Milićevih dvadesetak godina na navozima 3. maja (1974.-1996.) - priče

[milić]

Lansirac dokumentacije i materijala

Nekako početkom svibnja 1976. saznao sam da su ispražnjena dva mjesta u Pripremi OOUR-a 14 jer su otišli Željko Stipković i Anton Biro. Šef Pripreme je u to doba bio Albert Čendak, a uz navedene radio je još i Darko Ažman koji je vodio 2. navoz. Moj prezimenjak Branko je pak bio zadužen za skelarske radove, a Paulo Stančić za brodotesarske. U drugoj prostoriji, odvojeni staklenom pregradom bili su smješteni planer Josip Ercegović Pino i lansirac za vanjska radilišta Dionizije Benić Dione. Već sam dobro poznavao pripermaše, što poslovno što privatno. Zato sam se, čim sam saznao za upražnjena mjesta, prijavio jer sam bio željan novih izazova. Za drugo mjesto je prijava srigla od Nike Laće. Obojica smo primljeni te počeli s radom negdje u lipnju 1976. godine. On je počeo voditi 1. navoz, a ja 3. i vanjska radilišta kao nadopuna Dionu, koji je pretežno bio na terenu. Pokušavam se prisjetiti koji je brod bio na 3. navozu, ali bezuspješno. Moguće da, u trenutku kad sam zasjeo u Pripremu, ga nije ni bilo. Glavni poslovođa 3. navoza bio je Pitzek Slavko s kojim sam, jasno, najviše surađivao. Kad spominjem njega prisjetim se i glavnog poslovođe 2. navoza Petra Grbića, a na 1. tu, vrlo značajnu dužnost, obavljao je Ivan Plašćar. Svi vrhunski majstori svog zanata i rukovoditelji. U to vrijeme još su bili glavni poslovođe za izradu VTS Jovan Ćurković, za montažu Marijan Burić i vanjskih radova Fermino Rivetti. Tih nekoliko glavnih poslovođa su ustvari bili, recimo to pojednostavljeno, glavni šefovi u svojem djelokrugu rada. Postojali su i glavni poslovođe Radnih jedinica, ali oni su bili više usmjereni na kadrovske probleme. Na čelu OOUR-a je bio rukovodilac Bruno Paliska, a njegov zamjenik za proizvodnju bio je Zvonimir Furlan.
Uloga lansirca je da pripremi materijal i dokumentaciju za određene radove na gradnji koju vodi. Velike sekcije koje idu na montažu uglavnom i nisu problem, one se ne mogu zagubiti. Problematični postaju neki sitniji komadi kao što su razna koljena, temelji pomoćnih uređaja i sl. koji dolaze pojedinačno odnosno šjolto, kako smo to nazivali. To se moglo zagubiti. Tu se krio jedini problem, koliko se mogu prisjetiti.
Nedostatak raznih pomoćnih materijala (klinovi, mostići, pareći...) te potrošnog  materijala, pogotovo elektroda, je isto mogao biti jako nezgodan za odvijanje procesa proizvodnje. Osim poslovođa i glavnih poslovođa lansirac je taj problem morao stalno imati na umu te unaprijed djelovati kako bi se izbjegle takve, vrlo nezgodne, situacije.
Osim novog posla, upozao sam i nove ljude, iz drugih sredina, ne samo s Navoza. Pogotovo su to bili lansirci iz tadašnjih OOUR-a 12 i 13 što će reći Predobrada i obrada crne metalurgije i Predmontaža. U Dvanaestici su tada radili Albin Živec, Bruno Lipizzer, Dimitrije Stojanović i Franc Babuder dok je šef bio Anton Juretić. U Trinaestici su pak u Pripremi bili Ivan Bencek, Biserka Krpina, Fehim Buševac i Branko Žiković. Dobro je to funkcioniralo i ako se nešto trebalo hitno napraviti, neko  koljeno ili drugi detalj, obično bi to riješili jednim telefonskim pozivom. Ako je problem bio veći napisalo bi se Zahtjevnicu i za par dana evo materijala na navozu. Pri dostavljanju tog materijala imali smo na raspolaganju odlično obučenu ekipu s malim vozilom koje smo zvali štigler. Vozač štiglera bio je Davor Jugo, a za materijal su, svaki za svoj navoz bili zaduženi Marijo Primožić, Rade Marjanović i Josip Gržinić.
Dokumentacija, koja se sastojala od 3 kopije nacrta, radnih listova kako su zvane norme, popisa materijala, sastava sekcija i vjerojatno još čega zaprimala se, evidentirala i uredno, po točnom ključu, odlagala u pretince. Radni listovi s označenim brojem i kopija nacrta predavani su glavnim poslovođama. Dokumentacija je stizala, nošena kuririma, iz Plana gdje se rukopise iz Tehnologije prepisivalo pisaćom mašinom na matrice i pomoću šapirografa prenosilo na radnu dokumentaciju.
Na stolu u Pripremi, ustvari velikoj, malo polegnutoj crtaćoj dasci, uvijek je bila Knjiga rada. Ustvari, to je bila tvrdo ukoričena bilježnica, malo deblja, u koju su poslovođe upisivali svoja potraživanja. Tu su npr. poslovođe zavarivača upisivali potrebe za elektrodama. Njih su, proizvedenih u Železarni iz Jesenica, naziva EVB-50 promjera 3.25, 4 i 5 milimetara, najviše naručivali. Dobivali bi ih tako da smo ispisali Izručnicu koja se preko našeg Tranzita proslijedila u Brodomaterijal. Oni su imali ekskluzivan ugovor s 3. majem i na skladištu su uvijek morali imati određenu količinu dogovorene robe pa tako i elektroda. Još se sjećam njihovih nomenklaturnih brojeva, koji se obavezno ispisivao na izručnici, 1.440.51.24 za ove najmanjeg promjera pa po jedan zadnji broj naviše, za ove ostale. Možete onda zamisliti koliko sam ih naručio kad sam brojeve i nakon četrdesetak godina tako dobro upamtio. Kad su elektrode dovezene do nas, za manipulaciju s njima odgovorni su bili dvojicaa Klanjaca, Vladimir Valenčić  i Anton Gržinčić. Iskrcali su ih pomoću viljuškara s kamiona, jer su bile poslagane u paletama, i postavili u kabine koje su bile razmještene po navozima odnosno mjestima rada.
Osim elektroda naručivali smo pomoću izručnica i druge materijale koji se koriste na Navozima. Tu su bile i razne brtve koje se upotrebljavaju prilikom tlačenja, zatim razni skelarski materijal te drvenarija za porinuće. Sve u svemu, jako interesantan i dinamičan posao s kojim sam bio jako zadovoljan.


