Kako je Ana Nugent stekla trsatski kaštel

[kobler]

August III. Saski i Tešinski iz kuće Vetin bio je saski izborni knez, a po zanimanju poljski kralj i litavski veliki vojvoda. Iliti po njegovom punom Naslovu: August III, božjom milošću kralj Poljske, Veliki vojvoda Litve, Rusije (ha!), Prusije (ha, ha!), Mašovije (krajevi oko Varšave), Žmuđa (dio Litve), Kijeva (tja!), Volina (zapadna Ukrajina), Podolja (centralno_jugoistočni dio Ukrajine), Polaške (zapadna Bjelorusija), Livonije, Smolenska, Severije i  Černigova, te nasljedni vojvoda saski, izborni knez itd. Čovjek bi pomislio da se ubijao od posla, ali on je vladanje prepustio svom prvom ministru grofu Brülu, koji je pak prljavi dio posla povjerio vjernim poljskim plemićkim obiteljima. U tako stečeno slobodno vrijeme August je rado radio djecu, pa ih je s vremenom, kad se sve sabralo, napravio njih 16. Njegova bračna družica, koja se rijetko spominje, a koja je svo šesnaestoro herojski donijela na svijet je Maria Josefa Habsburška. Je li čudo što je umrla s 57 godina?

[kobler]

A, ovo je njegova vjerna druga, Marija Josepha.
Na kraju, slika kakvu je sam gajio o sebi ...

<nastavak slijedi ...>

[kobler]

Za ovo je objašnjenje o Aninom stjecanju Trsata, važno je međutim, osmo dijete ovoga para, a njihov četvrti sin, Franz Xavier Albert August Ludwig Benno von Sachsen-Teschen čije će ime za nas biti naprosto Franjo Ksaverski (*1730.-+1806.). Literatura ga zna najbolje kao "grofa Lužičkog" ili "von Lauschitz". Kao četvrti u nasljednom redu nije se mogao niti ponadati da će ikad sam zavladati, mada su mu dva starija brata umrla još kao djeca, ali je ostao treći u nasljednom redu, kad mu je stariji brat dobio sina. Ipak postao je ko-regent ili su-regent saskog elektorata (takoreći v. d. ko-kralj) tom sinu prerano umrlog brata od 1763. do 1768., dakle na pet godina. A stariji mu je brat umro već nakon 74 dana na tronu! Sudba ima čudan smisao za humor.

[kobler]

Ovo je, pak, grof Lužički pod stare dane.

[kobler]

Prema redu koji je Vetinskoj kući nametnula Zlatna bula iz 1300. i neke, mladi maloljetni kralj, kad bi napunio 18 godina postajao je punoljetan, pa je i Franji Ksaverskom prestala funkcija ko-regenta. U međuvremenu se oko 1763. zagledao u družbenicu iliti pratilju svoje šogorice i ko-regentice, poljsku groficu od Milatowa, ali talijanskog porijekla, koja se zvala Clara Spinucci. Neki kažu da je bila dobra pjevačica i plesačica. Elem, oni se kakti tajno vjenčaju 1765., no to više nije dalo držati u tajnosti, jer je obitelj Franje Ksaverskog bila zgrožena: cura koja po njihovim kriterijima nije bila dostojna niti da mu bude ljubavnica, sad je trebala po mužu dobiti naslov kraljevske princeze! Par je zato najprije nestao iz vidokruga, svaki na svoju stranu, a potom je Franjo Ksaverski uzeo titulu "von Lauschitz" tj. "Lužički" i otišao s Clarom u Francusku, gdje je živio dva desetljeća, sve do revolucije 1789. Tu je dobio potvrdu grofovskog naslova od francuskog kralja, što i nije bilo osobito teško - steći francusko plemstvo i obnoviti društveni status - s obzirom da mu je pokojna sestra Marija Jozefina bila udata za Delfina tj. nasljednika francuskog prijestolja (poslije će on postati kralj Luj XVI.), a i Francuzima se ustvari fućkalo za Vetinske kerefeke oko morganatskih brakova. Dakle, Franjo Ksaverski je zajedno sa svim svojim potomcima bio isključen iz nasljednog reda vetinske kuće, gdje su mu rado činili pakao od života, ali nije bio i osiromašen. Tek su mu u revoluciji oduzeta imanja i posjedi u Francuskoj, koja je morao napustiti bježeći u Italiju. Ipak, još uvijek je ostalo nešto "crkavice" ...

[milić]

Pomno pratim i s nestrpljenjem čekam nastavak. 

