Povijesne priče i dogodovštine

[zokxy]

Priča o tragičnim ljubavnicima s Brijuna


Ljubav, ljubomora i zločin - tema su brijunske legende stare oko dvije tisuće godina, koju su stoljeća sačuvala do naših dana. Ova potresna predaja dio je tajanstvene povijesti pulskih otoka (Insulae Pullariae) oko prvog stoljeća naše ere.

Živio jednom, kaže legenda, u svom raskošnom dvorcu u zaljevu Valkatena, na Velim Brijunima, bogati Aulus Fesonius, vlasnik tvornice opeka, amfora i uljara. Bio je već u dubokoj starosti - preko 80 godina - kada je odabrao među svojim mnogobrojnim robinjama najljepšu - Lidiju Priscillu - i uzeo je za ženu, ustvari otkupio je od njenih roditelja u zamjenu za njihovu slobodu. Lidija je imala samo dvadeset godina. Za srce željno ljubavi nije mnogo značilo to što je prije bila robinja a sada matrona, štoviše, mnogo je patila zbog toga što mora svoje tijelo poklanjati starcu. Sve joj je mogao dati stari patricij, ali ne i ljubav.
Lidija je sama našla ljubav ... Zvao se Kaius Terentius Bassus, lijepi, hrabri i mladi sin drugog patricija iz Brijuna Lucaniusa Bassusa i Aulusov prijatelj. Kaius koji je uvijek odnosio prve pobjede na utakmicama u pulskoj Areni, uzvratio je Lidiji ljubav, svim svojim bićem.
Ljubavni sastanci bijahu sve češći, strast sve veća, a ljubavnici su postajali sve neoprezniji. Zbog toga, a i zahvaljujući nadgledniku robova i uhodi Rufusu, stari Aulus je otkrio njihovu ljubav i spremio groznu osvetu.
Jednog dana Kaius je opet pobijedio u pulskoj Areni, a u čast Kaiuseve pobjede u amfiteatru Aulus je priredio gozbu. Za vrijeme ručka stari patricij izrazi želju da Kaiusu pokaže golemo blago koje čuva u skrovištu kraj kupatila, u podzemlju dvorca. Kaius, ne sluteći zlo, pođe s Aulusom i Rufom u podzemne prostorije. Aulus otvori otvori teška željezna vrata u jednom udubljenju među podrumskim svodovima i oni uđoše u mračni hodnik tepidarijuma ... Iznenada se ugasi baklja, Aulus i Rufus iziđu brzo iz hodnika, zatvarajući za sobom vrata.
Zatim su vrata sazidali... Kaius nije više izašao. Lidija nije više čula za njega... Ali nesretni mladić nije nikada zaboravljen. Ljubavnici s Brijuna i dalje su živjeli u legendi.
A da li je legenda bila samo plod narodne mašte obogaćena kroz dvadeset stoljeća? Zna se, da se jedna ljudska lubanja nalazila na kuli usred Brijuna do kraja drugog svjetskog rata, a onda je nestala. Tu lubanju otkrili su arheolozi negdje oko 1913. godine kada je vlasnik otoka bio barun Paul Kupewieser. U podzemnom hodniku tepidarijuma jedne rimske vile u uvali Verige pronašli su arheolozi zazidana vrata, a iza njih kostur u čučećem stavu. Na podlaktičnoj kosti nalazio se zlatni lančić s pločicom na kojoj je bilo urezano ime KAIUS TERENTIUS BASSUS ...

kvadriga - (lat) četveropreg pred kolima na 2 kotača
cirk, cirkus - (lat) u robovlasničkoj epohi golemi javni otvoreni ograđeni prostor za igre i natjecanja
amfiteatar - (grč) kod starih Rimljana nenatkrito okruglo ili eliptično gledalište oko arene
tepidarijum - (lat) prostorija za toplu kupelj u starorimskim kupatilima

[z355ko]

 

[zokxy]

Iz sudionice

U utorak dne. 19. lipnja 1876 započe u Bakru razprava proti obtuženikom poznatog dogadjaja, sbivšeg se dne 27. ožujka t. g. na Praputniku.

Sud sastoji od predsjednika, gospodina Blažića, i votanta gg. Bakšaja, Audrašija, Ključeca. Državno odvjetničtvo zastupa gospodin zamjenik državnoga odvjetnika Bledšnajder; pero vodi auskultant Pejčić. Branitelj okrivljenika jest dr. Fran Pilepić.

Obtužnica kr. državnoga odvjetničtva glasi:

Obtužnica
Kr. državno odvjetničtvo u Zagrebu tuži:

 I.

