Autor Tema: Povijesne priče i dogodovštine  (Posjeta: 135603 vremena)

0 Članova i 3 Gostiju pregledava ovu temu.

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #255 u: 14.12.2014., 09:48:27 »
Pred Kostrenom potonuo motorni brod Igrane

Na Badnjak 1959. g. po jakom jugu i pod velikim valovima ispred Kostrene je na oko dvije nautičke milje izvan uvale Svežanj potonuo drveni motorni brod Igrane, vlasništvo Šibenske obalne plovidbe. Zapovjednik je bio kapetan Milan Žgur rodom iz Kostrene, a od trinaest članova posade život je izgubilo njih sedmero. Kapetan Žgur maturirao je u Pomorskoj školi u Bakru 1914. g. Za svoje pomoračke karijere najviše je vremena proveo na patrolnim brodovima financijske službe, a bio je i zapovjednikom komandnoga broda Oplenac u službi Ministarstva financija Kraljevine Jugoslavije. Poslije Drugoga svjetskoga rata plovio je na brodovima Obalne plovidbe iz Šibenika, jer je živio u tom gradu. Ipak, najteže je trenutke u svojem životu i u pomoračkoj karijeri doživio pred rodnom Kostrenom, ispred uvale Svežanj, gdje se nekad kao dječak redovito kupao, a tada je u orkanskom jugu izgubio brod i dio posade.

Motorni brod Igrane izgrađen je 1949. g. u Kraljevici. Bio je dugačak 49.36, širok 9.37, a visok 4.88 m, s 507 brt i 720 t nosivosti. Najprije je plovio u sastavu Jadranske slobodne plovidbe, a onda je predan Šibenskoj obalnoj plovidbi. Uz Martinšćicu bio je to najveći drveni motorni brod.

Toga tragičnoga putovanja Igrane je u Bakru krcao teret rudače pirit za Veneciju. Isplovio je iz Bakra 24. prosinca oko 10:00 sati. Meteorološki su uvjeti bili vrlo nepovoljni. Na čitavu Kvarneru vladalo je veliko nevrijeme. Jako jugo kod Raba i Paga dosezalo je orkansku snagu od 10 bofora, s prosječnom snagom vjetra od 100 km/h, dok je u Riječkom zaljevu stanje bilo nešto povoljnije, sa snagom vjetra od 6-7 bofora, pa je Igrane dobio dopuštenje da isplovi.

O tom mi je dogadaju pričao Drago Legac, nekadašnji djelatnik brodogradilišta u Žurkovu, koje je te, 1959. g., radilo pod imenom Brodograđevna mehanička radiona Žurkovo. D. Legac o tom dogadaju ima i pisani zapis. Evo što mi je ispričao:
"Bio je Badnjak. Iako se u to doba crkveni blagdani nisu slavili, to se ipak toleriralo, pa smo se i mi, radnici škvera, toga dana već prije podneva okupili i uz dobru marendu i čašicu domaćega vina počeli slaviti nadolazeće praznike. Jugo je bjesnjelo, ali mi tomu nismo pridavali posebnu pažnju. Bilo je i jačih juga, a mi smo često bili izloženi takvim nepogodama kao pomorci ili ribari. Oko podneva, sav uzbuđen, u škver je utrčao Ante Suzanić Baćin i samo nam uspio priopćiti da ispred Stipanovićeve vile u Svežnju tone neki brod.

Ostavili smo marendu i trčeći se uputilii obalnim putem prema Svežnju, jer prije toga nismo uspjeli pokrenuti naš pomoćni motorni čamac. Stigavši u Svežanj, brod nismo vidjeli, ali smo opazili čamac koji se teško probijao kroz valove i nošem vjetrom uspijevao se kretati prema Martinšćici. Tada smo vjerovali da se čitava posada nalazi u čamcu, ali smo bliže obali, ubrzo, opazili čovjeka u moru koji boreći se s valovima, nastojao približiti obali. Kada se dočepao obale, postojala je opasnost da ga onako iznemogla valovi bace i usmrte na oštrim stijenama. Ne razmišljajući mnogo, radnici škvera Ivan Puhar i Davor Skračić skočili su u more i počeli spašavati utopljenika, ni ne pomišljajući da bi i oni mogli nastradati. Ive Puhar uhvatio ga je za ruku, dok se drugom grčevito držao za stijenu. Izdržao je dok su mu drugi pristigli upomoć i obojicu izvukli iz mora. Onesviještenoga su pomorca na rukama odnijeli u Žurkovo, gdje su ga barba Nacijo i teta Lojza Rubinić utoplili i sačekali kola Prve pomoći da ga odvedu u bolnicu. Kasnije smo doznali da je to bio vođa stroja Ivan Đenić iz okolice Zadra.

