Trsatsko groblje, počivalište mnogih...

[milić]

Vinko Valkovic - Polet (Opatija, 1912. - Rijeka, 30. 12. 1944.) antifašistički borac.
Vinko Valković je u najranijoj mladosti napustio rodni grad i odselio u Sušak gdje je izučio za bravara. Početkom rata započinje i njegov tajni rad za NOP, a kapitulacijom Italije prelazi u mornaričke jedinice Drugog obalnog sektora. Tu se osposobio za diverzantske akcije što će u radu vješto koristiti.
Početkom siječnja 1944. godine u Kostreni je, u organizaciji Dunje Radetić i Josipa Jeličića, sekretara MK KPH za Sušak, održan sastanak na kome je odlučeno da se formiraju prve borbene (diverzantske) grupe koje će na razne načine, pa i atentatima, ometati okupatorske snage i njihove pomagače u djelovanju. U tu/te grupe ušli su izvježbani diverzanti Vinko Valković Polet, Ljudevit Majster Arpad, Davor Ritt, Josip Blažević, Rudolf Džodan, Franjo Vončina, Zvonko Marin i drugi.
Iz knjige R. Butorovića "Sušak i Rijeka u NOB" može se doznati da je od Poletove ruke strasalo nekoliko njemačkih doušnika poput Dušana Šorka, nekog policijskog agenta zvanog Bodul i Ateo Šuster. No, svakako najspektakularnija je bila akcija uklanjanja fašista Ferrarija. Polet i Arpad su u riječkoj gostionici Ornitorinco dan prije akcije postavili eksploziv s tempirnim uređajem ispod stola za kojim je običavao svakodnevno sa svojim društvom sjediti omraženi Ferrari. Drugi dan (2. 8. 1944.) u 17.45 snažna eksplozija je odjeknula i odmah odnijela tri života te ranila dvanaestoricu među kojima je bio i Ferrari koji je od posljedica tri dana poslije i preminuo.
Vinko Valković Polet poginuo je u riječkom Starom gradu 30. 12. 1944. od neprijateljskih metaka. (U jednom izvoru piše da je uhićen i strijeljan, a u drugom da je poginuo u razmjeni vatre.)
Na mjestu gdje je strijeljan u Starom gradu postavljena je spomen-ploča, a na Trsatu postoji Put Vinka Valkovića Poleta.
Pokopan je na groblju Trsat u grobu oznake (A - 8 - 204).

[elvis]

Vinko Valkovic - Polet (Opatija, 1912. - Rijeka, 30. 12. 1944.) antifašistički borac.

Pretpostavljam da nema veze sa časopisom Polet ili? 

[milić]

Koliko znam - ne.

[milić]

Rudolf Džodan Rude (Sušak, 1927. - Sušak, 10. 3. 1945.) član SKOJ-a.
Bio je četrnaestogodišnjak kad je počeo 2. sv. rat u našem kraju. Od početka rata u Sušaku je sve vrvjelo od različitih akcija kojima se pomagalo NOP-u. Tako je i Rude sa svojim vršnjacima prikupljao potrebne materijale "za šumu", pisao protufašističke parole po zidovima, a u jednoj takvoj akciji početkom siječnja  1944. uhvaćen je i sproveden u Kaštel, kako su u ono doba zvali riječki zatvor*. To je bila veća racija od strane njemačke okupacijske sile u kojoj su osim Džodana uhićeni i drugi pomagači NOP-a i komunistički aktivisti. Rudetov cimer u zatvoru bio je vršnjak Anton Pičuljan koji će s njim otići u smrt na stepenicama kod "Alge" u Sušaku prilikom strijeljanja trinaestorice zatvorenika. Razlog strijeljanja je bila odmazda zbog ubojstva dvojice policijskih agenata od strane člana tzv. borbene grupe NOV-e.
Iz priče Džodanove obitelji (objavljenoj na stranici Formule 1) saznaje se da su na stubama, danas s imenom Trinaestorice strijeljanih, nakon strijeljanja u jutarnjim satima okupatori ostavili leševe skoro cijeli dan na mjestu zločina. Poslije su ih ukrcali u kamion i odvezli na groblje Kozala gdje su ih pokopali u zajedničku grobnicu.

