Trsatska Gradina

[zokxy]

Trsatska gradina, na 138 metara visokom brijegu je strateški izbočeni vidikovac koji dominira iznad Rijeke i dojmljiva usjeka Rječine. Na tom je podesnom mjestu od prapovijesti bila liburnijska osmatračnica odakle se kontrolirao put iz unutrašnjosti prema moru. Rimljanima je ta lokacija odlično poslužila u doba učvršćivanja obrambenog sustava, tzv. Liburnijskog limesa, kojemu je polazna točka bila Tarsatika, grad - utvrda, na mjestu današnjeg riječkog Starog grada. Kolosalan pogled na ostatke tog limesa na nasuprotnim brijegovima, Katarini i Kalvariji, kao i na cjelokupni prostor riječkog Starog grada, sveobuhvatno se pruža s platoa Trsatske gradine.

Za najveću, okruglu kulu u gradini, franjevački historičar, otac Franjo Glavinić, tvrdi da su je izgradili Rimljani za obranu klanca nad Rječinom pa se stoga i naziva "Rimska kula". Ipak, na prostoru gradine do danas se nisu iskopali ostaci rimskog vremena. U doba Rimljana domorodačko liburnijsko stanovništvo živjelo je u naselju izvan rimske jezgre Tarsatike, na Trsatskom brijegu, na koji se u ranom srednjem vijeku prenio naziv grada na Rječini. Doseljeno hrvatsko stanovništvo svom je čakavskom izgovoru prilagodilo taj naziv u Tarsat, Tersat, Cersat, i iz toga se razvio današnji naziv Trsat.

Trsatska se gradina prvi put spominje kao sjedište župe 1288. godine kod sastavljanja čuvenog Vinodolskog zakona. Crkva Sv. Jurja ispod gradine bila je sjedište župe koja se poklapala s teritorijem gospoštije. Trsatska je gradina jedna od najstarijih fortifikacija u Hrvatskom primorju u kojoj su sačuvana obilježja ranosrednjovjekovne gradogradnje. Visoka zidna platna građena su od poluobrađenog kamena, arhitektura je isključivo funkcionalna, podređena vojničkim potrebama.

Krčki knezovi Frankopani bili su trsatska vlastela sve do pred kraj 15. stoljeća kada je trsatsku gospoštiju knez Stjepan Frankopan oporučno ostavio svom rođaku, ugarsko - hrvatskom kralju Matiji Korvinu, koji je na taj način dobio izlaz na more. Međutim, u ratu s kraljem Matijom 1485. godine Fridrih III Habsburški zadobio je Trsat pa je tako Gospoštija trsatska postala nasljedno dobro dinastije Habsburg. Budući da je car Maksimilijan, ne poštujući Požunski ugovor, prisvojio Trsat silom, Frankopani se nisu nikada odrekli svojih zakonskih prava na njega. Na osvitu 16. stoljeća Habsburzi od grofova Walsee nasljeđuju grad Rijeku kao kućno nasljedno dobro te je pogotovo od tada, kaštel Trsat ovisio o caru i njegovim namjesnicima ili zakupcima, uglavnom riječkim carskim kapetanima, koji su istovremeno bili i kapetani Trsata. Funkcija carskih kapetana na Trsatu ukida se kada je carica Marija Terezija godine 1778. izuzela Trsat iz habsburških kućnih dobara i predala ga novoosnovanom municipiju grada - kotara Bakar. Od toga vremena trsatski Kaštel izgubio je svoju stratešku vrijednost, opasnost od Turaka i Venecije nije više postojala, Gospoštija nije donosila velike prihode, održavanje Kaštela je carskoj komori, a kasnije bakarskom municipiju postalo skupo, a k tome je bio veoma oštećen u katastrofalnom potresu 1750. godine. Od tada je na njegovim kulama počeo rasti bršljan, a putopisci su građevinu nazivali "podrtine".

