Foto reminiscencija

[milić]

Tu se uvijek sjetim jedne moje davne, vrlo drage cure. Na Keti se odazivala. Inače je ovaj parkić prepoznatljiv po ovoj lanterni, poklonu prijateljskog grada Kawasakija Rijeci.



Normalno da znate zašto se grad zove Kawasaki. Za nenormalne: Kawasaki na japanskom se čita Fukasaki. 

[milić]

Iz tog parkića, ako znate gdje treba stati, puca prekrasan pogled na lučicu .



Kako se službeno zove i ne znam, ali znam da su tu najbrojnije barke Lenčevih zaposlenika. Nekadašnjih i sadašnjih. Također znam da je nekad tu bio i klupski bar gdje sam zadnje priije cca godinu popio crnog Tomislava. Valjda to još radi.

[milić]

Znam i da se ovaj dio Pećina zove Grčevo. Malo dalje, prema Rijeci kupao sam se mnoga ljeta. Ali, osim bunkera i pozicije za iskrcaj rude za tvornicu olova, još je po nečemu meni značajna ova pozicija. Ne,  ne po tomu što sam tu odvlačio cure u mladim danima, već po ovoj veeelikoj groti, stijeni.



Dakle, s vrha te stijene, dok još nije bilo lučice ovdje, odvažni dečki skakali su lastu u plićak. I onda sam im se divio, a bome i sad. Ja sam bio kukavica po tome. Najviše što sam skočio je bilo, isto s te stijene, ali na drugu stranu, prema moru, s pet, šest metara. I to na noge.

[milić]

A što je pak ovo?



Iza ograde, jarbol s kućicom. Da nije kakva antena?

[milić]

I još da zadovoljim i dijete u sebi, a ne samo mladića, razgledao sam ovaj tobogan. Baš je simpatičan.

[milić]

Pustimo mi parkić uspomenama, vrijeme je za doma poć. Ča danas kuhat? Idem tako Radničkom i pogled mi htio ne htio odluta na neboder Towera. Meni je lijep. A što je nefinkcionalan (a kakav drugačiji kad nije u funkciji?) to je već drugi par opančića.

 

Meni je na ovoj fotki najimpresivnija jedna slabo vidljiva stvarčica. To je ova slabo vidljiva cijev prometnog znaka kružnog toka. E, u tome i je štos. To, slabo vidljiva.
Naime, što. Jednom sam se u sumrak vraćao iz Towera. I gledao kako gore četiri svijeće u spomen na poginulu mladost u ovom ambisu, gdje je sad Tower. I tako, gledajući svijeće, lupio sam glavom u taj stup, takvom silinom da sam vidio sve zvijezde. I Mjesec pride. Od onda se spremam raspisati referendum da se moraju stupovi, ma bilo kakve prepreke na pješačkim putovima, obojiti na plavo bijele crte, kao nekad,  u onom mraku, kad su i slabovidne osobe, kao ja, mogle vidjeti…prepreke na putu.

[milić]

A u ovoj kući je nekad stanovao majmun.



Ma pravi, pravcati majmun. Na ovom gornjem balkonu, koji je imao zaštitnu mrežu, skakutao je on veselo u svom kavezu. Bit  će da ga je neki pomorac dovukao sa službenog puta na zadovoljstvo nas mulaca koji i nismo često imali priliku ugledati majmuna. Nekakav mali majmunčić, valjda čimpanza. Tko zna kako je tavršio? Morat ću se raspitati pa vam javim.

[milić]

Kako biste nazvali ovu kuću u Gervaisovoj ulici?



Nekako sam najbliži nazivu Složna braća kuću grade.
A možda i Imati i nemati.

[milić]

Nekada, 1965. kad smo se doselili na Vežicu, bio je samo ovaj non-stop, kako smo market nekad zvali.



Doduše bio je i jedan na Krimeji, gdje je i danas, u Mihanovićevoj te jedna butiga u ulici A. Peruča, tamo u onoj lijepoj kući, koja tada nije bila takva, gdje je atelje za opremu slika (ako je još to tamo).

[milić]

Vraćajući se k domu išao sam, ničim, osim savješću, izazvan, pogledati ovu kuću s donje strane. NIKAD je nisam vidio s te strane. Veže me jedna luda uspomena na nju odnosno na jednu ženu koja je tu negdje, ne sjećam se više, stanovala. Kad se ohrabrim možda vam i napišem nešto o tome. Ali, čisto sumnjan da ću ikad biti toliko munjen.

[milić]

Valjda, izluđen od razmišljanja o ovom slučaju s dotičnom ženom, ja sam krivom cesticom krenuo i ZALUTAO. Na mojoj Vežici.  Za koju sam mislio da poznam svaki kamen. Ušao sam u ovu uličicu misleći da sam u jednoj prije. Došao do jedne poprečne uličice s koje se ne može ni gore ni lijevo ni desno.

 

Ali sam vidio da ima nekoliko prekrasnih kuća, zaklonjenih od pogleda s ceste. Neki stariji gospodin, koji je radio nešto pred kućom, me začuđeno pogledao pa da me ne optuži još za nekakve, vrag zna kakve, namjere ja ga priupitam:
-   Šinjor, se more ovde zać na cestu?
-   More, more, dragi moj, ako se vrnete onuda kuda ste i došal.
Brzo sam ga poslušao da još ne završim u Viaromi. Još od onda se bojim zatvora kao i proljeva.

[milić]

A za moje brojne obožavateljice ubrao sam i prvu ovosezonsku peruniku.




Nazvao bih je Najljepša, a sama   

 

[grašćina]

Milić, ma ja san stvarno guštala čitajuć ove tvoje današnje zanimljive putopise i štorije i zato ću sigurno slaje  zaspat.

[milić]

Ma daaaaj... 
Ki si se morda prepozanala va kin dilu štorije, kad ti se tako jako pijaža? 

[Rijeka]

Kad će ljeto...