KBC Rijeka

[sijori]

Znači, jeli ovo staklo jedno od najkul pronalaska ikad?

Da! Da! Da!

Slijedeci zadatak ti je skinuti taj prozor i predati ga MGR kao dio povijesti i da se očuva za buduća pokoljenja.

 

[Kont]

Nadam se da će netko od struke pročitati ovaj post, pa ukoliko se potvrdi da je urezani potpis i datum na prozorskom staklu originalan, valjda će i poduzeti nešto s ciljem očuvanja i eventualne prezentacije javnosti. Ako neće oni, mogu ga i ja spremiti doma na sigurno mjesto jer to staklo može u sekundi nestati s obzirom da se prozor svakodnevno otvara i zatvara.

A sad mogu nastaviti s pričom pa će možda Milić u nastavku doznati zašto se Gorupa smatra skromnim.

[Kont]

Još malo zanimljivosti o školovanju:

Nastavu klavira nam je držao stari Cimadori, a kasnije i njegov sin sa bečkog konzervatorija. Nije im uspjelo da iskažu autoritet, stoga smo loše svirali klavir, a kasnije smo i prestali svirati.
Ali za rođendan svog oca ili majke morali smo naučiti ne samo koju pjesmu recitirati, već odpjevati i odsvirati na klaviru. Naravno, u takvim se prilikama okupila sva obitelj, uključujući i sluškinje. Obično se dešavalo da netko od nas djece zaboravi tekst pa je sve završavalo u suzama.

Moj je otac posebno volio stare talijanske opere, ali modernog Wagnera, kojeg smo mi voljeli, je prezirao.

Na kraju školske godine išli smo u Ljubljanu na ispite u javnu osnovnu školu. To je bilo vrlo uzbudljivo, ali uvijek je ispalo dobro, jer se gospođica Jereb jako trudila da s nama puno vježba, također i zbog vlastitog ponosa. Ispiti su bili svake godine. Uvijek sam dobivala odlične ocjene. Imala sam samo dobru ocjenu za pisanje i crtanje. Nažalost, cijeli život loše pišem, možda zato što smo u početku morali pisati ukošeno, a zatim je uspravni font ušao u modu, a kasnije na institutu opet kosi.
Kasnije je gospođicu Jereb zamijenila učiteljica Albina Toman koja je bila bolja kao učiteljica, i kao osoba. Ostala je kod nas sve dok Vera i Milena nisu pošle u privatnu školu Sacré Coeur u Grazu.

Milenine starije polusestre su kasnije išle u školu u Ljubljanu, mlađe su poslali k redovnicama koje su vodile privatnu školu Sacré Coeur u Grazu. Milena je roditeljima izrazila svoju želju da bi rado išla u Gimnaziju i zatim nastavila studij u nekoj visokoj školi, čime je otac bio istinski zgožen jer je smatrao da to nije dobro za djevojke koje onda mogu odrezati kosu i početi pušiti. Međutim, za razliku od mnogih svojih suvremenika koji su od žena očekivali samo kućansko obrazovanje, Gorup je bio prilično napredan.

[Kont]

