređivao sa onima, što ih je vidio u Pulju i na Rijeci.
Lađa krenu dalje. Putovalo se neprestance uz povoljno vrijeme i povoljan vjetar. Lađa je plovila više uz talijansku obalu, pa je mogao Marko katkada promatrati sela i gradove uz talijansku obalu. Kad je lađa plovila uz Monte Gargano, dosjeti se da su onamo doselili prije više godina Hrvati sa rijeke Neretve u Dalmaciji i Hercegovini, kako mu pripovjedao pop Medičić, bježeći pred turskim krvološtvom. Pomalo lađa prispije u grad Tarent. Tu iskrca  momčad opet neku robu i ukrca drugu za grad Patras u Grčkoj. U Tarentu zadrži se lađa dva puna dana.
Put iz Tarenta u Patras nije bio tako ugodan, jer je udarila dosadna kiša, koja je našu lađu pratila pri cijeloj ovoj plovidbi. U Patrasu se zadrži lađa samo jedan dan. Ovdje iskrca robu, što ju je ukrcalau Tarentu za Patras i krenu dalje ravno prema Aleksandriji. U Aleksandriji pošla je ova lađa, da ukrca žito za neke talijanske gradove i za grad Rijeku.
Za nekoliko danabila je lađa u Egiptu. Aleksandrija svidje se našem Marku osobito. Takve vreve naroda, kakvu je vidio u Aleksandriji, nije još za života vidio. Tu je bilo ljudi najraznovrsnijih, Talijana, Francuza, Engleza, Holandeza, Arapa i dosta Hrvata. Dok se nije u Anconi, ni u Tarentu ni u Patrasu namjerio gotovo na nijednog Hrvata, ovdje je čuo odmah prvog dana kako među sobom hrvatski govore. Njemu zatitra srce od veselja, kad je opet u dalekom svijetu čuo materinju riječ. On se veselo primaknu toj rpi, pa je pozdravi: -Zdravo braćo Hrvati! Odakle ste, i kako živite ovdje?
Na ove riječi odgovori mu jedan mlađi čovjek: -Zdravo, brate. Mi smo svi što iz Kukuljanova, što iz Krasice kraj grada Bakra. Živimo ovdje dobro, jer smo svi zaposleni kod našeg čovjeka Andrije Matkovića sa Trsata. Odakle si pak ti i što te je ovamo donijelo?-
--Ja sam iz Veprinca u Istri. Želja, da vidim svijet, dovela me amo na jednoj talijanskoj lađi, koja će ovdje ukrcati žito za neke talijanske gradove i za grad Rijeku. Ja sam na toj lađi i kapetan me voli!-
-Na lađi putujući svijetom, vidjet ćeš svijeta mnogo, ali ako hoćeš dobro živjeti i nešto si uštedjeti, ostani u Egiptu. Tu će ti biti najbolje. Naš će te principal odmah primiti. Mi moramo baš danas ukrcati njegovo žito na jednu talijansku lađu!- odvrati ovaj mladi Primorac.
Marko se iza toga vrati na lađu. Doskora prispija teška natovarena žitom kola do njegove lađe. Istovarivali su žito baš oni Primorci, s kojima je Marko prije razgovarao. Došao je na lađu i njihov gospodar Andrija Matković. Utovarivanje zita potrajalo je više dana. Tako se je pružala zgoda Marku, da se je izbliže upoznao sa sa tamošnjim Hrvatima i sa prilikama u Aleksandriji, osobito se Marko sviđe principalu Matkoviću, jer je opazio, da je Marko vješt hrvatskom i talijanskom jeziku i pismu.
Malo po malo i Matković stade moliti kapetana lađe, da mu prepusti toga mladića. Kapetan je imao velikih obaveza prema Matkoviću, pa mu konačno reče: -Vrlo nerado se dijelim od toga mladića, al kad mogu time vama učiniti uslugu, odričem se njega i prepuštam ga vama!-
(nastavit će se)

[ilirija]

CRNA ŽENA U VEPRINCU
crtice iz 16og vijeka
Rudolf Strohal
dio VI.

