Rasvjeta u Rijeci – povijest svakodnevnih stvari

[kobler]

1894., VI. 25. Grad Bakar po prvi je put bio osvijetljen električnim svjetlom, odmah iza Varaždina, dok je susjedna Rijeka svjetlost nove energije ugledala godinu dana kasnije. Toga dana, Bakar je rasvijetljen preko dinamo stroja koji se opskrbljuje vodenim pogonom iz vrela Jaz. Ta centrala u „Malenici“ obnovljena je 1921.g., a 1936. godine Bakar je priključen na zemaljsku mrežu.
<Izvor: Bakar – Jeste li znali>

1896., VIII. 28. Šibenik, ing. Vjekoslav Meinchsner, gradonačelnik Ante vit. Šupuk, izmjenična (tvrde prvi u svijetu). Vertkalna turbina Girard od 320 KS povezana na horizontalni dvofazni generator 320 kVA, 3000V, 42 Hz. Napon 3000V prenošen dalekovodom od 4 vodiča dužine 11 km u Šibenik, gdje je transformiran na napon 110V jednofazno. <izvor: Markovčić-Prpić-Plic-Busatto, Razvoj elektrifikacije Hrvatske, Institut za elektroprivredu, Zagreb 1984:146>

1897. sagrađena Termoelektrana Opatija; radila je do 1931., kad je priključena riječkom ASPM i postala rezervna elektrana, jer ke te godine položeno 10 km visokonaponskog kabela između Rijeke i Opatije, pa su Opatija i Lovran dobili struju iz riječke elektrane

[kobler]

1896. Kabelska jednofazna mreža visokog i niskog napona postavljena je u središtu Rijeke 1896. godine, ali je kao zastarjela i pogonski nesigurna postupno zamijenjena u razdoblju 1929—1937. godine odgovarajućom trofaznom kabelskom mrežom.

[kobler]

U “Časopisu za elektrotehniku” (Zeitschrift fur Elektrotechnik, Elektrotechnischen Verein in Wien), str. 490 objavljeno je:

“Kao dopunu ranijih priopćenja na str. 270. ove godine, dodajemo da je za izgradnju centralnog električnog sustava za osvjetljenje grada - oko 3500 žarulja à 16 NK - s Ungarische Elektricitäts-Gesellschaft iz Budimpešte potpisan ugovor i da su građevinski radovi već započeli.”

Također, i u Kupalište Ilona uvodi se cjeloviti električni sustav (od 400 žarulja), a prema "Elektrische Rundschau" posao je preuzela tvrtka B. Egger & Comp.

[kobler]

Godinu dana nakon izgradnje druge elektrane, gradski su čelnici zbog naglog razvoja grada bili prisiljeni raspisati natječaj za gradnju nove elektrane, uz koncesiju od 34 godine.
Zeitschrift fur Elektrotechnik Jahrgang XIII. (1895.), Kareis Josef (redigiert), 1894. str. 79 piše:
“

Električna centrala u Rijeci.
U gradskom magistratu su dvije ponude, jedna od Bečkog društva za proizvodnju plina i Mađarskog društva za električnu energiju. Budući da se radi o koncesiji elektroenergetske centrale, tj. izgradnji, upravljanju i radu postrojenja, nije određen nikakav iznos kao osnova postupka, već će "shema" osnovnih uvjeta pod kojima se koncesija daje biti Izvješće komisije koja svoj prijedlog podnosi gradskom vijeću skupštine općine.

”

[kobler]

Prva telefonska linija u Rijeci uvedena je 3. XII. 1883. između ureda tvrtke Steinacker & Co. i ureda Ljuštionice riže, koju je postavio ing.Giuseppe Blau. I ovdje se spominje Steinacker, koji je očito bio među pionirima tehnološkog napretka u Rijeci.

