Rasvjeta u Rijeci – povijest svakodnevnih stvari

[kobler]

Pomislio sam da bi možda bilo zanimljivo prikupiti na jednom mjestu sve podatke o običnim stvarima koje uzimamo zdravo za gotovo i o dobu kad su se zapravo pojavile u Rijeci i Sušaku. Počeo bih sa rasvjetom, kako u stanovima, tako i onom javnom, rasvjetom ulica i trgova.

-o0o-

Prvo su bila ognjišta i sjedenje oko njih navečer kad padne mrak. Naravno i zapaljene grane kao baklje kad po mraku treba pogledati nešto daleko od ognjišta. No, to ste i sami mogli zamisliti, bez potrebe da vam ja to pričam.

Arheolozi kažu da su prvi dokazi upotrebe osvjetljenja pronađeni u Kini i to za upotrebu pčelinjeg voska (kao svijeće? - to ne kažu) sa stijenjem od papira još iz doba 40. godine pr. n. e. Također, ne kažu jesu li to svjetlo imali samo odabrani ili uopće svatko. Tja!

[kobler]

U Starom Rimu, pogotovo u doba kad je Rim bio na vrhuncu razvoja kao uređeno društvo, mnogo toga bilo je zasnovano na upotrebi maslinovog ulja. U Rim se ulje uvozilo u robusnim amforama iz Sjeverne Afrike i iz Španjolske, te Grčke. Služilo je za jelo, naravno, i pripremu hrane, ali i za osobnu higijenu onih koji su je održavali. Čovjek bi se namazao uljem, pa bi ga grebalicom skinuo sa sebe. Naš kip Apoksiomena zorno dočarava kako se to tada radilo. Istina, u antici su i mnoga druga društva i prije Rima poznavala svjetlo uljanica, recimo Sumerani i Akađani, Stari Egipćani, već spominjani Kinezi, valjda i mnogi drugi.

No, maslinovo ulje bilo je i glavni izvor svjetla u Rimu. Velike količine i laka dostupnost maslinovog ulja učinile su da su uljanice postale sveprisutne i jeftine, pa su svijeće bile nepotrebne. Pred bogatijim vilama recimo, na radost prolaznika, stalno je gorilo svjetlo uljanica, a o njemu je brinuo poseban rob zvan lanternarius. Jedini njegov posao bio je briga da se svjetlo nikad ne ugasi, pa bi dodavao ulje kad bi izgorilo i slično. Nažalost, s propašću Rima, nestala je i dostupnost maslinovog ulja, jer ga nije više imao tko dovoziti preko Sredozemnog mora, a niti distribuirati. To je izazvalo rast cijena ulja, pa je ono mnogima postalo nedostupno. Glavni potrošač i glavni distributer postala je katolička crkva, koja je maslinovo ulje rabila za pomazanja te za tzv. vječno svjetlo na oltarima, za što su služile uljanice. U krajevima na sjeveru Evrope i uz Atlantik istu je ulogu imalo riblje ulje.

[kobler]

Rijeka se tada zvala Tarsatica i bila je dio rimskog carstva, pa je s ostalima dijelila blagodati života u uređenoj državnoj zajednici. I u Tarsatici su tada uljanice bile glavni izvor noćne rasvjete.

Ista priča kao s uljem bila je i sa svijećama. Postojale su i u antici, u Starom Rimu, ali ih je jeftino maslinovo ulje posve istisnulo iz upotrebe. Međutim, u srednjem vijeku postale su važne u crkvi, ali su i one, kao i maslinovo ulje, postale vrlo skupe za obične smrtnike. No, i u crkvi svijeće od pčelinjeg voska nisu bile pravilo, već su se koristile u posebnim prilikama, za one koji su si to mogli priuštiti. Inače su korištene svijeće od loja, goveđeg ili ovčjeg. One su dimile i smrdile, čađu neću ni spominjati, ali šta sad?! Sigurno će vas veseliti činjenica da je čađa zapravo ugljik (pa šta, ako ste to znali?), a u Bakru je postojala cijela tvornica čađe. A siromasi su se u srednjem vijeku vratili na praksu iz prethistorije: ognjište i baklje. U crkvi su svijeće ljudi uglavnom gledali, a ne palili.

