Povijesne priče i dogodovštine

[ilirija]

CRNA ŽENA U VEPRINCU
crtice iz 16og vijeka
Rudolf Strohal
dio XI.

I tako dođoše u Veprinac, gdje Marka nije bilo po prilici deset godina. Veprinčani promatraše kočiju, u kojoj se vozijahu naši putnici, ali nitko se ne dosjeti Marka. Marko dade kočiju predvesti pred kuću, u kojoj se je rodio, bilo je predvečerje, brača njegova i njihove žene izađoše pred kuću. Isprva ne prepoznaše Marka, jer više promatrahu crnu ženu nego li Marka. Istom kad ih nagovori Marko, udariše svi kao u jedan glas:
-   Marko, Marko, naš Marko, odakle odakle ti najednom? Mislili smo da si ti već davno u svijetu negdje umro!
-   Evo me ipak živa i evo moje porodice. Ova crnica, koju svi ko neko čudo promatrate, jest moja zakonita žena, a ovo dvoje djece moja su zakonita djeca.. dolazimo iz Afrike, gdje imade mnogo takvih ljudi, kakva je moja žena! Odgovori Marko i izljubi svu braću, njihove žene i djecu.
U to pristupi k braći Zulejma i reče hrvatskim jezikom:
-   Dajte da vas i ja izljubim i zagrlim, kad vas tako voli moj Marko!
Braća, koja su se nekako bojala i u prvi mah crne žene, osjetiše na njenim usnama i po kucanju vruću ljubav, što osjeća ova žena za Marka i njegovu braću. Brzo osjetiše, da nema razlike između njih i te žene tim manje, što je ona posve okretno govorila hrvatskim veprinačkim dijalektom kao i ona. Kad ju izbliže pogledaše, uvjeriše se, ma da je crnica, da je prava ljepotica, zdrava, jaka, puna tijela i vrlo umiljata govora.
Marko upita za roditelje i rastuži se teško, kad je čuo, da su obadva umrla. Još prije nego što Marko uđe sa svojom porodicom u roditeljsku kuću, reče braći:
-   Braćo, vi ćete mene i moju porodicu primiti privremeno u kuću. Odmah sjutra kupit ću zgodno gradilište i odmah započeti graditi kuću za sebe, jer znadem, da vi ne imadete za mene prostora!
-   Priprosti Veprinčani pogostiše brata i njegovu porodicu, kako najbolje znadoše i mogoše. U bratskom razgovoru zadržaše se do kasne noći. Čim su dulje općili sa Zulejmom i njenom djecom, oduševljavahu se više za njom.
-   Drugi dan kupi Marko zgodno gradilište na najljepšem mjestu sa krasnim vidikom na more, otoke Krk i Cres i na hrvatske gore. Gradnjom se započe odmah. Marko je sam određivao, kako i što valja graditi. Još istog tjedna kupi lijepi veliki vinograd, dvije lijepe oranicei veliki laz na jednom obronku gore Učke. I ovako je Marko postao posjednik u Veprincu u roku od osam dana
(nastavit će se)

[ilirija]

CRNA ŽENA U VEPRINCU
crtice iz 16og vijeka
Rudolf Strohal
dio XII.

Brzo se pročulo Veprincem, da se je vratio Dminakov Marko i doveo sa sobom crnu ženu. Marko svoje žene nije skrivao pred ljudima, što  više on ju j poveo prve nedjelje k podnevnoj misi u crkvu svete Ane, kad je znao, da imade najviše naroda u crkvi i oko crkve. Narod ju je čudeći se promatrao, ali kad se pozdravio Marko sa znancima i nju predstavio, svi su bili ugodno iznenađeni njenom prirodnom ljepotom i umiljatim govorom. Poslije svete mise odveo je Marko svoju ženu i djecu popu Medičiću, koji je međutim dok je Marko u Egiptu boravio, postao veprinačkim plovanom ili župnikom. Pop Medičić vrlo se je obradovao Marku i njegovoj porodici, osobito ga je veselilo, kad je vidio da je Marko u dalekom Egiptu uzgojio svoju porodicu u  hrvatskom jeziku i duhu i u jakoj kršćanskoj vjeri.

Odmah prvih dana upoznao je tako cijeli Veprinac lijepu i ugodnu crnicu, ali i ona se je brzo upoznala sa Veprinčanima. Pripovijedala im o svojoj strašnoj domovini, o svom dobrom gospodaru Marku, koji ju je spasio i doveo u ovaj blaženi kraj, gdje ljudi Boga poznaju i štuju, gdje vlada zakon i red i prava ljudska sloboda. Kad bi govorila o tom, proplakala bi od milja i zadovoljstva, a njene suze zahvalnice popratili sa suzama razdragani slušatelji.
Budući da je nosila gospodsko odijelo, govorili su joj Veprinčani gospođa. No ona to nije rado slušala, već bi im rekla:
-   Draga braćo i sestre, ne govorite meni gospođa, već mi kažite svi „naša Zulejma“ ili ako vam je neobično, kažite mi „naša Katica“. Ja hoću da ne bude razlike među nama, jer i pred dragim Bogom smo svi jednaki. Ne dijeli on ljude među gospodu i kmetove (seljake) ni među bogate i siromahe.

(nastavit će se)

[ilirija]

CRNA ŽENA U VEPRINCU
crtice iz 16og vijeka
Rudolf Strohal
dio XIII.

Gradnja kuće Markove brzo je napredovala. Bila je to lijepa jednokatna kuća. U dva mjeseca bila je potpuno gotova. U prvom katu i imao je stan za sebe i porodicu, u koji je smjestio sasma novo pokućstvo, koje mu je izradio jedan stolar u Lovranu, budući da niije bilo onda vješta stolara u Veprincu. U prizemlju je uredio krasan dućan. To je bio prvi dućan u Veprincu.
Uz kuću je uredio lijepi vrt, a nedaleko podigao staju. Po običaju veprinačkom nabavio si najprije ovaca, zatim je kupio u Hrvatskoj dvije lijepe krave i jednog konja. Doskora je kupio i jedan trabakul, lađu na dva jedra, koja je obično pristajala u Opatiji. Sve je on to trebao u svom velikom gospodarstvu. Bio je najbogatiji čovjek u cijelom onom kraju. Zulejma se je najviše bavila vrtom i njegovanjem peradi. Ni časka nije stajala, već je od jutra do večeri marljivo radila. Ljudi su se u Veprincu čudili njezinoj marljivosti i razumnosti, pa bi znali među sobom reći:
-   Mudar je taj Marko. Stekao je veliki imetak, ali najviše je stekao u svojoj ženi. Ona ima gotovo sve kreposti. Tko jednom s njome govori, mora je ljubiti i štovati. Crna je žena. Ali u dobroti i ljepoti nema joj premice!
Bila je i darežljiva. U tom pitanju nije se držala svetoga pisma: „Neka ne znade ljevica, što daje desnica!“ Ona se je uvijek porazgovarala sa svojim Markom, jer je držala, da je sve privredio Marko, pa da mora znati za svaki izdatak i da ona ne smije imati nikakvih tajna, za koje ne bi znao Marko.
Svoje kršćanske dužnosti vršila je savjesno. Svaki dan dan bi polazila u službu božju, a dvaput u godini obavila bi svetu ispovijed i pričest i upisala se u sve bratovštine. Kad bi ljeti Istrani učinili veliki ophod (procesiju) na Trsat, da im Bog dade kišu, bila je i ona u ophodu.
Dragi čitatelji, na ovom mjestu svršavam ovu moju crticu, jer sam doveo moga junaka ne samo natrag u domovinu nego i u sretnu luku života. Znadem, da će te zanimati, što se je kasnije dogodilo s njime i sa njegovom porodicom.
Doživjeli su on i žena visoku starost, a poslije smrti ostavili su veliku baštinu svojoj djeci. Još dugo iza njihove smrti pripovijedalo se je mnogo o dobroj i vjernoj crnoj ženi, te su je i domaći svećenici u svojim propovjedima isticali kao uzor svim kasnijim ženama. Na veprinačkom groblju nad njihovim grobovima bio je veliki i skupocijeni mramorni spomenik isklesan glagolskim slovima. Prije kakvih sto godina nestalo je toga spomenika sa veprinačkoga groblja, a da ga nije nijedan od naših ljudi zabilježio. Njegove dvije kćeri bile su prave ljepotice. Obadvije tamnije boje, prave kreolke, a baštinile su od majke gustu kovrčavu kosu. U kasnijim naraštalima izgubio se svaki trag, da potječu od crne žene. Starija kćerka udala se zažakna Antuna Antončića, kojije bio dugo vremena kasnije u Veprincu svećenik i javni notar, pa se je od njega sačuvalo nekoliko vlastoručnih isprava, od kojih sam ja neke štampom izdao, a mlađa se je udala za žakna Antona Grizilića, koji je bio  također kasnije mnogo godina svećenik u Veprincu, a poslije Ivana Medičića i plovan ili župnik veprinački.

svršilo se je. tnx

[zokxy]

  

[elvis]

Lijepa priča. 

[ilirija]

Meni je prvo palo na pamet prezime DMINAK. Asocijacija na MINACH

[Kont]

Sušački novi list, četvrtak 9. jula 1925.

Kada bi u našoj policiji napravili statistiku o tome, koji kraj Sušaka zadaje najviše brige, tada bi se sigurno od početka do kraja stalno povlačila imena dviju ulica: Lujzinska cesta, Tvornička ulica, Lujzinska cesta, Tvornička ulica. Tako bi to bez sumnje išlo bez prestanka i na osnovi toga moglo bi se zaključiti da je to neki mračni kraj, pun apaša i simpatičnih žigoletkinja.

U malobrojnim gostionicama Tvorničke ulice sastaju sve svi što također često dolaze do policije, a od ženskog svijeta, gotovo sve, čija imena se nalaze upisana u registru i kojima pod oznakom zanimanje stoji: problematična. Rečeno našim svakodnevnim jezikom - lagana žena.

                                                 Žestoka borba za Tonku Lukšić
 
Tek što je Tonka puštena iz zatvora, ona je ravno otišla u Tvorničku ulicu u gostionu "K Neški" i tu sjela za jedan stol. Kako je njena krv suviše nemirna, ona je počela "fiksirati" jednog radnika, što je sjedio za stolom do njenog. Bez svih onih uobičajnih formalnosti i velike kurtoazije, Tonka se preselila za onaj stol gdje je već čekao ponudjen "pjat palente na brodet".
Njen novi kavaljer bio je vrlo široke ruke i poručivao Tonki "pjat za pjatom". Tonka pak sa svoje strane izjadala se novom poznaniku i rekla mu posve otvoreno da nema gdje spavati, obećavši mu pri tom, da ako riješi pitanje stana, da će prema njemu biti vrlo izdašna. Kavaljer je potpuno razumio Tonku i obećao da će se on pobrinuti za krevet. Iza toga, pošto su popili već toliko, da su osjetili "jaku cirkulaciju krvi" njih dvoje namjestili su stolice posvema blizu, tako, da ni vlas ne bi mogla izmedju njih pasti na zemlju.
Noć se spuštala sve više, tako da su iza "fajeramta" oboje izašli na ulicu, u namjeri da odu na - spavanje. Medjutim, čim su se našli na ulici, odjednom...

NASTAVAK OVE UZBUDLJIVE PRIČE SAMO ZA ČLANOVE UDRUGE 051 KOJI SU PLATILI ČLANARINU ZA 2022. GODINU!

[milić]

Ja sam platio! 

[Kont]

E, onda samo Milić ima pravo pročitati priču do kraja

...odjednom su se pred ljubavnim parom stvorila dva vojnika. Počeli su tražiti od Kavaljera da im prepusti Tonku, na koju oni, kao državna vojska imaju veće pravo nego "civili".
Civil pak nikako nije htjeo popustiti, vjerujući da kada je platio Tonki večeru i toliko vino, ima potpuno (i zakonsko) pravo na nju. Počelo je natezanje kome će pripasti Tonka. Od riječi prešlo se na djela, tako da su vojnici odjednom izvadili bajunete, preteći da će probosti i "civila" i Tonku ako se ona odluči da ne podje sa njima.
 
Odjednom, u toj gužvi dotrčao je još jedan civil, koji se predstavio Tonki kao policijski agent, pozivajući je u policiju. Tonka pak, koja osjeća prirodjenu ljubav prema detektivima, pošla je za agentom. Tek što su odmakli kojih desetak koraka, dotrčali su ponovo vojnici i onaj kavaljer što je Tonki platio večeru, tražeći svi u jedan glas da Tonka podje s njima. Izrodila se tolika tuča i gužva da je sva Lujzinska i Tvornička ulica bila na prozorima.

Dva policajca odvela su nešto kasnije cijeli kvintet na policiju, gdje su nakon saslušanja vojnici pušteni, a civili i Tonka zadržani u zatvoru.

                                                             Kriva je moja vruća krv

Jučer prije podne u kancelariji g. dra Rebića izvršeno je saslušanje. Prva ulazi Tonka, zdepasta, zaobljena, kratko podrezane kose i bosih nogu. Ulazi smijući se tek što ne prasne u smijeh. Ostalu toaletu ostavila je u zatvoru i izgleda kao u kućnoj haljini. Dosta je i privlačna ali ne mnogo. Zdravog je izgleda i to joj je najveća kvalifikacija. Ne stidi se nimalo, jer ona je stara poznanica; ta gotovo je svaki drugi dan u zatvoru.

- Pa ti Tonka jučer izidje iz zatvora i već te noćas opet vratili, pita je službujući činovnik.
- E... ni san ja kriva što je u men vruća krv, bogami gospodine. Eno noćas navalili na mene četvero nji, a ja volim samo detektive...
- Zašto samo detektive?
- Oćete da vam rečen zač ovdi kod pulicije...govori Tonka i sve se prikriveno smije gledajući u svoje bose noge. Odmah zatim ona je ispričala cijelu avanturu. Ona je, kaže, htjela poći s onim što joj je platio večeru. Kada se pak pojavio "detektiv" ona se odlučila za njega. Svi su zatim skočili na nju, kao nakostrušeni pijetlovi, i htjeli su ju -  kako ona sama kaže "rabit". Ona to nije htjela. I...bogami vam kažem, srića što su došli pulicaji jer bi našla smrt noćas. A lipše je živit...

Samo, kaže Tonka, nesrećna je što ju je ostavio zaručnik na Rijeci. Sa njim je već dva puta imala dijete, i zbog toga ona mu se osvetila u pola. Pred riječkim Tribunalom Tonka je navalila na dragog i porezala ga brijačom britvom po licu. Zbog toga ona je bila osuđena na tri mjeseca zatvora.Inače, kaže, popravila bi se rado, ali ne će da joj dadu služinsku knjižicu, pa mora "hitit se štrambo".
- Da kradem ne ću i boje mi je ovako hitat se po krevetima, almeno sam jopet žena i svi me šćedu.

Osudjena je na dva dana zatvora, a kada odsjedi ona će se hitit "štrambo", tako je rekla smijući se. Ali, dodala je "neka pišedu u novine od ovi škandal što je učinila zbog vruće krvi". Na kraju ona je rekla da novinare ne voli ni malo, ali da bi ipak malo promislila.

                                                                   Lažni detektiv

Saslušan je zatim Zehntner, što se predstavio Tonki kao detektiv. Rekao je da je to učinio zbog toga, što je i njemu "uzavrela krv". Medjutim, nije učinio u zloj namjeri. Onaj kavaljer što je Tonki platio večeru i što je prošao "suh" radnik Kamber izjavljuje da nit on nije mislio zlo. Samo je malo pio, pa - bože nije čudo - i njemu uzavrela krv. I kako je sigurno i onim vojnicima isto bila krv vruća, oni su svi navalili na siromašnu Tonku koja je zbog svoje i tuđe vruće krvi spuštena u zatvor da se rashladi.
Kamber i Zehntner kažnjeni su zbog izgreda zatvorom, a protiv vojnika podnesena je tužba vojnoj komandi.
Kada je službujući činovnik donosio osude, Tonka je zamolila da se njenog "detektiva" ne kazni mnogo jer misli da se sastane s njim ponovno u nedjelju.   

[zokxy]

Sreća da i ja platih! 

[milić]

Ma koja šarada! 
Vražja Tonka! 

[ilirija]

MORSKI TRAMVAJ: Hvala podzemlju, Grotta je i dalje tu

https://torpedo.media/kolumna/morski-tramvaj-hvala-podzemlju-grotta-je-i-dalje-tu-2
Autor: Velid Đekić

Kada je ugostiteljski objekt s neobičnim nazivom Grotta ušao u moj život, vjerujem da neću nikada odgonetnuti. Bijah dječak kojem je vjerojatno u prolazu pogled pobjegao kroz njegova otvorena vrata – netko je valjda ulazio ili izlazio – i ostao zatečen onim što sam vidio od interijera.