S cjelodnevnim radom (0-24 h) počela je 5. X. 1890. telefonska centrala u Rijeci, koja je povezivala prvih 86 pretplatnika u Rijeci i Sušaku. Postavljena je u zgradi na Korzu donedavno poznatoj kao glavna pošta (danas Zara), sagrađenoj 1887. za potrebe državne pošte i telegrafa. Telefonska mreža postavljana je gotovo godinu dana. U planu je bilo i povezivanje s Voloskim.
U vezi s tim: The Telephone Company u Londonu izdao je 15. I. 1880. prvi telefonski imenik, samo s imenima vlasnika telefona, ali bez brojeva <The Telegraph 24 III. 2017.><https://www.bt.com/bt-plc/assets/documents/about-bt/our-history/bt-archives/major-collections/bt-archives-british-phone-books.pdf>
Riječki telefon kasnio je samo 11 godina i 1891. izdao je također telefonski imenik sa 86 brojeva. Imenik je bio dio Gradskog vodiča za 1891. godinu (Giuda di Fiume).

[kobler]

Osvjetljenje na izmjeničnu struju u RI iz prve električne centrale instalirane u tri prostorije u zgradi sagrađenoj u luci 1884. po arhitektonskom projektu Francesca Placseka (Franz Platschek?) u korijenu današnjeg Orlandovog gata (tada Molo Rodolfo) za smještaj hidrauličkog postrojenja lučkih dizalica pokrenuto je 1. XI. 1890. Parni stroj od 40 KS pokretao je generator (dinamo?) od 22 kW koji je napajao 26 lučnih svjetiljki jakosti 12A - grupa od 10 svjetiljki svjetlosne snage 64 kandele, te 18 pojedinačnih svjetiljki svjetlosne snage 16 kandela postavljenih uz skladišta VI-VII-VIII na Bečkom pristaništu (Riva Stefania), a dvije na ulazu u luku sa Žabice (Piazza Zichy) te 12 priključaka za brodove uz rive i molove. Ujedno je ukinuto 28 plinskih svjetiljki kod željezničkih skladišta I i II.

[kobler]

Nažalost, sliku Artura Steinackera nemam, znam samo da je umro 1915. i pokopan u nišama polja H, u potpornom zidu ispod crkve sv. Romualda, ali je niša danas uništena, tako da nemam zapravo čime ilustrirati ovaj post, možda tek isječkom iz Guide di Fiume.
Oni lijepo ilustriraju kako su Steinacker i Ciotta imali priliku tijesno surađivati, pa da je i Steinacker imao utjecaja na uvođenje elektrike u Rijeci.

[kobler]

Za to vrijeme u Rijeci, u jeku gradnje novog općinskog kazališta, Arthur Steinacker i John Whitehead uveliko su propagirali uvođenje elektrićne struje za javnu rasvjetu, a njihov autoritet je u gradu bio značajan. Artur Steinaker je bio predsjednik banke koja se zvala kao i on, a u stvari je bio čovjek od povjerenja Mađarske kreditne banke i imao pristup povelikim količinama novca za investiranje, ujedno je bio ključan čovjek u Rijeci za financijsko poslovanje, dok je John Whitehead u tom času postao glavna osoba tvornice Torpedo, otkako su se njegov otac Robert i Georg Hoyos povukli iz posla. O njihovom poduhvatu izlazi članak u glasilu Elektrotehničkog društva iz Beča “”Časopis za elektrotehiku” (str. 236):
“Agitiranje koje su gospoda Arthur Steinacker i John Whitehead pokrenuli za uvođenje električne rasvjete iz središnje stanice u Rijeci dovela je - kako se piše - u kratko vrijeme do vrlo povoljnog rezultata, jer je već zabilježena potrošnja više od 3000 priključaka je bio. Budući da je grad Rijeka vezan ugovorom sklopljenim s plinarskom tvrtkom, zasad se ne radi o električnom osvjetljavanju ulica i trgova, već samo o uvođenju električnog svjetla za privatnu uporabu u industrijskim objektima, u stanovima, trezorima i radionicama. Ako eksperiment uspije i ispostavi se da električno svjetlo nije znatno skuplje od plinskog svjetla, broj registracija vjerojatno će se znatno povećati, a također se treba nadati da će kraljevska pomorska uprava uvesti elektriku kod osvjetljavanja luke i skladišta. Inženjer Deri iz tvornice Ganz bio je u Rijeci kako bi proučio projekt i izvršio potrebne proračune.”
John Whitehead je, inače, dao uvesti električno rasvjetu za tvornicu Torpedo, koja je dobijala struju iz vlastitog postrojenja.

