Foto reminiscencija

[milić]

Nisam znala da je Paris zatvoren. Samo sam jednom tamo bila 

Ne znam s kim si bila, ali se nadam da ti je bilo lijepo.
Ne znam ni da li sam vam već napisao, nekima sam rekao, da su  moji mama i tata 1948. tu, u Parizu, imali svečani svadbeni ručak. Bili su u punom sastavu, Ona i On i još nerođeni brat. Sljed jela:
- Njoki s gulašom
- Ništa više 

[milić]

Danas popodne sam bio tužan i sam. Svi su me napustili. Pa sam uzeo Narančastu zvijer za uzicu i išao razbiti tugu fotkajući. Umjesto na zapad okrenuo sam na istok, prema Vežici, mom staništu od 65.-88. Najiskrenije, nikad se nisam osjećao Vežičanom. Jedan moj je za ovakve slučajeve imao odgovor. Zar roditi se negdje znači da tamo i pripadaš? Po toj logici onda bi se onaj koji je rođen u šumi trebao osjećati Šumaraninom. Iako ja nisam rođen na Vežici, smatram da ovo drži vodu.

Vežička crkva sv. Terezije od djeteta Isusa koja slavi 70. godišnjicu posvećenja.



Kažu da je i godina monsinjora Adama Muchtina, prvog župnika crkve. Ja nisam zalazio u crkvu, ali znam da je nekako do 1970. velečasni vodio vežičku župu. Moguće i kasnije, ali do onda smo se, nekako oko 7,30 susretali . Ja u školu, a on u crkvu. Znači dosta dugo je vodio crkvu.

[milić]

Osnovna škola Vežica. Tu sam završio IV razred jer smo dobili stan, malo iznad škole, u Gabrovšekovoj ulici. Dakle od svibnja do kraja šk. godine pohađao sam IV b. Kasnije još V i VI razred.



Malo sam se vrtio oko škole i meni se čini da je ovaj dio,



 gdje su kabineti za fiziku, kemiju, biologiju, hm likovni... napravljen kasnije, 1966.g.
Ali svakako je dosta kasnije napravljena sportska dvorana.

[milić]

Ovdje je prije bio glavni ulaz u školu. Tu. na igralištu, bi se postrojili po razredima i krenuli prema učionicama. Mi smo mala vojska Titova.



A i ovo nisam znao. Ploča na školi.

[milić]

Pustimo mi ća školu. Ajmo dalje prema ulici Tihovac.
Tu je pred, vrag zna koliko godina, bila dječja igraonica.



Ovdje, u ovim kućama



lijevo i desno od ceste stanuju Mihelčići. Danas ta familija ima firmu Miteh, ako još postoji, i DI Lokve. A u ono doba imali su nekoliko dobrih, zgodnih cura. Meni najdraža Tatjana. Ali ja nisam bio najdraži njoj...
U ovoj lijevoj kući bila je svojevremeno točionica pića pa bi nakon nogometa, na školskom igralištu, došli popiti pivo.

[milić]

Ovaj parkić



je jedan od prvih koji je na ovaj način uređen na Vežici. Znači tobogan, ljuljačke, prečke i, najvažnije nama, mali, asfaltirani plato. A tu se igralo, braco moj, nogometa i nogometa. Idealno za tri i tri . Pa ako nema dosta igrača može i tri i dva i dva dva... Ma svakako samo da se lopta kotrlja.
Tu sam jednom s dvanest, trinaest godina tako ševao dečke koji su bili pet, šest godina stariji da to pamtim dosmrtno.

U ovoj, nisam baš siguran, kući



živi ex ju nogometna legenda Čebinac. Bila su dva brata, jedan Zvjezdan, a drugi Srđan. E sad koji je tu ne znam. Morao bih nekoga priupitati.

[milić]

U ovoj kući u Kumičićevoj



ima zubarsku  ordinaciju moj prijatelj Željko D.
U dvorištu ove kuće,



 na mjestu nekad garaža, današnje "moje" ribarnice i pečenjarnice Lokarde, bile su dvije pasje kućice. Tu sam krajem šezdesetih prvi put vidio šarplanince koji su bili smješteni u tim kućicama.
Kasnije je , gdje je sad ribarnica, Marčejac Ive S. držao bekariju. Nisam ga već dugo čuo ni vidio, trebao bih ga zazvati i pitati za junačko zdravlje.
Nastavak sutra jer mi se spi.

