Milićevih dvadesetak godina na navozima 3. maja (1974.-1996.) - priče

[zokxy]

Rezervira za me jednu. A kako kulori sve znaju 28.5. u 18:00 se i vidimo 

[milić]

Sinoć stigle priče i u tiskanom obliku!

[milić]

Smijeh made in 3. maj

U 3. maju je od svega ipak najviše carevao znoj. Ali gdje su dobri ljudi pojavi se tu i tamo i ponešto smijeha. Ovo su istiniti događaji koji i nisu trebali biti smiješni, ali su kasnijim prepričavanjima poprimali sve smješniju notu. Događaji su prepričavani kako bi kod slušatelja izazvali haha efekt, nikako da ismijavaju aktere. Mislim da su događaji ispali smiješni baš zato jer su prepričavani u miljeu u kojem je svatko od slušatelja itekako dobro znao da se sutra on može naći u toj, uvjetno rečeno, smiješnoj situaciji. Neki analitičar humora mogao bi te događaje svrstati po raznim vrstama a ja ću ih zapisati kako mi naskoče na tipkovnicu.
Prvi mi napamet pao Riva koji je zbog svog lošeg poznavanja hrvatskog jezika izazivao situacije pune nesporazuma, ljutnji a na kraju, kad se nesporazum razotkrije, smijeha.
Radilište na Peškeri, u vrijeme kad je zapošljavalo stotinjak radnika, polako se pretvaralo u drugi 3. maj. U ovom slučaju to je značilo ograđeno radilište i stražar na porti gdje se prilikom ulaza ostavljaju kartele. Jednog dana je ponton Drenova, u vlasništvu riječke Luke, dopremio elemente za radilište. I dok su ga radnici iskrcavali, Riva kaže poenteru da ode na porton po kartele. I ode Stevica po njih. Ali na ponton.
- Dečki Riva je rekao da date kartele!
Ovi ga začuđeno gledaju.
- Koje vražje kartele, mi smo radnici Luke.
- Nemojte se zajebavat'! Znate kakav je Riva kad se naljuti.
I dosta su se oni natezali oko tih kartela dok Stevici nije dojadilo pa je neposluh odlučio prijaviti Rivi.
- Šefe ne daju kartele!
- Ma ca, picka mater, neće predala kartela?! - ljutio se Riva.
I sad on ode po kartele ali prema portonu (porton na talijanskom jeziku znači ulaz, kapija) a ne prema pontonu. Time je odmah razriješen i nesporazum.
Sljedeći iz repertoara Riva Show.
- Co, Mali hodi na baraka po maca.
I ode Mali i popne se na baraku, a mace nema i nema.
- Kapo ni mace na barake!
- Ma ca ni kad san je ja tamo pustil.
I ode Riva ljut k'o ris u baraku i nađe macu. I viče iz barake:
- Mona, ca je ovo?!
- Maca kapo, maca! Ma ne na barake nego va barake.
Ima i ova pričica o Rivi i maci. Riva je s radilišta nazvao u Pripremu i naručio da nu se pošalje deset maca. I ode Tomo u skladište i kaže da za Rivu pripreme deset maca te mu ih kasnije pošalju na radilište. Uskoro zazvoni telefon u Pripremi.
- Tomo, picka mater, ja pitan maska (Loše izgovorena grupa glasova sk koji su zvučali kao c pa je maska ispala maca.) za varioc a ti mene poslal mace.
Ali bio je pravi majstor naš Riva i svi smo znali za mogućnost ovakvih nesporazuma na koje se nismo previše obazirali.
Sedamdesetih godina 20. st. popularna je bila serija animiranih kratkih filmova Kalimero koja se prikazivala na televiziji. Crno pile, s pola ljuske od jajeta na glavi, uvijek je ulazilo u probleme iz kojih bi izlazilo razočarano i s porukom - To je nepravda!
Jednoga dana uz drugi navoz prolazi ondašnji direktor Tuhtan kad pred njega bane Miško, čistač zahoda.
- Drože direktore! - službeno će Miško - to je prava nepravda!
- A ča to Miško?!
- Jedan pere a stotina sere!
- U pravu si Miško! - zamišljeno će direktor. 
Ma koliko danas pričali o prekapacitiranosti radnicima u doba koje opisujem to jednostavno nije istina. Posebno se ponekad osjećala nestašica radnika određenog zanimanja ili više njih.
U zadimljenu kancelariju, prepunu šefova odgovornih za ostvarenje određenog posla a čiji rok je opasno doveden u pitanje, uleti jedan šef koji je opasno kasnio s radovima pa, vidjevši kako ga prisutni optužujuće gledaju, uzvikne u namjeri da opravda kašnjenje:
- Ajme ljudi, nema ljudi!
- A što smo mi? - uvrijeđeno će jedan.
- Vi ste šefovi!
Na jednon sastanku, par dana prije porinuća, zakvačili se P.i R. žestoko, samo što se ne potuku. Razlog svađe je bio čiji ljudi kasne s radovima. Nekako su ih primirili ali nakon sastanka opet su se počeli natezati. Konačno odluče da izađu izvan brodogradilišta pa da to argumentirano razriješe, baš kako pravim muškarcima i priliči. Nakon 30-ak minuta vraća se R. lica otečenog od podljeva pa ga kolege zapitaju:
- R. ča je bilo?
- Ma niš! San jih dobil ma san mu jih i rekal.
Bio nekome od trasera rođendan pa je i boca žestice krenula od ruke do ruke. Netko potegne iz nje više a netko manje. R. i C. potegli malo više pa dobili volju za još više. Ali pića više nema jer svaka boca ipak ima dno. Oni bi pili još a nema više. Jedino rješenje je otići izvan "žice" i nastaviti piti. Ali trebalo bi i raditi. Pa odluče neka sreća kaže hoće li taj dan provesti u radu ili opijanju.
- Čuj R. ovako ćemo storit. Hitit ćemo va zrak ovaj dinar pa ako ostane na rubu ostat ćemo delat a ako ne - gremo pit.
- Ma C. molin te ni ne hitaj aš kakove smo sreće još bi se dinar mogal nasadit na rub.
O. je bio poslovođa brodomontera i imao je poštapalicu - jebo ga ti! Jednom, zbog nekog incidenta, završi on kod suca za prekršaje.
- Da čujem, kako je to bilo? - pita  sudac.
- Ovako je to bilo druže sudac, jebo ga ti...
- Ma kako se to izražavate!? - zgranuto će sudac.
- Pardon, jebo ga Vi...
I tako je to bilo u 3. maju -  red rada pa tanki namaz smijeha pa opet red rada.

[milić]

