Foto reminiscencija

[milić]

...
Malo prije skretanja za ex Zelengaj, sada Borik, ili obratno, ukazala se vašem reporteru, jedinstvena prigoda da s neke privatne terase, koja je inače zatvorena verigama, baci pogled na otvoreno more. A kakav bih ja to reporter bio , a da svoje impresije ne podijelim s vama.
Stoga sam energično koraknuo na zabranjeni teritorij s naumom da pod svaku cijenu ostvarim naum. Došao sam na sam rub terase i škljocnuo. Jednom, drugi put, treći...
Evo, taj prvi put.



Ne kažu zalud da je prvi put najljepše.
A sad malo pogled nalijevo, iako se i dalje ide ulicom prije spomenutom, da se ne ponavljam.
Ne znam koliko se sjećate one moje priče o ulaznom tornju Trsatske gradine i moje ljubavi prema slikarstvu odnosno učiteljici likovnog?
E, sad se love story nastavlja. Bio sam totalni nezainteresiranko za engleski jezik u petom i šestom razredu osnovne. Predavala neka rompača.
Dobio prekomandu u novootvorenu školu V. Gortan na Vojaku. A tu engleski predavalo milo, drago, predrago, zgodno stvorenje imenom J. Bilo nas je samo dvanaestoro u razredu koji smo učili engleski, a ostali njemački. Nova škola, novi uvjeti /fonolaboratorij smo to zvali/ i Ona. Neću duljiti, ali mislim da sam najbolje govorio engleski na kraju osmog razreda. Bez obzira na kasnije četiri godine u srednjoj, četiri faksa i četiri konverzacije u Linguae.
To je kuća



 u kojoj stanuje najzaslužnija za moj engleski, btw koji je sad lošiji nego onda.
Malo prije zadnje stanice dvojke, uf sad je to linija broj jedan, skrenuo sam desno u jednu usku uličicu koja je za automobile jednosmjerna. A za nas pješake dvosmjerna. Tu su pješaci jači, dok ih ne zgazi automobil . Zamjetio sam ovu novu kuću.



Smješkam se jer je to novo građeno pred brat-bratu desetak godina.
Ali to je ono kad kažu da je senilcu i lanjska vijest najsvježija.
...

[milić]

...
Sad sam malo stao. I na terenu i s pisanjem. Kamo sam ono krenuo, što sam tražio, htio...? A da, kuću Dagoberta, ili ja bih ga najrađe nazvao Berto, da ne moram svaki put dumati kako se zove.
I kuća, dvije prije Bertove nalazi se i ova kuća



u kojoj je, dok sam se kupao na Grobničkoj plaži /a ne znate koja je ta, je li?/ unazad četrdesetak godina, dakle početkom sedamdesetih p.s. /p.s je kratica za prošlog stoljeća, a ne za post scriptum / bio konzulat Paname. Nama, mojoj ekipi, je to bilo jako čudno, neobično, svjetski. Pa smo sa starhopoštovanjem gledali tu kuću, panamsku zastavu, neke mercedese koji su se tu parkiravali, neke ljude koji su nama bili face. Kasnije je to puklo. Jer da je konzul bio lažan. Kao i mnoge stvari onda, a i danas, je li.
I konačno, evo nas do Bertove kuće. 
Koje su pak to face bile, koje su živjele u ovoj kući, a nisu bili ni konzuli, a? Ali, stvarno, Berto je meni bio otkriće i faca.



To je Bertova kuća na adresi Pećine, a broj vidite i sami.
Kuća je pomalo već ostarila, popucale su joj kapilare odnosno ima kapilarnu vlagu u svom krvotoku pa bi trebao netko, kao Berto, s lovom da to sanira i napravi facelifting.
A odmah ispod Berove kuće i stepenica, kojima je vaš riporter bezbroj puta kročio, nalazi se takojenazvanaponekima Grobnička plaža. Valjda zato jer je stvarno bilo puno Grmošćana koji su tu dolazili potražiti osvježenje za vrijeme ljeta. Neki je još, po starinski, zovu Grčevo.