1. Karlu Bujan Antunovu, 50 god. staru, rmkt., djevojku, mater 1 djeteta, nepismenu, neporočnu.

2. Mnru Gecan Antunovu Conjinu, 35 god. staru, rmkt., neudatu, mater 2 djece, nepismenu, neporočnu.

3. Mariju Kariolić, udovu Juretić rodom iz Praputnika, 37 god. staru, rmkt., mater l djeteta, nepismenu, neporočnu.

4. Mimu Marković rodj. Tadejević rmkt., 34 god. staru, udovicu, bez djece, nepismenu, neporočnu.

5. Katu Cibić Karlovu, rmkt., 31 god. staru, udatu, bez djece, nepismeuu, neporočnu.

6. Maru Francišković Perusovu, rmkt., 20 god. staru, nendatu, nepismenu. neporočnu.

7. Jelu Gecan Matijevu, rinkt., preko 50 god. staru, udatu, bez djece, rodom iz Praputnika, nepismenu, neporočnu.

8. Mikelinu Bujan Valentinovu, rmkt., 26 god. staru, rodom iz Praputnika, nepismenu, neporočnu, udatu, bez djece.

9. Terezu Stiglić Matijevu, rmkt., 33 god.staru, udatu, mater 2. djece, nepismenu, neporočnu.

10. Matejku Kariolić Gavanovu, rmkt, 32 god. staru, udatu, mater 1 djeteta, nepismenu, neporočnu.

11. Mariju Agin Lovrovu, rmkt. 20 god. staru, neudatu, pismenu, neporočnu.

12. Mariju Marković Karlovu, rmkt. 77 god. staru, iz Praputnika, nepismenu, neporočnu.

13. Matejku Marković Franovu, 18 god. staru, rmkt., neudatu, bez djece, nepismenu, neporočnu.

14. Mariju Marković Franovu, rmkt. 17 god. staru, neudatu, pismenu, neporočnu.

15. Terezu Franoišković Čurlinovu, 45 god. staru, rmkt., udovu, mater 1 djeteta, nepismenu, neporočnu.

16. Petru Stiglić Lukinu, rmkt, 59 god. staru, udovu, mater 5 djece, rodom iz Praputnika, nepismenu, neporočnu.

17. Katarinu Kariolić Grginu,rmkt., 40 god.staru, udatu, mater 5 djece, nepismenu, neporočnu.

18. Uršu Francišković, rmkt., 56 god. staru, rodom iz Praputnika, udovicu bez djece, nepismenu, neporočnu.

19. Mariju Bujan Ferferovu.

20. Petru Bujan Pavlovu.

21. Juru Agina Lukina 14. god. stara, rmkt., iz Praputnika., nepismena, neporočna i

22. Augusta Kariolića, rmkt., 41 god. stara, oženjena, otca. 4 djece, pismena, kažnjena jednom globom od 50 for., da su svi izim Augustina Kariolíća dne 27. ožujka 1876. u Praputniku sa još mnogo drugih žena vikom, zvonjenjem, psovkami, bacanjem blata i drugih stvari na novoimenovanoga i tamo prispjevšeg župnika Lovru Večerinu, ovomu naniele u istinu nasilje, hoteći ga tim primorati, da opet ode,što su doista i izvele, a Augustina Kuriolića, da je nekoliko dana prije toga Terezu Stiglić, Mariju Agin- i druge na taj čin napućivao.

Tim su poćinile zločinstvo javnog nasilja 12 slučaja označeno u § 98. a Augustin Kariolić sukrivnju istog zločinstva po § 5. k. z., kažnjiva po § 100. k. z.

Glavna, razprava. ima se obdržavati pred kr. sudb. Stolom u Zagrebu.

II.

Na glavnu razpravu imadu se pozvati kao svjedoci: Lovro Večerina, župnik iz Zlobina, Juro Gašparac, učitelj, Jakov Marušić, starešina, Šišul, odbornik, Pavo Kvaternik, bilježnik, Kuzma Stiglić, crkveni otac, i Rade Vlašić, upravitelj župe, svi iz Praputnika.

III.

Na glavnoj razpravi neka se pročitaju zapisnici Tereze Polić Franove i Tereze Gecan Jurine kao dokazalo, a zatim svjedočbe o ponašanju i imetku okrivljenica i okrivljenika.

IV.

Neka ga proti okrivljenikom Mariji Gecan Conjini, Terezi Stiglić Matijevoj, Mariji Francišković. Matejki Marković, Jeli Geom Matijavoj, Mimi Marković, Kati Cibić i Augustinu Karioliću do konačnog riješenja iztražni zatvor odredi.

Obrazloženje:

Iz izkaza Lovre Večerine, Jure Gašparca, Jakova Merušića, Grge Šišula, Pavla Kvaternika, Rade Vlašića i Kuzma Stiglića proizlazi sliedeći učin:

U ponedjeljak dne 27. ožujka 1876. dovezao se je bivši župnik u Zlobinu Lovro Večerina u Praputnik, da primi župu u Praputniku iz ruku upravitelja Rade Vlašića, kojoj je po pokroviteljstvu kr., financ. ravnateljstva u Zagrebu župnikom imenovan.

Došavši do župnog stana, dočeka ga tamo veliki čopor žena, koje ga svakovrstnimi psovkami i pogrdami kao "nećemo ga", "dajte ga van," "Večerina. kurbešina", "van š njim" itd. stanu psovati i ružiti, u crkvene zvonove zvoniti, neki sramotni barjak u zrak dízati, te ga blatom i koječim nabacivati. Pošto se je sve više žena stalo sakupljivati i strašno urlikanje nastalo, uputi se Večerina kroz rulje žena u župni dvor, a za njim podjoše Juro Gašparac i odbornik Jakov Marušić. Nu čopori bjesnećih i urlikajućih žena hrupe u isti župni dvor, stadoše ga napadati, hoteć ga nekom sramotnom štolom zaogrnuti, baciše pred njega od prnja načinjeno diete, uzmakoše mu stolac, te neprestano plešuć i zviždajuć, progonile su ga od sobe do sobe tako, da je napokon bio prisiljen ostaviti župni stan, te u obližuju kuću umirovljenog duh. pomoćnika starca Frane Ljubičiće pobjći.

* kurbešina = ženskar, gunjar, žinjar, jebaro (MD)

Ali do bjesnila razdražene žene podjoše uz divlju viku i kriku za njim tako, da se je morao u kući Frane Ljubičića. zatvoriti. Nu i oko Ljubičićeve kuće stanu žene vikati neprestano, "van š njim", "nećemo ga", "Večerina, kurbešina",  i slično, te stanu navaljivati na vrata i prozore.