[kobler]

U Italiji mu je 1792. umrla žena, a kćeri odrasle, pa se poudavale jedna za drugom. Nas zanima jedna od srednjih, Beatrice (*1772.-+1802.), koja se udala za napuljskog vojvodu Rafaela (IV.) Riaria Sforzu. On je ujedno bio i 7. barun od Montepelosa, što je staro ime za Irsinu. U Montepelosu (Irsini) su se i vječali. A jedina kći Giovanna (*1797.-+1855.) rodila im se u Beču, jer je Rafaele bio pod sumnjom za veleizdaju, pa mu je i mlađi brat bio uhapšen. Slučilo se tako, da je par otišao do Drezdena, kod Beatricina oca, koji se konačno tamo preselio pod stare dane. Tu je, međutim, Rafaele iznenada umro. Onda je Rafaelov brat, Giovanni, pušten iz zatvora, pa se proglasio za jedinog bratovog nasljednika i prigrabio sav njegov posjed i imanja. Beatrice nije imala snage natezati se s kunjadom (šogorom), već je ovlastila svog brata Josepha da zastupa njene interese u sporu pred kraljem. To je u prvoj rundi završilo sporazumom, po kome će se Giovanna, kad malo poodraste, udati za Giovannijevog sina Rafaella, pa će se spor sam od sebe ugasiti i svo će imanje ostati u obitelji. Nije poznato je li se Joseph ikad pohvalio Beatrice s ovakvim ishodom i sporazumom, jer je ona umrla već 1806., ali znade se da Joseph, prije nego li i sam umre (+1802.), podsjeća Giovannu na ovu ugovorenu obvezu.

[kobler]

Kako vrijeme neumitno teče, stvari se također neumitno mijenjaju, pa je na napuljskom prijestolu umjesto kralja Bourbonca sjedio Napoleonov kunjado Joakim Murat, pa se Giovanna, sad već poodrasla, utekla Muratu na očinsku pomoć, izašavši osobno pred njega i kazavši otprilike: "Ostala sam sirota bez oca i majke, a stric koji mi je oteo svu imovinu sad me sili da se udam za čovjeka koga ne volim. Pružite mi, ako vam je po volji, svoju očinsku pomoć i zaštitu!" Ovo je pak bilo dovoljno da zaustavi stričeva nastojanja, a stvarna pomoć i zaštita stigla je od čovjeka koji je istjerao Murata s napuljskog prijestolja i doveo opet Bourbonca na vlast. Taj čovjek, Laval Nugent, postat će i austrijski podmaršal, prije nego li postane i vrhovni zapovjednik napuljske vojske.

[kobler]

Projekt zaštite razvio se istovremeno u ljubav i kulminirao brakom 1815. i zdravim dječačićem koga su nazvali Albert, godinu dana kasnije. A, Giovanin stric migoljio je još godinama i tek 1821. je konačno potpisao sporazum s Giovannom i vratio joj Montepeloso (Irsinu) sa svim njegovim pripadnostima!

[kobler]

Albert je rastao, dobio braću i sestre, potom stasao u "hrvatskog lava", pa se od 1842. do 1848. aktivno uključio u vodstvo hrvatskog Preporoda i borbu protiv Mađarske revolucije. U tim događanjima Jelačić mu je dao čin pukovnika, a brižni otac Laval pokušao je još 1830.-tih za svog prvijenca izraditi imanje i naslov lorda Delvina, pa kad to nije uspjelo, nije se predavao. Pokušao je još kao sedamdesetogodišnjak izraditi nasljeđe zamrle titule škotskog vojode od Lennoxa, ali je i ta osnova propala, baš kao što mu je propao pokušaj da neko od svojih imanja proglasi tzv. fideikomisom vežući nasljeđivanje uz najstarijeg sina i njegove najstarije potomke, tako da imanje zauvijek ostane u vlasništvu obitelji. No, to se sve izjalovilo, a Albert je već 1850. otišao iz Hrvatske svojim putem, tjeran mišlju kako je već krajnje vrijeme da i sam zasnuje obitelj.To mu je i pošlo za rukom u Napulju, mada malo u štrambo, jer su mu se prvo rodile kćeri Marija (*1858.-+1918.), Ana (*1859.-+1941.) i Josefina (?-?), pa se tek onda u Beču 1865. oženio njihovom majkom Teresom Bachmann (*1833.-+1916.). Poslije je još, ali sada u braku, dobio i sina Lavala (*1870.-+1940.).
Ovime smo, eto, došli do "vrha" prve grane, do najtanje grančice, koja završava s Anom, koju svi poznajete kao zadnju vlasnicu Trsata iz plemena Nugentovih. Dalje ćemo se pozabaviti drugom granom, kako bismo razumjeli vrhunac i kraj događanja.