Epidemije tifusa

Milena nam priča da tada u Rijeci nije bilo vodoopskrbnog sustava, pa se često pojavljivala epidemija tifusa: "Gotovo svi u našoj kući zarazili su se tifusom barem jednom, a Petzi i Joza su ga čak imali i nekoliko puta. Jednom, kad smo jeli kamenice, Cornel i Bogi su se razboljeli. Prvi se razbolio u Rijeci, ali posve je ozdravio relativno brzo, dok se Bogi  razbolio tek nakon što se  vratio u Ljubljanu u internat. Mama je odmah poslala brzojav u Ljubljanu, tako da je Bogi tamo ostao mjesecima. S obzirom da je naša majka brzo reagirala, isto kao i ravnateljica Instituta, gospođa Walther, Bogi je spašen iako su ga liječnici već otpisali. Međutim, zbog posljedica bolesti, Bogi je postao mentalno nesposobna osoba te više nije bio sposoban za studij i bilo koju drugu aktivnost, a od 1914. živio je po sanatorijima i sličnim ustanovama. 
Malo kasnije, kad je Vera imala deset godina (1894.) epidemija tifusa se vratila u kuću; Anca, Vera i Petzi su se razboljeli, tako da nam je kuća postala bolnica. Mama je njegovala Veru, mademoiselle' Richard se brinula za Petzi, Jozu i Anco.
Do tada sam stalno bila s Verom: u sobi, u učionici i u igri; ali onda su nas razdvojili i uopće nam nije bilo dopušteno ići k njoj. Zora i ja i gospođica Toman morali smo spavati u učionici, tako da smo od tada puno vremena provodile zajedno. Mogu reći da smo tada postali prijatelji; jer smo se i po karakteru slagale, zauvijek smo ostali prijatelji. Za mene je prijateljstvo više nego srodstvo. Vera koja je bila veća, snažnija i živahnija od mene, ponekad čak i nasilna i kao najstarija još uvijek razmažena, uvijek me je tlačila; Zora i ja bili smo u prijateljskim odnosima. Inače smo se i svađale, kao i sva zdrava, normalna djeca; ponajviše zato što je Zora sve ostavljala u zbrci, dok sam ja uvijek bila uredna i željela da sve bude na svom mjestu.
Srećom, svi su se pacijenti dobro oporavili, samo je Vera tada izgubila svoje lijepe duge pletenice.

Izvještaj o epidemiji tifusa u Rijeci objavio je list "Domovina" od 21. veljače 1896.: U Rijeci se raširila groznica ili grozničava bolesti ... Vjeruje se da se bolest širi zato što Riječani jedu pokvarene kamenice. U Rijeci uzgajaju ostrige u kanalu koji je najviše zagađen.

(Uzročnik tifusa je bakterija salmonella koja se kod zaraženih osoba širi zbog neodgovarajuće higijene nakon defekacije i mokrenja, a najčešće se prenosi preko hrane i vode. Pretpostavljam da su spomenute ostrige iz današnjeg Mrtvog kanala).

[Kont]

Potres 1895. u Rijeci

Potres u Ljubljani 1895. magnitude 6,1 dogodio se 14. travnja u 20:17 sati kada je većina stanovništva već spavala i osjetio se na udaljenosti od 350 km od Ljubljane.

Osjetio se i u Rijeci, a u domu obitelji Gorup djeca su spavala i nisu ništa osjetila.
Međutim, naša majka koja je bila u kazalištu s Vladijem i Bogijem se jako uznemirila te žurno pohitala doma. Moj otac je bio na stubama, a Joza i Anca iza njega kada se sve počelo tresti. Oboje su počeli plakati od straha i vikati da je potres, međutim otac im je rekao da je potres ali da se smire i odu na spavanje.
Naša majka je bila zaprepaštena kada je oca našla u krevetu kako mirno čita novine, i na njezina panična pitanja odgovara smireno i jako flegmatično. Tada se okrenuo na bok i zaspao. Nevjerovatna flegmatičnost. Samo je Vera to naslijedila od oca.

Međutim, bilo je događaja koju su kod oca izazivali veliko uznemirenje, a to je bilo kada smo se spremali na put s vlakom. Rano bi nas  izbacio iz kreveta te stalno dolazio provjeravati i požurivat nas da se obučemo. Smirio se tek kada smo puno ranije od vremena polaska vlaka sjeli u vagon.
Nažalost, i ja sam od oca naslijedila tu putnu groznicu.

(Gorup ipak nije bio tako flegmatičan prema potresu jer je gradu Ljubljani nakon potresa poklonio zemljište za izgradnju djevojačke više škole i sagradio četiri velike kuće za radnike).

