Zanimljivosti iz tiska ili portala

[elvis]

blajburg?
a ča su ča krivi bili? ja od doma nebin nikad bežal.

Znaš onaj vic kada je financijska došla u šumu? Pa lisica počela bježat i pita je roda zašto trči.

Pita je roda zašto a lisica kaže: "ja imam krzno, muž krzno, djeca krzno... dok ja objasnim ode glava "

Plus što ako ti jedna vojska kaže bježi ubit će te, a ti kažeš neće me, može ti se desiti da prva vojska pomisli da možda "šuruješ" s drugom ako se osjećaš tako sigurnim,

[elvis]

Članak na monitor.hr

Online nostalgija

Fotografski projekt: Ulice Rijeke prije 100 godina i danas
Riječka Udruga 051 pokrenula je zanimljiv projekt u kojem poziva sve zaljubljenike u fotografiju i povijest da naprave usporedne fotografije Rijeke nekad i sad. Veličina fotografija mora biti 1.000x650 dpi, a uspjele će usporedbe biti prezentirane na službenoj stranici projekta. Već sada na stranici možemo pronaći čitav niz zanimljivih fotografija.Permalink (sri, 20:10)

http://www.monitor.hr/vijesti/fotografski-projekt-ulice-rijeke-prije-100-godina-i-danas/271865/

[zokxy]

Članak na monitor.hr

Online nostalgija

Fotografski projekt: Ulice Rijeke prije 100 godina i danas
Riječka Udruga 051 pokrenula je zanimljiv projekt u kojem poziva sve zaljubljenike u fotografiju i povijest da naprave usporedne fotografije Rijeke nekad i sad. Veličina fotografija mora biti 1.000x650 dpi, a uspjele će usporedbe biti prezentirane na službenoj stranici projekta. Već sada na stranici možemo pronaći čitav niz zanimljivih fotografija.Permalink (sri, 20:10)

http://www.monitor.hr/vijesti/fotografski-projekt-ulice-rijeke-prije-100-godina-i-danas/271865/

 

[ilirija]

 

[Magnum]

Za sve je "kriva" Normandija ;-)

[elvis]

http://www.novilist.hr/Vijesti/Rijeka/Vrijedna-donacija-Razrusena-Rijeka-na-filmu-iz-1946.-stigla-iz-Beograda

Ovo je prvi put, navodi predsjednik Udruge hrvatsko-srpskog prijateljstva dr. Nikola Ivaniš, da su potražili i donirali kopije filmskih naslova koji se dotiču jednog hrvatskog grada, a sada će na red doći pretraga materijala koji je u Kinoteci zaveden pod naslovom »Sušak«

K ako je izgledala razrušena riječka luka 1946. i kako je izgledala njena obnova, sjeća se danas tek manji dio Riječana, no zahvaljujući trudu Udruge hrvatsko-srpskog prijateljstva u Rijeci koja je prekjučer proslavila prvu godišnjicu postojanja, takvi i slični povijesni riječki prizori iz sredine četrdesetih biti će uskoro dostupni i široj riječkoj javnosti.

Naime, ravno 76 minuta dokumentarnih filmskih zapisa raznih autora snimljenih u Rijeci te godine samo je jedan dio povijesnog filmskog materijala koji su predstavnici Jugoslavenske kinoteke iz Beograda donirali Gradu Rijeci.

[...]

[elvis]

DEJAN JOVIĆ NASTAVLJA PROVOCIRATI: 'Hrvatima se država jednostavno dogodila i od početka je bila neželjena!'

Autor: D.Boroš
Datum: utorak, 09. prosinca 2014. u 08:18

'Još je veći problem u tome što nam se ta 1991. neprekidno vraća, prijeteći nam novim ratovima, novim isključivostima i novim ekstremizmima. Rat nikako da postane prošlost. Govor mržnje nikako da nestane. Mnogi su i dalje nezadovoljni rezultatima prethodnih ratova (i onog iz 1990-ih i Drugog svjetskog, pa i starijih) te priželjkuju i spremaju se za neki novi „sudnji dan“. Mnogi ga slave, umjesto da ga komemoriraju.'