Nakon rata posmrtni ostaci strijeljanih su iskopani, a Rudina majka Katarina prepoznala je sinovljeve ostatke po špagericama i pojasu.  Pokopan je na Trsatu. Kad je dovršena trsatska Kosturnica ponuđeno je da Rudolfovi ostaci budu  pohranjeni u njoj no to je majka odbila, tako da je Rudolf Džodan zvan Rude pokopan na Trsatu u grobu oznake (G - 4 - 27).
21.12 1971. SO Rijeke izglasala je Rješenje kojim jedne stube na Krimeji nose ime Rudolfa Džodana.
Na Piramidi je nakon rata jedan dječji vrtić nosio ime Rudolfa Džodana.
*Na mjestu nekadašnjeg kaštela izgrađen je 1906. riječki zatvor pa valjda otuda i ime. Kasnije je zatvor prozvan Via Roma zbog ulice koja je bila uz njega.Navodno je Frane Pitur, kad su ga Talijani vodili u zatvor, uzviknuo poznatu parolu- Via Roma nikad doma![/size]

[milić]

Jučer sam prolazio pokraj ovog groba i sjetio se da je naš prijatelj Kobler na Forumu 051 o pokojniku napisao sljedeće:

"Marijan Glažar (1914. - 2005.) inspektor u Inspekciji rada, dugogodišnji član, član uprave i blagajnik Trsatske glazbe (od 1926.!), te trsatske Narodne čitaonice. Amaterski sportski radnik i nogometni sudac. Više od 70. godina (do 2001.) svirao je piccolo u Trsatskoj glazbi."

 

Svaka čast!

Potaknulo me to na razmišljanje što znamo o Trsatskoj glazbi. Ovako, iz rukava osnovana početkom 20. stoljeća na poticaj Andrije Račkog. Moj dobar poznanik pok. Branko Paškvan je dugo svirao u njoj. U mlađim danima naš prijatelj iz Konta Milan Boškić je svirao trubu u Glazbi pa smo ga zezali da ćemo za vrijeme nastupa doći i lizati limun pred njim. Kratko vrijeme u Glazbi su svirali moj kum Rudi Čorak i bratić Slave Badurina.

I to bi bilo to što znam o Trsatskoj glazbi. Znam još i da vježbaju u bivšoj kući Lavala Nugenta.

Sjetio sam se i jednog događaja koji mi, svaki put kad ga se sjetim, izazove trnce ugode po tijelu.

Prvi maj 1991., ležim u izolacijskoj sobi sušačke bolnice, rano jutro je. Odjednom glazba izvana. Dođem do prozora, a Trsačka glazba svira "Ustajte vi zemaljsko...". Ženskica s Kardiologije baca glazbi karanfil, dirigent ga pobere s asfalta, pošalje pacijentici "leteću pusu" i nastavlja dirigirati.

Eto, to je Gradska glazba Trsat! Ona je uz nas u radosti i žalosti.

Zato treba cijeniti ljude poput Marića, kako su vjerujem prijatelji Trsaćani zvali Marijana, i sve njegove kolegice i kolege.

Marijan je pokopan na groblju Trsat a mjesto je oznake  (A - 8 - 100)

[milić]

Đuro Rošić (Sušak, 26. I. 1897. - Zagreb, 13. VII. 1986.) sudac,  kazališni intendant i kritičar.
U Zagrebu je završio trogodišnju glumačku školu, a "usput" je dovršio Pravni fakultet (1925.) i doktorirao pravo (1930.). Bio je sudac i sudovao je u Ogulinu, Sušaku i Kastvu.
Dok je službovao u Sušaku, osim suđenja, bavio se i kazalištem kao predsjednik i umjetnički voditelj Hrvatskoga kazališnoga društva.
Nalogom narodne vlasti od 4. svibnja 1945. Đuro Rošić s članovima kazališne družine „Nikola Car“ preuzimaju Teatro Verdi. Premda je kazalište bilo derutno, bez stakala, već 10. svibnja 1945. u organizaciji Kazališne družine Nikola Car održana je predstava. U pozdravnom govoru dr. Đure Rošića sa bine riječkoga kazališta PRVI put u šezdesetogodišnjoj povijesti kazališta čula se hrvatska riječ!
U siječnju 1946. formirana je prva uprava Narodnog kazališta Rijeka – Teatra del popolo Fiume s dramama: Hrvatskom i Talijanskom, te Operom i Baletom, a upravnik kazališta bio je dr. Đuro Rošić da bi 29. svibnja 1946. postao prvi intendant Narodnog kazališta Rijeka – Teatra del popolo Fiume. Na toj dužnosti ostaje do 15. svibnja 1946. nakon čega je, kao pravnik, ime­novan predsjednikom Državne arbitraže u Rijeci. Ponovno postaje intendantom riječkog kazališta od 1. veljače 1951. do 9. listopada 1952. godine.
Od 1953. pa do umirovljenja 1963. godine, dr. Đuro Rošić predavao je kao redovni profesor Više pomorske škole u Rijeci teoriju države i prava te međunarodno javno pravo. Kazališne kritike pisao je od 1955. za novine, časopise (Riječka revija, Novi list, Vjesnik, Dometi) i za radio U knjizi „Iz gledališta – riječki kazališni zapisi“ objavljenoj 1980. godine sakupljene su njegove kritike o gotovo svim dramskim  predstavama riječkog kazališta od 1958. do 1973. godine.
Godine 1974. bio je dobitnik Nagrade grada Rijeke za životno djelo.