[Kont]

Crkveni blagdani

Među strahove našeg djetinjstva spadalo je i predvečerje svetog Nikole. Nekoliko dana prije, nas djecu su plašili i prijetili nam Krampusom. Čak bi se čuo kako u vrtu zvecka lancima. Uvečer, 5. prosinca cijela obitelj bi se okupila u velikoj kući i iz vrta bi u blagovaonicu ušao sveti Nikola. Bio je visok i potpuno obučen u biskupsko ruho te nam prijetio svim mogućim kaznama, pogotovo da će nas uzeti sa sobom Krampus koji je tu ispred vrata i zvecka lancima. Obećali smo da ćemo biti marljivi, a držali smo obećanje iz straha zaista dugo.
Sve dok nismo otkrili da je sveti Nikola preobučen netko od starije polubraće ili neki obiteljski poznanik, pa smo se zabavljali otkrivajući tko se skriva ispod kape. Nismo ništa rekli odraslima, samo smo Petzi rekli što smo otkrili.
Dakle, jednom smo otkrili da je u "našeg sveca" prerušen dr. Kretić. Prepoznali smo ga po govoru jer je govoreći na njemačkom jeziku pravio gramatičke pogreške. Tada je napustio sobu tako žestoko da mu se brada, na naše zadovoljstvo, zaglavila u vratima.
Potom bi prije spavanja stavljali limeni tanjurić na noćni ormarić i ujutro bi na njemu našli medenjake, datulje, smokve, prve pomoranče i naranče, novčiće, ali i veliku šibu. Nju smo čuvali za "Dan nevine dječice", 28. prosinca, kada nam je bilo dopušteno da njome tučemo odrasle i vičemo: Spasite se! Onda su je oni morali otkupiti. Najrađe bi išli k ocu koji bi nam dao po deset zlatnih kruna, a kasnije i čitavih dvadeset.
Kada smo postali stariji, više se nismo usudili nastaviti taj dječji običaj, ali otac je bio privržen tradiciji, tako da je bio uvrijeđen ako se mi ne bi pojavili. Nije nas trebao dugo nagovarati pa smo se sjurili sa šibama na njega i vraćali se sa zlatnim krunama koje bi nam dobro došle jer je novac kod nas djece ostajao vrlo kratko.
 
(Dan nevine dječice je spomen na događaj iz Novog zavjeta (Mt 2,16) kada je kralj Herod naredio da se u Betlehemu pobiju sva muška djeca, nadajući se da će ubiti i Isusa. Ovaj je blagdan i na Istoku i na Zapadu prisutan već od prve polovice 5. stoljeća).

[Kont]

Božić

Sljedeći praznik bio je Božić. Dugo smo razmišljali o tome što bismo željeli, i konačno bi napisali pismo u kojem smo naveli svoje želje. Ta smo pisma stavili između prozora i grilja, a zatim smo u susjednoj sobi kleknuli i naglas se molili da Božičnjak dođe po pisma i ona bi nakon nekog vremena stvarno nestala s prozora. Tada je zeleni salon bio sa svih strana zaključan, a mi nismo mogli vidjeti ništa, čak ni kroz bravu. Samo mama, Peci i stari Johan su se smjeli sastati s Božičnjakom. Naravno, čak su nam i tada prijetili da ništa nećemo dobiti ako budemo zločesti, pa smo se vrlo trudili da dobijemo što više poklona. Badnja večer našem domu bile su karakterizirane time da su svi bili vrlo uzbuđeni, ja zbog radosnog iščekivanja, a odrasli jer su imali puno posla. U sedam sati svi smo morali biti svečano odjeveni u velikoj blagovaonici, a mi djeca bi morali moliti i pjevati božićne pjesme; tada je zazvonilo poznato zvono i  mi smo smjeli prići k velikom osvijetljenom božićnom drvcu ispod kojeg su bile jaslice. Bilo je toliko lijepo i svečano da smo se jedva usudili disati. Kućni običaj je bio da su prvo služinčad primala poklone, potom bi mi zauzeli svoja mjesta. Uokrug sobe su bili postavljeni stolovi s poklonima i na njima natpisi s našim imenima. Toliko lijepoga je bilo za naša dječja srca i koliko smo bili blagoslovljeni zbog naših darova. Tek nakon nekog vremena došli bi izbliza pogledati božićno drvce i veseliti se stvarima koje su visjele na njemu.  Posebno su nam se svidjeli 'ledeni šećerni stalaktiti' punjeni likerom. Milan nas je naučio kako ih se može malo zagristi i popiti liker, a zatim ih ponovno objesiti na drvo. Usred sve te radosti, otac je hodao uokolo s tmurnim licem, jer se strašno bojao da se drvo i papirni ukrasi zapale zbog tolikih svijeća. Bio je jako uznemiren i napet ako bi čuo pucketanje svijeća, što je samo povećalo našu radost, ali i očevu lošu volju. Ali i tome je došao kraj kad je naša majka ukrasila božićno drvce s raznobojnim električnim lampicama. Bili smo strašno razočarani.