Tako promijeni naš Marko svoga gospodara. Matković je mogao vrlo dobro zaposliti Marka. Odmah ga odvede u u svoju pisarnu, gdje je imao pune ruke posla. Matković se doskora uvjeri, da je naš Marko vrlo pouzdan čovjek. Stoga mu povjeri i svoju blagajnu. Marko je primao sve uplate, a provodio je i sve isplate.
Ali Matković je imao i velike posjede nedaleko grada Kaira. Bio je nezadovoljan sa svojim upraviteljem, pa je stoga počeo ozbiljno razmišljati o tom, ne bi li taj posao povjerio Marku.. jednog dana, kad su zajedno sjedili u pisarni reče Matković:
-   Čuješ Marko, bi li ti htio iz Aleksandrije? Ja bih imao za tebe vani posla!-
-   Ja sam vrlo zadovoljan ovdje i ne želim si bolje!- odgovori Marko.
-   Ali naravno, ako je vaša želja, da krenem van Aleksandrije, moram ići, kamo zapovijedate.
-   Ja sam tebe namislio poslati u okoliš grada Kaira, da upravljaš mojim posjedima. Odanle ja dobivam sve živo, pa moram imati ondje pouzdana čovijeka.
-   Drage volje idem. Kako da ne idem, gdje od vas primam tolika dobra. Ja ću ondje raditi, kako ću najviše i najbolje znati, samo da zadovoljim vama.
Poslije tog razgovoraspremao se je Marko naput. Za nekoliko dana otplovi Matkovićevom lađom rijekom Nilom. Nije mu bilo žao što putuje u Kairo. Vidio je nove krajeve, vidio je i tisućljetna piramide nekadašnjih egipatskih kraljeva, vidio je također razne životinje, kakvih nije dosele vidio u životu. Osobito su ga zanimali krokodili, na koje su se svaki čas u Nili namjerili. Bilo je i većih i manjih, bilo je i takvih, koji su ugrožavali njihovu lađu. Ali vješti su brodari svaku takvu navalu od krokodilasvaku takvu navalu od strane krokodilasuzbili. Napokon prispješe u Kairo, a odanle krenu Marko put Markovićeva posjeda.
Kad je onamo prispio, imao je što vidjeti. Na daleko i široko prostirali su se posjedi Matkovićevi. Sve je bilo zasijano pšenicom i rižom. U sredini posjeda bila je prostrana zgrada za ovitavanje, okolo nje bili su veliki hambari, a malo podalje bile su staje. Redovite družine, služinčadi, bilo je mnogo, ali je pored ove bilo i svakovrsnih radnika, muških i ženskih i patuljaka. Brzo se je Marko upoznao sa tim ljudima. Nevolja je bila, što su ti ljudi govorili arapski, a Marko je tek malo toga jezika naučio u Aleksandriji. Crnci su opetgovorili svojim jezikom, a patuljci svojim, ali svi su razumjeli arapski. Sva je sreća bila, da je bilo zaposlenih na Matkovićevim posjedima i nekoliko Talijana, koji su Marku tumačem kod arapskih radnika. Međutim trsio se Marko, da što prije i sam nauči arapski jezik.
Među crnačkim radnicimaisticala se je osobito jedna crnačka djevojka svojom spretnošću i marljivošću. Kad ju je stoga jednom pohvalio Marko, bila jenajsretnija žena na svijetu. Ona je najvoljela, kad ju je kod posla opazio Marko. Čim je čula kakvu želju Markovu, skočila je poput košute i udovoljila mu.
(nastavit će se)

[z355ko]

e, baš kada sam posumnjao u markovu seksualnu orijentaciju, evo počinje napeti dio
što se čeka
daj dalje

[ilirija]

CRNA ŽENA U VEPRINCU
crtice iz 16og vijeka
Rudolf Strohal
dio VII.