Prizor je bio (ne)velik koliko su to dopuštala odškrinuta vrata, ali mu je upečatljivost bila obrnuto proporcionalna s veličinom odškrinutog ulaznog okvira. Nestvaran mi je u neku ruku i danas, kada sam u daleko nedječjim godinama, a kako li je tek morao izgledati u maloj glavi? Bio sam fasciniran podzemnim, spiljskim interijerom u prizemlju stambene zgrade u samom riječkom središtu, s meni tada pravim, golemim stalaktitima koji su se prijeteći ustremili sa stropa prema posjetiteljskim glavama, jamačno vođeni rukom kakvoga fantazmagoričnog, nemilosrdnog stvorenja s onoga svijeta. Ako sam ikad stupio nogom u taj Had, nastojao sam potisnuti u najdublji kut memorije, jer ona o svemu danas uspješno šuti.

Grotta je (službeno: La Grotta) od toga vremena nizala svoje misli, ugošćivala posjetitelje željne ića i pića, brinući svoju ugostiteljsku brigu, a ja sam nastavio vlastitim putovima. Godine su tekle i, hoćeš-nećeš, donijele promjene. Sada me pogled unutra, nimalo dječački i nimalo slučajan, za razliku od davnašnjega, zna se itekako razveseliti. Sige su i dalje tamo gdje su bile, iznad glave konobara i gosti, scenografski se razmećući prostorom kao da znaju kako su one tu jedine kraljice svega. Što možda i nije daleko od istine, ta sve ono ispod njih samo dolazi i prolazi, a jedno trajno ostaje. Spiljska je, hvala podzemnom nebu, zadnja.
U vrijeme kada je počela Grottina priča, teško se moglo naslutiti da će stalaktita biti u objektu još desetljećima, da će se zakoračiti u novi milenij. Početno poglavlje priče – ako ne računamo ono zabilježeno prije Drugoga svjetskog rata, kada je ta točka na gradskoj mapi, u onodobnoj Calle della Marsecchia, bila istaknuta kao javna kuća, Casa di Meretricio , zbog čega su današnji vlasnici objekta postavili iznad ulaza naziv Bordel la . Grotta , a za što ne bih stavio ruku u vatru da barem dio gostiju neće biti zbunjujući, s upitnikom o vrsti aktualne ponude – ispisao je prve retke prosinca 1969. Moglo bi se to tumačiti kao neka vrsta novogodišnjeg ugostiteljskog iznenađenja sugrađana kojim su uplovili u 1970. godinu.

Bilo je to iznenađenje unatoč činjenici da se planira otvaranje ugostiteljskog objekta u prizemlju vremešne zgrade u Ulici Šime Ljubića 8 (naziv je zamijenio prethodne 1955. godine), u blizini zgrade Socijalnog osiguranja, zapravo već mjesecima znalo, štoviše o njemu se u gradu glasno govorilo. Okidač za to je bilo negodovanje stana zbog odluke gradskog Stambenog poduzeća, što je upravljalo riječkim stambenim i poslovnim kvadratnim metrima, da se prostor od tridesetak kvadrata u prizemlju, koji su oni koristili kao drvarnicu, kolovoza 1969. prenamijeni u ugostiteljski objekt. U Starom je gradu već dovoljno gostionica i bifea, smatrali su, s njima ujedno tijekom dana buke i nereda, u večernjim satima pogotovo, zbog čega bi bilo pametnije na tom mjestu otvoriti prodavaonicu živih namirnica ili nešto slično,

