Foto reminiscencija

[milić]

Novine su pročitane. Nasnifao sam se lipovače pa mogu polako, vrag zel i prešu, prema doma. Usput će da kupim malo hlibca pa malo salame pa malo češnjakai još malo kave i... Ma tko će to sve zapamtiti. Trebat ću početi pisati. Po putu do butige ugledao sam nešto novo. Napravljena je rampa za invalide tj. za kolica invalidska.



Svaka čast. I još su i staze obnovili. Ajde nešto se ipak radi. Makar bila i sitnica, čovjeka veseli.





 

[milić]

Jučer nije moje pažljivo oko zamjetilo samo slike i njihove tvorce već i nešto do sada nepregledano.
Naime, ča. Kafić na kuli Trsat se izrenovirao i, jasno, proširio. Neki dan sam tamo bio i pio s prijateljem. Dva mala piva u boci od 0.3 l cijeni se 32- kunas. Pa ti pij! No, to je već suvereno pravo voditelja kafića da određuje politiku cijena. Riješit će se lokalnih pijanaca, a dobit će vrag zna koga. Vidjet ćemo koliko će ta cjenovna filozofija moći potrajati.
Primjećujem da je stavljen vanjski šank. Oko njega je već bilo frke jer je Don Quijote trebao biti održan tu, na gradini. Ali je režiser odbio postaviti predstavu tu, koliko sam čuo na radiju, i zbog ovog šanka. Gradonačelnik je, jasno, branio oštara ovom rečenicom:
- Sad mi je jasna razlika između radnika u kulturi i kulturnog radnika.
Ovaj Obersnel postaje sve bolji. Za desetak godina naućit će da infinitiv glagola završava s ti ili ći.





Ali to nije sve! Oni se misle i širiti. Oni su valjda još uvijek Bašćinski glasi, ako se dobro sjećam.



Donekle su sređene zidina zapadnog, nekad stambenog dijela gradine pa je brzi ugostitelj požurio proširiti se i prema tamo.
Ovako to izgleda, sređeno i dostupno.

                                               . . .

[elvis]

Komercijalizacija, da ne kažem monetizacija  prostora na djelu ... 

[milić]

. . .

[milić]

.  . .
Rekoh, na glas, u sebi, ote vi lepo mater ženit. I vi i vaš exclusive caffe bar. Obrnen se leđima kafiću i gledam one neprolazne ljepote koje kula, gradina trsatska ima. Pa pogledam lijepo uređen travnjak,



kulu



i moj dragi ulazni toranj.



Pa se žedan, ali zadovoljan uputim na sastanak pred crkvom s dragim prijateljem.

[milić]

Danas sam malo protegnuo noge Opatijom i Mošćeničkom Dragom. Za inat onima koji moraju šljakati i ne mogu ni na godišnji, a kamo li u penziju.
Malo uz more pa sam ubo u Admiral, ako se još tako zove.



Prisjetio sam se lijepih vremena kad sam, ovako ljeti, valjda svaki dan, bio u Opatiji i oko nje.
Tu, s ove strane prizemno je bila taverna u kojoj su radili dobar tatarski biftek.
Nastavio sam uzmorskim putom i zgrozio se kad sam ovo vidio.




Uz ovko posjećenu šetnicu još je moguće vidjeti zločeste salonitke koje, tako kažu, izazivaju azbestozu.
Odmah sam se, u strahu za svoje nježno zdravlje, u znak protesta podignuo na viši nivo tj. glavnu cestu koja prolazi Liburnijom. I još uvijek nosi ime, ma zamislite samo, ulica Maršala Tita. Ne znam šta ti Liburni misle. Do kada?
Odmah sam se smirio i pao u kontemplaciju vidjevši ovo.



Tu u Adriaticu-restoranu vikendom su bili plesnjaci. Koje partide sam tu pružao.
A tek ovdje.



Tu je bio bar s muzikom uživo na katu. Subotom je bila lutrija dobiti mjesto. Jako popularno u to doba. Znao je biti i program. Striptiz, mađioničar i to. Meni je uvijek bilo žao striptizeta. Najrađe bih im dao novac da se ne skidaju jer sam najčešće u njihovim očima vidio bol. Ali da sam i napravio to, mislim s novcima, prebili bi me oni pohotnici koji su razgoračenih očiju buljili u sirote i još k tomu gole djevojke.
Sjećam se jednog nastupa koji je nazvan Zorica i igra s voćem. A moji neki, danas bih ih se odrekao, su vikali :
- Zorice, a gdje je lubenica!!!
Prasci jedni zločesti.
                                  . . .

[Rijeka]

Prisjetio sam se lijepih vremena kad sam, ovako ljeti, valjda svaki dan, bio u Opatiji i oko nje.
...

Sjećam se kako si jednom, u potrazi za nekim podatkom, komentirao za sebe kako su te tada zanimale Njemice, a ne Nijemci 

[milić]

A i ti se svega sjećaš. Ali ju ar rajt. Ili bolje detz o kej.

. . .
Pa sam mislio ići na kafe kod jednog mog tu, u ovu kuću:



Ali su mi rekli da je na marendi, a ja ne volim ni psa ometati dok jede, a kamoli čovjeka na tako važnom zadatku.



Okrenuo sam se kako bih popio pićence u Admiralu. Pa sam se prisjetio i punice koja je godinama radila u Thalassotherapiji.
E sad, doma, gledam i ne znam koja je zgrada . Je li ova



Ili ova. Bit će ova jer tu su zastave.



Ma nema veze jer i tako dobar dio vremena je provela ovdje u ovom kafiću. Draga naša Pika.