Dejan Jović, redovni profesor međunarodne politike na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i donedavni glavni analitičar Predsjednika Republike Hrvatske, nakon "vritnjaka" na Pantovčaku i dalje je vrlo aktivan kao glavni i odgovorni urednik časopisa „Politička misao". Inače, zanimljivo, nakon skandala oko izjave o nedemokratičnom hrvatskom referendumu o neovisnosti Jović i dalje ima angažman kod Vesne Pusić. Naime, petkom predaje na novom specijalističkom studiju diplomacije, koji je de facto zamijenio nekadašnju diplomatsku akademiju. Uskoro će predavati i vojnim časnicima, a njegova je velika želja reformirati i školovanje policajaca, kako bi i njima mogao prenositi svoje jugonostalgičarske teze.

U posljednjem broju "Političke misli" Jović je u tekstu pod naslovom "1989. Godina koja nam se nije dogodila" opet iznosi niz skandaloznih ocjena o Hrvatskoj, njenom državnom vrhu iz 90-tih, Tuđmanu, o raspadu Jugoslavije, o sukobu liberalnog i nacionalnog, pa među ostalim kaže:

"Pogledi na 1989., međutim, ovise ne samo o temporalnom nego i o geografskom kontekstu iz koje promatramo događaje kao i simbole vezane uz tu godinu. Naša je perspektiva i dalje prilično evrocentrička, a unutar same Evrope – zapadno-centrička. No, 1989. se nije svima dogodila na isti način. Štoviše nekima se – primjerice nama u tadašnjoj Jugoslaviji – nije uopće dogodila. Značajnije su nam bile, a i danas su, neke druge godine (npr. 1990. ili 1991.), od same 1989 – i to i simbolički i u stvarnosti...

... Svi ti post-jugoslavenski raspadi, stvorili su dojam nemoći, slabosti i besperspektivnosti. Spas se tražio u nekoj novoj integraciji, ili u međunarodnim jamstvima i intervencijama. Ne u nekoj novoj Jugoslaviji, nego u Evropi, ili u sponzorsko-klijentelističkim odnosima sa SAD-om (ili Rusijom, u slučaju Srbije i Republike Srpske, te Turskom – u slučaju Bošnjaka). Evropa je, stoga, u imaginaciji mnogih bila i neka vrsta anti-Jugoslavije i neka vrsta alter-Jugoslavije. Ona je bila i sigurnosni kišobran, i pokretač modernizacije, i spasitelj, i vrhovni arbitar, i ured za izdavanja potvrda da smo se „normalizirali", da smo „konsolidirali demokraciju" i da „pripadamo Zapadu". Uostalom, sve do ukrajinske krize (2014.) se činilo da Evropi nema alternative. Pridruživanje Europskoj uniji bio je, stoga, samo na prvi pogled paradoksalan zahtjev. Na prvi pogled, nije jasno zašto bi netko tko za sebe tvrdi da je oduvijek htio nezavisnost i državnu samostalnost, čim je ostvario te ideale vlastite povijesti (tzv. „tisućljetni san", prema interpretacijama suverenista) htio ostati bez pune suverenosti te se pridružiti još većoj zajednici u kojoj će imati još manje utjecaja. Ali, ključ rješenja ovog paradoksa je u činjenici da se država jednostavno „dogodila", te je od početka bila neželjena, poput nekog vrućeg krumpira u rukama...

Sve smo propustili zbog Tuđmanovih ratova

... Imaju li razloga za slavlje narodi post-sovjetskog prostora (osim, možda, pribaltičkih naroda), ili oni iz bivše Jugoslavije (osim, možda, Slovenije)? U onom smislu u kojem je 1989. danas predstavljena – kao pobjeda liberalne demokracije nad svim alternativama – ta se godina njima uopće nije ni dogodila. Štoviše, dogodio im se sveopći „potop", kako je to precizno iako slikovito nazvao sociolog Josip Županov. Dogodila im se je katastrofa, od koje je najveća – rat. Taj rat odnio je samo u Bosni i Hercegovini oko 100 tisuća života, a u Hrvatskoj više od 20 tisuća. Učinio je mnoge ljude nesretnima – izbjeglicama, prognanicima, žrtvama, ljudima bez mirovine, bez prava, bez statusa, bez budućnosti. Uništio je mnoge mirne i sretne živote. Tragedija koja nam se dogodila u 1990-ima ne ostavlja prostora za slavlje. Još se uvijek nosimo s posljedicama 1989., godine koja nam se nije dogodila. Umjesto 1989, dogodila nam se 1991. – a ona je bila, u mnogočemu, upravo obrnuta 1989. I, nažalost, nije trajala samo godinu dana: produžila se na cijelo desetljeće, sve do liberalno-demokratskih promjena iz 2000 (u Hrvatskoj i Srbiji – ne istodobno i u drugim zemljama nekadašnje Jugoslavije). U tom smislu, dvjema glavnim post-jugoslavenskim zemljama se 1989. dogodila tek s 11 godina kašnjenja, kao neka zakašnjela ili „druga" tranzicija. Pa čak se i tada ta tranzicija dogodila u ograničenom obliku (mnogi elementi starog sistema preživjeli su do danas), i u okolnostima koje više nisu bile tako povoljne za liberalizaciju. Naime, mi smo propustili „zlatno doba" liberalizacije, koje je u evropskom kontekstu trajalo od 1989. do 2001...

