Trsatska Gradina

[zokxy]

Trsatska gradina, 05. srpnja 1930, Sokoli

[mikimiki]

http://www.novilist.hr/Vijesti/Rijeka/Trsatska-gradina-Nadeni-posmrtni-ostaci-iz-grobnica-obitelji-Nugent

[mušica]

Gradina u drugačijem izdanju 30.8.2014.

[zokxy]

Gjuro (Đuro) Sabo - upravnik Konservatorskog zavoda u Zagrebu (sjećamo se valjda još njegova izvještaja o palmi na Piramidi!) pregledao je stanje Trsatske gradine 09.12.1936. godine ... i napisao ovaj izvještaj sušačkom Gradskom poglavarstvu:

[zokxy]

Neka se nađe i ovdje -
Snimke devastacije gradine i ekshumacije kostiju iz mauzoleja šezdesetih godina






Link:

http://www.croinfo.net/nepoznata-rijeka/7555-ekskluzivno-snimke-qarheolokih-iskapanjaq-itaj-devastacije-trsatske-gradine

[kobler]

Na linku je samo prva slika iz kapele "Mir junaka". Sve ostalo je iz svetišta tj. Gospe trsatske. To su ostaci Stefana Della Rovere i obitelji, te Frankopana. Ništa nemaju s kaštelom.

[Kont]

                                            Grad mrtvih

Nakon što je nedavnim arheološkim istraživanjem napokon riješena višestoljetna legenda o podzemnom prolazu koji vodi od Trsatskog kaštela do Lujziane, ostaje još jedan misterij koji polako prerasta u legendu, a riječ je o nestalim posmrtnim ostacima obitelji Nugent.

-Prva pretpostavka lokacije:

Kako bi se potvrdila ili opovrgnula priča o podzemnoj vertikalnoj vezi između Trsata i Rječine koja kola u narodu, jedna je sonda otvorena i u jami na Gradini. Iskopavanje je pokazalo da je njezino dno na dubini od oko 14 metra zatrpano velikim kamenim blokovima i prekriveno geološki starim sedimentom, što znači da je jama možda nekad i išla dalje, ali je prirodno zatrpana u veoma davnoj prošlosti, tako da priče o tajnom podzemnom hodniku koji vodi do grada nisu utemeljene, barem što se tiče novije povijesti.

Osim dva keramička ulomka iz 16. stoljeća u jami nije nađeno nikakvih artefakata, ali su nađene razasute i vrlo oštećene ljudske kosti. Antropološkom analizom će se pokušati utvrditi spol i starost osoba kojima pripadaju, ali kako je jama čišćena nekoliko puta nakon 1945. kad je u nju bačeno više osoba, Ranko Starac smatra da se najvjerojatnije radi o posmrtnim ostacima iz grobnica obitelji Nugent koji su u jamu dospjeli prilikom obnove Trsatske gradine 1960-ih godina.

Antropološkom analizom se ustanovilo da je riječ o ostacima najmanje triju odraslih osoba, od kojih je jedna sigurno bila muškog spola, a u trenutku smrti je imala između 30 i 40 godina.

-(Nisam pronašao podatak da je osoba muškog spola starosti do 40 godina bila sahranjena u grobnicama obitelji Nugent. Nadam se da će Kobler ovaj podatak potvrditi ili ispraviti.)

Nakon oslobođenja Sušaka i Rijeke 1945., špilja na Gradini postaje sjedište partizanskog štaba  , a nazivala se tamnicom. Prema bilješkama Miroslava Blažićevića, prvog direktora Muzeja Sušaka u FNRJ, Josip Vojska, kojeg je Grad Sušak u listopadu 1943. postavio za čuvara Gradine, primijetio je 6. svibnja 1945. tragove krvi pred jamom. Tog dana je na vrh kule svečano izvješena narodna zastava s petokrakom, a prilikom postavljanja zastave iz jame se osjetilo zaudaranje.
U jami je nađeno više leševa. Prema iskazima vatrogasaca koji su ušli u jamu radilo se o petero osoba, a prema procjeni grobara o njih desetero, ali nitko ih nije brojao, zabilježio je Blažićević. U lipnju 1945. leševi su zapaljeni mješavinom nafte, ulja i benzina po nalogu mjesnog Narodnog odbora.

