Milićevih dvadesetak godina na navozima 3. maja (1974.-1996.) - priče

[zokxy]

Ovdje će biti samo Milićeve priče, i tema će biti zaključana. Ostali moderatori i članovi foruma - za komentare Vam ostaje otvorena prvobitna Milićeva tema! 


Kako sam postao brodograđevni tehničar i što s tim

Da bi postao brodograđevni tehničar potrebno je završiti školu koja se u moje vrijeme nazivala jednostavno - Tehnička škola. Smještena je bila u bivšoj talijanskoj kasarni Diaz u onda zvanoj ulici Narodnog ustanka, a koju je moj tata još zvao via Trieste.
Nakon završetka osmogodišnje osnovne škole Vladimir Gortan na Vojaku trebalo je upisati neku srednju koje su trajale tri ili četiri godine. Trogodišnje su bile škole za izučavanje zanatskih zvanja, a četverogodišnje su bile tehničke ili gimnazije. Ja nisam pojma imao što bih upisao, a ni moji roditelji nisu radili nikakav pritisak na mene, u smislu upiši ovo ili ono. Obzirom na moje ocjene, mislim da sam mogao upisati bilo koju srednju školu jer sam imao solidne ocjene. A sam upis u Tehničku školu dogodio se sasvim spontano. Ne mogu reći da sam kao dijete šetao riječkom rivom i promatrao brodove i divio im se. Ne! Moja glava je u to vrijeme bila u nogometu, kaubojskim filmovima i sličnim razbibrigama. Moj susjed i prijatelj Damir Vukelić je odlučio, iz nekih njemu znanih razloga, upisati baš Tehničku školu - brodograđevni smjer, i nagovarao mene i još jednog susjeda, Vlada Denonu, da mu se pridružimo. Makar je bilo i drugih smjerova (strojarski, elektro i kemijski) mi smo mu se pridružili iako je Vlado kasnije, prije početka nastave, prešao u elektro odjel.
No, i tako smo Damir i ja 1969. godine počeli, negdje početkom rujna, pohađati Tehničku školu - brodograđevni odjel u kojoj je sve vrvjelo od učenika. Bila su dva brodograđevna razreda, a za ostale odjele ne znam broj razreda. Ta, u to vrijeme, brodogradnja je bila u velikom uzletu i nije bilo ništa čudno da je bio i tako velik interes za tu školu. Koliko se sjećam I.a-bg razred je upisalo više od trideset učenika, a na kraju je od svih nas redovito, za četiri školske godine, u lipnju 1973. maturiralo 17. Da, bili su dosta strogi kriteriji za prolaznost. Nisam imao nikakvih problema u toj školi osim malo s vladanjem, ali to je bio više stil ponašanja nego zločestoća. Bili smo mladi, ma što mladi? šmrkavci koji su željeli nametnuti se svijetu ili barem Rijeci.
Razrednica nam je bila Jadranka Margetić, inače profesorica engleskog jezika. Danas , kad se sjetim tih dana pomislim kako joj je moralo biti teško s nama, junošama. Bio je to muški razred, koji su od početka pohađale i dvije djevojke. Davorka Radić je, čini mi se, već na polugodištu preselila u kemijski odjel, a Bosiljka Čehuljić je napustila školu u drugom razredu. Osim razrednice, s kojom do danas održavam kontakt što uživo što telefonom, još su mi u jako lijepim sjećanjima ostali pojedini profesori. Tu bih svakako izdvojio Milana Hrvatina, Branka Urodu, Vasilija Kaluđerovića Vaska i Branka Klepca te, kasnije pridošlu, Vladimiru Mandić Adu.
Analizirajući, kasnije, srednjoškolsko obrazovanje, mogu reći da smo teorijski bili dobro potkovani, međutim nedostajalo nam je više doticaja sa stvarnom brodogradnjom, s brodom. Iako smo tijekom školovanja imali tri ferijalne prakse malo je tu bilo "pravog" znanja. Nakon završetka prvog razreda svi smo pohađali praksu u učeničkim radionicama, koje su bile povrh škole, gdje smo izrađivali od tankog lima, žice i drugog sličnog materijala model broda u mjerili 1:100, a možda i većem. Međutim nas nekolicina je stalno milo gledala u jedan drveni brod koji se nalazio u radioni koju je vodio, uf skoro ga zaboravih, legenda Andre Bakarčić Kompirina. Nakon drugog razreda bio sam na praksi u Viktor Lencu, u Martinšćici gdje sam radio na preši u brodograđevnoj radioni, a ferijalnu praksu trećeg razreda sam proveo u udobnosti ureda pri Prodaji, također u V. Lencu. No, želim naglasiti kako ja ustvari broda, pogotovo novogradnje nisam niti vidio. Smijem se i sad kad se sjetim kako sam mislio, dok nam je Vasko crtao, recimo, prolaz uzdužnjaka kroz pregradu, za skalop pregrade da je savinuta žica. Često spominjem i to da je nepojmljivo da završeni brodograđevni tehničar nikad nije vidio porinuće broda što bi moralo biti u četiri godine školovanja barem jednom godišnje. Drugo znanje je bilo sasvim dovoljno da bi mogao izvoditi bilo koji tehničarski posao u brodogradilištu.
Što bi još bilo interesantno spomenuti iz srednjoškolskih dana? Pa na prvom mjestu su to prijatelji s kojima sam i dan-danas neraskidivo povezan. Nas petorica-šestorica se vidimo ili barem čujemo svako malo, a svakih pet godina obavezno se sastanemo na večeri kad nas dođe petnaestak (od 21 živog) na čelu s razrednicom, kako bismo evocirali uspomene, malo se podružili i nasmijali. Nažalost već su tri kolege završili u sve daljim sjećanjima. S osmijehom se prisjetim i maturalnog putovanja na Hvar u trajanju od sedam dana i naših momačkih ludorija i opijanja kad je razrednica, mislim, dobila prve sjedine. Pa i maturalna zabava u opatijskom hotelu Kvarner, preciznije u Kristalnoj dvorani, mi je ostala duboko urezana u memoriji. Ta pjevao nam je, tada vrlo popularni, Stjepan Jimmy Stanić. I to bi uglavnom bilo to, što se tiče srednjoškolskog školovanja.
Dakle, sad sam brodograđevni tehničar i pred osamnestgodišnjakom je raskršće velikih odluka. Da li lijevo ili desno? Ili pak ravno? Teške su to odluke i za starca, a kamo li za mlaca. Moji prijatelji iz razreda su uglavnom upisali Tehnički fakultet, brodograđevni ili strojarski smjer te ondašnju Višu pomorsku u Rijeci. Poveden za primjerom mojih prijatelja i ja sam htio upisati Brodogradnju. U razgovoru s mamom ona je samo gorko upitala:
- A ki će to platit?
Znajući za ne baš dobru, pogotovo financijsku, situaciju u našoj obitelji brzo sam se ohladio od te ideje. Pomalo žalosno, ali ipak svjesno, prihvatio sam  činjenicu da se moram zaposliti do vojske, a potom ću vidjeti što i kako dalje.
Tako sam ja odustao od studija i tražio posao, doduše ne baš intenzivno. Bilo mi je lijepo cijelo ljeto se kupati na Pećinama, novaca sam imao dovoljno da tamo provedem dobar dio dana uz cigarete i koje pivo s prijateljima. Ubrzo je došla i nova studijska godina, kad su se moji dojučerašnje kolege razbježali po fakultetima, a ja ostao doma, sam. Hm, došlo vrijeme da se intenzivnije potraži posao, ma gdje bilo. I tako mi, baš Damirov tata ponudi da odem na razgovor za posao u firmu Almet koja je bila na Svilnom. Istovremeno mi moj Studenjac i kasniji kolega Branko Mrvčić javi da je u 3. maju raspisan interni natječaj za posao trasera na brodu. Na ovaj razgovor u Almet nisam niti otišao, a na ovaj natječaj sam predao molbu. Ostalo je - povijest!

--------------------------------------------------------------------------------------
Fotografija sa zadnjeg susreta 14.06.2013. brodograđevnih tehničara koji su maturirali školske godine 1972./73.

Na nižoj stepenici s lijeva: Izidor Štiglić, Branimir Gizdulić, razrednica Jadranka Margetić, Miljenko Mrvčić, MLaden Rudić i Goran Anzur.
Stoje na gornjoj stepenici slijeva: Edo Grubešić, Vladen Tuhtan, Branimir Papić, Ivica Prpić, pok. Boris Hrvatin, Omer Grubić, Zrinko Pletenac, Damir Vukelić i Sergej Turković.

[milić]

Prvi dan
Dobro se sjećam, bio je lijep, malo prohladan s jutarnjom sumaglicom, ali nimalo tipičan zimski dan, taj ponedjeljak 28. siječnja 1974. godine kad sam prvi put koračao stepenicama koje se protežu od Glavnog ulaza prema trećemajskim pogonima. Uz mene je, veselo pričajući, gazio Josip Talan, referent u Kadrovskom koji me je, tjedan dana prije, pismom obavijestio da sam primljen na radno mjesto trasera na navozu i da ću na posao stupiti čim obavim psiho-fizičke provjere. Te provjere sam uspješno tog jutra dovršio pa sam mu se, prema dogovoru, javio u prijemni ured, smješten pri ulazu, uz tadašnji Bulevar Marksa i Engelsa. 
Pričajući, ubrzo smo došli do uprave Navoza. Pred kancelarijom, koja je bila ustvari neka daščara smještena uz glavnu trećemajsku prometnicu, stajao je pušeći, naslonjen na željeznu ogradu Bruno Paliska, ondašnji šef Navoza. Nakon što je Talan s njim izmijenio par uvodnih rečenica, predstavio me je, na što se Paliska srdačno obratio meni:
- A ti si taj. Čul sam da ćeš doć. Zvat ćemo Prpića da dojde po tebe aš je Canciani na ferijah.
Oduvijek mi je bio simpatičan taj neformalni pristup koji se njegovao u 3. maju. Više-manje svi su se oslovljavali s ''ti'', jedino ako je bila baš veća razlika u godinama ili neka manje poznata osoba, tada se ipak, iz poštovanja, tu osobu oslovljavalo s ''Vi''.
I tako sam ja, čekajući Rudolfa Prpića koga su svi zvali Rudi ili Rude, malo pogledao gdje sam ja to došao. Naime, to je bio prvi put (No, sad sam se prisjetio da sam jednom, prije ovoga, bio u 3. majskoj traserskoj sali s cijelim srednjoškolskim razredom.) da sam ja bio u 3. maju i stajao na cesti koja je do pred dvadesetak godina bila glavna prometnica prema Opatiji i dalje, a s čije lijeve strane, gledajući prema Opatiji, se prostiru navozi. Prvi i drugi navoz već je pokrivala velika, 300 tonska dizalica koja je malo prije moga dolaska dovršena, a na mjestu nekadašnjeg trećeg navoza bila je već napravljena platforma na kojoj su se izrađivale velike trodimenzionalne sekcije za novogradnje, ali je služila i za prihvat velikih, teških tereta s brodova. Ubrzo su iz Amerike tim putom pristigli i parogeneratori za NE Krško. Iza platforme bio je četvrti navoz koji smo ubrzo, ja se ne sjećam od kada, počeli nazivati treći. Uz cestu, sada gledajući prema Rijeci, rastegnula se zgrada u kojoj je smješten tehnički ured i, kasnije sam sve to upoznao, neka skladišta i radione. A s druge starne ceste u staroj zgradi je bila uprava i menza, dok je na samom čelu bila Priprema navoza. No, uz tu zgradu menze odnosno Pripremu, na jednom povišenom platou, bila je smještena ta daščara, ispred koje je bio Paliska kad smo naišli na njega.
Ubrzo je i Prpić stigao po mene, kako bi me odveo u bunker, kako smo popularno zvali mjesto gdje su bili smješteni traseri prvog i drugog navoza. Sam bunker je bio jedan od tunela ostavljenih prilikom gradnje prvog navoza za razne potrebe, a traseri su ga preuredili u ugodan kutak. Bila je sprovedena struja pa je bio osvijetljen, a po zimi se uključila i električna pećica pa je bilo ugodno boraviti u njemu. Jasno da je postojao i rešo na kojem se kuhalo i kavu i čaj, ali i podgrijavalo marende, kuhalo juhice iz vrećica i slično.
Eto, i tako sam ja uz Prpića dospio među trasere u bunker gdje su za stolom sjedili Mirko Slavić Slave, Boris Bacalja Vice, Pozzecco Giordano Đek, Nevenko Sablić Jumbo, Željko Žigante Žigo, Lucijan Tominić Lučo i Denis Kučar koga smo zvali, ma zamisli samo, Denis. Kasnije sam primijetio da su u prednjem dijelu bunkera još dva radnika, ali oni su bili brodotesari stabiliture drugog navoza, a ne traseri kao mi, Ivan Trzija Ive i Mihajlo Vidović Miško. Sa sjeverne starne tunela, u prostoriji odjelenoj pregradom od ovog bunkera bili su se smjestili brodotesari stabiliture prvog navoza Vlado Ivanković, Rade Rapaić i Dragoljub Rapić. Kasnije sam spoznao da ima i grupa trasera na trećem navozu koju je dodio Filip Kovač Fićo, a još su u njoj bili Dragan Pacić Packe, Antun Šteler i Ivan Marinović te brodotesar Mirko Jurešić.
Jumbo mi je odmah dao nekoliko pametnih savjeta i uputio što mi je najvažnije za učiniti. Odveo me u priručnu stolarsku radionu za potrebe brodotesara porinuća gdje mi je majstor Perušić, čije ime sam zaboravio, od jelove daske colarice ispilio dva komada istovjetna mojim stopalima. Na njih je pribio trake širine približno 3 centimetra, sad se više ne sjećam jesu li bile kožne ili platnene, što je značilo da imam natikače u kojima ću hodati po svlačioni kad se budem nakon posla, svakodnevno tuširao. Jumbo me otpratio i do skladišta  alata i ZTZ opreme koje je bilo smješteno uz upravu navoza. Tu me je Slavica Perušić  opskrbila s trlišom, visokim kožnim cipelama sa zaštitnom čeličnom kapicom,  zimskim prslukom podloženim krznom, rukavicama i zaštitnom kacigom, ali i s dva ručnika i toaletnim sapunom. Točno se sjećam da je sapun bio marke Lahor. Od alata sam zadužio batić, bulin, rokel sa linijom, metar, a dali su mi još i bjaku i pjeru romanu. Moguće i još nešto, ali uglavnom to je to.
I još mi je Jumbo napomenuo nešto vrlo važno. Nagovorio me da se prijavim u stambeni ured i zatražim upis na listu za stan. To je bilo u tom trenutku vrlo bitno jer sam među posljednjima ušao u tzv. Četvrti plan stambene izgradnje pa mi je, nakon dvanaestak godina rada dodijeljen stan.
Pri kraju radnog dana, mog prvog u 3. maju, uručena mi je i kartela na kojoj je bilo rukom napisano ime i prezime te ime oca kao i moj matični broj 19949-0 koji eto i dan-danas pamtim. Ovaj zadnji broj je tzv. kontrolni broj. Radiona je tada još imala, čini mi se, šifru 223. Kartela je na jednoj strani imala te opće podatke i datum zapošljavanja kao i točna mjesta gdje se pečatiralo odnosno cvikalo na posebnim satovima ulaz i izlaz iz poduzeća.
Na kraju radnog vremena dogodio mi se mali, nepredviđeni kiks. Misleći da je sat za cvikanje negdje na ulazu/izlazu ja sam se popeo do Glavnog ulaza. Ali tamo sata nije bilo, osim za zaposlenike u CIK-u koji je pak bio posebno uređen tako da mogu samo oni cvikati na njemu. Stoga sam se ja morao vratiti nazad, prema navozima i na predmontaži sam pronašao sat gdje sam cvikao kartelu, popeo se do Glavnog ulaza gdje je autobusna stanica i autobusom se odvezao na drugi kraj grada, u Vežicu. I tako je protekao moj prvi radni dan među traserima u 3. maju.