_______________________________________________________

U ovoj predratnoj zgradi, na samom čelu, bila je smještena Priprema OOUR-a 14 u kojoj sam počeo raditi u lipnju 1974. gpdine.

[milić]

Polaganje kobilice

Polaganje kobilice nije tako pompozno, svečano kao porinuće. Više je to, nazovimo to tako, radna operacija koja je brodovlasniku i drugim zainteresiranima za taj događaj dala do znanja da se, eto dogodilo polaganje kobilice na jednom od 3. majskih navoza. Nama, trećemajcima je to bila stvarno rutinska predstava za javnost. Onaj koji je trebao znati, znao je odavno da se taj brod ugovorio, napravio projekt koji je odobren od strane brodovlasnika, da se napravila specifikacija i naručila crna metalurgija. I da je onda krenulo sve dalje, po godinama ustaljenom hodogramu. U to doba je proces od naručivanja broda do isporuke trajao približno dvije godine, jasno ovisno o mnogim čimbenicima. Stoga je polaganje kobilice bilo nekako na polovici tog razdoblja, jer se brod na navozu gradio oko pola godine i u opremnoj luci, nakon porinuća, još pola godine, do čina primopredaje broda.
Kako se polaganje kobilice odvijalo na navozu to smo jasno i mi, kao ljudi s navoza, bili direktno involvirani u taj posao. Taj posao je za nas bio prava rutina, nije ni pobuđivao previše osjećaja kao porinuće. Taj posao su, tehnički gledano, svakodnevno obavljali naši dečki iz transporta, na čelu s Josipom Paulinom i Silviom Dumićem. Primali su sekcije s predmontaže i skladištili ih uz navoze, na dohvat dizalica.
Ali ovo je ipak bio važan momenat što se tiče 3. maja. Označavao je jednu značajnu točku u proizvodnom procesu broda. U ime tog događaja je, kako sam čuo, doznačena na 3. majski bankovni račun značajna svota bilo deviza bilo dinara.
Kobilica se obično postavlja nakon porinuća broda, na tom ispražnjenom navozu. Ali bilo je i slučajeva, pogotovo na 3. navozu, kad je kobilica položena na navoz koji se nije koristio duže vrijeme. Iz nekih ponašanja oko polaganja kobilice i nevješti čitač mogao je uvidjeti u kakvim su odnosima pojedine države odnosno njihovi čelni ljudi. Npr. kad su se Rusi i Kinezi gledali kao pas i mačka onda je bilo nezamislivo da se nakon porinuća broda za kompaniju iz SSSR-a obavi polaganje kobilice za brodovlasnika iz NR Kine. Kobilica se, u tom slučaju, postavljala neki drugi dan. Tako sam nešto primijetio i u slučaju ČSSR-a i Kine. Što bi se reklo - treba čitati između redaka.
U najnormalnijim okolnostima, tek što bi jedan brod završio u moru već bi se s razglasa začulo:
- Glavni poslovođa Burić, pristupi polaganju kobilice gradnje broj taj i taj!
Prije toga bi brodotesari stabiliture na brzinu, provizorno namjestili karege na koje će se postaviti kobilica. No, za one koji to ne znaju, ova kobilica nema baš puno veze s kobilicama kakve se postavljaju na drvenim brodovima ili kakve su se nekad postavljale i na čeličnima. To nije snažna i izdržljiva masivna drvena greda na koju se postupno slažu ostali elementi, već najobičnija trodimenzionalna sekcija, obično dvodna, čije je kobilica samo nezamjetan dio. Ta sekcija nekako najbolje naliježe na brzinski postavljene karege. Ukoliko nema niti jedne prikladne sekcije dobro će doći i poneki panel. Ta polaganje kobilice i tako je samo simbolički čin. Ugođaj je još uvijek svečan, limena glazba je ostala tu još od porinuća i svira poznate koračnice. A Burićevi monteri polako, uz pomoć tristotonske dizalice, mic po mic spuštaju sekciju na pripremljene karege. I nju su, dan prije, lovorom i ostalim zelenilom okitili Ivankovićevi dečki kako bi joj dali značaj, makar na ovaj način. Odnekud se pojavi i tabela od tankog lima na kojem su pismoslikari ispisali glavne karakteristike gradnje čija kobilica se postavlja na navoz. S tabele se može pročitati koliko će brod biti dugačak, širok, brz, koja je nosivost i još koješta. Sama operacija postavljanja kobilice ne traje više od petnaestak minuta i, ma koliko joj se pridavala važnost, nije tako atraktivna kao porinuće. Više se doima kao uobičajeni radni zadatak.
Kobilica je ubrzo postavljena, uzvanici se razilae, za njima i limena glazba, a brodotesari porinuća čiste saonik od masti koja je preostala nakon prijašnjeg porinuća. Brodotesari pak stabiliture postavljaju karege na pravoj poziciji za prvu sekciju dvodna, obično u strojarnici, novogradnje koja će tu početi rasti. Zadovoljstvo je gledati tu vrevu na navozu. Ljudi ponosni i zadovoljni. Jedan brod porinut, a evo i drugi je na navozu. Bit će posla.

------------------------------------------------------------------------------------

Ovdje će dobro sjesti fotka koju je Zokxy snimio 16.04.2016. prigodom polaganja kobilice na 2. navozu.