... Još je veći problem u tome što nam se ta 1991. neprekidno vraća, prijeteći nam novim ratovima, novim isključivostima i novim ekstremizmima. Rat nikako da postane prošlost. Govor mržnje nikako da nestane. Mnogi su i dalje nezadovoljni rezultatima prethodnih ratova (i onog iz 1990-ih i Drugog svjetskog, pa i starijih) te priželjkuju i spremaju se za neki novi „sudnji dan". Mnogi ga slave, umjesto da ga komemoriraju. Malo ih je koji su spremni otvoreno i s pijetetom govoriti o njegovim uzrocima, tijeku i posljedicama. Krivci nisu došli ni na stub srama, a kamoli da su stvarno osuđeni. Žrtve nisu doživjele pravdu, ni satisfakciju. O ratu se mnogo govori, ali se još više šuti. To stvara nove frustracije, a time i nove strahove.

Rat u post-jugoslavenskim zemljama, a naročito u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (uz izravno sudjelovanje Srbije i Crne Gore) bio je pokazatelj da ili nije nastupilo liberalno doba ili da teorija liberalnog mira ne vrijedi. Naime, jedna od temeljnih postavki liberalnih teorija o međunarodnim odnosima jest upravo ta da liberalizacija smanjuje napetosti među državama, te da će liberalne države međusobno živjeti u miru, a ne ratu. Liberalne – da, ali: ovdje se nije radilo o takvim zemljama. Ovdje se radilo o zemljama koje su nastale na temeljima anti-liberalizma, koje su poništavale, umjesto da unapređuju i jačaju, elemente individualne autonomije, kao i slobodu za one slabije, nezaštićene, one koji ne pripadaju većini.

Izborna prijevara u Hrvatskoj 1990.