Tu, na toj plaži i okolo nje, trebao se održati onaj neznamkakoganazvati, a ne mogu sad pronaći odgovor na našim stranicama  , koji je otkazan zbog pobune, prijetnji okolnih baraba. Ali, sad ću vam ovo reći i više neću, nije to slučajno. Dok sam škljocao Bertovu kuću, netko, kao da mi je šapnuo slijedeće:
- Čuj, ja sam star i ne mogu slušati tu buku ispod. Daj napravi nešto da to ne moram slušati.
I ja sam napravio nešto, ali vam ne smijem napisati.

[Rijeka]

Super đir miliću, pravi si ripoter

[milić]

Fali ti ono r.

[Rijeka]

Fali ti ono r.

A valjda sam zaljubljena 

[milić]

Šta se to događa i u tim godinama?

[Sabina]

Miliću a šta nisi za nas forumaše barem nožni palac umočio u more i po slobodnoj procjeni ocijenio temperaturu mora da budes kao pravi reporter NoveTV 

[milić]

Ma nebin ga umočil ni za brdo ocvirki.
Pa vidiš da sam uslikavao s poprilične udaljenosti od mora. Ne reku primorci  bez veze fali more drž se kraja.

[Sabina]

Nista onda milicu, dok vas ne vidim u nekoj vodi do koljena....nemate kod mene još položeno za reportera na terenu 

[milić]

Ma nisam ti ja Branka Slavica - ja sam pametna glavica. I nemoj pušiti na javnom mjestu, ne priliči dami.

[Sabina]

ugrist cu se za jezik i neću na ovo odgovoriti 

[milić]

No, sad kad smo si izgrizli jezik možemo nastaviti . Skoro pa je ova rubrika zapala u ljetno mirovanje. Ali, ne ima još dosta do astronomskog ljeta. Zato čitaj amo.
Jutros kad sam poš'o iz svojega stana prođoh pokraj ovoga grafita mladog slikara.
Nemam pojma tko je naslikan ali vjerujem da je povod neki tužan događaj.



Po putu zamjetilo je moje lijevo oko korovaste cvijetove. Nije cvijet samo ruža.

[milić]

Ima ovdje, u Šćitarovoj ulici, i dobrih stanara. Ljudi koji žele da im okolina izgleda uredno i fino.



I tako, na hodeći prema parku, opazih na vrelom asfaltu mnoštvo zgaženih murvi.



Pogled prema gore otkrio je izvor ovog zla, a mene podsjetio na dječačke dane i Pehlin koji je u obilnim količinama taj isti, slatki plod nudio. Svojedobno da ih je bilo puno, mislim na murve, i u Studeni, kako mi je govorio moj ujak. Ja se toga ne sjećam. Ipak je dvadesetak godina razlike između mene i njega. Ne znam u čiju korist .

[milić]

Jasno da je zid koji odvaja Park heroja i Šćitarovu ulicu još razvaljen.




Ima ovdje, evo, i snimka ulaza u Trsatski park koji se , evo i dokaza, zove već duuugo vremena Park heroja. Ovo je ulaz sa sjeverne strane. Ima i ulaz s južne strane, iz Radićeve ulice. Jasno ima još nekoliko ulaza, ali ovi su baš, ono što bi se reklo, službeni.




S ulaza se vidi, ma ne Šolta nego, Trsat i Strmica. Ovaj put vam želim predočiti ovu malu, ali slatku, kuću nedavno adaptiranu. Sviđa mi se jer ima dosta prostora, i to sređenog, oko nje.

[milić]

Ovo je ulazak u moj jutarnji boravak. Tu zadnjih dana, dok su ove topline, dolazim i u miru prolistam novine. Malo popričam s nekim golubom, psom ili pak čovjekom.



Tu je i drvored lipa, koje su u punom cvatu,



uz koji se nalazi nekoliko drvenih klupa pa na jednu od njih sjednem i čitam. Zaboravio sam sebe ili se slikati kako čitam, ali nisam zaboravio slikati golubiće.



Jasno, slika je mutna i loše centrirana, ali golubovi su krivi. Ja sam im slao poruke, hm možda da drugi put šaljem smsove, da se umire, da ne hodaju i sve tako nešto. Ali, prasci jedni, nisu me poslušali. Mene nitko više ne sluša. Zato ja i pišem, pa, kako bi rekao jazbac, jur će se nać ka mona ka će to pročitat. Sorry ako sam vas uvrijedio, ali to je rekao jazbac, a ne ja.