Povijesne priče i dogodovštine

[ja moren]

Prelaz iz torpeda va 3 maj..

[elvis]

Prelaz iz torpeda va 3 maj..

 

Baš me zanima na koje to izbore misle?    A i što piše ispod ostalih fasada.

[ilirija]

 Jedna crtica o Antoniu Grossichu

Rino Cigui, Antonio Grossich (1849-1926). L’uomo e l’opera – Lik i djelo,
Pisino – Pazin: Comunità degli Italiani di Pisino – Zajednica Talijana
Pazin, 2017., 136 str.  Histria : godišnjak Istarskog povijesnog društva, Vol.7 No.7

"... a zanimljivu anegdotu sasvim sigurno čini i priča o kirurškom zahvatu koji je zbog upale slijepoga crijeva Grossich izveo nad princezom Stefanijom od Belgije, suprugom prijestolonasljednika Rudolfa Habsburškoga, prilikom njezina boravka u Opatiji, koja mu je u znak zahvalnosti darovala Hotel Stephanie."

[kobler]

To je štorija od kunelići. Poklonila mu hotel u vlasništvu Sudbahna! Mislim da se autor malo zaigrao.

[ilirija]

To je štorija od kunelići. Poklonila mu hotel u vlasništvu Sudbahna! Mislim da se autor malo zaigrao.

 

[zokxy]

O Franu Supilu nakon smrti! Podosta nakon!
Supilo je doživio živčani slom i kasnije umro u londonskoj umobolnici, od moždane kapi, 25. rujna 1917. godine. Nakon što je urna s njegovim pepelom ostala nekoliko godina zaboravljena u londonskome krematoriju, preuzeo ju je njegov prijatelj, bankar Pavle Mitrović. Kod njega je ostala do 1927. godine, kada je, parobrodom Srđ, prenesena od Londona do Sušaka i gdje je bila svečano izložena na odru 29. prosinca, a potom je parobrodom Zagreb prenijeta u Dubrovnik gdje je pohranjena u gradskoj vijećnici.

Urnu je ispred broda na obali Sušaka govorom ispratio Vladimir Nazor. Prisutne se najviše dojmio dio govora u kojem Nazor zaklinje kapetana broda Zagreb:

"Romane Prodane, kapetane ove ladje, Ti u čije ruke postavljamo ovaj naš narodni amanet, znaj: nema vjetra, nema magle i nema oluje i talasa, kojima ti nećeš odoliti, dok sretno ne predaš ovaj pepeo njegovom rodnom skraju. A kada pokreneš brod sa ove obale i kada okreneš prema jugu, plovi uza sami kraj, nemoj da se žuriš. Taj pepeo, što ga nosiš na svojoj ladji, to nije običan pepeo, to nije mrtva ruda. Pepeo Frana Supila nije se još smirio, još je u njemu nešto što bi htjelo da, rekao bih čak da vidi. Kapetane, plovi polagano i nedaleko od kraja."

Slika 1: Govor sušačkog gradonačelnika Jurja Kučića pred gradskom vijećnicom Sušaka

Slika 2: Govor Vladimira Nazora na sušačkoj obali

[zokxy]

Let Inex-Adria Avioprometa broj 450 bio je međunarodni charter let iz Tivta u Jugoslaviji za Prag, Čehoslovačka, koji se srušio u predgrađu Praga Suchdol 30. listopada 1975. McDonnell Douglas DC-9-32 sa 115 putnika i 5 članova posade spustio se u klanac rijeke Vltave tijekom pristupa Aerodromu Ruzyně u Pragu i nije se uspio podignuti  na viši teren. Pad je uzrokovao smrt 75 od 120 putnika.

Nesreća se dogodila u maglovitim uvjetima s horizontalnom vidljivosti od 1.500 metara. Sustav instrumenata za slijetanje na pistu po magli vjerojatno nije radio. Posada je nenamjerno spustila zrakoplov u greben koji siječe rijeka Vltava ispod nadmorske visine zračne luke nakon desnog zaokreta prema zračnoj luci. Kad je posada shvatila grešku pokušali su izvlačenje dajući maksimalnu snagu motorima pokušavajući se popeti iz klanca Vltave, ali su pogodili stabla i zgradu i srušili se 91 metara ispod nadmorske visine zračne luke u 9:20 h. Od 115 putnika i 5 članova posade na avionu, poginuo je 71 putnik i 4 člana posade. Nesreća je i danas najgora katastrofa zrakoplova na tlu Češke republike.