[Kont]

Za vrijeme božićnih i novogodišnjih praznika odlazili smo u posjet teti Devet. Ona je već tada bila stara i udovica. Milena kaže da je to bila "teta, očeva sestrična" (Marija, sestra Josipa Gorupa koja se udala za Luku Deveta, riječkog posjednika, 1840.-1892. ), i živjela je u kući pored riječke tržnice sa svojom starom šogoricom. Također su imali i sluškinju. Njezin jedini sin Pepček navodno je studirao medicinu u Grazu. Često je govorila kako je  marljiv: "Ne jede ništa, ne pije ništa, samo studira." U stvari, ni nakon 40 ili 50 semestra nije završio studij, ako je uopće išao na sveučilište.
Posjećivali smo je svake nedjelje nakon mise, i obavezno na Božić i nakon uskrsne procesije, kako bismo joj poželjeli sretne blagdane. Poslužila bi nas svojom dobrom orehnjačom, a bila je vrlo sretna ako smo jeli sa zadovoljstvom i rekli joj da je njezina orehnjača bolja od naše. Čak i kad nije bilo praznika, posluživala nam je najfinija peciva.
Voljela nam je pričati o sestri i nećaku Kalisteru (Viktor, sin Franca Kalistera) i o svojoj prijateljici, staroj barunici Zmajič. S velikom radošću i ponosom pokazivala nam je svoje blago: srebrno posuđe, prekrasne tepihe i nakit, a bilo joj je najveće zadovoljstvo kad smo se divili svemu tome. Svom nećaku Kalisteru, koji je također bio vrlo ljubazan prema njoj, ostavila je svu svoju imovinu, jer je njezin sin Pepček umro prije nje.

[Kont]

Uskrs

Uskrs smo također svečano slavili. Tijekom Velikog tjedna morali smo ići u crkvu i posjetiti Isusov grob i sudjelovati u procesiji. Otac je svih nas slao u crkvu, ali braća bi nas otpratili samo do Korza gdje bi onda "nestali".  Kad jednom Bogi nije mogao poći s nama na uskrsnu povorku, otac mu je rekao: "Ti ne ideš?", Bogi mu je zadovoljno odgovorio "Već sam bio jučer." Svi smo se nasmijali, čak i naš inače strogi otac.
Isusov grob je bio jako lijepo uređen na Veliki petak, a uskrsna procesija bila je vrlo svečana jer su je pratili svi gradski dostojanstvenici, guverner, predstavnici Mađara i general, svi u paradnim uniformama.
Doma smo pomagali u bojanju uskršnjih pisanica, i naravno da smo temeljito obojali i ruke u isto vrijeme. U subotu ujutro stavili bi orehnjaču, pisanice, šunku i sve ostalo u košare i odnijeli ih u crkvu na blagoslov.  U podne smo jeli ovu blagoslovljenu hranu i na kraju orehnjaču. Nakon ručka odlazili smo u naš vrt i šumu tražiti pisanice koje je uskršnji zeko sakrio za nas. Puzali smo ispod svakog grma, željno pretraživali i takmičili se tko će pronaći najviše pisanica. Naravno, uskršnji zeko je bila naša dobra Petzi.

