Foto reminiscencija

[milić]

I na kraju ovih slikica, moj Palac. Tu sam proveo krasnih desetak godina djetinjstva. Okružen prijateljskim ljudima, ljepotom prirode...Ma najljepša sjećanja vezuju me za ovaj dio krugle zemaljske (tako je moj prijatelj Paolo govorio). Nadam se da će biti prilike još o ovoj kući, koja ima, siguran sam, zanimljivu prošlost, pisati.

[milić]

I sad, da ne zaboravim, odlazim u krađu. Ukrast ću Riječankine fotke s teme o šternama. Ja sam se zapričao u Palacu s mojim dragim ex susjedima Štefanima pa je već bilo kasno za fotkanje šterne i joššta ostaloga.



Ovdje je u prvom planu ova prekrasna šiljasta ograda, a u drugom šterna Palaca.
Ajmo najprije riješiti ogradu.
Dakle Ivić Štefan koji je trideset godina imao šezdesetih  me je jako volio. I ja sam volio njega, pogotovo kad bi mi dao kakav bombončić ili cikuladicu. I tako me je on jednom, od dragosti, bacao u zrak, a ja sam vriskao od zadovoljstva. U jednom momentu, priča Ivić, da sam mu se nekako preokrenuo u fazi bacanja i moj pad je krenuo prema ovim šiljastim šiljcima. On se brzo snašao i preduhitrio je moj pad na njih tako da vam, eto sa veseljem mogu pisati o ovom neveselom događaju. Sa gorkim smješkom smo se toga prisjetili.

[milić]

Ajmo još riješiti šternu pa smo za danas s reminiscencijom gotovi.
Ni ovog događaja, kao ni onog s šiljastom ogradom, ja se ne sjećam. Ali drugi, koji su bili sudionici događaja, se toga sjećaju ili su se dosmrtno sjećali. Mora da su događaji bili papreni.
Ovako nekako je meni često, mama preprilčavala taj događaj:
- Nesla san zad kuće popev z špargeta, a ti si za manu kračav. Najedanput te ne čujen da hodiš. Obrnen se ja, kad man ča i videt. Ti si na vrh šterne i šećeš po grlu. A šterna otprta. Ja pomalo stavin popev natla, da ne zarompa škaltula, i pošavno, po prstih dojden do tebe. Z obadvimi rukami san te zgrabila i znela z šterne. Najprvo san te bušnila, a onda dobro ti rit napjuskala. Potla, kad bimo pasivali puli šterne, naširoko si okoli nje kračav.

Eto, to je pričica o ovoj šterni i meni.

[fusher]

JOŠ, JOŠ, JOŠ!!
 

[Eugen]

Mene ful zanima što je Ivica napravio??

[milić]

Eugene pretposavljam da misliš na Ivića.  i ovaj događaj s bacanjem na šiljke.
Ma Ivić nije ništa posebno napravio nego, obzirom da je let bio kratkotrajan i s neočekivanom putanjom, je brzo reagirao. Nije se čudio i pitao ajme što ću jadan li sam. Čim me bacio odmah me je i zgrabio i povukao da ne padnem na šiljke.
Inače bih završio kao sin Romi Šnajder.
http://www.imdb.com/name/nm0002769/bio?ref_=nm_ov_bio_sm

[elvis]

Sinovi su bili, stariji Ivica, a mlađi Vlado. Ivica se oženio za Ratku i napravio veliko sranje.

I mene interesira što je to Ivica napravio 

[milić]

Eto, barem sam se nasmijao. Ja o Iviću, a oni o Ivici. Potpuno sam zaboravio na Ivicu jer sam tek napisao o Iviću.
Pa Ivica je ubio, zaklao svoju Ratku jer je imala drugog tamo negdje sedamdesetih.
Kasnije je i on smrtno nastradao u kavanskoj tuči od noža. I on je završio kao i njegova Ratka.
Jako tužna priča, priznajem
A bili su oboje dragi ljudi. Ratka je bila negdje od Zadra i voljela je sa mnom, mulcem od maksimalno 10 godina, pričati najviše o košarci i KK Zadru, jasno. Udajom za Ivicu došla je na Pehlin.
A Ivica je bio jako sposoban. Godište oko 1943. Sjećam se da je na staroj šasiji fiće, znači godina je negdje 1963. stavljao novu školjku. Stajao sam kraj njega i divio se kako je spretan i sposoban u tom poslu. Pokušavam se sjetiti registracije tog fiće. Čini mi se da je bila RI 40-50, ali nisam baš siguran.
Eto to je to sranje koje je Ivica napravio zaslijepljen ljubomorom. Neka počivaju u miru, oboje.

[fusher]

zaklal?? ča je bil kastavac?

[milić]

Za kega pitaš je li bil Kastavac? Za Ivicu ?
Prpići, znaš otkud su. Velebit. Do njih, va isten dele kući bili su još jedni z Velebita - Starčevići. Moguće da su i va rode, ne znan sigurno.

[milić]

Evo još jedne slikice te kuće. Ovaj del desno je kade su Prpići bivali. Sad ne znan ki tu biva. Va iste te polovice kući su bivali Starčevići ki su kašneje storili kuću na Turkoven. Slavko Starčević - Blatobram je od teh Starčevići.

[milić]

Pehlinu ću se ubrzo vratiti. Ali imamo mi reminiscencija i na drugim mjestima.
Jedno od tih mjesta je i ovo, uz današnju Vukovarsku, a ondašnju Narodnog ustanka.



Tu je nekad bio kiosk u kojemu se moglo kupiti sendvič, kolač, kava, ali i pivo, konjak i ostali artikli koje smo mi,ondašnji tinejdžeri više voljeli nego sokiće.

[milić]

A ove skale sam prošao barem milijun puta.
Interesantno, nikad ih nisam brojao. Inače mi je to navika. Doduše najčešće ne zapamtim  izbrojano, ali uporno brojim. A ove nisam niti to. Ali ima ih dosta.

[milić]

Evo, pri vrhu smo. Lijevo moja bivša škola i završeni fakultet, a desno, onda željeni, brodograđevni fakultet.

[milić]

Dakle u toj zgradi, bivšoj talijanskoj kasarni, pohađao sam od 1969. do 1973. Tehničku školu-brodograđevni smjer. Još su bili smjerovi kemijski, strojarski i elektro.
Gore, na zadnjem katu, nalazio se Ekonomski fakultet koji sam duuugo studirao uz rad da bih ga konačno i završio.