Austrijski feldmaršal grof Laval Nugent od Westmetha godine 1826, uz pomoć uglednog rječkog veleposlanika Andrije Ljudevita Adamića, otkupljuje od bakarskog municipija ruševine trsatskog Kaštela s namjerom da u njemu izgradi muzej za arheološke nalaze iz Minturna. Projekt obnove Kaštela povjerio je venecijanskom kiparu Giacomu Paronuzziu, koji je u duhu evropskog bidermajera i romantike, dodao ulaznoj kuli neogotičke prozore i ukrasne detalje, "Rimsku kulu" okrunio je gibelinskim grudobranima, a u sredini Kaštela postavio je pred mauzolej obitelji Nugent klasicističko pročelje u obliku rimskog hrama. Budući da se grof Laval Nugent iskazao velikim junaštvom u borbi protiv Napoleona 1814. godine, na arhitrav svog upokojišta postavio je natpis "Mir junaka". Kasnije su Nugenti prenjeli kosti svojih predaka iz Ujedinjenog Kraljevstva i sahranili ih u nišama sa strane mauzoleja.

Trsatski je Kaštel između dva svjetska rata katastrofalno propadao. Devedesetogodišnja vlasnica, slijepa grofica Ana Nugent, nije mogla održavati spomenik pa je 1937. godine Gjuro Szabo, naš ugledni konzervator, tražio da se primjeni zakon i da se izvedu nužni popravci, do čega nije došlo, a stanje se pogoršalo razaranjima u drugom svjetskom ratu. Međutim, u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, Trsatska gradina postaje riječkom tvrđavom kulture i duha. Trsatska gradina ima veliko značenje za povijest konzervatorstva u Hrvatskoj, budući da je na njoj izveden prvi konzervatorski zahvat u srednjovjekovnoj spomeničkoj baštini.
O ovom izvještaju Gjure Szaba malo kasnije.


Danas je Trsatska gradina jedna od najposjećenijih kulturno-turističkih znamenitosti u Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji. I unutar njenih je zidina obnovljena i tradicija proglašavanja kapetana Grada Trsata, u organizaciji Kluba prijatelja Grada Trsata.

Pogledajte galeriju slika Trsatske Gradine na ovom linku - http://www.bascinskiglasi.hr/index.php?option=com_joomgallery&func=viewcategory&catid=1&Itemid=76.

 

Jedna od kamera Grada Rijeke nudi jedinstveni pogled na Trsatsku gradinu preko kanjona Rječine i to u realnom vremenu što Vam omogućuje da iz prve ruke saznate kakvo je vrijeme iznad Trsata i Rijeke.

Pogled na Trsatsku gradinu (Rezolucija: 320x240px)
http://rimis.rijeka.hr/webcam/gradina-popup.htm?image=kozala-cif.jpg

Pogled na Trsatsku gradinu (Rezolucija: 640x480px)
http://rimis.rijeka.hr/webcam/gradina-popup.htm?image=kozala-vga.jpg

Pogled na Trsatsku gradinu (Rezolucija: 1280x960px)
http://rimis.rijeka.hr/webcam/gradina-popup.htm?image=kozala-mega.jpg


Vratimo se sada u 1936. godinu - o tome što se dešavalo od 1936. nadalje ima od danas jedan vrlo obuhvatan članak na našem portalu na linku http://www.croinfo.net/nepoznata-rijeka/8932-izvjestaj-gjure-szaba-upravnika-konservatorskog-zavoda-u-zagrebu-o-stanju-trsatske-gradine-na-dan-09-12-1936-i-sto-je-uslijedilo
u kojem ćete naći na mnoge nepoznate detalje o našoj Gradini. Vidjet ćete i fotografije devastacije grobnica šezdesetih godina, koje su nakon objave na ovom portalu prenijeli i drugi internetski portali.
Ugodno čitanje!

 

[zokxy]

[jazbac]

Malo mog skromnog doprinosa 

[zokxy]

[zokxy]

[zokxy]

[zokxy]

[zokxy]

[elvis]

Da li se varam kada sam pomislio da kada bi netko danas ubacio takvu kapelicu u neku staru utvrdu odmah bio napadnut kao seljačina i uništavatelj baštine? 

[milić]

Šta je dozvoljeno volovima nije bogovima ili tako nekako.

[elvis]

A i stvar navike ... toliko sam naviknut na tu kapelicu da sam mislio da je tamo "oduvijek", a na ovim fotografijama se jasno vidi da je "strano tijelo".

[ilirija]

1901.





oko 1955.

[ilirija]

1912.



1939.