Pokopan je na groblju Trsat (C - 1 - .

[milić]

Milojka Mezzorana (Sušak, 7. travnja 1927. - Rijeka, 23. veljače 2004.) profesorica.
 
Za vrijeme 2. svjetskog rata u našem kraju Sušak, jasno i njegova mladost, se velikom većinom priklonio NOP-u. Tako je i Milojka, učenica sušačke Ženske gimnazije radila što je većina njezinih vršnjaka radila: skupljala hranu, samitetski materijal, lijekove, pisala parole, dijelila letke... U jednoj akciji dijeljenja letaka 14. kolovoza 1944. godine je uhvaćena i sprovedena u riječki zatvor, u ono vrijeme zvan Kaštel. Nakon standardnog ispitivanja (čitaj mlaćenja) nakratko je prebačena u tršćanski zatvor, a potom u zloglasni Auschwitz. Tu je tetovažom na podlaktici lijeve? ruke dobila doživotnu uspomenu u obliku broja 88499.
Početkom studenog iste godine prebačena je u logor Chemnitz pokraj Dresdena. Radila je u nekoj tvornici gdje je dočekala oslobođenje od strane Crvena Armija u svibnju 1945.
Vraća se u Sušak i nastavlja školovanje koje je dovršila u Zagrebu na Filozofskom fakultetu diplomiravši engleski jezik.Zapošljava se kao tajnica u JLZ , a potom predaje u riječkoj Pedagoškoj gimnaziji "Vladimir Nazor" do 1977. godine kada odlazi u invalidsku mirovinu.
Umrla je u Rijeci i pokopana na groblju Trsat (G - 1 - 15).
 
Memoari Milojke Mezzorane pisani rukom su pohranjeni u MGR, prepisani kako-tako u digitalni oblik te su dostupni na ovoj adresi --->  https://issuu.com/vedranaspadonitefanic/docs/prijepis_rukopisa_miojka_mezzorana
 
Evo jednog malog isječka memoara, baš dijela prijepisa koji sam ja uradio uz pomoć mojih prijatelja koji su željeli ostati anonimni:
"Najveći užitak smo osjetili, kad smo ušli u bivšu blagovaonu tvornice,veliku i lijepu sobu,u kojoj je pozornica,spojeno s druge strane s kuhinjom.Vidjeti  smo veliku zastavu njemačku od stropa do poda,a u sredini kukasti krst.S druge strane je visila Hitlerova slika.Mi smo zasukali rukave,pljunuli u dlanove, i gađali sliku sa kamenjima, ko će bolje,i sa osvetničkim žarom se bacili na zastavu,rastrgali je na komadiće."

[milić]

Špiro Marčeta (Otišić kod Vrlike, 1878. - Sušak, 1947.) hotelijer.