[milić]

Porinuće broda

Hoooo-ruk! Hoooo-ruk! Hoooo-ruk! orilo se iz nekoliko zvučnika postavljenih ispod broda na dan porinuća. To je Ante Šuljić, sad već ne "uživo" kao nekad nego s magnetofonske trake, davao komande kako bi brigade složno podbijale klinove. U tu svrhu koristili su nabijače, koji su klizlii po vodilicama montiranim na navozu. Nabijačima se  udara o čelo klinova, raspoređenih između saonica i paketa. Time se postiže bolja priljubljenost paketa uz oplatu broda.
Saonik, saonice, klinove, pakete i sve ostalo što je povezano s drvenim, pa i ostalim, materijalom za porinuće pripremaju brodotesari porinuća. Kad sam se zaposlio, poslovođe su bili Mladen Barešić i Dušan Tometić. Prije njih tu dužnost su obavljali Petar Sitvuk i Paulo Stančić. Petnaestak dana prije zakazanog datuma porinuća, saonik se namaže baznom mašću, a obično dan kasnije i kliznom. Nakon mazanja kliznom mašću uvuklo se saonice pod brod. Drveni materijal koji se koristi za saonik, saonice i pakete  je borovina osim pramčanog i krmenog dijela, gdje se, zbog jačih opterećenja, postavlja hrastovina. Klinovi su uglavnom od hrastovine.
Što se samog broda tiče, na dan porinuća najbolje bi bilo da je dovršen. Međutim, nikad nije tako. Nekad se uspije više napraviti, a nekad manje. Ali minimalni uvjet je da barem vanjska oplata, makar do linije do koje će brod uroniti u more, bude vodonepropusna. To je najmanje što se mora postići. Nagledao sam se, čini mi se stotinjak, porinuća i stvarno je u more ušlo brodova s različitim stupnjem dovršenosti. Od linova vanjske oplate koji su bili načeti hrđom do potpuno obojanih. Na pramcu broda je, na dan porinuća, preko imena broda postavljeno platno na kojem je ispisan broj gradnje, pod kojim se vodi taj brod. Oplata kaštela je s obje strane ukrašena zelenilom koje su dan prije nabrali i postavili vrijedni radnici poslovođe Ivana Ivankovića Iveta.
No, .vratimo se mi pripremi za porinuće. Cijelo jutro, do marende podbijaju se klinovi, uz pauze kako bi se popušila cigareta. Ukoliko je hladno vrijeme, radnicima koji rade na podbijanju se dijelio čaj s rumom. Sjećam se dobro i omjera 1:10. Taj omjer je značio da se na deset litara čaja stavlja litra ruma. Dobro se sjećam toga jer sam ga nemalo puta naručivao u čajnoj kuhinji kod Marice, kako se zvala gospođa koja ga je kuhala u majušnoj kuihinji smještenoj uz Stari DMP.
Nakon marende otpočinje se s ostalim operacijama, koje prethode porinuću. Voditelj porinuća, koji je u doba kojega se najviše prisjećam bio Paliska a kasnije Furlan, daje naredbe kojima se ruše potklade, kojih ima valjda više od sto. Rušenje potklada je omogućeno na taj način jer je na vrhu potklada postavljena pješčana koja ima kao neki probušeni jezik. U potkladi je kvarcni pijesak na kojemu leži umetak. Na njemu su, do oplate broda, postavljeni klinovi i jace. Povlačenjem tog jezika ispusti se pijesak iz potklade koja time gubi kontakt s oplatom broda čime je oslobođena od pritiska pa se može srušiti. Rušenje potklada traje negdje do 11 sati kad obično dolazi limena glazba i smješta se uz svečanu tribinu, ukrašenu zelenilom. Zvuci te gkazbe stvaraju poseban, svečani ugođaj. Najčešče je to bila limena glazba Željezničar iz Rijeke. Polako pristižu i ostali uzvanici među kojima poseban tretman ima kuma broda. Tu su još predstavnici brodovlasnika i domaćini, direktori i važna osoba u to doba, predsjednik Radničkog savjeta te predstavnici gradova i firmi značajnih za 3. maj pa i šire. Također, vrlo često porinuću prisustvuju i školska djeca te ostali zainteresirani. A i mnogi trećemajci su već zauzeli ponajbolje pozicije kako bi još jednom brodu, djelu njihovih ruku i pameti, zaželjeli sretnu plovidbu.
Voditelj porinuća počinje sa završnim operacijama prije porinuća.
- Rušite kose upore broj jedan! - sljedeća je zapovijed. To znači da će radnici, koji su za to zaduženi, srušiti po tri ili četiri (ovisno o dužini broda) debele čelične cijevi sa svake strane broda. Upore su jednim dijelom ukopane u navoz te se pod nagibom naslanjaju na temelj, koji je zavaren za dno broda. Time sprečavaju brod u klizanju.
Nakon što se sruše sve kose upore brod ostane zakočen samo na stoperima odnosno škontrima. Škontara ima 3 para na 1. navozu, a 4 na 2. navozu. Sad je momenat da se održe pozdravni govori. Prvi govori domaćin, u ono doba predsjednik Radničkog savjeta kasnije netko od direktora, potom predstavnik brodovlasnika.
Napetost raste jer se približava trenutak kad će se brod spustiti niz saonik i doći konačno do mora koje će ga majčinski zagrliti.
Izriče se i posljednja zapovijed:
- Oslobodite škontre!
Vrijeme je da se oslobode škontri te mladi, hitri radnici trčeći donose osigurače, kojima su škontri zaključani. Bacaju ih pred voditelja porinuća. Kad je i posljednji osigurač pred njim, voditelj zna da je sad samo pitanje trenutka kad će osloboditi škontre kako bi brod nesmetano krenuo u susret moru.
Sad kuma (bilo je i muških "kumi") preuzima glavnu ulogu. Kratkim govorom zaželi brodu sretnu plovidbu te sjekiricom zamahne i udara po tankom konopu na kojemu je, na odmjerenoj dužini, privezana boca u kojoj je pjenušac. Konop je presječen, a time je prestala i ta slaba veza broda i navoza. Boca udara o bok broda, pjenušac se pjeneći razlijeva, a voditelj porinuća, pomoću posebnog mehanizma, uvlači škontre te brod slobodan krene u svoj najprirodniji ambijent - more.
Klizeći po saoniku brod izaziva u gledateljima brojna pitanja i osjećaje. Kako će proći prvi dodir s morem? Hoće li sve biti kako je predviđeno? Stručnjaci se pomalo boje tog trenutka jer kažu da je najveće naprezanje kod broda upravo trenutak kad je brodska krma djelomično u moru i počinje djelovati sila uzgona koja ga uzdiže, a on je još prednjim, pramčanim dijelom na navozu. Teoretski je oslonjen na dvije točke što se nikad više u eksploataciji neće dogoditi.
Porinuće je završeno, brod se odvlači remorkerima u opremnu luku, gdje se kasnije, pored ostalih opremnih radova,  skidaju pomoću dizalice saonice i paketi radi pripremanja za slijedeće porinuće. Svi radnici, koji su povezani s porinućem, napuštaju brodogradilište prije završetka radnog vremena, odmah nakon porinuća. Uzvanici pak odlaze na druženje uz zakusku u dvoranu za sastanke na Zapadni ulaz, dok predstavnici brodogradilišta i brodovlasnika kreću na svečani ručak u npr. Ronjge, Uvalu Scott ili druge, u ono vrijeme, popularne restorane.
Ljudi su pedesetih nakon porinuća, kako sam čuo, imali pravu feštu na trgu kod Starog DMP-a, a u vrijeme kojem sam svjedočio svaki radnik, koji je sudjelovao na porinuću, dobio bi dobar sendvič koji je bio složen od ovećeg peciva s pršutom, sirom i krastavčićima. Još i jednolitrenu bocu kvalitetnog vina.
Nakon porinuća pristupa se skidanju masti sa saonika te sređivanju navoza jer izgleda kao da je na njega pala bomba. Po moru pluta mnogo drvenog materijala kojeg skupljaju članovi RDSAM 3. maj, naši ribari. Iz svojih brodica zabijaju klanfe u drvo te ga dopreme unutar 3. maja, a mi smo im običavali, za uzvrat, pokloniti nešto goriva.
Pričalo se, u drušrvima u kojima sam bio, da se brod zaustavio ili čak da nije niti krenuo prilikom porinuća. Ali ja to nisam doživio. Čak se za brod Ragna Gorthon negdje napisalo da je stao kad je krenuo niz navoz. Moji sugovornici, koji su tada radili za razliku od mene, se toga ne sjećaju niti je netko to ikada spominjao u mojemu prisustvu.