U Hrvatskoj je 1989. također, značila jednu veliku simulaciju, pa čak i prijevaru. Izbori koji su u njoj održani u proljeće 1990., bili su između četiri velike grupacije, od kojih su svaku vodili komunisti: aktualni ili bivši (Franjo Tuđman, Savka Dabčević-Kučar /Ante Miko Tripalo, Ivica Račan i Željko Mažar). Koliko liberalizma su oni htjeli – i mogli – unijeti u novu hrvatsku demokraciju? Koliko inovacija? Koliko stvarnih, liberalnih i demokratskih, reformi? Pobjednik tih izbora, Franjo Tuđman, u listopadu i studenom 1989. dao je intervju Poletu, u kojem je sebe ovako predstavio javnosti koja ga nije poznavala: „Ja sam hrvatski čovjek, marksist, i revolucionar, povjesničar!". Štoviše, rekao je da ga cijeli život vode ideali onih hrvatskih komunista i marksista koji su pred strijeljanje u Kerestincu 1941. izviknuli parolu: „Živjela sovjetska Hrvatska!". To je bio čovjek koji je pobijedio na prvim demokratskim izborima: marksist, revolucionar, zagovornik „sovjetske Hrvatske", general JNA. Nikakav liberal, nikakav Havel, nikakav čovjek civilnog društva, nevladinog sektora ili organizacija za ljudska prava. Kad je došao na vlast, vratio je na javnu scenu nekadašnje policijske funkcionere, Josipa Manolića i Josipa Boljkovca, a zadržao je i sve one vojne ličnosti koje su mu se htjele pridružiti (iz JNA je u Hrvatsku vojsku prešlo, prema navodima iz knjige „Oficir i časnik" oko četiri od deset tisuća aktivnih vojnih lica), te je također ponudio „most" za prelazak „na drugu stranu" i najvećem broju pripadnika socijalističkih tajnih službi, uključujući i glavnim njenim šefovima. To je isto učinio i s članovima SKH, od kojih je najveći broj ušao u HDZ. Potom se angažirao u onome što najbolje zna – ratu i reinterpretaciji povijesti. U devedesetima je sustavno proganjao liberale i liberalizam – smatrajući da se radi o „žutim vragovima", „soroševcima" i protivnicima nove stvarnosti. Cijelu državnu strukturu ispleo je oko ideje „nacionalnog jedinstva" i monolita, a ne oko ideje pluralizma i dijaloga. Homogenizirao je Hrvatsku: politički i etnički. Smatrao je da je pluralizam problematičan i već po definiciji – opasan za „temelje hrvatske državnosti". U homogenizaciji – naročito etničkoj – je i uspio, što sam, a što uz svesrdnu pomoć srpskih ekstremista i nacionalista, koje je vodio potpuno isti ideal etničke homogenosti kao i njega. Rezultat njegova desetogodišnjeg vladanja Hrvatskom je etnički homogena Hrvatska. U njoj je 1991. bilo 22 posto pripadnika manjina, a 2001. ih je bilo samo 10.5 posto. U brojevima, ne-Hrvata je 1991. u Hrvatskoj bilo 1,047.909, a 2001. samo 331.383. Za to homogeniziranje nisu krivi, odnosno zaslužni (ovisi s koje pozicije se gleda) samo hrvatski nacionalisti, nego i srpski – koji su odbijali kompromise i integraciju u okvire novonastale države. Bio je to rezultat višestrukog nacionalizma: i onog unitarističkog i onog separatističkog unutar Hrvatske. A odgovorni su i međunarodni faktori.

Milošević i Tuđman

To je, dakle, u stvarnosti bila naša 1989. One 1989. o kojoj danas govore Poljaci, Česi, Slovaci i Mađari, ovdje nije bilo. Nikad nismo imali liberalnu transformaciju, niti pobjedu liberalizma nad svim alternativama. Naša 1989. bila je gazimestanska – ona je bila godina opasnog populizma koji je doduše uključivao većine u javni i politički proces (te se stoga radilo, doista, o majoritetnoj demokratizaciji) ali ta demokratizacija bila je daleko od liberalizacije. Bila je to godina populističke mobilizacije za sukob, godina postrojavanja iza komunističkih vođa, kojima nije padalo napamet da ispuste vlast iz svojih ruku, pa makar zbog toga morali krenuti u avanturu i kockanje tuđim životima. Separatizam i unitarizam – i jedan i drugi vojnog karaktera – bili su načini da se izbjegne liberalizacija i demokratizacija Jugoslavije. Nezainteresirani za jugoslavensku 1989., lideri triju republika – Slovenije, Srbije i Hrvatske – odlučili su se da demokraciju prihvate samo tamo gdje su bili sigurni da imaju većinu. Sva trojica bili su (aktualni ili nekadašnji) komunisti, i sva trojica su polazili od lenjinističkih ideja, uključujući i onih o „pravu naroda na samoodređenje". Tri komunista – tri separatista, na tri različita načina. Sva trojica nezainteresirani za demokratsku Jugoslaviju, za koju su komunisti i tako govorili da je nemoguća i nepoželjna. Da su na demokraciju gledali kroz liberalni fokus, a ne kroz majoritetni, i da su bili manje odani svom ideološkom background-u, mogli su u njoj vidjeti neku šansu. Ovako, budući da u Jugoslaviji nitko nije imao većinu, nikoga nije zanimala demokratska Jugoslavija. U okolnostima u kojima je demokracija značila preglasavanje (majorizaciju) a ne i liberalizaciju, svatko tko se našao ili se mogao naći u manjini – strahovao je. Za to je imao, kao što se kasnije pokazalo – opravdanih razloga. Odluka da se demokracija prihvati samo tamo gdje „mi" činimo većinu, a ne i tamo gdje smo u manjini – bila je, makar kratkoročno, racionalna, ako se gledaju samo pragmatički ciljevi: opstanka na vlasti.

