S materijalnog stajališta je razumljivo da polubraći i polusestrama, koji su djelomično bili već odrasla djeca, nije bilo pravo što se njihov otac u svojoj pedeset i osmoj godini ponovno oženio te što mu se svake godine rađalo još jedno dijete. Zbog toga su svoju ljutnju, ljubomoru i ostale slične emocije trebali iskazati prema ocu, a ne prema mladoj, lijepo odgojenoj djevojci i naivnoj devetnaestogodišnjoj djevojci kakva je bila naša majka u toj dobi, a još manje prema nama, nevinoj djeci koji smo nesvjesno i nehotice došli na ovaj svijet. Da smo mogli slobodno birati, sigurno bi odabrali obitelj koja nije bila takvo zmijsko gnijezdo. Dakako, čak ni majka nije uspostavila pravi odnos s njima, ali je došla u kuću sa svrhom da siročadi zamijeni majku, ali neprijatan način na koji su se suprotstavili njoj sigurno je odredio njezino ponašanje. Svakako, svojom vječnom netrpeljivošću i svađama, mučili su nas za vrijeme naše mladosti, a mogli smo živjeti kao u raju na zemlji; ali možda ne postoji raj bez zmija, u ovom slučaju zmije.
Na dan rođenja svog 14. djeteta, otac je bio vrlo sretan i veseo, kao da mu se rodilo prvo.
Tog dana ušao je u blagovaonicu - i danas ga vidim ispred sebe - i ponosno rekao da nam se rodila malena princeza (Štefanija 1890.). Zatim je mene i Veru odveo gore u majčinu sobu gdje je na očevoj postelji ležao mali crvić kojem su se svi divili. Petzi i stara babica su pričali s majkom i pili šampanjac. Bili su ljuti što nas je otac doveo u sobu, pa smo odmah morali izaći.
Dobro se sjećam Štefanijinog krštenja. Ime je dobila po Princezi Stefani koja je zimi dolazila u Opatiju na odmor. Cijela ceremonija bila je u našoj kući. U ružičastom salonu postavili su oltar, u velikoj blagovaonici stol za odrasle, a u zelenom salonu stol za nas djecu. Krstitelj je bio naš rođak Valjuto koji je nekoć stanovao u našoj kući dok je učio skupa s Kornelijem i Milanom. Kasnije je postao svećenik. Mora biti da je bio čvrsto posvećen svom zvanju kad nije izgubio vjeru družeći se s tom bandom.
Krštenje je bilo vrlo svečano. Dobra stara babica, koja nas je sve donijela na ovaj svijet, sva u svili, donijela je bebu u naručju. Mama je klečala ispred oltara obučena u ružičastu haljinu od baršuna sa svijećom u rukama, što je na nas djecu ostavilo dubok dojam.
Poslije ručka pio se šampanjac i bacali konfeti. Nešto kasnije, dadilja je dovela Nataliju, koja je tada imala dvije godine i kad su joj pokazali bebu, ona se ogorčeno okrenula jer je bila ljubomorna zato što više nije sva pažnja usmjerena na nju jer više nije bila najmlađe dijete.
Dolazak cara
Jedno od mojih najranijih sjećanja odnosi se i na dolazak cara Franje Josipa u Rijeku 23. lipnja 1891. godine. Ujutro su ga čekali na iznajmljenim prozorima kuća nasuprot željezničkog kolodvora. Ali bili su vrlo razočarani kad su vidjeli da car nema krunu na glavi, ni žezlo u ruci niti plašt od hermelina, kao što su svi kraljevi bili nacrtani u njihovim knjigama o bajkama. Navečer je cijeli grad bio osvjetljen bakljama i vatrometom. Velikoj trojci je dozvoljeno da s ocem, Petzi, Marijom i Sandijevom dadiljom odu u Hotel Europe odakle su sve to gledali kroz prozor. Majka Klavdija i polusestra bile su pozvane na svečanost priređenu caru u čast. Djeca su dobila sladoled i umorni od napornog dana zaspala u kočiji na povratku kući. Petzi je na rukama nosila Milenu u kuću, Sandija njegova dadilja, a jedino je Vera držala oca za ruku i ponosno hodala s njim. Izgleda da je od oca naslijedila njegovu izdržljivost da nikad ne zaspe navečer. To je zadržala cijeli život.
(Car Franjo Josip I došao je u Rijeku vlakom iz Karlovca. Vojna glazba cijelo vrijeme je svirala samo hrvatske koračnice, što je dovelo do bijesnih istupa u mađarskom parlamentu, a učenici riječke gimnazije dočekali su ga povicima: Živio hrvatski kralj!, što je razbjesnilo pro-mađarske i pro-talijanske političare. Učenike su zaštitili vojnici Jelačićeve 79. regimente, stacionirane na Školjiću.)
Luppis
Bili smo i veliki prijatelji s obitelji Luppis. Gospodin Luppis imao je sličnu obiteljsku sudbinu kao i naš otac. I on je bio bogat udovac, a ponovno se oženio dan prije nego što se Josip oženio Klaudijom. Iz prvog je braka imao samo dvije kćeri, a u drugom Klaru, koja je bila iste godine kao i Vera, Tonija, koji je bio samo nekoliko tjedana mlađi od Milene, i Belu, koja je bila Zorina vršnjakinja. Milena je komentirala da su postupili razumnije i da si nisu dozvolili da imaju puno djece. Djeca su se međusobno često posjećivala.
(Nije riječ o izumitelju torpeda Ivanu Lupisu (1813. - 1875.), nego vjerovatno njegovom sinu ili rođaku koji je ostao u Rijeci).
Školovanje
Za Veru i za mene pravi život započeo je kada smo krenule u školu. Kako bismo se nekako odvojili od druge djece, uredili su nam sobu iznad konjušnice. Naša prva učiteljica bila je gospođica Jereb iz Ljubljane, jer je naš otac želio da prvo naučimo slovenski. To je ujedno bio i prvi jezik s kojim smo razgovarali jer su naše dadilje bile Kranjice. Međutim, pošto je moja majka manje govorila slovenski, a Petzi uopće nije govorila, naučili smo njemački bez puno napora. Kao dijete, ja sam bila smirena, za razliku od Vere koja je bila vrlo živahna pa je počela učiti kasnije.Tako smo zajedno započeli školu, iako sam imala samo pet godina.
Tako su započeli školu u rujnu 1891., kada je Mileni nedostajalo dva mjeseca do šest godina, a Veri je u travnju već bilo sedam. Nakon neograničenog slobodnog vremena igrajući se u vrtu, bilo im je teško sjediti satima u učionici, ali Milena je voljela učiti jer je bila mirnije naravi i imala je dobro pamćenje, dok je za Veru bilo sve teško. Inače, Veri koja je bila "ovako velika" bilo je dopušteno učiniti mnogo stvari što Milena nije smjela raditi; Milena je morala „izdržati sve i progutati sve“, ali je zato u školi Milena bila bolja i veselila se svom uspjehu.
Čim sam naučila slova, već sam počela čitati za sebe, dok je za Veru čitanje bila kazna. Još se uvijek dobro sjećam da mi je dana knjiga "Tragač" kada nisam imala ni šest godina. Također se vrlo dobro sjećam sadržaja. Kroz čitav život sam sačuvala radost čitanja iako sam kroz djetinjstvo morala provoditi vrijeme čitajući. Često sam se uz zanimljivu knjigu znala sakriti i čitati u krošnjama drveća ili na nekom drugom mirnom mjestu kako bih čitala na miru.
Učiteljice su imale težak zadatak podučavajući četiri učenika u tri različita razreda u istom prostoru.
Taj prostor u kojem su Gorupova djeca imala učionicu bio je jedan od dva stana u sklopu konjušnice, od kojih je, kako sam već objasnio na početku, sačuvan istočni dio, odmah do vile.