Jednog dana primaknu se ona Marku i pruži mu komad zlata debeo poput oraha. Marko je zapita:
-   Draga Zalejmo, (tako joj je bilo ime) odakle ti to imaš.
-   Gospodaru, našla sam u našoj vodi, kupajući se. Ja ću ondje još potažiti i sve, što nađem, donijet ću tebi.
Djevojka je ova bila lijepa. Imala je pravilne crte lica,usne posve parvilne, nimalo napuhnute kao u ostalih crnaca, a zube bijele poput bisera. Zdravlje se odrazivalo sa cijeloga njezina tijela.
Ona je i održala riječ. Svaki slobodan čas pošla je u svoj potok tražiti zlato. Donosila čas veće. Čas manje komade zlata Marku i veselila se od srca, kad je opazila da je Marko s njezinim darovima zadovoljan.
Pomalo se uvjeri Marko, da mu je ta djevojka  neobično odana i vjerna. Stoga i ne pusti, da radi na polju, već je zaposli u kući. Nabavio joj i odijela evropejskoga. U kući mu je vrijedila još više nego na polju. Cijelu je kuću držala ona u redu. Brinula se i za konje i deve u stajama. Od nje je naučio i najviše arapski, jer je ona od svih crnačkih i patuljačkih radnika najbolje govorila arapski.
Marko je morao više puta putovati. Jednom morao je putovati pustarom Saharom sa jednom karavanom deva sve do Tsad jezera.taj je put ostao u u jakoj pameti Marku. Put je trajao nekoliko dana onamo, a nekoliko dana natrag. Znao je on za samun vjetar, ali ga srećom nije doživio. Putovali su od oaze do oaze. Ni najživlja fantazija nije mogla to stvoriti, što je on sve doživio i vidio na tom putu. Oaze su svaka za sebe posebni svijet. Ljudi koji žive u tim blagoslovenim oazama na znaju za ostali svijet niti se brinu za nj. Priroda im pruža sve, što trebaju. Ne muče se oni ni u znoju lica svog stječu svagdanji kruh. Svaka oaza za sebe je maleni zemaljski raj. Na takvim oazama vlada vječno proljeće i ljeto, zime ne poznaju.
Kad god bi Markokuda putovao, bila je Zulejma snuždena, te bi, kad bi bila sama, plakala. Osjećala je potrebu, da bude u njegovoj blizini. Kad bi se vratio zdrav i čil s puta, bila je ona najsretnije stvorenje na svijetu. Umiljavala mu se, laskala,, ljubila mu ruke, pripovjedala mu, odakle je ona ovamo došla i kako ljudi žive u njezinoj domaji. Iz njezina pripovijedanja razabrao je on, da ljudi u njenoj domovini žive poput životinja, malo rade, jer im priroda bez njihove muke pruža svakdanju hranu. Pripovjedala mu, da kod nje ljudi idu goli, odijela da ne poznaju, žene da već rađaju djecu sa četrnaest godina, da su bezbošci, da porodičnog života ne poznaju i da se muškarci često ubijaju radi žena. Muževi sa ženama zlo postupaju. Kad im žena dodija, ubije je muž ili otjera.
-   Pa kako si ti amo došla? upita je Marko.
-   Za djevojkom, koja se muškarcima sviđa, jaka je potjera. Ja sam se muškaraca bojala, pa sam pobjegla u Egipat. Ovdje se doista mora raditi, ali ovdje je život sigurniji i mirniji, a ja rado radim. Ja sam odvje mnogo zadovoljnija no u mojoj domovini.
-   Poznaješ ti svoje roditelje? upita je Marko.
-   Majku slabo, jer i majke odbiju djecu od sebe, čim malo poodrastu i čim se mogu sama hraniti. Kuća mi nemamo, već spavamo pod vedrim nebom. Tko mi je otac, ne znam, ali mislim , da je neki čovjek, koji je majku često i jako tukao.. ljubavi među djecom i roditeljima nema kod nas, jedni za druge ne brinu. Žene kod nas rano umiru, a muškarci rado jedni druge ubijaju. Mrtvace kod nas ne pokapaju, već ih bacaju u rijeku, gdje ih krokodili pojedu.
-   - Odakle su ti patuljci, što ovdje rade? upita opet Marko.
-   Toga ja ne znam, ali čini mi se, da nijesu daleko od nas. Sjećam se kao dijete, da su k nama zabludili, pa kad bi ih naši ljudi uhvatili, ubili bi ih i pojeli. Isto bi to učinili i sa bijelim ljudima, kad bi zabludili među nas. Ja sam sretna, što nijesam više među njima! Završi zadovoljno Zulejma.