Pilot kapetan bio je Miodrag Marović, drugi pilot Jovan Popov. Vjerojatno niste znali da je Miodrag Marović pokopan na trsatskom groblju.

[zokxy]

Da ponovimo gradivo iz posta na linku http://croinfo.net/forum051novi/index.php?topic=212.msg25564#msg25564

Napadaj dvaju goveda na Talijance 1927. g. (bunkera na Židovju još nema) 

Prva strana

[zokxy]

Da ponovimo gradivo iz posta na linku http://croinfo.net/forum051novi/index.php?topic=212.msg25564#msg25564

Napadaj dvaju goveda na Talijance 1927. g. (bunkera na Židovju još nema) 

Druga strana

[zokxy]

Da ponovimo gradivo iz posta na linku http://croinfo.net/forum051novi/index.php?topic=212.msg25564#msg25564

Napadaj dvaju goveda na Talijance 1927. g. (bunkera na Židovju još nema) 

Treća strana

[zokxy]

Ovaj incident se pročuo, pa su se na jugo strani posprdno oglasili ovako (by Saša Dmitrović sa Fb):

"Jedan tipično riječko-sušački pogranični incident iz olovnih dvadesetih XX.stoljeća kroz prizmu satiričnog časopisa Koprive iz Zagreba. Stihovi Žmigavec, ilustrator Slavko Vereš (Vörös)

Dva telčeka i Talijani

Tam pri Sušaku na strani naši
Telčeki dva su bili na paši.
Bilo je temno i noćno doba
Mirno su pasla telčeka oba

Al su najenput iščeči hranu
Prešli prek medje, v talijansku stranu.
Kajti ti naši telčeki mali
Granicu nisu dobro još znali,
II im Je morti puhnulo v glavu
Da bi talijansku probali travu.
Jeden fašista, koi stal na straži
Mislil je to su komite vrazi.

Čul je da nekaj okolo šuška
Mamce je viknul: »Gde mi je puška?!«
I bogec čisto zdvojnoga lica
Odrapil v noći jenog je hica.
Onda je počel begati luto
I vika! samo: »Duce, ajuto!
Vengono qua gli Serbe, Croati .
Hoću po turu vezda nam dati!«

Kad colonelo čul je to v Klanu
Pozval je vojsku finu i zbranu:
»Cari soldati, đečeci zlatni!
Spremte se v bitku v opremi ratni
Zemite sobom puške i topa
Će je moguće i jenog popa.
Čuvajte našu granicu svetu
Kuražno kak tam pri Kaporetu!«
Išla je četa v bojek krvavi,'

Ar o taljanskoj dela se slavi.
Išla je četa, srce joj kuca
I v crnoj noći počne da puca.
Z taljanske strane padaju hici
A neprijatel skrit je vu kmici.
Niti ne puca, niti se brani
Tak se prestraši! mam pred Taljani!
Drugoga jutra na bojnom polu

Taljani fesu imeli smolu
Iskali kad su ratne tam žrtve,
Našli su dva tam telčeke mrtve!
Z toga je šakom videti moći
Kak su vu strahu velike oči.
I kak se štimat sad Mussolini
More sa svoji soldati fini!