__________________________________________________________-

Čini mi se da ova lappinova pobjednička fotka iz veljače 2016. najljepše oslikava čin porunuća broda.

[milić]

Marenda

Ajme kojih sve događaja je bilo povezano s tom marendom. Ni marenda se nije tako, u vrijeme dok sam radio u 3. maju, nazivala. Bio je to topli ili hladni obrok, a ne marenda. No, marenda nije samo obrok koji jedemo između doručka i ručka. Marenda je pauza, predah nekako na polovici radnog vremena, koju su mnogi, osim za hranjenje, koristili za šetnju, razne društvene igre kao karte, domino, ali i za kratke nogometne utakmice na improviziranim igralištima kao na trgu kod Starog DMP-a.
Moja prva trećemajska marenda, i barem još dvadesetak njih kasnije, bila je topla. Čim sam se zaposlio, istog dana s kartelom, Talan mi je uručio i set blokova, kako smo mi zvali ustvari kupone, za marendu od 20-ak komada. Kao, ti još nisi primio plaću da bi si mogao kupovati marendu. A jelovnik se sastojao od uobičajenih jela koje se konzumiraju u sličnim uvjetima u ovom području. Variva, gulaši, kasnije je bilo i pomfrija, šnicle... Ali najveća gužva bi bila kad su za marendu bile tripice ili pak jetra na venecijanski način. A mnogima se na spomen tih jela okreće želudac. Tek sam kasnije shvatio, na osobnom primjeru,  da oni koji doma to ne jedu, jer im članovi obitelji to ne vole, jedva čekaju da se to pripremi u 3. maju kako bi zadovoljili svoje potisnute gušte. Marenda se dijelila u prizemlju zgrade, uz glavnu prometnicu. Broj radnika u brodogradilištu je iz godine u godinu rastao pa je i kapacitet sjedćih mjesta, a pretpostavljam i kuhinje, bio premalen već u vrijeme kad sam ja stigao u 3. maj. Baš u to vrijeme počeli su funkcionirati i OOUR-i pa su se neki rukovodioci domislili jadu kako svojim radnicima omogućiti obrok bliže mjestu rada. Otvaralo se manje restorane na raznim lokacijama. Tako su ispod staze dizalice 9 brodotesari otvorili restoran, predmontaža svoj na Cerovici, oprema svoj na Južnoj obali i tako dalje. Svi su odjednom željeli imati svoj restoran, na svom terenu. I dobili su ga.
Osim tih mnogih restorana, koji su niknuli po 3. maju, bilo je i kioska za podjelu hladnog obroka. Najopskrbljeniji je bio lociran na trgu kod Starog DMP-a. Sastojao se od, čini mi se, tri spojene TIBO-ve kućice, a u njemu su radile drage prodavačice Sonja, Nevia, Liza i još neke koje nisam tako dobro upamtio. Marenda je u prvo vrijeme, dok smo radili od 6 sati, bila od 9 - 9.30, a kasnije, kad smo radili od 7.00, od 10- 10.30 sati. Kako sam bio najmlađi, to sam za trasere kupovao marendu pa bih za nas desetak u kartonskoj kutiji donio marende za cijeli bunker, jer, koliko se sjećam, nitko nije odlazio na kazan, kako se još marenda u menzi pogrdno nazivala. Sjećam se da je Slave uvijek jeo isto: kvarat kruha sa 7 dekagrama buđole i sok od naranče. Drugi su ipak malo mijenjali salamu. Viktor Hrvatin, brodomonter tada već pred nirovinom, mi je jednom, uz smijeh, ispričao kako cijeli radni vijek za marendu jede kvarat kruha, 10 dag mortadele i sok od naranče. Evo, i takvih je bilo.
Spomenuo sam već  gužve koje su nastajale približno pola sata prije otvaranja restorana, kako se eufemistično počelo nazivati prostor menze. Ljudi su mislili da će, dođu li prije na red dobiti i bolju marendu, što li. U tom naguravanju nerijetko se polomilo stakla na ulaznim vratima, došlo bi i do tučnjave i sličnih neugodnih scena pa se odlučilo da se marende dijele u nekolio valova. Ovaj i ovaj OOUR tada, ovi tada, a ovi tada. S time se malo ublažilo te gužve, ali kratko je sve to trajalo.