(nastavit će se)

[z355ko]

nemoj zezati, još će ispasti da smo imali pravepravcate ljudoždere na "leprincu"(kako bi rekav Marin)

[ilirija]

CRNA ŽENA U VEPRINCU
crtice iz 16og vijeka
Rudolf Strohal
dio VIII.

-   Pomalosu i godine odmicale. Gospodarstvo na Matkovićevu posjedu je sjajno napredovalo. Trgovina je cvala, novaca bilo je u obilju i Matković nagrađivao je obilno Marka.
Zalejma postade desnom rukom Marku. Svugdje mu je pomagala i u sve se je brzo uputila. Marku je bilo žao, što je bezvjerka, pa jednom zapodjene s njome razgovor o vjeri i reče:
-   Mi Evropejci, a i mnogi prosvijećeni Azijate i Afrikanci, vjerujemo, da je ovaj svijet stvorio nevidljivi gospodar gospodin Bog, s kojim ćemo se poslije smrti sastati.
-   Kod nas neki ljudi misle, da se poslije smrti čovijek opet rađa, ali da se ne sjeća ništa prijašnjeg života. Za stvorove na zemlji da se brine sunce koje uvijek nadgleda svijet, a po noći da zamjenjuje sunce mjesec i zvijezde! Primjeti Zulejma.
-   Naša je vjera bolje. Mi se molimo Bogu, jer naši krajevi ne pružaju ljudima hrane bez muke. Mi imamo i posebne zgrade, crkve, u kojima se molimo Bogu. I Arapi imadu takve zgrade, u kojima traže pomoć božju! Reče Marko
-   Gospodaru, nauči me tvojoj vjeri, pa ću se i ja moliti Bogu! Završi Zulejma
Od ovoga dana učio je Marko Zulejmu kršćanskoj vjeri. Nije dugo potrajala i ona je znala tajne kršćanske vjere. Naučio ju moliti Oče naš i zdravu Mariju, koje joj je molitve na arapski jezik i protumačio. Jednoga dana joj reče:
-   Draga Zulejmo, nije dovoljno, da ti znadeš kršćanski nauk, nego moraš se dati i krstiti pred za to određenim kršćanskim svećenikom. Stoga ćeš jednoga dana poći samnom u Kairo, gdje kršćanska crkva i  sveženik, koji će te pokrstiti.
Zulejma je bila vanredno vesela, što će smjeti sa Markom u Kairo i što će ondje primiti kršćansku vjeru.. sada je i češće bila do onoga potoka, u kojem je našla zlato, samo daMarka što više udovolji. Marko je već imao punu torbicu zlata, što mu ga je pomalo pribirala Zulejma.
Nadošao je dan kad , kad su imali Marko i Zulejma poći u Kairo. Bio to najsretniji dan u životu Zulejmi. Ona se je sasma pristojno obukla i veselo sjela do Marka u kola. Konji su jurili i naši putnici prispješe u Kairo oko podneva. Odmah pođe Marko do kršćanskog svećenika, rodom iz Masilije  na Siciliji, koji je govorio i arapskim jezikom. Ovaj pokrsti Zulejmu u prisuću kumova dvaju Talijana. Na krstu dobi ime Katarina, jer se tako zvala i majka Markova.
Poslije krštenja odvede Marko Zulejmu u jednu pristojnu gostionicu, gdje se okrijepiše dobrom zakuskom. Razgledavši nešto grad, gdje Marko neke sitnice kupio, vratiše se kući.
Prigodom žetve posjetio je svoje posjede Matković.kod objeda odjednom upita Matković Marka:
-   Marko, kad se misliš ženiti? Jesi li već našao družicu?
-   Mislio sam i o tome! Odgovori Marko.
-   Pa kad me baš pitate, moram vam reći, da bih ja najvolio ženiti našu Zulejmu! Odgovori Marko.
-   Meni je neobično da bijelac uzima crnicu, ali Zulejma je doista djevojka, kakvih imade malo. Zdrava, jaka, puna života, a odana čovjeku više no najvjernije pseto.
-   Ja ti, Marko odobravam tvoju odluku i obvezujem se, da ću ti na vjenčanju kumovati! Produlji Matković.
Sve to su govorili Matković i Marko hrvatskim jezikom. Dok su još u razgovoru bili, unišla je u sobu Zulejma, koja dakako nije razumjela njihova razgovora, ali ipak je primjetila da o njoj nešto govore.
Matković je pozove k sebi, uhvati je za ruku, pogleda joj u oči i reče:
-   Zulejmo, mi smo o tebi sada govorili i zaključili, da budeš ženom mojega Marka. Što ti veliš na to?
-   Bože sveti, tomu se nijesam nikada nadala, da će se udostojiti moj gospodar mene crnicu uzeti za ženu. Vaša volja, moji dobri gospodari, meni je zapovijed, koju rado primam i koju ću nastojati, da potpuno udovoljim! Odgovori Zulejma, pade na koljena i stade ljubiti noge i ruke najprije Matkoviću, a onda Marku.
Oni je pridigoše. Stari joj Matković reče, da sjede s njima za stol i ponudi je jelom i pilom, a Marku reče hrvatskim jezikom:

