Milićevih dvadesetak godina na navozima 3. maja (1974.-1996.) - priče

[milić]

RKUD Brodograditelj
 
Radničko kulturno umjetničko društvo Brodograditelj osnovano je 20. svibnja 1947. godine u prostorima tadašnjeg Radničkog doma a danas alatnice 3. maja. Prvi predsjednik bio je Franjo Povše. Društvo je osnovano, kao izraz želja radnika, na poticaj i uz podršku društveno političkih organizacija, poglavito sindikata. Ti ljudi, pretežno mladi, koji su u Rijeku stigli na školovanje i rad iz raznih krajeva tadašnje države Jugoslavije. su se ugodnije osjećali uz zvukove i plesove iz svojih krajeva koje je društvo, putem folklorne skupine, njegovalo. U brodogradilište, odnosno Rijeku, su dolazili radnici koji su bili pripadnici svih jugoslavenskih naroda pa se pjesme i plesovi tih naroda uvježbavalo a kasnije i predstavljalo publici na raznim nastupima u Rijeci i okolici pa i izvan granica tadašnje države. Jasno da je u svemu tome bila utkana i tada vrlo važna ideja očuvanja bratstva i jedinstva naroda i narodnosti Jugoslavije, koju je RKUD godinama uspješno podržavao. Pričao mi je Obrad Šarić, folkloraš od osnutka Društva, da su vježbe pa i prvi nastupi bili u Gorupovoj kući na današnjoj adresi Verdijeva ulica 11. Tu je on, kao i mnogi drugi, bio smješten u samačkom domu koji je bio na gornjim katovima a u prizemlju, gdje je današnja Brodokomercova trgovina, bila je velika dvorana s pozornicom, a u jednom je dijelu bila i knjižnica. U toj prostoriji se i danas nalaze mozaik pločice na koje su se  žalili plesači jer da im previše troši potplate cipela koje su onda bile dragocjenost. Na prvom katu bile su manje prostorije u kojima su sekcije RKUD-a održavale vježbe, a najupečatljivije da su mu u sjećanju ostale vježbe limene glazbe, koja je bila dio Društva. Možemo zamisliti i zašto. Osim folklorne, tamburaške i spomenute limene glazbe Društvo je u ranoj fazi još okupljalo dramsku, recitatorsku i likovnu sekciju kao i pjevački zbor.
Prostorije u Verdijevoj folkloraši mijenjaju za Dom željezničara te nakratko vježbaju i u garaži pošte. Konačno 1957. godine RKUD seli svoju djelatnost na Mlaku u bivšu Casu di fascio koja je postala Sindikalni dom. U to vrijeme dom se nazivao po sindikalnom aktivistu Đuri Salaju a kasnije samo Sindikalni dom 3. maja. Tu nastavlja s radom u odličnim uvjetima pa je porasla i aktivnost i broj članova. Članovi su otada mogli biti i izvan kruga  brodogradilišnih radnika. Iz tekstova koje sam pročitao vidljivo je da je broj članstva bio oko 120 a da su održavali i po 50 predstava godišnje. Za svoj rad RKUD Brodograditelj je dobio mnoga priznanja a među njima i Godišnju nagradu Grada Rijeke za značajnu i trajnu aktivnost na polju razvoja kulturno-umjetničkog amaterizma 1977. godine povodom 30 godina od osnivanja.
Što se tiče navedenih sekcija one su djelovale neko vrijeme u sastavu RKUD-a da bi se neke osamostalile pa djelovale kao samostalna društva. Ali do gašenja Društva u njegovom sastavu uvijek su bile folklorna i tamburaška sekcija.
Što se mene tiče i moga sudjelovanja u radu folklorne sekcije, priznajem da me to, skoro pa uopće, nije zanimalo. Meni je drugi tip muzike kolao tijelom. Čak nisam poznavao puno ljudi koji su plesali folklor. Osim navedenog Obrada još sam poznavao Biserku i Marka Krpinu , koji su se tu i zbližili, te Milu Vukića, ali on je plesao u opatijskoj Zori.
Folklorni ansambl RKUD-a Brodograditelj je zadnji nastup održao sredinom 1991. u Malom Lošinju na smotri Pjesmom i plesom protiv rata. Nekako u to vrijeme je Sindikalni dom 3. maja na Mlaki pretvoren u sindikalnu trgovinu pa su nestali uvjeti za vježbe i nastupe. Čak ni kostime i instrumente nisu imali gdje smjestiti pa su bili prisiljeni podijeliti ih drugim folklorašima iz grada i okolice.
I tako se ugasio jedan iznimno uspješan folklorni ansambl našeg grada koji je ostao u sjećanjima mnogih ljubitelja narodnog plesa i pjesme. Međutim, kako sam čuo od Branislava Poznanovića, još uvijek se njih desetak bivših članova sastaju i ponekad zaplešu te tako evociraju uspomene na prošla vremena, puna lijepih priča.


_____________________________________


Ovo je jedna od slikica iz knjižice RKUD-a Brodograditelj tiskane  1977. povodom 30 godišnjice.
Simpatična scenografija, ča ne!