Žmigavec

Žmigavec je pseudonim za : Milana Dobrovoljca, pjesnik (Dugo Selo, 11. III. 1879. - Beograd, 13. III. 1966.). U Zagrebu završio klasičnu gimnaziju i bogosloviju. God. 1901. postaje kapelan u međimurskom Trnju, ali ga mađarske vlasti politički optužuju i četiri godine premještaju od mjesta do mjesta. Napustivši svećeničko zvanje, upisuje se na studij prava, zatim na Evangeličku visoku školu u Sopronu te na Evangeličko sveučilište u Rostocku. Postaje evangelički župnik u Požegi. U I. svjetskom ratu izveden je pred ratni sud te neko vrijeme boravi na fronti.
Kraj rata dočekao u Krakovu, gdje javno djeluje među Poljacima i prihvaća naše povratnike iz ruskog zarobljeništva.
Godine 1921. vraća se u Dugo Selo i tu živi baveći se novinarstvom, književnošću i politikom. Bio je politički sljedbenik J. J. Strossmayera. Postavljen je za starješinu Jugoslavenskog sokola i tri puta za komesara općine.
1927. pristupa Starokatoličkoj crkvi; 1938. biran je za zastupnika u Narodnoj skupštini i 1939. seli s obitelji u Beograd. Bio je vijećnik proširenog sastava AVNOJ-a (1945). Umirovljen 1954, a do kraja života u Beogradu je starokatolički biskup za Srbiju, Vojvodinu i Kosovo.
Pod imenom Milko Dobrovoljac i Milko A. Dobrovoljac objavio je u Bršljanu (1898, 1, 6) dvije pjesme pisane književnim jezikom, a 1922-40. dječjim i humoristično-satiričnim kajkavskim pjesmama surađuje u periodičnim publikacijama Pilule, Koprive (kalendar), Koprive (poslije Nove Koprive), Jugoslavenske novine, Novosti i dr., potpisujući ih pseudonimom Tonček Žmigavec, Tonček Žmigavec iz Kratkih sel, a najčešće samo Žmigavec. Bio je urednik karnevalskog lista Malinac na Sušaku.


O ilustratoru Slavku Verešu:
"Darovitost koju je iskazivao na raznim područjima, poduzetnost i velika stvaralačka energija učinile su Slavka Vereša (Vörös) izuzetnom pojavom u povijesti našeg novinarstva i publicistike. Karikaturist, ilustrator, novinar, pisac humorist, urednik i izdavač Vereš (Vrtlinska kod Čazme, 1887 - London, 1953) uistinu se razvio kao samouk, iako je završio četiri semestra na Privremenoj višoj školi za umjetnost i obrt u Zagrebu. Objavljivao je karikature u humorističko-satiričkom listu Koprive od samoga početka njihova izlaženja, 1906, da bi u razdoblju do 1940. u nekoliko navrata bio njihovim urednikom, pa i vlasnikom. Bio je izdavač ili urednik i više drugih časopisa (Zabavnik, Rovaš, Kokot), u kojima je, kao i u drugim listovima s kojima je surađivao (Novosti, Male novine, Ilustrovani list, Nova riječ i dr.) objavio na tisuće karikatura raznorodne tematike, u većini satiričkog usmjerenja, čime je znatno pridonio popularnosti karikature u najširim slojevima. Stvorio je lik Tončeka Tomaša: objavljujući godinama u karikaturi i kajkavskim stihovima Tončekove peripetije i “gruntanja”, dao je dojmljiv prikaz života i socijalnog stanja zagorskog seljaka. Napisao je kriminalističko-fantastični roman “Gospodar milijuna” (1920), preveo i izdao klasičnu Hofmannovu slikovnicu “Janko Raščupanko” (1925), te uz brojne kratke strip-šale nacrtao i jedan realistički pustolovni strip - “Dalmatinski Robinzon” (1936). Od 1941. živio je u emigraciji."

[lappino]

Evo jedna prigodna uz godišnjicu završetka WW1:

U tadašnjoj Kraljevskoj talijanskoj vojsci, koja se duhom dosta razlikovala od one koju smo upoznali kroz WW2, masovno se tjeralo na "Juriš, drugovi!!!!"

Sve prema filozofiji njihovog vrhovnog komandanta Cadorne da "treba matematički izračunati koliko će neprijateljski mitraljez pobiti naših boraca, pa na juriš poslati 20% više". Nije stoga čudo da se ekipa znala pobuniti, pa je opet bilo dosta represija, strijeljanja itd.

Najpopularnija metoda je bila "desetkovanje": od neke postrojbe imao se strijeljati određeni broj (ne nužno 10%) nasumično odabranih vojnika, kad se nije željelo ulaziti u pitanje osobne odgovornosti.