Ali, ona je vodila u sukobe, a sukobi su bili potrebni da bi održali i „legitimirali" (opravdali) strukturu autoritarnog poretka koji je nastavljen i nakon 1989. – sve do 2000. Sukobi – uključujući i ratove – međutim, bili su za nekadašnje marksiste i revolucionare (poput trojice vodećih ličnosti te „jugoslavenske" 1990-e i 1991-e, a ponajviše Miloševića i Tuđmana) ne samo mogući, nego i neizbježni. Nije li, uostalom, marksistički koncept, a naročito u njegovoj jugoslavenskoj interpretaciji, uvijek govorio o revoluciji kao rješenju problema, a ne kao o problemu? Nije li u okviru tog diskursa – kojeg nijedan od te trojice, a ni mnogi njihovi građani, koji su ih uostalom i doveli na vlast nije ni znao ni htio odbaciti – rat bio nešto što treba slaviti i čime se treba ponositi? Nisu li generacije Jugoslavena u socijalizmu odgajane na sloganu: „Bolje rat nego pakt!", i na slavljenju rata, a ne njegovu komemoriranju? Nije li taj sistem, zapravo, trajno i neprestano promovirao militarizam, tretirajući svoje državljane kao permanentne vojnike – u aktivnoj ili rezervnoj službi? Nije li sistem općenarodne obrane upravo inzistirao na stalnim pripremama „kao da će sutra započeti rat". Puška koja se pojavi u prvom kadru nekog filma, u trećem i opali. Sustav koji je utemeljen na revolucionarnom nasilju i koji je glorificirao nasilje a ne slobodu i liberalnu racionalnost kao model rješavanja napetosti u društvu – završio je u nasilju.

Zlatno doba Jugoslavije

U najmanje 11 godina kašnjenja (1989-2000) za nekadašnjom Istočnom i Srednjom Evropom dogodilo nam se malo toga dobroga i sve najgore. Išli smo u „kontrasmjeru", i pritom se sudarali i međusobno i s drugima. Dok je Istočna i Srednja Evropa išla smjerom demokratizacije i liberalizacije, mi smo se udaljavali i od jednog i od drugog. Dok su drugi gradili temelje trajnog mira, mi smo ratovali. Dok su drugi ratove komemorirali, a zbog onih koje su sami pokrenuli su se stidjeli – mi smo ih slavili, a zbog prethodnih se osvećivali. A mnogi su i priželjkivali nove ratove, nezadovoljni rezultatima starih. A tako je i danas. Dok su drugi ekonomski i politički napredovali, mi smo propadali. Dok su se drugi približavali Evropi, mi smo se od nje udaljavali. Dok su drugi raščišćavali s prošlošću ali i gledali naprijed, mi nismo radili ni jedno ni drugo. Nismo imali volje ni hrabrosti da otvorimo teška pitanja iz prošlosti, ali smo zato stalno o njoj govorili fraze i besmislice. Navodno smo se „reformirali" ali smo u stvarnosti glumili promjene, u želji da se vratimo na staro, ili barem – ako već ne možemo nazad u prošlost – da ostanemo tu gdje jesmo, i takvi kakvi jesmo. Čak i kad smo išli prema Europi (odnosno, u EU), to smo proglasili „povratkom u prošlost", tamo gdje smo nekoć davno bili. Kretali smo se unazad, u navodno bolju prošlost, u neko imaginarno Zlatno Doba, koje nam se u stvarnosti, zapravo, nikad nije dogodilo. Umjesto da prema drugima projiciramo sliku moderne, najnovije, suvremene države – mi inzistiramo na tome da smo „najstariji", pa i pod cijenu da postanemo objektom ismijavanja. U Makedoniji se, tako, spore jesu li Slaveni ili „antički Makedonci". Nije, naime, dovoljno na Balkan doći u „stoljeću sedmom" – to je prekasno! Jer: oni drugi (Albanci i Grci) tu su bili prije toga. Prema tome, treba pokazati da smo „Mi" bili tu prije njih – odmah nakon ameba. Zanima nas samo prošlost – što dulja to bolja. Budućnost nas nije zanimala niti nas zanima. U budućnosti će biti što bude. U prošlosti će biti ono što mi kažemo i kako mi kažemo. Drugi nam mogu pisati budućnost – ali prošlost, e to ne! Nikako!