[milić]

Talijani u 3. maju

Radeći u brodogradilištu dolazio sam u kontakt s desetak Talijana što i nije značajan broj u odnosu na ukupan broj ljudi s kojima sam poslovno komunicirao. Mislio sam da su svi rođeni u Rijeci odnosno Fiumi ali sam kasnije čuo da su neki došli nakon 2. svjetskog rata iz Italije. Pisanje rječnika me je, preko talijanskog dijalekta bisiacco, opet podsjetilo na moje drage, trećemajske Talijane. Tražeći značenje pojedine riječi došao sam do izraza controesodo što bi značilo kontra egzodus. Kontra u odnosu na općepoznati egzodus Talijana i drugih iz Rijeke. Razrađujući ovu temu čuo sam od više osoba da je Rijeku od 1943. do 1953. godine napustilo od 80 do čak 90 posto dotadašnjeg stanovništva talijanske nacionalnosti. Međutim dosta velik broj tzv. Monfalconesina je došao ovamo, u ondašnju Jugoslaviju. U jednom izvoru se navodi da je oko 2.500 tih ljudi preselilo u Jugoslaviju, od kojih približno 2.000 u Rijeku. Mahom su se zaposlili u brodogradilištu jer su bili vrsni majstori koji su svoja iskustva stjecali u monfalkonskom i tršćanskom brodogradilištu. To svoje znanje su kasnije nesebično dijelili novopristiglim mladim brodograđevnim radnicima. Među pridošlicama iz Italije bilo je i visoko obrazovanog kadra koji se nisu zaposlili u brodogradilište poput profesora ali i muzičara. Navodno je cijeli poslijeratni kazališni orkestar bio sastavljen od tih ljudi. Velika većina Monfalconesina su bili pripadnici partizanskog pokreta te članovi ili simpatizeri talijanske komunističke partije (PCI) koja je odmah nakon rata održavala bratske odnose s jugoslavenskom komunističkom partijom (KPJ). Na poziv PCI spremno su se odazvali i stavili na raspolaganje sve svoje snage i znanje prilikom izgradnje jedne nove, socijalističke države. Uskoro je izglasana Rezolucije Informbiroa pa je stotinjak Talijana, od kojih su mnogi bili Monfalconesini, završilo u kazamatima poput Golog otoka i Sremske Mitrovice. Po otpuštanju iz zatvora neki su se vratili u Italiju ali većina je ostala ovdje, u svojoj novoj domovini. Ti koji su ostali i dalje su trpjeli svakojaka poniženja zbog nepovjerenja okoline, koje je prema njima i dalje ostalo nakon ove strašne epizode naše povijesti. Vjerojatno je i netko iz ove grupe trećemajskih Talijana koje sam poznavao bio robijaš ali ja to nikad nisam doznao. O tome se nije pričalo, svi su šutjeli.
Kad sam počeo raditi u 3. maju, ne znajući za tu epizodu, Talijane sam doživljavao kao odlične poznavatelje svog posla. Doduše, malo su mi bili smiješni zbog lošeg hrvatskog jezika kojim su govorili, ali koga je to bilo briga. Ta nismo bili leksikografi već brodograditelji.