Dopunska proizvodnja

Čim pomislim na dopunsku proizvodnju odnosno vanjska radilišta misao mi odluta do čovjeka čije je ime i prezime bilo Ferminio Rivetti. U doba kad sam došao u Pripremu 1976. godine vanjska radilišta je, od strane Pripreme, vodio Dione tako da Rivu, kako smo Rivettija od milja zvali, nisam skoro niti vidio niti čuo. Međutim, kad je Dione otišao 1978. u TIBO ja sam, od strane Pripreme, bio zadužen za vanjska radilišta pa smo svakodnevno komunicirali. Kasnije, kad sam ja otišao iz Pripreme, Ažo pa Ivica bili su zaduženi za vanjske radove. Nisam u životu čuo loše riječi o Rivi. Nezaboravni su mnogi nesporazumi zbog slabog poznavanja hrvatskog jezika ali unatoč svemu uspješno je poslove privodio kraju u skladu s ugovorima.
A kako sad odjednom 3. maj i vanjska radilišta? Jednostavno zato jer je to bila poslovna filozofija tadašnjeg rukovodstva, valjda poštujući onu narodnu mudrost da ne treba sva jaja držati u istoj košari. I dan - danas mi u ušima zvoni riječ, tada prvi put čuvena, diversifikacija.  Bio sam prisutan kad je, na jednom skupu, Milovan Tuhtan, tada predsjednik SOUR-a, obrazlagao u osnovnim crtama budućnost 3. maja. Smatrao je da osnovni proizvod - brodovi trebaju biti zastupljeni u ukupnom prihodu s oko 60 posto a ostatak prihoda mora se zaraditi drugim proizvodima poput motora, dizalica, TIBO kućica, gradnje čeličnih konstrukcija i slično.
Vrlo rano, odmah 1945. godine radnici brodogradilišta su izašli izvan ograda brodogradilišta kako bi pomogli u saniranju šteta koje je rat ostavio za sobom. I to ne samo u lokalnim okvirima. Pričao mi je Riva da je, čim je došao 1947. u brodogradilište, najviše radio izvan njega. Obnavljalo se uništena  postrojenja rafinerije na Mlaki,  montiralo hale i dizalice u Vulkanu, dizalice u Porto Barošu, halu u pulskom Uljaniku, ali i izradila peć u Zenici, hale u Trepći i još puno toga. Posebno je isticao montažu rasvjetnih stupova na stadionu JNA u Beogradu. Zbog čestog izbivanja iz doma, poznata je priča kad ga je žena zamolila da, kad ga baš ne viđa i ne čuje često, neka joj pošalje makar razglednicu.
Ozbiljniji izlazak 3. maja na tzv. vanjska radilišta počeo je izradom velikog rezervoara za plin tzv. gazometra za Voplin na Pioppi 1958. godine. Interesantan je zbog zakovičnih spojeva. Od tada se reda velik broj značajnih poslova, pretežno izrade cilindričnih spremnika i kolona za rafinerije u Urinju i Mlaki, Jugoslavenski naftovod (današnji Jadranski naftovod) i Dina-u u Omišlju, rafineriju u Sisku, Petrokemiju u Kutini...
Poseban izazov bili su nam kuglasti spremnici. Prvi, zapremine 5.000 m3 smo izradili 1981. za INA-u na Sršćici u Urinju. Sjećam se da se na radilištu vodila prava natjecateljska borba između naših radnika i suparnika iz slavonskobrodskog Đure Đakovića koji su gradili dva spremnika a mi jedan. Navodno su konkurenti prije završili posao ali tako da su spremnici nakon desetak godina  eksploatacije popucali a naš i danas ponosno stoji u punoj formi. To je slika savršene radne discipline i zavarivačke vještine. Interesantan je bio i kuglasti spremnik za plin rađen za Voplin jer je novi, kuglasti (ili sferni, kako ih neki nazivaju) smješten uz onaj cilindrični, tada star 25 godina, kojeg smo prvog izradili. Tog radilišta se dobro sjećam jer je bilo blizu pa sam ga šećući mogao obići. Pratio sam pomno njegovu izradu od rezanja i savijanja limova na preši do transporta na radilište pa do montaže. Dobro mi se urezala u sjećanje slika limova složenih na otvorenom, koji su čekali transport na radilište, poslije jedne kiše. Voda u kalotama, zaostala od kiše, tvorila je idealnu kružnicu što je prikazivalo vrhunsko majstorstvo radnika na preši. Problema sa zavarivanjem nije nikada bilo, tehnologija se striktno poštovala a to najbolje govori broj grešaka koih je na Urinju bilo nekoliko a na Voplinu niti jedna.
Nismo se libili ni posla koji je bio velika nepoznanica, kao što je izgradnja mosta na crikveničkoj zaobilaznici, preko Dubračine. Tu je pokazana izuzetna snalažljivost prilikom montaže sekcija dugih i po osamdeset metara. Krajnje sekcije su se povlačile po saoniku, kao što brod klizi prilikom porinuća, kako bi bile smještene na pravu poziciju.
Kako se odvijao proces od natječaja do realizacije? RO Brodogradilište je u svom sastavu imalo jednu vrlo sposobnu radnu grupu naziva Inženjering kojoj je na čelu bio Nenad Blažeković a sposobni stručnjaci Dubravko Manola, Živko Juršević, Jadranka Šumonja i Dušan Golja sa suradnicima su pratili natječaje, izrađivali ponude i javljali se na natječaje. S tom ekipom najviše je surađivala Dezi Fućak iz Prodaje kao i članovi specijalističke grupe za zavarivanje Vladimir Jardas i Zlatko Marušić te Boris Debelić iz Tehnologije. Prigodom izrade ponuda obavezno su uključivali šefa vanjskih radova iz Montaže radi predviđanja tehnologije montaže, broja potrebnih ljudi, organizacije i opreme radilišta, trajanja radova i slično. Po dobivenom poslu naručivalo se materijal, razradila dokumentacija te, po prispjeću limova iz željezare, krenulo u obradu. Na strojevima u OOUR-u 12  rezalo se limove i oblikovalo a potom se na radilište elemente slalo, obično šleperima Autoprometa, gdje su ih zaprimali radnici OOUR-a 14. Šef radilišta je najčešće bio Rivetti ali, ako je on bio angažiran na nekom drugom radilištu, uskakali su, također vrhunski znalci ovog posla, Jovo Ćurković, Petar Grbić, Stevan Kanazir i još neki drugi. Kad su krajem sedamdesetih u brodogradilište počeli stizati netom svršeni mladi inženjeri prve generacije  brodogradnje Tehničkog fakulteta u Rijeci, Silvio Zec je postao glavni poslovođa vanjskih radilišta a kad je on otišao 1980. u Kontrolu na njegovo mjesto postavljen je Marin Novak. Iz referentne liste se vidi da su to bila zlatna vremena vanjskih radova kojima je Marin izvanredno rukovodio. Razumljivo je da se ovako dobri rezultati ne bi ostvarili bez vrijednih i pomno odabranih radnika - stručnjaka u svojim zanimanjima. Bilo je tu vrhunskih montera, zavarivača, skelara... ali i vozača, dizaličara, električara... Ljudi su voljeli odlaziti na vanjska radilišta jer se, najviše zbog dnevnica i povećanog broja odrađenih sati, moglo zaraditi više nego u 3. maju. Pričali su mi naši radnici da je na terenu bilo i smijeha i veselja ali najviše znoja. Disciplina, što radna što tehnološka, je bila vrhunska stoga su i rezultati bili upravo takvi - vrhunski. Ostali su mi u sjećanju odlični majstori s tih radilišta, jer se o njima govorilo kao o najboljim nogometašima Rijeke: Janko Hinić, Jakov Mijolović, Mato Opančar...
Osim na vanjskim radilištima "trenirali" smo i kod kuće. Prvo, meni znano, takvo radilište bilo je na okrupnjavanju krovnih i montaži vertikalnih i krovnih nosača na Kompleksu velike predmontaže Cerovica, hala C i D. Značajno je kod ovog posla bilo da su hale pokrivane a proizvodnja u njima se normalno odvijala zahvaljujući izmjenjenoj tehnologiji montaže i to za halu C sa mostnih dizalica umjesto s fiksne skele od poda do krova te hala D primjenom tehnologije ukrupnjene montaže krovne konstrukcije koju je Marin prijavio kao inovaciju i za nju bio nagrađen. Izgradnja je uspješno završena a 18. 12. 1984. obavljen  je tehnički pregled a time i dobivena uporabna dozvola.                                                                    Istovremeno.se radilo na izradi nosivih elemenata zgrade za smještaj službi tadašnjeg OOUR-a Montaža koja se pokazala kao odlična građevina što mogu potvrditi iz prve ruke jer sam radeći u njoj proveo desetak godina. Početkom 1985. krenulo se s izgradnjom sportske dvorane. Nosače krovne i fasadne konstrukcije izveli smo vlastitim snagama, a za ostalo angažirane su vanjske firme. Sportski park je u funkciji od konca studenog 1986. godine.
Svi ti radovi na građevinama su se uklopili u veliku poslovnu ekspanziju RO TIBO osamdesetih godina koja je tada na jugoslavenskom tržištu zauzimala vodeću poziciju u izradi popularnih prijenosnih kontejner kućica tzv. TIBO kućica. TIBO je razvijao i posao s reciklažnim postrojenjima a jedno je i prodano 1989. u Ostravu, gradu u Češkoj. Nuđeno je i Rijeci i Zagrebu ali bez dogovora. Prema vizijama arhitekata Dragana Zeca i Zdeslava Surine krenulo se u izgradnju stambenih zgrada. Prva, najvidljivija građevina tog projekta bila je samački hotel tzv. Toblerone za radnike 3. maja koji je dovršen 1987. godine. To je trebala biti vrlo jaka i uočljiva referenca za naredne narudžbe sličnih zgrada koje bi se gradile po istom principu. Betonska jezgra trokutnog presjeka na čijem su vrhu nosivi krovni nosači na kojima visi čelična konstrukcija. Brodske sanitarne kabine se ubacuju na poziciju kao na brodu a onda sljedi montaža podnih ispuna.
U priči o zaradi postignutoj izvan osnovnog zajedničkog proizvoda - broda treba spomenuti i RO TDM koja je tih godina proizvodila i prodavala brodske dizalice po licenci Hagglundsa kao i Pielstick pogonske motore drugim brodogradilištima izvan tadašnje države.
Ovdje bi trebalo spomenuti i veliko radilište na lokaciji Voz - Peškera u općini Omišalj. Radilište, koje je trebalo biti nukleus daljnjeg širenja te dislociranja brodogradilišta s namjerom gradnje objekata morske tehnologije i drugih čeličnih konstrukcija, je kupljeno krajem sedamdesetih. U uvali Peškera je, po planu, trebao biti izgrađen suhi dok. Radilište se polako, prema mogućnostima, širilo da bi krajem osamdesetih preraslo u veliko radilište na kojemu je bilo zaposleno stotinjak radnika a proizvodilo je trodimenzionalne sekcije koje su se morskim putem dopremale u 3. maj i montirale na novogradnje. Šef radilišra bio je Rivetti pa kasnije (kad je Riva 1983. otišao u, više nego zasluženu, mirovinu.) Bruno Paliska, Mato Opančar te Željko Tot. Radilište je vraćeno Općini Omišalj u sklopu sanacije brodogradilišta  2004. godine.

[milić]

