Autor Tema: KBC Rijeka  (Posjeta: 39925 vremena)

0 Članova i 1 Gost pregledava ovu temu.

Offline Kont

  • Global Moderator
  • Full Member
  • *****
  • Datum registracije: Svi 2014
  • Postova: 3.163
  • Nullius in verba
Odg: KBC Rijeka
« Odgovori #210 u: 09.06.2020., 20:08:55 »
Tu me čeka pater familias i priča o njegovoj obitelji :popcorn

Offline Rijeka

  • Global Moderator
  • Sr. Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 3.379
Odg: KBC Rijeka
« Odgovori #211 u: 09.06.2020., 20:30:39 »
 Odlično!  :popcorn
Hranite se zdravim mislima i pazite da Vam imunitet ne opadne na serviranu glupost :)

Offline milić

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Tra 2012
  • Postova: 11.609
Odg: KBC Rijeka
« Odgovori #212 u: 10.06.2020., 08:28:54 »
Koliko je ono dece imel? Je mu on duhtor s isten prezimenon a ki dela na Zaraznen rod?
Parićaj se pa ćeš mi nedeju reć.  :wavey
Prošeći se z manun okolo Trsata.

Offline Kont

  • Global Moderator
  • Full Member
  • *****
  • Datum registracije: Svi 2014
  • Postova: 3.163
  • Nullius in verba
Odg: KBC Rijeka
« Odgovori #213 u: 10.06.2020., 21:15:29 »
S obzirom da ste znatiželjni, a pripremili ste kokice i roštilj :wavey moram tipkati nastavak.

Offline Kont

  • Global Moderator
  • Full Member
  • *****
  • Datum registracije: Svi 2014
  • Postova: 3.163
  • Nullius in verba
Odg: KBC Rijeka
« Odgovori #214 u: 10.06.2020., 21:17:56 »
Milena Gorup u memoarima pod nazivom "Naše djetinjstvo" ovako opisuje svoj dom u Rijeci:

Prva sjećanja su kao more magle, iz koje na trenutak izrone pojedina stabla, zgrade ili brda, i opet polako potonu, sve dok ne prodre sunce kroz maglu, i sve postane svijetlo i jasno. Tako ja vidim na početku djetinjstva samo pojedinačne slike i nijanse, a tek kasnije doživljaji u mom sjećanju postaju jasniji.

Offline Kont

  • Global Moderator
  • Full Member
  • *****
  • Datum registracije: Svi 2014
  • Postova: 3.163
  • Nullius in verba
Odg: KBC Rijeka
« Odgovori #215 u: 10.06.2020., 21:20:27 »
Prvo čega se sjećam je velika kuća, veliki vrt i puno djece. Budući da nas je bilo toliko, podijelili su nas u skupine: polusestre i polubraća bili su nazvani prvom generacijom, a mi smo bili druga. Šest od nas bili smo podijeljeni na veliku trojku: Vera, Sandi i ja, i malu trojku: Zoro, Natalia i Stefani - iako je Vera imala samo šest godina kada je rođena Štefanija! Držali su nas razdvojeno da ne bi izazvali previše buke u kući. Sigurno nije bilo lako odgajati toliko mnogo djece. Ali sustav odgoja bio je mnogo jednostavniji: prepustilii su nas dadiljama, kasnije odgajateljima, pa smo se međusobno često svađali. Naravno, često smo se znali prepirati, pa u nekoliko navrata i potući, ali to je normalno kod sve djece, samo ljudi kad odrastu to zaborave pa tvrde da su se uvijek dobro slagali sa svojom braćom i sestrama. U svakom slučaju, naše dječje prepirke nisu kasnije ostavile trag našoj povezanosti i ljubavi.

Offline Kont

  • Global Moderator
  • Full Member
  • *****
  • Datum registracije: Svi 2014
  • Postova: 3.163
  • Nullius in verba
Odg: KBC Rijeka
« Odgovori #216 u: 10.06.2020., 21:25:17 »
Dakle, kako bi se lakše snašli s imenima i nadimcima Gorupovih četrnaestero djece, morao sam napraviti popis prve i druge generacije Gorupove djece:

-Supruga Ana Perghofer (1842.-1881.), vjenčani 1866. godine. Dvije godine po zadnjem porodu je 1881. godine umrla u dobi od 39 godina i ostavlja osmero maloljetne djece u dobi od dvije do trinaest godina.