Tako eto jednog dana 1917. godine, na Soči se pobunila neka postrojba koja se nije htjela vratiti u rovove odmah nakon što su iz tih istih rovova bili povučeni, ne bi li se oporavili nakon teških gubitaka. I onda je bilo pucnjave, krikova "dolje rat!", "dolje oficiri!" i tako. Komanda odluči za primjer strijeljati 10 boraca od 150. Pobuna se dogodila 28. u mjesecu a "sud", odnosno odluka o strijeljanju slučajne desetorice bila je donesena 30. u mjesecu. Problem je, međutim, nastao jer je postrojba u međuvremenu, 29-og, dobila popunu od 30 novih boraca (uglavnom starijih godišta). Pa je bilo pitanje: treba li uključiti imena ovih iz popune u spisak za odabir za strijeljanje?

Pogađate li gdje to vodi? 



Naravno, odlučeno je da se i imena pridošlica ubace u bubanj, iz kojeg je onda bilo izvučeno deset imena, dva od kojih su bila od boraca iz popune. Bez obzira na to što u vrijeme događaja radi kojeg se vršilo strijeljanje uopće nisu bili u postrojbi, i veze nisu mogli imati s time.

Ali, "pravda" je bila neumoljiva, i desetorica boraca (uključivo s dvojicom koja nisu ni luk jela ni luk mirisala) su završili pred streljačkim strojem. Jedan od "staraca" iz popune se onesvjestio. Drugi je zamolio pukovnika za riječ.
"Reci, sinko!" (Uobičajena umanjenica prilikom oslovljavanja redovnih vojnika od strane časnika, bez obzira što je u ovom slučaju pukovnik bio mlađi od borca.)
"Pukovniče, ja nisam uopće bio ovdje za vrijeme pobune, jedini sam hranitelj svoje obitelji, molim za milost!"
"Sinko, reda mora biti. Ako nisi kriv, dragi Bog na nebu će to uzeti u obzir. Imaj vjere u Boga!"

("Paaaaa-li!)

Prepričani događaj je uzet iz jedne knjige sjećanja, ali se ne navodi u literaturi o inače dobro obrađenoj temi vojnih sudova u Italiji za vrijeme WW1, a računam da bi ovako sočno bizaran slučaj bio dobrim primjerom za raspašoj koji je tada vladao na bojišnici, pa ga treba uzeti s zrnom soli...

[elvis]

 Un altro caso è quando non si è potuto individuare i colpevoli all'interno di un'unità militare e, con lo scopo di dare un salutare esempio si applica la decimazione a tale unità con la consapevolezza di poter fucilare soldati in tutto innocenti dei fatti commessi da altri ignoti.[8] Quest'ultima pratica, giuridicamente aberrante, fu comunque applicata.[8] Il primo caso colpì il 141º fanteria della Brigata Catanzaro il 26 maggio 1916, mentre due battaglioni del 141º reggimento tenevano la prima linea sul Monte Mosciagh sull'altopiano d'Asiago, gli altri due stavano nelle immediate retrovie, ai piedi del monte, pronte al rinforzo della linea, in caso di attacco.[9] Verso le sette di sera, in concomitanza con una forte grandinata, gli austriaci attaccarono la linea italiana, presi di sorpresa, i soldati si ritirarono verso le seconde linee, alcuni sbandarono nei boschi circostanti. La maggior parte fu radunata subito e spedita al contrattacco, ma alcuni tornarono al reggimento solo la mattina seguente. Tra gli 86 rientrati in ritardo furono fucilati, due giorni dopo, il 28 maggio, i quattro più alti in grado (un sottotenente e tre sergenti) e otto soldati estratti a sorte, su ordine del comandante del reggimento, il colonnello Attilio Thermes, gli altri furono sottoposti a corte marziale.[9] I fucilati furono gettati in una foiba sulle pendici del monte Sprunk, dove il reggimento si era ritirato sotto la pressione dell'offensiva austriaca.[10] La corte ne assolse sette poiché appurò che non avevano partecipato allo sbandamento, questi soldati erano tra quelli scampati al sorteggio.[9]

[...]