[fusher]

dosad nisan komentiral al evo sad ću:

[milić]

Hvala fusher. Ti si jedini ki zna ča je dobro.

[milić]

Selim ovu fotku ovdje da ne narušava temu tamo, na bunkerima.
Jedan dan ću do Pehlina pa ću kompletirati. Dotad neka nje ovdje.


Evo jedne  slike iz dvorišta te kuće, komande  a koju Pehinari zovu Palac.



Godina je negdje 1961., 62. fotka prikazuje dvorište Pavinčićevih.
Na njoj se vidi kako su se djeca nekad igrala. Drvene igračkice, napravljene cestice, poneki autić...Mislim da su ovo sve igračke koje smo sva petorica imali.
Ovo je slikano kad se, barem mislim tako, udavala tetka Franje Pavinčića. To je ovaj u odijelcu. Do njega stoji pok. Anđelko Frković, kasnije završio u invalidskim kolicima usljed paralize. Još stoji Milan Frank, kasnije radio u stolariji "3.maj"-a.
Čuče pok. Arsen Srdoč i moja malenkost.
Uz ovaj suhozid prolazi cesta za Višlovo. Tada, a i sada.

[milić]

I ovu selim ovdje dok ne stupim na pehinarsko tlo i ne upotpunim ovu slikicu s novim reminiscencijama.

Od jučer mislim da li da stavim ovu fotku tu. Mislio sam da će se barem nešto od spomenika vidjeti, ali nema baš nešto. Face su u glavnom planu.
Dakle to je fotka iz cca 1963. gdje sam ja i tri moje dalje rođakinje polu Bodulke, polu Gromišćice Miljenka, Rajka i Vesna. Snmimljeno je u ovom pehlinarskom spomen-parku poginulima u NOB-i.

[milić]

Hm, ove pehinarske slike su mi razbile kontracepciju, kako je moj školski kolega profesoru ONO i DSZ objašnjavao koncepciju općenarodne obrane  .
Na ovoj slikici



vidi se market i voćarna kojega je ranih devedesetih otvorio Šegota, meni nepoznata imena. Kupio je i kiosk koji je do ovog marketa. Tu je buffet Orijent, ako se još tako zove. Kasnije ću vam opisati jedan ne baš lijep događaj vezan za taj bife.
Kako sam obavio zacratni posao-slikao vežičku crikvu to sam sjeo na pivo u ovu oštariju.



Ne znam kako se točno zove, 66 ili 69, ali ona je tu, starija od mojih sjećanja. Ima hlad koji je teško pronaći. Nekad su tu pekli i čvapčiće, kako bi Kastafci rekli, a sad nemaju ljudi  novaca pa nema ni ćevapčića. Slabo zalazim tu jer mi se klijentela ne pijaža.
Tu sam, uz pivo prolistao Sportske novosti.



Majko božja! Ča to još postoji. Nekad mi je omiljena fraza bila, teti u kiosku na glavnom ulazu u 3.maj (to je onaj iz Liburnijske ulice, a ne onaj iz, u pm i novi nazivi, sad moram tražiti koja je, Pulske) reći:
-Dobro jutro, molim vas jedan Milde sorte, Novi list i Sportske.
Možete mislit koliko se delalo kad smo morali najprije sve to pročitati, e da bi mogli onda, informirani raspravljati. Malo se zezam, jer nije baš tako bilo.

[milić]

A sad, dame i gospodo, pripremite se na još jedno veliko otkriće moje neuzvraćene ljubavi.
Nakon učiteljica, Tatjane...Orijent je bio moja veeelika ljubav.
Volio sam nogomet do bola. Kad smo došli na Vežicu počeo sam redovito odlaziti na utakmice Orijenta.



Sjećam se tadašnjih igrača Rajovića, Hrastine, Rasporića, Raspora kasnije Brnelića, Veljačića...
Počeo sam s prijateljima igrati u pionirima i prelazak za juniore je bio ujedno i oproštaj. Naime, šta se dogodilo.
Kad sam krenuo u srednju školu 1969. nastava je bila popodne. A i treninzi. Tako da je to bio oproštaj od veeelike karijere  koja je bila predamnom.