[kobler]

Vratimo se sad Augustu III. (*1696.-+1763.) i njegovom još mlađem sinu Karlu Kristijanu (Carl Christian, *1733.-+1796.). Taj je, po želji Augustovoj postao Veliki vojvoda Kurlanda i Semigalije (Zemgalije?), pa ga je plemstvo 1758. izabralo. Život je provodio u partijima i lovu na užitke, a prljave poslove politike prepustio je svom administratoru Ottu Christophu von der Howenu. No, stvari su se ubrzo promijenile, kad je Katarina Velika počinila 1762. državni udar i stupila na rusko prijestolje te podržala Ernsta von Birona, nekadašnjeg ljubavnika carice Ane, u nastojanju da povrati vojvodstvo u svoje ruke. To se i zbilo 1763. A da par donekle riješi onih tegoba morganatskog braka, pobrinuo se Josip II. Habsburgški, koji je Franjicu Krašinski uzdigao na čast princeze, na radost potomaka.

[kobler]

Dajem još slike dvorca iz kog je vladao Karl Kristijan te sliku Franjice Krašinske, koju je oženio.

[kobler]

U naponu moći, kad mu se činilo da nije ničiji podanik, Karl Kristijan se oženio najljepšom Poljakinjom svoga doba, Franciszkom Krašinjskom. Morganatski, no ipak tajno. Ona mu je rodila dvije kćeri, ali je starija brzo umrla, učinivši drugu ustvari jedinicom. Kad je stasala, Marija Kristina (Maria Christina, *1770.-+1851.), udala se za nasljednika savojskog prijestolja Sardinijsko-pijemontskog kraljevstva, princa Karla Emanuela (Carlo Emmanuele, *1770.-+1800.), pa je postala princeza od Karinjana (Carignano). On je pak, siroti, umro u francuskom sužanjstvu, točnije u kući policajca zaduženog da ga nadzire u predgrađu Pariza. S Marijom Kristinom je rodio dvoje djece, sina Karla Alberta, kasnijeg talijanskog kralja, i Mariju Elizabetu, koja se kasnije udala za austrijskog nadvojvodu Rainerija.

[kobler]

Marija Kristina, pak, kao kraljica udova, otišla je sa sabaudskog dvora i tako se 1810. zatekla na nekom plesu u Parizu kad je izbio požar, a ona se našla u naručju mladog francuskog auditora, koji ju je iznio na sigurno. Srećom je imala vremana zagledati se u svog spasioca, a i on u nju, pa kako se zagledaše, tako se i oženiše. On se zvao Julius Maximilian de Montléart (*1787.-+1865.). Kao vjerna ljuba rodila mu je petoro djece, a nas ovdje najviše zanima predzadnja kći, Augusta (Frédérique Auguste de Montléart, *1814 – +1885.) Ona se nikad nije udavala, važila je za liberalnu i slobodoumnu te veliku dobrotvorku, a umrla je u Kriškovicama (Krzyszkowice) počinivši samoubistvo. To je bila povelika senzacija u svoje doba koja je prohujala svim evropskim novinama. Međutim, nama je važno da je Augusta ostavila oporučno Albertu 50.000 florena za školovanje njegove djece i 50.000 florena za školovanje seljačkih sinova na njenim imanjima, te posebno 10.000 florena za četrnaestoro svoje seoske kumčadi.
Usput, opet kao digresija, tih 50.000 florena (guldena) iz 1884. danas bi vrijedilo oko 400.000 US$ današnjih dolara ili tadašnjih 4.000 funti! Zašto? pokazat će se nešto kasnije.

[kobler]

Taj novac, podijeljen među Albertovom djecom donio bi svakom oko 100.000 dolara. ili oko 88.000 eura. Nije   puno, al' čovjeka veseli!
Međutim, sudbina je drugačije htjela ... On je jednog dana kod Kesingtongskog kolodvora vidio, pa upoznao neku Klaudiju Ormond (Claudia Ormond), babyseatericu neke obitelji, porijeklom Talijanku. Zapela mu je za oko, pa osvojila srce i potom ga posve opsjela. On se, po vlastitom osjećaju našao u raju i bio je odlučan ovdje provesti ostatak svog života. Išao je u Italiju sresti njenu mamu, dopisivao se s njezinom sestrom i svašta još ... Nudio joj je brak, a ona ostavljala nadu, govoreći da će se udati za njega, ako joj pribavi kuću, sagradi, kupi, što hoće, tek toliko da ima sigurnost krova nad glavom i kad jednog dana Alberta više ne bude ...
I on, ne budi lijen, prione na potragu i ... voila' ... eto kuće u Brightonu u Trećoj aveniji kbr. 4! Prepiše je na nju, čime je ispunio svoj dio pogodbe. Klaudija se, pak, useli u kući, ali više ne javi, a Albert je potom doznao da je u međuvremenu postala gospođa Nicolai, jer se udala za talijanskog oficira, s kojim je bila u vezi i prije nego li je upoznala Alberta.