Foto reminiscencija

[milić]

Haha, tako i nastaju legende. Svatko izjavi nešto što mu odgovara-kao On je to rekao. Pa onda na osnovu dokaza ''pitajte pokojnega'' maše time drugima pred nosom.
Građevinar bi rekao da je Tile rekao staracajte sve to i napravite iznova, bolje i skuplje, ovaj tvoj šumar je rekao kako je rekao, djeca bi vrištala da je Tile rekao da naprave više igrališta i tako to. 

[milić]

Krčma Ravni Kotari. Vežičanima dosta. A i mnogi iz drugih krajeva Rijeke, pa i šire, znali su za ovu popularnu oštariju tamo negdje od šezdesetih.
Danas, nakon što je bivši vlasnik, legendarni Šime Lulić umro prije nekoliko mjeseci, zjapi prazna, napuštena i traži nove sadržaje.
A koliko sendviča od pršuta smo izjeli Damir V. i ja s ostalim susjedima nakon što bi odigrali partidu nogometa. A da znate gdje i kako smo sve pikali na balu, kako bi rekli Vežičani.
Najprije, tek kad se asfaltirala Kontuševa, valjda negdje 66. jer je 65. kad smo se useljavali bila neasfaltirana. Pa kad bi svakih kvarat ure prošao auto-stani s loptom. Auto ode, mi keenemo s nogometom. A znali smo igrati i u našoj, Gabrovšekovoj ulici koja je nekad bila Grabrovšekova.   I to tako da bi igrali svaki za sebe. Kako? Aj bo!
No vratimo se mi Šimi i njegovoj oštariji. Tu smo kao mulci od deset, dvanaest godina pili neki Pjenušavi bin. Koštalo je nekih 55. A čega, pojma nemam. Je li to bilo para (65. je bila Privredna reforma i promjena dinara u Novi dinar) ili poak dinara, tko će ga znati. Poslije smo sa petnaestak godina prešli na pivo.
A Šime je tako lijepo, tanko rezao pršut da je bilo milina gledati ga dok reže. Cure sline. A žena Soka je bila loša rezačica, a i neuredna nam se činila, tako da smo špijali kad je Šime za šankom.
Imali su kćerku, koju nisam upoznao, bila je još mala tada. I sina Zdravka koji je bio malo potrebit, što bi danas rekli. Ali drag do suza. Imao je obveze. Svaki dan bi išao po kruh, manje nabavke ...Volio je i harmoniku svirati. No, nije mu baš išlo, ali volio je to, pa bog.
Eto neka ova tabula rasa  bude najava nekog novog Šime na ovom mjestu.

[milić]

Pehlin. Danas.


Stoje   iza: Miljenka Volarić i sestra joj Rajka
   '' ispred: Miljenko Mrvčić i Vesna Volarić. Tri sestre, moje dalje rođakinje. Pola Gromišćice-mama Ivanka rođ. Kukuljan, a pola Bodulke po tati Josipu-Jožiću.
Slikano oko 1963. uz spomenik palim Pehlinarima u NOB.


Ovo je slikano danas. Htio sam naći tu poziciju, ali nisam imao sliku Pa sam škljocao ali nisam pogodio. Ali dobro je-kad nema boljeg.
Inače, malo sam izgubio kontakt s njima. Miljenka najstarija, je radila nekad na šalteru Pošte na Korzu. Jedna od najljepših Riječanki onog dona. Tako su govorili, ja sam još bio premlad da to procijenim. Rajka je otišla u Austrijunegdje sedamdesetih, valjda. Pojma nemam što je s njom. A Vesna je radila u 3.maju kao medicinska sestra u našoj službi ZTZ. Izrazito lijepa plavuša. I pametna. Završila je studij, još u vrijeme dok je radila u 3.maju, socijalnog rada. Valjda se to tako zvalo. Studij za socijalne radnike. Udala se u Dubrovnik gdje valjda i danas živi. Muž joj je Pavuša što je meni jako čudno ime. Ali, to su gospari, uvrnuti na svoju stranu.

[milić]

Ovo je mornarić Milić. Moja mama je u to vrijeme radila u školi Pehlin kao čistačica i pripremačica marendi. Kuhala bi čaj, kakao, bijelu kavu i ne znam je li još išta od napitaka bilo. Na kruh se mazala pašteta, margarin, ona tvrda marmelada, a čini mi se da je bilo i sira i crne salame i šunkerice. Vjerujte mi da ja i danas sve to s zadovoljstvom jedem. Osim margarina. Već odavno sam shvatio da nije vjerovati onome što piše u novinama. Nekad su bili strašno protiv maslaca, a danas su protiv margarina.
Otkuda mornarsko odijelce? Pa par mjeseci prije  mi se ženio ujak Jože pa su to bili relikti prošlosti. A mama je dan prije doznala da će doći ''slikar'' pa me malo skockala. Da budem lepi dečko. :palacgor



A ovo je pehlinarska škola. Danas je bio zatvoren ulaz u dvorište. Kažu i zbog sutrašnjih izbora. Ali ja sam se kao vjeverica verao po ogradi, držeći se za nju i došao do samog parkića u kojem je spomenik NOB-i. Poslije sam se sam sebi smijao, ai i ljutio se kako sam munjen gdje se ovakav defektan prtim. 
No, uglavnom isfotkao sam školu jednom rukom držeći se za ogradu, a ispod ambis od 3-4 metra.



 

[milić]

To je bila lambretta u vlasništvu fotografa. Najprije je napravio fotografiranje u razredu,



a onda, tko je dodatno platio, i na njegovoj lambretti. Bit će da je tata dobio neku povišicu kad sam se tako mogao slikati.
Mislim da je to bilo pri kraju prvog razreda, znači nekako na proljeće 1962.

[milić]

Na autobusnoj stanici sam se iskrcao iz sedmice. Tu je, od kad ja pamtim, bus stanica. Prtije za prigradski, a sad i za gradski jer je Pehlin jedan od, ne znam koliko, MO Grada Rijeke. Pa je po novoj razmjeri Rijeka sve do Turkova, to vam je okretište sedmice.
No, prije jednog interesantnog pogleda na moj Pehin, kako ga nazivlju ''autohtoni'', samo da vam prikažem kuću u kojoj je živio, nažalost danas pokojni, Marinko Paškvan, zvan Maćo. To je onaj koga sam opisao kako je nakon gledanja filma o Tarzanu u kino Slogi va Zamete pokušao glumiti Tarzana. Pa je lijane zamijenio granama lipe, koja je i danas uz Dom. Počeo je skakati s vrha te lipe da bi negdje na pola puta pukla grana i ode moj Marinko, uz pomoć Newtonovog zakona gravitacije, do zemljice crnice, koja je bila neka smeđolika.

[milić]

Evo obećanog pogleda:


Na slici, zasad, zanemarite ove višekatnice koje su tipične primorske dogradske kuće , ova kuća uz cestu desno je kuća u kojoj je živjela moja školska kolegica Karmen Perković, ne znam kako se sad preziva, sa svojom tetom Otilijom. Čujem da živi i sada, ali je nisam tražio, a hoću  . Kad se asfaltirala cesta kroz Pehlin, oko 1963. tu negdje,  doživjela je neku neugodnost s jednim od radnika  s tog radilišta, ali se ne sjećam točno što je to bilo. Čujem da ima tri kćeri, a možda i nisu sve kćeri  , i da predaje u OŠ Srdoči. A možda je i ona u peMziji.
Tamo, dalje vidi se kuća tzv. Palac u kojoj sam ja živo sa svojima do maja 1965. pa čak i nešto duže jer sam neko vrijeme, zbog nekog problema s upisom u vežićku školu, živio desetak dana s našom gazdaricom tetom Pavicom.
Ovo, u stvari, želim prikazati ovom fotkom. Dakle moj, naš dragi susjed Miljenko Pavinčić. barba Milenko, kažu da sam po njemu i dobio ime, kad bi dolazio s posla (bio je poslovođa u jednoj butižici na Podmurvicama, tamo gdje je sad Marun) uvijek mi je nešto nosio. Jednom bombončić, drugi put naranču...Ja bih navio svoj biološki sat i nepogrešivo sam njušio kad će bus doklaparati do stanice. On je znao da ga čekam pa bi prešao na drugu stranu ceste, ovu gdje je bio sninatelj  i visoko dignuo ruku u kojoj je nosio taj poklončić. Uzviknuo bi:
- Miiikiiiić!
I ja bih se sjurio do njega i pomogao mu ponešto nositi do doma tipo kruh, mlijeko...
Rano je otišao na groblje u Sveti Matej, čini mi se još sedamdesetih, gdje odmara sa svojom ženom Zdenkom koja je bila iz Dovičića. Njihov sin Franjo je nešto stariji od mene, mislim da je 1953. godište. Franjo je inače otac, neko vrijeme jako popularnog u našim krajevima, Nena čije pravo ime je Nebojša, ili je barem bilo.