[Kont]

Nedjelja u Rijeci

Nedjeljom nam je bilo dozvoljeno da spavamo duže, pa sam voljela čitati u krevetu. Ako je bilo lijepo vrijeme, odlazili smo u crkvu na misu, u suprotnom bi ostali moliti doma. Birali bi najkraće molitve i brzo ih izgovarali kako bi se mogli igrati u vrtu ili u kući.
Često bi nam nedjelju pokvario obiteljski ručak na koji bi došli Milan i Lija (supruga Amalija) koje smo voljeli, ali uvijek bi došli i Meynierovi (Marija Gorup i Felix Meynier, mlađi sin Hinka Meyniera, vlasnika Tvornice papira , vjenčani 24. rujna 1894.), a kasnije i Preuschnovi (Ana Gorup i baron Franz Preuschen, vjenčani 1898.), zajedno s djecom, dojiljama i dadiljama . Iako smo voljeli svoje nećake i nećakinje, činili su nam nedjelju i blagdane jadnima.

Nedjeljne goste uključivali su i "autsajdere", kadete vojno mornaričke akademije, kojima je bilo dopušteno da izlaze tijekom dana nedjeljom i praznicima, ako nisu bili kažnjeni za bilo koji prekršaj. Kad smo bili mali, nismo ih ni primijetili; uopće nam se nisu sviđali, jer su se sa njihovih 15 do 18 godina osjećali uzvišeno nad nama i samo nas zadirkivali. Tek kasnije smo se s nekima od njih sprijateljili.
Pomorska akademija bila je pored naše vile, samo je zid razdvajao vrtove i posve normalno je bilo da smo s njima u dobrosusjedskim odnosima. Kadeti i časnici udvarali su se damama, a podoficiri i mornari našim zaposlenicima. Uvijek bi se netko se uspinjao preko zida i koristio našu vilu i vrt za razne ludosti. Osim flertovanja i raznih simpatija, dolazilo je i do vjenčanja.

Zid između vile Gorup i Vojno pomorske akademije.

[Kont]

Bez nekih umjetničko - klesarskih vrijednosti. I više nije pogodan za preskakivanje.

[Kont]

Kraj zida se nedavno nakon čišćenja višegodišnje zaraslog okoliša parka KBC-a pojavilo staro stepenište smješteno u nastavku nekadašnjeg gospodarskog ulaza u Krešimirovoj ulici koji je danas zazidan.

[Kont]

Po izgledu i materijalu gradnje vrlo slično glavnom stepeništu koje vodi prema glavnoj zgradi KBC-a, pa pretpostavljam da je iz vremena gradnje Vojno - pomorske akademije

[Kont]

Josip Gorup je vjerovao da će se nakon njegove smrti, za braću i sestre brinuti njegov najstariji sin Kornelije. Već nekoliko godina nakon smrti svoje prve supruge Ane predao mu je na upravljanje njezinu imovinu. Međutim, Kornelije je rasprodavao Perghoferova imanja te je nasljednicima, svojoj braći i sestrama isplaćivao umanjene iznose. Namjeravali su ga tužiti, ali je otac Josip nadoknadio razliku do sporne svote. Prema Mileninim riječima, Kornelije se bavio nečasnim poslovima, a naposljetku je otac opazio da vara i njega, što ga je tako jako pogodilo da se razbolio i umro.

[Kont]

Josip vitez Gorup pl. Slavinjski umro je od posljedica upale pluća 25. travnja 1912. godine u Rijeci.