-Kornelije  (Kornel), (Kamnik,1868.-Trst, 1952.)
-Milan  (Trst, 1870.-Arosa, 1914.)
-Marija (Mici), (Trst, 1871.-Rijeka, 1956.)
-Olga  (Steinhof, 1873.-Wiener Neustadt, 1898.)
-Jožefina (Joža), (Rijeka, 1874.-Salzburg, 1955.)
-Anna Maria (Anca), (Rijeka, 1876.-Salzburg, 1960.)
-Vladimir (Vladi), (Rijeka, 1877.-Šmarje pri Jelšah, 1929.)
-Bogomil (Bogi), (Rijeka, 1879.-Fiumicello, 1957.)


-Dvije godine kasnije, 1883. godine Gorup se ženi devetnaestogodišnjom Ljubljančankom Klavdijom Keesbacher (1863.-1941.) koja mu je rodila još šestero djece.

-Vera (Rijeka,1884.-Ischia,1956.)
-Milena (Rijeka,1885.- Rim,1974.)
-Aleksandar (Sandi), (Rijeka,1886.-Rijeka,1949.)
-Zora (Zoro), (Rijeka 1887.-Podpeč 1931.)
-Natalija (Natali), (Rijeka,1889.-Merano,1967.)
-Štefanija (Stefani), (Rijeka,1890.-Zagreb 1980.)




Offline Kont

  • Global Moderator
  • Full Member
  • *****
  • Datum registracije: Svi 2014
  • Postova: 3.163
  • Nullius in verba
Odg: KBC Rijeka
« Odgovori #217 u: 10.06.2020., 21:27:17 »
Kad se pogledaju godine rođenja njihove djece, prva Gorupova supruga Ana je u razdoblju od  11 godina rodila osmero djece, a druga supruga Klavdija u 6 godina šestoro djece. Sretni otac je u svojoj 56. godini života napokon prestao "štancat" djecu.
Portret prve supruge Ane Gorup (Perghofer von Perhoffen) nije pronađen, i jedini njen prikaz nalazi se na Rendićevom reljefu "Rastanak" u mauzoleju Gorup na Kozali.

Offline Kont

  • Global Moderator
  • Full Member
  • *****
  • Datum registracije: Svi 2014
  • Postova: 3.163
  • Nullius in verba
Odg: KBC Rijeka
« Odgovori #218 u: 10.06.2020., 21:28:57 »
Ivan Rendić, istaknuti kipar obiju jadranskih obala 19. stoljeća, bio je jedan od posljednjih umjetnika-putnika što je poput srednjovjekovnih kipara-uslužničara stvarao svoj opus u slijedu putovanja, od mjesta do mjesta.

Rendića spominjem u kontekstu teme "Vila Gorup" zato što ga je Gorup angažirao da nakon smrti svoje supruge Ane koja je preminula u srpnju 1881. godine, slijedeće 1882. godine izradi nacrt za "Mauzolej Rodovine Josip Gorupova".

Foto N. Labus

Offline Kont

  • Global Moderator
  • Full Member
  • *****
  • Datum registracije: Svi 2014
  • Postova: 3.163
  • Nullius in verba
Odg: KBC Rijeka
« Odgovori #219 u: 10.06.2020., 21:32:22 »
I dirljivi reljef "Rastanak" u kapeli mauzoleja. Prikazuje ožalošćenog Josipa Gorupa s djecom dok dva anđela odnose njihovu majku u nebo. U pozadini se vidi morski pejzaž sa suncem u zalasku, Trsatska gradina i Svetište Majke Božje.

Foto N. Labus
« Zadnja izmjena: 10.06.2020., 21:36:18 od Kont »

Offline Kont

  • Global Moderator
  • Full Member
  • *****
  • Datum registracije: Svi 2014
  • Postova: 3.163
  • Nullius in verba
Odg: KBC Rijeka
« Odgovori #220 u: 10.06.2020., 21:35:41 »
Gorup i Rendić su se poznavali još iz Trsta, tako da je Rendić dva mjeseca živio u vili Gorupovih radi studije portreta njegove djece od kojih je trebao osmisliti planirani reljef, kao i mramornu portretnu bistu samog Josipa Gorupa.