Trećemajski običaji

U vrijeme koje opisujem bilo je sasvim normalno na sastancima i u kancelarijama pušiti a nerijetko je i poneka boca žestokog pića kružila prostorijom. To su bili običaji kojima se bilo teško othrvati. A i zašto bi? Pa i naš narod kaže da je bolje da umre selo nego običaji. Naime, iako je bilo zabranjeno unositi alkoholna pića unutar brodogradilišta (na ulazu je bio zalijepljen veliki, dobro uočljiv znak na kojemu je bila prekrižena boca) to se ipak naveliko prakticiralo. Propusni filtar, u vezi unošenja boca u kojima je alkohol, bio je s velikim rupama. Pa i stražari su samo dio našeg kolektiva i oni su znali da je nenormalno ne počastiti radne kolege kad ti se, na primjer, rodi dijete. Nisi baš mogao ući držeći bocu u ruci, ali ako je bila u torbi... A osim prigodom rođenja, boca se donosila i pri povratku s godišnjeg odmora (jedna ekipa je imala običaj donijeti bocu i kad su kretali na godišnji odmor), rođendana, vjenčanja, smrti u obitelji, kupovine automobila, useljenja u stan, kupovine namještaja, cipela ... Ma uglavnom, ako je družba bila sklona popiti koju čašicu uvijek se našao razlog za to. Stvar dobrog odgoja je bila kad ti netko, koji ne navraća svaki dan, dođe u kancelariju ponuditi ga čašicom žestice. Čudio sam se jednom našem tehnologu, kojeg bih zamijetio na svakom takvom događaju na koji sam bio pozvan. Čudno mi je bilo da je uvijek u centru događanja sve dok jednom nisam bio poslovno kod njega. On je bio nakratko izašao a ja ugledam na njegovom radnom stolu stolni rokovnik. Iz dosade ga počnem listati a ono u njemu zabilježeni valjda svi trećemajski rođendani. A kakav kapacitet je taj bio...
Bio je i lijep običaj da se na dan prije praznike radi skraćeno, obično do 12.00 sati. A Stara godina je pak bila poseban slučaj. Toga dana smo došli i obavili najnužnije poslove a onda je fešta mogla početi. Na više mjesta sviralo se i pjevalo a bome i pilo. To je bilo tek zagrijavanje a fešta je, nakon izlaska iz brodogradilišta, nastavljena u obližnjim kafićima i gostionama u tadašnjoj Ulici JNA (danas Pulskoj) pa i dalje.
Vezano za ovaj običaj, pričao mi jedan prijatelj kako je nakon početka fešte u brodogradilištu još malo nastavio feštati "izvan žice". Onda se sjetio da mora kupiti božićno drvce jer su članovi SKJ-e, prema kodeksu, kitili drvce na Staru godinu. Obavio je i to pa ostao još malo popričati i popiti s kolegama. I to malo je trajalo do sutra u 8 sati ujutro, kad se vratio doma. On "nakićen" a drvce neokićeno. I, zamislite, žena ga nije napustila! Dapače, kad sada oboje to prepričavaju ona se zadovoljno smješka. No. pa gdje su to trećemajci imali priliku popiti nešto. makar i bezalkoholno. Osim, pomalo skrivećki, ono što se prošvercalo unutar "žice", bilo je dosta lokala uz brodogradilište. Već na Zapadnom ulazu/izlazu u našem restoranu bio je u prizemlju šank i par stolova s velikom terasom pod brajdom. Kad je otvoren Sportski park u njegovom sastavu je bila picerija također s velikom terasom. Možda je to bilo preblizu brodogradilištu pa se čovjek nije mogao baš opustiti. Stoga je, nekako mi se čini, najpopularnija bila Rivijera, kafić udaljen 3-4 minute hoda od Zapadnog ulaza. Ali zato samo desetak koraka od ERC-a, što ipak nije ometalo tamošnje zaposlenike da, kad su mogli, mirno u Rivijeri razrađuju strategiju razvoja informatike u 3. maju. Dalje, prema igralištu Kantrida, je bila poznata gostiona Jadran u koju se ponekad navratilo i na marendu. Prije Jadrana, s druge strane ulice, malo prije pošte, silazilo se po nekim stepenicama do osvježenja poput piva i sl. Uz Jadran, cestom nagore dolazilo se do još jednog lokala gdje se moglo nešto i pojesti. Ova dva, zadnja navedena, mjesta se mutno sjećam jer sam svega tri, četiri puta bio u njima. Uz samo igralište bio je predivan restoran imena Arena. Na ondašnjoj zadnjoj autobusnoj stanici bila je slastičarna ali su prodavana i alkoholna pića. Na istočnoj strani uz 3. maj nalazio se Torpedov retoran, a malo uzbrdo bila je popularna gostiona Loli i Braco. U toj gostioni su neke moje kolege iz Pripreme često tražili zagubljene temelje pomoćnih motora jer je blizu bilo naše skladište.
Malo dalje, u krugu od par stotina metara, bilo je još mnogo mjesta u kojima si mogao popiti piće. Vrlo popularna mjesta, pogotovo nakon posla za one koji su živjeli na Zametu i Turniću, bile su gostione Veseljak i Domaćin a malo podalje i Žamarić te na Krnjevu gril koji je osamdesetih otvorio Mesokombinat. U njih nisam zalazio jer ipak sam ja rođeni Sušačanin a još k tomu, u to vrijeme prema mjestu stanovanja, i Vežičanin. Iz ovoga napisanoga moglo bi se reći da su po 3. maju pijani bauljali neradnici i alkoholičari. Jasno mi je da to tako i izgleda s današnje perspektive kad je, i u 3. maju, tolerancija na pijenje alkohola na radnom mjestu ravna nuli. Međutim, vjerujte da je ta čašica alkohola više pomogla u zbližavanju ljudi i rješavanju problema nego odmogla. Navodno je i Churchil negdje rekao, kad su ga upozorili da rum izvlači previše snage iz njega, da je sigurno on više snage izvukao iz ruma nego rum iz njega.

__________________________________

Rivijera!

[milić]

Devedesete

Kad predano radiš vrijeme brzo prolazi. Tako je došao i kraj osamdesetih godina 20. stoljeća. Sve je vrelo, a ja sam diplomirao, tek se oženio, dobili smo dijete i mislio kako je vrijeme za pomak u karijeri. Pao je Berlinski zid što je bio nagovještaj velikih promjena u istočnoj Europi. U Jugoslaviji se pojavljuju novi alternativni pokreti iz kojih se ubrzo razvijaju političke stranke. SKH se reformira i dozvoljava višestranačke izbore u travnju 1990.
U 3. maju SKH izlazi iz poduzeća gubeći pritom velik broj članova, među njima i mene. Sredinom 1990. godine promijenjeno je poslovodstvo s čime se ja i mnogi moji sumišljenici nismo slagali. I danas smatram da za najodgovornija mjesta u bilo kojoj organizaciji kandidat mora proći jedan uobičajen, fornirajući razvojni put. Nije normalna situacija da čovjek s radnog mjesta referenta zasjedne na čelnu poziciju bilo koje organizacije. U organizaciji 3. maja obavljene su izmjene tako da se centraliziralo rukovođenje ukidanjem OOUR-a, napravljene su određene preinake u organizaciji te se postavilo nove ljude na rukovodeća mjesta. Ja sam postavljen za šefa Pripreme u montaži, a uskoro i za rukovodioca Raspodjele rada brodskog trupa, nakon što je Marko Komadina otišao u mirovinu.
Situacija u Jugoslaviji je bila sve usijanija i samo se čekala neka iskra da sve eksplodira. To se i dogodilo na dan Krvavog Uskrsa. Počeo je Domovinski rat, a ja sam, nakon pogoršanja zdravlja, morao na transplataciju bubrega koja je uspješno obavljena 17. 4. 1991. Oporavak je trajao do početka 1992. kad sam se vratio na posao. U to doba mnogi trećemajci bili su na bojištu, pretežno u Lici, a proizvodnja je opala. To je bilo i očekivano u takvim uvjetima. Ta tko će naručivati brodove u državi koja je u ratu? Jednom mi se požalio Ratko Profozić da će on biti jedan od rjeđih direktora koji u godinu dana (radi se o 1995.) nije izvršio nijedno porinuće.
Još i prije 1990. se postavljalo pitanje čije je to društveno vlasništvo? Pa se dokučilo da je to isto kao i ničije. Sjećam se, bio je naslov u Informacijama Kupimo dionice da bi postali vlasnici 3. maja. A jedan moj pametan prijatelj je na to rekao da što bi mi kupovali ono što je naše. Ali nisu ga shvaćali za ozbiljno. No, uglavnom, onda je došao politički i ne znam koji drugi pritisak pa su ljudi od konca 1992. ipak kupovali dionice. Rukovodni kadar je morao (pod prijetnjom smjene) kupiti dionice u vrijednosti 20.000 DEM. Te dionice nisu bile baš po simboličkoj cijeni (unatoč velikom popustu) jer sam ja otplaćivao mjesečno oko 10% od plaće.
Broj zaposlenih je sve više opadao. Neki se nisu vratili iz rata, neki su ostali s druge strane novih državnih granica, neki su potražili sreću u novim sredinama... A neki, poput mene i ostalih invalida rada u 3. maju, su dobili otkaze iz, kako je navedeno u Rješenju, poslovno uvjetovanih razloga. Sa 7.000 koncem osamdesetih broj zaposlenih sveo se na svega 2.170 u 1997. godini. I tako je, s puno gorčine, završila moja karijera u 3. maju. Nakon više od 22 godine rada dobio sam otkaz a neki dojučerašnji kolege i kvaziprijatelji skrivali su se od mene kad sam ih molio da mi pomognu zadržati status radnika u brodogradilištu. Ne, zakon je tako odlučio da svi invalidi rada moraju, uz otpremnine, otići iz brodogradilišta objašnjavali su mi. A ja sam znao da mi nije zakon oduzeo radno mjesto a time i 2/3 primanja već oni koji su taj zakon predložili i usvojili. Uzalud su bili moji razgovori s kadrovikom, nisam mu ni prezime zapamtio, uvjeravajući ga da je nemoguće da za čovjeka s dvadesetak godina iskustva i s visokom stručnom spremom u cijelom 3. maju ne postoji neko adekvatno radno mjesto. On mi je ponudio mjesto zavarivača na brodu. To pak nisam mogao prihvatiti zbog mojeg itekako narušenog zdravlja.
Na rješenju o otkazu pisalo je da se radni odnos prekida s danom 15. lipnja 1996. a ja sam još petnaestak dana dolazio raditi u dogovoru s odvjetnicom koja me zastupala. Bez rezultata!
I odoh ja iz 3. maja bez pozdrava s kolegicama i kolegama, a na sam spomen imena 3. maj dobio bih napadaje gađenja. Pogotovo kad se poslovodstvo hvalilo kako je uspjelo smanjiti broj zaposlenih sa 7.000 na  2.200. To gađenje je dugo trajalo, sigurno više od deset godina. Onda sam uvidio da za nestanak radnih mjesta nisu krive ni dizalice niti navozi već oni koji nisu znali kako i gdje zaposliti ljude koji bi tako mogli zaraditi onu crkavicu od plaće. I malo pomalo počela se opet vraćati ljubav prema brodogradilištu, brodovima, navozima, dizalicama... A ljudi, i dobri i zli, su samo prolaznici kroz brodogradilište koji za sobom ostavljaju trag kojeg se rado prisjetimo ili ga želimo čim prije zaboraviti. Nadam se da sam se ja kvalificirao u ovu prvu grupu.

__________________________________________________________

- Brod Petroship A, prva gradnja (br. 557) na kojoj sam radio kao traser. Nisam još radio kad je položena kobilica (23.11.1973.) ali sam radio na njemu do porinuća (18.06.1974.) a i kasnije neke sitnice dok je bio u opremnoj luci. Predan je naručitelju PETROSHIP CORP. iz Liberije 31. 12. 1974. te je plovio pod zastavom Saudijske Arabije.