[kobler]

Ovdje je vrijedno spomena primjerice, da je Reinprecht IV/III. Walsee svojim listinom iz 1429. potvrdio dotaciju Hugona VIII. Devinskog (svog djeda po majci) samostanu sv. Jerolima u Rijeci, a u njoj se spominje i ravo augustinaca na ubiranje desetine usjeva, kozlića i pčela (dakle meda) za sela Podgraje, Zabiče, Kuteževo i Trpčane. <Medved, Augustinci ... 2020:44> Nekako mislim da bi se “desetina od pčela” trebala odnositi i na vosak. Jer tada je vosak bio barem jednako dragocjen kao i med, ako ne i više. Znači, ovdje imamo najstariju i stvarnu potvrdu za Riječke augustince i prikupljanje voska za izradu svijeća iz tako ranog izvora iz 1429.

[kobler]

Preskočimo li oko jednog stoljeća, tj. preskočimo li godine koje su prošle bez ikakvih promjena, vrijedi tek spomenuti kako je Rijeka 1530. dobila svoj statut – neku vrst ustava i civilnog i krivičnog zakonika, sve u jednom. U statutu je o rasvjeti samo rečeno kako “NITKO ne smije po noći napustiti kuću, a da ne ponese svjetlo sa sobom”. Ne kaže se kakvo – valjda baklju, svijeću ili takvo što. Pod jednim svjetlom moglo je biti najviše tri osobe.
U doba donošenja gradskog statuta u Rijeci je carski kapetan bio Nikola Jurišić (1529.-1536.), njegov zamjenik Ivan Ričan, a gradski vikar (sudac i kriminalnim prekršajima) Goffredo Gonfaloneri (1527.-1536.). Prior riječkih augustinaca bio je Ivan Primožić (1523.-1558.)

[kobler]

Moram ovdje napomenuti jednu stvar. Mada svi mjerimo normalnost po sebi, način na koji danas spavamo i gledamo na spavanje star je tek stoljeće – stoljeće i pol! Tisućama godina prije bilo je sasvim normalno “lijegati s kokoškama”, pa se probuditi negdje prije ponoći, obaviti štogod sat-dva, pa ponovo zaspati do prvih pijetlova i zore. Bilo je, znači sasvim normalno spavati u dva-tri maha. S umjetnom rasvjetom u našim domovima i nakon nekoliko generacija koje su živjele uz umjetnu rasvjetu i kasno lijeganje, više se nitko nije sjetio kazati nam da je spavanje prije bilo drugačije i da je nešto drugo bilo normalno.

Zato je u Statutu bilo očekivano da će ljudi izlaziti po noći, obilaziti blago, vrt ili štogod drugo, mada je većina to vrijeme koristila u kući za neke manje važne poslove ili za produženje vrste. Vani ionako niste mogli poći daleko, jer je grad bio okružen zidinama, a gradska vrata su zaključavana pojavom mraka. Iz ovoga se posredno dade zaključiti da javne rasvjete nije bilo ni u primisli. Ipak, Kobler (III. knj. str. 33) spominje dvije lanterne na općinski račun, ali nit kaže u koje su doba postavljene niti gdje su u stvari bile. Ne kaže niti tko je brinuo o njima (općina ha!?), a trebalo je bar nadolijevati ulje, kad bi izgorilo, ako uzmemo da su nekako bile zaštićene od vjetra, da ih ne ugasi. A za brigu o lampama su vjerujem usrećili nadležnog kvartovskog poglavara, koji je već imao zabavu oko brige za čistoću ulica u svom kvartu.