-   Zaista, Marko, ti ćeš najplemenitije djelo učiniti, što ćeš ovu predobru djevojku vjenčati. Ovdje nije ništa neobično, da bijeli ljudi vjenčaju crne žene!
-   Kad vi, gospodine Matkoviću, odobravate moju odluku, onda vas molim, što mi obećaste, da nam budete svjedokom ili kumom kod vjenčanja! Produlji Marko hrvatskim jezikom.
-   Drage volje, moj Marko! Odgovori Matković.
-   A kad to želiš obaviti, da se navrnem sa svojim sinovima ovamo, da ti bude on kod vjenčanja drugim svjedokom!
-   Po prilici za mjesec dana! Primjeti Marko.
-   Vjenčanje bi obavili u Kairu u rimo-katoličkoj crkvi.
-   Zulejma je već primila sveti krst, a rado bi naučila i hrvatski jezik. Uvijek me pita za razne predmete i radnje, kako to velim u hrvatskom jeziku. Učim je i čitati i pisati, te je i u tom prilično napredovala!
U takvu razgovoru zedrži se Matković u društvu Marka i Zulejme još neko vrijeme, a u predvečerje krene prema Kairu, da odanle krene sjutradan u Aleksandriju.


(nastavit će se)

[ilirija]

CRNA ŽENA U VEPRINCU
crtice iz 16og vijeka
Rudolf Strohal
dio IX.