[milić]

Talijani u 3. maju

Radeći u brodogradilištu dolazio sam u kontakt s desetak Talijana što i nije značajan broj u odnosu na ukupan broj ljudi s kojima sam poslovno komunicirao. Mislio sam da su svi rođeni u Rijeci odnosno Fiumi ali sam kasnije čuo da su neki došli nakon 2. svjetskog rata iz Italije. Pisanje rječnika me je, preko talijanskog dijalekta bisiacco, opet podsjetilo na moje drage, trećemajske Talijane. Tražeći značenje pojedine riječi došao sam do izraza controesodo što bi značilo kontra egzodus. Kontra u odnosu na općepoznati egzodus Talijana i drugih iz Rijeke. Razrađujući ovu temu čuo sam od više osoba da je Rijeku od 1943. do 1953. godine napustilo od 80 do čak 90 posto dotadašnjeg stanovništva talijanske nacionalnosti. Međutim dosta velik broj tzv. Monfalconesina je došao ovamo, u ondašnju Jugoslaviju. U jednom izvoru se navodi da je oko 2.500 tih ljudi preselilo u Jugoslaviju, od kojih približno 2.000 u Rijeku. Mahom su se zaposlili u brodogradilištu jer su bili vrsni majstori koji su svoja iskustva stjecali u monfalkonskom i tršćanskom brodogradilištu. To svoje znanje su kasnije nesebično dijelili novopristiglim mladim brodograđevnim radnicima. Među pridošlicama iz Italije bilo je i visoko obrazovanog kadra koji se nisu zaposlili u brodogradilište poput profesora ali i muzičara. Navodno je cijeli poslijeratni kazališni orkestar bio sastavljen od tih ljudi. Velika većina Monfalconesina su bili pripadnici partizanskog pokreta te članovi ili simpatizeri talijanske komunističke partije (PCI) koja je odmah nakon rata održavala bratske odnose s jugoslavenskom komunističkom partijom (KPJ). Na poziv PCI spremno su se odazvali i stavili na raspolaganje sve svoje snage i znanje prilikom izgradnje jedne nove, socijalističke države. Uskoro je izglasana Rezolucije Informbiroa pa je stotinjak Talijana, od kojih su mnogi bili Monfalconesini, završilo u kazamatima poput Golog otoka i Sremske Mitrovice. Po otpuštanju iz zatvora neki su se vratili u Italiju ali većina je ostala ovdje, u svojoj novoj domovini. Ti koji su ostali i dalje su trpjeli svakojaka poniženja zbog nepovjerenja okoline, koje je prema njima i dalje ostalo nakon ove strašne epizode naše povijesti. Vjerojatno je i netko iz ove grupe trećemajskih Talijana koje sam poznavao bio robijaš ali ja to nikad nisam doznao. O tome se nije pričalo, svi su šutjeli.
Kad sam počeo raditi u 3. maju, ne znajući za tu epizodu, Talijane sam doživljavao kao odlične poznavatelje svog posla. Doduše, malo su mi bili smiješni zbog lošeg hrvatskog jezika kojim su govorili, ali koga je to bilo briga. Ta nismo bili leksikografi već brodograditelji.
Prvi šef, kapo smo ga zvali, u 3. maju, bio mi je Roberto Canciani. Odličan poznavatelj brodogradnje, a pogotovo traserskog posla. Često je spominjao jedno talijansko selo gdje je živjela njegova šira obitelj. Sjećam se da je jednom rekao da je tamo popio osam osminki dobrog vina. - Pa to je jedna litra - brzo ću ja.
- A je, al je lepše reć osan osminki nego litra.
Drugi, koji mi je bio jako blizak kao čovjek i kao nadređeni u prvim radnim danima, je bio Bruno Paliska, rođeni Tršćanin s istrijanskin srcem. Bio je, čini mi se, dva mandata po četiri godine, rukovodilac OOUR-a u kojemu sam radio praktički cijeli svoj radni vijek. Između ostaloga u tom periodu vodio je sva porinuća brodova, što je dovoljan dokaz o njegovoj stručnosti i tretmanu koji je uživao u 3. maju.
Treći, meni najinteresantniji, bio je Ferminio Rivetti. Čovjek, rođen u Cervignanu, je bio legenda 3. maja. Dugo godina vodio je vanjska radilišta na kojima smo postizali odlične rezultate. Između ostalog Riva je dobitnik Godišnje nagrade Grada Rijeke za 1981. godinu.
Arrigo Arrigoni je bio dugogodišnji šef traserske sale koja je bila srce gradnje trupa broda do početka osamdesetih 20. stoljeća tj. do većeg uvođenja računalnih sustava u proizvodnju. U sali su se brodovi crtali u naravnoj veličini i na osnovu toga su se rezali limovi i izrađivale razne šablone kao pomoć u izradi pojedinih elemenata i montaži broda.
Fulvio Criso bio je voditelj jednog velikog skladišta u kojemu se je čuvala vrlo vrijedna brodska oprema poput radara i ostale elektronike. U tom skladištu (službeni naziv je bio "skladište broj 10") još su radili Eda Županović, Jože Štemberger, Ibrahim Mešić i dizaličar Drago čije prezime nisam nikad upamtio. Crisa pamtim kao vrlo pedantnu i poslovno korektnu osobu. Bio je individualac i s njim nisam uspio uspostaviti dublji odnos, kao što sam želio. U slobodno vrijeme pjevao je u zboru "Fratellanza". Jednom mi je, čudeći se, ispripovijedao jednu anegdotu kad je radnik došao do njega u skladište tražiti - krumpir.
- Ca, kakov kompir!? - zaprepastio se Criso
- Pa svi pričaju da je zimnica u - krizi!
Naime, bili su neki problemi s isporukom zimnice pa se naveliko pričalo kako je isporuka upitna odnosno u - krizi.
Amato Kurtes radio je u elektro radioni pa sam ga rjeđe viđao. Bio je nizak rastom ali velik duhom. Što bi se reklo, baš duhovit čovjek. U vrijeme karnevala bio je prepoznatljiv po kostimu Chaplinovog Skitnice. I sam Amato se bavio snimanjem amaterskih filmova u čemu je imao dosta uspjeha.
Pričao mi je, jednom prilikom, da je bio u vojsci, negdje u Srbiji. Na satu Moralno političkog odgoja neki oficir je naglasio kako pravi vojnik ne smije svoju pušku dati nikome, nizašto. Pogledao je u Amata pa nastavio:
- A ne kao Talijani, koji bi za onu žensku stvar dali sve pa i pušku.
- Ma ča pušku? Top, top bin dal! - Amato će ushićeno.

[milić]

RKUD Brodograditelj
 
Radničko kulturno umjetničko društvo Brodograditelj osnovano je 20. svibnja 1947. godine u prostorima tadašnjeg Radničkog doma a danas alatnice 3. maja. Prvi predsjednik bio je Franjo Povše. Društvo je osnovano, kao izraz želja radnika, na poticaj i uz podršku društveno političkih organizacija, poglavito sindikata. Ti ljudi, pretežno mladi, koji su u Rijeku stigli na školovanje i rad iz raznih krajeva tadašnje države Jugoslavije. su se ugodnije osjećali uz zvukove i plesove iz svojih krajeva koje je društvo, putem folklorne skupine, njegovalo. U brodogradilište, odnosno Rijeku, su dolazili radnici koji su bili pripadnici svih jugoslavenskih naroda pa se pjesme i plesovi tih naroda uvježbavalo a kasnije i predstavljalo publici na raznim nastupima u Rijeci i okolici pa i izvan granica tadašnje države. Jasno da je u svemu tome bila utkana i tada vrlo važna ideja očuvanja bratstva i jedinstva naroda i narodnosti Jugoslavije, koju je RKUD godinama uspješno podržavao. Pričao mi je Obrad Šarić, folkloraš od osnutka Društva, da su vježbe pa i prvi nastupi bili u Gorupovoj kući na današnjoj adresi Verdijeva ulica 11. Tu je on, kao i mnogi drugi, bio smješten u samačkom domu koji je bio na gornjim katovima a u prizemlju, gdje je današnja Brodokomercova trgovina, bila je velika dvorana s pozornicom, a u jednom je dijelu bila i knjižnica. U toj prostoriji se i danas nalaze mozaik pločice na koje su se  žalili plesači jer da im previše troši potplate cipela koje su onda bile dragocjenost. Na prvom katu bile su manje prostorije u kojima su sekcije RKUD-a održavale vježbe, a najupečatljivije da su mu u sjećanju ostale vježbe limene glazbe, koja je bila dio Društva. Možemo zamisliti i zašto. Osim folklorne, tamburaške i spomenute limene glazbe Društvo je u ranoj fazi još okupljalo dramsku, recitatorsku i likovnu sekciju kao i pjevački zbor.
Prostorije u Verdijevoj folkloraši mijenjaju za Dom željezničara te nakratko vježbaju i u garaži pošte. Konačno 1957. godine RKUD seli svoju djelatnost na Mlaku u bivšu Casu di fascio koja je postala Sindikalni dom. U to vrijeme dom se nazivao po sindikalnom aktivistu Đuri Salaju a kasnije samo Sindikalni dom 3. maja. Tu nastavlja s radom u odličnim uvjetima pa je porasla i aktivnost i broj članova. Članovi su otada mogli biti i izvan kruga  brodogradilišnih radnika. Iz tekstova koje sam pročitao vidljivo je da je broj članstva bio oko 120 a da su održavali i po 50 predstava godišnje. Za svoj rad RKUD Brodograditelj je dobio mnoga priznanja a među njima i Godišnju nagradu Grada Rijeke za značajnu i trajnu aktivnost na polju razvoja kulturno-umjetničkog amaterizma 1977. godine povodom 30 godina od osnivanja.
Što se tiče navedenih sekcija one su djelovale neko vrijeme u sastavu RKUD-a da bi se neke osamostalile pa djelovale kao samostalna društva. Ali do gašenja Društva u njegovom sastavu uvijek su bile folklorna i tamburaška sekcija.
Što se mene tiče i moga sudjelovanja u radu folklorne sekcije, priznajem da me to, skoro pa uopće, nije zanimalo. Meni je drugi tip muzike kolao tijelom. Čak nisam poznavao puno ljudi koji su plesali folklor. Osim navedenog Obrada još sam poznavao Biserku i Marka Krpinu , koji su se tu i zbližili, te Milu Vukića, ali on je plesao u opatijskoj Zori.
Folklorni ansambl RKUD-a Brodograditelj je zadnji nastup održao sredinom 1991. u Malom Lošinju na smotri Pjesmom i plesom protiv rata. Nekako u to vrijeme je Sindikalni dom 3. maja na Mlaki pretvoren u sindikalnu trgovinu pa su nestali uvjeti za vježbe i nastupe. Čak ni kostime i instrumente nisu imali gdje smjestiti pa su bili prisiljeni podijeliti ih drugim folklorašima iz grada i okolice.
I tako se ugasio jedan iznimno uspješan folklorni ansambl našeg grada koji je ostao u sjećanjima mnogih ljubitelja narodnog plesa i pjesme. Međutim, kako sam čuo od Branislava Poznanovića, još uvijek se njih desetak bivših članova sastaju i ponekad zaplešu te tako evociraju uspomene na prošla vremena, puna lijepih priča.


_____________________________________


Ovo je jedna od slikica iz knjižice RKUD-a Brodograditelj tiskane  1977. povodom 30 godišnjice.
Simpatična scenografija, ča ne!

[milić]

 
Godišnji odmori i izleti za praznike
 
     Kada i kamo ćemo na godišnji odmor? Ovo je naslov koji se kočoperi na prvoj stranici Informacija od 20. svibnja 1977. godine. Pa u nastavku dalje piše da je Koordinacijski odbor Sindikata ZROBI 3. maj donio odluku gdje će se ove godine radni ljudi brodogradilišta, kao i njihove obitelji, odmarati.
     Dalje je iz članka vidljivo da će radnici godišnje odmore moći koristiti u mjestima uz more kao što su Novigrad, Poreč, Pula, Biograd n/m i Tisno. Tu su navedena i, kako ih naziva novinar, planinska odmarališta Preddvor, Škofja Loka, i Gornji Grad u Sloveniji te Fužine gdje će trećemajci također moći koristiti desetak dana godišnjeg odmora.
     Nadalje se objašnjava koliko će platiti Sindikat a koliko pojedinac jer su bile velike olakšice za zaposlenike brodogradilišta kao i za supružnike i djecu. Nisu zaboravljeni niti umirovljenici jer su imali pravo korištenja odmora pod istim uvjetima kao i zaposlenici. Iznos koji je ostao radniku za platiti mogao se platiti u nekoliko rata. Iz ovoga je primjetno da je odmor, bilo u planinama bilo na moru, bio relativno lako dostupan radnicima i njihovim obiteljima. Nisu to bili hoteli visoke kategorije već je smještaj bio u nižim kategorijama poput bungalova u porečkoj Plavoj Laguni. A kako doći do odmora bilo je vrlo jednostavno. Prijavio bi se kod sindikalca ili u Rekreaciju. Tu bi provjerili ima li još mjesta u željenom odredištu. Ukoliko ima dali bi ti vaučer koji si trebao predati na recepciji hotela u kojem si ljetovao. I to bi bilo to - jednostavno a efikasno.
     Sindikat 3. maja nije imao nikakav objekt kojemu je namjena bila odmaralište već je iznajmljivao turističke kapacitete putem agencija poput Kvarner Expressa ali i drugih. Druga poduzeće veličine 3. maja uglavnom su posjedovala radnička odmarališta. Kad sam u to doba o tome razmišljao smatrao sam da je ovaj, trećemajski pristup bolji jer nisi privezan uvijek za isto mjesto. I danas to mislim. Možda je za poduzeće skuplje, ali mogao si svake godine promijeniti lokaciju odmora. Pa jedne godine na more, a druge godine u gore. 
     Godišnji odmori su korišteni i po zimi tako da je dosta trećemajaca i proskijalo zahvaljujući sindikatu i povoljnim cijenama aranžmana. Među tim skijašima sam bio i ja jer sam početkom 1979. s Pinom i Fehimom desetak dana boravio na Mariborskom Pohorju u hotelu Areh učeći skijanje. Skijao sam kasnije i na češkim Krkonošama, također zahvaljujući sindikatu. Spominjući Češku prisjetio sam se i dugogodišnje suradnje našeg i sindikata željezare iz Vitkovica u tadašnjoj ČSSR. Naši radnici bi ljetovali u Gottwaldovu (današnji Zlin) a njihovi u Uvali Scott po formuli, kako su Čehoslovaci govorili: Vaše more naše more - naše žene vaše žene! Sad, tko je više u čemu uživao veliko je pitanje. Što se mene tiče ja sam uživao u češkom pivu.
     Ljetni odmor dotiran od strane sindikata 3. maja počeo sam koristiti već 1975. godine, dakle druge godine od zaposlenja, u Poreču. Tu smo Slave, Lučo, Vlado Staraj i ja proveli predivnih desetak dana u bungalovima Plave Lagune. Toliko nam je bilo lijepo da sam i druge godine bio tu, doduše u malo izmijenjenom sastavu.
Kasnije sam s budućom suprugom još desetak puta boravio ljeti na moru. Najljepša sjećanja me vezuju za te odmore, posebno boravci na Rabu i u Tisnom.
     No, to nije sve! Osim godišnjih odmora sindikat 3. maja častio je i sa dvo i više dnevnim izletima za državne praznike Prvi maj i Dan republike. I tom prilikom se zakupilo određeni broj kreveta, pretežno u mjestima uz more jer je u brdima u to doba još ili već hladno. Odredišna mjesta kojih se sjećam su bila uglavnom Istra i bliži otoci poput Krka i Cresa. Te dane se provodilo u šetnjama ali i u sportskim nadmetanjima jer su uvijek na tim izletima bili voditelji rekreacije poput Cvetka Ferande ili Sime Buvača.

__________________________________________________________

Na fotki smo Bronka i ja 1979. na plaži Suhe Punte na Rabu

[milić]

Trećemajski Prvi majevi
 
     Proslava 1. svibnja, u narodu poznatiji pod imenom 1. maj, otpočela bi par dana ranije. Zašto? Pa zato jer je Praznik rada, kako je taj dan još nazivan, bio neradan 1. i 2. svibnja. Stoga, ako je taj dan padao u dane vikenda normalno je bilo obilježiti ga dan, dva ranije, a ako se spajalo praznik s vikendom, jer je padao u ponedjeljak ili utorak, tada se obilježavao i nekoliko dana ranije.
     Nekako nakon marende otpočele su svečanosti komemoracijom kod spomenika palim i nestalim brodograditeljima tijekom 2. svjetskog rata na sjevernom ulazu. Poslije pročitanog referata položili bi se vijenci uz spomenik.
Najvažniji događaji tih dana bile su svečane sjednice Radničkih savjeta po OOUR-ima i RZ-ma na kojima bi se pročitao referat o ulozi radničke klase u razvoju samoupravnog društva i kako se to mora očuvati pod svaku cijenu jer smo konačno dočekali da radnik može upravljati viškom vrijednosti i dijeliti stečeno kako on hoće, a ne kako želi mrski kapitalist.
     Na tim sjednicama bi se dodjeljivale plakete radnicima s neprekinutim radnim stažom u trajanu od 5, 10, 15, 20, 25, 30, 35 i 40. godina. Uz nagradu obično je sljedovala i jedna prosječna trećemajska plaća a svi koji su uspjeli u Dolini gladi opstati neprekidno 25 godina dobili su i statuu Brodograditelj. Taj dan su i umirovljenici običavali posjetiti svoja nekadašnja radna mjesta i bivše kolege. Za njih je priređen i ručak koji se za lijepa vremena održavao na otvorenom u Sportskom parku, a ako je vrijeme bilo lošije onda se običavalo skup održati u restoranu na Južnoj obali. Povodom 3. maja u Narodnom kazalištu Ivana Zajca navečer je održavana svečana akademija s prigodnim referatom i scenskim programom.
     Dakle, to bi bio završni čin što se tiče 1. maja. Ali pripreme su trajale i koji dan ranije. U mojoj sredini, dakle na navozima, za svečano ukrašavanje prostora bila je zadužena ekipa poslovođe Ivana Ivankovića. Oni bi, ne znam gdje, natrgali puno lovora i sličnog raslinja pa bi njime okitili prostoriju u kojoj je održavana svečana sjednica RS kao i nekoliko parola ispisanih na jelovim daskama colaricama dužine 3 - 4 metra i to crvenom bojom. Dok sam bio mlad omladinac to je obično bio moj zadatak. Na daskama bi bilo ispisano: ŽIVIO 1. MAJ, ŽIVIO PRAZNIK RADA, ČESTITAMO DAN BRODOGRADILIŠTA  i slično. Te parole bi objesili na čela sva 3 navoza te iznad ulaza u našu upravnu zgradu. A na velikoj, tristotonskoj dizalici izvjesile bi se ogromne zastave. I to tri: partijska, jugoslavenska i republička. Na mostu dizalice običavalo se postaviti i mnogo žarulja koje bi i noću objavljivale da radni ljudi 3. maja pozdravljaju svoj praznik. Na sastanku DPA dugogodišnji rukovodilac OOUR-a Marko Komadina bi otpočeo s pitanjem:
- Jesu li postavljene zastave na Tristotonku?
Nakon dobivenog potvrdnog odgovora sa smiješkom bi primijetio:
- Tako i treba, neka vide Švabe!
     A radni ljudi 3. maja su taj radnički praznik provodili kako tko. Netko u krugu najbližih u svom selu, netko roštiljajući ili vrteći ražanj u obližnjoj šumici a neki čak i radno, kako sam imao prilike čuti, radeći marljivo na svojim kućama.
Tko je htio biti u krugu svojih kolega to mu je priuštila RG Rekreacija koja se trudila ponuditi mnoštvo izleta i drugih događanja. Jedno od tih događanja bio je i Marš brodograditelja koji je više puta prehodan s moje strane baš 1. svibnja. Hodalo se od Delte do Izvora Rječine. Tu su održavane uobičajene rekreacijske aktivnosti u prirodi poput ispijanja piva, povlačenja konopca, roštiljanja i badmintona. Ma i nogometa je bilo, samo na male golove. Jer tko će sabrati više od deset igrača dok se roštilja ili ražanj vrti.
     Od izleta, koje sam tim povodom proveo s trećemajcima, najčešće i najradosnije se prisjećam izleta 1986. godine kad smo brodom Osijek Kvarner Expressa otplovili na Cres i boravili od četvrtka 1. svibnja do nedjelje 4. svibnja u hotelu Kimen. Tu smo upražnjavali vrijeme uobičajeno, baš onako kako trećemjaci to znaju. Sport i rekreacija. Jasno, za neke. A drugi su uživali u nekim drugim sadržajima koji meni tada nisu bili baš zanimljivi jer sam bio s budućom suprugom. Znači bio sam u sportu i rekreaciji. I da, još po nečemu mi je taj izlet ostao u sjećanju.  26. travnja te godine bila je ona eksplozija u nuklearnoj elektrani u Černobilu. Mi smo to tek u Cresu čuli putem televizije i malčice se zabrinuli za svoju budućnost pa smo još više uživali u sportu i rekreaciji jer i ovako ćemo uskoro umrijeti od radijacije.
     I tako, kad smo se, nakon višednevnog odmora, 3. svibnja umorni vratili u brodogradilište, čekala nas je još proslava Dana brodogradilišta koja pada odmah iza dva dana slavljenog Praznika rada, ma zamislite samo, baš 3, maja. Kako smo tog dana u načelu bili umorni od odmora to smo taj dan slavili svečano i radno. Doduše nikad mi nije bilo spojivo ovo svečano i radno ali recimo da je to kad ti radiš a netko drugi je negdje na svečanosti. Dakle, taj dan bi prošao mirno jer se reklo sve što se trebalo a sjećam se da je običavala limena glazba promarširati glavnom prometnicom od zapadnog do istočnog ulaza svirajući poznate koračnice.
Uglavnom, veselila se radnička klasa svom prazniku. Da li zbog njegovog ideološkog sadržaja ili popratnih sadržaja poput roštilja morat ćete prosuditi sami.
 