Prvi šef, kapo smo ga zvali, u 3. maju, bio mi je Roberto Canciani. Odličan poznavatelj brodogradnje, a pogotovo traserskog posla. Često je spominjao jedno talijansko selo gdje je živjela njegova šira obitelj. Sjećam se da je jednom rekao da je tamo popio osam osminki dobrog vina. - Pa to je jedna litra - brzo ću ja.
- A je, al je lepše reć osan osminki nego litra.
Drugi, koji mi je bio jako blizak kao čovjek i kao nadređeni u prvim radnim danima, je bio Bruno Paliska, rođeni Tršćanin s istrijanskin srcem. Bio je, čini mi se, dva mandata po četiri godine, rukovodilac OOUR-a u kojemu sam radio praktički cijeli svoj radni vijek. Između ostaloga u tom periodu vodio je sva porinuća brodova, što je dovoljan dokaz o njegovoj stručnosti i tretmanu koji je uživao u 3. maju.
Treći, meni najinteresantniji, bio je Ferminio Rivetti. Čovjek, rođen u Cervignanu, je bio legenda 3. maja. Dugo godina vodio je vanjska radilišta na kojima smo postizali odlične rezultate. Između ostalog Riva je dobitnik Godišnje nagrade Grada Rijeke za 1981. godinu.
Arrigo Arrigoni je bio dugogodišnji šef traserske sale koja je bila srce gradnje trupa broda do početka osamdesetih 20. stoljeća tj. do većeg uvođenja računalnih sustava u proizvodnju. U sali su se brodovi crtali u naravnoj veličini i na osnovu toga su se rezali limovi i izrađivale razne šablone kao pomoć u izradi pojedinih elemenata i montaži broda.
Fulvio Criso bio je voditelj jednog velikog skladišta u kojemu se je čuvala vrlo vrijedna brodska oprema poput radara i ostale elektronike. U tom skladištu (službeni naziv je bio "skladište broj 10") još su radili Eda Županović, Jože Štemberger, Ibrahim Mešić i dizaličar Drago čije prezime nisam nikad upamtio. Crisa pamtim kao vrlo pedantnu i poslovno korektnu osobu. Bio je individualac i s njim nisam uspio uspostaviti dublji odnos, kao što sam želio. U slobodno vrijeme pjevao je u zboru "Fratellanza". Jednom mi je, čudeći se, ispripovijedao jednu anegdotu kad je radnik došao do njega u skladište tražiti - krumpir.
- Ca, kakov kompir!? - zaprepastio se Criso
- Pa svi pričaju da je zimnica u - krizi!
Naime, bili su neki problemi s isporukom zimnice pa se naveliko pričalo kako je isporuka upitna odnosno u - krizi.
Amato Kurtes radio je u elektro radioni pa sam ga rjeđe viđao. Bio je nizak rastom ali velik duhom. Što bi se reklo, baš duhovit čovjek. U vrijeme karnevala bio je prepoznatljiv po kostimu Chaplinovog Skitnice. I sam Amato se bavio snimanjem amaterskih filmova u čemu je imao dosta uspjeha.
Pričao mi je, jednom prilikom, da je bio u vojsci, negdje u Srbiji. Na satu Moralno političkog odgoja neki oficir je naglasio kako pravi vojnik ne smije svoju pušku dati nikome, nizašto. Pogledao je u Amata pa nastavio:
- A ne kao Talijani, koji bi za onu žensku stvar dali sve pa i pušku.
- Ma ča pušku? Top, top bin dal! - Amato će ushićeno.

[milić]

Devedesete

Kad predano radiš vrijeme brzo prolazi. Tako je došao i kraj osamdesetih godina 20. stoljeća. Sve je vrelo, a ja sam diplomirao, tek se oženio, dobili smo dijete i mislio kako je vrijeme za pomak u karijeri. Pao je Berlinski zid što je bio nagovještaj velikih promjena u istočnoj Europi. U Jugoslaviji se pojavljuju novi alternativni pokreti iz kojih se ubrzo razvijaju političke stranke. SKH se reformira i dozvoljava višestranačke izbore u travnju 1990.
U 3. maju SKH izlazi iz poduzeća gubeći pritom velik broj članova, među njima i mene. Sredinom 1990. godine promijenjeno je poslovodstvo s čime se ja i mnogi moji sumišljenici nismo slagali. I danas smatram da za najodgovornija mjesta u bilo kojoj organizaciji kandidat mora proći jedan uobičajen, fornirajući razvojni put. Nije normalna situacija da čovjek s radnog mjesta referenta zasjedne na čelnu poziciju bilo koje organizacije. U organizaciji 3. maja obavljene su izmjene tako da se centraliziralo rukovođenje ukidanjem OOUR-a, napravljene su određene preinake u organizaciji te se postavilo nove ljude na rukovodeća mjesta. Ja sam postavljen za šefa Pripreme u montaži, a uskoro i za rukovodioca Raspodjele rada brodskog trupa, nakon što je Marko Komadina otišao u mirovinu.
Situacija u Jugoslaviji je bila sve usijanija i samo se čekala neka iskra da sve eksplodira. To se i dogodilo na dan Krvavog Uskrsa. Počeo je Domovinski rat, a ja sam, nakon pogoršanja zdravlja, morao na transplataciju bubrega koja je uspješno obavljena 17. 4. 1991. Oporavak je trajao do početka 1992. kad sam se vratio na posao. U to doba mnogi trećemajci bili su na bojištu, pretežno u Lici, a proizvodnja je opala. To je bilo i očekivano u takvim uvjetima. Ta tko će naručivati brodove u državi koja je u ratu? Jednom mi se požalio Ratko Profozić da će on biti jedan od rjeđih direktora koji u godinu dana (radi se o 1995.) nije izvršio nijedno porinuće.
Još i prije 1990. se postavljalo pitanje čije je to društveno vlasništvo? Pa se dokučilo da je to isto kao i ničije. Sjećam se, bio je naslov u Informacijama Kupimo dionice da bi postali vlasnici 3. maja. A jedan moj pametan prijatelj je na to rekao da što bi mi kupovali ono što je naše. Ali nisu ga shvaćali za ozbiljno. No, uglavnom, onda je došao politički i ne znam koji drugi pritisak pa su ljudi od konca 1992. ipak kupovali dionice. Rukovodni kadar je morao (pod prijetnjom smjene) kupiti dionice u vrijednosti 20.000 DEM. Te dionice nisu bile baš po simboličkoj cijeni (unatoč velikom popustu) jer sam ja otplaćivao mjesečno oko 10% od plaće.
Broj zaposlenih je sve više opadao. Neki se nisu vratili iz rata, neki su ostali s druge strane novih državnih granica, neki su potražili sreću u novim sredinama... A neki, poput mene i ostalih invalida rada u 3. maju, su dobili otkaze iz, kako je navedeno u Rješenju, poslovno uvjetovanih razloga. Sa 7.000 koncem osamdesetih broj zaposlenih sveo se na svega 2.170 u 1997. godini. I tako je, s puno gorčine, završila moja karijera u 3. maju. Nakon više od 22 godine rada dobio sam otkaz a neki dojučerašnji kolege i kvaziprijatelji skrivali su se od mene kad sam ih molio da mi pomognu zadržati status radnika u brodogradilištu. Ne, zakon je tako odlučio da svi invalidi rada moraju, uz otpremnine, otići iz brodogradilišta objašnjavali su mi. A ja sam znao da mi nije zakon oduzeo radno mjesto a time i 2/3 primanja već oni koji su taj zakon predložili i usvojili. Uzalud su bili moji razgovori s kadrovikom, nisam mu ni prezime zapamtio, uvjeravajući ga da je nemoguće da za čovjeka s dvadesetak godina iskustva i s visokom stručnom spremom u cijelom 3. maju ne postoji neko adekvatno radno mjesto. On mi je ponudio mjesto zavarivača na brodu. To pak nisam mogao prihvatiti zbog mojeg itekako narušenog zdravlja.
Na rješenju o otkazu pisalo je da se radni odnos prekida s danom 15. lipnja 1996. a ja sam još petnaestak dana dolazio raditi u dogovoru s odvjetnicom koja me zastupala. Bez rezultata!
I odoh ja iz 3. maja bez pozdrava s kolegicama i kolegama, a na sam spomen imena 3. maj dobio bih napadaje gađenja. Pogotovo kad se poslovodstvo hvalilo kako je uspjelo smanjiti broj zaposlenih sa 7.000 na  2.200. To gađenje je dugo trajalo, sigurno više od deset godina. Onda sam uvidio da za nestanak radnih mjesta nisu krive ni dizalice niti navozi već oni koji nisu znali kako i gdje zaposliti ljude koji bi tako mogli zaraditi onu crkavicu od plaće. I malo pomalo počela se opet vraćati ljubav prema brodogradilištu, brodovima, navozima, dizalicama... A ljudi, i dobri i zli, su samo prolaznici kroz brodogradilište koji za sobom ostavljaju trag kojeg se rado prisjetimo ili ga želimo čim prije zaboraviti. Nadam se da sam se ja kvalificirao u ovu prvu grupu.