Neki, obično familijarni, ljudi su si marende nosili od doma u gamelicama čiji sadržaj, hrana obično preostala od dana prije, bi podgrijavali na električnim rešoima, a bile su i neke spiralne grijalice koje su bile zaštićene željeznom mrežom na koju se polagalo te posudice te podgrijavalo hranu. Na brodu su običavali autogenim aparatom užariti, za tu namjenu izrezan komad debljeg lima, obično okrugao, i postaviti te gamelice na njega tako da se hrana i tako mogla podgrijati.
Marenda se mogla kupiti za blokove ali i za novac. Vrijednost bloka je bila kao i cijena toplog obroka u radničkom restoranu, a ono što se moglo dobiti u kioscima (i tu se nešto jednostavnije kuhalo) za tu vrijednost od hrane bio  je par kobasica, četiri hrenovke, desetak dekagrama salame ili sira, kvarat kruha i sok ili jogurt. Znači pristojan sendvič i napitak pride.
Neka zanimanja, znam sigurno za zavarivače, su u skladu s preporukama naše ZTZ službe dnevno za vrijeme marende dobivali i pola litre mlijeka, koje je na čelu 3. navoza dijelila Kate, kojoj se ne sjećam prezimena. Svo vrijeme, o kojem pišem, šef OOUR-a Radnički restoran bio je Mihovil Danes MIšo, čovjek koji je oko sebe imao dobru ekipu jer u jednom danu pripremiti, po mojoj procjeni, 6-7 tisuća obroka može samo uhodana, dobra ekipa. Tada je, s kooperantima, po popisu bilo u 3. maju oko 9.000 radnika.
Ali bilo je i velikih kritika na marende. Te nisu dovoljno kalorične, te su prekalorične, premasne, nema dijetalne kuhinje, uvjeti podjele hrane su nehigijenski i tome slično.
Ali Mišo je imao spremne odgovore na sva pitanja i podmetanja. Neko vrijeme npr. nije bilo noževa u menzi pa na upite zašto je to tako Mišo bi odgovarao da je tako jer ljudi budu nervozni zbog gužve pa bi se mogli i potući, a tad je bolje da noževa i nema nadohvat ruke. Napadi u Informacijama, tjednom glasilu 3. maja, bili su žestoki, ali Mišo je i dalje ostajao na čelu OOUR-a, pače širio je djelokrug rada pa je pripojio i Sportski park i Samački hotel, kad su izgrađeni. Počeo se širiti Radnički restoran i na vanjske objekte, a često sam posjećivao Trsatiku na Trsatu, jer mi je bila blizu mjesta stanovanja. To je meni bio restoran s najljepšim pogledom u gradu.
Ja sam malo puta jeo u menzi, osim kad su bile tripice i jetra ala venecijana. Većinom sam uzimao suhu hranu. Tako su i kolege slično postupali jer nama i nije trebala kalorična hrana kao radnicima koji su radili teške fizičke poslove. Jeli bi sendvič ili kobasice dok bi npr. igrali šah.
Na raznim duženjima - skijaškim, planinarskim i inim sportskim kao i društveno-političkim skupovima međusobno su se trećemajci zbližavali pa smo među mnogima, kad sam već radio u Pripremi, upoznali i postali prijatelji s jednim od šefova u menzi. On nam je, za vrijeme marende, znao donijeti pokoji bolji komadić mesa, a jednom je, sjećam se dobro,  napravio za nas desetak tartar biftek, što je bio pravi kulinarski hit onog doba. Čini mi se da mu je bio rođendan. Kad bi on tako pripremio marendu za nas, nazvao bi telefonom, izrekao šifru ''krumpir gulaš'' pa smo znali da je danas marenda u sobi šefa Pripreme, s nekim boljim komadićem mesa. U priučnom skladištu na čelu 2. navoza, gdje smo držali posebne elektrode zatim sitnije vijke i matice kao i druge sitnice bio je i jedan veliki električni rešo. Na njemu smo ponekad, u specijalnim prilikama kao npr. nečiji rođemdan ili za Božić, običavali spremiti nekakvo dobro jelo. Obično bi to bila buzara od školjki, kakav brodetić ili bakalar na bijelo.
Evo, to su bile trećemajske marende koje su mi ostale u lijepim sjećanjima. Više sam ih doživljavao kao druženje nego kao obavezni obrok.

----------------------------------------------------------------------------

Tripice u umaku od rajčica s palentom kompiricom i gromiškim sirom, doduše ne iz trećemajske menze nego iz moje makrobiotikanske kuhinje.

[milić]