Jakov Marušíć i Grga Šišul mirili su žene, ali sve uzalud, napokon bude Lovro Večerina prisiljen pomoćju serežana krasičkih ostaviti kuću Frane Ljubičića, gdje je jednu uru skoro zatvoren probavio, te poći prama Hreljinu, a zatim prema Meji. Ali ni to nebje razdraženim i grozno urlikajućim čoporom ženskim dosta, već ga neprestano uz divlju kriku i psovke, dapače nabacivanjem kamenja pratijahu tja do Meje, gdje te žena zaostanu, a Lovro Večerina ode.

Okrivljenice Karla Bujan, Mara Gecan Conjina, Marija Kariolić, Mima Marković, Kata Cibić Karlova, Marija Francišković Perusova, Jela Gecan Matjeva, Mikelina Bujan Valentinova, Tereza Stiglić Matijeva, Matejka-Kariolić Gavanova, Marija Agin Lovrina, Marija Marković Karlova, Matejka Marković Franova, Marija Marković Franova, Tereza Franeišković, Petra Stiglić Lukina, Kata Kariolić Grgina i Urša Francišković suglasno priznavaju, da su upitnog dana u žnpnom dvoru vikom i krikom napadale župnika Večerinu te ga vičuć sliedile, hoteć tim postići, da ode iz Praputnika, odnosno da ga netrebaju za župnika, jer da je za nje dobar Rade Vlašić, a napose priznaje Matejka Marković Franova i Juro Agin, da su zvonili u zvoniku, kad je Večerina dolazio i u Praputniku bio, a opet napose priznaju Matejka Kariolić Gavauova, Matejka Marković Franova i Petra Stiglić Lukina, da su vičuć progunjale Lovru Večerinu preko Hreljina sve do Meje.

Taje pako: Karla Bujan Antunova, da je bacala blato u Lovru Večerinu; Mara Gecan Antunova Conjina, da je bacila pred Lovru Večerinu od prnja načinjene diete, da je htjela na njega metnuti nekakovu sramotu štolu i neki rubac, i da mu se ie prietila, da će mu strgati kolar s vrate; Mima Marković, da je udarala u župnom stanu linealom po knjigah, takove na zemlju bacila i bučila; Kata Cibić Karlova, da je isto činila kao Mima Marković, Marija Franciškovič Perusova, da je zvonila, dignula i nosila sramotnu zastavu (banderu) i zvala druge žene na odpor; Jela Gecan taji, da je zvala na odpor, kad se je Večerina provezao, prem priznaje, da je kazala, da je bila u Zlobinu i tamo na Večerinu neki list predala, ali da to istina nije; Tereza Stiglič Matijeva, da je u dvoru dočekala Lovru Večerinu na čelu množine žena i rekla mu, da ga netrebaju, da nek ode; Marija Agin Lovrina, da je zvonila; napokon taji Augustin Kariolić, da je on više dana prije tog dogadjaja napućivao Terezu Stiglić, Mariju Agin i druge žene na tako skandalozan doček Lovre Večerine; dočim Marija Bujon Ferferova i Petra Bujan Pavlova nisu preslušana.

Uvaži li se pako, da svjedoci Juro Gašparac i Jakov Madrušić suglasno tvrde, da su upravo vidili, kako je Karla Bujan bacala blato u Lovru Večerinu, a zatim navalila u župni stan; uvaživ izkaze svjedoke Jure Gašparca, Grge Šišula i Jakova Marušića te okrivljenica Karle Bujan, Mare Agin i Tereze Stiglić, koji su vidjeli, kako je Mara Gecan Conjina bacala od prnja diete pred župuika Večerinu te mu htjela neka sramotnu štolu i rubac objesiti, a strgati kolar s vrata; uvaživ izkaz okrivljenice Karle Bujan Antunove, da su Mima Marković i Kata Cibić u župnom stanu linealom po knjigah udarale, takove na zemlju bacile i bučile; uvaživ izkaze Karle Bujon, Marije Agin, Matejke Marković i Tereze Stiglić, da je Marija Francišković zvonila na odpor, da je dignula i nosila sramotnu zastavu (banderu) i zvala druge žene na odpor; uvaživ izkaze Karle Bujan i svjedokinja Tereze Polić i Tereze Gecan Jurine, daje Jela Gecan zvala na odpor, kad se je župaik Večerina provezao, i da je pred njimi kazala, da je neki listna Večerinu, u Zlobin nosila; uvaživ izkaz svjedoka Jure Gašpsrca, da je vidio, kako je Tereza Stiglić Matijeva u dvoru župnom na čelu žena dočekala župnika Večerinu te mu vikala, da ga netrebaju, da neka ode; uvaživ izkaz Matejke Marković, da je Marija Agin Lovrina zvonila na odpor; uvaživ izkaze svjedoka Jure Gašparca i Jakova Marušića, da je Marija Bujan Ferferova bila jedna od najgoropadnijih i vičućih žena; uvaživ izkaz Grge Šišula, da je Petra Bujan Pavlova takodjer jedna od nejgorjih bila te napokon uvaživ izkaze okrivljenica Tereza' Stiglić i Marije Agin, da nje i druge žene Augustin Kariolić više dana prije dogadjaja na taj sramotni odpor napućivao, to stranom na temelju vlastitog priznanja, stranom na temelju izkaza svjedoka i izkaza suokrivljenica predloži zločin jav. nasilja 12. sluč. označene u § 98. k. z., a za Augustina Kariolića sukrivnja istog zločinstva po § 5. k. z. - kažnjiva po § 100 k. z., kojim se svi okrivljenici okrivljuju.