-------------------------------------------------

Slika prikazuje trasera geodetu kako teodolitom? kontrolira stanje sekcije obzirom na horizomtalnu ravninu.
Mi smo to radili nivelirom, jednostavnijim optičkim instrumentom.
Slika je presnimljena iz monografije Stoljeće moderne brodogradnje u Rijeci 3.MAJ 1905.-2005. Petra Trinajstića.

[milić]

Traser na brodu

U to vrijeme, pa i danas, sam trasera doživljavao kao elitnog brodograditelja. Još kad sam u tim prvim danima znao zaći u trasersku salu i ugledao na podu linije broda ucrtane u mjerilu 1:1, to je bio za mene pravi praznik za oči. Znači, to su ti  ljudi, ti majstori koji imaju uvid u brod čija gradnja još nije niti započela u proizvodnim pogonima. Ma kako sam bio ponosan što sam i ja postao dio tog tima. Pa još kad su me odredili da budem u brigadi trasera-geodeta na prvom navozu kojoj je brigadir bio Jumbo, inače  građevinski inženjer. U brigadi je još bio i Žigo, tako da smo nas trojica bili brigada snova. Pazi sad ovo! Jumbo najstariji s 27 godina, Žigo 24 i ja 19, doduše još nepunih jer ću ih navršiti tek krajem svibnja, te 1974. godine. Jedan od naših glavnih zadataka je bio da se prilikom montaže velikih sekcija dvodna iste pozicioniraju najbolje moguće po visini i pravcu tj. simetrali broda. Uz pomoć teodolita, na temelju ugrađenih repera na navozu i unaprijed označenih točaka na sekciji broda to smo mogli jako dobro učiniti. Nivelirom ili teodolitom smo još davali i usluge tesarima prilikom postavljanja karega za predmontiranje sekcija ili nastavak gradnje trupa broda na navozu. Teodolitom se usmjeravao i rad mehaničara prilikom bareniranja statve za osovinski vod. No radili smo i druge poslove kao što je označavanje pozicija na koje će se neki elementi ili sekcija montirati, zatim označavanje raznih privremenih otvora za komunikaciju ili ventilaciju i slično. Jedan od zahtjevnijih, i opasnijih, radova bio je i trasiranje imena broda, oznaka nadvođa te zagaznica. Ne toliko zbog složenosti samih radova koliko zbog opasnosti od ozljeda jer se to uvijek radilo neposredno prije porinuća broda, kad su radovi takvog intenziteta da sve vrvi od radnika, frcaju iskre izazvane autogenim rezanjem i prskotinama od zavarivanja, a nerijetko se je dogodio i pad poneke gafe. Zato smo takve radove pokušavali obavljati nedjeljom, kad je radova bilo ipak manje.
U početku me bilo strah kako ću se snaći uz ove, meni onda, stare mahere, onakav mlad i neiskusan i s manjkom praktičnog znanja. Ali brzo sam se priviknuo na sve radne zadatke i pomalo učio od iskusnijih. Sam rad nije bio fizički zahtjevan i bio je komotan za razliku od mnogih poslova na brodu koji su bili normirani pa su ljudi morali dobro se potruditi kako bi uspjeli ostvariti zadatke u normirano vrijeme. Kod trasera je bila tzv. bjanko norma pa je i rad mogao biti ležerniji, a i sam moto posla je bio - biti uvijek na usluzi ostalim zanimanjima.
Spomenuo sam da rad nije bio fizički zahtjevan, ali meni, koji sam se bojao visina je itekako to zadavlo problema. Divio sam se npr. Slavetu kako je prelazio s kata na kat skele ali s vanjske strane, a ne penjući se po stepenicama, koje su obično bile dosta udaljene od mjesta rada. Ali pomalo sam i ja bio sve sigurniji na tim visinama. Sad, dok pišem ovo, sjetio sam se i najvećeg straha koji sam doživio u 3. maju.
Bila je subota, čini mi se radna, i to prva koju sam u 3. maju dočekao. Znači da je to bilo 2. veljače, kad se dogovaralo za sutra tj. nedjelju 3. veljače rad na probi nagiba nekog broda u opremnoj luci. Rude me upitao bih li i ja došao raditi, na što sam potvrdno odgovorio. I evo nedjelje, mi se popeli na brod, a kolege se spustili u štivu. Ja sam koraknuo preko pražnice grotla, ali joj meni! kad sam pogledao u ambis. To je bilo nekih dvadesetak metara slobodnog pada, ako padnem. Brod je bio sav - jedna velika štiva, kako mi se učinilo u tom trenutku. Bio je to jedan od Oldendorffa, sad malo gledam u referentnu listu, Ludolf, a te, umalo kobnem stepenice vodile su od vrha štive do dna - ravno, bez ijedne platforme, bez leđobrana što je bilo uobičajena praksa i izgled stepenica na brodovima na kojima sam kasnije radio.
- Ajme, majko! Strah me je!
Ali kako to kolegama priopćiti, kako će me gledati? Pomislit će, tako sam onda mislio, vidi ga - bebica. Stisnuo sam zube, zažmirio i koraknuo prema dolje. Stepenicu po stepenicu i sve sam bliže cilju tj. dnu, pomislio sam. Ako i padnem već sam blizu dna, neću se jako udariti. Više se i ne sjećam koliko je trajala sama proba nagiba, ali znam da ju je vodio Avelino Borčić iz Tehničkog ureda.
No, nakon probe, trebalo je i vratiti se gore, na palubu. Sad je mantra išla obratno. Još malo pa sam blizu - izlaza, palube. Uf, koliko sam se tog dana straha natrpio, kao nikad u životu. Ali i to mi je pomoglo da se straha oslobodim. Nikad doduše kao Slave i još mnogi, ali ipak.
Od svih događanja tog dana najrađe se sjetim osvježenja koje smo ja i Denis tog popodneva, uz razgovor, provodili u kafiću na ondašnjoj zadnjoj autobusnoj stanici, iznad igrališta na Kantridi.

-----------------------------------------------------------


Zagaznice neki dan fotografirane na brodu Marko Polo, privezanom uz Molo longo.

[milić]