[milić]

Inovacije
 
     Ljudi koji pažljivo prate procese rada i imaju određeno predznanje često uviđaju mogućnosti kojima se mogu postići bolji rezultati uz isti ili manji utrošak rada ili materijala. Bolji rezultat može biti i poboljšani uvjeti rada, smanjena opasnost od povreda i slično. Takvi ljudi imaju nove ideje odnosno inovativni su pa ih nazivamo inovatori. Ti ljudi su izuzetno poštovani u svojoj okolini ali često i neshvaćeni od onih koji bi te inovacije trebali podržati i omogućiti njihovu primjenu.
     Inovatore se nagrađuje ili novčano ili na neki drugi način. U 3. maju se nekad više nekad manje pridavala pažnja inovacijama odnosno inovatorima. Ranih godina 3.maja inovatori i racionalizatori su na razne načine stimulirani a jedan od priznanja njihovog rada je bio izbor u radnički savjet poduzeća. Tako je u prvi RS 1950. godine među ostalima izabrano i "55 udarnika, novatora i racionalizatora" a posebno je među članovima RS-a u tekstu Riječkog lista od 3. listopada 1950. istaknut novator i racionalizator Ernest Hegemberger.
     Listajući Informacije, zapazio sam članak u kojemu piše da je 2. rujna 1977. konstituiran Inicijativni odbor za osnivanje Aktiva pronalazača i autora unapređenja koji je trebao do kraja mjeseca pripremiti sve potrebno za osnivačku skupštinu Aktiva. Spartako Ilijašić, Ivan Tomašić i Nikola Velčić sačinjavali su inicijativni odbor. Drugim riječima, očito se željelo pojačati i bolje organizirati inovatorstvo u 3. maju koje je dotad nezadovoljavajuće funkcioniralo.
     Kasnije je klima prema inovatorstvu bila sve povoljnija. Stekli su se uvjeti koji su omogućili da se uvidi važnost inovacija za pojedinca ali i poduzeće. Osnovana su, na nivou radnih organizacija, društva izumitelja i autora unapređenja /DIAU/. Sjećam se da je u Brodogradilištu predsjednik društva određeno vrijeme bio Stevo Kanazir. Isto tako na nivou RO osnovane su referade koje su obrađivale prijavljene inovacije te predlagale odluke temeljene na pravilnicima kojima se reguliralo to područje. Među ostalim i plaćanje inovatoru. Te predložene odluke su radnički savjeti OOUR-a ili RZ-a trebali usvojiti kako bi se izumitelju mogla dodijeliti novčana nagrada. U radnoj grupi za unapređenje rada i poslovanja pri RO Brodogradilište referent za inovacije bio je Branislav Flego.
     U mojoj sredini, koliko se sjećam, najaktivniji inovatori bili su Petar Keser, Milan Božo, Niko Laća, Marin Novak te Mladen Peran koji je kasnije postao i predsjednik Zajednice tehničke kulture Rijeke. Sjećam se i kako je Marin, tada mlad inženjer, za svoju inovaciju okrupnjavanja nosača hale Cerovice na tlu, što tehnološki nije bilo tako predviđeno već montaža pojedinačnih elemenata, dobio dotad najveći isplaćeni iznos. Jasno, uz uobičajeni jal suradnika. Vjerujem da je i to bio jedan razlog više koji ga je uskoro i otjerao iz 3. maja.
     I ja sam imao malenu epizodu na polju inovacija. Jednog dana šećemo Pino i ja uz navoze dok je trajala montaža neke sekcije. Na kraju montaže, kad je trebalo odbragirati je, naši monteri uskoče u limenu bačvu, koja je pri vrhu imala dvije rupe za zavjesiti na dizalicu, i odbragiraju sekciju. Pino kaže da bi im trebalo napraviti nešto da to ne izgleda ovako jadno. I napravili smo limenu košaru koja je prošla sve sigurnosne ateste i dugo služila i služi svrsi jer sam početkom 2018. na jednoj fotografiji snimljenoj u 3. maju, vidio tu košaru, ili njezinu kopiju, na čelu 2. navoza. Kako se pokazala dobra u praksi, kasnije su po njoj kopije napravili i pituri i predmontaža. 1978. godine na RAST YU u Dvorani mladosti na Trsatu bio je izložen pano sa skicom i opisom košare, a ja sam se šepurio pokraj njega kao paun  I još da dodam ovo, ne sjećam se jesmo li Pino i ja novčano nagrađeni za košaru, ali vrlo vjerojatno jesmo.

[milić]

8. mart
 
Evo ga, samo što nije stigao. Doduše to sam jutros spazio na kalendaru, nisam ga osjetio u srcu kao nekad. Čak ni po vegetaciji ove godine ne možeš primijetiti da je 8. mart tu, na pragu. I tako, sjedim u toplom i razmišljam kako je to nekad bilo, kako smo doživljavali 8. mart, međunarodni praznik - Dan žena, mi trećemajci. No, tada su još među živućima bile i meni najdraže dvije žena ali to nije tema. Tema je Dan žena u 3. maju.
3. maj nije bio ni RIO ni KBC gdje su velika većina zaposlenih bile žene. Međutim, 3. maj je, u eri najveće zaposlenosti, zapošljavao nevjerojatan broj od tisuću žena. Stoga je jasno da taj dan naprosto nije mogao proći bez posebnih događanja, što programiranih, što spontanih.
Taj dan bio je radni za sve pa tako i za žene. Međutim, koliko se ja sjećam, žene bi radile do marende a potom bi se po OOUR-ima održavalo, nazovimo to tako, službeno obilježavanje Dana žena. Tu bi se pročitao neki, vrag zna kada i od koga,napisani referat o borbama žena za ravnopravnost koja je stečena rame uz rame s muškim suborcima u NOB-i a koja je bila oslobađajuća ne samo od okupatora nego je kidala i okove koje su ženama nametnuli kralj i otadžbina. Ili tako nekako. Taj referat je čitao obično predsjednik SSJ-ota, a čitanju su nazočili i predsjednici RS i SSOJ, sekretar SKJ, rukovodilac OOUR-a i njegovi zamjenici potom istaknuti članovi DDK, KLA, KFK, RDSAM, sudionici takmičenja u Radničkim zanimanjima, isto tako i sudionici u raznim sportskim takmičenjima i, skoro sam zaboravio, žene te mnogi drugi. Nakon pozdravne riječi i pročitanog referata drugaricama trudbenicama, predsjedavajući bi podijelio skromne poklone kupljene od dobrovoljnih priloga kolega. U našem OOUR-u bilo je malo zaposlenih žena a puno muškadije pa se običavalo prikupiti dosta novaca. Tako bi naše kolegice dobile relativno bogate poklone poput kristalne vaze, lančića, torbe, čaplje... Evo, i dandanas se sjećam tih malobrojnih kolegica. U skladištu su radile Danica Babuder i Slavica Perušić, sekretarca je bila Anita Franić a kasnije Mirjana Oravić a još kasnije je s nama radila mlada inženjerka Anđelka Radosavljević. Bila je još i čistačica Veronika kojoj nikad nisam znao prezime, valjda zato jer je bila zaposlenica Standarda a ne 3. maja. Ostale trećemajke dobivale su skromnije poklone, posebno u onim sredinama gdje su one brojčano prevladavale poput recimo Interne banke, gdje su žene od kolega dobile za poklon buketić visibaba.
Nakon svečane podjele poklona pristupilo se razgledavanju prigodne izložbe ručnih radova ili slikarija kreativnijih članica kolektiva. Ta aktivnost, u trajanju od 5-6 minuta, izazvala je takvu žeđ i glad da se odmah prišlo svečano pripremljenom stolu na kojemu su bile odabrane gastro tvorevine naših vrijednih suborkinja za bolju budućnost kao i mnoštvo ponuđenih boca naših renomiranih proizvođača alkoholnih i ponekog bezalkoholnog pića. S posebnim zadovoljstvom prišlo se stolu i prodiskutiralo o odgledanoj izložbi i iznesenom referatu. Nakon žučne rasprave skup je završio sa mnoštvom neodgovorenih pitanja i ispražnjenih boca i tanjura. Drugarice su potom, vidno ganute, napustile brodogradilište otkud su se uputile u više smjerova. Neke kući posvetiti se pravima koje su oduvijek imale poput kuhanja, pranja i peglanja a neke, svjesnije su se uputile u Sindikalni dom 3. maja na Mlaki. Tu je sve bilo spremljeno za još jednu nezaboravnu proslavu 8. marta. Obično bi bio angažiran muzički sastav koji je svirao muziku za ples. Ali, dođavola, kako će žene plesati kad nema muškraca? Ta neće valjda same sa sobom. E i zato je postojalo rješenje. Muški članovi kolektiva, koji su bili voljni i znali kako zabavljati zaslužne trudbenice, dobili su dopuštenje od pretpostavljenih da mogu pristupiti proslavi na Mlaki. I tu bi između osmomartovskog ručka i ture plesa pao koji pozdravni govor, a nekako sa završetkom radnog vremena završila bi i ta svečanost na Mlaki. Ne znam jesu li drugarice i drugovi, ondje nazočni, morali cvikati kartele jer sam samo jednom bio u tom Sindikalnom domu na Mlaki, ali tog detalja se ne sjećam.
A da, na još jednu grupu žena sam mislio kad sam ono napisao da su se drugarice uputile u više smjerova. E, ta grupa je meni bila jako interesantna. To su bile kolegice koje su željele taj, njihov dan provesti na način koje su same odabrale i s osobama koje su same poželjele. Tu smo uvijek bili ista ekipa pa bismo nakon završetka rada svratili do njih na Trsat, u Brege ili negdje drugdje, gdje su kolegice već zaželjele. I tu bi se zabavljali plešući, pričajući, jedući, pijući... I tako smo jednom, baš za 8. mart, ostali zatečeni kad je netko provirio van restorana a ono - snijeg.
- Ljudi, snijeg! - povikao je. Nitko ga nije ozbiljno shvatio sve dok nije trebalo krenuti prema doma. A onda je bilo prokleto nezgodno. Čak je jedna kolegica predložila da prespavamo tu gdje smo, ali mi, kao pravi muškarčine, smo se prestrašili i navrat-nanos posjedali u aute i gas do doma. Vrag zna što bi s nama napravile te naše drage trećemajke.