[kobler]

Prva javna zgrada koja je bila stalno osvijetljena električnom rasvjetom bilo je Gradsko kazalište u Rijeci 5. X. 1885. Odluka gradskog zastupstva donesena u siječnju te godine bila je da se kazalište osvijetli električnom rasvjetom.
Posao je izvela firma Kremeneczky, Mayer i Co. iz Beča, kao dobavljač i izvođač električnih strojeva: za pogon dva vodoravna parna stroja tipa Siegl od najveće austrijske tvornice lokomotiva Georga Siegla, svaki s kotlom tipa De Nayer, uspješnog belgijskog proizvođača, s 4 dinama, sve smješteno u strojarnici u zgradi nasuprot kuće Minach.
800 žarulja jakosti 16 svijeća tipa Lane-Fox* i 6 velikih lučnih svjetiljki <Balbi 1889:99> Svi poslovi instaliranja bili su završeni 18. VIII. 1885.
Ujedno je 11. IX. 1885. instalirana i telefonska linija koja je povezivala kazalište s policijom i sa sjedištem Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Klaoničkoj ulici, koju je instalirao ing. Mayer iz tvrtke Mayer & Wolff iz Beča.

----
St. George Lane-Fox je britanski izumitelj, njegove sijalice bile su glavni konkurent "Swan-Edisonovoj" žarulji. <http://www.lamptech.co.uk/Spec%20Sheets/IN%20C%20Lane-Fox.htm> Njegove žarulje imale su prepariranu biljnu žarnu nit, drugačiju staklenu loptu, a takođe su se razlikovale u načinu hermetičkog spoja staklene lopte i vrata žarulje.

[kobler]

Već 1878. postavljena je javna rasvjeta s lučnim svjetiljkama u Parizu s tzv. Jablokovim svijećama (Yablochov candels - Jablokove svijeće). Tvrde da su prvi na svijetu, s 4000 električnih svjetiljki umjesto plinskih.

A u Londonu je malo kasnije, u prosincu 1878., jednako osvijetljeno Viktorijina obala (Victoria Embankment), dok je 1879. postavljeno električno osvjetljenje na Public Squareu, Cleveland, Ohio (12 svjetiljki).

[kobler]

Pod utjecajem Davyjevih eksperimenata, ruski elektro inžinjer Pavel Yablochov*, konstruirao je 1876. svjetiljku s dva grafitna štapića (promjera --12 mm) razdvojena gipsom (Pariški gips za štukature) ili kaolinom kao izolatorom. Na gornjem kraju oba štapića spaja komadić žice otpornika ili malo grafitne paste. Donji dio štapića bio je uglavljen u držač od izolatora. Svjetiljka je u početku bila napajana iz Grammovog stroja koji daje istosmjernu struju, pa se jedna elekroda trošila jače od druge. Kasnije je uvedeno napajanje iz izvora izmjenične struje, što je riješilo problem, tako da je ostao samo problem zamjene potrošenh grafita.
* U vezi engleske ustvari američke grafije ruskih imena treba se držati odredbi našeg pravopisa, koji kaže da se imena preuzimaju iz originalnog jezik, dakle ruskog, a ne engleskog, čime izbjegavamo nakaradnu grafiju jer se predmetni čovjek jednostavno zove Jablokov, bez svh ovi nepotrebnih u "egzotičnih" ipsilona i grupa "kh". Originalna ruska grafija nema nitijedan od tih američkih kerefeka.