Plaća

Isplata plaće, odnosno osobnog dohotka kako se tada nazivala, je u 3. maju svih godina moga rada bila točno 12-og u mjesecu. Ako je 12-ti padao u neradne dane, isplaćivala se dan ranije. Ne pamtim da je bila dan kasnije. Kad bi trećemajci dobili plaću cijela Rijeka i okolica je prodisala. Sve uslužne djelatnosti u gradu i šire dobile bi svoj dio kolača. Trgovci, ugostitelji, a govorilo se i kurve, su bili sretni i presretni. Neki, većinom mladi pridošli ovamo iz udaljenih krajeva nekadašnje države, su običavali taj dan obaviti mjesečnu opskrbu s cigaretama, blokovima za hranu i najnužnijim potrepštinama za život u narednih tridesetak dana. Ono novaca što im je preostalo od plaće potrošili bi na provode po Rijeci ili Opatiji, a i drugdje. Čovjeka, osobito mladog, lako privuče slatki život, koga je bilo na svakom koraku. Kafića, restorana, barova, pevaljki i ostalog bilo je gdje god se okreneš. Ta netko je odavno rekao da je bolje živjeti jedan dan kao lav, nego tisuću dana kao ovca, što su oni strastveno provodili, barem jednom mjesečno. I neka su! Nije lako bilo biti samac u stranom gradu, bez roditelja na koje se uvijek možeš osloniti.
Moja prva plaća isplaćena mi je 12. veljače 1974. za odrađena 4 dana posljednjeg tjedna siječnja. Iznosila je nekih 6, sada više ne znam čega. Je li deset, stotina ili tisuća dinara. Danas je teško uspoređivati kolika joj je stvarna bila vrijednost, ali sjećam se da sam bio zadovoljan, i to jako. Plaća se dijelila radnicima tako da je svaki poenter za radnike koje je vodio dobio od Financija buštu u kojoj je bio točan iznos novaca te ih podijelio radnicima uz pismenu potvrdu primitka. Traserima se plaća dijelila u jednoj baraci brodotesara porinuća ispod staze dizalice 9. U buštu je bila umetnuta lista obračuna plaće po jednostavnom ključu. Toliko sati rada puta satnica jednako je plaća. Dodatno se plaćao prekovremeni rad, rad u 2. smjeni, noćni rad, rad praznikom, dodatak na radni staž, dječji doplatak itd.
Kasnije su umjesto satnice uvedeni tzv. KS-ovi čime se pokušalo još finije regulirati plaće. Nekako s KS-ovima došao je i drugi oblik primanja plaća. Jedno s drugim nije povezano, ali dogodilo se nekako istovremeno. Sistem podjela bušta je ostao isti, samo što sada u buštama nije bilo novaca. U zatvorenoj kuverti dobio si samo obračunsku listu plaće, a po novac si trebao u banku. A za to ti je trebao tekući račun s kojeg si onda podizao novce čekovima. Dosta je to nesnalaženja izazivalo kod ljudi, ali su se iz Riječke banke, koja je imala ekskluzivan ugovor s 3. majem, jako trudili kako bi pomogli ljudima u tim prvim danima bezgotovinskog plaćanja. Na dan plaće dolazili bi službenici iz RB i strpljivo upoznavali radnike s mogućnostima tog novog načina isplate plaća. Mnogi su bili nepovjerljivi i željeli su da im se ispiše ček s iznosom koji je bio jednak iznosu njihove mjesečne plaće i tako su opet imali cijelu plaću, doduše ne u bušti nego u džepu.
A plaće su u ono vrijeme u 3. maju bile solidne, tako da je meni, kao samcu, bilo glavmo pitanje kako je potrošiti. Nisam imao nekih velikih planova u životu, osim nekih koje, po kasnijoj mojoj dugpgpdišnjoj karijeri planera, možemo nazvati kratkoročnima. Trebao mi je automobil kako bih bio pokretniji. I počeo sam skupljati novčiće tako da sam svaki mjesec izvjesnu svotu uštedio u, kasnije propaloj, Jugobanci jer mi je poslovnica bila pri ruci, odmah tu na Vežici, gdje sam stanovao do 1988. godine. I skupljao ja, godinu, dvije, malo mi je brat pomogao i eto mene 1977. u Fiatu 126 P. Ajme kojeg veselja! Jest da i nije bio neki automobil, taj 126 P ili peglica kako su ga popularno nazvali sprdajući se, ali je bio moj i služio je svrsi tj. da me odveze do Opatije i nazad ili rjeđe do Crikvenice. A i na godišnje odmore se išlo njime, na Rab, Pag, u Istru... Ali to je već neka druga tema.
Nego, vratimo se mi plaći i kako sam ja u prvim mjesecima nju doživljavao. Kako je u mojim džepovima dotad najviše vladao propuh to sam plaću doživljavao euforično. Pa kad ti na dan isplate punu buštu novaca strapaš u džep, onako mlad i bez obveza, pomisliš da si kralj. Kako su i većina ondašnjih trasera bili mladi kao i ja, i bez familijarnih obaveza, običavali smo na dan plaće Opelom Mantom, čiji je vlasnik bio Slave, i Jumbovom Fiatom Balilom odvesti se najčešće do nekog mjesta u Istri. Do Poreča, Umaga, Rapca i sličnih poznatih destinacija, počastiti se hranom koju ja dotad nisam niti probao, kao što je tatarski biftek ili pak pizza, ogledati znamenitosti i navečer se vratiti u Rijeku s usputnim zaustavljanjima. Ma bilo je nezaboravnih doživljaja s tih putovanja. Koliko sam čuo, a i vidio, i drugi trećemajci su na sličan način doživljavali dan plaće. Čak je taj dan proglašen kao neslužbeni blagdan 3. maja nazvan Spasovdan, San Pago, a jedan moj prijatelj ga je nazvao San Pijan. Preko 7.000 radnika je taj dan dobilo trećemajske plaće tako da su govorili da gostioničari trljaju šankove, trgovci ruke, a prostitutke ...
Kako većina zaposlenih nisu bili slobodni kao ja i kolege, na dan isplate vidjelo se mnoštvo žena na trećemajskim izlazima koje su čekale svoje muževe kako se nebi i oni poveli za slobodnjacima te da ih povuče dobro raspoloženje, alkohol i druge nepogode pa da familija ostane bez novaca, koji su ipak potrebniji za druge stvari nego da se ćaća malo zabavi.
Kad me netko danas pita da mu kažem kolike su bile plaće u 3. maju ja odmah odgovaram da su bile solidne i da se to ne može preračunati u današnju vrijednost. Jednom je moj prijatelj rekao da je njegova supruga, kao liječnica početnica, početkom 1980-ih, zarađivala mjesečno plaću kojom se moglo kupiti nekoliko kilograma pržene kave u zrnu. Kad bi čovjek uspoređivao plaću prema takvom pokazatelju onda ispada da su plaće bile tragično male. Ali, vjerujte mi, nije bilo tako tragično. Neke stvari su onda bile dostupnije ili čak besplatne tako da su usporedbe nezahvalne i uglavnom tendenciozne.

___________________________________________________________

E sad bi bilo dobro da imam slikicu kako zabrinute ženice čekaju 12. u mjesecu svoje mužiće na izlazu iz 3. maja. Ali nemam pa ću prilijepiti nešto bezveze. 

[milić]

Marenda

Ajme kojih sve događaja je bilo povezano s tom marendom. Ni marenda se nije tako, u vrijeme dok sam radio u 3. maju, nazivala. Bio je to topli ili hladni obrok, a ne marenda. No, marenda nije samo obrok koji jedemo između doručka i ručka. Marenda je pauza, predah nekako na polovici radnog vremena, koju su mnogi, osim za hranjenje, koristili za šetnju, razne društvene igre kao karte, domino, ali i za kratke nogometne utakmice na improviziranim igralištima kao na trgu kod Starog DMP-a.
Moja prva trećemajska marenda, i barem još dvadesetak njih kasnije, bila je topla. Čim sam se zaposlio, istog dana s kartelom, Talan mi je uručio i set blokova, kako smo mi zvali ustvari kupone, za marendu od 20-ak komada. Kao, ti još nisi primio plaću da bi si mogao kupovati marendu. A jelovnik se sastojao od uobičajenih jela koje se konzumiraju u sličnim uvjetima u ovom području. Variva, gulaši, kasnije je bilo i pomfrija, šnicle... Ali najveća gužva bi bila kad su za marendu bile tripice ili pak jetra na venecijanski način. A mnogima se na spomen tih jela okreće želudac. Tek sam kasnije shvatio, na osobnom primjeru,  da oni koji doma to ne jedu, jer im članovi obitelji to ne vole, jedva čekaju da se to pripremi u 3. maju kako bi zadovoljili svoje potisnute gušte. Marenda se dijelila u prizemlju zgrade, uz glavnu prometnicu. Broj radnika u brodogradilištu je iz godine u godinu rastao pa je i kapacitet sjedćih mjesta, a pretpostavljam i kuhinje, bio premalen već u vrijeme kad sam ja stigao u 3. maj. Baš u to vrijeme počeli su funkcionirati i OOUR-i pa su se neki rukovodioci domislili jadu kako svojim radnicima omogućiti obrok bliže mjestu rada. Otvaralo se manje restorane na raznim lokacijama. Tako su ispod staze dizalice 9 brodotesari otvorili restoran, predmontaža svoj na Cerovici, oprema svoj na Južnoj obali i tako dalje. Svi su odjednom željeli imati svoj restoran, na svom terenu. I dobili su ga.
Osim tih mnogih restorana, koji su niknuli po 3. maju, bilo je i kioska za podjelu hladnog obroka. Najopskrbljeniji je bio lociran na trgu kod Starog DMP-a. Sastojao se od, čini mi se, tri spojene TIBO-ve kućice, a u njemu su radile drage prodavačice Sonja, Nevia, Liza i još neke koje nisam tako dobro upamtio. Marenda je u prvo vrijeme, dok smo radili od 6 sati, bila od 9 - 9.30, a kasnije, kad smo radili od 7.00, od 10- 10.30 sati. Kako sam bio najmlađi, to sam za trasere kupovao marendu pa bih za nas desetak u kartonskoj kutiji donio marende za cijeli bunker, jer, koliko se sjećam, nitko nije odlazio na kazan, kako se još marenda u menzi pogrdno nazivala. Sjećam se da je Slave uvijek jeo isto: kvarat kruha sa 7 dekagrama buđole i sok od naranče. Drugi su ipak malo mijenjali salamu. Viktor Hrvatin, brodomonter tada već pred nirovinom, mi je jednom, uz smijeh, ispričao kako cijeli radni vijek za marendu jede kvarat kruha, 10 dag mortadele i sok od naranče. Evo, i takvih je bilo.
Spomenuo sam već  gužve koje su nastajale približno pola sata prije otvaranja restorana, kako se eufemistično počelo nazivati prostor menze. Ljudi su mislili da će, dođu li prije na red dobiti i bolju marendu, što li. U tom naguravanju nerijetko se polomilo stakla na ulaznim vratima, došlo bi i do tučnjave i sličnih neugodnih scena pa se odlučilo da se marende dijele u nekolio valova. Ovaj i ovaj OOUR tada, ovi tada, a ovi tada. S time se malo ublažilo te gužve, ali kratko je sve to trajalo.
Neki, obično familijarni, ljudi su si marende nosili od doma u gamelicama čiji sadržaj, hrana obično preostala od dana prije, bi podgrijavali na električnim rešoima, a bile su i neke spiralne grijalice koje su bile zaštićene željeznom mrežom na koju se polagalo te posudice te podgrijavalo hranu. Na brodu su običavali autogenim aparatom užariti, za tu namjenu izrezan komad debljeg lima, obično okrugao, i postaviti te gamelice na njega tako da se hrana i tako mogla podgrijati.
Marenda se mogla kupiti za blokove ali i za novac. Vrijednost bloka je bila kao i cijena toplog obroka u radničkom restoranu, a ono što se moglo dobiti u kioscima (i tu se nešto jednostavnije kuhalo) za tu vrijednost od hrane bio  je par kobasica, četiri hrenovke, desetak dekagrama salame ili sira, kvarat kruha i sok ili jogurt. Znači pristojan sendvič i napitak pride.
Neka zanimanja, znam sigurno za zavarivače, su u skladu s preporukama naše ZTZ službe dnevno za vrijeme marende dobivali i pola litre mlijeka, koje je na čelu 3. navoza dijelila Kate, kojoj se ne sjećam prezimena. Svo vrijeme, o kojem pišem, šef OOUR-a Radnički restoran bio je Mihovil Danes MIšo, čovjek koji je oko sebe imao dobru ekipu jer u jednom danu pripremiti, po mojoj procjeni, 6-7 tisuća obroka može samo uhodana, dobra ekipa. Tada je, s kooperantima, po popisu bilo u 3. maju oko 9.000 radnika.
Ali bilo je i velikih kritika na marende. Te nisu dovoljno kalorične, te su prekalorične, premasne, nema dijetalne kuhinje, uvjeti podjele hrane su nehigijenski i tome slično.
Ali Mišo je imao spremne odgovore na sva pitanja i podmetanja. Neko vrijeme npr. nije bilo noževa u menzi pa na upite zašto je to tako Mišo bi odgovarao da je tako jer ljudi budu nervozni zbog gužve pa bi se mogli i potući, a tad je bolje da noževa i nema nadohvat ruke. Napadi u Informacijama, tjednom glasilu 3. maja, bili su žestoki, ali Mišo je i dalje ostajao na čelu OOUR-a, pače širio je djelokrug rada pa je pripojio i Sportski park i Samački hotel, kad su izgrađeni. Počeo se širiti Radnički restoran i na vanjske objekte, a često sam posjećivao Trsatiku na Trsatu, jer mi je bila blizu mjesta stanovanja. To je meni bio restoran s najljepšim pogledom u gradu.
Ja sam malo puta jeo u menzi, osim kad su bile tripice i jetra ala venecijana. Većinom sam uzimao suhu hranu. Tako su i kolege slično postupali jer nama i nije trebala kalorična hrana kao radnicima koji su radili teške fizičke poslove. Jeli bi sendvič ili kobasice dok bi npr. igrali šah.
Na raznim duženjima - skijaškim, planinarskim i inim sportskim kao i društveno-političkim skupovima međusobno su se trećemajci zbližavali pa smo među mnogima, kad sam već radio u Pripremi, upoznali i postali prijatelji s jednim od šefova u menzi. On nam je, za vrijeme marende, znao donijeti pokoji bolji komadić mesa, a jednom je, sjećam se dobro,  napravio za nas desetak tartar biftek, što je bio pravi kulinarski hit onog doba. Čini mi se da mu je bio rođendan. Kad bi on tako pripremio marendu za nas, nazvao bi telefonom, izrekao šifru ''krumpir gulaš'' pa smo znali da je danas marenda u sobi šefa Pripreme, s nekim boljim komadićem mesa. U priučnom skladištu na čelu 2. navoza, gdje smo držali posebne elektrode zatim sitnije vijke i matice kao i druge sitnice bio je i jedan veliki električni rešo. Na njemu smo ponekad, u specijalnim prilikama kao npr. nečiji rođemdan ili za Božić, običavali spremiti nekakvo dobro jelo. Obično bi to bila buzara od školjki, kakav brodetić ili bakalar na bijelo.
Evo, to su bile trećemajske marende koje su mi ostale u lijepim sjećanjima. Više sam ih doživljavao kao druženje nego kao obavezni obrok.

----------------------------------------------------------------------------

Tripice u umaku od rajčica s palentom kompiricom i gromiškim sirom, doduše ne iz trećemajske menze nego iz moje makrobiotikanske kuhinje.

