Foto reminiscencija

[milić]

Ovo je put koji me podsjetio da je gore negdje bila nekad, valjda krajem osamdesetih i početkom devedesetih onoga stoljeća, popularna picerija Papillon. Nisam imao vremena malo pronjuškati što je sad na mjestu nje. (Ma vraga nisam imao vremena, nije mi se dalo.) Bit će koji drugi put obiđena.

[zokxy]

A vidi krovića iznad terase ... Miliću, znaš li čiji je 
Drago mi je da si ozdravio 

[milić]

Pojma nemam, a skoro da i krović ne vidim.

[milić]

Danas sam konačno, nakon poduljeg oporavka, istrčao na meni tako drag teren. Nogometni.  U pretposljednjoj minuti mog života igrao sam s Narančastom zvijeri na sredini terena Orijentovog igrališta. Uz slušanje žalopojki domara da bi i igrači morali imati ovakve kopačke, kao ja, jer da ove klasične, s čepićima, uništavaju teren. A i još nešto mi je rekao, a ja sam to preveo kao utakmice se i igraju kako bi on imao puno posla jer su igrači pa i igračice zločesti. Neće da igraju u čarapama.
Jasno je da sam podržao njegova radnička prava.
Međutim, ja sam reminiscirajući prisjetio se davnih dana kada sam stvarno igrao na njemu i to u tenisicama kako nebi uništavali travu. Naime, bio sam pionir, tako se onda zvalo početnike, negdje 68. Karijera je naprasno prekinuta zbog banalnog razloga – škole.
Nastava u  prvom razredu srednje škole održavala se u popodnevnim satima, baš u vrijeme treninga. I tu je završila moja nogometna pjesma. Mislim, što se tiče organiziranog ligaškog takmičenja. Kasnije, u srednjoj, smo se takmičili među razredima, a i kad sam već radio u 3.maju bilo je nogometa, svaki utorak u zadnje vrijeme.
Sjećam se da sam čak s mojim studenjskim prijateljima jedno ljeto trenirao po Grašćini, a trener je bio dr. Čubranić.

Evo kakva je trava danas. (Općenito je užasna i ja sam ustvari skrenuo k igralištu očekujući radove na potravnjavanju, kako sam negdje pročitao. Ali ne vidjeh ni t od travantih tepiha.)

[milić]

Pogled s istočnog dijela igrališta prema tribinama.
Kao mulci mi smo utakmice gledali s krova tribina. Ne sjećam se da sam ikad utakmicu gledao s desne strane tribina (sjeverne). Obično bih sjedio negdje po sredini «lijeve» strane. I nikad nisam sjedio na počasnoj tribini.
Krajem sedamdesetih, kad sam počeo hodati s mojom budućom, znao sam baciti oko na igralište. Vidjelo se ¾ igrališta sa šestog kata ove zgrade koja je na slici najlijevo, djelomično vidljiva. Sad su koprivići izrasli toliko da se ne vidi više ni istočna aut linija.
Znači trebalo bi ih malo sasić. (Nadam se da Asterix ne čita ovo.)
Kad sam spomenuo razgranate kopriviće, postoji stvarno jedan veliki problem. Noću tzv. pametna rasvjeta daje toliko minimalno svjetlo po pločniku da ja jedva vidim. Naime, pametne lampe obasjavaju vrhove drveća i cestu, ali ne i trotoar.

[milić]

Dakle, tu negdje posred ove fotke bih ja sjedio i utakmicu gledio. A uz ogradu bi cijelo vrijeme utakmice stajao i urlao Oskar. Oskar je bio legenda Krimeje. Omiljena uzrečica mu je bila «U životu!» Slušao sam hvalospjeve o njegovoj vrckavosti, inteligebciji…Ali  meni je ostao u sjećanju kao jedan ocvali pijanac. Možda sam ga kasno upoznao.
Eto, tako bih ja sa svojim društvom navijao s tribina, a Oskar s nogu, između rešetaka.

[milić]

Skoro sam zaboravio najranije moje odlaske na utakmice Orijenta kad smo ih gledali s ovog dijela gledališta, gdje je sada semafor, sa stajanja. Ne znam je li to još uvijek dio gledališta koji je otvoren za publikum?

[milić]

Evo i izvanredne Bahorićeve statue koja prikazuje golmana u akciji. Inače, fotka ove skulpture je moj avatar na LPR, posuđen od nikole jer se tada još nisam ni ovoliko malo snalazio po forumu. Pa mi je on tom prilikom  pomogao postaviti njegovu fotku. 

[milić]

Fotografija Orijentovog igrališta Krimeja sa sjeverne strane, iz ulice Martina Kontuša. U mojim mlađim danima ovdje nije bilo probijenih ovih vrata, koja su se kotistila za ulaz/izlaz na kasnije postavljenu, i nedavno srušenu, pomoćnu tribinu.



Evo , to je pričica o Orijentu koju ću sada nastaviti u Falconu. Naime, moj prijatelj, kum, onaj no nick name iz Senja je skupa s menom igrao u Orijentu. I on je zbog škole odustao od nogometa, ali se kasnije ipak aktivirao. Preskočio je sve selekcije i zaigrao u veteranima Orijenta, donedavno. Uf, koliko zajedničkih utakmica imamo u nogama...? A tek piva....!     