__________________________________________________________

- Brod Petroship A, prva gradnja (br. 557) na kojoj sam radio kao traser. Nisam još radio kad je položena kobilica (23.11.1973.) ali sam radio na njemu do porinuća (18.06.1974.) a i kasnije neke sitnice dok je bio u opremnoj luci. Predan je naručitelju PETROSHIP CORP. iz Liberije 31. 12. 1974. te je plovio pod zastavom Saudijske Arabije.

[milić]

Trećemajski običaji

U vrijeme koje opisujem bilo je sasvim normalno na sastancima i u kancelarijama pušiti a nerijetko je i poneka boca žestokog pića kružila prostorijom. To su bili običaji kojima se bilo teško othrvati. A i zašto bi? Pa i naš narod kaže da je bolje da umre selo nego običaji. Naime, iako je bilo zabranjeno unositi alkoholna pića unutar brodogradilišta (na ulazu je bio zalijepljen veliki, dobro uočljiv znak na kojemu je bila prekrižena boca) to se ipak naveliko prakticiralo. Propusni filtar, u vezi unošenja boca u kojima je alkohol, bio je s velikim rupama. Pa i stražari su samo dio našeg kolektiva i oni su znali da je nenormalno ne počastiti radne kolege kad ti se, na primjer, rodi dijete. Nisi baš mogao ući držeći bocu u ruci, ali ako je bila u torbi... A osim prigodom rođenja, boca se donosila i pri povratku s godišnjeg odmora (jedna ekipa je imala običaj donijeti bocu i kad su kretali na godišnji odmor), rođendana, vjenčanja, smrti u obitelji, kupovine automobila, useljenja u stan, kupovine namještaja, cipela ... Ma uglavnom, ako je družba bila sklona popiti koju čašicu uvijek se našao razlog za to. Stvar dobrog odgoja je bila kad ti netko, koji ne navraća svaki dan, dođe u kancelariju ponuditi ga čašicom žestice. Čudio sam se jednom našem tehnologu, kojeg bih zamijetio na svakom takvom događaju na koji sam bio pozvan. Čudno mi je bilo da je uvijek u centru događanja sve dok jednom nisam bio poslovno kod njega. On je bio nakratko izašao a ja ugledam na njegovom radnom stolu stolni rokovnik. Iz dosade ga počnem listati a ono u njemu zabilježeni valjda svi trećemajski rođendani. A kakav kapacitet je taj bio...
Bio je i lijep običaj da se na dan prije praznike radi skraćeno, obično do 12.00 sati. A Stara godina je pak bila poseban slučaj. Toga dana smo došli i obavili najnužnije poslove a onda je fešta mogla početi. Na više mjesta sviralo se i pjevalo a bome i pilo. To je bilo tek zagrijavanje a fešta je, nakon izlaska iz brodogradilišta, nastavljena u obližnjim kafićima i gostionama u tadašnjoj Ulici JNA (danas Pulskoj) pa i dalje.
Vezano za ovaj običaj, pričao mi jedan prijatelj kako je nakon početka fešte u brodogradilištu još malo nastavio feštati "izvan žice". Onda se sjetio da mora kupiti božićno drvce jer su članovi SKJ-e, prema kodeksu, kitili drvce na Staru godinu. Obavio je i to pa ostao još malo popričati i popiti s kolegama. I to malo je trajalo do sutra u 8 sati ujutro, kad se vratio doma. On "nakićen" a drvce neokićeno. I, zamislite, žena ga nije napustila! Dapače, kad sada oboje to prepričavaju ona se zadovoljno smješka. No. pa gdje su to trećemajci imali priliku popiti nešto. makar i bezalkoholno. Osim, pomalo skrivećki, ono što se prošvercalo unutar "žice", bilo je dosta lokala uz brodogradilište. Već na Zapadnom ulazu/izlazu u našem restoranu bio je u prizemlju šank i par stolova s velikom terasom pod brajdom. Kad je otvoren Sportski park u njegovom sastavu je bila picerija također s velikom terasom. Možda je to bilo preblizu brodogradilištu pa se čovjek nije mogao baš opustiti. Stoga je, nekako mi se čini, najpopularnija bila Rivijera, kafić udaljen 3-4 minute hoda od Zapadnog ulaza. Ali zato samo desetak koraka od ERC-a, što ipak nije ometalo tamošnje zaposlenike da, kad su mogli, mirno u Rivijeri razrađuju strategiju razvoja informatike u 3. maju. Dalje, prema igralištu Kantrida, je bila poznata gostiona Jadran u koju se ponekad navratilo i na marendu. Prije Jadrana, s druge strane ulice, malo prije pošte, silazilo se po nekim stepenicama do osvježenja poput piva i sl. Uz Jadran, cestom nagore dolazilo se do još jednog lokala gdje se moglo nešto i pojesti. Ova dva, zadnja navedena, mjesta se mutno sjećam jer sam svega tri, četiri puta bio u njima. Uz samo igralište bio je predivan restoran imena Arena. Na ondašnjoj zadnjoj autobusnoj stanici bila je slastičarna ali su prodavana i alkoholna pića. Na istočnoj strani uz 3. maj nalazio se Torpedov retoran, a malo uzbrdo bila je popularna gostiona Loli i Braco. U toj gostioni su neke moje kolege iz Pripreme često tražili zagubljene temelje pomoćnih motora jer je blizu bilo naše skladište.
Malo dalje, u krugu od par stotina metara, bilo je još mnogo mjesta u kojima si mogao popiti piće. Vrlo popularna mjesta, pogotovo nakon posla za one koji su živjeli na Zametu i Turniću, bile su gostione Veseljak i Domaćin a malo podalje i Žamarić te na Krnjevu gril koji je osamdesetih otvorio Mesokombinat. U njih nisam zalazio jer ipak sam ja rođeni Sušačanin a još k tomu, u to vrijeme prema mjestu stanovanja, i Vežičanin. Iz ovoga napisanoga moglo bi se reći da su po 3. maju pijani bauljali neradnici i alkoholičari. Jasno mi je da to tako i izgleda s današnje perspektive kad je, i u 3. maju, tolerancija na pijenje alkohola na radnom mjestu ravna nuli. Međutim, vjerujte da je ta čašica alkohola više pomogla u zbližavanju ljudi i rješavanju problema nego odmogla. Navodno je i Churchil negdje rekao, kad su ga upozorili da rum izvlači previše snage iz njega, da je sigurno on više snage izvukao iz ruma nego rum iz njega.