Iztražni zatvor temelji se na propisih § 171., odnosno § 166. 4.k. p.

U Zagrebu 14.travnja 1876.

Kr. državni odvjetnik
Šušković

Primorac, 22. lipnja 1876

[milić]

"Večerina. kurbešina"
Ja sam poznavao jednog Večerinu. Ni bil pop, ma je bil kurbešina.

[grašćina]

Zanimljivo je primijetiti kako u toj Obtužnici  Iz sudionice, stoji da su sve te imenom i prezimenom navedene žene, njih 21, nepismeno i neporočno, osim što su bile  i majke, žene, udane i neudane. Ma saka jin čast na grupnom radu i djelovanju,  imale su muda. A tko su bili  svjedoci kontra tih žena, naravno, muški, i svi redom,  pismeni i glavešine.... ..

[zokxy]

Priča o prvoj sabotaži u Harteri početkom 1943.

[zokxy]

Priča o kraljevičkom Slovencu - roniocu Rudiju Gaberšniku

[sandro]

Zanimljivo je primijetiti kako u toj Obtužnici  Iz sudionice, stoji da su sve te imenom i prezimenom navedene žene, njih 21, nepismeno i neporočno, osim što su bile  i majke, žene, udane i neudane.

Šta to znači neporočno?

[zokxy]

Nisu imale poroka - kocke, pića, droge, nisu se frajale itd itd 

[milić]

Zanimljivo je primijetiti kako u toj Obtužnici  Iz sudionice, stoji da su sve te imenom i prezimenom navedene žene, njih 21, nepismeno i neporočno, osim što su bile  i majke, žene, udane i neudane.

Šta to znači neporočno?

Sandro tu ti je link na Hrvatski jezični portal kade piše puno tega: objašnjenja besed, gramatički oblici itd. pa si ga zalepi na vrh stranice - kot ja. I služi se šnjin!

http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search_by_id&id=eVpjXRI%3D

[sandro]

Milić i Zoki hvala

Nisu imale poroka - kocke, pića, droge, nisu se frajale itd itd 

Kako su onda dvije imale po petoro djece?

[milić]

Seks poradi oplodnje nije grijeh, pardon porok. Sandro, pitaj plovana, se će ti reć.

[zokxy]

    Na Pećinama je nekoć živio vražji dužnik. Čovjek je obećao prodati svoju dušu nakon što mu je vrag pomagao u poslu. Kada je ugovor istekao, eto vraga po svoju plaću. Nesretnik s Pećina se, međutim, predomislio te odlučio prijevarom spasiti svoju dušu. Jednoga je dana iz Istre naručio veliku količinu crne ovčje vune te vragu rekao kako će dobiti dušu tek kada vunu bude isprao u bijelo. Tako se vrag žurno uhvatio pranja vune, a tadašnji stanovnici Pećina pričali su kako bi u mirnim noćima dok su slušali udaranje mora o šljunak, čuli vraga da neumorno pere vunu nadajući se u konačnici njenoj bijeloj boji.

[zokxy]

Čudnovati prizori s Korza (Vijenac 175 - Matica Hrvatska)

Današnje predodžbe o boemima i pariški obrazac

Čudnovati prizori s Korza by Ervin Dubrović

O boemima odavno postoji toliko uopćena predodžba da više gotovo nitko ne zna podrijetlo i bit pravih boema. Mnogi su danas skloni nazvati boemom svakoga tko se ponaša pomalo neformalno i čija vanjština samo donekle odudara od činovničke uštogljenosti. Gotovo se nitko izvan specijalističkih krugova više ne sjeća nekad omiljenog pisca Henrija Murgera, koji im je osigurao slavu svojim Prizorima iz boemskog života (Scenes de la vie de boheme). I Puccini je svoje Boeme skladao na osnovi libreta sastavljena prema motivima iz Murgerovih Prizora — time je boemima još učvrstio i za više desetljeća produljio slavu.

Boemi se pojavljuju u Parizu tridesetih godina devetnaestoga stoljeća.

S tim se slažu gotovo svi koji se zanimaju za boeme. Osim onih koji tvrde da je boema bilo uvijek i svagdje i da će ih uvijek biti. Pojavljuju se s romantizmom, okupljaju se u boemske kružoke i sastaju u slikarskim i kiparskim atelijerima, kavanama i krčmama. Pomalo neobično izgledaju (na primjer — nose dugu kosu kad je u modi kratka), urednost im nije vrlina, a nije ni trezvenost (iako su neki pili jedino vodu — poput onih iz čuvene grupe nazvane Vodopije — ali to baš nije bio njihov izbor nego posljedica najvećeg siromaštva).

Prvi su boemi uglavnom bili mladi, još nepoznati i nepriznati pisci, uglavnom nepokolebljivi pobornici larpurlartističkih umjetničkih ideala kojih su se držali sve do smrti (obično od sušice!) ili, pak, do prvih društvenih uspjeha. Njih, dakle ne zanimaju ni socijalne pobude ni drugi mogući poticaji izvan same umjetnosti. Boemi gotovo nikad nisu bili buntovnici protiv društvenih nepravdi, niti su pristajali uz radničku klasu. Od nje su se radije htjeli odlijepiti i lišiti se balasta skromna podrijetla. Bili visokoga (bilo je i aristokrata!) ili niskoga roda, najčešće su se bunili protiv lošega ukusa i uskogrudnosti malograđana, za koje je tipično da se brže uspinju na gospodarskoj nego na intelektualnoj ljestvici.