Rendić u svojim staračkim uspomenama ovako opisuje taj period svog života:

"Nalazio sam se vrlo dobro u vili obitelji viteza Josipa Gorupa na Rijeci godine 1893.,
(radilo se zapravo o 1882. godini, op. aut.),
radeći studije portreta njega i njegovih sinova i kćeri, od kojih sam trebao složiti jedan alegorijski bas-relief na zidu mauzoleja namijenjenog njegovoj obitelji na Riječkom groblju. Dva sam mjeseca gostovao kod njega i živio kroz to vrijeme bezbrižno i udobno.
Kad bih trebao novaca da pošaljem obitelji, predstavio bih mu se jednostavno s izvrnutim džepovima, da vidi da su mi prazni. On bi se nasmijao i pitao me: Koliko vam treba? Time bi stvar bila svršena... Sa mnom je bio vrlo prijazan i znao se upustiti bez ograde u razgovor. Bio je tužan jer je izgubio ženu, koju je obožavao i stoga bi mu bilo drago kad bih skovao po kakvu lakrdiju da ga rastresem i da mu odagnam tužne misli."


Druga Gorupova supruga Klavdija, o kojoj njena kćer Milena piše:
 
Kada je mama bila bolesna, puštali smo je da spava do podneva. U suprotnom, išli bi k majci ujutro, nakon što smo se umili i obukli, da njoj i ocu poželimo dobro jutro. Često je jadna mama bila bolesna zbog čestih poroda i drugih teškoća. Posebno smo voljeli ići k njoj kad bi joj donijeli ručak. Ležali smo na trbuhu na očevoj postelji, a ona bi nam dala koji zalogaj u usta. Ne znam da li je kuharica za nju bolje kuhala, ali je sve bilo jako ukusno. Navečer bi otišli da joj poželimo laku noć ali u to vrijeme otac nikad nije bio doma, a majci je rijetko bilo bolje.


Offline Kont

  • Global Moderator
  • Full Member
  • *****
  • Datum registracije: Svi 2014
  • Postova: 3.163
  • Nullius in verba
Odg: KBC Rijeka
« Odgovori #221 u: 10.06.2020., 21:38:03 »
U velikom vrtu, koji je za nas djecu bio pravi blagoslov, mogli smo se ludirati. Jako smo voljeli taj vrt, posebnu lovorovu šumicu koja nam je u to vrijeme izgledala vrlo velika. Svaki kut u ovoj "šumi" dobio je svoje ime po mjestima za koja smo znali ili čuli; tako da su bili Trst, Klagenfurt, Zakamen, itd. Najdraži nam je bio put omeđen čempresima i lovorom na kasnijem teniskom terenu. Zvali smo ga Krotendorf, jer su po tom sunčanom predjelu ispred nas hodale kornjače koje smo zvali Krote (po njem. Schildkröte-kornjača).
Osim toga, imali smo veliku konjušnjicu, štalu s kravama, zgradu za vozove, manje staje za kokoši, patke i guske, kao i svinjac. Držali smo i pse, magarce, janjad, zečeve, zamorce...ukratko, cijelu Noinu arku. Ako smo pobjegli pažnji dadilje, sigurno bi nas pronašli u štali.
U vrtu je bilo mnogo ukrasnih biljaka. Moja je majka voljela zimzelene biljke, pa je bilo puno palmi, črnike, cedrova, šimšira, čempresa, kurika i drugog drveća i grmova.
Svi zidovi terasastog vrta bili su obrasli bršljanom, a u drugom dijelu vrta uzgajali smo povrće i vinovu lozu od koje su radili kiselo vino koje se zvali "domaće".


Offline Kont

  • Global Moderator
  • Full Member
  • *****
  • Datum registracije: Svi 2014
  • Postova: 3.163
  • Nullius in verba
Odg: KBC Rijeka
« Odgovori #222 u: 10.06.2020., 21:42:30 »
Najljepši je bio ružin vrt. Otac je osobito volio kraljicu cvijeća a uzgajao je najljepše ruže. Neke je sam uzgojio i oplemenio, a jednu je čak nazvao svojim imenom. Mi smo te očeve ljubimice smjeli samo gledati i mirisati, nitko ih nije smjeo dirati, a morali smo poznavati njihova imena.
U našoj šumi imali smo kapelicu s Marijinim kipom kojeg smo cijelo ljeto ukrašavali s ružama, posebno u maju za vrijeme Marijine majske pobožnosti.
U vrtu su bila i četiri staklenika, od kojih su neki čak bili grijani. U stakleniku s agrumima, mi djeca smo znali jesti i nezrele plodove. Svi limuni i neke vrste malih mandarina nisu bili sigurni od nas.