Bila je prava, emancipirana Slovenka. Pila je, pušila i muškarce rušila.
Popio sam pivicu njoj u spomen i naredio šofu da me vozi naspram zapada.

                                   . . .

[mikimiki]

A i ti se svega sjećaš. Ali ju ar rajt. Ili bolje detz o kej.

. . .
Pa sam mislio ići na kafe kod jednog mog tu, u ovu kuću:



Ali su mi rekli da je na marendi, a ja ne volim ni psa ometati dok jede, a kamoli čovjeka na tako važnom zadatku.

                                   . . .

mogao si navratit kod mene, ja radim u toj kući, a danas nisam izlazila na marendu.
na recepciji je bila jedna bujna plavuša?

[Rijeka]

Mene je mikimiki prošetala po cijeloj Titovoj vili 

[milić]

. . .

Gledam,  dok se vozim kroz Iku, Ičiće, Lovran, Medveju... kroz prozor i ništa me tako jako ne navlači da bih izašao i nešto pogledao, popio. A i tu sam dosta zalazio dok sam okolo šarao. Naprimjer, prvi put sam jeo tatarski, haha tad je to bilo in, a i danas bih ga s guštom pojeo, u onom hotelu u Iki. U Ičićima sam često bio jer mi je žena tamo radila, još dok je bolnica bila. A i u Lovranu sam počesto izlazio ljeti. Bile su dvije popularne terase s muzikom za ples. Prva, pri vrhu ceste uz hotel Jadran, a druga, meni uvijek privlačnija, uz hotel Kvarner.
Jedino mi je malo zatreperilo srčeko u Lovranu kad sam prošao kraj kuće u kojoj živi moj dragi prijatelj.
Ali ajmo dalje. Ništa me nije jako dozivalo pa sam tako dokotrljao se do Mošćeničke. Tu sam rekao šoletu da ne idemo dalje nego da idemo prema obali. Nisam ni znao da je rotor napravljen. Parkirali auto po cijeni od 6 kn/satu i malo prošetali. Kako je meni Mošćemička skoro nepoznata (moguće da sam u njoj bio max 10 puta) to sam malo protegnuo noge, nešto uslikao, popio kafe i curik.
Evo par slikica:











A ovo sidro mi je posebno zapelo za aparat. Nisam takvo još vidio. Kao meduza, mi se pričinilo.



I to je to. Bilježim se za sljedeće čitanje.

[milić]

Pustmo mi Liburniju Liburnima, a mi ajmo malo obać Deksu i Krimeju te tangirat Trsat.
Spustio sam se namjerno do ulice Krimeja na, ma zamisli samo, Krimeji da uslikam ovu zgradu, koja je malo prije primopredaje. Baš me zanima idu li građevinari nakon promopredaje objekta to dobro zalit i zajist ko brodgraditelji?



Morao sam se nenamjerno, spustiti neplanirano za cijelu ulicu niže kako bih uslikao i s južne strane. Ali tu fotku ćete moći potražiti na Obnovi fasada.
Prošao sam ulicom Danijela Godine, valjda bolje zvuči nego Dane, kako piše na nadgrobnoj ploči, i popeo se prema Parizu skalama koje vode uz jog.



Tu je nekad vrvilo sve od boćadora i pijančića. Sada...

A pogledajte, molim vas, ovaj kup zgrada. Svaka zgrada selo. Žestoko se sedamdesetih prošlog stoljeća, kako ovo teško napišem, a tek izgovorim, radilo ovuda. Trebalo je nastanit mnogobrojnu radnu snagu iz svih dijelova Lijepe naše.
Danas kad mi netko kaže da su to bili socijelistički stanovi, mali, loše napravljeni ja se...složim. Ali imati loš stan ili nikakav izbor je lagan.



                             . . .

[milić]

...
Na Pariškom trgu, valjda se može tako napisati kad se lokacija zove Pariz, ništa novo. Na moj e-mail, gdje tražim u svoje ime mene samoga kao takvoga  da energično raskrče svakojako raslinje koje mom slabom oku zapriječava bolji vidik, a vama, dragi moji, lijepe fotke, K.D: Čistoća nije odgovorilo. Sad sam se podsjetio pa ću probati ih zamoliti na drugi, efikasniji način da to učine.
No, iz malo pogodnije pozicije učinih ovu fotku, samo za tvoje oči, dragi gledaču.



A tu, uz Rakovčevu i Kovačićevo šetalište smjestila se, pokrivena zelenim velomm, ova ljepojka. Ali neće ni ona dugo odoljevati, a da se ne prikaže bez vela. Čak ćemo je vidjeti i iznutra, je tako Kigore.



Vidim da je picerija Paris dobila novo ime i da se nešto preuređuje.



                                . . .

 

[Rijeka]

Nisam znala da je Paris zatvoren. Samo sam jednom tamo bila 

[milić]

...
Požurio sam u park, donji dio. Od Rakovčeve par stepenica i već sam u ulici Mirka Piškulića, a ne Oskara, kako bi voljela Mikimiki  .
Pogledao sam par stanova koji su od danas u prodaji pa krenuo dalje.



Obično u ovaj parkić uđem s gornje strane, iz Radićeve. Kad sam krenuo s ove, južne strane prema gore vidio sam neku, dosad nekorištenu stazu, od strane mojih nogica. Opa, pa to je otkriće. Lijepa vegetacija,



klupice,



putić kojim sam krenuo, a onda se sjetio govnarke epizode iz bazena, pa se vratio.



Uuuuuuu, koliko je sati, a ja se raspisao.
Nastavak sjutra.