[Kont]

 - Druga pretpostavka lokacije:

Odvjetnik Igor Koren pronašao je i dvojicu radnika koji su sudjelovali u obnovi Trsatske gradine. Jedan od njih, Virgilio Karin, ispričao je da su njega i nekolicinu jadnika platili na crno da razbiju sarkofage u »Miru junaka«, koji je prema prvotnoj zamisli trebao biti sravnjen sa zemljom, ali se iz njemu nepoznatih razloga od toga odustalo. Prema njegovu iskazu, prilikom restauracije nađen je veći broj umjetnina koje su radnici uredno složili, ali se ne zna za njihovu daljnju sudbinu. Drugi radnik, električar Hinko, ispričao je da su ostaci obitelji Nugent uzidani u »rimsku« kulu.

O ekshumaciji pokojnika svjedoče samo dva pisana traga, nađena u arhivi Turističkog saveza Rijeke, jer posao se očito izvršavao po usmenim direktivama. Prvi dokument je nepotpisana predstavka od 22. srpnja 1960. upućena tadašnjem načelniku komunalnih poslova kotara Rijeka Božidaru Hlači, a glasi:
»Poštovani Božo, Sa predstavnikom Sanitarne inspekcije jučer smo se dogovorili da ćemo danas predočiti molbu za ekshumaciju mrtvaca iz 'Mir Junaka'. Molim Te budi dobar potpiši ovu predstavku, nastoj da se metne žig i vrati po našem mladiću, kako bi obavili i taj posao. Hvala. Uz drugarske pozdrave«.
Drugi dokument je potpisao Božidar Hlača, koji od Sanitarne inspekcije traži odobrenje za ekshumaciju »nekih leševa u zgradi 'Mir junaka'«, a žiga nema.

Dr. Ivo Simonić, umirovljeni stomatolog sa Sušaka opisuje događaj kojem je osobno prisustvovao 1958. godine kad je imao 25 godina. Gradina, u to vrijeme obrasla stoljetnim bršljanom, oduvijek je privlačila njegovu pažnju pa ju je često obilazio i fotografirao. Tako se na njoj zatekao i tijekom radova na »rimskoj« kuli s koje je, kaže, uklonjen dio bršljana da bi se na južnome zidu iskopala rupa u koju su stavljene kosti pokojnika.

– Došao sam na Gradinu, koja je izgledala kao veliko gradilište, i vidio da je na »rimsku« kulu postavljana drvena skela, a sa zida je uklonjen jedan blok bršljana. Na tom su mjestu radnici napravili veliku rupu nepravilnog oblika, a kad sam ih upitao zbog čega su je otvorili, rekli su da će unutra položiti kosti pokojnika. Pod kulom, koja je do tada bila u izvrsnom stanju, ležala je hrpa kamenja s ostacima crvene zemlje. Pretpostavljam da je za iskop u zidu odabrano mjesto iza kojeg je zemljani nasip, jer kula s unutarnje strane nije šuplja do temelja. Drugim riječima, kad su otvorili zid, radnici nisu došli u prazan prostor, nego na razinu ispod podesta unutarnjih stepenica. Tu su komotno mogli položiti sanduk s kostima, koji bi bilo vrlo teško uzidati među samo kamenje – smatra dr. Simonić, s kojim smo obišli Trsatsku gradinu kako bi nam pokazao mjesto gdje bi se mogli nalaziti ostaci pokojnika, a pridružio nam se i prof. Nenad Labus iz Konzervatorskog odjela kako bismo čuli i mišljenje stručnjaka, iako je s nekima od njih naš sugovornik već razgovarao.
– Javio sam se jednom arheologu koji je radio na Trsatskoj gradini i ispričao mu čemu sam svjedočio, ali on mi je rekao da bi to bilo vrlo skupo i složeno za istražiti. Nisam shvatio zbog čega. Meni se ne čini tako komplicirano postaviti skelu, ukloniti kamenje i vidjeti naziru li se kakvi tragovi, pa ako ih ima i malo dublje istražiti. Vjerujem da sam iskop ne bi iziskivao više od nekoliko sati posla – kaže dr. Simonić, zgranut bezobzirnošću kojom su uništeni grobovi Nugentovih
– Zaprepastio sam se kad sam vidio prepiljene sarkofage. To je bilo skrnavljenje grobova bez imalo pijeteta za pokojnike. Među Trsaćanima se s gnušanjem komentiralo da se grobnice pretvaraju u zahode – kaže dr. Simonić.