[milić]

No, vratimo se načas na ove zgrade napravljene devedesetih, a možda i mrvicu kasnije.



Kaže Damir V. da neki njegovi prijatelji žive u jednoj od takvih, tu na Pehlinu, i da su zadovoljni.
Vjerujem. Pehlin je lijepo mjestašce za život. Koliko sam primijetio nije preizgrađen, blizu je Rijeke, povezan dobrim prometnim vezama (svakih dvadesetak minuta ide sedmica, a i 7A je tu, stanica je kraj Doma pa prema Hostima, ali Hosti će biti na tapeti neki drugi put).
Iz skoro svih dijelova Pehlina vidi se more što je meni jako bitan element u određivanju mjesta života.

[elvis]

No, vratimo se načas na ove zgrade napravljene devedesetih, a možda i mrvicu kasnije.

Dobru mrvicu kasnije bi rekao, ako nije bilo 2000 i neke bilo je jako blizu  Sjećam se da sam prolazio tuda dok su se radile .. čak mi je u sjećanju da je možda duže trajalo nešto naknadno, izgradnja prilaza ili spajanje na vodovod i kanalizaciju nego sama gradnja ali više nisam siguran.
Ne bi me iznenadilo daje bilo oko 2005 

[milić]

Ne bi me iznenadilo daje bilo oko 2005 

Ni mene.
(Inače devedesete su od 1990.- 1999.  , a još mrvicu kasnije 2000.-2002. pa smo, ako još malo nategneš, tikataka do 2005.  )

[milić]

Ova kuća na adresi Vjekoslava Dukića 14/1 (iza sušačke polikilinike) već dugo godina plijeni moju pažnju. Ja bih je smjestio u vremensku kapsulu oko 1970., možda čak i mrvicu prije. Kuća avangarda za ono vrijeme. Možda netko zna nešto više o njoj?

[fusher]

 
kuća ima qurac na čele

[milić]

Ja znan da saki vidi ono ča želi videt ma ja qrca ne vidin. Da je ča drugo morda i bin ma...
Kade je to ča ti vidiš?

[milić]

Ajmo mi još malo o Pehlinu. Par slika umanjenih me čeka i čeka i čeka na desktopu da ih uvedem u društvo. A meni se tako ne da i ne da i ne da.
Uvdeka je nekad bil Ulijkanićev kuč. To van je mesto kade se prasci rede do klanja. E da. Sad pojma niman ča bi to tu moglo bit. Morda kakova konoba za vinske susrete i slično.
Inače ti Ulijanićevi su imeli četire kćeri. Jedna Milojka, druga Radojka, Branka i treće se ne moren domislet imena.
Kad god objašnjevan zač se po Kastavšćine ''va to vreme'' ča će reć pred WWII davalo ''srbska'' imena Ulijanićevi su mi kot primer.

[milić]

Ovo van je trokutić čigova je jedna stranica gornja, noveja cesta, a druga dolnja, stareja cesta ke pejaju prama Reke. Treta stranica je Ulijanićeva kuća. Površina trokuta je u stvari vrt (ajme majko da me čuje moj profa Dundo iz matematike hihi) kega su Ulijanići, najveć Vice i Ev,a obdelevali. No, pomagale su in i hćeri. Tako je najmlaja Branka (ka je bila, hm je li? tajnica općine Viškovo do penzije) jedanput neč kopala va njemu - vrtu. I ja san bil tamo z mamu. Pa mi Branka govori:
- Mikić biš mi šal kupit jedan šampon od koprive va butegu.
A mene se ni dalo, čini mi se da je bilo teplo. Ja san neč počel brundat, al me mat strogo pogledala i odluka je pala.
- Ajde nek te voda nosi! - San propental onda modernu frazu.
Još nisan to arival ni zreć a već je doletela otvorena šaka Marije Studenke (tako su moju mamu zvali aš je teh Marij bilo više leh radića va vrte) ka se uz gromki aplauz spustila na moj obraščić. 
I šal san kantajuć  tad popularnu pjesmu:
- Kud si pošo s rumenim obraščićem u butegu...-  Po, pogađate, je li, šampon od koprive.
Nikad to pozabit neću. Branka i vrtić.

P.S.
haha dodađaj nisan pozabil ma ime san. Šal san va broskve! Dinka, Dinkica je toj lepoj Pehinarke bilo ime, a ne Branka. No, glavno da je rima.