Nakon nekoga vremena u moru smo primijetili još jednoga utopljenika. Valovi i vjetar nosili su tijelo prema zapadnoj obali Žurkova i postojala je opasnost da bude bačen na stjenovite obale Vele kave. Što učiniti? Već smo utvrdili da čamac škvera ne možemo koristiti. Barba Nacijo je predložio da uzmemo njegov čvrst ribarski guc i pokušamo doveslati do utopljenika. Dušan Rahelić i ja smo uz velike napore, na oko 250 metara od obale, došli do njega. Nažalost, odmah smo utvrdili da smo stigli prekasno jer je na pojasu za spašavanje ležalo nepomično tijelo s glavom uronjenom u more. Izvukli smo ga i položili u barku. Uspjeli smo uploviti u Martinšćicu, gdje je već stigao i čamac s Igrana koji smo prvog primijetili".

Spašeni kapetan Žgur već je u prvoj službenoj izjavi medu ostalim je rekao:

"Teret pirita krcali smo u Bakru. Bio je ravnomjerno raspoređen po čitavu skladištu, ali smo primijetili da je bio prilično mokar. U olujnom jugu izgleda daje more prodrlo u skladište, još više namočilo rudaču, što je bio razlog da se i inače opasan teret pomakne. Brod se naglo jako nagnuo. Ocijenivši situaciju nepovoljnom, naredio sam da se brod napusti. Nažalost, posada nije čekala spuštanje čamca za spašavanje, već je poskakala u pobjesnjelo more. Na brodu smo ostali samo voda palube Antun Gršković i ja. U zadnjem trenutku smo uspjeli spustiti čamac u more i krenuti prema obali jer je brod ubrzo potonuo. Na putu prema obali uspjeli smo iz mora izvući još tri člana posade i probijajući se kroz nevrijeme, stići u Martinšćicu jer Žurkovo nismo mogli dohvatiti."

Ova je kapetanova izjava dala objašnjenje tragedije, to više što se samo godinu dana ranije u sličnim vremenskim uvjetima kod svjetionika Porer u Istri potopio talijanski motorni brod Anitu Madre koji je također iz Bakra prevozio pirit za Veneciju.

Tom je prilikom naš poznati čakavski pjesnik Ljubo Pavešić napisao uspavanku:

Ni ga, ni
Nani, nani,
ni nan ćaće,
čuješ hćeri
more plače.
Nani, nani,
ni ga, ni,
med Urinjen
i Žurkoven
ćaća spi.
Nani, nani,
vetar fiče,
šviče,
jugo, vali,
veli vali
tače.
O, hćeri, hćeri
ča to more,
mat,
al` stena plače.

Iz knjige: "Da se ne pozabi", autora Orfea Tićca
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #256 u: 14.12.2014., 10:03:39 »
Jedna priča iz Naše Kostrene:

"Dogodilo se to 1943. godine za vrijeme Talijana. Starica Anica, Rožmanka od sedamdeset i više ljeta, živjela u kućici do Šoštovih, puteljak ih samo dijeli, na današnjem broju 34. Pred
ovom kućicom, vani pod vitezom, danas je tu orah, neka Ninčica sjekla meso i za tu nekadašnju improviziranu rožmansku mesnicu malo tko danas znade.
Uputi se Anica toga nesretnoga dana u svoj umejak, pred kojim sada stojimo, da otpili naramak za ogrjev. Otpilila drvo, sruši se ono na zid i Anica – padne zajedno s njim.
Odmiču sati... Rožmanići sa strepnjom traže svoju Anicu... I kad već je zavladala noć, nađu siroticu. Strašan prizor ... Samo mjesec škilji kroz grane. Ni on ne želi
vidjeti blijedo lice, ni zbunjene ljude.
Ponesu Anicu na stubama: Ante Franelić i Bruno Doričić, te Miljenko Pajkurić i Andre Franelić ovim istim putem, pa starom cestom dalje prema vječnom domu ... Kad odjednom naiđe talijanska
patrola. Ratno je vrijeme, vladao noćni sat, “coprifuoco” i svako je kretanje noću zabranjeno. No, nisu zaustavili ni priveli ove čudne ljude, sigurno se i ovi vojnici zgroziše nad pretužnim prizorom."
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Susret Topal Osman-paše s carom Franjom Josipom u Rijeci 1869. g
« Odgovori #257 u: 17.12.2014., 19:33:33 »


Osmanska Carevina je krajem 18. i početkom 19. vijeka najavila nužne reforme u zemlji kako bi uhvatila korak s naprednim evropskim državama za kojima je tada znatno zaostajala. To su bile velike europske imperijalne sile: Velika Britanija, Francuska i Austrija, kao i carska Rusija, koja je također zaostajala za trima spomenutima. Osim toga s Austrijom i Rusijom je Osmanska Carevina imala dugu granicu oko koje je vjekovima ratovala, u početku uspješno, a kasnije s promjenljivom srećom. Poslije neuspjeha s Austrijom u Bečkom ratu (1683. – 1699.), Osmanska Carevina je morala napustiti neke ranije osvojene teritorije u Europi i povući se na novu granicu koja je na našem području išla rijekama Unom i Savom. Zbog takvog nepovoljnog položaja Porta je odlučila provesti neke neophodne promjene u državnoj upravi i vojsci. Glavni nositelji reformi su bili sultani Selim III. (1789. – 1807.) i Mahmud II. (1808. – 1839.).