No, adute u rukavu imali su i u Stambenom poduzeću, smatrajući kako drvarnici nije mjesto u prizemlju jer je Poduzeće upravo za stanare zgrade već izgradilo drvarnice u njezinu dvorištu, pa za dupliranje nema potrebe. Uostalom, prostor u prizemlju službeno je vođen kao poslovni, čemu je na svoj način bila dokaz čak i informacija da je u njemu prethodno radila javna kuća. Koja je, treba li reći, u opisu svojih poslova ujedno imala odjeljak o ponudi pića. Uvažavajući takve okolnosti, nadležna komisija Stambenog poduzeća odlučila je prostor dati na korištenje bivšem riječkom košarkašu Giovanniju Cernogorzu Ninu i njegovoj supruzi Lei, koji su tu željeli otvoriti tzv. mocca-bar.
Bit će da se u odluci zrcalilo i nešto od njihovih sportskih zasluga. Nino je bio na glasu kao odličan strijelac gradskog kluba Kvarner, posebno kada je riječ o pogađanju trica (kojih tada u košarkaškim pravilima, nažalost, još nije bilo), zbog čega su ga sportski znalci nazivali manina d'oro (zlatna ruka ) . Ni Leina ruka nije bila ništa manje zlatna, sa svojom ekipom dogurala je do naslova prvakinja Jugoslavije. Oboje su trenirali na igralištu Nafte, prije njega i na Campettu, omanjem terenom do sportske dvorane današnje Osnovne škole Brajda (naziv Campetto u vezi je izvornim nazivom manjega sportskog centra uz Omladinsko igralište, Campa Cellini).
U vrijeme kada je počela Grottina priča, teško se moglo naslutiti da će stalaktita biti u objektu još desetljećima, da će se zakoračiti u novi milenij. Početno poglavlje priče – ako ne računamo ono zabilježeno prije Drugoga svjetskog rata, kada je ta točka na gradskoj mapi, u onodobnoj Calle della Marsecchia, bila istaknuta kao javna kuća, Casa di Meretricio , zbog čega su današnji vlasnici objekta postavili iznad ulaza naziv Bordel la . Grotta , a za što ne bih stavio ruku u vatru da barem dio gostiju neće biti zbunjujući, s upitnikom o vrsti aktualne ponude – ispisao je prve retke prosinca 1969. Moglo bi se to tumačiti kao neka vrsta novogodišnjeg ugostiteljskog iznenađenja sugrađana kojim su uplovili u 1970. godinu.

Bilo je to iznenađenje unatoč činjenici da se planira otvaranje ugostiteljskog objekta u prizemlju vremešne zgrade u Ulici Šime Ljubića 8 (naziv je zamijenio prethodne 1955. godine), u blizini zgrade Socijalnog osiguranja, zapravo već mjesecima znalo, štoviše o njemu se u gradu glasno govorilo. Okidač za to je bilo negodovanje stana zbog odluke gradskog Stambenog poduzeća, što je upravljalo riječkim stambenim i poslovnim kvadratnim metrima, da se prostor od tridesetak kvadrata u prizemlju, koji su oni koristili kao drvarnicu, kolovoza 1969. prenamijeni u ugostiteljski objekt. U Starom je gradu već dovoljno gostionica i bifea, smatrali su, s njima ujedno tijekom dana buke i nereda, u večernjim satima pogotovo, zbog čega bi bilo pametnije na tom mjestu otvoriti prodavaonicu živih namirnica ili nešto slično,

No, adute u rukavu imali su i u Stambenom poduzeću, smatrajući kako drvarnici nije mjesto u prizemlju jer je Poduzeće upravo za stanare zgrade već izgradilo drvarnice u njezinu dvorištu, pa za dupliranje nema potrebe. Uostalom, prostor u prizemlju službeno je vođen kao poslovni, čemu je na svoj način bila dokaz čak i informacija da je u njemu prethodno radila javna kuća. Koja je, treba li reći, u opisu svojih poslova ujedno imala odjeljak o ponudi pića. Uvažavajući takve okolnosti, nadležna komisija Stambenog poduzeća odlučila je prostor dati na korištenje bivšem riječkom košarkašu Giovanniju Cernogorzu Ninu i njegovoj supruzi Lei, koji su tu željeli otvoriti tzv. mocca-bar.
Bit će da se u odluci zrcalilo i nešto od njihovih sportskih zasluga. Nino je bio na glasu kao odličan strijelac gradskog kluba Kvarner, posebno kada je riječ o pogađanju trica (kojih tada u košarkaškim pravilima, nažalost, još nije bilo), zbog čega su ga sportski znalci nazivali manina d'oro (zlatna ruka ) . Ni Leina ruka nije bila ništa manje zlatna, sa svojom ekipom dogurala je do naslova prvakinja Jugoslavije. Oboje su trenirali na igralištu Nafte, prije njega i na Campettu, omanjem terenom do sportske dvorane današnje Osnovne škole Brajda (naziv Campetto u vezi je izvornim nazivom manjega sportskog centra uz Omladinsko igralište, Campa Cellini).

[Rijeka]

MORSKI TRAMVAJ: Hvala podzemlju, Grotta je i dalje tu

https://torpedo.media/kolumna/morski-tramvaj-hvala-podzemlju-grotta-je-i-dalje-tu-2
Autor: Velid Đekić

...
. Oboje su trenirali na igralištu Nafte, prije njega i na Campettu, omanjem terenom do sportske dvorane današnje Osnovne škole Brajda (naziv Campetto u vezi je izvornim nazivom manjega sportskog centra uz Omladinsko igralište, Campa Cellini). ...