[milić]

Porinuće broda

Hoooo-ruk! Hoooo-ruk! Hoooo-ruk! orilo se iz nekoliko zvučnika postavljenih ispod broda na dan porinuća. To je Ante Šuljić, sad već ne "uživo" kao nekad nego s magnetofonske trake, davao komande kako bi brigade složno podbijale klinove. U tu svrhu koristili su nabijače, koji su klizlii po vodilicama montiranim na navozu. Nabijačima se  udara o čelo klinova, raspoređenih između saonica i paketa. Time se postiže bolja priljubljenost paketa uz oplatu broda.
Saonik, saonice, klinove, pakete i sve ostalo što je povezano s drvenim, pa i ostalim, materijalom za porinuće pripremaju brodotesari porinuća. Kad sam se zaposlio, poslovođe su bili Mladen Barešić i Dušan Tometić. Prije njih tu dužnost su obavljali Petar Sitvuk i Paulo Stančić. Petnaestak dana prije zakazanog datuma porinuća, saonik se namaže baznom mašću, a obično dan kasnije i kliznom. Nakon mazanja kliznom mašću uvuklo se saonice pod brod. Drveni materijal koji se koristi za saonik, saonice i pakete  je borovina osim pramčanog i krmenog dijela, gdje se, zbog jačih opterećenja, postavlja hrastovina. Klinovi su uglavnom od hrastovine.
Što se samog broda tiče, na dan porinuća najbolje bi bilo da je dovršen. Međutim, nikad nije tako. Nekad se uspije više napraviti, a nekad manje. Ali minimalni uvjet je da barem vanjska oplata, makar do linije do koje će brod uroniti u more, bude vodonepropusna. To je najmanje što se mora postići. Nagledao sam se, čini mi se stotinjak, porinuća i stvarno je u more ušlo brodova s različitim stupnjem dovršenosti. Od linova vanjske oplate koji su bili načeti hrđom do potpuno obojanih. Na pramcu broda je, na dan porinuća, preko imena broda postavljeno platno na kojem je ispisan broj gradnje, pod kojim se vodi taj brod. Oplata kaštela je s obje strane ukrašena zelenilom koje su dan prije nabrali i postavili vrijedni radnici poslovođe Ivana Ivankovića Iveta.
No, .vratimo se mi pripremi za porinuće. Cijelo jutro, do marende podbijaju se klinovi, uz pauze kako bi se popušila cigareta. Ukoliko je hladno vrijeme, radnicima koji rade na podbijanju se dijelio čaj s rumom. Sjećam se dobro i omjera 1:10. Taj omjer je značio da se na deset litara čaja stavlja litra ruma. Dobro se sjećam toga jer sam ga nemalo puta naručivao u čajnoj kuhinji kod Marice, kako se zvala gospođa koja ga je kuhala u majušnoj kuihinji smještenoj uz Stari DMP.
Nakon marende otpočinje se s ostalim operacijama, koje prethode porinuću. Voditelj porinuća, koji je u doba kojega se najviše prisjećam bio Paliska a kasnije Furlan, daje naredbe kojima se ruše potklade, kojih ima valjda više od sto. Rušenje potklada je omogućeno na taj način jer je na vrhu potklada postavljena pješčana koja ima kao neki probušeni jezik. U potkladi je kvarcni pijesak na kojemu leži umetak. Na njemu su, do oplate broda, postavljeni klinovi i jace. Povlačenjem tog jezika ispusti se pijesak iz potklade koja time gubi kontakt s oplatom broda čime je oslobođena od pritiska pa se može srušiti. Rušenje potklada traje negdje do 11 sati kad obično dolazi limena glazba i smješta se uz svečanu tribinu, ukrašenu zelenilom. Zvuci te gkazbe stvaraju poseban, svečani ugođaj. Najčešče je to bila limena glazba Željezničar iz Rijeke. Polako pristižu i ostali uzvanici među kojima poseban tretman ima kuma broda. Tu su još predstavnici brodovlasnika i domaćini, direktori i važna osoba u to doba, predsjednik Radničkog savjeta te predstavnici gradova i firmi značajnih za 3. maj pa i šire. Također, vrlo često porinuću prisustvuju i školska djeca te ostali zainteresirani. A i mnogi trećemajci su već zauzeli ponajbolje pozicije kako bi još jednom brodu, djelu njihovih ruku i pameti, zaželjeli sretnu plovidbu.
Voditelj porinuća počinje sa završnim operacijama prije porinuća.
- Rušite kose upore broj jedan! - sljedeća je zapovijed. To znači da će radnici, koji su za to zaduženi, srušiti po tri ili četiri (ovisno o dužini broda) debele čelične cijevi sa svake strane broda. Upore su jednim dijelom ukopane u navoz te se pod nagibom naslanjaju na temelj, koji je zavaren za dno broda. Time sprečavaju brod u klizanju.
Nakon što se sruše sve kose upore brod ostane zakočen samo na stoperima odnosno škontrima. Škontara ima 3 para na 1. navozu, a 4 na 2. navozu. Sad je momenat da se održe pozdravni govori. Prvi govori domaćin, u ono doba predsjednik Radničkog savjeta kasnije netko od direktora, potom predstavnik brodovlasnika.
Napetost raste jer se približava trenutak kad će se brod spustiti niz saonik i doći konačno do mora koje će ga majčinski zagrliti.
Izriče se i posljednja zapovijed:
- Oslobodite škontre!
Vrijeme je da se oslobode škontri te mladi, hitri radnici trčeći donose osigurače, kojima su škontri zaključani. Bacaju ih pred voditelja porinuća. Kad je i posljednji osigurač pred njim, voditelj zna da je sad samo pitanje trenutka kad će osloboditi škontre kako bi brod nesmetano krenuo u susret moru.
Sad kuma (bilo je i muških "kumi") preuzima glavnu ulogu. Kratkim govorom zaželi brodu sretnu plovidbu te sjekiricom zamahne i udara po tankom konopu na kojemu je, na odmjerenoj dužini, privezana boca u kojoj je pjenušac. Konop je presječen, a time je prestala i ta slaba veza broda i navoza. Boca udara o bok broda, pjenušac se pjeneći razlijeva, a voditelj porinuća, pomoću posebnog mehanizma, uvlači škontre te brod slobodan krene u svoj najprirodniji ambijent - more.
Klizeći po saoniku brod izaziva u gledateljima brojna pitanja i osjećaje. Kako će proći prvi dodir s morem? Hoće li sve biti kako je predviđeno? Stručnjaci se pomalo boje tog trenutka jer kažu da je najveće naprezanje kod broda upravo trenutak kad je brodska krma djelomično u moru i počinje djelovati sila uzgona koja ga uzdiže, a on je još prednjim, pramčanim dijelom na navozu. Teoretski je oslonjen na dvije točke što se nikad više u eksploataciji neće dogoditi.
Porinuće je završeno, brod se odvlači remorkerima u opremnu luku, gdje se kasnije, pored ostalih opremnih radova,  skidaju pomoću dizalice saonice i paketi radi pripremanja za slijedeće porinuće. Svi radnici, koji su povezani s porinućem, napuštaju brodogradilište prije završetka radnog vremena, odmah nakon porinuća. Uzvanici pak odlaze na druženje uz zakusku u dvoranu za sastanke na Zapadni ulaz, dok predstavnici brodogradilišta i brodovlasnika kreću na svečani ručak u npr. Ronjge, Uvalu Scott ili druge, u ono vrijeme, popularne restorane.
Ljudi su pedesetih nakon porinuća, kako sam čuo, imali pravu feštu na trgu kod Starog DMP-a, a u vrijeme kojem sam svjedočio svaki radnik, koji je sudjelovao na porinuću, dobio bi dobar sendvič koji je bio složen od ovećeg peciva s pršutom, sirom i krastavčićima. Još i jednolitrenu bocu kvalitetnog vina.
Nakon porinuća pristupa se skidanju masti sa saonika te sređivanju navoza jer izgleda kao da je na njega pala bomba. Po moru pluta mnogo drvenog materijala kojeg skupljaju članovi RDSAM 3. maj, naši ribari. Iz svojih brodica zabijaju klanfe u drvo te ga dopreme unutar 3. maja, a mi smo im običavali, za uzvrat, pokloniti nešto goriva.
Pričalo se, u drušrvima u kojima sam bio, da se brod zaustavio ili čak da nije niti krenuo prilikom porinuća. Ali ja to nisam doživio. Čak se za brod Ragna Gorthon negdje napisalo da je stao kad je krenuo niz navoz. Moji sugovornici, koji su tada radili za razliku od mene, se toga ne sjećaju niti je netko to ikada spominjao u mojemu prisustvu.

__________________________________________________________-

Čini mi se da ova lappinova pobjednička fotka iz veljače 2016. najljepše oslikava čin porunuća broda.

[milić]

Polaganje kobilice

Polaganje kobilice nije tako pompozno, svečano kao porinuće. Više je to, nazovimo to tako, radna operacija koja je brodovlasniku i drugim zainteresiranima za taj događaj dala do znanja da se, eto dogodilo polaganje kobilice na jednom od 3. majskih navoza. Nama, trećemajcima je to bila stvarno rutinska predstava za javnost. Onaj koji je trebao znati, znao je odavno da se taj brod ugovorio, napravio projekt koji je odobren od strane brodovlasnika, da se napravila specifikacija i naručila crna metalurgija. I da je onda krenulo sve dalje, po godinama ustaljenom hodogramu. U to doba je proces od naručivanja broda do isporuke trajao približno dvije godine, jasno ovisno o mnogim čimbenicima. Stoga je polaganje kobilice bilo nekako na polovici tog razdoblja, jer se brod na navozu gradio oko pola godine i u opremnoj luci, nakon porinuća, još pola godine, do čina primopredaje broda.
Kako se polaganje kobilice odvijalo na navozu to smo jasno i mi, kao ljudi s navoza, bili direktno involvirani u taj posao. Taj posao je za nas bio prava rutina, nije ni pobuđivao previše osjećaja kao porinuće. Taj posao su, tehnički gledano, svakodnevno obavljali naši dečki iz transporta, na čelu s Josipom Paulinom i Silviom Dumićem. Primali su sekcije s predmontaže i skladištili ih uz navoze, na dohvat dizalica.
Ali ovo je ipak bio važan momenat što se tiče 3. maja. Označavao je jednu značajnu točku u proizvodnom procesu broda. U ime tog događaja je, kako sam čuo, doznačena na 3. majski bankovni račun značajna svota bilo deviza bilo dinara.
Kobilica se obično postavlja nakon porinuća broda, na tom ispražnjenom navozu. Ali bilo je i slučajeva, pogotovo na 3. navozu, kad je kobilica položena na navoz koji se nije koristio duže vrijeme. Iz nekih ponašanja oko polaganja kobilice i nevješti čitač mogao je uvidjeti u kakvim su odnosima pojedine države odnosno njihovi čelni ljudi. Npr. kad su se Rusi i Kinezi gledali kao pas i mačka onda je bilo nezamislivo da se nakon porinuća broda za kompaniju iz SSSR-a obavi polaganje kobilice za brodovlasnika iz NR Kine. Kobilica se, u tom slučaju, postavljala neki drugi dan. Tako sam nešto primijetio i u slučaju ČSSR-a i Kine. Što bi se reklo - treba čitati između redaka.
U najnormalnijim okolnostima, tek što bi jedan brod završio u moru već bi se s razglasa začulo:
- Glavni poslovođa Burić, pristupi polaganju kobilice gradnje broj taj i taj!
Prije toga bi brodotesari stabiliture na brzinu, provizorno namjestili karege na koje će se postaviti kobilica. No, za one koji to ne znaju, ova kobilica nema baš puno veze s kobilicama kakve se postavljaju na drvenim brodovima ili kakve su se nekad postavljale i na čeličnima. To nije snažna i izdržljiva masivna drvena greda na koju se postupno slažu ostali elementi, već najobičnija trodimenzionalna sekcija, obično dvodna, čije je kobilica samo nezamjetan dio. Ta sekcija nekako najbolje naliježe na brzinski postavljene karege. Ukoliko nema niti jedne prikladne sekcije dobro će doći i poneki panel. Ta polaganje kobilice i tako je samo simbolički čin. Ugođaj je još uvijek svečan, limena glazba je ostala tu još od porinuća i svira poznate koračnice. A Burićevi monteri polako, uz pomoć tristotonske dizalice, mic po mic spuštaju sekciju na pripremljene karege. I nju su, dan prije, lovorom i ostalim zelenilom okitili Ivankovićevi dečki kako bi joj dali značaj, makar na ovaj način. Odnekud se pojavi i tabela od tankog lima na kojem su pismoslikari ispisali glavne karakteristike gradnje čija kobilica se postavlja na navoz. S tabele se može pročitati koliko će brod biti dugačak, širok, brz, koja je nosivost i još koješta. Sama operacija postavljanja kobilice ne traje više od petnaestak minuta i, ma koliko joj se pridavala važnost, nije tako atraktivna kao porinuće. Više se doima kao uobičajeni radni zadatak.
Kobilica je ubrzo postavljena, uzvanici se razilae, za njima i limena glazba, a brodotesari porinuća čiste saonik od masti koja je preostala nakon prijašnjeg porinuća. Brodotesari pak stabiliture postavljaju karege na pravoj poziciji za prvu sekciju dvodna, obično u strojarnici, novogradnje koja će tu početi rasti. Zadovoljstvo je gledati tu vrevu na navozu. Ljudi ponosni i zadovoljni. Jedan brod porinut, a evo i drugi je na navozu. Bit će posla.