Odsustvo svakog poštovanja prema mrtvima i zametanje tragova njihovih ostataka teško je pojmiti i Nenadu Labusu, koji vjeruje da istina o tome gdje su završili pokojnici nikad nije otkrivena, jer su i sami akteri obnove Trsatske gradine osjećali duboku nelagodu zbog toga što su učinili.
– Ljude poput Lavala Nugenta bivši je sustav doživljavao kao feudalce, dakle klasne neprijatelje, ali ne vjerujem da je itko od uključenih bio toliko morbidan da je mislio kako je normalno to što su napravili. Vjerojatno su se sramili svojih postupaka pa su stoga o njima i šutjeli – kaže Labus, apsolutno podržavajući prijedlog dr. Simonića da se istraži mjesto mogućeg ukopa.
– Priča o kostima uzidanim u »rimsku« kulu kruži već desetljećima. O tome su govorili i radnici uključeni u njezinu obnovu, ali točno mjesto ostalo je nepoznato. Imamo arhivske fotografije koje pokazuju da je na južnom zidu najveće kule zaista postojala rupa pred kojom je bila postavljena skela, ali sumnjam da je namjerno iskopana. Skloniji sam vjerovati da se ona otvorila zbog uklanjanja bršljana koji rastače žbuku pa se prilikom čišćenja raslinja odronilo kamenje. Međutim ne isključujem mogućnost da je otvor iskorišten kako bi se unutra smjestile kosti pokojnika – kaže Labus.

Sličnog je mišljenja i arheolog Ranko Starac koji je u više navrata istraživao Trsatsku gradinu, a upravo s njim je, kako smo ustanovili, razgovarao dr. Simonić.
– Mala je vjerojatnost da su kosti ukopane u vertikalan zid kule, ali vjerujem da bi mogle biti upravo u podnožju unutrašnjih stepenica. Za tu priču sam čuo još kao dijete od none i čak sam planirao otvoriti pokusnu sondu u podu. Međutim, ni to nije garancija da bismo došli do konačnog odgovora. Pravi bi posao bio snimiti kulu georadarom ili eho-sonderom koji bi nam dali odgovor postoje li iza vanjskog plašta kakvi nevidljivi otvori. Šteta je što prilika da se to napravi nije iskorištena prije par godina kad smo cementne fuge na kuli mijenjali vapnenom žbukom, ali konzervatori uvijek mogu zatražiti snimanje. Dajem punu podršku kolegama da to postave kao uvjet kod budućih istraživanja – kaže Ranko Starac, koji je 2014. prilikom posljednjeg istraživanja Trsatskog kaštela našao ostatke razmrvljenih ljudskih kosti u jami na Gradini.

[Kont]

- Treća pretpostavka lokacije:

Do ove pretpostavke o mogućoj lokaciji posmrtnih ostataka obitelji Nugent došao sam na temelju proučavanja dostupnih fotografija iz vremena restauracije kaštela 1960. godine.
Današnji izgled:

[Kont]

Još jedna vrlo zanimljiva priča koja je možda vezana upravo za to spremište ispod ovog stubišta:

Dr. Simonić kaže kako pamti da je u novinama uz kratku obavijest o grofičinoj smrti bila objavljena informacija da je pokopana ispod kamenih ploča na podu četvrtaste kule, na ulazu u Kaštel. Nenad Labus je pak pronašao naljepnicu s neke kutije na kojoj piše da su u kutiji pohranjene kosti grofice Ane Nugent. Gdje se kutija čuvala i gdje je grofica počivala dok posmrtni ostaci nisu istrunuli do faze kostura potpuna je nepoznanica. Iako je krajnja istočna grobna niša bila rezervirana za njezinu sahranu, po mišljenju Nenada Labusa vjerojatnije je da su kosti Ane Nugent na Gradinu donesene tek 1960., nakon devastacije grobnica, da bi zajedno s posmrtnim ostacima ostalih članova obitelji bile zakopane u »rimsku« kulu ili neko drugo zasad nepoznato mjesto.

Kobler: Nakaradno je i nema prave riječi za to - čini se da je sva obitelj Nugent završila u kutijama. Našao sam, naime zapis, koji je bio na nekoj kartonskoj kutiji 1951. godine, u kome stoji kako su u kutiji "kosti Ane Nugent". Uzevši da je umrla u rujnu 1941. pitam se (jer nema obrazloženja osim tog zapisa), gdje su njeni ostaci bili do 1951. i kako su od leša ostale samo kosti, tj. gdje je istrunula?
Inače, vjerujem, da je i ona iz kartonske kutije završila u drvenoj u Rimskoj kuli. Morbidno.