Marčeta je kao sin siromašnih seljaka morao zarana napustiti svoj dom i otisnuti se trbuhom za kruhom najprije u Split gdje se zapošljava u kavani "Centrale" kao pomoćni konobar. Otuda je otišao u Vukovar, sada već kao konobar.
U Rijeku dolazi 1900-te, a ubrzo i na Sušak gdje otvara vlastitu kavanu "Sokol.". Seli se iz Sušaka i odlazi u Sarajevo. Već 1904. opet se vraća u Sušak gdje nastavlja otprije započeti posao.
Opet Špiro nema mira pa 1910. u Rijeci preuzima kavanu "Comercio" koju je uspješno vodio do početka Prvog svjetskog rata. Rat je nakratko prekinuo njegove ambicije jer su ga, kao prokazanog srbofila, A-U vlasti odmah internirale. No, nakratko jer se uspio nekako izvući iz nevolje pa je ostatak rata proveo u Rijeci vodeći kavanu.
Dolaskom D'Annunzia opet mora bježati, no sad u Zagreb. Ponovo se vraća na Kvarner, opet u Sušak te 1920. preuzima upravljanje (ne vlasništvo!) hotelom "Kontinental". U to doba kulminira sukob ardita s "ostatkom svijeta", a u hotelu su smješteni talijanski vojnici tako da je kavana bila u malenom prostoru kod sadašnjeg ulaza. Na Badnjak 1920. srušeni su mostovi na Rječini što je Marčeti pomoglo da se riješi vojske. Naime, uslijed eksplozija prouzročenih rušenjem mostova hotel je oštećen i postao nepodesan za stanovanje pa se vojska morala iseliti. Tako je bilo omogućeno da se hotel kako-tako sredi i da se povećaju dotadašnji kapaciteti. U prizemlju je bila kavana, a na katu restoran i sobe.
Iako je zgrada hotela bila u tuđem vlasništvu Marčeta je 1923. uložio velik trud i sredstva kako bi uredio, i to luksuzno!, sobe, restoran i kavanu ispred koje je sredio mali park s drvećem i cvijećem. Sušačani su se odmah priviknuli na ovako lijepo uređenu kavanu, a Marčeta je sve više napredovao, kako u materijalnom tako i u društvenom smislu. Osim hotelijerstva ulagao je i u druge poslove poput "Vozarsko - najamni obrt" za prijevoz ljudi i roba.
Od 1936. do 1939. bio je gradski vijećnik Sušaka, a postao je i predsjednik Građevnog odbora za izgradnju pravoslavne crkve na Parizu. Kako bi se uredila crkva donirao je čak 101.000 dinara za izradu ikonostasa.
Nakon završetka Drugog rata Marčeta je optužen i osuđen konfiskacijom cjelokupne imovine i gubitkom političkih prava na godinu dana zbog suradnje s neprijateljem (izdavao sobe, hranio i pojio Talijane i Nijemce).
Tu presudu je riječki Županijski sud 2013. godine poništio jer da mu (Marčeti) je bilo povrijeđeno pravo na obranu čime je on posmrtno rehabilitiran.
Umro je u Sušaku i pokopan na trsatskom groblju u grobu oznake (B - 4 - 57).

[milić]

KUKLA, Karel (Dragutin, Karlo), skladatelj, orguljaš i zborovođa (Jeneč kraj Praga, 4. VII. 1867 — Sušak, 6. I. 1913)

Veličina, pozicija, raskošnost... groba nekog pokojnika često mogu (pokušati) prikazati status u društvu u kojemu je pokojnik živio. Whiteheadov mauzolej je na najvušoj poziciji groblja Kozala, Ružićev na Trsatu, vrhunskog majstora Rendića, je praktički neusporedivo lijep, a Kuklin skroman grob pokazuje, barem meni, status koji je on uživao u crkvenim okvirima Trsata (župnik Andrija Rački). Zašto? Pa njegov grob je smješten uz sam južni zid grobljanske kapele sv. Mihovila, a što nije praksa valjda nigdje. Ali kad pročitaš što je on sve skladao odmah postaje jasnije zašto njegov grob ima privilegirano mjesto na Trsatu.
"U Pragu završio studij kontrabasa na Konzervatoriju i crkvene glazbe u Orguljaškoj školi. God. 1891–1905. djelovao u Senju kao dirigent gradske glazbe te ravnatelj zbora i orguljaš u katedralnoj crkvi sv. Marije. U Sušaku 1906–12. bio nastavnik pjevanja i orguljaš u gimnaziji, usporedno vodio pjevačka društva »Jadranska vila« i »Primorski Hrvat« i privatno poučavao glazbu. Prema literaturi, za studija počeo skladati, osobito za kontrabas (Fantazija, Impromptus, Nocturno, Poloneza; Predigra fantastičnom baletu), a u Hrvatskoj ostvario raznolik opus svjetovnih (nedovršena opera Aspa, libreto A. Weber) i crkvenih skladba. U Zagrebu je HPD »Kolo« 1903. praizvelo njegovu kantatu za muški zbor i orkestar Tragedija pod Gvozdom (prema epu A. Tresića Pavičića; o skladbi pod pseudonimom Musicus pisao u Obzoru, 1903, 32) i 1904. Pet hrvatskih narodnih pjesama za bariton solo, mješoviti zbor i orkestar (sačuvano u arhivu »Kola« u knjižnici HGZ). Na području crkvene glazbe bile su zapažene njegove Tri mise sa starohrvatskim riječima za muški zbor, a skladao je i ofertorije, motete te solo-popijevke (Zdravo Marija, prijepis u arhivu pjevačkoga zbora franjevačkoga samostana na Trsatu). Kritičari su isticali njegov znalački pristup skladanju, modernu harmonizaciju i ritmiku u zbornom slogu, zanimljivu instrumentaciju te vrsno poznavanje crkvenoga glazbenoga stila"