------------------------------------------------------------------------------------

Ovdje će dobro sjesti fotka koju je Zokxy snimio 16.04.2016. prigodom polaganja kobilice na 2. navozu.

[milić]

Lansirac dokumentacije i materijala

Nekako početkom svibnja 1976. saznao sam da su ispražnjena dva mjesta u Pripremi OOUR-a 14 jer su otišli Željko Stipković i Anton Biro. Šef Pripreme je u to doba bio Albert Čendak, a uz navedene radio je još i Darko Ažman koji je vodio 2. navoz. Moj prezimenjak Branko je pak bio zadužen za skelarske radove, a Paulo Stančić za brodotesarske. U drugoj prostoriji, odvojeni staklenom pregradom bili su smješteni planer Josip Ercegović Pino i lansirac za vanjska radilišta Dionizije Benić Dione. Već sam dobro poznavao pripermaše, što poslovno što privatno. Zato sam se, čim sam saznao za upražnjena mjesta, prijavio jer sam bio željan novih izazova. Za drugo mjesto je prijava srigla od Nike Laće. Obojica smo primljeni te počeli s radom negdje u lipnju 1976. godine. On je počeo voditi 1. navoz, a ja 3. i vanjska radilišta kao nadopuna Dionu, koji je pretežno bio na terenu. Pokušavam se prisjetiti koji je brod bio na 3. navozu, ali bezuspješno. Moguće da, u trenutku kad sam zasjeo u Pripremu, ga nije ni bilo. Glavni poslovođa 3. navoza bio je Pitzek Slavko s kojim sam, jasno, najviše surađivao. Kad spominjem njega prisjetim se i glavnog poslovođe 2. navoza Petra Grbića, a na 1. tu, vrlo značajnu dužnost, obavljao je Ivan Plašćar. Svi vrhunski majstori svog zanata i rukovoditelji. U to vrijeme još su bili glavni poslovođe za izradu VTS Jovan Ćurković, za montažu Marijan Burić i vanjskih radova Fermino Rivetti. Tih nekoliko glavnih poslovođa su ustvari bili, recimo to pojednostavljeno, glavni šefovi u svojem djelokrugu rada. Postojali su i glavni poslovođe Radnih jedinica, ali oni su bili više usmjereni na kadrovske probleme. Na čelu OOUR-a je bio rukovodilac Bruno Paliska, a njegov zamjenik za proizvodnju bio je Zvonimir Furlan.
Uloga lansirca je da pripremi materijal i dokumentaciju za određene radove na gradnji koju vodi. Velike sekcije koje idu na montažu uglavnom i nisu problem, one se ne mogu zagubiti. Problematični postaju neki sitniji komadi kao što su razna koljena, temelji pomoćnih uređaja i sl. koji dolaze pojedinačno odnosno šjolto, kako smo to nazivali. To se moglo zagubiti. Tu se krio jedini problem, koliko se mogu prisjetiti.
Nedostatak raznih pomoćnih materijala (klinovi, mostići, pareći...) te potrošnog  materijala, pogotovo elektroda, je isto mogao biti jako nezgodan za odvijanje procesa proizvodnje. Osim poslovođa i glavnih poslovođa lansirac je taj problem morao stalno imati na umu te unaprijed djelovati kako bi se izbjegle takve, vrlo nezgodne, situacije.
Osim novog posla, upozao sam i nove ljude, iz drugih sredina, ne samo s Navoza. Pogotovo su to bili lansirci iz tadašnjih OOUR-a 12 i 13 što će reći Predobrada i obrada crne metalurgije i Predmontaža. U Dvanaestici su tada radili Albin Živec, Bruno Lipizzer, Dimitrije Stojanović i Franc Babuder dok je šef bio Anton Juretić. U Trinaestici su pak u Pripremi bili Ivan Bencek, Biserka Krpina, Fehim Buševac i Branko Žiković. Dobro je to funkcioniralo i ako se nešto trebalo hitno napraviti, neko  koljeno ili drugi detalj, obično bi to riješili jednim telefonskim pozivom. Ako je problem bio veći napisalo bi se Zahtjevnicu i za par dana evo materijala na navozu. Pri dostavljanju tog materijala imali smo na raspolaganju odlično obučenu ekipu s malim vozilom koje smo zvali štigler. Vozač štiglera bio je Davor Jugo, a za materijal su, svaki za svoj navoz bili zaduženi Marijo Primožić, Rade Marjanović i Josip Gržinić.
Dokumentacija, koja se sastojala od 3 kopije nacrta, radnih listova kako su zvane norme, popisa materijala, sastava sekcija i vjerojatno još čega zaprimala se, evidentirala i uredno, po točnom ključu, odlagala u pretince. Radni listovi s označenim brojem i kopija nacrta predavani su glavnim poslovođama. Dokumentacija je stizala, nošena kuririma, iz Plana gdje se rukopise iz Tehnologije prepisivalo pisaćom mašinom na matrice i pomoću šapirografa prenosilo na radnu dokumentaciju.
Na stolu u Pripremi, ustvari velikoj, malo polegnutoj crtaćoj dasci, uvijek je bila Knjiga rada. Ustvari, to je bila tvrdo ukoričena bilježnica, malo deblja, u koju su poslovođe upisivali svoja potraživanja. Tu su npr. poslovođe zavarivača upisivali potrebe za elektrodama. Njih su, proizvedenih u Železarni iz Jesenica, naziva EVB-50 promjera 3.25, 4 i 5 milimetara, najviše naručivali. Dobivali bi ih tako da smo ispisali Izručnicu koja se preko našeg Tranzita proslijedila u Brodomaterijal. Oni su imali ekskluzivan ugovor s 3. majem i na skladištu su uvijek morali imati određenu količinu dogovorene robe pa tako i elektroda. Još se sjećam njihovih nomenklaturnih brojeva, koji se obavezno ispisivao na izručnici, 1.440.51.24 za ove najmanjeg promjera pa po jedan zadnji broj naviše, za ove ostale. Možete onda zamisliti koliko sam ih naručio kad sam brojeve i nakon četrdesetak godina tako dobro upamtio. Kad su elektrode dovezene do nas, za manipulaciju s njima odgovorni su bili dvojicaa Klanjaca, Vladimir Valenčić  i Anton Gržinčić. Iskrcali su ih pomoću viljuškara s kamiona, jer su bile poslagane u paletama, i postavili u kabine koje su bile razmještene po navozima odnosno mjestima rada.
Osim elektroda naručivali smo pomoću izručnica i druge materijale koji se koriste na Navozima. Tu su bile i razne brtve koje se upotrebljavaju prilikom tlačenja, zatim razni skelarski materijal te drvenarija za porinuće. Sve u svemu, jako interesantan i dinamičan posao s kojim sam bio jako zadovoljan.


_______________________________________________________

U ovoj predratnoj zgradi, na samom čelu, bila je smještena Priprema OOUR-a 14 u kojoj sam počeo raditi u lipnju 1974. gpdine.

[milić]

Kartela

Kad si radnik 3. maja, kartela ti je vjeran pratilac. Napose ujutro i na kraju radnog vremena jer je moraš cvikati. Ujutro ti postane prva misao, onako snen već misliš na nju. Malo tko i malo što ima takav značaj u tvom životu. Od prvog do zadnjeg dana mog radnog staža bila je uz mene, pratila me. Već kad sam se oprostio od 3. maja počelo se raditi na primjeni novog načina registracije vremena prisustva unutar brodogradilišta pomoću magnetske kartice. To je značilo zbogom karteli, nakon mnogo godina koje je vjerno odslužila u 3. maju. Spominjalo se da su neki mehanički satovi, na kojima se kartela cvikala, još iz dana talijanskog prisustva u 3. maju.
Koliko se sjećam, službeno su je zvali "kartica za registraciju vremena prisustva na radu" ili tako nekako. Jasno da je nitko nije tako i zvao, već jednostavno kartela. Kartelu je svaki radnik 3. maja dobio krajem mjeseca od šefa, a na njoj su bili otisnuti njegovi najosnovniji podaci, poput imena i prezimena, radne jedinice kojoj je dotični pripadao te matičnog broja. Bio je otisnut i broj od 1 do 9 koji je označavao stručnu spremu. Tako je broj 1 značio da je to osoba koja je završila fakultet, broj 3 srednju školu, a broj 7 školu za kvalificirane radnike. Ne znam zašto je to trebalo biti na karteli osim, kako je jednom Žigo rekao, da onaj koji vidi nekoga sa šifrom 1 kako tetura pomisli kako se gospodin inženjer malo proveselio, a onoga sa šifrom 9 (nekvalificirani radnik) u istoj situaciji, da pomisli kako se stoka oblokala.
Kartela se cvikala na posebnim satovima koji su bili razmješteni unutar brodogradilišta. Najbliži sat, za one koji su dolazili  kroz  Glavni ulaz, bio je u CIK-u, ali je bio namješten sat unaprijed tako da je bio, osim za tamo zaposlene, nekoristan. Sa strane Zapadnog ulaza najbliži, kojega sam i ja ponekad koristio, je bio sat uz ured Razvoja. Dosta sam koristio sat u Upravnoj zgradi, ali najčešće sam cvikao na satu koji se nalazio u prizemlju zgrade OOUR-a 14. Uglavnom sam bio točan i rijetko kad sam kasnio na posao. Jedino jedan kraći period, kad sam se vozio u kombinaciji s kolegicama, sam stizao u zadnji čas. Tada sam ponekad i kasnio, ali zbog njih, ne mene. Pa znate kakve su ženske, barem neke.
Kartela je bila dokument koji se dnevno predavalo prvom pretpostavljenom, a on bi je dalje proslijedio poenteru, uz drugu dokumentaciju poput radnog lista i listića dnevne poentaže. Poenter je podatke, obrađene na temelju te dokumentacije, slao u ured za obračun plaća. Dakle, kartela je bila jedan od važnijih dokumenata i ako nije bila uredno cvikan ulaz i izlaz nije se mogla kompletirati dnevna dokumentacija za obračun plaće. Ukoliko se kartela nije cvikala, iz raznih razloga, morao si se opravdavati šefu. Ako je razlog bio donekle prihvatljiv pa ti on povjeruje, potpisivanjem kartele nadoknadio se taj propust necvikanja.
Zbog važnosti cvikanja kartele, dosta je bilo zloupotrebe s njom na razne načine. Ja se nisam koristio njima, ali sam upoznat s nekima. Navest ću samo neke. Ako imaš višak sati prikazanih u normi, ali, zbog ograničenja prebacivanja norme, ih ne možeš iskoristiti, želiš ih potrošiti da ti ne propadnu. Zato si šefu nešto izlagao, ili čak bio u dogovoru s njim, pa si izašao iz firme nakon što izađe većina radnika, a kartelu ne cvikaš. Sutradan radnu dokumentaciju ispuniš kao da si radio cijeli dan i noć. Pa ti se plati 8 sati redovnog rada i 15 sati prekovremenog (1 sat se oduzima za ručak i večeru). Nadalje, za ostvariti 4 sata prekovremenog rada koristio se sličan sistem, samo što bi ti netko od kolega cvikao u određeno vrijeme. Znam za slučaj kad se kartela, koja je presvučena tankim slojem sapuna, cvika. Na tom sloju ostane otisak sata, ali se lagano obriše pa ga ujutro nema na karteli. To bi, ako gledaš samo kartelu, značilo da je radnik cijelo vrijeme proveo unutar 3. maja. Sljedeći primjer je meni bio upravo gadljiv. Ujutro se, rijetko doduše, moglo vidjeti kako čovjek dolazi na sat s nekoliko kartela i besramno, pred drugim radnicima, cvika sve te kartele. Još bi se i naljutio kad bi mu netko prigovorio na očitom kršenju pravila, u smislu što je to tebe briga.
Možda će najbolje ilustrirati značaj kartele ovaj upamćeni vic iz onog doba, koji je ispričao Josip Zednik Kompa sredinom osamdesetih.
- Ćo, si čul ča se je dogodilo jutros?
- Ne, ča?
- Pa jedan trećemajac je šal kupit marendu va onu miću butižicu pul Rivijere. I videl je da je došlo ulje. Zajno je zel dve litre. Normalno, videli su to i drugi ki su došli za njin i začas se je storil red. Kad, ćeš videt vraga, jedan frajer gre preko reda aš da mu se preši. Ljudi su se pobunili, a jedan ga je i prijel za ruku i povukal zijajuć:
- Šjor, ne more se poć preko reda!
Ovaj ni pet ni šest nego va žep, zname nož i ubode ovega dva-tri put.
Zajno su zvali hitnu pomoć. I dok su ga rivali va nju, umirućen glason je komać prošapćal:
- Cvikajte mi kartelu!