[kobler]

1863. zbila se prva upotreba elektriciteta u svjetioniku bila je u Francuskoj na svjetioniku Cape La Heve u južnom tornju dvojnog svjetionika sagrađenog još 1775. na ušću rijeke Seine, a ujedno je za povećanje dometa je ugrađena Fresnelova leća. Struja je generirao induktor pokretan parnim strojem.

[kobler]

Prvi spomen električne energije u Rijeci vezan je uz električni stroj (macchina elettrica) kojeg je liječnik Girolamo Fabris molio 3. VII. 1838. da se nabavi za potrebe Gradske bolnice Sv.Duha koja se tada nalazila zapadno od kapucinskog samostana <Palinić 2006:22>
Kapetansko vijeće odobrilo je 7. VII. 1838. 60 fiorina za kupnju stroja i zadužilo Upravu sirotinjskog zavoda koji se tada nalazio u sklopu bolnice da preuzme brigu oko njegova čuvanja. <Palinić 2006:22> Kakav je to zapravo bio stroj nije moguće točno odrediti, jer nema njegovih tahničkih karakteristika, ali nije mogao biti išta drugo do ručno pokretang stroja koji je generirao statički elektricitet. Nije mi poznato kakva je bila upotreba tog stroja, kao niti njegova dalja sudbina, ali je svakako tema koju bi vrijedilo istražiti.
Inače, Benjamin Franlin, mada nije bio liječnik, provodio je eksperimente s elektricitetom s ciljem poboljšanja stanja kod parariziranih udova, a potom kod slučajeva melanholije. Nabava ovog stroja, pola stoljeća i više nakon ovih eksperimenata očito mora biti s njima u vezi, pogotovo ako znamo da je u ovoj bolnici postojao odjel koji bismo danas bez krzmanja nazvali ludnicom.
Stroj kupljen za Rijeku mogao je, ali nije nužno trebao izgledati kao ovaj na slici.

[kobler]

Vrijeme je da se opet vratimo u bijeli svijet i to koji dan u prošlost.
Dakle, 1808. dogodilo se nešto izvanredno: prvi puta u povijesti – od kad je svijeta i vijeka – Sir Humphrey Davy osvijetlio je cijelu dvoranu, a da nije NIŠTA spalio!
Davy je bio britanski kemičar koji je još 1799. eksperimentirao s dušikovim oksidom (plin smješkavac, laughing gas) i uočio njegov potencijal kao anestetika, a 1807. izdvojio je elemente kalij iz kalijeva hidroksida te natrij, a 1808. kalcij, stroncij, barij, magnezij i bor. Sve pomoću elektrike, a za tu je svrhu dao u podrumu Kraljevskog društva postaviti masu baterijskih članaka (galvanski članci) dugačku 8, a široku 4 metra. U jednom predavanju, izvori se ne slažu točno koje godine (od 1802. do 1809.), Davy je držao u rukama dva grafitna štapića (bez brige, držao je za izolatore) i približio ih jedan drugom da je iz jednog skočila iskra na onaj drugi, a svjetlost nastala pri tome osvijetlila je dvoranu kao usred sunčanog dana, mada se u tu svjetlost zapravo nije dalo gledati jer je bila prejaka.

[kobler]

Taj most pušten je u promet 23. listopada 1946. i povezan je s riječima iz govora maršala Tita, koje su uklesane na ploči uz rub pješačkog dijela mosta. Tko ne zna za njih, neka ode tamo, pa se uvjeri.
Priložio sam gore sliku otvaranja iz 1926. Sad vrijedi priložiti i sliku ovog otvaranja, mlađu takoreći točno 20 godina. Kad bi i bilo točno da je prosti puk nevoljko sudjelovao u kerefecima ondašnje komunjarske (protunacionalne) vlasti te da je UDBA satjerala svih iz ureda, tvornica i škola na otvaranje, jedva vjerujem da bi ondašnji #Magnum uspio uslikati ovakvu sliku prije nego li su se razbježali. Naroda ima više nego li za karneval.