MATULJI, KASTAV I OKOLICA

[milić]

aš bi me  mogal ki krivo shvatit pak zapret. Dosta mi je bilo 1x 

Ooooo kolega, moj naklon.

[jazbac]

Dobro je. Baren znan na kega si  Ja znan još 2 ki su kot i Mirko govorili, a znan jednega ki je tako neč i va svoju objavljenu biografiju stavil. Ki zna ako j Mirko poznaval pokojnega Mjavu z Bermača? Znan ja još tega ma neću pisat aš bi me  mogal ki krivo shvatit pak zapret. Dosta mi je bilo 1x 

[fusher]

ta Mirko ti je Bogomiro Vicich, ili Bogomir Vičič, ili Bogomir vičić kako su ga prekrstili na kraje...a bil mi je nono, oženil se va posujenen veštide, na nogah zagojci (krpi namotane namesto kalcet) postoli z logora, finil 2x pokle '45 va via rome pofin svojega zajičini....

-druže, jeste li služili vojsku?
-san!
-gdje?
-pul benitota! boh mu dal zdravja!
-gdje??(drugi mu šapiće ki je benito)
-vodite ga!!!! mičite tog fašistu!!!

[jazbac]

Elvis, to je onako, složenica više zbog umjetničkog dojma. Da li znaš da su drugovi poslije rata zbog umjetničkog dojma govorili da im je draga sestra Rusija poslala cukar, cvet, šećer i brašno? 
Fusher, moraš mi špjegat kad se vidimo ki je ta Mirko, aš ne moren prit na se 

Ne vjerujem da je genijalni Smoje one malomišćanske doživljaje i događaje u svojoj glavi stvorio. Obično su se takve "gluposti" u stvarnosti i događale. Evo još jedna, dve iz perioda "obnove":
Prve poslijeratne godine narod je zbog oslobođenja i izvojevane pobjede bio vrlo euforičan i optimističan. Gradilo se, radilo, obnavljalo no to blagostanje o kojem je KPJ propovjedala nikako da se pojavi na horizontu. U ljudima se razvila sumnja, počeli su biti pesimistični i sve su glasnije brundali. Svjesni drugovi uviđali su da stvari na terenu baš i ne idu kako treba. Tako je jedne nedjelje u dvorani "pul Guća" organiziran narodni zbor na koji je došao drug iz riječkog AGITPROP-a kako bi primirio naraslo nezadovoljstvo naroda. I kaže naš drug: " Drugarice i drugovi. Naša slavna revolucija zahtijeva i malo strpljenja. Ne može se blagostanje postići preko noći. Ali uvjeravam vas drugovi i drugarice da mi jednom nogom već stojimo u komunizmu (simbol idealnog društva op.a.).
Na te riječi ustao je Nikodem Sušanj iz Frančića i upitao: "Oprostite druže, a smen ja neč pitat?" "Naravno druže, samo izvoli!" "Ma mane interesira samo jedna stvar ako bite mi vi mogli povedet" "Vrlo rado ukoliko znam" "Ši vi, druže, znate, baren otpriliki koliko vremena ćemo mi morat stat tako raskrečeni?" Drug je ostao malo zatečen, a zatim upita radno predsjedništvo: "Tko je ovu budalu doveo ovde?" 

Jedan od sistema komunističke poslijeratne propagande bili su i filmovi rađeni u te svrhe. Oni prikazuju idealno i sretno društvo u kojem sije sunce, rodi žito, mreže su pune ribe, bačve vina, radnici i seljaci sa smiješkom obavljaju svoje radne zadatke, pa čak i predaju svoje proizvode na ime poreza. U našim krajevima je nakon rata bila doslovno i stvarno mizerija. Zemlja zapuštena, fond stoke prepolovljen. No, unatoč tome državi je na ime poreza trebalo davati dio proizvoda. Ljudi su počeli njurgat jer su shvaćali da im "oslobođenje" i nije baš donijelo blagostanje koje su očekivali.
U Rukavac je nedjeljom dolazio kinooperater iz Jušića da prikazuje te propagandne filmove. I tako je, jednom prilikom, prikazivao film kako seljaci strižu ovce, žene peru, suše i češljaju vunu, a zatim sa smješkom odlaze predati tu vunu "narodnoj vlasti". Nakon projekcije, stariji ljudi su počeli glasno brundati shvaćajući da je ovdje riječ samo o jeftinoj propagandi. Kinooperater Ivić, inače dobar zajebant, povikao je: "Judi, ja znan da niste z oven kuntenti. Sad ću van ja pokazat jedan lepči film. Ala mali, zapri svetlo!" I krene projekcija! Ivić je, u stvari pustio isti film samo natraške. Seljaci su od vlasti uzimali vunu, nosili je doma, prali, čeljali i sušili i stavljali nazad na ovce. Ljudi su se počeli smijati i oduševljeno pljeskati te zadovoljni otišli s projekcije, a naš Ivić nekoliko dana u Via Romu. Dvoje svjesnih drugova kojima to nije bilo smiješno prijavilo ga je miliciji koja nije puno propitivala tko, kamo i zašto, nego "ajde ti druže Ivić upadaj u maricu!"