Plaća

Isplata plaće, odnosno osobnog dohotka kako se tada nazivala, je u 3. maju svih godina moga rada bila točno 12-og u mjesecu. Ako je 12-ti padao u neradne dane, isplaćivala se dan ranije. Ne pamtim da je bila dan kasnije. Kad bi trećemajci dobili plaću cijela Rijeka i okolica je prodisala. Sve uslužne djelatnosti u gradu i šire dobile bi svoj dio kolača. Trgovci, ugostitelji, a govorilo se i kurve, su bili sretni i presretni. Neki, većinom mladi pridošli ovamo iz udaljenih krajeva nekadašnje države, su običavali taj dan obaviti mjesečnu opskrbu s cigaretama, blokovima za hranu i najnužnijim potrepštinama za život u narednih tridesetak dana. Ono novaca što im je preostalo od plaće potrošili bi na provode po Rijeci ili Opatiji, a i drugdje. Čovjeka, osobito mladog, lako privuče slatki život, koga je bilo na svakom koraku. Kafića, restorana, barova, pevaljki i ostalog bilo je gdje god se okreneš. Ta netko je odavno rekao da je bolje živjeti jedan dan kao lav, nego tisuću dana kao ovca, što su oni strastveno provodili, barem jednom mjesečno. I neka su! Nije lako bilo biti samac u stranom gradu, bez roditelja na koje se uvijek možeš osloniti.
Moja prva plaća isplaćena mi je 12. veljače 1974. za odrađena 4 dana posljednjeg tjedna siječnja. Iznosila je nekih 6, sada više ne znam čega. Je li deset, stotina ili tisuća dinara. Danas je teško uspoređivati kolika joj je stvarna bila vrijednost, ali sjećam se da sam bio zadovoljan, i to jako. Plaća se dijelila radnicima tako da je svaki poenter za radnike koje je vodio dobio od Financija buštu u kojoj je bio točan iznos novaca te ih podijelio radnicima uz pismenu potvrdu primitka. Traserima se plaća dijelila u jednoj baraci brodotesara porinuća ispod staze dizalice 9. U buštu je bila umetnuta lista obračuna plaće po jednostavnom ključu. Toliko sati rada puta satnica jednako je plaća. Dodatno se plaćao prekovremeni rad, rad u 2. smjeni, noćni rad, rad praznikom, dodatak na radni staž, dječji doplatak itd.
Kasnije su umjesto satnice uvedeni tzv. KS-ovi čime se pokušalo još finije regulirati plaće. Nekako s KS-ovima došao je i drugi oblik primanja plaća. Jedno s drugim nije povezano, ali dogodilo se nekako istovremeno. Sistem podjela bušta je ostao isti, samo što sada u buštama nije bilo novaca. U zatvorenoj kuverti dobio si samo obračunsku listu plaće, a po novac si trebao u banku. A za to ti je trebao tekući račun s kojeg si onda podizao novce čekovima. Dosta je to nesnalaženja izazivalo kod ljudi, ali su se iz Riječke banke, koja je imala ekskluzivan ugovor s 3. majem, jako trudili kako bi pomogli ljudima u tim prvim danima bezgotovinskog plaćanja. Na dan plaće dolazili bi službenici iz RB i strpljivo upoznavali radnike s mogućnostima tog novog načina isplate plaća. Mnogi su bili nepovjerljivi i željeli su da im se ispiše ček s iznosom koji je bio jednak iznosu njihove mjesečne plaće i tako su opet imali cijelu plaću, doduše ne u bušti nego u džepu.
A plaće su u ono vrijeme u 3. maju bile solidne, tako da je meni, kao samcu, bilo glavmo pitanje kako je potrošiti. Nisam imao nekih velikih planova u životu, osim nekih koje, po kasnijoj mojoj dugpgpdišnjoj karijeri planera, možemo nazvati kratkoročnima. Trebao mi je automobil kako bih bio pokretniji. I počeo sam skupljati novčiće tako da sam svaki mjesec izvjesnu svotu uštedio u, kasnije propaloj, Jugobanci jer mi je poslovnica bila pri ruci, odmah tu na Vežici, gdje sam stanovao do 1988. godine. I skupljao ja, godinu, dvije, malo mi je brat pomogao i eto mene 1977. u Fiatu 126 P. Ajme kojeg veselja! Jest da i nije bio neki automobil, taj 126 P ili peglica kako su ga popularno nazvali sprdajući se, ali je bio moj i služio je svrsi tj. da me odveze do Opatije i nazad ili rjeđe do Crikvenice. A i na godišnje odmore se išlo njime, na Rab, Pag, u Istru... Ali to je već neka druga tema.
Nego, vratimo se mi plaći i kako sam ja u prvim mjesecima nju doživljavao. Kako je u mojim džepovima dotad najviše vladao propuh to sam plaću doživljavao euforično. Pa kad ti na dan isplate punu buštu novaca strapaš u džep, onako mlad i bez obveza, pomisliš da si kralj. Kako su i većina ondašnjih trasera bili mladi kao i ja, i bez familijarnih obaveza, običavali smo na dan plaće Opelom Mantom, čiji je vlasnik bio Slave, i Jumbovom Fiatom Balilom odvesti se najčešće do nekog mjesta u Istri. Do Poreča, Umaga, Rapca i sličnih poznatih destinacija, počastiti se hranom koju ja dotad nisam niti probao, kao što je tatarski biftek ili pak pizza, ogledati znamenitosti i navečer se vratiti u Rijeku s usputnim zaustavljanjima. Ma bilo je nezaboravnih doživljaja s tih putovanja. Koliko sam čuo, a i vidio, i drugi trećemajci su na sličan način doživljavali dan plaće. Čak je taj dan proglašen kao neslužbeni blagdan 3. maja nazvan Spasovdan, San Pago, a jedan moj prijatelj ga je nazvao San Pijan. Preko 7.000 radnika je taj dan dobilo trećemajske plaće tako da su govorili da gostioničari trljaju šankove, trgovci ruke, a prostitutke ...
Kako većina zaposlenih nisu bili slobodni kao ja i kolege, na dan isplate vidjelo se mnoštvo žena na trećemajskim izlazima koje su čekale svoje muževe kako se nebi i oni poveli za slobodnjacima te da ih povuče dobro raspoloženje, alkohol i druge nepogode pa da familija ostane bez novaca, koji su ipak potrebniji za druge stvari nego da se ćaća malo zabavi.
Kad me netko danas pita da mu kažem kolike su bile plaće u 3. maju ja odmah odgovaram da su bile solidne i da se to ne može preračunati u današnju vrijednost. Jednom je moj prijatelj rekao da je njegova supruga, kao liječnica početnica, početkom 1980-ih, zarađivala mjesečno plaću kojom se moglo kupiti nekoliko kilograma pržene kave u zrnu. Kad bi čovjek uspoređivao plaću prema takvom pokazatelju onda ispada da su plaće bile tragično male. Ali, vjerujte mi, nije bilo tako tragično. Neke stvari su onda bile dostupnije ili čak besplatne tako da su usporedbe nezahvalne i uglavnom tendenciozne.

___________________________________________________________

E sad bi bilo dobro da imam slikicu kako zabrinute ženice čekaju 12. u mjesecu svoje mužiće na izlazu iz 3. maja. Ali nemam pa ću prilijepiti nešto bezveze. 

