Groblje Kozala

[elvis]

Je li bolja priča da je kapelu naručio osobno Whithead (su)"otac" torpeda ili tamo neki John?

[kobler]

Hvala!
Ovaj poziv je ionako upućen upravo onima koji sa "službene strane" pišu o toj kapeli, a ponašaju se baš kao "svaka mona" i prepisuju, a da i ne promisle o onome što je u tekstu zbilja kazano.
Fascinira kako to još nikome do sada nije zapelo za uho ili oko.

[milić]

Nemoj to shvatiti osobno, jer pozivam sve vas da malo promislite: kako je čovjek koji je umro u Becketu 1905., a nije svraćao niti se vraćao u Rijeku, uspio naručiti te iste 1905. projekt kapele na Kozali od Giacoma Zammatia?

Demantiram to, kao i projekt tzv. Case veneziane u tekstu koji slijedi.

Neću, tr i sam znaš da saka mona danas piše tako da prepiševa od drugega. Tako i ja! 
No, ovi argumenti što si iznio na svjetlo jasno dokazuje tvoju tezu da je John naručio sadržaj kapele pa i samu kapelu, ako sam dobro shvatio pročitano.

[kobler]

Uglavnom, da zaključim - kapela je, barem u doba kad se ugovara projekt unutrašnjeg uređenja, bila zamišljena tek djelomice, poput svake druge grobljanske kapele, a njen reprezentativni dio, zamišljen je kao kenotaf Robertu i Francis Whitehead, Johnovim roditeljima ili baki i djedu Edgara Hoyosa.

U stvari realizacija kipova, a baš niti mozaika u kapeli, nije mogla biti zamišljena, a kamo li dogovorena prije nego li se Mayer vratio u Trst iz Milana, dakle, prije 1902.

[kobler]

Stoga se logično postavlja pitanje je li mogao biti sahranjen u samoj kapeli ili ona još nije bila spremna? Odgovor će tek trebati potražiti u arhivi KD Kozala, mada je dosadašnja potraga bila bezuspješna.
Pogledamo li današnji unutrašnji raspored kapele, vidimo da se točno nasuprot ulazu nalazi podest, viši za metar od ulaznog poda kapele, a na tom podestu su dva kamena sarkofaga, na njima je ležeći kip Francis (desno) i Roberta (lijevo). Dalje u lijevu stranu od ulaza su dvanaest niša, koje su danas posve prazne. Kažu da je jedna osoba bila tamo sahranjena, ali teško da bilo tko može sa stopostotnom sigurnosti kazati tko bi to bio. Svakako nije John Whitehead.

Ovi kipovi, kao i projekt dekoracija u mozaiku su neosporno Mayerovi, i sugeriraju da se uređenje unutrašnjosti kapele zbilo iza 1902. godine. U svakom slučaju, kipovi su bili izrađeni i isporučeni, ali samo je onaj Robertov dospio u kapelu prije I. svj. rata, dok je ležeći kip Francis dugo vremena bio uz ulazno stubište u "casi Venecijani". Onda je, najvjerojatnije iza 1970. dopremljen na Kozalu, ali je ostavljen na ravnom dijelu kapele Sucich, da bi ga tek devedesetih riječki vatrogasci na molbu direktora KD Kozala na rukama odnijeli u kapelu Whitehead i postavili na mjesto, na odgovarajući sarkofag.

[kobler]

Naime, projekt oblaganja unutrašnjosti mozaikom i zamisao o zidnim biljnim ornamentima također u mozaiku, morala je biti provedena u suradnji s Giovannijem Mayerom i mozaičarem Gaianeseom, ali se Mayer 1896. još
nalazi u Milanu, gdje vodi svoju uspješnu radionicu i pitanje je poznaju li se uopće John i Mayer u tom času? I jesu li uopće svi ikad upoznali jedni druge? Naime, Mayer se iz Milana definitivno vraća u Trst tek 1902., na poziv obitelji Paleologo da im na pravoslavnom dijelu groblja Sveta Ana sagradi grobnicu, a to je nekako u doba kad je prerana, mada ne i nenadana, smrt odnijela Johna. Od 1904., kad se i Zammatio vratio u Trst, a njegove nedovršene radove preuzima Carlo Pergoli, te kad se radovi na kapeli privode kraju, glava obitelji Whitehead nakon umrlog Johna postaje Edgar Hoyos, Robertov unuk i najstariji sin Alice i Georga Hoyosa.
Kako smo vidjeli, od kapele na Kozali unutrašnji radovi, čak i projekt teško da su još počeli, a kamo li dogotovljeni do faze da bi u njoj John mogao biti sahranjen. (2)

---------
(2) U člancima se spominje polaganje tijela u nišu, ali se ne kaže u kojoj grobnici. V. Per i funerali di sir John Whiteheade Gli operai dello stabilimento Whitehead, in "La Voce del Popolo", 12 aprile 1902, p. 2; I funerali di John Whitehead, in "La Voce del Popolo", 14 aprile 1902, p. 1.