Marko udesi zbilja sve za ženidbu. Bio je sa Zulejmom jednom u Kairu, gdje joj je nabavio potrebito odijelo, i javio se zajedno sa Zulejmom kod rimo-katoličkog svećenika da se žele vjenčati, pa da ih tri puta propisno oglasi u crkvi.
I to je vrijeme prošlo. Matković je sa svojim sinom prispio. Drugi dan je imalo biti vjenčanje. Cio dan sproveli su Matkovići u razgovoru sa mladencima. . govorilo se radi Zulejme arapskim jezikom. Matkovići su se šalili mnogo sa Zulejmom i ona je bila vrlo dobre volje. Kad je tiha noć rasipala svoje mreže nad cijelim krajem, legnu na počinak naše društvo, jer se drugoga dana rano u zoru imalo krenuti u Kairo na vjenčanje.
Dan je osvanuo krasan, kao da se isto nebo veseli sretnim mladencima. Sjedoše u dvije kočije. U prvoj se je vozio mladi Matković, sa Zulejmom, a u drugoj stari Matković sa Markom. Kočije ih dovezoše do crkve u Kairu. Bila je to malena crkvica, koja je brojila malo svojih vjernika, sve starce, većinom Talijane. Svatovi uđoše odmah u crkvu. Za nekoliko časaka dođe i svećenik. Marko zamoli svećenika, da bi sa Zulejmom govorio arapski, jer da talijanski ne zna. U crkvici je bilo i nešto naroda. Svećenik oslovi mladence najprije talijanskim, a onda arapskim jezikom i obavi prema svim propisima rimokatoličke crkve vjenčanje. Narod, koji je bio u crkvi, gotovo sami Evropljani, promatrali su taj nejednaki brak, ali svi potvrdiše, mladenka zaista crnačka krasozica, koja se mora i bijelom Evropljaninu svidjeti.
Poslije vjenčanja bila, je malena zakuska u obližnjoj gostionici, kod koje je bio i rimokatolički svećenik. Okrijepivši se svatovivrate se natrag na posjede Matkovićeve, gdje su mladenci proveli medene mjesece svoga braka.
Vrijeme je odmicalo, Marko i Zulejma živjeli su u svom braku presretno. Dragi Bog im darovaveć koncem prve godine njihova braka žensko dijete, koje dobi na krstu ime Marija, a za dvije godine dobiše i drugo žensko dijete, komu dadoše ime Jelena. Djeca su bila prekrasna, pravi kreoli. Tamna boja lica vrlo je dobro pristajala ostalome tijelu, koje je bilo u njih zdravo i jako.
Nakon osam godina, što ih je Marko sa svojom ženomu najvećoj sreći i zadovoljstvu proveo prispije opet jednom stari Matković na svoje posjede. Kod objeda reče Marku i Zulejmi:
-   Draga djeco, mi ćemo se sada dijeliti. Vidite da sam ostario, meni treba počinka. Ja sam odlučio vratiti se kući na Trsat sa ženom, a sve, što imam ovdje i u Aleksandriji predat ću sinu. Stoga dajem vam danas plaću u iznosu od 10.000 maraka. Vi ako hoćete, možete i nadalje ostati ovdje. Moj će vas sin rado primiti, a ako nećete, odlučite po volji.
Marko i Zulejma zaplakaše, kad su čuli ove riječi, jer neznađahu šta da kažu. Konačno se sabra Marko, i reče:
-   
-   Najveći moj dobročinitelju, najveća vam hvala na svemu, što iskazaste meni i mojoj porodici. Ali kad ste se već odlučili vratiti, pratit ću vas i ja sa svojom porodicom i posjetit ću svoj Veprinac
-   To će mene osobito veseliti. Vi možete sa mnom na mojoj lađi putovati ravno iz Aleksandrije do Rijeke, ja ću odanje na Trsat, a vi na Veprinac.
Tom je zgodom pokazao Marko Matkoviću zlato, što mu ga je Zulejma sabrala. Matković ogleda zlato i zadovoljno reče:
-   Marko, ti si uvijek sretan. Dobio si lijepu i zdravu ženu, a uz nju evo i miraz, kakav se rijetko dobiva. Zlato možeš u Aleksandriji prodati, dobit ćeš lijepih novaca!
Što je još osobito obradovalo staroga Matkovića, bilo je to, što je opazio, da Zulejma prilično okretno govori hrvatski. On joj veselo reče:
-   Drago dijete, pa gdje si ti moj slatki hrvatski naučila?
-   Moj me je dobri gospodar naučio! Kakva bih ja bila žena, da ne naučim jezika moga dobroga muža. Malo je teško išlo, ali jakom voljom svladala sam sve!
Ovoga dana nije se za stolom više govorilo arapski, već samo hrvatski.

(nastavit će se)

[ilirija]

CRNA ŽENA U VEPRINCU
crtice iz 16og vijeka
Rudolf Strohal
dio X.