Sadržaj ovih reformi objavljen je 3. studenog 1839. godine pod nazivom “Hatišerif od Gülhane“, a sveukupne mjere i načela te objave nazvane su “Tanzimat-i hayriye” (“Spasonosne odredbe”). Ove reforme je objavio sin i nasljednik sultana Mahmuda II., Abdulmedžid (1839. – 1861.) koji je na taj način nastavio djelo svoga oca.

Bosna i reforme

Pošto je Bosanski pašaluk tada bio najistureniji dio Osmanske Carevine prema zapadnoj Europi, Porta je nastojala i u tom dijelu Carevine što prije provesti spomenute reforme. Međutim, provođenje reformi u Bosanskom pašaluku išlo je veoma sporo i uz velike poteškoće. Glavni razlog je bio taj u protivljenju bosanskih prvaka, koji bi tim promjenama izgubili svoje privilegije. Zbog pokušaja nametanja reformi izbila je 1831. godine pobuna bosanskih begova na čelu s Husejn-kapetanom Gradaščevićem, nazvanim “Zmaj od Bosne”. On je, podržavan od većine bosanskih prvaka, uspio pobijediti sultanovu vojsku na Kosovu koja je krenula protiv pobunjenika, a zatim je u Travniku zbacio vezira i preuzeo mjesto sultanovog namjesnika u Bosni. Tražio je pregovore s Portom zalažući se za autonomiju Bosne u okvirima Osmanskoga Carstva, ali u tome nije uspio. Husejn kapetan je sa svojim pristašama poražen od nove sultanove vojske na Palama kod Sarajeva 1832. godine. Zato je bio prisiljen da, prešavši sa svojom svitom u Slavoniju, preko Save, potraži zaštitu od Austrije.

Nakon pada Husejn-kapetana, u Bosanskom pašaluku su često smjenjivani namjesnici. Oni su pokušavali provesti započete reforme, ali u tome nisu uspijevali, jer su skoro svi bili korumpirani ili nesposobni. Za to vrijeme su bosanski feudalci i dalje pružali snažan otpor reformama i poticali pobune protiv sultanovih namjesnika. Zbog toga je Porta sredinom 19. vijeka (1851.- 1852.) uputila u Bosnu posebnog emisara Omer-pašu Latasa da sredi stanje i omogući provođenje reformi u pašaluku. Omer-paša je uspio za relativno kratko vrijeme slomiti otpor bosanskoga plemstva, ali je pri tome pokazao netoleranciju i posebnu okrutnost prema pobunjenicima. Na svirep način je pobio i doslovce uništio većinu bosanskih begova i drugih prvaka, koji su bili nositelji bošnjačke ideje toga vremena i vodeći društveni sloj u tadašnjoj Bosni i Hercegovini.

Namjesnikovanje Topal Osman-paše

Poslije intervencije Omer-paše Latasa, centralna vlast je nastavila provoditi reforme u Bosanskom pašaluku, ali sada uz mnogo manje otpora. Trebalo je proći deset godina od Omer-pašinog krvavog pohoda na Bosnu, da bi reforme počele davati vidljivije rezultate i u Bosanskom pašaluku. To se dogodilo za mandata vrijednog i sposobnog namjesnika Topal Šerif Osman-paše. On je imenovan za bosanskog vezira 23. siječnja 1861. godine. Na tom položaju je ostao sve do 25. svibnja 1869. godine. Poslije njegova odlaska pa sve do okupacije 1878. godine, tj. za nešto više od devet godina, izmijenjalo se dvanaest namjesnika u Bosanskome pašaluku.

Topal Osman-paša se rodio blizu grada Smirne-Izmira u Maloj Aziji 1804. godine. Pošto je stekao solidno vojničko obrazovanje, bio je neko vrijeme pomorski časnik, a zatim je službovao u Egiptu kod poznatog valije Muhammeda Alija, osnivača suvremenog Egipta. Poslije je i sam bio namjesnik u više ejaleta, a prije dolaska u Bosnu bio je beogradski muhafiz (zapovjednik grada). Nakon povlačenja iz službe umro je u Carigradu 1874. godine.