________________________________________________________________

Ovako nekako je izgledala kartela. Ona koje se ja sjećam bila je žute boje.

[milić]

Planer

Ne sjećam se točno godine, ali svakako je to bilo oko 1980. kad sam promaknut na radno mjesto planera u svom OOUR-u 14. Pino je postavljen za šefa Pripreme, a ja na njegovo mjesto. Pomalo mi je to bilo i čudno jer je u Pripremi bilo i starijih tehničara s dugotrajnijim stažom od moga, ali netko je tako odlučio. To radno mjesto je bilo, inače, jako kreativno, ali i vrlo zahtjevno.
Posao planera je bio, kratko i jasno, da izrađuje planove. Planove svih vrsta vezanih za djelatnost OOUR-a. U tome nisam bio sam jer je o planiranju i izvršenju plana ovisilo mnogo toga. Poput priljeva novaca za 3. maj, ali i isplata mjesečnih plaća jer se 1980-ih uveo određeni koeficijent na plaće, vezan za ostvarenje mjesečnog plana. Stoga je u izradi planova vrlo aktivno uz planere surađivala i služba Plana pri RO Brodogradilište. U vrijeme kad sam ja postao planer Plan je vodio Klaudio Tominović, kasnije Alenko Rubeša te Ilija Mustur. Zadužen za koordinaciju planera iz OOUR-a 12, 13 i 14 tzv. Trup bio je Nikola Ukropina. S njim bi na sastancima, obično ponedjeljkom oko 12 sati, dogovarali što i kako dalje. Sa zaključcima, proizašlim iz tog sastanka, došao bih u svoju sredinu te, najčešće sa zamjenikom rukovodioca za proizvodnju, u to vrijeme Furlanom, dogovarao akcije kako bismo ostvarili dogovoreno u Planu, a opet u skladu s našim mogućnostima. Dakle, predstojalo je veliko zaglađivanje između "želja" Plana i "mogućnosti" pogona pa na kraju sve to još uskladiti s ostalima jer smo mi bili samo jedna od karika u cijelom lancu, zvanom izrada broda.
Osim svakodnevnih aktivnosti oko planiranja, bilo je obavezno prisustvovanje na dnevnim proizvodnim sastancima. Oni su održavani obično oko 9 sati, uz prisustvo šefova navoza, poslovođe dizaličara te drugih zainteresiranih. Taj sastanak je vodio šef proizvodnje ili planer, a na njemu se definiralo plan montaže po gradnjama za taj dan i sutradan te raspored dizalica.
Od kada je postavljena velika, tristotonska dizalica sve se više forsiralo izradu velikih trodimenzionalnih sekcija, čija je skraćenica VTS pa smo ih svi nazivali "ve-te-es". To su bile sekcije težine do 300 tona, odnosno maksimalne nosivosti dizalice. Na primjer, sekcija dvodna u strojarnici bila je označena kao VTS 211. Dakle, od kada smo počeli izrađivati VTS, brod se počeo graditi poput slaganja lego kockica. Čini mi se da je baš nekako krajem sedamdesetih, početkom osamdesetih bio vrhunac što se tiče dovršenosti VTS-a. Međutim, u vrijeme dok sam se ja bavio planom, nikad nije VTS montirana na brod potpuno opremljena, obojadisana. Sjećam se, mutno doduše, da je Pino s tadašnjom ekipom, znači krajem sedamdesetih, fotografiran pored jedne VTS koja je bila potpuno opremljena i, nisam siguran, obojadisana. Znači, to je bio izuzetak, a ne pravilo. Već početkom osamdesetih počelo je škripati s nabavkom materijala pa su VTS odlazile na montažu s raznolikim stupnjem ne/opremljenosti. I za izradu plana VTS-a imali smo tjedne koordinacijske sastanake u Planu koje je vodio Stanko Linić. 
Krajem svakog mjeseca u Planu smo se sastajali svi planeri Brodogradilišta (Božo Hodanić, Želimir Banko, Grujo Stojaković, Ante Radić, Anton Šebelja, Silvio Rubinić, Anton Križanec, Miljenka Karabaić, Ružica Cipro i ja) te bi izvještavali o ostvarenju planiranih aktivnosti za taj mjesec. Vrlo važan sastanak jer je o tom izvještaju ovisilo i do 10-ak posto plaće svakog radnika.
Početkom mjeseca održavali su se OOUR-ski Radnički savjeti, na kojima se analiziralo, i to pod prvom točkom dnevnog reda, ostvarenje plana u proteklom mjesecu i plan za tekući mjesec. Na tim sastancima RS-a bilo je obavezno prisustvo planera koji je podnosio te izvještaje.
Planer je bilo jedno od najprestižnijih i zahtjevnijih mjesta na kojima sam radio. Radeći taj posao, osim samog planiranja, usput naučiš i što znači koordinirati rad s drugima, usklađivati nerealne želje s realnošću kao i još puno drugih vještina. I taj posao sam jako zavolio i sa zadovoljstvom ga obavljao. To mi je bio, sad to uviđam, najinteresantniji posao u kojem sam baš uživao.

________________________________________________________________

Tražio sam neku fotku VTS-a iz tih godina (početkom 1980-ih) gdje se vidi njezina opremljenost. I našao ovu na našem forumu sa svečanosti polaganja kobilice za brod Cast Polarbear koji je predan 1982. godine. Znači kobilica je najvjerojatnije položena 1981. godine.
Vidi se da je malo opremljena, sekcija je dvodna, a ne mogu iz priloženoga prokužiti broj koji piše na njoj kako bih znao gdje smjestiti sekciju. Je li to dvodno u strojarnici oznaka 211 ili teretnog prostora oznake 311?

[milić]

DBIT

Ne, nije debit, a još manje debil, kako su se neki sprdali s kraticom za Društvo brodograđevnih inženjera i tehničara. Još imam člansku iskaznicu na kojoj je vidljivo da sam uplatio članarinu za 1978. godinu. Društvo je osnovano godinu, dvije ranije, makar je u arhivi zabilježena djelatnost sličnog društva u Rijeci iz 1950-ih godina. Osnivači novoosnovanog društva bili su, koliko se sjećam, Gradimir Pantelić, Emil Gračanin, Milan Notizberg, Vladimira Mandić, Emerik Mady i moguće još ponetko. Ljudi u dobi do četrdeset godina, diplomirani inženjeri brodogradnje, bivši studenti zagrebačkog Fakulteta za strojarstvo i brodogradnju. DBIT  je bio registriran za djelovanje na području tadašnje Zajednice općina Rijeke, ali je bio jedinstven na području čitave Jugoslavije. Tek kasnije je osnovano slično društvo u Zagrebu, a čini mi se i u Splitu, na naš poticaj. Prvi predsjednik DBIT-a bio je Stijepo Barkidžija, kasnije Pantelić, Gračanin i Notizberg. U početku je Društvo vođeno od strane Izvršnog odbora, a nakon Titove smrti oformilo se Predsjedništvo čiji su još članovi, pored navedenih, koliko se sjećam, bili: Dražen Firis, Srđan Duplančić, Bruno Čalić, Julije Karminski, Nediljko Lučin, Silvestar Briščik, Nenad Dukić, Tanja Frančišković, Mira Jurčić, Grozdana Maljavac, Sanja Lukežić i ja. Sigurno sam nekoga zaboravio, ali neka mi oprosti. Ja sam u početku bio blagajnik, a kasnije tajnik Društva.
A zašto ja spominjem to Društvo u kontekstu 3. maja? Pa iz više razloga. Prvi razlog je što su mnogi trećemajci bili članovi tog Društva. Drugi razlog je što je 3. maj djelomično financirao rad Društva. Treći je razlog što je to bilo rijetko mjesto gdje su brodograđevni stručnjaci mogli putem predavanja, stručnih ekskurzija i drugih oblika djelovanja u organizaciji DBIT-a doći u doticaj s modernim dostignućima na polju brodogradnje u svjetskim razmjerima.
Okupljalište nam je bilo u Klubu privrednika na ondašnjem Trgu Palmira Togliattija na broju 4. Tu su, pored nas, i druga stručna društva imala svoje ormare u kojima smo držali arhivu. Prostorije su bile zajedničke, tako da smo s voditeljima dogovarali kad ćemo zauzeti koju sobu. U prvo vrijeme Klub su vodili Dragi Ristić i Miloš Erceg, a kasnije nove snage Tihana Crnogaća i Nada Mamula. Ali, svo vrijeme o kojem pišem, nekako do 1991. godine, tamo je bila, kao zaposlenica ugostiteljske firme RUT, Ana Peloza. Okretna gospođa u dobi od pedesetak godina, koja je uvijek imala dobrog pršuta i sira za nas gladuše, a i osvježavajućih napitaka nije falilo.
Organizirali smo stručna predavanja, stručne ekskurzije, simpozije o brodogradnji i druge stručne skupove. Duboko mi se urezalo u sjećanje kada smo organizirali simpozij o ribarskoj floti u Puntu. Tu smo uspjeli dovesti od projektanata do brodograditelja, proizvođače mreža, motora... Ma bio je to pravi skup. Održavali smo prijateljske odnose sa sličnim društvima iz drugih država - Italije, Njemačke, SSSR-a, Kine... Sjećam se kad su došli Kinezi, predstavnici krovnog udruženja njihovih stručnih društava brodograditelja. Još je bila jaka stega kod njih ali su bili već mjesec-dva tu pa je i stega malo popustila. Nutkali smo ih da popiju malo vina, nakon pršuta pečenog na plaku ala Ana, ali nisu htjeli. Onda je šef prvi počeo. Ajme, da ste ih mogli vidjeti, kad je krenula bujica... Nezaboravne su mi bile posjete Sajmu nautike u Genovu, riječnim brodogradilištima na Dunavu, tvornici Elan u Begunje...
Godišnje skupštine smo održavali nekako u studenome. To smo onda spojili s Večerom DBIT-a, obično u odmaralištu V. Lenca u Fužinama. Mi smo to zvali društvena večer, a danas bi se to zvalo team building. Bili smo ispred vremena, barem u tom smislu.
U Captain's clubu hotela Bonavije, početkom proljeća svake godine, održavali smo Bal brodara na koji su članice i članovi svečano odjeveni dolazili s partnerima na ples i odličnu večeru. Obavezna je bila i tombola od koje smo zaradili dovoljno novaca da imamo cijele godine za plaćanje napitaka na tjednim sastancima.
Aktivnost je financirana, kao što je navedeno, od strane 3. maja, ali i ostalih firmi vezanih za brodogradnju iz naše regije. Obično su to bili Viktor Lenac, Titovo brodogradilište Kraljevica, Brodogradilište Kantrida, Brodoprojekt, ali i SIZ Tehničke kulture koji je financirao rad Kluba privrednika te pojedine naše akcije. Određeni prihod je bio i od članarina članova. Troškovi su se svodili uglavnom na plaćanje najma autobusa za ekskurzije. Bio sam zadužen za financije i jako sam pazio na što se novac troši jer mi je jedna poznanica, koja je radila u ondašnjem SDK-u, rekla da se čuvam kako nebih slučajno ušao u neko crno područje, kao što je ona otkrila u nekim sportskim udrugama. I pazio sam! Prije bi mi izbio oko nego novčiće iz kase.
Rad DBIT-a prestao je početkom 1990-ih. Koliko sam upoznat, još se nije smoglo snage da se obnovi rad tako značajne udruge građana za ovaj naš kraj pa i šire. Bilo je jako lijepo biti dio tako sposobnog tima. Sa zadovoljstvom i ponosom se prisjećam DBIT-a i ljudi koji su ga sačinjavali.

______________________________________________________________

Iskaznica DBIT-a ispisana rukom pok. Gradimira Pantelića, dipl ing. (prepoznajem rukopis).