Boemska su osobitost njihovi kružoci — boeme — koji su se u Parizu okupljali tridesetih i četrdesetih godina devetnaestoga stoljeća u skromnim stanovima, u umjetničkim atelijerima, u krčmama Latinske četvrti, na Monmartreu i u drugim siromašnim i sumnjivim gradskim predjelima.

Riječki boemi

Sredinom devetnaestoga stoljeća u Rijeci radi nekoliko tiskara, redovito izlaze novine, uskoro se počinju objavljivati i ilustrirane revije s književnim prilozima, objavljuju se knjige. U to se doba pojavljuju nova zanimanja, nužna da bi se osovio krug intelektualaca kojih prije nije bilo — uz svećenike, učitelje, gimnazijske profesore — pojavljuju se dinamičnija i liberalnija zanimanja, poput tiskara, litografa (obitelj Karletzky, Ercole Rezza), novinskih redaktora, urednika i novinara. S dolaskom željeznice i s početkom gradnje luke Rijeka postaje velik grad, ne toliko brojem stanovništva, koliko živošću prometa i razvojem moderne industrije. Toj izvanjskoj slici grada bitno pridonosi unutrašnja, duhovna i civilizacijska slikovitost i složenost riječkoga građanstva, pristigla iz raznih krajeva i zemalja.

Umjesto širokih velegradskih bulevara, nužan je ambijent građanskoga kulturnog života bio Korzo s luksuznim dućanima i draguljarnicama, Narodnom čitaonicom, Filharmonijsko dramskim društvom, Kazalištem (isprva na mjestu današnjega Palazzo Modello). Prizvuk velikoga grada daje Rijeci luka, jedna od najprometnijih u Europi.

Potkraj devetnaestoga stoljeća povezana je kapitalom, trgovinom i brojnim redovitim linijama s Glasgowom, Londonom, New Yorkom...

Jednim od prvih riječkih boema neki smatraju Frana Kurelca, koji kao profesor hrvatskoga jezika u riječku gimnaziju dolazi već 1849. Doduše, on jest bio kuštrav i često ne baš uredan, živio je osamljen u sirotinjskim sobicama, obilazio gostionice Staroga grada u društvu učenika i nije baš uvijek bio posve trijezan. Ali Kurelac, lički sin, nije primjer građanskog intelektualca, njemu nedostaje društvene ironije i odmaka, on je ponajprije prosvjetitelj i pučki učitelj, borac za nacionalna prava i posve neurbani — epski tip.

Prvi razbarušeni umjetnici pojavljuju se prije na stranicama tekstova riječkih pisaca negoli u stvarnom umjetničkom životu. Enrico Matcovich dolazi u Rijeku početkom sedamdesetih kao profesionalni novinar s književnim ambicijama, a najjače su mu oružje živahni i duhoviti podlisci s temama o svakodnevnom građanskom životu. Tijekom 1873. objavljen mu je i niz sveščića s pričama pod zajedničkim naslovom Racconti biondi (Plavokose priče). Priče se uglavnom odvijaju u Milanu, u uličnoj vrevi velike prijestolnice. U jednoj od njih, Allora e adesso (Nekada i sada), glavni je junak mladi siromašni novinar s umjetničkim ambicijama, kojega život ipak pokvari, kao i njegovu dragu. Potkraj sedamdesetih čuveni riječki tiskar, kulturni poslenik i gradski uglednik Emidio Mohovich u svojoj komediji Trenta e trentuno (Trideset i trideset i jedan, 1879) među glavne likove, kao pokretača zapleta, uvodi mladoga, simpatičnog kipara, miljenika žena i pustolova, koji u grad dolazi u bijegu pred zakonom, ali ne zbog nekoga osobito teškoga grijeha.

Tek se osamdesetih godina pojavljuju prvi pravi riječki boemi, poput slikara i pjesnika Marija Schittara (koji piše pod pseudonimom Zuane de la Marsecia — naziva se tako po predjelu Staroga grada u kojem je odrastao). Zuane je odbacio činovničku karijeru koja mu se nudila, polazio je likovnu akademiju u Veneciji, a nakon povratka u Rijeku teško se uklapao u građanske krugove. Rado se družio s putujućim glumcima koji bi dolazili u grad pa je i sam pomalo glumio u brojnim predstavama. No najviše je vremena provodio sa susjedima iz svoje Marsecie i obližnjih četvrti Staroga grada, poput Stera, Barbacana i Gomile. Najradije se kretao i najbolje snalazio u pučkom miljeu i u gostionicama poput one Kod arlekina (Al Arlechin). Zuanetova svijest o krčiteljskoj ulozi njegove poezije na riječkom talijanskom narječju odaje tipičnu boemsku samosvijest. Pjevao je i ljubavne pjesme (prevedeni na riječku čakavštinu neki od njegovih stihova zvuče ovako: ... »pridi, bjonda Nina / onu nevernicu san pozabil ča ni marila za moju ljubav / pridi bionda Nina/ tanac je počel), napisao je i povijesnu tragediju i pučki komad s fantastičnim, bajkovitim bićima (furijama, morama). Na donekle je netipičan način u književnost svoga doba uvukao dijalektalni govor (vernacolo fiumano), život i folklorna obilježja riječkoga puka.

U pučkoj je komediji prikazao i sebe i svoje prijatelje (Marian pittor, u Slavi Svetega Mićela, 1888) u skromnim gostionicama, kako piju crno vino, igraju karte i izvode razne šale. Tipična je i Zuanetova nesretna sudbina — život u posvemašnjoj oskudici i nesporazumima s malograđanskim svijetom. Snašao ga je tipičan, tragičan kraj; umro je mlad, od moždanog udara.