[kobler]

Treba sad opet preskočiti stoljeća u kojima je sve teklo ustaljenim tokom, tj. ništa se nije mijenjalo. Ljudi su, kad bi im ustrebalo svjetlo, pribjegavali staroj navadi – spaljivali su nešto, a plamen u kome bi to nestajalo (brže ili sporije) davao je i potrebno svjetlo.

Mada tek rubno spada pod povijest rasvjete, neki besposleni su već odavno primjetili da svijeće zapravo gore postojanim tempom, pa su neki još besposleniji podijelili svijeću oznakama koje su im pokazivale koliko je vremena prošlo otkad je svijeća zapaljena, tj. koliko je zapravo sati. Oni još besposleniji su čak staljavli metalne kuglice koje bi onda padale kako bi svijeća izgorila. Da, bio je to dosta precizan način mjerenja vremena u svijetu koji se ravnao prema događajima tipa počistiti staju, rasprostrti stelju, pomusti krave i sl.

Ovdje bismo se trebali malo otputiti u bijeli svijet. Početkom XVIII. stoljeća tj. oko 1700. godine Pariz ima više od 2.700 uljanih uličnih svjetiljki. Rijeka, pak, još uvijek samo one dvije. Tek će rušenje gradskih zidina i prestanak  zatvaranja gradski vrata 1775. godine donijeti promjene. Pred gradom su sagrađene nove kuće, pa je poraslo i očekivanje za uvođenje javne rasvjete.

[kobler]

Jasno da ni ove novotarije nisu mogle proći glatko. Mada nemam glas onodobnih anti-vaksera iz naših krajeva, imam krasan vapaj pristalice prirodnog stanja stvari iz tog doba:

Sedam najozbiljnih razloga PROTIV
JAVNE RASVJETE ULICA
objavljenih 1816. godine u Kölnskom „Dnevniku“ (Kölnischer Zeitung)

S teološkog očišta, umjetna rasvjeta je pokušaj da se [čovjek umiješa] u božji plan za svijet, koji za svijet predviđa mrak tijekom noći.
Iz očišta vladavine prava, oni pojedinci koji ne žele svjetlo, ne bi trebali biti prisiljeni plaćati za njega [kao porezni obveznici].
S medicinskog stajališta, emanacije svijetlećeg plina škode. Štoviše, rasvijetljene ulice navest će ljude da vani ostaju dulje, što izravno vodi u boleštine uzrokovane pothlađenjem.
Iz očišta moralnog, strah od mraka nestat će, no narast će pijanstvo i izopačenost.
Iz policajnog očišta, konji će bit ustrašeni, a lopovi ohrabreni.
Iz očišta narodno-gospodarstvenog, velike svote novca izvest će se u tuđe zemlje.
A iz očišta obična čovjeka, stalna noćna rasvjeta ulica otet će [velik dio] šarma prazničkoj rasvjeti.

[kobler]

Vratimo li se sad natrag u doba rušenja gradskih zidina, ali ostavši u bijelom svijetu. Oko 1780. godine Aimé Argand, švicarski kemičar, napravio je “Argandovu lampu”, odnosno “Argandov plamenik” što je bila radikalno poboljšana uljanica s cilindričnim stijenjem zatvorenim u dva koncentrična metalna ili kasnije staklena cilindra (cijevi), a oko tih cijevi stavio je vanjski dimnjak (kao kasnije kod petrolejki) koji poboljšava protok zraka svjetlo čini jačim, pa je manju bilo lampu pogodnije nositi bez opasnosti od gašenja. Svjetlosna emisija im je bila 6-10 kandela. Nije puno, al' čovjeka veseli, jer je bitno bolje od proste uljanice. Kasnije su još poboljšane tako što im je preko stijenja dodana i mrežica tretirana torijevim dioksidom, pa onda plamenici s čak do deset koncentričnih stijenjeva tj. jedan u drugom, od kojih je svaki služio kao dimnjak za protok zraka onom manjem, što je još više pojačalo i umirilo svjetlosni učinak, zato što je gorenje bilo temeljitije bez dima i treperenja plamena.