Prema pisanju historičara Hamdije Kreševljakovića, Osman-paša je bio “lijepo izobražen, pun iskustva, vrlo napredan i neobično marljiv. Bio je veliki turski rodoljub, pa je napredak Bosne smatrao i napretkom Turske. Bosnu je tako zavolio, kao da je u njoj ponikao … U Bosni je proveo reforme koje je zaveo Mahmud II., a nastavio Abdulmedžid” (1839-1861.) …

Između mnogih dobrih stvari koje je Osman-paša napravio u Bosni, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu iz 1916. godine navodi slijedeće:

     izgradio je dobre kolske putove sa kamenom podlogom, kakvih ranije nije bilo, kako bi se roba i putnici brže prevozili;
    riješio je problem velikog broja izbjeglih Bošnjaka, koji su 1860. – 1863. godine protjerani iz Srbije, sagradivši za njih nova naselja u sjevernoj Bosni: Kozluk, Brezovo Polje, Gornju Aziziju (B.Šamac), Donju Aziziju (Orašje), Orahovu (kod B. Gradiške) i Bosansku Kostajnicu.
    ustrojio je 16 bataljuna redovne vojske koja je služila za obranu Bosne te uveo obavezu nošenja uniformi i cipela za vojnike, po europskom uzoru;
    sagradio je prvu vojnu bolnicu u Sarajevu, a od prihoda Gazi Husrev-begova vakufa i dvije civilne bolnice, za muškarce i žene;
    otvorio je ruždije, prve svjetovne škole za mlade Bošnjake, kako bi se bolje pripremili za život;
    osnovao je prvu modernu tiskaru u Sarajevu, gdje je počeo izlaziti nedjeljni list “Bosna” na bosanskom i turskom jeziku;
    uspostavio prvu brzojavnu vezu preko Bosne, iz Europe prema Carigradu i dalje prema Indiji;
    utemeljio prvu tkaonicu sukna u Sarajevu kao dioničarsku udrugu;
    izgradio dosta javnih zgrada po Bosni, a najpoznatija je sadašnja zgrada Konaka u Sarajevu.

I pored toga što je učinio dosta dobroga za napredak Bosne i Hercegovine, a posebno za grad Sarajevo, Osman-paša je imao dosta neprijatelja koji su željeli njegov odlazak s mjesta sultanovog namjesnika u Bosni. To je došlo do izražaja 1867. godine, kada je postojala opasnost od nemira u susjednoj Srbiji. Za smjenu Osman-paše naročito je bila zainteresirana Rusija, koja je preko svog generalnog konzula u Sarajevu Šćulepnikova nastojala da to ostvari. On je optužio Osman-pašu da se nezakonito obogatio kupujući konfiscirana imanja bivšeg gradačačkog kapetana Husejn-bega Gradaščevića. Ipak ove optužbe nisu tada imale željenog učinka. Netrpeljivost ruskih diplomata je prema ovom bosanskom veziru nastavljena. Konačno je krajem 1868. godine stigla vijest iz Carigrada o njegovoj smjeni: Osman-paša je imenovan za namjesnika u Ruščuku, a na njegovo mjesto dolazi bivši komandant osmanske vojske u Bosanskom pašaluku Omer Fazli-paša.

Međutim, Topal Osman-paša nije želio tek tako otići iz Bosne, te je preko svojih veza u Carigradu pokušao zadržati mjesto namjesnika. Osim toga, za njega su se zauzeli muslimani i Židovi u Sarajevu, a njima se pridružio i mitropolit Dionizije. Oni su uputili telegram velikom veziru Ali-paši moleći ga da Osman-paša ostane u Bosni, navodeći mnogobrojne njegove zasluge.

Topal Osman-paša je, nakon obavijesti o premještaju, u veljači 1869. godine krenuo iz Sarajeva. Kada je stigao u Brčko, saznao je da je ponovo postavljen za namjesnika Bosne te se 17. 2. 1869. godine vratio u Sarajevo.


Vanjska politika Topal Osman-paše


Osim zasluga za provođenje reformi u Bosni, Osman-paša je često putovao nastojeći održavati prijateljske odnose sa susjednim zemljama. To je bilo u interesu Porte, jer je Bosanski pašaluk bio dio Osmanskoga Carstva, a Osman-paša predstavnik sultana. Tako je u ožujku 1860. godine Osman-paša dobio zadatak iz Carigrada da, u ime sultana, oda počast austrijskom caru Franji Josipu koji je tada bio u posjeti Hrvatskoj i Dalmaciji. Reformski sultan Abdulaziz (1861.-1876.) je želio da učvrsti odnose sa susjednom Austrougarskom Monarhijom, te je brzojavno uputio spomenutu poruku bosanskom veziru.