[milić]

Elektronski računski centar - ERC
 
Ideja o osnivanju jedne kompetentne službe, koja će biti u stanju brzo obraditi podatke, nastala je krajem pedesetih godina prošlog stoljeća zbog sve većeg otvaranja 3. maja prema svjetskom tržištu. Skupina mladih  inženjera i ekonomista, koju su sačinjavali Milovan Tuhtan, Pero Dimitrovski, Ivo Srdoč, Julio Bujan i drugi, shvatila je koliko je važna brza obrada podataka. Brzom obradom dostupnih podatke imaš veće šanse da doneseš odluku kojom povećavaš svoju konkurentnost na tržištu. Zato je odlučeno nabaviti prvi mehanografski stroj za obradu podataka (računalo) UNIVAC. Godine 1961. osnovan je Mehanografski centar 3. maj čiji je prvi rukovodilac bio Julio Bujan, a brzo potom Ivo Srdoč. Obrada podataka svodila se na obradu materijalnih troškova proizvodnje. Kao posljedica toga bila je i obrada plaća za oko 7.000 radnika na vrhuncu poslovanja. Obrada plaća je uvijek morala biti završena 10-og u mjesecu kako bi isplata bila 12-og. Kada govorimo o plaćama na UNIVAC 60 radila je Jelka Barabaš sa svojim kolegicama, a kasnije, na velikom UNIVAC 1106, osoba koja je preuzela tu veliku odgovornost bila je Mira Mladenić. 
Uskoro je svima postalo jasno da se obrada podataka mora preseliti na područje tehničkih i inženjerskih proračuna. Zato je već oko 1970. godine nabavljen UNIVAC 9300, a nakon nekoliko godina i UNIVAC 1106. U tim godinama u ERC dolaze mladi inženjeri, profesori, tehničari koji otvaraju jednu novu dimenziju obrade podataka okrenutu prema praćenjima procesa proizvodnje. Rukovodilac ERC-a je Ivo Srdoč koji svojim autoritetom i velikom prisnošću, koja inače prati sve u 3. maju, stvara razdoblje informatike u 3. maju a time i u Rijeci. U ERC-u na poslovima održavanja rade Mirko Pavletić i Milutin Sušanj a pridružuje im se Ante Dežulović s kojim počinje uvođenje novih tehnika programiranja. Počinju se koristiti proračuni za izglađivanje  brodskih linija i sve više se inženjera i tehničara iz pogona uključuje u direktno programiranje. Iz Tehničkog ureda stiže Stanko Tibljaš koji uvodi programski jezik Fortran i time otvara put velikom korištenju računala u tehničkim aplikacijama. U tim skromnim uvjetima Ivan Starac iz planskog ureda uvodi mrežno planiranje. ERC radi u tri smjene i zapaža se da treba povećati kapacitete.
Prema sjećanju Jelke Barabaš, objavljenom u trećemajskim Informacijama od 25. 12. 1981. godine u povodu proslave 20 godišnjice postojanja ERC-a, u novu zgradu na lokaciji Kantrida zaposlenici su uselili i započeli s radom 19. svibnja 1975. godine. Ubrzo  je kupljen i UNIVAC 1106 što je za tadašnje prilike bila prava zvijer. U svojoj knjizi Kako čitati grad kroz bajtove i piksele objavljenoj koncem 2017. godine Kristijan Benić ovako opisuje stanje: "...Ranih 70-tih godina »3. maj« je bio mjesto gdje su radila tri Univaca, od kojih je svaki koštao gotovo milijun dolara. Zamislite takvu koncentraciju tehnologije i stručnjaka različitih profila – inženjera, matematičara, fizičara...“
           Krajem 70-ih izvanrednog Srdoča nasljeđuje kao  rukovodilac ERC-a Boris Detan i tada je u centru zaposleno 50-ak visoko obrazovanih stručnjaka čiji je broj rastao do 70-ak. Cijelo vrijeme, od osnutka centar je sjajno povezan s gospodarstvom i fakultetima u Rijeci. Zbog stjecanja novih znanja ljudi iz ERC-a odlaze na specijalizacije u mnoge zemlje, posebno Englesku i Italiju. Ono što je posebno važno je veliki broj zapaženih nastupa stručnjaka ERC.a na mnogim skupovima u Jugoslaviji i  inozemstvu.
Direktoru Tuhtanu, kasnije i drugim direktorima kao i odgovarajućim službama kompletni troškovi  proizvodnje morali su biti na stolu do 20-og u mjesecu za prethodni mjesec i tu se nije smjelo kasniti. Ovdje je posebno značajnu ulogu imala analitičarka Marinela Kocijan. U 3. maju sve počinje s nacrtima i projektima pa ERC među prvima u tadašnjoj državi uvodi sustav projektiranje kompleksnih informacijskih sustava radeći s beogradskim FON-om, tadašnjim pionirom u ovom dijelu Evrope. Njihovi stručnjaci postaju dio tima ERC-a i rade na Globalnom informacijskom sustavu 3. maja (model podataka i model procesa). Mladi stručnjak Mile Pavlić, koji se tada zaposlio u 3. maju, u mnogome je doprinio da se ta znanja implementiraju u 3. maju, Rijeci i Hrvatskoj.
Nabavkom novih sustava UNIVAC 1106 i kasnije UNIVAC 1108 djelovanje se još više okreće prema procesima proizvodnje. Franjo Spinčić  iz Tehničkog ureda sa Spartakom Črnjarićem i mnogim drugima uvodi CAD/CAM sustav za projektiranje broda kroz grafičko sučelje što je bila novost i na svjetskoj razini. ERC isporučuje traku za sikomate kojima se režu limovi u proizvodnji. Dolaze i nova računala Variant u ERC za bazu podataka Total koju uspješno uvodi direktor proizvodnje TDM-a Vladimir Bizjak, a u Tehnički ured dolazi računalo za potrebe projektiranja.  Vrlo dobru aplikaciju Kalkulacije broda izradio je Zdenko Marčelja iz ureda kalkulacije koji je odlično surađivao s analitičarem i vrhunskim programerom iz ERC-a, posebno za područje troškova proizvodnje, Frankom Kalužom koji je kasnije naslijedio Detana na mjestu rukovodioca ERC-a.
U svakom slučaju, obradu podataka u osamdesetim godinama više ne radi sam ERC već su mnoge službe i mnogi ljudi uključeni u informacijski sustav 3. maja. Stručnjaci iz 3. maja čak drže i referatate i predavanja po mnogim tribinama i fakultetima na temu Društveni sustav informiranja 3. maja.
Posebno treba istaknuti sudjelovanje ERC-a na sportskim takmičenjima. Informatički je podržavana Velika nagrada Jugoslavije na Preluku i Grobniku, gotovo sva jedriličarska, padobranska, rukometna i ostala svjetska i evropska prvenstva koja su se održavala u našoj regiji. Taj kompletni softverski i hardverski sustav radio je tim u kome su bili naši inženjeri, tehničari i programeri Zdenko Turina, Branko Kojić, Željko Ratković, Slavica Cuculić, Mario Ćiković i Boris Poljanšek koji su uz svoje svakodnevne obveze sa zadovoljstvom obavljali i ove, tako značajne za naš kraj.
Cijelo to vrijeme ERC radi punim kapacitetima, u 3 smjene. Kada se inženjeri Turina, Ratković, Kojić, Ćiković i drugi zamijete u kafiću pored ERC-a svi mogu biti mirni jer 50-ak terminala u 3. maju radi besprijekorno pa si, zaslužni za to, mogu priuštiti predah.
ERC u 3. maju je bio ono s čime se čovjek mogao ponositi. A zaposlenici ERC-a bili su kao da su stigli s drugog planeta. Možda zbog toga što su bili izvan "žice" pa smo im zavidjeli na tome ili pak zato jer su radili u bijelim kutama, kao doktori. Moji kontakti s ERC-om bili su uglavnom od slučaja do slučaja. Sve što mi je trebalo u vezi posla dobio bih na stol, tako da nisam trebao pobliži kontakt. S zaposlenicima ERC-a susretao sam se na drugim mjestima poput Radničkog savjeta, raznih sportskih takmičenja, organiziranih izleta i slično. Spomenuo sam već da sam u CIK-u pohađao tečaj programskog jezika Cobol koji je vodila moja bivša susjeda Đurđa koja je tada još imala prezime Limpić, zatim sam se na nekoliko izleta lijepo podružio s Maricom Afrić. Obje su kasnije prešle u INA-in računski centar. Kao traser je k nama došao Aldo Smaila koji je ubrzo završio u ERC-u kao operater na velikom računalu. A poseban slučaj je bila moja draga prijateljica Mileva Vidović koju sam, spletom slučaja, i zaposlio u ERC vidjevši objavljeni oglas u Informacijama. Odličnu suradnju sam imao od Vere Tataj, koja je za potrebe DBIT-a izradila adresar.
ERC je izgubio svoju važnost i počeo gubiti nekadašnji sjaj dolaskom devedesetih godina, kao uostalom i 3. maj. A zgrada, iz koje je kuljalo znanje, danas je bez trećemajaca i ERC-a.

____________________________________________________________________

Ne mogu vjerovati da nemam bolje slike ERC-a. A onda malo mislim, pa s ceste se osim krova ništa i ne vidi. Zato valjda nisam niti radio druge slike. Ovdje sam očito ciljao ovu crvenu kuću, a ne zgradu ERC-a. 