[fusher]

alanfordski benito je predebel.

 

to za kožula na rite san čul al ovo širi vreće je potpuno novi moment! 

smrt fašizmu-urac komunizmu (mirko kremikov, cca sredina '53)
rosso, bianco, blu- mi ci cago su.... rosso, bianco, verde- er color' de tre merde (mirko kremikov za vreme krize oko zoni A)

treba prevod?

[elvis]

Ali Rukavčani su oduvijek i zauvijek kontraprotivni (čemu smo Fusher i ja suvremeni primjerci) svakoj vlasti.

Mislim da vam fali jedna kontra, ovako ste opet ispravni kao i Alan Ford (kontra=protiv) 

[milić]

Jazbac, odi spat. Da te ni, trebalo bi te zmislet.
Meni je moj tata pričao da je na jednom zboru, mislim da su Marčelji u pitanju, govornik često prekidan uobičajenim uzvicima:
- Živio drug Tito.
- Živio drug Staljin.
Odjednom iz mase povik:
-Živela moja krava...
Svi su se okrenuli prema vikaču, a on je nadodao:
- ...ka me hrani.
I da i nije baš najbolje prošao. Ali, kako je točno prošao, san pozabil.

[jazbac]

Kao što sam najavio, evo malo i o proslavi 1. maja 1946. godine u Rukavcu. Nije to bila prva proslava 1. maja, slavili su Rukavčani 1. maj i 25 godina prije kada je to bilo poprilično opasno i nimalo bezopasno. Ali Rukavčani su oduvijek i zauvijek kontraprotivni (čemu smo Fusher i ja suvremeni primjerci) svakoj vlasti. Iako povorka na slikama na prvi pogled demantira ove moje tvrdnje valja imati na umu činjenicu da je povorka organizirana u vrijeme još uvijek velike euforije nakon završetka nemilog rata, a u kojem je poginulo čak 50 Rukavčana! Osim toga, odbijanje sudjelovanja u povorci snosilo je i posljedice tako da je narod masovno sudjelovao. Rukavčani ko Rukavčani i to su okrenuli na zajebanciju pa su govorili da gredu va paradu "za otpevači". Tko ne zna, otpevači su nekad bili u crkvi oni koji su odgovarali na svećenikove zazive. Članove Partije, AFŽ-a i SKOJA zvali su "svjesnima" pa su govorili: "Oni ki su svjesni zijali su npr. DOLE REAKCIJA,  a mi smo otpevali NEĆEMO IH MI!" I slično. No parole, poruke i ostalo pomalo je zapalo u zaborav, a živa je ostala sljedeća anegdota koju vam moram ispričati:







Na improviziranoj pozornici na komunalnoj šterni na Kaliće kao pauni našepureni su stajali naistaknutiji rukavački drugovi i drugarice sa slikama Lenjina i Staljina (zanimljivo, Tito se zagubio), a od lovora ispleteni koserić i batić. Skup je započeo govorima, ali bez glavne uzvanince, drugarice Anke Berus koja je u to vrijeme bila ministrica u vladi, a u vrijeme rata, 1942. godine u ovom je kraju radila na organizaciji ustanka. Govor je držao predsjednik NOO-a Ivan Kožul, nadimkom Šparnik. U međuvremenu stigla je drugarica Anka te su joj odmah pod guzicu tutnuli jedinu slobodnu stolicu, a na kojoj je sjedio Šparnik. Nakon vatrenog govora i euforičnog odobravanja mase, Šparnik je pobjedonosno s uzdignutim rukama zakoračio unazad prema mjestu gdje je mislio da još stoji "njegova" stolica. No stolicu je sada grijala drugarica Anka, a Šparnik je tresnuo guzicom o pod. To je toliko zabavilo okupljeno mnoštvo da ih nikakv sljedeći govor nije mogao motivirati i zainteresirati.