Umjesto da u savezima s drugima, a naročito drugim Evropljanima, vidimo šansu i za nas, mi smo na Evropu gledali kao na opasnost i prijetnju. Ušli smo u nju ne zato što smo to htjeli – u Hrvatskoj je samo 28 posto građana glasalo za ulazak u EU – nego zato što se tako „mora", ili zato da pobjegnemo od drugih, od naših susjeda, od Balkana. Sad kad smo u njoj, ne znamo ni zašto smo tu, ni što želimo od Evrope.

[milić]

Nisam baš sve pročitao. Ali početak je za 

[zokxy]

Ako vas netko pita ono čuveno domoljubno pitanje: "A gdje si ti bio '91 dok sam je ratovao ..." sad može i sam provjeriti jednostavnom pretragom baze podataka koju su stvarale naše bake ispunjavajući ankete itd itd ... Ukratko, odgovor na to pitanje naći ćete na linku:

http://gdjesibio91.tk

[Magnum]

Ako vas netko pita ono čuveno domoljubno pitanje: "A gdje si ti bio '91 dok sam je ratovao ... " sad može i sam provjeriti jednostavnom pretragom baze podataka koju su stvarale naše bake ispunjavajući ankete itd itd ... Ukratko, odgovor na to pitanje naći ćete na linku:

http://gdjesibio91.tk

Dobra 

[milić]

A ovo stvarno svatko mora pročitati. Tvrdoglavci koji ne žele puno će propustiti. Keruma za precjednika!

TRAFIKA PREDRAGA LUCIĆA
Kerumijada 2015.
Poduzetnik Željko Kerum najavljuje tužbu protiv bivšega gradonačelnika Željka Keruma tešku 12 milijuna kuna, a planira se naplatiti od propaloga grada i od svojih propalih tvrtki
Privatni poduzetnik Željko Kerum tužit će bivšega splitskog gradonačelnika Željka Keruma i tom će tužbom uprihoditi 12 milijuna kuna! S detaljima tog genijalnog pravosudno-financijskog plana javnost je upoznao saborski zastupnik Hrvatske građanske stranke po imenu Željko Kerum u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji.
    Ako je vjerovati Kerumu, Kerum će Keruma i Grad Split tužiti zato što je Kerumova gradska uprava privatnoj firmi u formalnom vlasništvu Kerumove partnerice odbila izdati građevinsku dozvolu za izgradnju restorana na Prvoj vodi, na negrađevnom zemljištu unutar zaštićene park-šume Marjan, a k tome još i na pomorskom dobru.
    »Pazi, ja gradonačelnik, a Grad mi ne da građevinsku dozvolu?!«, ni dan-danas se Željko Kerum ne može načuditi gluposti i bahatosti gradske uprave iz vremena vladavine Željka Keruma. I ne pada mu na pamet da joj oprosti poslovnu štetu koju mu je nanijela. »Ja ću sada tužit Grad i tadašnjega gradonačelnika Željka Keruma, razumiš?«, otkriva Željko Kerum novinaru Saši Ljubičiću. A zabezeknutom novinaru, naravno, nije jasno kako će to i zašto Željko Kerum tužiti samoga sebe i sa samim se sobom povlačiti po sudu.
    »A ko je tad bija gradonačelnik? Ja! A spor dobivan siguro, jer je Upravni sud donio presudu da je Grad Split triba dat dozvolu za Prvu vodu i naložijo da Grad Split to odmah i provede, a Baldasar se pravi lud. Kako on to ne razumi, sad će dobiti tužbu i spor od 12 milijuna kuna, a od tih 12 milijuna gradonačelnik, a to san bija ja, morat će platit milijun, a ostatak ide iz gradske blagajne!« – Željko Kerum samo što ne nacrta kako će od samoga sebe uzeti milijun kuna, e kako bi od voljenoga grada jamio još 11 milijuna. I tako će se taj bizarni biznis između poduzetnika Željka Keruma i istoimenoga bivšeg gradonačelnika nastaviti po uhodanome modelu: punom realizacijom sukoba interesa kroz naplatu interesa zbog kojih se u taj sukob i ulazilo.
    Nije to jedina veličanstvena poslovna zamisao koju je Željko Kerum iznio u intervjuu splitskom listu. I ne treba od njegovih potraživanja strahovati samo Grad Split, nego i privatne firme u vlasništvu Željka Keruma čiji je najveći vjerovnik – a tko drugi nego Željko Kerum?! Zato se Kerum i ne uzbuđuje oko sudbine Kerumova poslovnog imperija: »Ako se i ne riješi predstečajna nagodba, stečajni upravitelj će prodati imovinu i podmirit obveze po prioritetu, a od onoga što mi ostane mogu nastaviti raditi dalje.«
    Dobavljačima i vjerovnicima koji se ne odazivaju na ime Željka Keruma, Željko Kerum nije dužan ništa. Jer po Kerumovoj genijalnoj računici ispada da su svi oni dužni njemu, ali on nema vremena da i njih ganja po sudovima kao što će ganjati gradonačelnika Keruma i Grad Split: »Firma 'Kerum' je napravila deset milijardi kuna, jedan posto od toga je sto milijuna eura, a jedan posto robe po zakonu se smatra kal, lom i rastur. Ja san dobavljače moga teretit za taj jedan posto i oni bi mi tribali odobrit 760 milijuna kuna, a znaš koliko ja prema njima imam duga – pedeset milijuna!«
    U taj kal, lom i rastur valjda spadaju i radnici Kerumovih propalih tvrtki koji sada grintajući gledaju na luksuzne prinove u Kerumovu voznom parku. »A šta oni imaju veze s mojim autom? Oni su meni dužni!« – otresa se Kerum na zaposlenike nedovršenog hotela »Marjan« kojima duguje po tridesetak mjesečnih plaća i na one koji su otišli u prijevremenu mirovinu ali nisu vidjeli ni lipe od dogovorene otpremnine. A kako su to oni dužni Kerumu? Tako, kaže, što »nisu ni radili«, a »plaća se dobiva ako radiš«. To što radnici nemaju gdje raditi jerbo vlasnik Željko Kerum, unatoč svim poslovnim aranžmanima s gradonačelnikom Željkom Kerumom, nije završio – a najvjerojatnije nikada i neće završiti – ponovnu izgradnju hotela što ga je kupio da bi ga srušio i na njegovu mjestu podigao hiperluksuzni objekt uz koji je izniklo i čitavo jednako nefunkcionalno roh-bau naselje, to je, naravno, samo njihov problem.
    Od tog silnog novca što su mu dužni bivši gradonačelnik Kerum i Grad Split, tvrtke u Kerumovu vlasništvu i radnici zaposleni u tim tvrtkama, saborski će zastupnik i lider Hrvatske građanske stranke Željko Kerum financirati kampanju za parlamentarne izbore. I na njima će, kako najavljuje, biti jezičac na vagi za pobjedu HDZ-a i desnoga bloka kojemu će donijeti barem 20 tisuća glasova. Toliko mu valjda duguju svi oni birači koje je tako časno i savjesno zastupao u ovome mandatu, dolazeći u Sabor jedva nešto rjeđe od povremeno zabasaloga Tomislava Kerumarka.