[kobler]

On svoj plamenik patentirao 1784. godine i od tada se koriste u kućama i lampama na svjetionicima, a proizvodio ih je engleski tvorničar Matthew Boulton u suradnji s Argandom. One su protokom vremena postale standardna oprema svjetionika, jer su puno manje dimile od prijašnjih vatri na vrhovima tornjeva. Prvo je u njima gorilo riblje ulje (nastale su na sjeveru Evrope), a širenjem upotrebe i biljno (repičino, maslinovo), te napokon mineralno, tj. nafta, odnosno njeni plinoviti derivati.

[kobler]

Taj proces trajao je cijelo stoljeće i više. Naravno, ne u Rijeci. Kod nas su tada još bile proste uljanice. Tek negdje početkom XIX. stoljeća i kod nas su prodrle stolne svjetiljke u raznim izvedbama, od prostih do bogato ukrašenih, u biti i kao indikatori statusa. Sigurno ste ih vidjeli u engleskim serijama ili holivudskim filmovima, ali je znanje o Argandovim lampama kod nas mahom izgubljeno.

Od ove prve lampe u ilustracijama, po nalogu Washingtona kupljeno je 1790. u Londonu 19 komada, pa je tako znanje o njima dospjelo i u Ameriku.
Zadnja od lampi je također američka, ali iz 1837. i iz Teksasa. Uočljiva je potreba za ukrašavanjem i postizanjem utiska statusnog simbola.

[kobler]

Orijentalna kompanija: osnovana 28. VII. 1719. sa sjedištem u Beču s podružnicama u Rijeci, Bakru i Kraljevici, Beogradu i Messini (tada svi ti gradovi unutar austrijskog Carstva). Mada je od početka imala problema u motiviranju ulagača i prikupljanju novca, no možda i stoga što su je vodili državni službenici, njeno slabo financijsko poslovanje dovodi je do stečaja 1731., pa je ukinuta 1742. Godine 1721. osnovala je radionicu za preradu voska i izradu svijeća, radionicu potaše te tvornicu užadi, uz monopol na trgovinu na veliko u Rijeci.

Zatim je u prosincu 1750. prvi direktor tek osnovane Povlaštene kompanije Rijeke i Trsta (koja nije isto što i Orijentalna!) Urbano Arnold kaže u jednom pismu da u Rijeci traže lokaciju za izgradnju pogona za izbjeljivanje voska, odnosno proizvodnju svijeća. Naime, bečki Trgovački direktorij kome je na čelu bio Rudolf Chotek oštro se protivio širenju na Rijeku, a pogotovo da se sjedište kompanije premjesti u Rijeku, mada se to s vremenom ipak dogodilo.
Dana 16. veljače 1751. ostvarila se najava iz pisma, pa iz Trsta u Rijeku stiže delegacija direktora Povlaštene kompanije s građevinskim inžinjerom Francescom Saveriom Bonomom kao ekspertom, te unajmljuje kuću iz koje će dalje moći organizirati poslove u Rijeci, a za pogon izbjeljivanje voska uzimaju u najam od Orijentalne kompanije zemljište s radionicom na Mlaci. Ta zgrada danas ne postoji, a bila bi u krugu današnje Riječke bolnice. Dakle, u Rijeci se od 1721. kontinuirano proizvode svijeće ili sirovine za svijeće, tj. pčelinji vosak a potom parafin do prestanka rada Rafinerije na Mlaci.

[kobler]