[milić]

Traser na brodu

U to vrijeme, pa i danas, sam trasera doživljavao kao elitnog brodograditelja. Još kad sam u tim prvim danima znao zaći u trasersku salu i ugledao na podu linije broda ucrtane u mjerilu 1:1, to je bio za mene pravi praznik za oči. Znači, to su ti  ljudi, ti majstori koji imaju uvid u brod čija gradnja još nije niti započela u proizvodnim pogonima. Ma kako sam bio ponosan što sam i ja postao dio tog tima. Pa još kad su me odredili da budem u brigadi trasera-geodeta na prvom navozu kojoj je brigadir bio Jumbo, inače  građevinski inženjer. U brigadi je još bio i Žigo, tako da smo nas trojica bili brigada snova. Pazi sad ovo! Jumbo najstariji s 27 godina, Žigo 24 i ja 19, doduše još nepunih jer ću ih navršiti tek krajem svibnja, te 1974. godine. Jedan od naših glavnih zadataka je bio da se prilikom montaže velikih sekcija dvodna iste pozicioniraju najbolje moguće po visini i pravcu tj. simetrali broda. Uz pomoć teodolita, na temelju ugrađenih repera na navozu i unaprijed označenih točaka na sekciji broda to smo mogli jako dobro učiniti. Nivelirom ili teodolitom smo još davali i usluge tesarima prilikom postavljanja karega za predmontiranje sekcija ili nastavak gradnje trupa broda na navozu. Teodolitom se usmjeravao i rad mehaničara prilikom bareniranja statve za osovinski vod. No radili smo i druge poslove kao što je označavanje pozicija na koje će se neki elementi ili sekcija montirati, zatim označavanje raznih privremenih otvora za komunikaciju ili ventilaciju i slično. Jedan od zahtjevnijih, i opasnijih, radova bio je i trasiranje imena broda, oznaka nadvođa te zagaznica. Ne toliko zbog složenosti samih radova koliko zbog opasnosti od ozljeda jer se to uvijek radilo neposredno prije porinuća broda, kad su radovi takvog intenziteta da sve vrvi od radnika, frcaju iskre izazvane autogenim rezanjem i prskotinama od zavarivanja, a nerijetko se je dogodio i pad poneke gafe. Zato smo takve radove pokušavali obavljati nedjeljom, kad je radova bilo ipak manje.
U početku me bilo strah kako ću se snaći uz ove, meni onda, stare mahere, onakav mlad i neiskusan i s manjkom praktičnog znanja. Ali brzo sam se priviknuo na sve radne zadatke i pomalo učio od iskusnijih. Sam rad nije bio fizički zahtjevan i bio je komotan za razliku od mnogih poslova na brodu koji su bili normirani pa su ljudi morali dobro se potruditi kako bi uspjeli ostvariti zadatke u normirano vrijeme. Kod trasera je bila tzv. bjanko norma pa je i rad mogao biti ležerniji, a i sam moto posla je bio - biti uvijek na usluzi ostalim zanimanjima.
Spomenuo sam da rad nije bio fizički zahtjevan, ali meni, koji sam se bojao visina je itekako to zadavlo problema. Divio sam se npr. Slavetu kako je prelazio s kata na kat skele ali s vanjske strane, a ne penjući se po stepenicama, koje su obično bile dosta udaljene od mjesta rada. Ali pomalo sam i ja bio sve sigurniji na tim visinama. Sad, dok pišem ovo, sjetio sam se i najvećeg straha koji sam doživio u 3. maju.
Bila je subota, čini mi se radna, i to prva koju sam u 3. maju dočekao. Znači da je to bilo 2. veljače, kad se dogovaralo za sutra tj. nedjelju 3. veljače rad na probi nagiba nekog broda u opremnoj luci. Rude me upitao bih li i ja došao raditi, na što sam potvrdno odgovorio. I evo nedjelje, mi se popeli na brod, a kolege se spustili u štivu. Ja sam koraknuo preko pražnice grotla, ali joj meni! kad sam pogledao u ambis. To je bilo nekih dvadesetak metara slobodnog pada, ako padnem. Brod je bio sav - jedna velika štiva, kako mi se učinilo u tom trenutku. Bio je to jedan od Oldendorffa, sad malo gledam u referentnu listu, Ludolf, a te, umalo kobnem stepenice vodile su od vrha štive do dna - ravno, bez ijedne platforme, bez leđobrana što je bilo uobičajena praksa i izgled stepenica na brodovima na kojima sam kasnije radio.
- Ajme, majko! Strah me je!
Ali kako to kolegama priopćiti, kako će me gledati? Pomislit će, tako sam onda mislio, vidi ga - bebica. Stisnuo sam zube, zažmirio i koraknuo prema dolje. Stepenicu po stepenicu i sve sam bliže cilju tj. dnu, pomislio sam. Ako i padnem već sam blizu dna, neću se jako udariti. Više se i ne sjećam koliko je trajala sama proba nagiba, ali znam da ju je vodio Avelino Borčić iz Tehničkog ureda.
No, nakon probe, trebalo je i vratiti se gore, na palubu. Sad je mantra išla obratno. Još malo pa sam blizu - izlaza, palube. Uf, koliko sam se tog dana straha natrpio, kao nikad u životu. Ali i to mi je pomoglo da se straha oslobodim. Nikad doduše kao Slave i još mnogi, ali ipak.
Od svih događanja tog dana najrađe se sjetim osvježenja koje smo ja i Denis tog popodneva, uz razgovor, provodili u kafiću na ondašnjoj zadnjoj autobusnoj stanici, iznad igrališta na Kantridi.

-----------------------------------------------------------


Zagaznice neki dan fotografirane na brodu Marko Polo, privezanom uz Molo longo.