[milić]

Školovanje uz rad, iz rada i za rad

Čekajući poziv za vojsku, na jednom sistematskom pregledu otkriveni su mi određeni problemi funkcije bubrega. Opa! To je naveliko poremetilo moje srednjoročne planove. Mislio sam odslužiti vojsku, promisliti što i kako dalje, ali ovo je bilo iznenađenje. I to vrlo neugodno. Kao grom iz vedrog neba. Što bi se reklo iz čistog zdravlja u ozbiljnu bolest. Ali ja tada to još nisam tako doživljavao. Pomislim, ništa - idemo dalje. Vojska je odgođena za 4 godine, znači moglo bi se nešto od fakulteta i upisati, ali izvanredno jer mi se jako dopalo imati novčiće u džepu, umjesto propuha.
Kako nije bilo izvanrednog brodograđevnog studija upisao sam Fakultet za vanjsku trgovinu u Zagrebu koji je svoju podružnicu imao i u Rijeci, u zgradi ondašnjeg Radničkog sveučilišta na Školjiću. Tu sam, s ostalim studentima, slušao predavanja i polagao ispite. Međutim, kratko je to trajalo. Profesori su rijetko dolazili u Rijeku i sve je više ispita trebalo polagati u Zagrebu, što je iziskivalo znatno više utrošenog vremena ali i novaca. Nakon što sam položio nekoliko ispita pomalo sam se hladio prema tom studiju.
I u tom kolebanju oko vojske, studija i posla približavao se početak studijske godine 1978./79. U trećemajskim Informacijama spazih da je raspisan natječaj za dodjelu olakšica za školovanja uz rad za srednje škole, ali i za fakultete. Prema planu kadrova u mom OOUR-u bio je potreban jedan ekonomist. To je bio osnovni uvjet da se uz obrazloženje rukovodioca OOUR-a te odluke Radničkog savjeta dobiju predviđene olakšice za studij. A olakšice su bile velike. Osim plaćanja troškova školarine po studijskoj godini, student je mogao koristiti i 30 dana plaćenoga dopusta za pripremu ispita. I to, bilo dan po dan ili spojeno više dana odjednom. Jasno, slobodne dane se moglo koristiti u dogovoru sa šefom, ovisno o potrebama posla. Obzirom da su bili zadovoljeni svi uvjeti natječaja, ja sam 1978. godine upisao Ekonomski fakultet u Rijeci, kao student uz rad. Za sve nejasnoće, što se studija tiče, uvijek mi je pri ruci bio Vojislav Petrović iz trećemajskog Centra za izobrazbu kadrova - CIK-a.
U to vrijeme 3. maj je bio, barem kako ja to gledam, na vrhuncu svoga djelovanja te je vapio za kadrovima svih, a napose proizvodnih, zanimanja. Takvih kadrova nikad nije bilo dovoljno na slobodnom tržištu, jer ih naprosto iz škola nije izlazilo u dovoljnom broju. Stoga se itekako dobro moralo osmisliti kako doći do potrebnih kadrova.
Za osiguranje potrebnih kadrova pri Kadrovskoj službi je djelovao CIK koji se jako trudio kako bi osigurao kadrove potrebne za sve veću proizvodnju. Svoje napore CIK-ovi stručnjaci, od kojih se najbolje sjećam Petra Trinajstića, Borisa Koršivskoga, Ivice Šćirana i već spomenutog Petrovića, su usmjerili u nekoliko pravaca. Jedan je bio suradnja s redovnim školama i fakultetima gdje se potpomognuto stipendijama dolazilo do određenog broja potrebnog kadra. Sljedeći pravac djelovanja je bio da se kroz razne tečajeve osposobe naši radnici, ali i drugi, za potrebnim zanimanjima. To su bili tečajevi najviše za proizvodna zanimanja kao što su zavarivači, brusači, ravnači, skelari i sl. Osim zaposlenika CIK-a i ostali trećemajski stručnjaci su održavali predavanja na tim tečajevima. I ja sam, s jednom ovećom grupom trećemajaca ali i zaposlenika drugih poduzeća, završio tečaj programskog jezika Cobol. Voditeljica tečaja bila je Đurđa Limpić.
Treći oblik djelovanja CIK-a bio je putem dodjele olakšica za školovanje uz rad za srednje škole i fakultete svojim zaposlenicima, što sam ja, a i drugi, iskoristio.
Inače je 3. maj bio poznat kao poduzeće vrlo spremno za suradnju s obrazovnim ustanovama pa je i mnogo učenika i studenata obavljalo u njemu obaveznu stručnu praksu. I taj oblik suradnje su uglavnom vodili djelatnici našeg CIK-a. Tu bi bila prilika spomenuti učeničke radionice u kojoj su praksu obavljali učenici ondašnje Brodograđevne industrijske škole - BIŠ-a, a kasnije i učenici drugih škola, u doba tzv. Šuvarove reforme školstva. Ja sam u tim radionicama bio svega nekoliko puta, ali sam čuo jako lijepe komentare od radnika koji su u tim prostorima učili osnove svog zanata. Upoznao sam i dva tamošnja učitelja, Nina Matetića i Pera Sulića.
Eto, tako je to 3. maj rješavao, a kadrova je uglavnom bilo u dovoljnom broju i kvaliteti jer inače se nebi mogli postizati tako dobri rezultati u proizvodnji. Nije se samo čekalo da kadrovi izađu gotovi iz redovnog programa obrazovanja već se dovijalo na mnoge načine kako da sami dođemo do kadra koji nam treba.

-------------------------------------------------------------------------

Ovo je trećemajski Centar za izobrazbu kadrova, skraćenica CIK, snimljen s velike, tristotonske dizalice 9. rujna 2016.

[milić]

Prijevoz na posao i s posla

Kad sam 1974. godine počeo raditi, na posao i s posla vozio sam se autobusom Autotroleja. Autobusna stanica u pravcu Kantride bila je uz, i danas postojeći, market Brodokomerca u Mihanovićevoj ulici, kraj Orijentovog igrališta. Tada je ta ulica još bila dvosmjerna, kao i gornja, Krautzekova. Ujutro, oko 5 sati, bi me probudio miris svježe skuhane kave, koju bi mi mama servirala dok bih se ja još budio. Na brzinu bih pojeo doručak, obično nadrobljen kruh u kavu s mlijekom i žlicom šećera, te otrčao na tu stanicu jer je autobus tuda prolazio oko 5.15. To bi bio zadnji čas jer smo počeli raditi od 6.00. Stigao bih cvikati kartelu u svlačionici na Brdu, malo prije 6.00 sati. Druga solucija je bila spustiti se do crkve na Vežici, tu se ukrcati na autobus, čini mi se da je tada još bio broj 3, pa se negdje u gradu ukrcati na liniju 1 koja je vozila Trsat - Kantrida.
Par mjeseci nakon što sam počeo raditi uvele su se direktne linije s 3. majem iz Vežice. Autobus bi nakrcao radnike na Vežici i vozio je bez zaustavljanja do 3. maja. Odlično! Ali i to j e kratko trajalo jer su se radnici iz centra grada pobunili jer kraj njih prolaze polupuni autobusi, a oni se moraju naguravati u prepunima. Pa su i ti autobusi, koje je dodatno plaćao 3. maj, počeli stajati na uobičajenim stajalištima.
Mislio sam da sam sve probleme riješio 1977. kad sam kupio Fiat
126 P. Sad ću se voziti s posla i nazad kao gospodin čovjek. No uvidio sam ubrzo i manjkavost tog zadovoljstva. Vremenski sam nešto i dobio, a o komociji da se i ne govori. Ali financijski je to bio pravi šok. Od besplatnog prijevoza autobusom do značajnog financijskog izdatka za isto, bila je velika razlika. Kako su i drugi bili u sličnoj situaciji i tom problemu sam brzo doskočio. Sa mnom, u istom uredu radio je i Darko Ažman Ažo, a kao mlad inženjer na 1. navozu je radio Nikša Fafanđel Nik. Brzo smo se dogovorili pa je jedan tjedan vozio Ažo, jedan Nik, a jedan ja. U vrijeme tih zajedničkih vožnji, 1982. godine, zavladala je nestašica benzina pa se benzin mogao kupiti samo uz bonove kojih si dobio za 40 litara mjesečno. Zato je i to povećalo potrebu i užitak zajedničkog prijevoza. Sjećam se da je Nik tako rado zaspao na stražnjem sjedalu kad sam ja vozio, ali ne i kad je to radio Ažo. Ažo je volio voziti, recimo to ovako, malo brže. A Ažo je obavezno spavao bez obzira vozio Nik ili ja. Ponekad nam se u vožnji prema kući priključila i Anđelka Radosavljević, još jedna, onda, mlada inženjerka.
To je dosta dobro funkcioniralo ali je Nik otišao iz 3. maja, Ažo je povremeno izlazio ranije zbog privatnih razloga tako da sam se ja prema kući sve češće opet vozio autobusom. E, neću više tako! Uzviknuo sam u sebi. Smislit ćemo novu ekipu. Na istom, istočnom dijelu grada stanovale su dvije kolegice iz Nabave Održavanja i energetike, Ema Ćelomerović i Nataša Mihovilčević. Pa sam i s njima ubrzo usmeno utanačio transport. Jedan tjedan vozim ja, jedan Ema, jedan Nataša. No, kod njih je bio pak drugi problem. Voljele su utrčavati u 3. maj u zadnji čas, loviti kazaljke sata u zraku, kako smo mi to, sa smiješkom, zvali. Pa sam i ja zbog njih ponekad zakasnio. A to je bilo neprihvatljivo s mog stanovišta o poslu i radnoj disciplini
Stoga sam se opet počeo voziti sam, usput bih nekoga poznatog pokupio na stanici i na vrijeme stizao na posao. To je bio najskuplji način prijevoza na posao i s posla, ali sačuva najviše živaca. Što se tiče plaćanja od strane 3. maja za troškove prijevoza na posao i s posla, ne sjećam se svih detalja. Ali znam da je neko vrijeme, kad su uvedene direktne linije, prijevoz tim busovima bio besplatan uz predočenu mjesečnu kartu. Oni koji su na posao stizali vlastitim automobilom, a tih nije bilo malo jer je broj automobila naglo rastao, bunili su se da se i njima da novac u vrijednosti pokazne karte. Jasno da su to i ostvarili jer je zahtjev bio opravdan. Ljudi iz cijele regije su dolazili raditi u 3. maj, a mnogi nisu imali odgovarajuću autobusnu vezu pa su najprije oni počeli dobivati nadoknadu, a kasnije i oni koji su tu vezu imali.  Taj novac nije doduše pokrivao trošak benzina, ali ga je barem prepolovio.
Spomenuvši dolazak na posao iz cijele regije sjećam se da su ljudi dolazili vlakom iz Delnica, a neki, poput Vinka Štembergera, iz Ilirske Bistrice. Puno ljudi je vlakom dolazila iz bliže okolice npr. Šapjana, Matulja ili s istočne strane Drage i Škrljeva.
Kako je standard rastao tako je i broj automobila prerastao broj parkirališnih mjesta. Od ranog jutra parkirališta, bliža ulazima u brodogradilište, bi se popunila, a onda su ljudi počeli parkirati uz rub tadašnje ulice JNA koja vodi od Kantride do Zapadnog ulaza. Krajem osamdesetih prošireno je parkiralište koje smo nazvali Novo uz ulicu Jože Vlahovića. I opet nije bilo dovoljno mjesta. Sa sjetom su se stariji radnici prisjećali vremena iz 1960-ih kad su parkirali svoje Fiate, Škode, NSU-e unutar kruga brodogradilišta, odmah uz Zapadni ulaz.
Rastući broj automobila izazivao je zakrčenost gradskih prometnica pa je i putovanje sve duže trajalo. Sjećam se čepa koji se stvarao kod podvožnjaka u Kumičićevoj, dok ga nisu proširili. Tražeći optimalan smjer vozio sam se i Bulevarom. Međutim baš je nekako oko 6.15, kad bih tuda prolazio, bila spuštena brklja čekajući nailazak vlaka za Zagreb. Onda sam neko vrijeme vozio preko Orehovice pa ulicom Račkoga na Titov trg pa dalje. I preko Pećina sam se pokušavao probiti do Kantride. Ma svaka ideja je bila uskoro i provedena, ali sve su imale podjednako loš rezultat. Uglavnom, od Vežice do parkirališta kraj Glavnog ulaza u 3. maj, vožnje su trajale oko pola sata. Udaljenost je 7, 5 kilometara pa je lako izračunati brzinu. No, da se ne mučite, brzina je dakle bila zapanjujućih 15 km/h. Pa još ljeti kad bi navalili turisti... Sve u svemu, brže sam stizao iz Studene, gdje sam ponekad prespavao, do 3. maja nego iz Vežice. Situacija se pomalo popravljala izgradnjom novog podvožnjaka u Kumičićevoj, Istočnog izlaza i mosta preko Rječine na Školjiću te zaobilaznice.
Pred kraj mog rada u 3. maju do odlaska u mirovinu sredinom 1996. g. opet sam se vozio autobusima Autotroleja. Radio sam, zbog invaliditeta, 4 sata dnevno s kliznim radnim vremenom pa nisam baš morao dolaziti u točno vrijeme. Oko 7.15 na stanicu kod Tete Rože stizao je autobus linije 1 koji me je odvezao do 3. maja, a oko 12.15 od stanice smještene uz Spomenik brodograditelju do stanice pokraj nebodera na Vojaku, gdje sam stanovao od 1988. godine. Jedan od najefikasnijih i najelegantnijih prijevoza na posao u dvadesetak godina rada. Sjedneš u autobus, otvoriš novine i pročitaš ih dok stigneš na posao. Pa kud ćeš bolje!? Ako nešto nisi stigao pročitati u dolasku, imaš pola sata vremena to ostvariti u povratku s posla.