Za one koji žele saznati više:
DJELA (tiskana): Večer na moru za violončelo i glasovir. U: Glazba, 1(1893) 11, Pr., str. 2. — Divici Mariji za muški zbor (tekst M. Marulić). U: Vienac, 33(1901) 42, str. 848–849. — 14 ofertorija za Božić i druge crkvene svetkovine za muški i mješoviti zbor, soliste, dvije violine, orgulje i mali orkestar. Zagreb (1903). — Tri mise sa starohrvatskim riječima za muški zbor. Prag 1903. — Zbirka preludija za orgulje. Zagreb (1903). — Noć je tiha za bariton i glasovir. U: Lovor, 1(1905) 3, Pr., str. 1–2. — Četiri mješovita zbora (Oj ti dušo, Jezero su tvoje oči, Ljubici, Velebitu). Zagreb (1906). — Jadranu za mješoviti zbor. U: Glazbeni dar Saveza hrvatskih pjevačkih društava za godinu 1909 i 1910. Zagreb (s. a.), str. 14–15. — Ranjeni junak za bariton solo i muški zbor. U: Ibid., str. 10–13. — Evo svećenik veliki za muški zbor. Zagreb 1937. — Podoknica nadbiskupu za muški zbor. Zagreb 1937. — Lišće za ženski zbor. (S. l., s. a.). — Misa u C-duru za muški zbor. (S. l., s. a.). — Raduj se Marije za muški zbor. U: Vienac crkvenih pjesama,2. Zagreb (s. a.), 18–20; Zbirka crkvenih pjesama. Zagreb (s. a.), 32–33.
Grob je označen s (E - 8 - 37).

Izvor: KUKLA, Karel. Hrvatski biografski leksikon (mrežno izdanje). Leksikografski zavod Miroslav Krleža,

[kobler]

Špiro Marčeta (Otišić kod Vrlike, 1878. - Sušak, 1947.) hotelijer.

Umro je u Sušaku i pokopan na trsatskom groblju u grobu oznake (B - 4 - 57).

S njim u grobu leži i njegov sin, Duško Marčeta (1913.-1993.), sušački arhitekt, nekadašnji vaterpolist "Victorije" i član vaterpolskog tima koji je 1938. bio prvak Jugoslavije, a 1928. hrvatski omladinski rekorder na 100 m leđno. Kasnije član savjetodavnog odbora "Victorije".

[milić]

Veljko (Vjekoslav) Poduje (Šibenik, 24. veljače 1907. - Rijeka, 2. ožujka 1993.) nogometaš, nogometni trener, sudac, novinar i profesor.
Ostat će upisan u "zlatnu knjigu Hajdukovih nogometaša" jer je Igrao u momčadi druge generacijie od 1922. do 1932. godine.
Za Hajduk je odigrao 248 utakmica i zabio 25 golova.
Prvu utakmicu, kao prvotimac u "bilom" dresu, odigrao je 15. svibnja 1922. protiv Splita. Bio je star 15 godina!
Tri puta je nastupio za reprezentaciju Jugoslavije, prvi put kao sedamnaestogodišnjak! 1924. protiv Čehoslovačke kada su, osim vratara, reprezentaciju sačinjavali samo igrači Hajduka. S Hajdukom je osvojio titule prvaka Jugoslavi 1927. i 1929. godine.
Kako je rano "upao" u prvu momčad, tako se rano i povukao iz nogometa jer je otišao na studij ekonomije u Zagreb gdje je kratko igrao za zagrebačku Concordiju.
 Kad je završio studij prestao je igrati, ali ne i aktivno se baviti nogometom. Postao je nogometni trener pa je 1932. čak kratko vrijeme trenirao i svoj Hajduk. Kasnije je trenirao još neke timove, a među njima i Orijent. Bio je među osnivačima i jedan od predsjednika Zbora riječkog trenerskog podsaveza.
 Poduje je bio i nogometni sudac pa se za  njega  može reći da je bio "sve u nogometu"
 No, uz nogomet, ostat će upamćen i kao profesor (pretpostavljam!) stručnih predmeta u Ekonomskoj školi u Rijeci, gdje je živio nakon Drugog svjetskog rata. Na Radiju Rijeci dugo je godina uređivao sportski program, a pisao je i uređivao razne sportske publikacije, među kojima i dio knjige Izidora Matovinovića "Pola stoljeća Orijenta" koju opet prelistavam tražeći eventualne podatke o Teti Roži.
Pokopan je na groblju Trsat, u grobu neobičnog izgleda pod brojem (D - 4 - 34).
I  još nešto!
Pričala mi je rođakinja, koja je pohađale Ekonomsku školu u drugoj polovici šezdesetih onog stoljeća, kako su djevojke na nastavu morale dolaziti u kutama do koljena, a dečki s kravatama, a sve radi Podujine volje,
.

[milić]

Rozalija Radić r. Sokolić - Teta Roža
 (Novi Vinodolski, 1883. - Rijeka, 1964.) ugostitelj

Malo koji Riječanin, da ne spominjem Sušačanin, nije čuo za Tetu Rožu. Oduvijek sam želio doznati tko je ta žena koja je ušla među sušačke legende. Zahvaljujući dobrohotnosti Rožine praunuke Dijane Radić-Matulja, uz iznimno zalaganje gospođe Vlaste Kabalin, došao sam do podataka i fotografija o Teti Roži.
Ovo je tekst  koji daje bitne podatke o popularnoj Teti Roži, krimejskoj oštarici.

Tekst je zapisala 1989. g. Franjica Vičić, a govorio je Rožin sin Zvonko Radić i žena mu Branka.
Koja žena, koji borac, koji radnik...čitajte i divite se neumrloj Teti Roži.

"Zvonko i Branka Radić Rijeka 29.9.1989.


"Kod tete Rože"

Naziv "teta Roža" potječe od ugostiteljekog objekta kojeg je tu vodila Rozallja Radić punih 26 godina (1938 - 1964). Iako je od njene smrti proteklo vise od četvrt stoljeća taj se objekt i dalje, bez obzira tko ga vodio, zove "Kod tete Rože". Odkada autobusi voze kroz ovaj dio grada (Kumičićevom ulicom) tu je bila i ostala autobusna stenica "Kod tete Rože".
Udovica Rozalija Radić rodom iz Novog Vinodolskog došla je stanovati ovdje sa svoja četiri sina Antonom, Tomislavom, Zvonkom i Nikolom 1934. godine. Tu svoju malu gostionicu čiji su korisnici bili uglavnom lučki radnici, koji su spavali u Radničkom domu na Vežici i pokoji susjed, teta Roža je otvorila 1938. godine. 1964. dolazi do proširenja Kvaternikove ulice i zbog toga je pet jednokatnica s desne strane moralo biti porušeno. U jednoj od njih stanovala je teta Roža sa sinom Zvonkom i njegovom obitelji. Odselili su na Vežicu, gdje je nakon par mjeseci umrla teta Roža. Vjerojatno bi još koju godinu poživjela da nije morala ostaviti svoje omiljeno radno mjesto. Bufet kod tete Rože bio je otvoren svaki dan i nedjeljom i blagdanom. "Majko, nemojte otvarati barem na Novu godinu, odmorite se malo." govorili su joj ukućani. "A ne, to nikako ne, zar ste zaboravili da su ti ljudi moje mušterije kroz cijelu godinu? Dođu se grijati kod moje peći; i da na Novu Godinu ostanu bez imalo topline? Ne, ne, to im teta Roža neće uskratiti." bio je njezin odgovor. Dapače, taj dan im nije ni piće naplaćivala, a počastlla bi ih i sa domaćim kolačima. 1938. i 1939. na Sušaku su štrajkali lučki radnici. Teta Roža je bila među onim neustrašivim ženama koje su štrajkašima nosile hranu.