Putovanje Topal Osman-paše

Isječak iz riječkih novina La Bilancia od 20.3. 1869. gdje se spominje posjet Topal Osman-pašeO putovanju Topal Osman-paše u Rijeku i njegovom prijemu kod austro-ugarskog cara Franje Josipa sačuvano je nekoliko zapisa u domaćim izvorima. Zanimljiv zapis potječe iz ruskih diplomatskih izvora u Sarajevu. Carska Rusija je tada također bila velika sila, kao i veliki rival dviju susjednih imperija – Osmanskog Carstva i Austrougarske Monarhije. Ruski konzulati u Sarajevu i Mostaru s velikom pažnjom su pratili rad sultanovog namjesnika u Bosanskome pašaluku Osman-paše, o čemu smo već govorili. Ocjene ruskih diplomata često su bile subjektivne, jer su oni rad sultanovog namjesnika u Bosni ocjenjivali kroz njegov stav prema hrišćanima pravoslavcima u Bosanskom pašaluku. O odlasku Osman-paše na prijem kod austrougarskog cara Franje Josipa ruski diplomati su zapisali:

“Preostalo vrijeme do svog konačnog odlaska iz Bosne i Hercegovine, Osman-paša je dijelom proveo na putu. Naime, prilikom boravka austrijskog cara Franje Josipa u Hrvatskoj i Dalmaciji, Osman-paša je bio zadužen da ga kao upravnik turske pokrajine pozdravi. Na put je krenuo oko 9. marta (21. 3. 1869. g. po novom kalendaru) i namjeravao pozdraviti cara u Zagrebu. Nisu nam poznati razlozi mimoilaženja: kad je Osman-paša stigao u Zagreb, car je već bio otputovao u Rijeku. Turska delegacija je bila primljena u Rijeci i tada je Osman-paši bio uručen Orden Leopolda, prvog reda. Ostaloj pratnji (Rašid-efendiji – pomoćniku generalnog guvernera, zatim Emin-begu – komandantu žandarmerije, J. Kečetu i ostalima) dati su odgovarajući ordeni. U Sarajevo se (Osman-paša) vratio 15.(27.) marta 1869. godine.”

Stariji bosanski historičar Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekit, čija je “Povijest Bosne” nedavno prvi put tiskana u prijevodu u dva toma na preko 1000 stranica, o susretu bosanskog vezira Topal Osman-paše i austrougarskog cara Franje Josipa u Rijeci 1869. godine je zabilježio:

“Pošto je u to vrijeme austrijski imperator Franc Jozef bio u obilasku Hrvatske, spomenuti valija je, na osnovu telegrafskog naređenja s Dvora, morao da mu izrazi dobrodošlicu, pa je u srijedu 26. zul-kadeta 1285. godine (10. III. 1869.) krenuo iz Sarajeva i tamo otišao. U Rijeci, koja se nalazi u Dalmaciji, dočekao je imperatora l. zul-hidžeta 1285. godine (15. III. 1869.) i tu večer su zajedno večerali. Drugi dan, spomenuti valija je odatle pošao i vratio se u Sarajevo preko Zadra, Metkovića i Mostara.”

O susretu bosanskog namjesnika Topal Osman-paše s austrougarskim carem Franjom Josipom pisao je prije skoro 90 godina i “Glasnik Zemaljskog muzeja” u Sarajevu:

“Godine 1285. (1868/1869.) bude Osman-paša svrgnut s Bosne i imenovan valijom Dunavske pokrajine. Na putu u novoimenovanu službu, dobi u Brčkom vijest, da je opet ponovo imenovan na Bosnu, te se vrati opet u Sarajevo, dne 5. zilkadeta 1285. Kadaje Njegovo Veličanstvo car i kralj Franjo Josip I. posjetio Hrvatsku 1285. godine, ode mu Osman-paša po nalogu Visoke porte, da čestita dolazak u Rijeku (Abaciju), te se nakon dva dana opet vrati preko Mostara u Sarajevo. Napokon bude svrgnut po drugi put i, predav upravu bosanskom defterdaru, krenu u Carigrad 13. safera 1286. godine u utorak. On je slao mnogo mladića iz Sarajeva u Carigrad, da se poduče raznim obrtima kao u tabakluku (kožarstvu) i postolarstvu (kundurdžiluku), a neki od ovih i dandanas žive.”

S druge strane, o posjetima austrijskog cara Franje Josipa Rijeci i drugim dijelovima Hrvatske ima više podataka u austrijskim i hrvatskim arhivima, kao i u novinama i časopisima iz tog vremena. Prema navodima istraživača povijesti Rijeke Igora Žica, Franjo Josip je posjetio Rijeku četiri puta i “uvijek je bio bolje dočekan od Hrvata, nego od njenih drugih stanovnika”.