____________________________________

Moja peglica RI - 967-47 i ja snimljeni u kolovozu 1979. na Rabu - Suha Punta. (To je najbolja slikica, ikad snimljena, gdje se vidi peglica.)
 

[milić]

Informacije

Petkom, već rano ujutro dok su radnici dolazili na posao, na svim ulazima čekale su svježe tiskane Informacije. Bile su uredno poslagane na drvenim policama tako da čovjek nije mogao ne zamijetiti ih i posegnuti za njima. Netko bi ih prelistao u desetak koraka i bacio na pod, ne pročitavši ni rečenicu iz njih. Tih 1970-ih godina čistači su petkom imali pune ruke posla, čisteći odbačene Informacije oko ulaza. Ne, vjerojatno to i nije bio neki protest protiv samih Informacija već više prema načinu pisanja. Ta što znači čovjeku koji je sudjelovao u utorak na porinuću da mu u Informacijama u petak piše da je porinuće održano u - utorak. Pa to i sam zna. Čovjek je tražio nešto što ne zna, tražio je informaciju koja će mu koristiti. U to doba urednik je bio gospodin Josip Živičnjak i dobro je to radio, prema svojim pa i tuđim poimanjima informiranja. Ali u njima nisi imao bogzna što pročitati jer su izgledale više kao bilten nego kao neki informativni tjednik, što su trebale biti. Obično su u njima objavljivane najkraće informacije o stanju u proizvodnji i aktivnostima na društveno-političkom polju, kako se nazivalo aktivnosti raznih organizacija u socijalističkom sistemu. Informacije su i zamišljene takvima, kao tvorničko glasilo koje će u najosnovnijim crtama informirati radništvo i poslovno i političko rukovodstvo o događajima koji su bitni za brodogradilište. Takve Informacije iz 1970-ih su bile samo sljednik, pa i sadržajni, dotadašnjeg načina informiranja radništva koje je u 3. maju imalo tradiciju još od 1950. godine kad je izlazila mjesečna novina Brodograditelj. Nakon toga počeo je, u lipnju 1953. izlaziti mjesečnik Brodogradilište 3. maj koji izlazi do prosinca 1969. a uz njega je od 1. svibnja iste godine počeo izlaziti Brodograditelj kao polumjesečne novine, sve do kolovoza 1978.

Informacije su pak počele izlaziti 1962 kao bilten koji se dijelio poslovodnim organima, samoupravnim te društveno-političkim organizacijama u 3. maju. Umnažao se ručno, na šapirografu u oko 750 primjeraka, najprije dekadno, ali i češće ako je situacija nalagala. Od 1968. počinju se tiskati u Novom listu u oko 5.000 primjeraka u tjednom intervalu. Izlazile su do 20. travnja 1990. a kasnije ih zamjenjuje Brodograđevni informativni tjednik.

Početkom 1980-ih u 3. maju se zaposlilo nekoliko mladih, školovanih novinara koji su željeli promijeniti način pisanja a time i sadržaj Informacija. Postepeno su širili dijapazon interesa i na radnike, događanja u sferi socijale, sporta, umjetnosti... Kao rezultat toga, Informacije su se sve više čitale, komentiralo se tekstove iz njih, slagalo ili ne s odlukama rukovodstva koje su u njima objavljivane. Pojedinci su počeli surađivati s novinarima objavljujući svoje priloge iz raznih domena. Ovaj se javljao iz Foto kluba Jadran, ovaj iz Skijaške sekcije, a i ja sam nekoliko člančića napisao o radu Društva brodograđevnih inženjera i tehničara, u kojemu sam u to doba bio tajnik.

Sve više se čitalo, a novinari su sve manje dozvoljavali nekim ljudima, koji su dotada to običavali, krojiti izgled i oblik informiranja. Sve više su im zatvarali vrata. I počelo je trvenje između novinara i čelnika društveno političkih organizacija. Novinari su osjetili vrijeme promjena, a ovi drugi nisu. Shvatili su, barem neki, da mogu itekako utjecati na mišljenje ljudi pa su počeli naguravati neke svoje ideje. Na kraju je došlo do toga da su, sad je i meni, tadašnjem slijepcu, to jasno, počeli gurati svoje kadrove. I uspjeli su u tome. Zahvaljujući mnogim faktorima, u tom prevratničkom vremenu, izabrani su novi ljudi na čelna mjesta. Velikim dijelom zahvaljujući i njihovom pisanju u Informacijama, koje su se tada sa zanimanjem čitale. Tu i tada sam uvidio kolika je moć medija, makar i na jednom ograničenom području kao ono koje su pokrivale trećemajske Informacije.

Pripremajući materijale za ovu knjigu, želio sam još jednom, na miru, s velikim vremenskim odmakom, prelistati Informacije i podsjetiti se na značajnije događaje koji su se dogodili za vrijeme dok sam bio u 3. maju. Ali u 3. maju više ih nemaju. Mislio sam da ih nikada više neću držati u rukama, ali sam ih ipak pronašao. Arhivirane su, doduše ne svi brojevi, u Sveučilišnoj knjižnici u Rijeci. I listajući ih bilo mi je nekako milo oko srca iako sam u njima često znao vidjeti i ono što me nije veselilo.

[milić]

Prekovremeni rad

U 3. maju su prekovremeni sati rada bili potreba, ali i, kod nekih radnika, uobičajeni način povećanja plaće. Recimo da je taj odnos bio 60:40 u korist prvog slučaja. Potreba za prekovremenim radom je bila zbog toga što je ritam rada često određivan zbijenim rokovima, koje se moglo dostići jedino pojačanim intenzitetom rada, kao što prekovremeni rad, u svojoj biti, i jest. Međutim, i prekovremeni rad zbog povećanje plaće je itekako bio prisutan u značajnom opsegu.
Inače se svaki sat prekovremenog rada plaćao 40 % više nego rad u redovno radno vrijeme. Pa ako se tome još pridoda dodatak za eventualni rad noću, a moguće i praznikom, dobije se lijepa svotica novaca na idućoj plaći. Svi su to znali, ali je i to bio jedan od poznatih načina ponašanja "šuti i plivaj dalje". Ustvari, suštinski gledano, imalo se i opravdanje za takvo ponašanje. Rukovodstvo je bilo zadovoljno jer su se rokovi ostvarivali, a time i planirani prihodi. Radnici su pak bili zadovoljni jer su dobili osjetno veće plaće nego što bi dobili za samo regularno radno vrijeme pa su mnogi rado ostajali raditi produženo. Kod radnika koji su radili na normu pogotovo je bio opravdan takav oblik rada. Ali norme su ponekad bile preuveličane, dosta napuhane, nerealne. Kad se dozvoljavao prekovremeni rad radnicima u neposrednoj proizvodnji moralo se onda, makar smanjeno, dopustiti i onima u režiji tj. onima koji nisu imali normirane poslove. Jer, u brodogradnji, se malo koji posao može obaviti bez radnika pratećih službi kao što je npr. dizaličar, električar ili pak čuvar svlačione. Zato su prekovremene sate zbrajali i radnici na nenormiranim poslovima, tzv. režija.
Zašto su uopće bili potrebni prekovremneni sati rada? Rokovi su često bili zgusnuti pa je u nekim segmentima proizvodnog lanaca došlo do zaostajanja zbog nedostatka radnika, nedovoljnih kapaciteta sredstava za rad (recimo dizalica) ili pak kašnjenja materijala. Onda se te parcijalne rokove pojačanim naporima pokušalo dovesti u normalan slijed kako bi se ostvario konačni rok - dan primopredaje broda. To su, recimo to tako, opravdani razlozi za prekovremeni rad. I o njima se nema što puno razglabati. Čak je u Pravilniku o radnim odnosima bio jedan članak koji je obvezivao sve radnike da u slučaju potrebe moraju odraditi 40 sati prekovremenog rada.
Međutim bilo je i umjetnog, neopravdanog prekovremenog rada koji se lako može opisati. Glavni razlog je bio taj što, kod normiranih radova, su norme bile nerealne, napuhane kao balon. Te sate je trebalo potrošiti, jednostavno tako da se ostajalo poslije završetka redovnog radnog vremena "ubiti" još 4 sata pa i više ako je to stanje normiranih sati dozvoljavalo. Za vrijeme takvog produženog rada radilo se smanjenim intenzitetom ili, što je bilo najgore, "radila je kartela" a radnik je bio doma. Nerijetko se ostajalo raditi i noću samo kako bi se potrošilo te normirane sate. Sjetio sam se jedne Tomine priče koja će najbolje oslikati situaciju oko prekovremenih sati.
Na jednom uobičajenom skupu kojemu je predsjedao Marko Komadina, onda šef Odjeljenja gradnje brodskog trupa - OGBT-a, jedna od temi je bila i prekovremeni sati, odnosno njihovo nepravilno trošenje. Za riječ se javio jedan sindikalac koji je oštro kritizirao pojavu da se sati pišu, a radnici su doma, u toplim krevetima.
                   Komadinu je to iznerviralo pa je povikao:
- Dosta mi je tih općenitih priča! Reci tko to radi!
A sindikalac, ni pet ni šest, uzvikne:
- Tomo! - pokazujući prstom na Tomu, tada najmlađeg poslovođu na navozima.
Komadina je mrko pogledao Tomu i naredio mu da sutra, odmah ujutro, dođe k njemu na raport.
Tomo cijelu tu noć nije spavao, plašeći se posljedica ovakve javne optužbe sindikalca. Optužba je bila teška iako su svi znali da se primjenjuju te metode u određenim situacijama.
Sutradan ujutro, Tomo dođe do Komadine gdje su u drugarskoj atmosferi, uz blagi ukor Tomi, osudili takve pojave koje su, složili su se, ponekad nužne.
Ali tu ovom događaju nije kraj. Taj sindikalac je bio radnik, baš kod Tome. I, kao i puno puta do tada, trebalo je ostati raditi "noć" (radi se neprekidno 30-ak sati). Sve je dogovoreno, ali Tomini radnici očekuju da ih pusti doma, kao i obično, nakon završetka određenog posla. Nakon što su dovršili posao oko pola noći, Tomo im zada još jedan zadatak, pa još jedan... Ovi, nenaviknuti na takav postupak, energično se pobune:
- Što je sad ovo, šefe!?
- Pitajte sindikalca! - hladno im odgovori Tomo.
Vezano za ovih, gore spomenutih, 30-ak sati, sjećam se jedne epizode kad se jedan, meni omiljeni, šef navoza pohvalio, čini mi se da je to bilo za 1. svibanj koji je tada bio dvodnevni praznik, da nema niti jednog redovnog sata rada, ali da ima već 30 sati prekovremenog rada.
Rukovodstvo je blagonaklono gledalo na pojavu prekovremenih sati, dok bi oni bili u granicama nekih recimo, normalnih veličina. Ili dok se na nekom značajnom skupu nebi potaknulo to pitanje, što smo vidjeli na gornjem, Tominom primjeru. Tada bi propisali ograničenja npr. da se proizvodnom radniku (koji radi na normu) dozvoli prekovremeno odraditi do 40 sati mjesečno, a režijskom osoblju (oni koji nemaju normiran rad) do 20 sati.
U temi o prekovremenim satima svakako treba spomenuti rad na akord. To je takav oblik rada kada se za završetak nekog izuzetno vrijednog, značajnog posla dogovori rok dovršetka a sve preostale norme potrebne za dovršetak tog posla se spoje u jednu, zajedničku. Tada se ukida eventualno ograničenje prebačaja norme koje je obično bilo 40%. Radi se izuzetno naporno, ali su zarade ekstremno velike ako se ostvari dogovoreni rok. Svaki put se taj rok, koliko znam, i ostvario, a i tih akorda nije bilo puno. Ja sam samo čuo za jedan akord koji je bio nekako početkom 1970-ih, vjerojatno na nekom brodu iz serije Oldendorffa, građenih na drugom navozu. Tada su ljudi za mjesec i pol, koristeći takav način rada, zaradili novaca kojim se mogao kupiti, u ono doba, popularni fićo.

______________________________________________________

Tražeći prikladnu fotografiju kojom bih dočarao prekovremeni rad naprosto nisam znao što staviti. Pa sam se sjetio da je akord bio vjerojatno na nekom brodu Oldendorff serije. Tražio sam i tražio neku fotku i jedva nešto našao. Ta, puno godina je otada proteklo, a ja mislim da je to bilo jučer, dobro prekjučer.

Na slici je LUDOLF OLDENDORFF at Amsterdam on August 1st 1975, pronađeno na shipspotting.com. Iza Ludolfa čini mi se da je Dora. Isto građena u 3. maju.