__________________________________

Rivijera!

[milić]

Dopunska proizvodnja

Čim pomislim na dopunsku proizvodnju odnosno vanjska radilišta misao mi odluta do čovjeka čije je ime i prezime bilo Ferminio Rivetti. U doba kad sam došao u Pripremu 1976. godine vanjska radilišta je, od strane Pripreme, vodio Dione tako da Rivu, kako smo Rivettija od milja zvali, nisam skoro niti vidio niti čuo. Međutim, kad je Dione otišao 1978. u TIBO ja sam, od strane Pripreme, bio zadužen za vanjska radilišta pa smo svakodnevno komunicirali. Kasnije, kad sam ja otišao iz Pripreme, Ažo pa Ivica bili su zaduženi za vanjske radove. Nisam u životu čuo loše riječi o Rivi. Nezaboravni su mnogi nesporazumi zbog slabog poznavanja hrvatskog jezika ali unatoč svemu uspješno je poslove privodio kraju u skladu s ugovorima.
A kako sad odjednom 3. maj i vanjska radilišta? Jednostavno zato jer je to bila poslovna filozofija tadašnjeg rukovodstva, valjda poštujući onu narodnu mudrost da ne treba sva jaja držati u istoj košari. I dan - danas mi u ušima zvoni riječ, tada prvi put čuvena, diversifikacija.  Bio sam prisutan kad je, na jednom skupu, Milovan Tuhtan, tada predsjednik SOUR-a, obrazlagao u osnovnim crtama budućnost 3. maja. Smatrao je da osnovni proizvod - brodovi trebaju biti zastupljeni u ukupnom prihodu s oko 60 posto a ostatak prihoda mora se zaraditi drugim proizvodima poput motora, dizalica, TIBO kućica, gradnje čeličnih konstrukcija i slično.
Vrlo rano, odmah 1945. godine radnici brodogradilišta su izašli izvan ograda brodogradilišta kako bi pomogli u saniranju šteta koje je rat ostavio za sobom. I to ne samo u lokalnim okvirima. Pričao mi je Riva da je, čim je došao 1947. u brodogradilište, najviše radio izvan njega. Obnavljalo se uništena  postrojenja rafinerije na Mlaki,  montiralo hale i dizalice u Vulkanu, dizalice u Porto Barošu, halu u pulskom Uljaniku, ali i izradila peć u Zenici, hale u Trepći i još puno toga. Posebno je isticao montažu rasvjetnih stupova na stadionu JNA u Beogradu. Zbog čestog izbivanja iz doma, poznata je priča kad ga je žena zamolila da, kad ga baš ne viđa i ne čuje često, neka joj pošalje makar razglednicu.
Ozbiljniji izlazak 3. maja na tzv. vanjska radilišta počeo je izradom velikog rezervoara za plin tzv. gazometra za Voplin na Pioppi 1958. godine. Interesantan je zbog zakovičnih spojeva. Od tada se reda velik broj značajnih poslova, pretežno izrade cilindričnih spremnika i kolona za rafinerije u Urinju i Mlaki, Jugoslavenski naftovod (današnji Jadranski naftovod) i Dina-u u Omišlju, rafineriju u Sisku, Petrokemiju u Kutini...
Poseban izazov bili su nam kuglasti spremnici. Prvi, zapremine 5.000 m3 smo izradili 1981. za INA-u na Sršćici u Urinju. Sjećam se da se na radilištu vodila prava natjecateljska borba između naših radnika i suparnika iz slavonskobrodskog Đure Đakovića koji su gradili dva spremnika a mi jedan. Navodno su konkurenti prije završili posao ali tako da su spremnici nakon desetak godina  eksploatacije popucali a naš i danas ponosno stoji u punoj formi. To je slika savršene radne discipline i zavarivačke vještine. Interesantan je bio i kuglasti spremnik za plin rađen za Voplin jer je novi, kuglasti (ili sferni, kako ih neki nazivaju) smješten uz onaj cilindrični, tada star 25 godina, kojeg smo prvog izradili. Tog radilišta se dobro sjećam jer je bilo blizu pa sam ga šećući mogao obići. Pratio sam pomno njegovu izradu od rezanja i savijanja limova na preši do transporta na radilište pa do montaže. Dobro mi se urezala u sjećanje slika limova složenih na otvorenom, koji su čekali transport na radilište, poslije jedne kiše. Voda u kalotama, zaostala od kiše, tvorila je idealnu kružnicu što je prikazivalo vrhunsko majstorstvo radnika na preši. Problema sa zavarivanjem nije nikada bilo, tehnologija se striktno poštovala a to najbolje govori broj grešaka koih je na Urinju bilo nekoliko a na Voplinu niti jedna.
Nismo se libili ni posla koji je bio velika nepoznanica, kao što je izgradnja mosta na crikveničkoj zaobilaznici, preko Dubračine. Tu je pokazana izuzetna snalažljivost prilikom montaže sekcija dugih i po osamdeset metara. Krajnje sekcije su se povlačile po saoniku, kao što brod klizi prilikom porinuća, kako bi bile smještene na pravu poziciju.