U prvoj posjeti Rijeci Franjo Josip je bio listopada 1852. godine, nakon što je posjetio Zagreb gdje ga je dočekao ban Josip Jelačić. Tada je austrijski kralj došao u “poplavljeni grad okićen monarhijskim cmo-žutim i austrijskim bijelo-crvenim zastavama”. Naime, s 10. na 11. listopada te godine došlo je do izlijevanja Rječine, što je izazvalo poplavu u Rijeci. Kasnije je po naređenju Franje Josipa iskopano novo korito Rječine. Tako je Rijeka 1855. godine dobila sadašnji Mrtvi kanal.


Susret s carom Franjom Josipom


Druga posjeta Franje Josipa Rijeci 1869. godine je za nas zanimljivija, jer je tada došlo do susreta cara Franje Josipa sa sultanovim izaslanikom, bosanskim vezirom Topal Osman-pašom. Istražujući ovaj posjet Franje Josipa Rijeci, Igor Žic nije pronašao podatke o njihovom susretu. O toj carevoj posjeti kratko je napisao: “Potom je car došao u Rijeku zajedno s Elizabetom (caricom) 14. ožujka 1869. godine. Par je stigao iz pravca Karlovca, produžio je potom prema Senju, te dalje, Vojnom krajinom do Petrinje i Bjelovara.”

Iako je povijest Rijeke prilično dobro istražena: objavljeno je više knjiga iz te oblasti, kao i brojni članci u raznim časopisima i drugim publikacijama, nigdje se ne spominje boravak bosanskog vezira u Rijeci 1869. godine i njegov prijem kod austrougarskog cara Franje Josipa, koji je tada bio u Rijeci. Takvih podataka nema niti u Arhivu grada Rijeke. Na kraju je ipak nađen izvor koji je potvrdio navode bosanskih historičara o posjeti Topal Osman-paše Rijeci 1869.godine. Te davne godine u Rijeci su izlazile tjedne novine na talijanskom jeziku pod nazivom “La Bilancia” (Vaga). U broju 12. toga lista, koji je izišao u subotu 20. ožujka 1869. godine, na 1. i 2. strani govori se o svečanosti koja je priređena 15. ožujka 1869. godine u čast Njegovog Veličanstva Franje Josipa I. (“Francesco Giuseppe I.”) u Gradskom kazalištu u Rijeci (Il Teatro Civico di Fiume). Iako se u ovom članku ne opisuje vezirov prijem kod cara, navedeno je da je ovoj svečanosti prisustvovao i bosanski vezir sa svojom pratnjom. Najzanimljiviji dio tog članka u slobodnom prijevodu glasi:

“Predsjednika vlade, koji se pojavio u kazalištu nekoliko minuta prije dolaska Njegovog Veličanstva, okupljena publika pozdravila je gromoglasnim ‘elyen‘. Kazalište je bilo osvijetljeno, iako je bio dan. Bio je to prekrasan prizor, ne toliko zbog neobičnih ukrasa koji nisu bili sasvim prikladni, te su se svodili na nekoliko zastava koje su bile postavljene oko svijećnjaka, nego zbog prekrasnih toaleta dama i raskošne odjeće ministara i ostalih naših istaknutih građana u raznovrsnim sjajnim odorama, među kojima je najveću pažnju privlačila odora gubernatora Bosne, vezira Osman-paše i njegove pratnje, koji je došao kako bi odao počast Njegovom Veličanstvu u ime sultana … ”

Iz ovog članka se može naslutiti da je slijedećeg dana Franjo Josip primio bosanskog namjesnika Osman-pašu i njegovu pratnju u svojoj rezidenciji, i tom prilikom im dodijelio spomenuta odlikovanja. Očigledno je da je bosanska delegacija, na čelu s Osman-pašom, izazvala određeno zanimanje, ali i divljenje Riječana njihovim raskošnim i živopisnim odorama. Kako navodi Muvekit, drugog dana se vezir sa svojom pratnjom, preko Zadra, Metkovića i Mostara vratio u Sarajevo.

Osman-pašino putovanje u Rijeku i prijem kod austrougarskog cara Franje Josipa I., bila je njegova posljednja službena posjeta na dužnosti sultanovog namjesnika u Bosni. Već 25. svibnja iste godine Osman-paša je pozvan u Carigrad, a za novog namjesnika u Bosnije imenovan Safet-paša (1869. -1871.).

Na kraju možemo konstatirati da je i ovaj zadatak, kojeg je dobio od sultana, bosanski namjesnik Topal Osman-paša uspješno obavio, kao što je to činio i ranije. Provodeći sultanove reforme, učinio je mnogo za napredak Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Bosanski historičar Mustafa Imamović tvrdi da su se široki muslimanski slojevi u Bosni i Hercegovini držali pasivno prema Osman-pašinim reformama, ali da su te reforme faktički bile priprema za veliki preokret u životu naroda u Bosni i Hercegovini, koji će uskoro nastupiti austrougarskom okupacijom 1878. godine.”
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline ilirija

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 10.595
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #258 u: 20.01.2015., 21:55:31 »
Tekst objavljen u "Biču", zagrebačkim pravaškim novinama koje su izlazile u Zagrebu 1883-1685.