[Magnum]

E neka joj je.

Neka im je svima!

Mona jedna 250 kila kuna držat doma. Ja doma nemam  ni 250 kuna, a kamoli to brdo životinjica....

Donosi Index.hr:

http://www.index.hr/vijesti/clanak/lazna-bankarica--izmamila-250000-kuna-od--77godisnje-cucerjanke/809963.aspx

ČAK 250 tisuća kuna "zaradila" je prevarantica koja je naivnu Zagrepčanku, predstavljajući se kao bankarica, uvjerila da joj preda novac, navodno, kako bi provjerila novčanice.
 
 Nesvakidašnji se zločin dogodio u srijedu poslijepodne u Čučerskoj cesti u zagrebačkoj Dubravi kada je nepoznata prevarantica pokucala na vrata 77-godišnje žene, doznaje se u policiji.
 
 Prema neslužbenim informacijama prevarantica je prije dolaska nazvala 77-godišnjakinju i rekla da bi kao djelatnica banke trebala provjeriti njene novčanice.
 
 Naivna joj je žena navodno predala čak 250 tisuća kuna, no tek je dan kasnije shvatila da je izigrana pa je cijeli slučaj prijavila policiji.

[fusher]

znala je kamo poć....i pravo je storila! babe je to bil mrtav kapital 

apropo penzioneri, milić, koliko imaš va kalcete spoda štramaca šoldi?

[milić]

Niš!
"Što sam imo to sam spisko
 na bar, vino i dupe nisko."
Al zato imam neč sitno, par hiljad, va sefe. 

[fusher]

slab si ti penzioner....
bez baren 200,000 kn spod štramaca..