Čudna je sudbina i Pietra Pilepicha, učitelja po zanatu, književnog kritičara, hispanista i prevoditelja (sa španjolskog na talijanski), knjižničara u Gradskoj knjižnici. U mladosti je objavio zbirku pjesama Alma Verita, 1904, u kojoj je izrazito psovački i rušilački raspoložen. U pjesmi Uskrs uzvikuje — Prokleti Uskrs... u Kraju svijeta kaže: »Doći će doći (nitko ne zna kada) zvijezda i zgnječit ovaj naš svijet cio«. Živio je povučeno, sređivao i slagao knjige u knjižnici, gledao svoja posla, a u zrelim je godinama pisao mnogo uglađenije stihove, ozbiljne oglede i dopisivao se s nekim od najvećih umova svoga doba (poput Unamuna i drugih).

Rijeka puna čudaka

Od boema i boemštine izrazito se razlikuju posve drukčiji stanovnici ulice i polaznici krčmi, koji s njima nemaju ništa zajedničko, pogotovo ne s uzvišenosti boemskih ideja. U Rijeci je uvijek bilo mnogo čudaka, koji su kružili ulicama i bili već svima poznati. (Da spomenem samo Gigija Valzera, Ludu Mariju i Santa Scrobognu, a na sušačkoj strani drukčijega ali još čuvenijega Franeta Pitura!)

I riječki je slikar Giulio Lehmann, spadao u takve čudake, mnogo više nego u boeme. Od kraja devetnaestoga do dvadesetih godina dvadesetog stoljeća on je kružio ulicama u strahovito otrcanu kaputu i šeširu, a svoje je male, uglavnom rutinske i neambiciozne sličice, davao u bescijenje. I ta neambicioznost potvrđuje da nije imao nimalo boemske samosvijesti i ponosa. Hodao je pogrbljeno i plaho, za njim su godinama trčala djeca, gađala ga čime su stigla i izrugivala mu se. Bio je pravi siromašak, bez prijatelja, tek s ponekim milosrdnim zaštitnikom, koji bi ga katkad počastio tanjurom juhe. Doista je bio čudak pa se o njemu malo zna, a i to uglavnom same proturječne i nepouzdane činjenice, poput onih koje kažu da nije imao stana, da je živio s brojnim psima i mačkama, kao i da je bio iz bogate obitelji koja ga se sramila...

Originali, poput Lehmanna, nemaju stajališta, oni su zapravo najčešće autisti, koji ni sa kim ne komuniciraju, nego su jednostavno — takvi! Oni se katkad u krčmi i mogu sresti s boemima, ali ne pripadaju za isti stol. Boemi su svjesni svoje društvene uloge, oni su obično ponosni i puni velikih ideja. Druga je stvar što najčešće nisu baš siti ni osobito uredni, niti se uvijek ponašaju kao pristojni građani.

Tko su i kakvi sušački boemi?

Prvi su sušački boemi u odnosu na riječke ponešto zakasnili. Zametak im je tajni učenički kružok, zapravo konspirativna i borbena grupa Cefas. Upravo je tih godina na prijelazu stoljeća među mladima gotovo pomodan anarhizam, a atentat omiljena riječ s prizvukom uzbuđenja. U takvu je prevratničkom raspoloženju u podrumima sušačke gimnazije nekolicina prijatelja smišljalo svoje revolucionarne planove. U tim je podrumima, vjerojatno upravo 1900. godine, tadašnji četrnaestogodišnjak Janko Polić (koji se tek poslije prozvao Kamovom), objašnjavao svom najboljem prijatelju Miji — Mišku Radoševiću »potrebu nove, revolucionarne političke akcije«, a budući da je znao da se i on »bavi literaturom i znanošću« htio ga je privući u svoj »kvaternijanski-anarhistički« klub Cefas, koji bi trebao podići bunu, revoluciju, dignuti dinamitom i bombom čitavu Hrvatsku u jedan revolucionarni, krvavi kaos«. Tako je Janko govorio Mišku.

Osim u Sušačkoj gimnaziji osnovan je Cefas i u krugu učenika Pomorske škole u Bakru. Jednoga kišnog dana u riječkom Giardinu Pubblicu (u parku na Mlaki) Josip Baričević podnosio je tajni izvještaj o bakarskom odvjetku svojim nekadašnjim kolegama iz gimnazijskih klupa. Baričević je bio novopečeni bakarski učenik, no, očigledno, i nadalje u čvrstoj vezi s književnosti sklonim gimnazijalcima.

Najveći im je uzor bio Kvaternik i njegova pobuna, a najveći neprijatelj ban Khuen Héderváry. Klub se vrlo brzo rasplinuo, a Janko je već 1901. isključen iz Gimnazije i nastavio školovanje u Senju. I tamo je pomišljao da se pridruži »tajnome društvu« gimnazijskog konvikta, ali nije bio dovoljno brz — uskoro je bio isključen i iz senjske gimnazije. Baričević je, pak, sljedeće godine napustio bakarsku Nautiku. Samo je Radošević uredno položio ispit zrelosti i nastavio školovanje na studiju prava.

Polići

Najzanimljivija se skupina mladih pisaca i intelektualaca, poniklih u Sušačkoj gimnaziji, početkom dvadesetoga stoljeća okupljala oko obitelji Polić, koja se nakon poslovnoga sloma 1902. seli u Zagreb. Oko 1905. to je druženje najintenzivnije, a grupica osebujnih likova počinje se ubrzo osipati. Opisat ću ukratko jednog po jednog od njih, ali ne po redu kojim su došli na svijet, nego po onome kojim su otišli!