Un'apposita commissione parlamentare di inchiesta su Caporetto istituita all'indomani della fine della guerra diede le cifre ufficiali delle condanne a morte: 1006 delle quali 729 eseguite.[5] Queste cifre non comprendono le esecuzioni sommarie e l'applicazione della pena capitale in trincea a discrezione degli ufficiali responsabili in caso di emergenza, una stima di questi casi, che comprendono quelli di decimazione si attesta a 300 soldati fucilati.[12] Rispetto a questa cifra, dell'ordine di 1000 uomini fucilati in quattro anni di guerra si valuti il numero dei fucilati francesi, 600 in cinque anni di guerra e con un esercito molto più numeroso, e 350 britannici, sempre con un anno di guerra in più e con un esercito comparabile come numero.[12]

[zokxy]

Lijepe priče na linku http://torpedo.media/rt-dobre-nade-kotor-najdrazi-brod-mog-djetinjstva/

[zokxy]

Na današnji dan prije 93 godine u Rijeci se dogodila velika racija po noćnim lokalima. Ništa čudno za veliki lučki grad.   Ali pazite kako je događaj prenio tadašnji Novi list, obratite pozornost na reporterske "vještine" tadašnjih novinara, niti jedan "žuti" današnji novinar nije im "ravan", ma koliko se trudio.. Članak prenosim u izvornom obliku, sa točno prepisanom interpunkcijom:

TRAGEDIJA MLADIH ŽIVOTA – SLIKE IZ SANITETSKE POLICIJE

U nedjelju na noć, šef odjeljenja riječke sanitetske policije izdao je naređenje svim svojim organima, da tačno u 12 sati budu spremni za izvršenje nenadanog noćnog pregleda. U određeno vrijeme sanitetski agenti bili su na određenom mjestu, a nakon kraćeg objašnjenja, oni su podijelivši se u manje grupe, pošli u grad. Izgledalo je kao da polaze u neku krstašku vojnu, gdje će se međutim voditi rat bez oružja i bez krvi. Najvećim dijelom stari trezveni ljudi koji imaju jedini zadatak da čuvaju žensku mladež – u koliko je to moguće – i da spasavaju što se još može i dade spasiti. Rad tih ljudi vrlo je težak, a u toliko više što su i pojmovi o moralu danas daleko rastezljiviji no što su ranije bili.
   Konačno nešto oko 5 sati izjutra ta „krstaška vojna“ protiv nemorala bila je završena i njen rezultat bio je taj, da se u kancelariji šefa sanitetskog odsjeka našlo u ponedjeljak izjutra 25 mladih djevojaka u dobi od 16 do 23 godine. Bila je i jedna gospodja, koja je međutim puštena s tim, da dodje kasnije i da se tada opravda za svoju noćnu šetnju. Ona međutim nije ni „kasnije“ došla, već tek onda kada ju je popodne jedan agent dopratio.
                          MUŽ OTIŠAO POSLOM

Ona je saslušavana poslijepodne. Nema joj više od 27 godina, vrlo je lijepe konstrukcije ( !!   ), dama odlično  poznata, na „oko“ nadasve solidna i uzor ženica. Kada podje sa suprugom u kavanu, ona je predmet na koji se živo okreću oči; ona međutim nikoga ni ne gleda, već stidljivo ili obara glavu, ili gleda ilustracije ili razgovara sa mužem, koji živi (još i sada)  u najdubljem uvjerenju, da mu je ženica vrijedna u najmanju ruku tri tovara zlata. Ide često u kazalište, ali ne sama, i tu pobožno, ne gledajući ni desno ni lijevo, sluša. Ona je takva za koju bi se moglo primijeniti one: „ tiha voda brijegove dere“ ili: „ ispod Mire tri djavola vire“. Inače, ona je vrlo simpatična, lijepa, privlačna i fascinirajuća. Pravi tip žene i ženke; ali ne supruge i majke.
    Njoj se – ona sama priznaje – dogodio grdan „peh“. Njen muž morao je baš prije božićnih praznika otputovati hitnim poslom u Berlin, odakle će se vratiti tek u subotu. Kako je mladoj ženici bilo „dosadno“, ona je odlučila da malo „prolumpuje“ i da vidi kako to izgleda Rijeka noću. Naime, ona je vjerovala da je na Rijeci – zato što je Korzo u 11 sati već prazan, - sve mrtvo. Kada je je međutim jedna njezina prijateljica uvjerila da ima mnogo lokala, gdje bruji život, gdje se pleše i zabavlja,  mlada dama osjetila je – kaže – neku ludu želju za jednim fox – trottom i za džezbendom. Čula je da džezbend elektrizira i dušu i tijelo – pa htjela je da se malo pozabavi. Pošla je, „pozabavila“ se i jedan agent našao je u zagrljaju nekog X. Bilo je plača, suza u potocima i preklinjanja sklopljenih ruku – samo da ne sazna mužić. Konačno policajci , su se ražalili i pustili je sa opomenom, da se noćni izleti više ne ponavljaju.
    Mlada i simpatična dama, jecajući i kroz suze izjavila je, da će u buduće odvesti dilbera u svoj stan. Razumije se kad mužić bude otputovao poslom.
   