Ne mnogo iza toga jednoga svibanjskoga jutra upute se Matković sa svojom suprugom i Marko sa svojom porodicom put aleksandrijske luke, gdje ih je čekala žitom natovarena Matkovićeva lađa.
Dan prije prodao je Marko u Aleksandriji zlato, što mu ga je Zulejma sabrala. Dobio je 12.000 maraka, po osam libara (koja je vrijedila po prilici koliko predratni austrijski forint). Tako se vraćao Marko kući kao vrlo bogat čovjek.
Putovali su naši putnici vrlo ugodno. Sve je putem osobito djelovalo na Zulejmu. Čudila se golemom moru i širokom svijetu. Na pučini morskoj stala je shvaćati veličanstvo božje, s kojim ju je već prije donekle upoznao njen Marko. Lađa je bila velika sa tri velika jarbola. Vjetar je bio povoljan. Putem zadrži se lađa samo jedan dan u Patrasu u Grčkoj.
Kad je lađa ušla u Jadransko more, počeo je Marko osjećati, da se približava svojoj domovini. Zulejma se je osobito veselila, što će doskora ugledati zemlju, u kojoj se rodio njen Marko. Čim su se više približavali Rijeci, Zulejma bila je nemirnija i nestrpljivo čeznula za Veprincem. Šesti napokon dan lađa uđe na Vela vrata u kvarnerski zaljev. Marko je protumačio Zulejmi, gdje leži Veprinac, upozorio ju goru Učku, pokazao joj grad Rijeku, hrvatske gore i povrh Rijeke stari Trsat. Kad je lađa prolazila mimo Mošćenica i Veprinca stade Marku jače kucati srce i bio je vrlo uzbuđen. To je opazila Zulejma i pratila je i ona uzbuđeno svaki kret Markov. I starci Matkovići bili su ugodno uzbuđeni, kad spaziše svoj Trsat, koji već tako dugo ne vidješe. Samo sitna djeca Markova zabavljahu se igračkama, što su ih njima roditelji u Aleksandriji kupili.
Napokon lađa prispije u Rijeku. Rijeka nije itgledala u 16 vijeku kao danas. Bila je mnogo manja, dopirala je do današnje ulice Corso. Odande je vodio u more drveni most, jer je tik uz grad bilo more plitko, uz koji pristajahu leđe. Uz taj most pristade i lađa Matkovićeva. Naši putnici odmah izađoše na kopno. Prtljagu ostaviše privremeno na lađi pođoše do crkve svetoga Vida. Tu se pomoliše boogu i zahvališe mu, što ih je sretnopriveo kući. Iza toga svratiše u jednu gostionu kraj isusovačkoga samostana, gdje su se okrijepili prvi put jelom i pićem u svojoj domovini.
O dva sata naručiše dvije kočije jednu za Trsat, a drugu za Veprinac. Marko uze sobom u kočiju sa lađe svoju prtljagu i krenu sa svojom porodicom, oprostivši se srdačno od Matkovića, put Veprinca.
Dok su vozili u Veprinac, uzdahnu Zulejma i reče:
-   Moj gospodaru, nigdje mi nije bilo još na svijetu tako lijepo kao u tvojoj domovini!
-   Vrlo me vesli, što ti se moja domovina sviđa – odgovori Marko. Ali molim te ne zovi me više svojim gospodarom, već svojim mužem ili svojim Markom. Rugat će se i meni i tebi moji Veprinčani, kad čuju, da me zoveš svojim gospodarom.
-   Oprosti dragi gospodaru, ja te onako zovem, kako u duši osjećam, da zaslužuješ! Odgovori Zulejma.
-   Pomisli samo, što bi od mene bilo, da se nijesam na tebe namjerila. Možda bi me već davno pojeli nilski krokodili, što bi još dobro bilo, a možda bi se patila kao robinja onih divljaka, gdje sam se rodila, gdje ne poznaju ni zakona ni Boga, već svatko udovoljava časovitim strastima i pohotama!
-   Sve je to istina. Ali mi smo sada zakonom vezani kao muž i žena. Bog je blagoslovio naš brak sa ovo dvoje djece i među nama po božanskom i ljuskom zakonu ne smije i ne može biti razlike. Mi smo jednaki, imademo iste dužnosti i ista prava! Završi Marko.
(nastavit će se)

[z355ko]

e da, ma će bit kada doma pride? kaj si to pripeljav a?

[ja moren]

moja nona bi pitala-mala -čigova si ti?