Foto reminiscencija

[mušica]

Mušice, htio sam te pitati u subotu jesi li vidio Kontov odgovor na temu Mišjeg ili, kako je tvoja nona rekla, Miševog sela. Ali stalno ti je bila čaša soka u rukama pa sam ostavio za drugi put.
Mislio sam da si ipak pogledao Kontov post.
Sad znamo i o Miševima, ali za kuću-ne znam.
Gledao sam na netu Rast Yu je bio nekako od 1977. pa mi to i nije neka odrednica jer je bio i 88. kako sam vidio. Tako da ne znam kad je kuća dignuta. Jedino da pitamo apotekaricu!?
Ja se o tome raspisao, a ti vjerojatno znaš više. Meni ta slika sliči na puno ranije, ali ako ti kažeš...

Ja... toliko me sok obuzeo da nismo stigli poćakulat 
Uglavnom Kont nam je otkrio porijeklo imena Mišje selo ...a što se slike  tiče, ipak mislim da je malčice mlađa ali nije bitno..saznat ćemo i to

[milić]

Na Trgu 128. došao je lunapark. 
A došla su i sjećanja. Ajme, koje je to veselje znalo kuljati kad bih ga spazio, tamo negdje krajem šezdesetih. Prvog luna parka, sjećam se, čini mi se, negdje 1966. Bio bi postavljen u, sad, onom lijepom parkiću gdje je jedna od vjetrolovki za tunel Brajdica. Bio je vrtuljak, kojega nikad nisam volio, i stolni nogomet. Pa bi poslije škole ubacili kovanicu od 50 dinara i igrali, jer bi nabili krpe u gol, dok nas neki Đoni nebi na vritnjake izbacio od tamo. A bila je i neka fora s onim aluminijskim 5 dinara. Nešto se napravilo pa bi automat to progutao. Bio je i automat za cigarete, one finije tipo Mali Boro, vinston...Pa ona boksačka vreća i...ne znam je li još štogod.
No, to je bio mali lunapark. A veći je znao, u ovo doba, doći na Deltu. A tu mi je pravi izazov bio autodrom. Cijeli tjedan nebih marendao da skupim malo novčića pa ajde subotom u kino i u lunić. Pa vidiš neke cure u autiću i naganjanje otpočinje. Mislio sam, što jače lupiš u auto (nju) to ćeš je prije osvojiti. Sad znam zašto mi ova zamisao nije upalila.
No, ja se raspisao, a slika još nema. Evo i njih.






I svakako idite u lunapark. Provozajte se autićima i uživajte.
Išao bih i ja, ali me strah da me kakva bakica nije upamtila pa da me rasturi ko beba zvečku.

[milić]

Jučer sam malo protegnuo noge po Žurkovu. Moj prijatelj i ja šećući smo evocirali uspomene na neke davne, davne dane. Parkirali na parkingu do kafića Pod pločom, ako se tako još zove, i krenuli.
Prvo što sam zamjetio su nove klupice na šetnici uz more.



Malo se prisjetili Anića. Sjetio sam se da sam zadnje dagnje na buzaru jeo ovdje. A ima tome dosta.

[milić]

Onaj što je svoj posjed ogradio cijevima, debljim od skelarskih, sada je napravio još i zidić i portunić. Da mu kojekakvi likovi ne dolaze na njegov teren činiti nemotarije.



Korak po korak stigli mi do Kostrenke i plaže na kojoj smo se često kupali. Koja super kombinacija . Malo se okupaš pa gore na cugu. A ako ti se ne kupa ti lijepo karte i deri briškulu i trešete do noći.

[milić]

A na ovom mjestu srce mi je uzbuđeno zakucalo.



Naime,tu je bio nekada vrlo cijenjeni i popularni restoran "V. Lenca" u kojem sam 22.12.1988. proslavio Momačku večer. Kakva je to večer bila...Sasvim slučajno tu su se zatekle i bankarice iz ondašnje Jugobanke. I plesalo se do fajrunta, a onda u onaj disko kod Mile u kampu. Ajme što je dobro bilo. Prijatelj i ja smo se dosjetili nekih pikanterija koje i nisu baš za javnost.
Moj prijatelj kaže da je to kupio ex selektor naše nogometne reprezentacije Bilić. Malo sam pokušao vidjeti što se dešava tamo.
Evo i slike . Loše, ali ipak je vidljivo da se ne vide promjene. Stoji već dugo neaktivno.

[milić]

Popeli se mi do ceste i nagledali novogradnji u Ulici bogataša.
Pa se opet spustili prema mojemu omiljenom Žurkovu. A tu opet naviru sjećanja.
Nekadašnja Marina. Koji je to restoran bio, tamo sedamdesetih. Sjećam se da smo moja ekipa i ja još kao srednjoškolci znali dokotrljati se busom ovamo i pojesti lignjice i oblejati se vinom i pivom. To bi radili dva puta godišnje. Skupili bi rođendane u proljetne i jesenske pa bi jednom platili jesenjaci, a drugi put mi proljetari. Ali zamislite vi mulce od šesnaest, sedamnaest godina kako jiju i piju, a i nismo bili baš iz boljestojećih familija. Ali nekad se i to moglo. Iz Marine obično bi završili u bar motela Lucija, a onda ili pješke doma ili bi zvali taksi.

[milić]

Koračić, dva do je Malo brodogradilište gdje smo, prijatelj i ja te još jedan, pomagali u gradnji barke našemu dragom susjedu Anti Markoviću. Ne, nije to bio pokojni premjer pokojne države nego brodograđevni inženjer koji je bio, kako sam čuo, vrhunski stručnjak za brodsku propulziju. Propeleri i to. A i radio je u Benčiću, baš u toj branši. Samo oni su radili male propeleriće, recimo za ribarske brodove i slično.

[milić]

Evo i kuće u kojoj je rođen Erazmo Tićac, ujak prijateljevog i mog dobrog poznanika, nažalost preminulog prije nekoliko godina. Vidi se da je kuća počela propadati. Tko zna što je s njom, tko sad tu stanuje?
Jedino što znam je da je ovdje kafić Val, a koji domaći, pa i ja, zovu Pod smokvun.



Popili smo kavu i vratili se, osvježeni šetnjom i dragim uspomenama, kući.

[milić]

Ali na povratku zamjetio sam ovu betonsku ploču na kojoj sam dvije godine patio jer sam bio s nekim prijteljem koji nije volio gužvu, ciku djece i ostale radosti koje ljeto pruža. Stoga smo se tu zgurili i kupali u ulju i benzinu koje ispuštaju motori baraka.



Evo, još jedan pogled prema dragoj uvali Žurkovo.

[Sabina]

Malo Žurkova...meni omiljena destinacija pogotovo kada je oblačno ili kišno pa nema ljudi. A tu (ta zadnja slika) sam provela dosta svog djetinjstva. Moji starci su imali vjenčane kumove s kojima smo bili dosta bliski i išli smo skoro svake nedjelje kod njih a onda bi se mi klinci u kupaćima spustili tu među te barke (oni su isto imali svoju barku) i skakali bismo s barke. Ne sjećam se masti ni ulja...valjda mi to tada nije bilo važno.
A tu u tu Marinu bi oni vodili svog sina kada bi prošao i s vrlo dobrim  moji mene nisu nagrađivali ni kad sam prosla s odličnim.

[milić]

Dan koji je bilo šteta provesti doma. Vodeći se za tom devizom, kao da je CHF, izađoh van u pratnji Narančaste zvijeri. I hop po hop evo nas i tu, pokraj Trsatske čitaonice. Ali, čitaonica je sad u drugom planu. U prvom je maleni parkić koji je niknuo tu u…Ma vidite  i samo gdje.
Ali druga stvar mi se odmah počela motati po glavici. Davno još, dok sam se družio s jogašima, (Nisu to oni što prakticiraju jogu, iako i takvih u mojoj ekipi ima, nego oni što dolaze na trsatski jog.) čuh da će jog preseliti na ovo mjesto. To da je obećao Linić (tadašnji gradonačelnik, ako ga se još itko sjeća). No očito se tu u međuvremenu nešto promijenilo.
Inače, parkić mi se pijaža. I tako je to bilo zapušteno. Jedino za Majku božju bi malo živnulo kad bi se postavilo par klupa i stolova da hodočasnici (jel se tako zovu oni koji dođu na Trsat jesti i piti taj dan?) imaju gdje jesti.

[milić]

  

Zvonik crkve sv. Jurja. Inače ovo je župna crkva, za one koji to ne znaju, a ne Vela crikva kako neki Trsaćani zovu Crkvu majke božje trsatske.
Ova crkva je posebno označena u mojim sjećanjima, ali neću o tome ovdje. I ja imam svoju teško izrecivu intimu.

[milić]

Vrata Trsatske čitaonice, luči trsatske kulture. Zadnje dobro što sam tu pogledao bilo je Likuf Kastavskog pučkog teatra prije ohoho godina. Inače odem i na predbožićna događanja, ali više kao pratnja mojemu dragom K. nego iz svog gušta. To se svede na par pjesmica osnovnoškolaca koji dovuku sav rod i porod da im plješću. A meni se počne sušiti grlo pa brzo kompića nagovorim da zbrišemo na biru.

[milić]

Tu je živjela grofica Nugent do svoje smrti, a sad tu živi Trsatska gradska glazba. Isto do smrti. Naime, mnogi Trsaćani su je otpisali jer da je to gradska (riječka) glazba, a ne trsatska.

[milić]

Mir junaka i sjeveroistočna kula. U kuli je i danas kafić koji je tu bio otkada ja pamtim ovo mjesto (sredina šezdesetih XX. st.). Ali pamtim i da je tu bio i restoran sedamdesetih, a i prije. Onda popularni ćevapčići i ostalo s roštilja. Tu sam jeo i drugi put u životu tatarski biftek. A i plesao je Milić tuka.