[ilirija]

[mikimiki]

ovo sam svojevremeno postala na TNF-u, ponavljam jer nisu svi bili članovi...























i evo sa LPR-a sklopljen tekst (by Duce)
09.02.1990.
Riječka kultura revolucija
TRSATASKI LEŠEVI


Promjene u cjelokupnom jugoslavenskom društvu dovele su i u Rijeci do toga da se o samom gradu počelo razmišljati šire, otvorenije, radeći dublje rezove u prošlosti i tradiciju grada sa svrhom potpunijeg sagledavanja i izgrađivanja budućnosti, bolje budućnosti naravno. Tako je osnovan i Odbor za Kulturno-civilizacijski identitet grada (pri OK SSOH Rijeka), koji je pred sebe postavio podužu listu zadataka vezanih uz utvđivanje aktualnog stanja u riječkoj kulturi, valorizaciju ličnosti iz prošlosti grada, valorizaciju glavnih kulturnih tokova na relaciji Rijeka -Venecija, Ljubljana, Zagreb, Beč, Budimpešta, a kako sami kažu sa svrhom »korištenja povijesti kao sredstva za dosezanje budućnosti«. Prvi projekt u koji su se upustili, a koji realizira Klub prijatelja Rijeke u sastavu Igor Žic, Igor Koren, Davorin Simunović, Dorian Hatta i Davor Stimac je restauracija mauzoleja obitelji nugent na Trsatskoj gradini i revalorizacija ličnosti i djela Lavala Nugenta.


Riječka kulturna revolucija uspjela je razbiti i uništiti sve ono što čak i fašisti nisu stigli. Mauzulej Lavala Nugenta je rasprčkan po Zagrebu kako bi neki dobili političke poene. Za sve je kriva direktiva - partijska , dakako.
PIŠE : KRISTINA LACO

U ovom tekstu pokušati ćemo, uvažavajući prostornu ograničenost, odgovoriti na pitanja tko je bio Laval Nugent i zašto zaslužuje obnovu Mauzoleja (Mira junaka) na Trsatskoj gradini, kako je i zašto Mauzolej uništen i na koji način ga se može restaurirati. Sakupljanje ovih podataka rezultat je dužeg rada i angažmana članova Kluba prijatelja Rijeke, pri čemu se nailazilo na velike prepreke, o čemu će još biti riječi.

RIM I EGIPAT

Interesantno je kako je Laval Nugent (čija obitelj potječe iz Francuske historija je spominje 930. godine, a sam je potomak ogranka obitelji koji se preselio u Irsku, gdje je Laval Nugent i rođen 1777. godine) postao značajna ličnost za ovo naše područje.

U vezi s Rijekom dolazi 1813. godine, kada je 27. kolovoza uz pomoć admirala Freemantela oslobodio Rijeku od Francuza predvodeći jedinice koje je sam sakupio u okolici Karlovca. Ime admirala Freemantela će širom čitateljskom krugu biti poznatije Ako ga dovedu u vezu s Karolinom Riječkom, a ta je priča prilično poznata. Od 1813. do 1815. godine Nugent ratuje od Rijeke preko Kopra i Trsta do Ferrare, Frlia, Ravene, Reggia, Parme, Piacenze i dolazi sve do Napulja, gdje vraća na prijesto napuljsku bourbonsku dinastiju, te je od 1815. do 1819. godine vrhovni komandant napuljske vojske, a 1815 godine omogućio je povratak Pape u Rim. Tokom boravka u Napulju ženi se Giovannom Sforza i tako preko obitelji Sforza dolazi u direktnu vezu s Frankopanima, te raste njegov interes za Frankopanske kaštele, koje postepeno kupuje.

?ovdje nedostaje jedan manji dio teksta ?
uglavnom koliko mogu skužit, spominju se slike Da Vinci, Tizian, Veronese, Tiepolo, Lippi, Rembrandt koje su bile ovdje..