Zapisnik sastavljen kod županijskog sudbenoga stola na Rieci, 2.svibnja 1867.

(Na obća pitanja):

Zovem se Zaneto Košta, rodil san se na Reke, moj profession je momar, ukrcan san na trabakulu, ki se nomina Filotto, ki je čera arrival z Trsta, ne znan ni pisat ni lejit, nisan još nikada bil va pržunu niti pod inkvizicion.

(1. Da li znate uzrok vašega današnjega preslušanja?)

- Znam gošpodine, kako mi se para za one neke bagatelice, ke šan sinoć storil sa garzunom odi butige kapelara Mikuletića.

(2. Kažlte dakle, kako se tvar imade, tko je dao povod svađi i zašto?)

- Pul speciarije odi Katića inkontral me je moj kumpar Menigo Košta, pak me je invital na mericu vina. Ja san mu rispondil, da sam d'accordo, aka će ju platit; i šli smo va oštariju moje kumpare Mićeline. Tamo smo našli više peršun, med kojimi je bil i garzun odi butige odi kapelara Mikuletića, i začeli smo diskurit. Va ten diskursu potanecila se je cela societad za nekovu morosu od kumpara Meniga, zac Mikuletića je garzon klepetal, da ju je trapal va jednem kantunu odi Bakarcicevog palaza, ki ju je onde kokolal. Zato se je kumpar Menigo ofendil i zacel je batit po tavulinu i ruvinat mobiju. Kada je kumara Mićelina ošervala, da joj je žmuljom šprical komo, mu je rekla: "Pušćaje moju mobiju na miru, zac ću ju dat na vaše spendije reparat'.
A on joj je eminacial, da će joj dat jednu žlepu, i bil bi ju veramente udril, da se ni piu de pressa ritirala. Onput san ja kumaru Mićelinu difendil, a on je skočil al improviso ža manum i kacal mi je jedan matafun va skinu. Onput san ja ćapal kantridu i šoleval san ju va vajer, i da me ni moj brat Pierin ćapal za ruke, forse bi ga bil ruvinal. Onput je on ćapal lancu od bandere, ka je bila u kantunu, pak me je tel zbužat, a oni drugi taneki, ki su bili va naše societadi, su ga ćapali i hitili van iz portuna.
Lustrisimo! Vidu da mu ni niš storil, sada sam ga inkontral na škale odi tribunala, pak mu niš ni, samo se godi, da ću poć za njegove ćakule va pržun.
 Neka me gošpodine ne kladu va pržun, jer će to bit moja ruvina, a moja će famija disperat.

(3. Menigo Košta kaže, da ste ga vi dolsta po glavl stolcem udarili i znatno ozledili.)

- Ca gospodine, ca me kojonaju, ja to ne intendin, neka se denjaju to mane va reckem zajiku špiegat.

(4. To će reći da ste ga vi kantridon intival po glavi i jako ranil.)

- Ca gošpodine, on je trubentin, šentaj ga Bog, to je bil ondeka moj kumpar Zanetić, ki je to se ošerval, on je butiger pol funtane našega kraja, pa ga neka zovu na uficij, pa se budu ocertafi, da nisan niš storil; da san ga kantridon intival po glave, bil bi altrimente kantal, zac bi ga bil ruvinal.

Jusić, v.r. kot. sudac.
Zaneto Košta v.r.
BIČ br. 4 do 15. prosinca 1883.

Izvor:  FLUMINENSIA, god. 5 (1993) br. 1-2, str. 25-38. Iva Lukežić - O dvama riječkim pučkim jezicima

Offline elvis

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 10.602
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #259 u: 21.01.2015., 09:01:06 »
Tekst objavljen u "Biču", zagrebačkim pravaškim novinama koje su izlazile u Zagrebu 1883-1685.


Naporno ali uspijevam ga razumijeti  :palacgore no uvjeren sam da današnja djeca ne bi razumjela skoro pa ništa  :palacdole

Offline milić

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Tra 2012
  • Postova: 11.609
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #260 u: 21.01.2015., 11:34:40 »
Meni je u fijumaskom govoru  najinteresantnija cakavica. Kako je uspjela nestati u samo stotinjak godina?  :pojmanemam
Prošeći se z manun okolo Trsata.