Po završetku skupa omladina je krenula na Kinkelov tarac gdje se je plesalo kozaračko kolo. Kolo je vodila jedna svijesna i vrlo glasna omladinka koja, na žalost nije baš najbolje poznavala hrvatski književni jezik. A bože moj, nije ga imala gdje ni naučiti. Pa je onako grleno zapjevala: "širi vreće joj širi vreće, brže se okreće".

[salsoul]

Na žalost, zbog nama domaćima poznatih razloga, crkva danas nije baš na glasu kao omiljeno svratište lokalnog puka.

   Čekamo ... 

Pretpostavljam da je puk za vreme rata krepival od glada, a popi im nisu teli niš dat za jist, zato su im se zamerili...
Radi toga su se zamerili mojoj noni...

[fusher]

niman ča puno govorit, reć ću samo đuro čutura.

jedanput je tekal vanka z kući, od onputa nanke mežnjar ne prihaja.

[jazbac]

Na žalost, zbog nama domaćima poznatih razloga, crkva danas nije baš na glasu kao omiljeno svratište lokalnog puka.

   Čekamo ... 

To će ti Fusher objasnit. On spada pod tu crekvu, a i pop Đuro mu je veli prijatelj.

[elvis]

Na žalost, zbog nama domaćima poznatih razloga, crkva danas nije baš na glasu kao omiljeno svratište lokalnog puka.

   Čekamo ... 

[jazbac]

  Milić
Samo da "skopan" sliki od proslavi 1. maja 1946. va Rukavce pa ću objavit još jednu anegdotu. Moja, inače, omiljena tema je ča se dogodi kad daš seljaku vlast va ruki, al kad bi na silu otel bit gospodin.

[milić]

Lepo jazbac. Nisan baš neki poznavatelj crekav pa mi saka informacija lepo sede. A i ovo ča govoriš za rukavašku crekav, u smislu ljepote nekad i sad, more se prenest i na druge. Nekad su se delale lepče crekve, kuće...
Ali ovo ti je najbojo
... Ujedno svjedoči o vjekovnoj težnji Rukavčana da slave 1. maj  ...
A ja bin dodal i ostale dane va lete.

[jazbac]

apropo...iman sliku rukavačke crekvi kakova je znutri bila. a i kako je zvani zgledala...

Kad smo već pul te teme evo i par mojeh sličic pa ti nadopuni:

RUKAVAŠKA CREKAV
Ovo je lokalni naziv za crkvu Svetog Luke koja je građena u drugoj polovici 19. stoljeća, vjerovatno na temeljima starije crkve. U crkvi je i oltar Svetog Petra tako da se u Rukavcu slave oba sveca. Jedan malo bučnije, drugi nešto skromnije.
Crkva je 2.10.1943. pogođena njemačkom tenkovskom granatom otprilike sa glavne ceste kod veletržnice i u potpunosti je izgorjela. Obnova crkve započela je 1977. godine i to u organizaciji nedavno preminulog, a u našen narodu vrlo omiljenog svećenika Josipa Šimca. Ne treba ni napominjat da su to vremena kada se popovi nisu bahatili i razbacivali parama kao danas pa je umijeće snalaženja velečasnog Šimca bio glavni pokretač obnove. U obnovi su učestvovali i katoličke dobrovoljačke brigade mladih iz zapadne Europe te mještani Rukavca. Bilo je i tragikomičnih situacija jer je Mjesni odbor koji je bio de facto pod kontrolom svemoćne Partije podupirao obnovu crkve, ali izvan dnevnog reda službenih sastanaka. Crkva je ponovno stavljena u funkciju za Petrovu 1982. godine. Po mom skromnom mišljenju (a na osnovu fotografija zaključite sami) novoobnovljena crkva daleko je od ljepote stare crkve. Na žalost, zbog nama domaćima poznatih razloga, crkva danas nije baš na glasu kao omiljeno svratište lokalnog puka.










Na gornjoj slici se vidi i stara zgrada škole u kojoj su se utvrdile jake njemačke snage i oko koje su se 2. i 3. maja vodile teške bitke u kojima je poginulo 48 partizana.
Možda najvrijednija stvar koja se nalazi u crkvi je glagoljski natpis na kojem je uklesano : 1, maja 1600. Natpis je ugrađen u zid sakristije prilikom obnove crkve, a izvorno potiče iz kuće nešto niže od crkve u kojoj su  arheolozi utvrdili da je nekad služila kao skladište žita. Ujedno svjedoči o vjekovnoj težnji Rukavčana da slave 1. maj