Kada je 1824. godine od bakarskog municipija otkupio kaštel naTrsatu kupio je ruševinu. Naime potres 1750.godine potpuno je uništio gradinu, koju je Nugent obnovio i Trsatska gradina danas Nugentova verzija Frankopanskog grada. O obnovljenom kaštelu obitelji Nugent starala se više od 120 godina. Da obnavljanje gradine nije učinjeno tada, u što je uložen ogroman novac, pitanje je da li b idanas na tom mjestu bilo išta osim gomile kamenja i ostatak srušenih zidova.
Laval Nugnet of Weatmeath umire 1862. godine u Bosiljevu, odakle isto kao i, na primjer, Nikola Frankopan, biva prebačen i sahranjen na Trsatu. I tu počinje drugi dio priče.
PARTIJA UNIŠTAVA

lako je Mauzolej preživio drugi svjetski rat i djelomično uništavanje od strane Talijana, koji su ga raskopali vjerojatno tražeći zlato, ali leševe nisu dirali, definitivno je posrnuo pred napadima socijalizma. 1959. godine osnovan je Odbor za obnovu Trsata, a 1960. godine počela je restauracija Trsatske gradine. Zbog nesređenih arhiva i nepotpune dokumentacije bilo je teško rekonstruirati kako se sve točno odvijalo, tim više što su i glavni nosioci restauracije Abdon Smokvina, tadašnji tajnik Turističkog saveza koji je bio investitor, i Igor Emili, čije je idejno rješenje, mrtvi. Prema rješenju Igora Emilija na gradini je trebao biti napravljen restoran, u donjem dijelu izgrađeni apartmani, a bila je predviđena i ljetna pozornica. Od svega realiziran je jedino restoran, a Mauzolej »Mira junaka« u kojem su bili sahranjeni Laval Nugent i njegova supruga pretvoren je u kuhinju. Veliki period naše poslijeratne povijesti bio je obilježen usmenim dogovorima i partijskim direktivama. Tako su o samoj devastaciji Mauzoleja članovi Kluba prijatelja Rijeke pronašli samo dva pisana dokumenta - dokumenti datiram sa 22. jula 1960. godine pronađeni su u arhivi Turističkog saveza Rijeke koja se odnosi na 1974. godinu. Prvi dokument, nepotpisana poruka s gore navedenim datumom, glasi: »Poštovani Božo:

Sa predstavnikom Sanitarne inspekcije jučer smo se dogovorili da ćemo danas predočiti molbu za ekshumaciju mrtvaca iz »Mir Junaka«. Molim Te budi dobar potpiši ovu predstavku, nastoj da se metne žig i vrati po našem mladiću, kako bi obavili i taj posao. Hvala.

Uz drugarske pozdrave«

a bila je upućena tadašnjem načelniku komunalnih poslova kotara Rijeka Božidaru Hlači. Upada u oči konstrukcija »nastoj da se metne žig«. Sama predstavka o kojoj je riječ u poruci je drugi dokument koji je pronađen, potisao ga je Božidar Hlača i od Sanitarne inspekcije traži se odobrenje za ekshumaciju »nekih leševa u zgradi ’Mir Junaka’« a žiga nema. O samom načinu na koji su izvršeni radovi na restauraciji Trsatske gradine više se saznalo od dvojice radnika, koji su sudjelovali u izvršavanju radova, Virgilia Karina i izvjesnog Hinka, tadašnjeg električara. Virgilio Karin je rekao da su njega i nekolicinu jadnika platili na crno da razbije sarkofag i dijelove iznese iz Mira junaka. Dalje priča da je prvotna ideja bila sravniti »Mir junaka« sa zemljom tako da ne ostane kamen na kamenu, ali se iz njemu nepoznatih razloga od toga odustalo. Prema njegovom iskazu prilikom restauracije su naišli na veći broj umjetnina koje su on i radnici uredno složili, a ne zna se za dalju sudbinu istih. Drugi radnik, Hinko, je sudjelovao u svim poslovima koji su se vršili na gradini. Prema njegovom iskazu Laval Nugent i obitelj su zakopani, tj. uzidani u Rimsku kulu na Trsatskoj gradini. Taj podatak je nemoguće provjeriti, ali istovremeno prema dokumentaciji gradskog groblja u periodu od 1960. do 1965? godine ne postoji zapis o ukopu bilo koga od obitelji Nugent, tako da se zapravo ne zna što se dogodilo s lesom čovjeka koji je 1813. godine oslobodio Rijeku od Francuza. Hinko dalje objašnjava da je leš Lavala bio obučen u maslinastozelenu uniformu s epoletama maršala, a u Mauzoleju su se nalazile četiri biste i to Lavala, žene mu i djece, koja se danas nalaze u Pomorsko povijesnom muzeju. bista žene i kćeri rad su najvećeg kipara europskog klasicizma Antonia Canove i imaju ogromnu vrijednost.