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #261 u: 22.01.2015., 20:22:47 »
Malo o Nazario Sauru, talijanskom iredentisti rođenom u Kopru, koji se borio da Veneto i Istra pripadne Italiji, iako je od 1866. taj dio bio pod Austro-Ugarskom. 1915. s ulaskom Italije u I svj. rat na strani Antante i Sauro odlazui u rat kao talijanski dobrovoljac, uz još dosta svojih istomišljenika. KundK nije na takav akt gledala blagonaklono, te bi ako bi koga od tih ljudi uhvatila sudila kao dezertere i redovno osuđivala na smrt.
30.07.1916. Sauro je kao komandant torpednog broda krenuo izvršiti sabotažu u luci Rijeka, no brod se razbio o stijenu u Kvarneru. Posadu je pokupio Austro-ugarski razarač Satellit, i naravno zarobio. Sauro je prepoznat i stavljen pred sud zbog svog akta izdaje domovine te mu je vojni sud u Puli odredio kaznu smrt vješanjem, koja je i izvršena.  Talijani ga nisu zaboravili, te je u fašističkoj Italiji posebno imao puno spomenika i mjesta imenovanih po njemu. I u poslijeratnoj Italiji imenovali su podmornicu 1980. g po njemu, koja je iz službe povučena 2009. g.




Koper, Piazzale Sant Andrea, i rodna kuća Nazaria Saura, ova s mnogobrojnim vijencima i pločom




Molo Nazario Sauro u Rovinju






Ceremoniji otkrivanja spomenika Nazariu Sauru u Kopru 09.06.1935. nazočio je i talijanski kralj


Snimak Luce s tog otkrivanja

Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline grašćina

  • Jr. Member
  • **
  • Datum registracije: Lip 2013
  • Postova: 541
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #262 u: 08.02.2015., 16:56:06 »
Nedavno sam u jednoj klanjskoj škrinji pronašla ove fotografije,odnosno dopisnice, a koje će za koji dan imati punih 100 godina.Iste svjedoče o 1.svj.ratu i Istrijanima koji su bili pripadnici tadašnjih austrougarskih borbenih jedinica, odnosno  K.u.K. carskih pješačkih pukovnija.Iz teksta na poleđini fotografija se razabire da su se ti istarski sinovi, dok su bili na pripremama ili na položaju, javljali svom učitelju Ivanu Medvediću, a koji je bio Klanjac i koji je službovao u selu Zarečje kod Pazina. On je vjerojatno i  bio jedan od rijetkih pismenih ljudi u selu, pa su se ti vojnici preko svog učitelja  javljali  svojim obiteljima...
« Zadnja izmjena: 08.02.2015., 21:20:54 od grašćina »

Offline grašćina

  • Jr. Member
  • **
  • Datum registracije: Lip 2013
  • Postova: 541
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #263 u: 08.02.2015., 16:58:41 »
 Gržetić se 1915. godine javlja i iz Sarajeva
« Zadnja izmjena: 08.02.2015., 17:55:20 od grašćina »

Offline grašćina

  • Jr. Member
  • **
  • Datum registracije: Lip 2013
  • Postova: 541
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #264 u: 08.02.2015., 17:01:00 »
Soldat Gržetić se javlja svojem učitelju i iz  Podgorice, Crna Gora (vjerojatno 1915.), a po ne baš lijepom rukopisu, možda je pisano baš sa nekog položaja...
« Zadnja izmjena: 08.02.2015., 17:53:21 od grašćina »

Offline grašćina

  • Jr. Member
  • **
  • Datum registracije: Lip 2013
  • Postova: 541
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #265 u: 08.02.2015., 17:19:32 »
tri prijatelja 1915. u austroug.uniformi 87.K.u.K. carske pješačke pukovnije...

Offline zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #266 u: 08.02.2015., 17:26:14 »
 :bravo

Bravo za razglednice  :thankyou
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline grašćina

  • Jr. Member
  • **
  • Datum registracije: Lip 2013
  • Postova: 541
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #267 u: 08.02.2015., 17:32:07 »
...evo i 97.reg. K.u.K austrougarske carske vojske, 1915.g.Ivan Staver piše prijateljici učiteljici 28.2.1915. godine pred odlazak na bojno polje.Pisano je iz Šiške kod Ljubljane, meni osobno je jako zanimljiv i dojmljiv tekst na poleđini ove fotografije vojnika pred odlazak na bojno polje....

Offline grašćina

  • Jr. Member
  • **
  • Datum registracije: Lip 2013
  • Postova: 541
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #268 u: 08.02.2015., 17:34:12 »
Hvala Zokxy, a ti imaš više znanja po ovoj temi pa nadopuni ili ispravi :k045

Offline grašćina

  • Jr. Member
  • **
  • Datum registracije: Lip 2013
  • Postova: 541
Odg: Povijesne priče i dogodovštine
« Odgovori #269 u: 08.02.2015., 18:13:34 »
evo jedne slike A.Gržetića i njegovih prijatelja,   1917.godine
« Zadnja izmjena: 08.02.2015., 21:22:57 od grašćina »