Godine 1766. radionicu za preradu voska i izradu svijeća kupuje Giuseppe Pessi, koji je u Rijeku došao iz Bergama kao voštar (ceroplasta), a 1784. dobio je povlasticu za svoju manufakturu. Imao je dva zaposlena radnika. Naslijedio ga je sin Francesco.
U Katastru iz 1785. nalazimo starog Giuseppea Pessija kao vlasnika kuće s dvorištem kbr. 576. To i mogla biti kuća u današnjoj Ciottinoj (tada Via del Governo), koju spominje Kobler (II:50) kao treću od početka ulice na lijevoj strani (casa Pessi).
U neko doba, neznam još kada, cijelo bivše zemljište s radionicom voska i radionicom potaše postaje ljetnikovac Isusovaca, koji to zemljište 1773. prodaju Ignaziu bar. de Lazzariniju (Ignaz Gottfried Frh. v. Lazarini). On je umro 1811. pa je sasvim moguće da zemljište sam prodao A. L. Adamichu 1808. godine.
Tada, 1808., zemljište (posjed) koji se sastoji od tvornice potaše, jednokatnice, tvornice svijeća, skladišta potaše i dva manja zemljišta za 8238 fl. kupuje Adamić i uređuje kao svoj ljetnikovac. U blizini je i kava (kamenolom) gdje se vadio mandorlat. Adamichev unuk Ciotta prodaje posjed gradu, koji ga pak poklanja vojnom eraru za izgradnju Vojnopomorske akademije.

[kobler]

Francesca Pessija nasljeđuje sin Vincenzo, ali i njegov nećak Carlo (Dragutin), sin Vincenzove sestre Marie Cattarine, udate Rudan. Njen sin seli radionicu i proizvodnju na Sušak. Prema podatku iz Guide za 1890. radionica je bila na cesti za Martinšćicu. Zanimljivo je da u istoj Guidi navodi i radionica prerade voska u vlasništvu Ide Pessi udate Gelletich, za koju se također kaže da je na cesti za Martinšćicu, tako da su zapravo susjedi. Po svoj prilici to su one kuće na početku zavoja kad cesta zaobilazi današnje brodogradilište.
Navodim sve ove detalje, kao što ću spomenuti i da je tvornica Ide Pessi imala ured i dućan u Via del Governo kbr.553 u kući Corossacz (to nije baš kbr. 576), dok je Carlo Rudan imao ured u Rijeci na Korzu kbr. 502 u kući Pauletich, koju mi bolje poznajemo kao kuću Steffula!

Razlog ovog zadržavanja je ujedno činjenica koja kaže da su bolje stojeći (bogatiji) Riječani koristili uljanu svjetiljku s Argandovim plamenikom, siromašnima su lojanice i svijeće postajale pristupačnije, a prava sirotinja je morala pričekati do pojave petrolejskih svjetiljki i lampaša, jer je tek petrolej omogućio jeftino osvjetljavanje, time što je proizvođen u velikim količinama i postao dostupan u mnogim trgovinama.

[kobler]

Jasno, nisu samo Pessijevi bili skupljači voska i proizvođači svijeća. Uz njih se spominju i:

• Giorgio Terzi i Girolamo Franul dobili koncesiju za skupljanje voska u okolici Bakra i Rijeke i  osnovali tvornicu svijeća, a njihovu je radionicu 1736. kupio Giuseppe Minolli
• Gaetano Cavalli, trgovac voskom s Angelom Licudijem, na mjestu gdje je 1821. sagrađena gradska bolnica; no Cavalli je potom 1793.-1796. postao direktor radionice potaše, koju sam već spomenuo, a onda je 1798. sagradio tvornicu žljebaca i cigli. Nemiran duh, što li?
• Spiridone Saverio Dani vlasnik tvornice svijeća (kod Bonovog kazališta). Imao je još mlin na Rečini, i dva velika zemljišta, jedno na Podvećici i drugo na Škurinjama, kod crkve sv. Marije. Godine 1805. se bacio na osiguranje, kao dioničar Pomorskog osiguranja i trgovačkog društva u Bakru, te kao vlasnik brigantina "Baldassare".
• Spominje se u maticama i Giovanni Battista Ferrari koji dolazi iz Bergama kao “ceroplasta”, dakle izrađivaćč svijeća, bez ikakvih drugih detalja, pa ne zman je li imao vlastitu radionicu ili je radio kod nekoga.
• Josip Jagodnik je od Rudanovih kupio manufakturu svijeća na Sušaku (Martinšćici) i to je sve što znam o njemu.