     Sve one druge su nesrećnice.  Ima ih svakakvih, ali najviše sa nafarbanim kosama, našminkanim obrazima i namazanim usnama. Medju sobom veselo i živo ćaskaju, otprilike kao da se nalaze u „salonu“ i da čekaju „goste“. Svaka ima po neki zlatni prsten, a one ljepše, privlačnije i zanimljivije još i po koji skupocijeni nakit. Sjede na dugačkim klupama sa ležerno prebačenim nogama preko koljena, „provocirajući“ tako i čineći sebe još zamamljivijima.  One reprezentuju nekoliko nacija i to: Madjarsku, Jugoslaviju, Italiju i Austriju. Madžarice se drže „nobl“ i ne će ni da gledaju na ostale. One su u većini, a odmah za njima reprezentuje nekoliko njih našu rasu. Dvije od tih su bivše sobarice negdje iz okoline Zagreba. Od svih tih jedna jedina kćerka jedne otmjene i bogate kuće. Još sada zadržala je prirodjenu otmjenost dok su sve ostale njene drugarice tu otmjenost naučile – i to vrlo slabo – tek docnije. Ta „bivša bolja djevojka“, ne razgovara ni sa jednom, već čita „Cleine Chronik“ iz „Neue Freie Presse“. Malo kasnije, uzima, vrlo koketno tašnu iz koje vadi jednu lijepu kutiju sa „Lorigan“ – puderom i maže njime vršak nosa, okrajke usana i bradu. Daje utisak kao da je vrlo tužna. Oči su joj plave i vrlo sentimentalne, i takve kao da nisu odraž njene duše. A ko zna što ona krije, kao i njene drugarice. Svaka od njih kriju u sebi neku priču i roman; svejedno banalniji i nježniji, ali tek svaka je od njih bila junakinja neke priče. Medjutim sve su te priče, i ako su povezane u zlatne korice, samo bol, patnja i tragedija.
   
    One čekaju na „pregled“, pa zatim kamo koja. Neka u bolnicu, neka u slobodu, a neka u izgnanstvo. Sve odreda najviše se boje – liječnika. On je za njih Cerber, neko plašilo ili više. One se ne boje ni policajca, ni djavola, ni apsa koliko – liječnika i njegovih aparata. On je strog sa njima i vidi u njima jedno zlo koje treba liječiti i čistiti.
- Da je barem neki mladi liječnik, uzdiše jedna. One bi želile mladog liječnika jer vjeruju da bi on bio bolji.
Poslije sat – dva čekanja, kada je ušao liječnik namršten, kao zimski dan, one su sve poskakale, blijede i tresući se od straha. Odmjerio ih je preko naočala, čvrsto prislonio usne jednu na drugu, obukao beli mantel, navukao gumene rukavice i viknuo strogo:
- Na pregled!
One su, tresući se, pošle u sobu, koju one sve najviše mrze i kroz koju ne struji miris parfema i tijela, već miris „garze“, joda i ostalih medikamenata.

(by Riječanin via Fb)