Prvi — Milutin. Uz trojicu je prijatelja tu i Jankov brat Milutin, daroviti senzibilni kompozitor, no on je u društvu šutio jer je bio teško bolestan. Ljubo Wiesner, zagrebački pjesnik i pisac, obiteljski prijatelj iz tih dana, rekao je za njega da je izgledao »kao neki sablasni Krist, sa dugom vranom kosom na ramenu, s ogromnim crnim očima koje se nikad ne zaboravljaju«.

Unatoč mladosti, osim osebujna lika i jezovite bolesti, imao je izgrađene umjetničke nazore, kojima se protivio tada omiljelom glazbenom folklorizmu i nacionalnom usmjerenju u umjetnosti, suprotstavljao se autoritetima poput Zajca i Kuhača i volio tada posve zaboravljenoga Lisinskog.

Ta se umjetnička i boemska druženja odvijaju nekoliko ključnih godina i u Zagrebu i na Sušaku i u Rijeci i u Veneciji, kamo Milutin odlazi na konzervatorij, a s njim tamo boravi i Janko, kao i u Puntu na Krku, kamo obitelj odlazi ljetovati jer tamo radi jedan od brojne braće.

U Veneciji Polići upoznaju slikara Josipa Morettija, rodom Bakranina. I on je poslije postao čest gost njihova zagrebačkog doma. Nije bio ni velik ni buntovan slikar, ali je na neki način bio zanimljiv kad su ga i Janko Polić i Josip Baričević ocrtali u svojim djelima, a najmlađi brat Nikola Polić ispisao je o njemu brojne esejističke retke i iznio svoja sjećanja.

Jedna je od glavnih njegovih osobina da voli boeme i rado govori o njima. Zamišlja ih ovako: »Artist, šešir 'Borsalino'« i širokih oboda, nekonvencionalno odijelo, preziranje žena i lijepo, slikovito i duhovito brbljanje.« On je »teško ogorčen«, što je publika sposobna da shvaća samo »komercijalnu picturu«, a ne može da dokuči »čiste i uzvišene« artističke duše. No unatoč svoj uzvišenosti ideja Moretti, kojemu su glavni pojmovi impresionizam i simbolizam, za kruh je slikao i reklame i cimere i portrete gospođa i komercijalne slike s brodicama na pučini i primorske ugođaje.

Baričević je volio ocrtavati čudake i osobenjake. Janko je pak Morettija opisao kao pristojna mladića kojemu je sklon (stvorio je po njemu lik Rubellija u Isušenoj kaljuži), no učinio mu je još goru uslugu, prikazujući ga (doduše pod krinkom Rubellija) kao slikara koji ne razumije bit suvremene umjetnosti: »On se diči nedostižnosti staroga slikarstva i očito ne razumije destrukciju i ekspresivnost najmodernijega slikarstva svoga vremena.«

Moretti (ako ga se protumači prema liku Rubellija) zalaže se za ljepotu, a Kamov se (zapravo njegov lik Toplak, također u Kaljuži) izrazito zalaže za naturalističku grubost i za halucinaciju, delirij...

O Janku Poliću Kamovu ispisano je mnoštvo stranica. Smatrali su ga pravim boemom i njegovi prijatelji i najmlađi brat, esejist, feljtonist i pjesnik Nikola Polić, koji je za njega rekao da je bio »boem čiste vode«. Tako ga je vidio i prvi istraživač njegova djela Vladimir Čerina, koji je smatrao da njegove patnje nadmašuju sve muke opjevanih pariških boema.

Janko je od najranijih dječačkih dana izazivao ekscese i bio nepomirljiv. Namjerno je mutio ustajale građanske vode i skandalizirao pristojan svijet. Izbačen je iz dvije gimnazije, pobjegao je od kuće i lunjao s putujućim glumcima. Lunjao je i po zagrebačkim birtijama i po Italiji, činilo se kao da bježi od sebe sama. I smrt ga je zaskočila na putu, u Barceloni, u najvećoj oskudici i neimaštini, u bolnici za siromašne. Janko se grozio ljepote i zalagao za slobodu, a njegovo je glavno umjetničko oružje bilo antiestetizam. On je književnost shvaćao vrlo ozbiljno i posve joj se stavio u službu. U jednom je pismu bratu Vladimiru napisao: »... ja idem za golom istinom, pa sam tu istinu skresao u brk samome sebi...«

Piše mu i da ide na sveučilište i u knjižnice i (kaže, »sve rjeđe«) — u bordel i birtiju. Svoju je bjesomučnu borbu na život i smrt s literaturom jasno i glasno izrekao rečenicom: »Poeziju grabim za vrat.«

Josip Baričević pripada onima koji u životu nemaju sreće. Kamov je iskreno suosjećao s njim i nazvao ga nesretnikom, »koji trpi i koji se je radi prevelikog osjećanja dužnosti i poštenja dao izigrati... nije zavrijedio da mu se itko izruga koji u ovome društvu nalazi rješenje svojih problema. Baričević je darovit i inteligentan; napisao je nekoliko novela, koje su vrlo lijepe, zaobljene i tanašne... Radove je objavio u jedinoj knjizi Novele i portreti, u kojoj je obradio zanimljive, pomalo groteskno ocrtane likove poput Artista (po Morettiju Zajcu) i Originala (možda književna preobrazba riječkog »originala« i slikara Giulia Lehmanna).

Volio je opisivati i nagle preokrete, neobične situacije, mračne i halucinantne smrti.

Ni on nije dovršio školovanje, nego se mučio kako da ne izigra svoje nazore i kako da preživi pisanjem u riječkom »Novom listu«.

Imao je ženu i djecu koju je trebao izdržavati, ali je jednoga dana jednostavo nestao.

Kada se, nakon desetak godina, ponovno pojavio iz bijelog svijeta, njegova se nesreća još samo jednom ukazala — spopao ga je moždani udar i brz kraj svih njegovih muka.

Kraj boema i boemštine

I Miško Radošević osebujan je lik, ali on je rano prestao biti boem i prestao se zanimati za književnost. Nakon završena prava posvetio se građanskoj karijeri. U mladosti je bio Jankov intimus, ispovjednik kojemu Kamov upućuje brojna pisma. Radošević je jedini uredno završio studij, gradi odvjetničku i političarsku karijeru.

Ni Nikola, najmlađi brat iz brojne Polićeve obitelji, nije dovršio nikakve nauke. Polazio je građevinsku školu i naglo prekinuo školovanje. Kao literat formirao se u obiteljskom krugu i u sjeni Matoša i Ujevića. Pisao je pjesme, ali živio je od brojnih feljtona, raznovrsnih novinskih članaka i svega što je njegovo pero moglo ispisati da bi se domoglo dinara. Živio je i pisao isprva u Zagrebu (Zagrebačke šetnje), potom u Sušaku (Sušačke subote), gdje se konačno i skrasio. Najčešće je bio slobodnjak, iako su i njega, da mu pomognu, pokušali pretvoriti u činovnika, doduše u kulturi.

Na najmlađem je Poliću, koji je nekoliko desetljeća nadživio sve ostale iz svoje družine, ostalo da piše Iskopine, da kopa po svojoj memoriji i slaže krhotine o Kamovu, o svojoj obitelji i smrtima u njoj, o svojim prijateljima i sebi samom. Taj je autobiografski zapis i izvještaj svjedoka za Nikicu zapravo spis o njemu najbližim boemima i o njihovoj boemštini.

Moglo bi se tražiti boeme među umjetnicima novijih vremena i naših dana, prisjetiti se još ponekog slikara i pjesnika, no boemi su već odavno iščeznuli, istovremeno kad i klasični malograđani i pravi građani. Današnje pojave izgledaju bitno drukčije i treba ih drukčije imenovati.

[zokxy]

U mensi negdašnje biskupske crkve u Osoru čuva se još cjelovito tijelo sv. Gavdenta, biskupa osorskoga, koji je preminuo u sredini XI. vijeka.
Sv. je Gavdent bio rodom iz Trzića, malenog seoca na otoku Lošinju nasuprot Osoru. Radi svojega svetog i revnog življenja bio je progonjen od nekih oholih osorskih plemića, te se morao povući iz građa i zakloniti u jednu spilju, koja još i danas opstoji na vrhu Osoršćice (visoko samotno brdo sa zapadne strane Osora). Ovdje je boravio kao pustinjak više godina čineći pokoru, te isprosio kod Boga milost, da na otocima Cresu, Lošinju i Unijama nema nikakve otrovne zmije ni druge otrovne zvijeri. Nađe se doduše zmija i gadova, i dosta velikih, ali nisu pogibeljni niti najmanje otrovni. Donesena bi za pokušaj zmija ljutica, ali čim se spustila ovdje na zemlju, odmah je crknula, a tako isto i lisica.
Sv. Gavdent nakon mnogogodišnjeg boravka u spilji bi nekim čudom, kako se pripovijeda, prenesen u Rim, a odavde se preselio u Jakin. gdje je u samostanu franjevaca u duhu svetosti i umro.
Prošao je preko jedan vijek, otkad se sv. Gavdent morao pred osorskom bahatošću sakriti u spilju, a da o njemu već nitko ništa nije znao, ali providnost Božja htjede, te se njegovi mrtvi ostaci na čudnovat način vratiše u svoj zavičaj. Jednoga jutra rano prije zore zazvoniše sama od sebe sva zvona po svim osorskim crkvama. Stanovnici prestrašeni pitahu se u čudu, što je to, kad najednom opaziše ispod gradskih zidina kraj obale u moru veliku škrinju, gdje je tihi morski valovi ljuljaju amo tamo; pomisliše odmah, da tu mora nešto biti, i ne prevariše se. Kad izvukoše na suho škrinju, koja je bila od jakoga tvrdog drveta (ova se škrinja još i danas čuva u crkvici sv. Gavdenta), a u njoj nađoše drugu gvozdenu škrinju. A kad otvoriše i ovu, imadu šta vidjeti: u njoj čitavo tijelo čovjeka, koje ne odaje nimalo trulosti, a pokraj tijela listić papira sa napisom: „Gavdent, biskup osorski.” Svakome srce zakuca od radosti, te s velikom svečanošću unesoše tijelo sveca u glavnu crkvu, gdje se još i danas čuva te se može vidjeti kroz staklo u stolu velikog žrtvenika. Na onom mjestu, gdje je doplovila škrinja, sagradiše malenu crkvu na čast sv. Gavdenta. kojeg odabraše zaštitnikom grada i cijeloga otoka.
Glas o pomoći sveca protiv ujeda otrovnih zmija pronio se na daleko, te ga iz obližnjih otoka i Hrvatskog primorja stanovnici sazivlju u pomoć. Pravo je pak čudo: tko ima komadić kamena od spilje sv. Gavdenta pri sebi, on je siguran, da ga nikakva otrovna zmija ne će ujesti. Pripovijeda se još, da i ista zemlja, uzeta gdje mu drago na otoku Cresu ili Lošinju, štiti od zmijskoga ujeda.