[Asterix]

Sad su koprivići izrasli toliko da se ne vidi više ni istočna aut linija.
Znači trebalo bi ih malo sasić. (Nadam se da Asterix ne čita ovo.)
Kad sam spomenuo razgranate kopriviće, postoji stvarno jedan veliki problem. Noću tzv. pametna rasvjeta daje toliko minimalno svjetlo po pločniku da ja jedva vidim. Naime, pametne lampe obasjavaju vrhove drveća i cestu, ali ne i trotoar.

 

miliću rado čitam tvoje reminiscencije

Nemam u ovom slučaju što gunđati jer biš ih samo poštucao a ne zauvijek odsjekao. Ako je drvored, ne mora biti i džungla i tvoje obrazloženje s rasvjetom je više nego korektno.

Big brother je zadovoljan

 

[elvis]

na sredini terena Orijentovog igrališta.
Evo kakva je trava danas. (Općenito je užasna i ja sam ustvari skrenuo k igralištu očekujući radove na potravnjavanju, kako sam negdje pročitao. Ali ne vidjeh ni t od travantih tepiha.)

Zar se Orijent izvukao, tj zar nije bio propao, u stečaju, pred gašenjem pred koji mjesec? 

[sijori]

Orijent se nije izvukao...jednostavno je osnovana nova udruga-u ovom slučaju "Orijent 1919". preuzela je slavu i tradiciju Orijenta ali ne i njegove dugove. Klasičan primjer poslovanja na hrvatski način, viđena već tako mnogo puta.... Croatia-Dinamo... od bližih Kvarner-Kvarner 2010...

[milić]

Elvis, Šijori ti je odgovorio.
To je nevjerojatno kako su sportski klubovi, udruge, vrag zna kako se sve zovu, izvan sustava koji je i tako nikakav.
Pazi, predsjednik NK xy potpiše ugovor s nekakvim igračem na recimo skromnih 100,000 € a u kasi ima ne nulu € nego veliki propuh. I onda se klub davi, pa traži pomoć, pa se pumpaju navijači, pa ... I nikom ništa.
Ja bih pomidorre i mladi krumpoir sadio po igralištu, da se mene pita. Veća korist, bar za nekoga.
Brrrr, kad se toga sjetim odmah ponemejen, kako bi Kastavci rekli.
A da znaš koliko je bilo muke oko prihvaćanja stečaja u Orijentu. Pa navijači neće jer je, pazi ovo!, Rijeka protiv Sušaka. Pa na Sušaku nema ničega, pa bazen je napravljen na Kantridi, a trebao je ...
Gren kuhat...

[milić]

1967. u rujnu, na početku sedmog razreda, ušao sam u ovu školu. Škola se i onda kao i danas zvala OŠ Vladimira Gortana ( i ne, nije bio narodni heroj i nije poginuo u NOR-u). Vrlo lijepa sjećanja me vežu za taj period života. Mi smo bili dosta raskalašeni, a učitelji su znali s nama. Bio sam vrlo dobar, nikad odličan ni iz jednog predmeta, osim onih "pomoćnih". Iz hrvatskog jezika sam odlazio i na takmičenja. Sjećam se jednom smo se ja i prijatelj Vlado, pazi ovo!, rano ujutro napili kod njega i otišli u školu, a ja i na  nekakavo testiranje u brzini čitanja s razumijevanjem. Postigao sam najbolji rezultat, a bio sam narokan. Ajme meni da je to bilo moje dijete - zatukao bih ga, odmah. Pazi ja pričam o dobu kad sam imao trinaestak godina.
Matematika je bila ok - trojicu sam dobio, nikad knjige otvorio . Prepisao bih zadaću i to  je bilo to.
A ovo drugo, kad bih se nakupio kolaca, malo bih sjeo i naučio. Ocjene su se vrtile oko slabašne četvorice. Ali onda nije bila inflacija odlikaša. U razredu ih je bilo dvoje, troje, od nas više od trideset. Bilo je i po par ponavljača.
Razrednica nam je bila prof. kemije i biologije, Elvia Fabijanić, mama danas istaknutg, kako vidim, SDP-ovca Erika. Izludila je s nama. A pušenje, a kartanje, a bježanje u park...(Vidi, vidi, otuda meni ljubav za zelenjavom ...) Ma ludo, drago vrijeme, kažem vam.

[milić]

U susjedstvu škole nalazila se oštarija Stole. Ipak, ma kako divlji bili, nismo zalazili u nju. Ili se baš ne sjećam dobro? No, uglavnom kasnije sam tu znao zaletjeti se na ćevape, čvapčiće kako bi ih zvao moj stari. Bili su odlični. Već dugo nema tu oštarije, ne mogu ovako brzinski reći, ali dvadesetak godina, moguće. A pred neko vrijeme, vrag zna koliko, metar, dva  otišao je i Stole, u dobra spominjanja. MIslim da se oštarija službeno zvala Vojak, po Švejku  .



Iza oštarije, u vrtu bio je i jog i tamo su gemištari i pivari običavali kotrljati se s boćama . Nema više ni joga ni kotrljanja, ali ima krasna neka rožica, kojoj ja ne znam ni ime ni prezime. Ali vjerujem da znam tko zna. Milimiki!!!