Sinovi Tete Rože:
ANTON, rođen 1905. - profesor u gimnaziji u Delnicama. Umro 1950. godine narušenog zdravlja od posljedica rata.
TOMISLAV, rođen 1913. - učitelj u Donjoj Stubici. Poginuo 1942. godine. Obilježja na njegovu uspomenu su grob na mjesnom groblju u Donjoj Stubici, kojeg kite i održavaju učenici i mještani te spomenik na mjestu gdje je poginuo. Njegovo ime je upisano na spomen ploči u Donjoj Stubici. Također škola u tom mjestu nosi ime ovog omiljenog učitelja "Tomislav Radić", a postavlli su i njegovu bistu.
NIKOLA, rođen 1920. - odveden u zatvor u Italiju 25.1.1942. Majka ga je posjetila u Firenzi. U januaru 1943. po puštanju iz zatvora pridružuje se NOB-i. Borac je 35. Udarne Ličke Brigade, poginuo u Udbini početkom 1945. godine.

Teta Roža, ta skromna, tiha i vrijedna žena te herojska majka, koja je NOB-i žrtvovala svoja tri sina. Svi koji smo je poznavali, sjećamo je se s velikim poštovanjem."

Teta Roža pokopana je na groblju Trsat u obiteljskom grobu oznake ( A -  5 - 54).

[milić]

Damir Vrhovnik (Bjelovar, 3. 9. 1947.- Rijeka, 31. 7. 2023.) gospodarstvenik, političar.
 
Kao diplomirani inženjer strojarstva 1974. se zapošljava u Brodogradilište "Viktor Lenac".i tu ostaje do mirovine 2003. obavljajući razne dužnosti pa tako i onu najistaknutiju, dužnost direktora od 1987. Prošao je s "Lencem" i kroz pakao rata i privatizaciju. Vrlo uspješno! Za to je 1993. godine proglašen najboljim menadžerom RH, a 1999. dobio Nagradu Grada Rijeke. No u prosincu 2003. "Viktor Lenac" završava u stečaju.
 Paralelno s poslovnom odvijala se i politička karijera Damira Vrhovnika. I tu je postigao odlične rezultate, uvijek vjeran crvenoj, SDP-ovoj boji. Bio je u prvom sazivu višestranačkog Sabora RH 1990. - 1992. kada je SDP potonuo na mizernih 5% birača. No, zahvaljujući ljudima poput Vrhovnika, podignut je ugled stranke i SDP pobjeđuje na izborima početkom 2000. godine.
Kao treća, ogledna,  točka njegovog djelovanja treba biti djelovanje u vrijeme Domovinskog rata. Tu je njegova uloga i doprinos ogroman. Posebno se istaknuo kao ovlašteni pregovarač Vlade RH s JNA o mirnom odlasku vojske iz Rijeke što je, srećom, uspješno provedeno. O tim događajima objavio je 2021. knjigu " Sjećanja na događanja iz ratne 1991. godine".
Damir Vrhovnik bio je zaljubljenik u šah i dugogodišnji predsjednik ŠK Rijeka. Godine 2010. uspješno je, zahvaljujući njegovom zalaganju, organizirano Pojedinačno prvenstvo Europe.
Lov je, također, bio jedna strast koja je obilježila Vrhovnikov život .
Ljudi, koji su ga poznavali, rekli su da ga je krasila osobina stalnog dokazivanja i težnje prema vrhu. Nekima je pak baš ta njegova osobina smetala.

Damir Vrhovnik pokopan je na groblju Trsat u grobnici (C - 1 - 78).

[milić]

 Mile Uzelac (1. 12. 1913. - 29. 6. 1987.) antifašistički borac, narodni heroj i general.