Kako se odvijao proces od natječaja do realizacije? RO Brodogradilište je u svom sastavu imalo jednu vrlo sposobnu radnu grupu naziva Inženjering kojoj je na čelu bio Nenad Blažeković a sposobni stručnjaci Dubravko Manola, Živko Juršević, Jadranka Šumonja i Dušan Golja sa suradnicima su pratili natječaje, izrađivali ponude i javljali se na natječaje. S tom ekipom najviše je surađivala Dezi Fućak iz Prodaje kao i članovi specijalističke grupe za zavarivanje Vladimir Jardas i Zlatko Marušić te Boris Debelić iz Tehnologije. Prigodom izrade ponuda obavezno su uključivali šefa vanjskih radova iz Montaže radi predviđanja tehnologije montaže, broja potrebnih ljudi, organizacije i opreme radilišta, trajanja radova i slično. Po dobivenom poslu naručivalo se materijal, razradila dokumentacija te, po prispjeću limova iz željezare, krenulo u obradu. Na strojevima u OOUR-u 12  rezalo se limove i oblikovalo a potom se na radilište elemente slalo, obično šleperima Autoprometa, gdje su ih zaprimali radnici OOUR-a 14. Šef radilišta je najčešće bio Rivetti ali, ako je on bio angažiran na nekom drugom radilištu, uskakali su, također vrhunski znalci ovog posla, Jovo Ćurković, Petar Grbić, Stevan Kanazir i još neki drugi. Kad su krajem sedamdesetih u brodogradilište počeli stizati netom svršeni mladi inženjeri prve generacije  brodogradnje Tehničkog fakulteta u Rijeci, Silvio Zec je postao glavni poslovođa vanjskih radilišta a kad je on otišao 1980. u Kontrolu na njegovo mjesto postavljen je Marin Novak. Iz referentne liste se vidi da su to bila zlatna vremena vanjskih radova kojima je Marin izvanredno rukovodio. Razumljivo je da se ovako dobri rezultati ne bi ostvarili bez vrijednih i pomno odabranih radnika - stručnjaka u svojim zanimanjima. Bilo je tu vrhunskih montera, zavarivača, skelara... ali i vozača, dizaličara, električara... Ljudi su voljeli odlaziti na vanjska radilišta jer se, najviše zbog dnevnica i povećanog broja odrađenih sati, moglo zaraditi više nego u 3. maju. Pričali su mi naši radnici da je na terenu bilo i smijeha i veselja ali najviše znoja. Disciplina, što radna što tehnološka, je bila vrhunska stoga su i rezultati bili upravo takvi - vrhunski. Ostali su mi u sjećanju odlični majstori s tih radilišta, jer se o njima govorilo kao o najboljim nogometašima Rijeke: Janko Hinić, Jakov Mijolović, Mato Opančar...
Osim na vanjskim radilištima "trenirali" smo i kod kuće. Prvo, meni znano, takvo radilište bilo je na okrupnjavanju krovnih i montaži vertikalnih i krovnih nosača na Kompleksu velike predmontaže Cerovica, hala C i D. Značajno je kod ovog posla bilo da su hale pokrivane a proizvodnja u njima se normalno odvijala zahvaljujući izmjenjenoj tehnologiji montaže i to za halu C sa mostnih dizalica umjesto s fiksne skele od poda do krova te hala D primjenom tehnologije ukrupnjene montaže krovne konstrukcije koju je Marin prijavio kao inovaciju i za nju bio nagrađen. Izgradnja je uspješno završena a 18. 12. 1984. obavljen  je tehnički pregled a time i dobivena uporabna dozvola.                                                                    Istovremeno.se radilo na izradi nosivih elemenata zgrade za smještaj službi tadašnjeg OOUR-a Montaža koja se pokazala kao odlična građevina što mogu potvrditi iz prve ruke jer sam radeći u njoj proveo desetak godina. Početkom 1985. krenulo se s izgradnjom sportske dvorane. Nosače krovne i fasadne konstrukcije izveli smo vlastitim snagama, a za ostalo angažirane su vanjske firme. Sportski park je u funkciji od konca studenog 1986. godine.
Svi ti radovi na građevinama su se uklopili u veliku poslovnu ekspanziju RO TIBO osamdesetih godina koja je tada na jugoslavenskom tržištu zauzimala vodeću poziciju u izradi popularnih prijenosnih kontejner kućica tzv. TIBO kućica. TIBO je razvijao i posao s reciklažnim postrojenjima a jedno je i prodano 1989. u Ostravu, gradu u Češkoj. Nuđeno je i Rijeci i Zagrebu ali bez dogovora. Prema vizijama arhitekata Dragana Zeca i Zdeslava Surine krenulo se u izgradnju stambenih zgrada. Prva, najvidljivija građevina tog projekta bila je samački hotel tzv. Toblerone za radnike 3. maja koji je dovršen 1987. godine. To je trebala biti vrlo jaka i uočljiva referenca za naredne narudžbe sličnih zgrada koje bi se gradile po istom principu. Betonska jezgra trokutnog presjeka na čijem su vrhu nosivi krovni nosači na kojima visi čelična konstrukcija. Brodske sanitarne kabine se ubacuju na poziciju kao na brodu a onda sljedi montaža podnih ispuna.
U priči o zaradi postignutoj izvan osnovnog zajedničkog proizvoda - broda treba spomenuti i RO TDM koja je tih godina proizvodila i prodavala brodske dizalice po licenci Hagglundsa kao i Pielstick pogonske motore drugim brodogradilištima izvan tadašnje države.
Ovdje bi trebalo spomenuti i veliko radilište na lokaciji Voz - Peškera u općini Omišalj. Radilište, koje je trebalo biti nukleus daljnjeg širenja te dislociranja brodogradilišta s namjerom gradnje objekata morske tehnologije i drugih čeličnih konstrukcija, je kupljeno krajem sedamdesetih. U uvali Peškera je, po planu, trebao biti izgrađen suhi dok. Radilište se polako, prema mogućnostima, širilo da bi krajem osamdesetih preraslo u veliko radilište na kojemu je bilo zaposleno stotinjak radnika a proizvodilo je trodimenzionalne sekcije koje su se morskim putem dopremale u 3. maj i montirale na novogradnje. Šef radilišra bio je Rivetti pa kasnije (kad je Riva 1983. otišao u, više nego zasluženu, mirovinu.) Bruno Paliska, Mato Opančar te Željko Tot. Radilište je vraćeno Općini Omišalj u sklopu sanacije brodogradilišta  2004. godine.