Družili smo se i s vrtlarima koji su bili iz raznih mjesta i raznih nacionalnosti. Pogotovo nas je zabavljao jedan Goričan koji nije znao ispravno govoriti našim jezikom već bi nas zvao npr."gospa Fraila", a našu majku "der Herr Frau".
Vrtlar i njegovi pomoćnici, među njima Mutec, Vicko, Mate i stara Tonka, održavali su vrt u savršenom redu. Dobro smo se slagali s njima pa su nam znali pokazati gdje ima zrelih jagoda, ako ih prije nismo sami otkrili.
Dobar prijatelj djeci bio je Mutec, gluhonijemi bratić koji je izučio za vrtlara. Josip Gorup je bio njegov skrbnik i upravitelj njegove male imovine. Mutec je prema njemu osjećao strahopoštovanje (njegovo pravo ime nije zapisano). S njim su se djeca sporazumijevala jezikom gluhonijemih koji su Sandi i Vladi dobro savladali. Volio je hvatati ptice i držati ih u krletkama. Posebno je bio vezan za Sandija koji se brinuo o njemu sve do njegove smrti jer je za vrijeme inflacije nakon Prvog sv. rata, Mutec izgubio svu imovinu.


Offline Kont

  • Global Moderator
  • Full Member
  • *****
  • Datum registracije: Svi 2014
  • Postova: 3.163
  • Nullius in verba
Odg: KBC Rijeka
« Odgovori #223 u: 10.06.2020., 21:47:54 »
Služinčad u Rijeci bila su većinom iz Koruške, pa tako i kuharica Cili koju je u kuću dovela Gorupova prva supruga. Budući da je bila nižeg rasta, djeca su je posebno voljela. Mjerili bi svoju visinu uz nju da bi vidjeli koliko su porasli. Vera je bila osam godina starija od nje.  Kad je Cili radila kolače, često smo joj pomagali razbijati bademe ili mutiti jaja, a onda bi nam dala da ližemo zdjelu. Nije bila u dobrim odnosima s pomoćnim radnicama u kuhinji. Dopuštala im je samo pranje i čišćenje, a svoje kuharsko umijeće skrivala je pred njima. Ako bi radila nešto posebno, onda bi se sklonila u spremište i zaključala bravu. Užasno se bojala miševa, pa kad bi se koji pojavio u kuhinji Cili bi skočila sa svoje stolice na stol, a ponekad i na vrući štednjak vičući: "Kukavice, smotanci, uhvatite ga već jednom." Kako bi je više ustrašili, ostali su znali metlama tjerati miša prema njoj umjesto van kuhinje. Na sreću, uvijek bi se našao netko tko bi joj pomogao. Cili nije imala lagan posao, jer je obitelj bila brojna, a kuhala je i za sve sluge. Osim toga, morala je kuhati posebno za gospodara koji se kasno vraća kući, često tek poslije ponoći.
Kasnije, već u dobi od 48 godina, Cili se udala za mladog 24 - godišnjeg kočijaša koji se "zagledao" u njenu ušteđevinu. Pokušali su je odgovoriti od njega, ali uzalud. Napustila je Gorupove i kasnije zažalila. Njen muž joj je spiskao svu ušteđevinu, a nakon toga bi je tukao kad je bio pijan. Na Cilino mjesto je došla njena sestra Kati, također iz Koruške koju smo jednako voljeli kao i Cili.

Pralja Francika je također spadala među prijatelje iz našeg djetinjstva u Rijeci. Dolazila je svaki ponedjeljak i ostajala do četvrtka, jer je bilo puno prljave robe od toliko puno ljudi. Djeca bi je pratila u praonici, ili kad bi vješala rublje i malo dražili jer bi ih svako toliko naučila novim riječima, poput "ti ludarija" i prijetila im vragom i paklom. Francika je ipak bila dobra žena pa ju je i naša majka posjetila kad se ozbiljno razboljela.

Posebna osoba je bio Johan, također iz Koruške. Isprva je bio kočijaš, i kad je htjeo bio bi brz i točan, ali obično nije žurio i za sve mu je bilo potrebno puno vremena. Kao i svi kočijaši, volio je popiti. Tada nije podnosio da je neka kočija na cesti ispred njega i morao je uvijek biti prvi. Zbog toga se jednog dana prevrnuo s kočijom. Doveli su ga kući sveg krvavog, ali su ga zadržali u službi jer je dugo bio s nama i razumio se u stolariju pa je obavljao sve moguće popravke, farbao ograde, brusio noževe i škare te čistio petrolejke. Osim toga, bio je sluga starijim Gorupovim sinovima kad su bili kod kuće.