[kobler]

Zbivanja oko prodaje vile u Rydeu na otoku Wightu i prijenosa tijela supruge u Worth, govore mi protiv pomisli na to da je baš Robert Whitehead ugovorio sa Zammatiom 1896. projektiranje i gradnju mauzoleja na Kozali.

On kao da se više nije namjeravao vratiti u Rijeku, niti kao pokojnik. Ispada prije da je to bila zamisao sina Johna, koji je u ono doba bio glava obitelji.
Sad oko same gradnje. Od 1896., kad se u literaturi uzima da je sklopljen ugovor sa Zammatiom za izradu projekta kapele na Kozali, pa sve do 1902., kad je John naglo umro, čini se da je šest godina proteklo u krčenju raslinja po padini, izradi i ravnanju platoa za samu kapelu, te gradnji dugog prilaznog stepeništa i kubusa same kapele.

[kobler]

Vratimo li se sad u Rijeku, pa se vratimo još dva desetljeća unatrag, dakle u 1886., taman će biti gotova "casa Veneziana", raskošna obiteljska palača u ulici Dolac broj 7. Držimo na umu da je u to doba Francis Whitehead bila umrla, bit će već tri godine, a Robert je bio vezan za Rečice i Torpedo, već je kupio Paddockhurst kojeg će sljedeće godine prodati i doći živjeti s kćeri Alice i zetom Georgom Hoyosem. Zato iskreno dvojim da je ikad namjeravao poći živjeti u toj palači, niti ju je on dao graditi, pogotovo kad se sjetimo da uz hale Torpeda ima vilu iz koje je u deset koraka bio na poslu. Jasno, kad je potom vođenje posla prepustio sinu Johnu, ništa ga više nije vezalo niti za vilu na Rečicama, kamo li za Dolac.

[kobler]

Nakon ženine smrti, vila na otoku Whightu ga je previše bolno podsjećala na suprugu, pa ju je prodao, a zatim kupio veliko seosko imanje zvano Paddockhurst, u Worthu, u Berkshireu. Tamo je živio nekoliko godina i dao
je zemne ostatke svoje supruge prenijeti na obližnje groblje Svetog Nikole (St. Nicolas) u Worthu, nekoliko stotina metara od imanja. S vremenom se pokazalo da mu je imanje neprikladno i preveliko, pa konačno i preskupo za njega, udovca samca, pa ga je 1894. prodao Sir Weetmanu Pearsonu.

Sjetimo se, kako je Robert Whitehead svoj cijeli radni vijek proveo u centru zbivanja, zapravo sam bijući centar, pa stoga nije čudo da se sad, kad se našao sam samcijat, osjećao kao riba bez vode. Zato se s kćerkom Alicom te zetom i najboljim prijateljem Georgom Hoyosem dogovorio da dođe živjeti s njima u Beckett Shrivensham, koji je nekih 170-tinjak kilometara zapadnije. Dakle, svo troje već 1894. (i prije!) žive u Engleskoj. Tako je Whitehead svoje posljednje dane ipak proživio u društvu svojih voljenih. Kad mu je kucnuo posljednji čas, u studenom 1905., kći Alice, koja je već godinu dana bila udovica iza Hoyosa, dala je oca pokopati u Worthu, na istom onom groblju gdje joj je već ležala i majka.

[kobler]

Giacomo Zammattio dolazi u Rijeku 1884. u tridesetoj godini i s desetljećem profesionalnog iskustva iza sebe na poziv bečke firme "Fellner u. Hellmer" kao zamjena direktoru gradnje gradskog kazališta, koji se vratio u Beč.

U desetljeću koje je uslijedilo, projektirao je, kaže se, sedam stambenih kuća u ulici Dolac za Roberta Whiteheada, proširenje tvornice na Rečicama (Torpedo!), a na koncu je projektirao i vodio radove na monumentalnoj obiteljskoj kapeli na groblju Kozala, najvećoj secesijskoj grobnoj građevini u Hrvatskoj.

No, počnimo od početka. Oko 1880. Robert Whitehead kupuje u viktorijansku vilu blizu Rydea na otoku Wightu.(1) Bolje obaviješteni među čitaocima sjetit će se da je 1883., tri godine potom, ondje umrla njegova supruga Frances. Tako je Whitehead postao udovac u 60. godini. Dakle, godinu dana prije nego li je Zammatio uopće došao u Rijeku

-------------
(1) Iste godine, baš na otoku Whiteu, kći Alice rodila je svoje posljednje dijete, kći Camillu.

[kobler]

Nemoj to shvatiti osobno, jer pozivam sve vas da malo promislite: kako je čovjek koji je umro u Becketu 1905., a nije svraćao niti se vraćao u Rijeku, uspio naručiti te iste 1905. projekt kapele na Kozali od Giacoma Zammatia?

Demantiram to, kao i projekt tzv. Case veneziane u tekstu koji slijedi.

[milić]

"Whitehead, Robert (Bolton, Velika Britanija, 3. I. 1823 − Beckett, Velika Britanija, 14. XI. 1905), inženjer, direktor i vlasnik riječke tvornice torpeda, konstruktor prvoga modernog torpeda.
Radeći u tvornici Richard Ormeron & Sons u Manchesteru (1839−46) pohađao je strojarsku školu Mechanics Institute (preteča današnjega Sveučilišta u Manchesteru), gdje je učio raditi nacrte strojeva i kalupa za odljev te opće predmete iz tehnike i mehanike. Sudjelovao je u gradnji brodova i brodskih parnih strojeva za francusku ratnu mornaricu u Marseillu od 1846., radio je u Milanu kao savjetnik za usavršavanje strojeva za preradbu svile te kao konstruktor parnih pumpi za isušivanje močvara u Lombardiji od 1847., a 1848. zaposlio se u Trstu kao konstruktor parnih brodova arsenala Austrijskoga Lloyda, gdje je od 1849. preuzeo tehničko rukovodstvo brodogradilišta St. Andrea. Od 1856. zaposlen je u riječkoj Ljevaonici metala (Fonderia metalli, od 1861. Riječki tehnički zavod, odn. Stabilimento tecnico fiumano, od 1953. → Torpedo) koju je osnovala skupina riječkih poduzetnika 1853. Kao tehnički direktor reorganizirao je ljevaonicu te pokrenuo proizvodnju tada najmodernijih velikih brodskih parnih strojeva, najvećim dijelom i za austrijsku ratnu mornaricu. U Riječkome tehničkom zavodu 1872. sagrađen je prvi hrvatski željezni parni brod Hrvat, a u isto doba Whitehead je u suradnji s mađarskim poduzetnicima osnovao u Budimpešti brodogradilište u kojem je sagrađeno nekoliko desetaka putničkih i teretnih parnih brodova za plovidbu Dunavom.
Sklopio je 1864. ugovor o suradnji s hrvatskim izumiteljem → Ivanom Blažom Lupisom, koji je već izradio model novoga pomorskog oružja nazvan spasioc obale (njemački Küstenretter). Bila je to mala brodica bez posade napunjena eksplozivom, s autonomnim pogonom, upravljana s kopna, namijenjena za potapanje neprijateljskih brodova iz daljine. Whitehead je na osnovi te zamisli, uvevši mnogobrojne vlastite inovacije, nakon mnogih pokusa u razdoblju 1864–66. konstruirao prvi moderni → torpedo. Projektil, cilindrična oblika, prvotni Minenschiff (brod-mina), poslije nazvan torpedo, kretao se ispod morske površine te se sastojao od glave punjene praskavim pamukom i dvocilindričnoga stapnog motora pogonjenoga stlačenim zrakom koji je bio pohranjen u posebnom spremniku u torpedu.
Tehnološki je razvijao i unapređivao torpedo. Prve narudžbe ubojite naprave isporučene su austrijskoj vladi 1868 (četiri torpeda), a od 1873., kada je Njemačka naručila 100 torpeda, započela je serijska proizvodnja u riječkoj tvornici. Godine 1875. Whitehead je kupio riječku tvornicu zajedno sa sinom → Johnom Whiteheadom i zetom Georgom von Hoyosom, te ju preimenovao u Tvornicu torpeda Roberta Whiteheada (Torpedo Fabrik von Robert Whitehead, poslije Whitehead & Co.). Do Whiteheadove smrti 1905. iz Rijeke je isporučeno oko 9000 torpeda, a sveukupno 26 200 do 1965., kada je proizvodnja torpeda zamrla."
Izvor: Hrvatska tehnička enciklopedija autor M. Smokvina
_______________________________________________
Whitehead je 1905. na Kozali napravio mauzolej-kapelu u secesijskom stilu po projektu Giacoma Zammatia. U njoj su ležeće skulpture Roberta Whiteheada i supruge Francis Marie na sarkofazima. Autor kamenih skulptura je  Tršćanin Giovanni Mayer. Kapela je upisana pod brojem (B - 3 - 45) i vodi se kao spomenička vrijednost 1. kategorije.
No, kapela je prazna jer je Robert Whitehead pokopan u Engleskoj, u West Sussexu, na groblju crkve svetog Nikole.