[milić]

Smijeh made in 3. maj

U 3. maju je od svega ipak najviše carevao znoj. Ali gdje su dobri ljudi pojavi se tu i tamo i ponešto smijeha. Ovo su istiniti događaji koji i nisu trebali biti smiješni, ali su kasnijim prepričavanjima poprimali sve smješniju notu. Događaji su prepričavani kako bi kod slušatelja izazvali haha efekt, nikako da ismijavaju aktere. Mislim da su događaji ispali smiješni baš zato jer su prepričavani u miljeu u kojem je svatko od slušatelja itekako dobro znao da se sutra on može naći u toj, uvjetno rečeno, smiješnoj situaciji. Neki analitičar humora mogao bi te događaje svrstati po raznim vrstama a ja ću ih zapisati kako mi naskoče na tipkovnicu.
Prvi mi napamet pao Riva koji je zbog svog lošeg poznavanja hrvatskog jezika izazivao situacije pune nesporazuma, ljutnji a na kraju, kad se nesporazum razotkrije, smijeha.
Radilište na Peškeri, u vrijeme kad je zapošljavalo stotinjak radnika, polako se pretvaralo u drugi 3. maj. U ovom slučaju to je značilo ograđeno radilište i stražar na porti gdje se prilikom ulaza ostavljaju kartele. Jednog dana je ponton Drenova, u vlasništvu riječke Luke, dopremio elemente za radilište. I dok su ga radnici iskrcavali, Riva kaže poenteru da ode na porton po kartele. I ode Stevica po njih. Ali na ponton.
- Dečki Riva je rekao da date kartele!
Ovi ga začuđeno gledaju.
- Koje vražje kartele, mi smo radnici Luke.
- Nemojte se zajebavat'! Znate kakav je Riva kad se naljuti.
I dosta su se oni natezali oko tih kartela dok Stevici nije dojadilo pa je neposluh odlučio prijaviti Rivi.
- Šefe ne daju kartele!
- Ma ca, picka mater, neće predala kartela?! - ljutio se Riva.
I sad on ode po kartele ali prema portonu (porton na talijanskom jeziku znači ulaz, kapija) a ne prema pontonu. Time je odmah razriješen i nesporazum.
Sljedeći iz repertoara Riva Show.
- Co, Mali hodi na baraka po maca.
I ode Mali i popne se na baraku, a mace nema i nema.
- Kapo ni mace na barake!
- Ma ca ni kad san je ja tamo pustil.
I ode Riva ljut k'o ris u baraku i nađe macu. I viče iz barake:
- Mona, ca je ovo?!
- Maca kapo, maca! Ma ne na barake nego va barake.
Ima i ova pričica o Rivi i maci. Riva je s radilišta nazvao u Pripremu i naručio da nu se pošalje deset maca. I ode Tomo u skladište i kaže da za Rivu pripreme deset maca te mu ih kasnije pošalju na radilište. Uskoro zazvoni telefon u Pripremi.
- Tomo, picka mater, ja pitan maska (Loše izgovorena grupa glasova sk koji su zvučali kao c pa je maska ispala maca.) za varioc a ti mene poslal mace.
Ali bio je pravi majstor naš Riva i svi smo znali za mogućnost ovakvih nesporazuma na koje se nismo previše obazirali.
Sedamdesetih godina 20. st. popularna je bila serija animiranih kratkih filmova Kalimero koja se prikazivala na televiziji. Crno pile, s pola ljuske od jajeta na glavi, uvijek je ulazilo u probleme iz kojih bi izlazilo razočarano i s porukom - To je nepravda!
Jednoga dana uz drugi navoz prolazi ondašnji direktor Tuhtan kad pred njega bane Miško, čistač zahoda.
- Drože direktore! - službeno će Miško - to je prava nepravda!
- A ča to Miško?!
- Jedan pere a stotina sere!
- U pravu si Miško! - zamišljeno će direktor. 
Ma koliko danas pričali o prekapacitiranosti radnicima u doba koje opisujem to jednostavno nije istina. Posebno se ponekad osjećala nestašica radnika određenog zanimanja ili više njih.
U zadimljenu kancelariju, prepunu šefova odgovornih za ostvarenje određenog posla a čiji rok je opasno doveden u pitanje, uleti jedan šef koji je opasno kasnio s radovima pa, vidjevši kako ga prisutni optužujuće gledaju, uzvikne u namjeri da opravda kašnjenje:
- Ajme ljudi, nema ljudi!
- A što smo mi? - uvrijeđeno će jedan.
- Vi ste šefovi!
Na jednon sastanku, par dana prije porinuća, zakvačili se P.i R. žestoko, samo što se ne potuku. Razlog svađe je bio čiji ljudi kasne s radovima. Nekako su ih primirili ali nakon sastanka opet su se počeli natezati. Konačno odluče da izađu izvan brodogradilišta pa da to argumentirano razriješe, baš kako pravim muškarcima i priliči. Nakon 30-ak minuta vraća se R. lica otečenog od podljeva pa ga kolege zapitaju:
- R. ča je bilo?
- Ma niš! San jih dobil ma san mu jih i rekal.
Bio nekome od trasera rođendan pa je i boca žestice krenula od ruke do ruke. Netko potegne iz nje više a netko manje. R. i C. potegli malo više pa dobili volju za još više. Ali pića više nema jer svaka boca ipak ima dno. Oni bi pili još a nema više. Jedino rješenje je otići izvan "žice" i nastaviti piti. Ali trebalo bi i raditi. Pa odluče neka sreća kaže hoće li taj dan provesti u radu ili opijanju.
- Čuj R. ovako ćemo storit. Hitit ćemo va zrak ovaj dinar pa ako ostane na rubu ostat ćemo delat a ako ne - gremo pit.
- Ma C. molin te ni ne hitaj aš kakove smo sreće još bi se dinar mogal nasadit na rub.
O. je bio poslovođa brodomontera i imao je poštapalicu - jebo ga ti! Jednom, zbog nekog incidenta, završi on kod suca za prekršaje.
- Da čujem, kako je to bilo? - pita  sudac.
- Ovako je to bilo druže sudac, jebo ga ti...
- Ma kako se to izražavate!? - zgranuto će sudac.
- Pardon, jebo ga Vi...
I tako je to bilo u 3. maju -  red rada pa tanki namaz smijeha pa opet red rada.

[milić]

Sinoć stigle priče i u tiskanom obliku!

[zokxy]

Rezervira za me jednu. A kako kulori sve znaju 28.5. u 18:00 se i vidimo