Milena još pripovjeda o njemu: Voljeo je nas djecu i sve životinje, a posebno mačke koje su mu tu ljubav i uzvraćale. Pripitomio je čak i jednog miša. Jedne ljetne večeri sjedio je na klupi ispred svoje radionice u dvorištu gdje je rasla španjolska bazga. Posjetili smo ga pa nam je pričao o svojoj mladosti i ratu u kojem je sudjelovao 1859. - 1860. godine. (rat Austrije protiv Kraljevine Sardinije).

Johan je posebno bio ljut na željeznicu smatrajući je krivcem za sve moguće nesreće. Što bi tek rekao za današnje vrijeme kad imamo ne samo automobile, već i zrakoplove?

Kasnije se naljutio na našu stariju braću koje je obuzela strast za lovom pa im je otac dozvolio da uzmu puške. Kako u našem vrtu nije bilo divljih životinja, braća su najprije pucali na tuđe mačke, a zatim na Johanove. Kada je Vladi upucao njegovu omiljenu mačku, stari Johan se rasplakao i iako se odnosio prema nama djeci s poštovanjem zovući nas gospod i gospodična, tada je rekao: "Više mu neću reći gospodine Vladi, nego ću ga zvat samo Vladi".


Unatoč višemjesečnom trudu, nisam pronašao više slika Gorupovog vrta.


Offline Kont

  • Global Moderator
  • Full Member
  • *****
  • Datum registracije: Svi 2014
  • Postova: 3.163
  • Nullius in verba
Odg: KBC Rijeka
« Odgovori #224 u: 10.06.2020., 21:55:03 »
Slijedi priča o dojiljama i dadiljama, koje su bile Kranjice i Korošice, vrlo različite po karakteru.

Kad razmišljam o tim našim dojiljama, sve mi se čini da smo s njihovim "majčinim" mlijekom usrkali i dio njihovih karaktera. Neke su bile mirne naravi, druge stroge i odriješite. Ali sve su bile dobre i pobožne žene kakve su nekoć bile sve seoske žene kod nas. Sjećam se, na primjer da su nam govorile kako cure ne smiju zviždati jer da se onda Majka Božja rasplače. I također da se kruh ne smije baciti jer je kruh poseban dar od Boga. Ako nam slučajno padne na pod, moramo ga očistiti, poljubiti i nastaviti jesti. Nije bilo higijenski, ali je zato bilo vrlo poučno, pogotovo što smo kasnije svi za vrijeme rata spoznali kako je kruh uistinu poseban Božji dar.

Roditelje nismo puno viđali. Otac je imao skoro pedeset godina kada se je drugi put oženio. On je bio stariji gospodin, vrlo zauzet, često daleko od kuće, tako da ga nismo dugo viđali. On je bio neka vrsta patrijarha kojeg smo oslovljavali s najvećim poštivanjem, dakle, svi smo ga se bojali. Kad bismo još izdaleka čuli škripu njegovih cipela, sakrili bi se gdje bi stigli - pod stolove, ispod kreveta i sl. Mama je imala vrlo zahtjevnog muža, veliko kućanstvo, puno male djece i obiteljskih obaveza jer su starija djeca već odrasla i imala svoje društvo (obitelji), i konačno, svake godine je rodila dijete pa je zbog tih i drugih problema često ležala u krevetu ili bi odlazila u Karlovy Vary i neke druge toplice. Tako da smo uglavnom bili prepušteni odgoju naših dojilja i dadilja koje je nadzirala naša voljena i dobra Petzi, koja nas je voljela i odgajala s nježnjošću kakvu inače imaju stare majke.


Odgajateljica koju smo zvali 'mademoiselle' Richard najbolje je znala kako se nositi s nama, iako je došla u kuću za odgojatelja naših starijih polusestara. Prema njima je pokazivala veliku ljubav, posebno prema Veri. Kada je nakon očeve smrti kućanstvo ostalo prazno, "mademoiselle" je dobila relativno visoku otpremninu, dok je sirota stara Petzi koja nas je stvarno voljela dobila malu mirovinu, ali ako bi ostala živjeti kod nas, onda bi joj i ta mirovina bila ukinuta. To je bila odluka Vlade Gorupa i Anice Preuschen i ne mogu vjerovati da je njihova mržnja prema nama i Petzi otišla toliko daleko, i to samo zato što je Petzi i nas voljela.

Mademoiselle Richard 1893. godine.