[milić]

Rikard Benčić (Rijeka, 17. prosinca 1922. - kod Huma, 11. kolovoza 1944.) antifašistički borac.
Rikard Benčić je odrastao u skromnoj radničkoj obitelji i mlad, se zaposlio u Strojarskoj radionici Rafinerije nafte. Krajem 1942. prešao je na rad u tvornicu Matea Skulla. Cijelo vrijeme, i u rafineriji i kod Skulla, održavao je vezu sa skojevcima da bi krajem 1943. i sam postao član te organizacije. No, ni policija nije spavala i oko njega je sve više sužavala krug. Kad je uvidio da je došlo vrijeme za prekid ilegalnog rada otišao je 7. srpnja 1944.  "u šumu", u Prvu riječku četu Drugog bataljona, u odred Učka.  U malobrojnim akcijama u kojima je sudjelovao ipak je zamijećen od pretpostavljenih pa je određen da pohađa kurs političkog usavršavanja u Humu. U društvu suboraca krenuo je prema Humu i zašao u
neprijateljsku zasjedu i poginuo od mitraljeskog rafala. 
Nakon rata ulica Via Rodi nazvana je njegovim imenom, a, od 1. siječnja 1948. riječka tvornica motorne opreme i ljevaonica nosi ime Rikard Benčić.
Benčić je pokopan na Spomen partizanskom groblju na Kozali, a grob ima oznaku (H - SPG - 5).

[milić]

Vinko Frančišković (Rijeka, 3. 9. 1919. - Rijeka, 7. 5. 1984.) liječnik, sveučilišni profesor, pionir transplantacijske medicine.
U Padovi je 1943. završio Medicinski fakultet i odmah po dolasku u domovinu uključio se u NOP. Kraj rata dočekao je u činu pukovnika. Radio je u Vojnim bolnicama u Lovranu i u Puli, a od 1961. radi u sušačkoj bolnici dr. Zdravka Kučića.
Kao voditelj kirurgije izvršio je reorganizaciju odjela, okupio mladi tim liječnika i krenuli su ostvarivati ono što je Frančišković zamislio.
Počelo je liječenje bubrežnih bolesnika dijalizom, izvršena je operacija na otvorenom srcu, a s prikupljenim vrhunskim svjetskim znanjima o transplantacijskoj medicini (mladi liječnici su bili na usavršavanju u Londonu, Lyonu, Parizu...) prišlo se 30. siječnja 1971. godine i prvoj uspješnoj presadbi bubrega sa živog donora u tadašnjoj državi.
U svojoj karijeri uspio je napraviti oko 250 transplantacijskih zahvata.
Za svoj doprinos medicini dobio je mnoga odličja, među njima i Nagradu grada Rijeke za 1971. godinu.
Park na Potoku Rješenjem GV Grada Rijeke od 25. 1. 2001. nazvan je njegovim imenom.
Pokopan je na groblju Kozala u grobnici s oznakom (F - 2).

[zokxy]

Valjda nisu imali obiteljsku grobnicu, a bili su borci.
Ima na tabli na Domu u Dražicama branitelj sa godinom smrti 1998., a 1995. je bila Oluja. Podunavlje je mirno reintegrirano. Dugotrajno liječenje od rana?