Jedan spomenik mi je prekjučer zapeo za oko. Pogledajte, molim cas, ovu vojnu karijeru generala Uzelca! Biti zapovjednik velikih vojnih jedinica POBJEDNIČKE vojske s tridesetak godina nije baš "mačji kašalj".
No, upoznajmo taj životni i ratni put Mile  (Miloša) Uzelca.
Rođen je u selu Crna Vlast pokraj Otočca u seljačkoj obitelji. Godine 1931. završio je podoficirsku školu u Bileći i službovao po raznim garnizonima. 1940. je u Pančevu završio tečaj za instruktora padobranstva.
Izbjego je zarobljavanje u kratkotrajnom Travanjskom ratu vrativši se u rodno selo. Tu postaje jedan od organizatora otpora talijanskom okupatoru, a u rujnu 1941. postavljen je za zapovjednika partizanskog odreda Ognjen Prica.
Krajem 1942. postavljen je od strane GŠ NOV i PO Hrvatske za zapovjednika 2. brigade 6. ličke divizije, a u svibnju 1943. postao je načelnik štaba te divizije. Za zapovjednika 20. dalmatinske divizije postavljen je u veljači 1944. da bi pri kraju 2. svjetskog rata na ovim prostorima bio zapovjednik 11. hrvatskog korpusa.
Poslije rata završava u SSSR-u vojnu akademiju Frunze i vraća se u Jugoslaviju gdje je bio na čelu divizija u Osijeku, Nišu, Kragujevcu, Bjelovaru i Rijeci. Umirovljen je 1966.  u činu general potpukovnika.

General Uzelac nosilac je brojnih ratnih i poratnih odlikovanja, a među njima treba istaknuti Orden narodnog heroja koji mu je dodijeljen 27. 11. 1953. (što ja u popisu narodnih heroja Jugoslavije ne nalazim).

Mile Uzelac umro je u Rijeci i pokopan je na groblju Trsat u grobu oznake (C - 1 - 95b).

[milić]

Bruno Dante Petrali (Fiume, 1925. - Rijeka, 25. 12. 2022.),pjevač,. spiker, glumac, TV novinar.

Brunov otac Giovanni došao je kao talijanski vojnik 1919. na Trsat gdje je upoznao Brunovu majku Linu r. Glažar. Mladi su se zaljubili, oženili, stvorili obitelj i odlučili živjeti u Rijeci koja je, nešto kasnije, potpala pod Kraljevinu Italiju. U početku je familija jako skromno živjela, no Giovanni se uspješno bavio trgovinom tako da su krajem tridesetih godina bili jedna od bogatijih fijumanskih obitelji.
Zahvaljujući imućnim roditeljima i tatinom potnanstvu s riječkim prefektom Testom uspio je izbjeći regrutaciju , a po kapitulaciji Italije otac je sredio da kao vojnik radi u brodogradilištu na Kantridi tj. da bude doma.
Kraj rata Bruno je dočekao u Milanu (rodni grad oca) kao student prava, ali se koncem 1945. vratio u Rijeku gdje je, iako s teškim bremenom sina talijanskog reakcionara, već u ožujku 1946. "od prve" primljen kao spiker talijanske redakcije na Radiju Rijeci.
Otad je Bruna krenula karta!
 Osim što je bio spiker, počeo je i pjevati zabavne mrlodije na Radiju Rijeci po nagovoru urednika Marija Kinela. Tih, pedesetih, godina na hrvatskoj glazbenoj sceni postojala su tri popularna pjevača: Ivo Robić, Zvonimir Krkljuš i Bruno Petrali.
Bruno je za Jugoton snimio osamnaest pjesama od čega su sano dvije bile na talijanskom, a ostale na hrvatskom jeziku.
No, mjesto spikera na radiju gasilo se jer je u Rijeci bilo sve manje Talijana pa  se već 1955. ugasila talijanska redakcija, a time je i Bruno postao suvišan. No nije očajavao, već je nastavio pjevati po opatijskim hotelima. Od toga je solidno živio no pjevajući nije bio zdravstveno niti mirovinski osiguran pa je odlučio početi glumiti u kazalištu kao član Talijanske drame. Svejedno nije zapostavio pjevanje jer ga je volio, a i novčići su uvijek dobrodošli. Pjevao je Bruno i po Austriji, Švicarskoj i Njemačkoj, a i na legendarnom bar-boatu Barbi Rudu koji je u riječkoj luci pružao noćnu zabavu od 1965. godine.
Godine 1969. Bruno je postao direktor Talijanske drame i na njenom čelu bio punih dvanaest godina..I za vrijeme direktorovanja Bruno pjeva po Opatiji, ali i vodi program na TV Koper gdje je honorarno radio od 1971. do 1988. godine. Kako je sve to uspijevao uskladiti samo on zna.
Nakon 1988. nisam uspio ništa pronaći na netu pa pretpostavljam da se umirovio. No i do tada je njegova karijera bila više nego zapažena.
Sahranjen je na groblju Trsat u niši oznake (E - 8 - 53).


Bruno Petrali - Una Sola Volta Ci Si Ama (Samo jednom se ljubi) :