Foto reminiscencija

[Kont]

A i za sohu si u pravu

[milić]

Ovakve lučice se ja sjećam. Godina je oko 1970ta?

[milić]

Nešto sam tražio i otvorilo mi se ovo - Foto reminiscencija. Ćo, pa ni to loše. Žal mi je ča ju trenutno moram zapustit. Dat ću si truda pa vratiti fotke. A to mi je muka jer se ne volim vraćati na mjesto zločina. 

[milić]

Zvao sam ga desetak puta, nije se odazivao. Digao sam ruke od pozivanja. I onda u ponedjeljak u Novom listu vidim ovo:



Inače Damir je bio moj dragi prijatelj i čovjek koga sam nekoliko puta nahvalio na stranicama na kojima sam prelistavao trećemajske Informacije. Jedna tužna priča ili kako pokušati pobjeći od svega i svih, a ne uspjeti u tome.  Malo je "prijatelja" iz Rijeke bilo na sprovodu. A u Rijeci- Vežici je proveo skoro cijeli život.
Damire, Beli moj dragi, počivaj u miru tu kad nisi mogao ovdje. Ostaju mi lijepe uspomene na naša druženja. Adio prijatelju, adio!

E ovu karikaturu ''radnika stvaraoca'' ću staviti u punoj rezoluciji. To je uradak mog dragog kolege, prijatelja, susjeda Damira Skočigorića zvanog Beli. Umjetnička dušica koja je nakon 3.maja otišla u Brodoprojekt pa malo plovio dok nije dobio ablacije retina na očima. Potom rat, šokovi, bez posla pa poslovi kod privatnika. Rekao on:
- Hebite se, odoh ja na Krk, u Brzac, loviti ribu.
Pozdrav Damiriću, ma gdje bio!

[milić]

Uf, sad sam se opet prisjetio Damira Skočigorića. Ma, idemo dalje!

Danas san šal na miru poslikat Gradinu i jaslice va njoj. Mislil san da oko ure neće bit čuda ljudi. I bil san u pravu. Ma ni to bitno za današnju reminiscenciju (ćo, skoro sam pozabil kako se to piše) nego to da je va onoj mićoj kućice pul Jelušića opet prodelala neka oštarijica, marendaonica, ča li. Prvi put san danas to zapazil. A ja! I oštarijica se zove Uz put. Ča bi reć da je smještena uz Partizanski put (bez obzira ča je ovo ime cestice pa se i piše velikim početnim slovom i da nije tako Partizanski bin vavek napisal z velen P.) ali i da moreš neč pojist onako uz put, pardon - usput.
Tu je do pred 2-3 leta bil kafić kega su držali neki Ižan i žena mu. Pravi ugostitelji. Bivaju na Volosken, ako se dobro spamećujen. A takov šnjof za delo su imeli... Kad bi društvace popilo dve ture već je on malićo pršuta narezal ili komadići sira ponudil - gratis. Ona bi vavek pekla domaće štrudele pa je to bil gušt pojist npr. z biru Mislin da se on zval Vjeko, a ona - aj bo. Očito su bili prekratko uvde da jin ni imena nisan zapemetil. A ja stvarno još vavek pamtin imena kot slon.
No evo i slikice današnje oštarijice Uz put. Će da vidimo koliko će da traje pak ovista!?

[Daluka]

Eto,sasvim slučajno sam se morao uhvatiti ove teme na dan Svih svetih:
Odakle su ove nadgrobne ploče razbacane po Marijinom perivoju?
Nakon donošenja zakona o zabrani ukopa u crkvama i oko njih,trsatski franjevci su 1787/1788. osnovali malo groblje unutar svog samostana kako navodi Rački, tik uz njihovu "promptuarium pio lignis"iliti drvarnicu, ali nema podataka gdje se ta drvarnica nalazila.Prvi pokojnik pokopan na tom "cimiteru" je bio Andrija Rahelić 1788.Groblje je ukinuto 1816.
U potrazi za zemljištem za novo javno groblje,franjevci  predlažu mjesto zvano "Sad"(sučelice današnje pučke škole), a trsatski župnik predlaže "Dolac", pa je osnovano je povjerenstvo koje je između lokacija "Sad" i "Dolac" unutar fratarskog zemljišta izabralo predio "Sad",koje je prema međuopćinskom dogovoru trebalo služiti građanima Drage,Kostrene,Bakra i Grobnika.Uz zajedničko financiranje izgradnje,zajednički su trebali biti financirani i troškovi održavanja i ukopa.Andrija Rački u svojoj knjizi "Prilozi k povijesti grada Sušaka" navodi da su te općine 1834.godine otkupile zemljište od Antona Šekulje zvanog Mišić.Ubrzo se i ovo groblje pokazalo premalo,pa se 1831.trsatske fratre obavezuje da prošire groblje i izgrade mrtvačnicu.Prema navodima franjevca P.Cveka,groblje je za tri godine završio gvardijan o.Bernard Zalampić,blagoslovivši ga 1833.Prvi je tu pokopan kostrenski župnik Matija Tuos 18.12.1833. Mrtvačnica je sudeći prema uklesanom natpisu dovršena 1840.,te je služila svrsi do 1920.kada ju je gvardijan o.Rafael Rodić kao nepotrebnu dao srušiti.Godine 1890. se zatvara groblje na "Sadu",a 03.06.1901.se službeno otvara novo općinsko groblje na Trsatu na današnjoj lokaciji.Na mjestu napuštenog groblja,od 1928.zemljište je uređeno za samostanske potrebe.
Kako su godine na nadgrobnim spomenicima pokojnih Karoline Unuk 1885,Huga Witticha 1892 i Aurore Bay 1886.,pretpostavka je da su prenešeni sa starog groblja "Sad".Ostaje nedoumica gdje se nalazilo to groblje? Opet,pretpostavljam po osnovi prethodnih opisa Andrije Račkog i Daine Glavočić,te starih karata da je bilo ovdje:

Kad se već bavim Trsatom

[milić]

Danas san malićo šal noge protegnut. I spazin ovistu kuću kraj škole Vežica. Već dugo se prodava ...

[milić]

Kraj Kurbine kuće, kako smo mi djeca nazivali jednu zgradu na Vežici - prazno igralište. Ljuljačke ne škripe, ne čuje se cika djece... Malo iznad igrališta je jedan betonski plato na kojem je davno napravljen betonski stol za stolni tenis. Ne pamtim kad sam nekoga vidio da igra. 

[milić]

Sjetim se uvijek kad prođem ovuda.

RIJEKA - U stravičnoj nesreći na gradilištu riječkog World Trade Centra na Pećinama jučer, 45 minuta iza ponoći, poginule su četiri osobe. Poginuli su Zvonimir Marceković (21) iz Slavonskog Broda, Nataša Rožić (24) iz Rijeke, Kruno Andrijić (22) iz Trogira i Irena Špikić (24) iz Rijeke. Njih četvero bili su u "opel asconi" SB 644-BK, kojom je Radničkom ulicom u smjeru križanja s Ulicom Janka Polića Kamova upravljao Zvonimir Marceković.

www.vecernji.hr od 14. siječnja 2002. u 00:00

[milić]

Moja plaža iz djetinjstva postaje moja i u starosti. Doduše sad se, o ekološke sramote, držim betoniranog dijela jer teško hodam po oblucuma. Lani sam se trudio pa su mi tabani bili kao da sam iz plemena Plavi Tabani.

[milić]

Pržionica ribe u mojem susjedstnu Fish ili Niš zatvorila svoja vrata zbog, kako piše, nedostatka radne snage. A dugo im je trajala. Falit će mi kao i EšotuRi.