[milić]

Analitičar poslovanja i kalkulant
 
Nakon što smo se početkom 1985. godine uselili u novoizgrađenu zgradu, sjedio sam u kancelariji s Pinom u Pripremi, kao i prije toga dok smo dijelili prostoriju ispod 1. navoza. Međutim, kratko je to trajalo jer je meni pomalo dojadilo biti planer i tražio sam nove sadržaje u poslu. Završivši ekonomski fakultet sve me više zanimala ekonomija kao znanost pa i način razmišljanja. U 3. maju se uvijek, barem u meni poznatim krugovima, govorilo o ostvarenim tonama montaže crne metalurgije, rokovima polaganja kobilice i porinuća, zavarivanju, klinovima i mostićima... A ja na faksu pokupio silna teorijska znanja. Nakon diplomiranja s odličnim uspjehom iz kolegija Marketing mislio sam da znam kako bi trebalo funkcionirati marketinški opredijeljeno poduzeće. Uskoro mi se ukazala prilika, čak u istom OOUR-u, da  prijeđem iz tehničke na ekonomsku struku. Naime, kolega Edo Fabijanić koji je bio zaposlen kao analitičar poslovanja, otišao je na novu dužnost postavši pomoćnik za ekonomske poslove rukovodiocu Radne zajednice zajedničkih poslova Marijanu Bradanoviću. Mojoj molbi je udovoljeno te sam krajem 1985. godine preselio samo kat iznad, u sobu s meni uvijek dragim prijateljem i kolegom Tomom koji je tada obavljao poslove kalkulanta. Odlično smo surađivali pa sam, kad je trebalo, radio i posao lalkulanta, a on bi uskočio kad je trebalo raditi i na poslovima analize. A posao analitičara se svodio na vrlo pojednostavljene analize poslovanja kao recimo osobnih dohodaka, prekovremenih sati, bolovanja, dana godišnjih odmora i slično. Dolazili su izvještaji iz našeg ERC-a iz kojih bih vadio tražene podatke. Iz ERC-a su periodično stizali izvještaji isprintani na ogromnim količinama papira koji je bio skup, ali i to printanje je zauzimalo značajne kapacitete tada vrlo jakog kompjutora, ali za ondašnje a ne današnje uvjete. Pa se Tomi i mani jednom požalio tadašnji šef ERC-a Franko Kaluža koliko je to vremenski zahtjevan posao umjesto koga  bi se kapaciteti mogli iskoristiti daleko bolje. Naš odgovor mu je bio da pokuša ne slati izvještaje pa će uvidjeti koliko njih u 3. maju uopće iste čita. I tako je učinjeno, a rezultat je bio taj da je svega nekolicina dojavila da im izvještaji nisu stigli. Na osnovi te spoznaje izvještaji su kasnije slani u izmijenjenom, skraćenom obliku.
Tomo i ja smo rješavali i prigovore vezane za isplate plaća. Iz prigovora, nerijetko i vike, spoznao sam kakvo je nepovjerenje tzv.  plavih ovratnika, kako se počelo u tiskovinama nazivati radnike u trlišu prema bijelim ovratnicima, kako su nazivani oni koji su radili uredske poslove. "Plavi" su, ne znajući prave cifre, pretpostavljali da mi imamo puno veće plaće nego što smo stvarno imali. Tako je Tomo jednom priupitao bijesnog i dobrano nakresanog Ivicu P. inače zavarivača, da što on misli koliku mjesečnu plaću ima Tomo - 5.000 ili 10.000 dinara? Ivica je brzo odgovorio 10.000 dinara na što mu je Tomo pokazao buštu na kojoj je bilo vidljivo da mu je plaća za taj mjesec bila malo veća od 5.000 dinara. A Ivica se došao žaliti jer mu je plaća bila recimo 8.000 dinara s dvadesetak prekovremeno odrađenih sati.
Kad već spominjem visine plaća, vrlo rijetko je rukovodilac OOUR-a bio među deset najbolje plaćenih u mjesečnim izvještajima. Uz 40-ak prekovremenih, što ipak nije baš lako ostvariti, svaki naš radnik je imao plaću kao i Marko Komadina, tadašnji šef OOUR-a.
Što se tiče kalkulacija i one su bile jednostavne. Naš OOUR je bio malo orijentiran na prodaju usluga prema drugim OOUR-ima. Najviše je to bilo postavljanje skele oko neke konstrukcije ili izrada klinova i podloga od drva. Prema drugim, vanjskim poduzećima, gdje smo itekako imali obimnih poslova, prodajnu cijenu su izračunavali iz službe Kalkulacije koja je bila na nivou RO, jasno uz naše sudjelovanje. Glavni problem naših usluga među OOUR-ima je bio visoka cijena rada pa se često postavljalo pitanje zašto je to tako. Zaključci su se uglavnom svodili na to da smo skupi zato jer smo neefikasni, u cijenu sata rada ukalkulirani su i ogromni amortizacijski troškovi osnovnih sredstava kao što su dizalice, radne površine i slično, ali i prevelik trošak velike trećemajske režije, od nivoa OOUR-a preko RO do SOUR-a. Do istih zaključaka se došlo i kad bi analizirali cijene za poslove prema vanjskim naručiteljima. Pogotovo kad bi se izgubio neki očekivani posao na vanjskim radilištima, kako smo ih mi zvali.
I taj posao sam volio, ne toliko zbog njegovog sadržaja, koji je skoro pa dosadan, već zbog toga što sam osobno stjecao sve šire poglede na ukupno poslovanje brodogradilišta, spremajući se tako za nove izazove koji su bili tek, mislio sam, ispred mene.

[milić]

Radnički savjet

      Radnički savjeti, čiji je akronim RS, u Jugoslaviji su osnivani 1950. godine kao rezultat spoznaje da je model državnog socijalizma, na sovjetski način, neprimjeren za naše uvjete. Vodstvo KPJ je bilo mišljenja da državno vlasništvo mora biti pretvoreno u društveno odnosno predati to vlasništvo u ruke neposrednih proizvođača - radnika. To je pak značilo ostvarenje Marksove parole Tvornice radnicima! Uloga radničkih savjeta bila je da, kao kolektivni organ upravljanja, usvaja najvažnije odluke o radu poduzeća poput financijskih i proizvodnih planova i izvjrštaja, postavljanje i smjenjivanje upravnog odbora i slično. Pretpostavljalo se da će na taj način radnci direktno upravljati poduzećima. To će povećati njihovu motiviranost a time i polučiti bolje rezultate nego u sovjetskom modelu. Nažalost, puno je prepreka bilo na tom putu, tako da se ovaj model samoupravljanja nikad nije u potpunosti uspio ostvariti.
      U 3. maju je prvi pokusni radnički savjet osnovan 11. veljače 1950. a operativni, nazovimo ga pravi, je izabran 30. rujna iste godine. Brojio je čak 120 članova, a prvi predsjednik je postao Albino Baćac. U to vrijeme je brodgradilište, kao pravni subjekt, poslovalo pod imenom Poduzeće 3. maj. To pak znači da je postojao samo jedan RS koji je doduše imao mnogo članova, ali je bio operativniji nego kad je bilo mnoštvo trećemajskih OOUR-a sa svojim radničkim savjetima. I tako nekako, s jednim RS, je bilo sve do takozvane ourizacije.
      Od 1973. kad se uvelo OOUR-e u organizacijsku strukturu poduzeća, nastali su Radnički savjeti u svakom OOUR-u i RZ-i te na nivou radnih organizacija i napokon, kao krovni RS, na nivou SOUR-a. Gledajući organizacijsku strukturu 3. maja 1981. godine nabrojao sam više od 30 RS-a. S jedne strane bilo je to dobro, jer je nivo odlučivanja spušten na skoro pojedinačni, radnički nivo, a s druge strane nastao je veliki problem kad se trebalo usuglasiti na nivou SOUR-a. Previše je subjekata trebalo odlučiti o nečemu gdje neki i nisu vidjeli svoj interes.
      Mnogi su mišljenja, pogotovo danas, da radničko upravljanje nema smisla, da radnici ne mogu kompetentno odlučivati o pitanjima o kojima pojma nemaju. Moj stav, onda i danas, je da to nije točno. Za stručne teme postoje stručnjaci koji prezentiraju svoje spoznaje radničkon savjetu na temelju kojih članovi RS donose ili ne donose odluku. Jasno da su mnogi uvaljivali svoje trule interese na pleća radničkih savjeta. Nadovezujem se na ovu rečenicu prisjećanjem kako da je neki pilanski radnik u Klani jednom prilikom rekao da je RS plot iza koga drug direktor sere. Ovo je jedna od boljih definicija uloge RS u poduzećima u kojima je radnički savjet imao ulogu dizanja ruku na direktorove odluke.
      Vjerujem da je tako bilo u mnogim poduzećima, ali u 3, maju sigurno ne. U mojih dvadesetak godina provedneih u 3. maju dobro znam kako se tesala svaka odluka pred velikim brojem članova, kasnije delegata, radničkih savjeta. I te kako se rukovodiocima OOUR-a pa nagore tresla stolica pri svakoj loše donesenoj odluci.
      Što se tiče mog sudjelovanja u aktivnostima radničkih savjeta u brodogradilištu, bio sam član RS OOUR-a Montaža oko 1985. te kasnije predsjednik IO i član istog RS. U isto vrijeme moj kolega Tomo postao je predsjednik RS na nivou SOUR-a, što bi rekli, centralnog RS. Puno smo pričali, a i vidjelo se koliko se oko rada RS kotrlja svega i svačega. Ali se ipak nije moglo bez i mimo njega, ma koliko to neki pokušavali.
      Početkom 1991. oformio se i posljednji RS na svim nivoima pa tako i na nivou SOUR-a  kojeg sam i ja bio član. Sjećam se i nečasnih radnji koje su poduzimale određene struje kako bi ojačale svoje pozicije u novom startu jer se ne samo uspostavljao novi upravni organ nego i nova država. Pa su tako zalutali i do mene nudeći mi mjesto predsjednika RS što sam energično odbio a na konstituirajućij sjednici taj pokušaj i javno osudio. Za predsjednika posljednjeg RS 3. maja izabran je moj dragi kolega Zorin Šanko, a uz nas su, iz iste sredine, bili još Miljenko Miškulin i Ervin Randić.
       I za kraj, možda je najbliže razlogu zašto samoupravljanje kroz radničko upravljanje poduzećima nije uspjelo, ova anegdota ispričana od Tome.
      Nakon porinuća gotovo uvijek predstavnici brodogradilišta počaste ručkom predstavnike naručitelja broda. Tom prigodom se jedan od njih obratio Tomi s pitanjem da tko je glavni u brodogradilištu kad njih dvoje (predsjednika Uprave i predsjednika RS) oslovljavaju predsjednikom? Na to je Tomo lukavo, kako on to zna, odgovorio:
- A pogledajte nan bušte pa će Vam bit sve jasno.

-----------------------------------------------------------------------------------------

Fotografija snimljena 1986. godine na svečanoj sjednici RS OOUR-a Montaža, oko 1. svibnja. Na slici desno je Paolo Stančić koji prima plaketu povodom 25 godina neprekidnog rada u brodogradilištu. Nagrada se sastojala još i od novčanog dijela (obično prosječna trećemajska plaća) i statue Brodograditelj, popularno nazvane Kvisko.
Nagradu mu uručuje Nedjeljko Gudelj tada predsjednik RS OOUR-a, a na fotografiji sam i ja, vjerojatno kao predsjednik IO RS ili OOUR-ski sekretar SKH.