Da pokušam onda i ja konstruirati jednu hipotezu o tome. Kaže se da ako želiš uhvatiti lopova onda moraš razmišljati kao lopov.
 
Anna Nugent je prema dokumentu umrla 04.09.1941. u 6 sati od posljedica frakture baze lubanje (može nastati kao posljedica pada ili od udarca tupim predmetom). Znači da je pala ili je ubijena. Piše i da je pokopana sutradan 05.09.1941. u 16 sati.

Na starim slikama nažalost se ne vidi otvor ili vratašca spremišta ispod stubišta. Ako je spremište postojalo prije 1960. godine, onda je moguće da je tijelo pokojne Ane Nugent prevezeno 05.09.1941. iz sušačke bolnice u njen Kaštel gdje je imala svoju grobnicu. Kako njena grobnica nije bila uređena niti pripremljena za sahranu, a nasljednika nije imala možda je tijelo privremeno smješteno upravo u to spremište.

To bi odgovaralo i novinskom izvještaju koji spominje dr. Simonić u kojem piše da je da je pokopana ispod kamenih ploča na podu četvrtaste kule, na ulazu u Kaštel. Formalno je Ana i pokopana 06.09.1941. u 16. sati što je i upisano u ovaj dokument sušačke bolnice.

Zbog ratnih zbivanja i promjene vlasti, tijelo pokojne grofice trune u spremištu idućih deset godina sve do 1951. godine kada je netko pretražio spremište i uzeo naljepnicu s kartonske kutije u kojoj su bile kosti, ili je kosti premjestio u kartonsku kutiju.

Oko 1960. godine prilikom rušenja stubišta kvadratne kule pronađeno je spremište i njegov sadržaj te je netko došao na ideju da sve kosti zajedno pokopaju u novo spremište i zabetoniraju ulaz. Tako su kosti narodnih neprijatelja skrivena od očiju javnosti a ujedno zbog pijeteta prema mrtvima ili da bi olakšali savijest ipak na neki način i pokopana.

Ukoliko spremište nije postojalo prije 1960. godine, onda je grofičino tijelo istrunulo na nekom drugom mjestu, ali to ne znači da Ana Nugent nije i danas ispod stubišta.

Ova dosta nategnuta hipoteza (ali ne i nemoguća) se vrlo brzo može riješiti običnim bušenjem rupe među fugama i zavirivanjem u spremište. Kako bi eventualno okriće posmrtnih ostataka obitelji Nugent bila ne samo riječka, nego i svjetska senzacija, mišljenja sam da bi nadležne službe trebale što prije obaviti istraživanja navedenih lokacija u potrazi za posmrtnim ostacima obitelji Nugent.

Vrijeme je da vratimo mir junaku.

[zokxy]

Bravo na ovoj analizi! 

[milić]

Odlično si to povezao. 

[Kont]

Vidjet ćemo što Kobler kaže na to

[kobler]

                                            Grad mrtvih

...
Antropološkom analizom se ustanovilo da je riječ o ostacima najmanje triju odraslih osoba, od kojih je jedna sigurno bila muškog spola, a u trenutku smrti je imala između 30 i 40 godina.

-(Nisam pronašao podatak da je osoba muškog spola starosti do 40 godina bila sahranjena u grobnicama obitelji Nugent. Nadam se da će Kobler ovaj podatak potvrditi ili ispraviti.)
...

Mrtvaci u nišama Nugentovih idu po starosti:
VII. (1) ALBERTUS MARIA LAVAL PALLAVICINI
III. (25) LEONTINE GRIMAUD GRAFFIN D'ORSAY
VI. (?) OLGA NUGENT
VI. (?) MARGERITA NUGENT
[I. (42) GILBERT NUGENT]
IV. (46) JANE SHAW
VI. (52) JOHANN GRAF NUGENT
II. (53) COMITIS JOANNA PALLAVICINI
V. (64) MARIJA NUGENT ud. Vojkffy
V. (72) ARTUR GRAF NUGENT
[VIII. (81) ANNA NUGENT?]

tako da bi po starosti odgovarao Gilbert.

[kobler]

Ti nalazi izgledaju ovako: