Foto reminiscencija

[milić]

SI bedem s opisanom kulom kao prvom linijom obrane od ćevapa i roštilja. Nije izdržao na svekoliku žalost mrzitelja svega nadolazećega s Istoka među koje se ja ne ubrajam jer volim i ćevapčiće i pljeskavice (a tek one punjene sirom…mljac!).. A ona moja ulazna kula i tako je probušena i u nju ulazi tko kako hoće.

[milić]

A ova pozicija ima posebno mjesto u mojim reminiscencijama. Bio je lijep sunčan dan, negdje oko podne. Šećući sa ženom po ovoj uvijek dragoj ruti naišli smo i na ovo mjesto. Žena me zgrabila grčevito za ruku i nešto prošaptala. Ja, već onda nikakvog vida, nit sam čuo nit vidio što ju je tako uznemirilo.
-  Što je, koji vrag je?
-  Ma bolje da ne vidiš.
I odvuče me prema jogu, pa dalje. I onda mi ispriča da su se na ovoj klupici njih dvoje ševili sve u šesnaest. U pol bijela dana! Žao mi je da to nisam vidio, a ona nije dalje htjela o tome pričati. Koje poze i to…

[milić]

Pogled na jog, koji se i ne vidi baš od stolova i klupa. Tu sam prije često dolazio, pogotovo ljeti. Nema boljeg hlada na Trsatu od ovoga ovdje. Jasno, a da ima i ugostiteljske ponude. Ima dobrog hlada i u parku, ali tamo ne služe pivo.

[milić]

Ovo je najistočnija kula koja je i neka krajnja granica budućeg zamišljenog zaštićenog područja Trsatske gradine. Zato i ona priča o premještaju joga na onu, novu lokaciju na kojoj je, upravo svjedočimo, niknuo parkić. Gdje će završiti jog (htio sam napisati vrag će ga znati) netko od naše ekipe možda i zna?

[milić]

A ovaj pomični stup me podsjeti na dan kad sam ga prvi put vidio. Mislim ne njega nego vakog. Godina je bila 1998. i mi bili na go u Sloveniji točnije Jezersko. Pa malo lundrali po Sloveniji i završili u Škofjoj Loci. I tamo ja nešto gledam kad li se stup, vaki ko što napisah, počinje spuštati. Uf, majke ti ga spalim, pa nisam još ništa ni pio, a već iamm priviđanja. Ma možda mi pada tlak…Ma vraga tlak. To pada stup. I  padne stup do zemljice crne (čitaj do crnog asfalta) kad prođe jedan automobil u stari škofjanski grad i evo stupa di se diže. No, čim se počeo dizati (mislim stup) shvatio sam da me cestovna infrastruktura pregazila..

Uf, koliko je uri, valja poć leć.
Laku vama noć želim!   

[zokxy]

 
Milić iz bek!!! 

[milić]

Haha, zadovoljstvo mi je biti dobro. Stvarno!

[Rijeka]

...
Žao mi je da to nisam vidio, a ona nije dalje htjela o tome pričati. Koje poze i to…

 
Miliću 

[Kont]

Dobro jutro Miliću

[fusher]

hehe...
kako se srdačno nasmejen ovemu, onako ko stripy!

[milić]

A ova pozicija ima posebno mjesto u mojim reminiscencijama. Bio je lijep sunčan dan, negdje oko podne. Šećući sa ženom po ovoj uvijek dragoj ruti naišli smo i na ovo mjesto. Žena me zgrabila grčevito za ruku i nešto prošaptala. Ja, već onda nikakvog vida, nit sam čuo nit vidio što ju je tako uznemirilo.
-  Što je, koji vrag je?
-  Ma bolje da ne vidiš.
I odvuče me prema jogu, pa dalje. I onda mi ispriča da su se na ovoj klupici njih dvoje ševili sve u šesnaest. U pol bijela dana! Žao mi je da to nisam vidio, a ona nije dalje htjela o tome pričati. Koje poze i to…

Sad vidim da se klupica i ne vidi. Ali tu je ona, samo se u hladu skrila.

[elvis]

Za nagradu  - Trsatska Gradina by night 

[milić]

Ovo je slikano s one platforme kade je klupica.

[elvis]

Jok, da je od tamo bila bi ista perspektiva kao i na tvojoj fotografiji, ali vidiš da sam bliže Gradini - spustio sam se ispod platforme .

Pomiješao sam fotografije  , trebala  je biti ova:

[milić]

Pećine, Pećine mene često dozovu. Je li to samo zov mora ili mladosti vrag će ga znati. Prošetao sam kroz prostore bivšeg Vulkana držeći Narančastu zvijer napaljenu. Htjela je ona proviriti malo, ali nisam je pustio, ni glavau da promoli. Imat će posla na Pećinama. I stigosmo mi u ovaj parkić.