Evo sad znate i to. A ne znate, barem mnogi od vas, da je ova meni izuzetno draga statua igrača u akciji, rad akademskog kipara Belizara Bahorića - Belog prvotno postavljena na drugom mjestu, na prvom igralištu gdje su mladi Orientaši pikali na balu. Objasnit ću to mjesto  ako ikoga zanima.

[milić]

A pokraj igrališta, koje mi konačmo izgleda kao pravo-trava je super,



 imamo i benzinsku pumpu.



Na njoj su radili meni neki poznati, čak jedan dobar prijatelj, dečki koji su, pomamljeni za lakom i brzom zaradom, sredinom osamdesetih, završili u zatvoru. Na čelu sa šefom stanice, mislim benzinske.
Onda je bilo stvar lutrije, čitaj korupcije, raditi na pumpi. Taj moj konkretni prijatelj je bio inženjer pa zaključak izvucite sami.

[milić]

Obećao sam vam ispričati i ne baš lijepu priču vezanu za ovaj



kiosk-buffet, birc, kafić, Staklenik kako ga mi, ovdašnji, zovemo. Nekad mu je, tamo još oko 1970. ime bilo Orijent i vrag zna koja firma ga je držala. Nekako mi  šapće da je to bio Sladis, ali ne vjerujte meni ni kad vam istinu govorim.
Daklem, u tom bircu je radila neka divojka von Draga Sušačka. I jednom u Meduzu (to vam je nekadašnji naziv današnje? Amfore u Volosku), koju smo mi u žargonu zvali Zadnja šansa, svratimo mi (moja muška plesna grupa) nakon plesa u Opatiji suha k...a i suva grla. Kad tamo eto ti naše konobarke D. s još nekim prijateljicama. Gužva, nema stolova. Mi se nekako zguramo do njih. Muzika za ples. Gledam ja koju ću zamolit za tanac, nikoja mi baš ne paše oku. I onda, linija manjeg otpora, prva do mene D. Ni bila baš neka ljepota, i brkove je imala, ali ih je redovito brijala.
- Gremo tancat?
- Homo!
I plešemo mi pa se i vratimo stolu, nakon otplesanog seta pjesama. Sjednemo, ćampamo...
Ona u torbicu po, valjda, rupčić, kad vrisne:
- Pokrali me! Lopovi!
U, jebote, šta sad? Zvali konobari miliciju. Ispituju oni što, kako kada... Ona me sumnjivo gleda. A ja  anđeo Gabrijel. Odu policjoti, jasno ništa ne pronašavši. Ni pare ni krivca.
Ode i D. žalosna s prijateljicama koje su je tješile da i nije to baš puno novaca. Da se moglo i veće zlo dogoditi.
I tako ostanemo mi, muška plesna grupa, lošega raspoloženja.
- Ajmo se još malo zabaviti, pusti kokoše - kaže S.
I naruči još dvije porcije tartar bifteka i vina.
Kad je plaćao naručeno novce je izvukao iz, ajme meni, čarape. Ja sam odmah posumnjao da je on popalio lovu D. i to mu rekao u brk.
- Ne, ti si. - odgovorio mi je on svojom omijenom uzrečicom i zagonetno se nasmijao.
Poslije je tvrdio da nije, ali nisam ni dandanas siguran da je rekao istinu.
I jedna bitna napomena, on je u ono vrijeme radio kao policijski inspektor, za sigurnosno-politička pitanja. Udbaš bi rekli danas.

Ovo sad i nije tako napeto, ali kad je već slikica da reknem i o ovome koju.
Dakle ovi crvenbeli kolčići



tu su zabodeni kako bi vlasnik označio svoju nepokretnu imovinu. Vezano je za veliki kiks Rijeka prometa koji su previdom? asfaltirali tuđe zemljište, želeći napraviti lijepo parkiralište. Međutim stvarni vlasnik je intervenirao i morali su vratiti teren u prvobitno stanje. A to je značilo skinuti asfalt. Čitao sam u Novom listu da je taj manevar koštao skoro 100,000 kuna. Pa ti asfaltiši po tuđemu.