Trsatska Gradina

[Kont]

Ovo je zgrada u Kopru koja je poznata pod nazivom Armeria, izgrađena oko 1460. godine na tadašnjem  trgu Platea Communis, a današnjem Titovom trgu. Na toj zgradi je oko tri stoljeća stajao "naš" mletački lav do njezine obnove i podizanja kata krajem 18. st. Nekoliko godina kasnije, oko 1814. tadašnji vojni upravitelj austrijskog primorja general Laval Nugent otkupljuje za svoju arheološku zbirku koju će nakon kupovine i obnove trsatskog kaštela izložiti u njemu.

[Kont]

Najprije je mletački lav, odnosno možemo ga zvati i koparskim lavom bio smješten u prostoru tzv. tamnice ispod mauzoleja. Nakon Lavalove smrti 1862. godine, njegov najmlađi sin Artur dodaje mauzoleju natpis "Mir junaka", malteški križ te brončani grb Nugent-Sforza u zabatu. Tada je i mletački lav postavljen na reprezentativno mjesto  ispred Lavalovog mauzoleja, vjerovatno i zbog prigodnog natpisa u knjizi Ovdje će počivati tijelo tvoje.

[Kont]

Na tom mjestu je stajao sve dok se opet nisu pojavili Mlečani

[Kont]

U knjizi Sušak-Trsat, vodič i album J.S. Vrignanin 1932. navodi: Pred „tamnicom“ je reljef mletačkog lava kojeg je nepoznata provenijencija, te topovske kugle.

Upravnik konzervatorskog ureda Zagreb, prof. Gjuro Szabo u svom izvještaju o stanju trsatskog kaštela 1937. piše: Čini se, kao da se stari venecijanski lav sam svega toga za stidio, pa je napustio svoje mjesto nad ulazom u donji dio grobnice i leži, kao da i on tu osjeća da je na smetlštu!

U dopisu tek osnovanog Konzervatorskog zavoda za Istru i Rijeku 1946. spominju se nužni popravci u kaštelu, a između ostalog i prijedlog da se lav ponovo postavi nad kriptu.

Međutim, lav je uskoro iz nekog razloga premješten ispred ulaza u kaštel gdje se i danas nalazi.

Prema navedenom može se zaključiti da lav nije vraćen nakon 1923. godine na svoje mjesto iznad ulaza, a dokaz tome je i ova fotografija Anne Nugent snimljena nakon te godine ispred tzv. tamnice u Trsatskom kaštelu.

[Kont]

Eto, toliko o putovanju jednog lava. Možda ga čeka još jedan put, a to bi bio njegov povratak na plato ispred mauzoleja, ali tek ako i kada Trsatska gradina postane smislena muzejsko - memorijalna cjelina.

Zahvaljujem Nenadu Labusu i Marijanu Bradanoviću na vrijednim podacima

[milić]

A ja zahvaljujem tebi i sreći što te imamo da s nama podijeliš svoje spoznaje.
Hvala dragi Kont!

[Rijeka]

Naš Kont pravi lav! 

[elvis]

 

[Kont]

Fala vam mili, lipi i dragi moji Za slijedeći nastavak evo vam jedna slika za promišljanje. Vrag je u detaljima

[kobler]

Čestitam na obradi i malo dopunjujem:
Laval je imao tri sina, baš kao u bajkama: najstariji, Albert (*Napulj 1816.-+London 1896.), srednji Gilbert (*1822.-+Venezija 1864.) i najmlađi Artur (*1825.-+Bosiljevo 1897.). Najstariji i najmlađi bili su vojnici, pukovnici po činu, a srednji sin bio je posjednik i muzičar. Talentirani muzičar.

Laval je najvolio najstarijeg sina, i čak sa 70 godina bio se otputio u London, ne bi li Albertu "izradio" pravo nasljednika titule i posjeda svoje grane Westmeata, koje je baš bilo oglašeno na prodaju. No, nije uspio, mada ne znam zašto. Nije uspio ni u kombinaciji da kupi/osigura nasljeđe škotskog plemstva Lennox, jer da je Albert izravan potomak Lorda Darnleya, muža Mary Stuart! Ali manevar nije uspio.

Srednji sin je bio žrtva činjenice da Laval nikad nije bio bolestan. Dapače, bolest je smatrao slabosti karaktera, a kako je Gilbert bio boležljive prirode, Laval ga je naprosto otpisao ... Srećom je Gilbert imao majku i braću, te je naslijedivši svoj dio posjeda od majke, uspio otkupiti ili jednostavno dobiti i dijelove od braće. Tako je postao gospodar Irsine. On je umro od raka dvije godine nakon oca (+1864) te devet nakon majke (+1855), a sve svoje ostavio je bratiću u drugom koljenu, koji se zvao jednako kao i Gilbertov otac, samo malo duže - Laval Jeremy Anthony Count Nugent.

Taj pa nije imao puno sreće u ljubavi: prva žena, Emma baronessa Ritter von Zahony umrla je kod poroda treće kćeri (+1872. , kći Maria Karolina); zatim se zagledao u sestričnu u drugom koljenu Mariju contessu Pallavicini-Fibbia, kći Gilbertove sestre Giovanne i s njom je imao samo sina Johna Antona Lavala(#), ali nije išlo, pa su se rastali kad je John imao tri godine (ili tako nešto), a Laval jr. se zagledao u kćer generala topništva, Carolinu baronessu von Steininger. S njom je imao samo kćer Margheritu, koja je postala poznata talijanska povjesničarka umjetnosti i radila u firentinskom arheološkom muzeju.

Ona se nije udavala, a kad joj je došlo mrijeti, sve što je naslijedila od oca, razdijelila je među ustanovama u Italiji. Najvredniju zbirku talijanskih (savojskih) kovanica, koju je skupila s ocem, ostavila je muzeju u kom je radila, a ta zbirka i danas stoji uz bok onoj koju je skupio Vittorio Emmanuele (i pretci) te ima i neke komade koji nedostaju kraljevskoj zbirci! Veliku obiteljsku arhivu razdijelila je između Općine Irsina (stvari koje se tiču posjeda i tucet uljanih slika), biskupije u Irsini (stvari koje se tiču crkvene povijesti) te Državnog arhiva u Napulju (glavnina arhive, obiteljski dokumenti i prepiska - obitelji Riario-Sforza, Nugent ...). Rodnom gradu Trstu, poklonila je palaču De Leo (nasljedstvo po baki s očeve strane) i susjednu kapelu za muzej orijentalne umjetnosti.

No, vratimo se Albertu, najstarijem sinu. On je 1850. imao 34 godine, pa je zaključio da mu je krajnje vrijeme da se oženi, ako želi zasnivati obitelj. Doduše, ćaća mu se oženio s 38, ali i to će proći, dok si dlanom o dlan ... I zbilja, u Napulju je (kao i otac mu) sastao Teresu Bachmann i s njom rodio Mariju (*1858.), pa Annu (*1859.), pa onda i Josefinu (*186?.), a se onda malaksalo 1865. pokajao i oženio s majkom svoje djece. Tako mu se 1870. tek najmlađi sin, Laval Llewellyn Wilhelm Nugent, rodio u braku. Onda je tim brakom pozakonio i prije rođene kćeri. Imao je tada 54 godine. Umro je u Londonu u 80. godini, a pokopala ga je neudata kći Josefina.
Spominjem Albertovu djecu, jer je upravo drugorođena Anna zapravo posljednja vlasnica Trsata koja je ovdje često spominjana. Upravo ona je na slici iz prethodnog posta.

(#) Opaska: Taj se punim imenom zvao: John Anton Laval Maria Victor Nugent Pallavicini Centurioni-Fibbia!

[Kont]

Kobler, hvala na dopuni. Sad vidim da je ovaj dokument nepotpun i djelomično netočan. Uzgred, zna li se gdje je završio onaj brončani grb Nugent-Sforza koji je bio na zabatu mauzoleja?

[kobler]

Ovaj rodoslov napravio je Llewelyn Wallauschek i predao ga u spis Annine ostavine. On ne zna je li njegova tetka Josephine u Londonu još živa, pa je niti ne spominje.
Anna je, čini se, pogubila veze s rodbinom nakon WWI.
O sudbini metalnog grba sad napamet ne znam ništa, možda je u Guveru, u muzeju.

[kobler]

Možda je od interesa i ova kratka vijest, koja je uglavnom nepoznata: Upravitelj Trsatskog kaštela u doba kad je Artur postavljao natpis "Mir junaka" i gradio palaču "Decrevi" bio je Dragutin (Karl) Mezzorana, pomorski oficir, koji je potom iza 1889. prešao u civilnu plovidbu u državnoj kompaniji "Adria".
Ako se ne varam sin mu je bio Milivoj Mezzorana, nekadašnji direktor Sušačke gimnazije i prevodilac za "Otokara Keršovanija", koji je preveo "Ljubavnika lady Chaterley" (1956.), ali i Zane Graya (1961.).
Mezzoranina unuka bila je Milojka M., riječka "Anna Frank", koja je ostavila dnevnik pisan od 26. rujna do 24. prosinca 1943. godine s naknadno zapisanim nastavkom iz njemačkih logora na 127 strana!
Grob Milivojev, a vjerujem i njegovog oca Dragutina i kćeri Milojke je na Trsatu G-I-15.

[kobler]

No, za pokojnog Dragutina (Karla) vezano je još jedno i to veliko iznenađenje! U karlovačkim novinama "Svjetlo" osvanula je 1904. i ova vijest, da je na ovršnoj dražbi Trsat kupio "Josip Mezzorana". Ta osoba ili je bliski rod Dragutinov ili uopće ne postoji, već je greškom izvještača Dragutin pretvoren u Josipa!

[ilirija]

Obitelj Mezzorana