[milić]

Prvi dan
Dobro se sjećam, bio je lijep, malo prohladan s jutarnjom sumaglicom, ali nimalo tipičan zimski dan, taj ponedjeljak 28. siječnja 1974. godine kad sam prvi put koračao stepenicama koje se protežu od Glavnog ulaza prema trećemajskim pogonima. Uz mene je, veselo pričajući, gazio Josip Talan, referent u Kadrovskom koji me je, tjedan dana prije, pismom obavijestio da sam primljen na radno mjesto trasera na navozu i da ću na posao stupiti čim obavim psiho-fizičke provjere. Te provjere sam uspješno tog jutra dovršio pa sam mu se, prema dogovoru, javio u prijemni ured, smješten pri ulazu, uz tadašnji Bulevar Marksa i Engelsa. 
Pričajući, ubrzo smo došli do uprave Navoza. Pred kancelarijom, koja je bila ustvari neka daščara smještena uz glavnu trećemajsku prometnicu, stajao je pušeći, naslonjen na željeznu ogradu Bruno Paliska, ondašnji šef Navoza. Nakon što je Talan s njim izmijenio par uvodnih rečenica, predstavio me je, na što se Paliska srdačno obratio meni:
- A ti si taj. Čul sam da ćeš doć. Zvat ćemo Prpića da dojde po tebe aš je Canciani na ferijah.
Oduvijek mi je bio simpatičan taj neformalni pristup koji se njegovao u 3. maju. Više-manje svi su se oslovljavali s ''ti'', jedino ako je bila baš veća razlika u godinama ili neka manje poznata osoba, tada se ipak, iz poštovanja, tu osobu oslovljavalo s ''Vi''.
I tako sam ja, čekajući Rudolfa Prpića koga su svi zvali Rudi ili Rude, malo pogledao gdje sam ja to došao. Naime, to je bio prvi put (No, sad sam se prisjetio da sam jednom, prije ovoga, bio u 3. majskoj traserskoj sali s cijelim srednjoškolskim razredom.) da sam ja bio u 3. maju i stajao na cesti koja je do pred dvadesetak godina bila glavna prometnica prema Opatiji i dalje, a s čije lijeve strane, gledajući prema Opatiji, se prostiru navozi. Prvi i drugi navoz već je pokrivala velika, 300 tonska dizalica koja je malo prije moga dolaska dovršena, a na mjestu nekadašnjeg trećeg navoza bila je već napravljena platforma na kojoj su se izrađivale velike trodimenzionalne sekcije za novogradnje, ali je služila i za prihvat velikih, teških tereta s brodova. Ubrzo su iz Amerike tim putom pristigli i parogeneratori za NE Krško. Iza platforme bio je četvrti navoz koji smo ubrzo, ja se ne sjećam od kada, počeli nazivati treći. Uz cestu, sada gledajući prema Rijeci, rastegnula se zgrada u kojoj je smješten tehnički ured i, kasnije sam sve to upoznao, neka skladišta i radione. A s druge starne ceste u staroj zgradi je bila uprava i menza, dok je na samom čelu bila Priprema navoza. No, uz tu zgradu menze odnosno Pripremu, na jednom povišenom platou, bila je smještena ta daščara, ispred koje je bio Paliska kad smo naišli na njega.
Ubrzo je i Prpić stigao po mene, kako bi me odveo u bunker, kako smo popularno zvali mjesto gdje su bili smješteni traseri prvog i drugog navoza. Sam bunker je bio jedan od tunela ostavljenih prilikom gradnje prvog navoza za razne potrebe, a traseri su ga preuredili u ugodan kutak. Bila je sprovedena struja pa je bio osvijetljen, a po zimi se uključila i električna pećica pa je bilo ugodno boraviti u njemu. Jasno da je postojao i rešo na kojem se kuhalo i kavu i čaj, ali i podgrijavalo marende, kuhalo juhice iz vrećica i slično.
Eto, i tako sam ja uz Prpića dospio među trasere u bunker gdje su za stolom sjedili Mirko Slavić Slave, Boris Bacalja Vice, Pozzecco Giordano Đek, Nevenko Sablić Jumbo, Željko Žigante Žigo, Lucijan Tominić Lučo i Denis Kučar koga smo zvali, ma zamisli samo, Denis. Kasnije sam primijetio da su u prednjem dijelu bunkera još dva radnika, ali oni su bili brodotesari stabiliture drugog navoza, a ne traseri kao mi, Ivan Trzija Ive i Mihajlo Vidović Miško. Sa sjeverne starne tunela, u prostoriji odjelenoj pregradom od ovog bunkera bili su se smjestili brodotesari stabiliture prvog navoza Vlado Ivanković, Rade Rapaić i Dragoljub Rapić. Kasnije sam spoznao da ima i grupa trasera na trećem navozu koju je dodio Filip Kovač Fićo, a još su u njoj bili Dragan Pacić Packe, Antun Šteler i Ivan Marinović te brodotesar Mirko Jurešić.
Jumbo mi je odmah dao nekoliko pametnih savjeta i uputio što mi je najvažnije za učiniti. Odveo me u priručnu stolarsku radionu za potrebe brodotesara porinuća gdje mi je majstor Perušić, čije ime sam zaboravio, od jelove daske colarice ispilio dva komada istovjetna mojim stopalima. Na njih je pribio trake širine približno 3 centimetra, sad se više ne sjećam jesu li bile kožne ili platnene, što je značilo da imam natikače u kojima ću hodati po svlačioni kad se budem nakon posla, svakodnevno tuširao. Jumbo me otpratio i do skladišta  alata i ZTZ opreme koje je bilo smješteno uz upravu navoza. Tu me je Slavica Perušić  opskrbila s trlišom, visokim kožnim cipelama sa zaštitnom čeličnom kapicom,  zimskim prslukom podloženim krznom, rukavicama i zaštitnom kacigom, ali i s dva ručnika i toaletnim sapunom. Točno se sjećam da je sapun bio marke Lahor. Od alata sam zadužio batić, bulin, rokel sa linijom, metar, a dali su mi još i bjaku i pjeru romanu. Moguće i još nešto, ali uglavnom to je to.
I još mi je Jumbo napomenuo nešto vrlo važno. Nagovorio me da se prijavim u stambeni ured i zatražim upis na listu za stan. To je bilo u tom trenutku vrlo bitno jer sam među posljednjima ušao u tzv. Četvrti plan stambene izgradnje pa mi je, nakon dvanaestak godina rada dodijeljen stan.
Pri kraju radnog dana, mog prvog u 3. maju, uručena mi je i kartela na kojoj je bilo rukom napisano ime i prezime te ime oca kao i moj matični broj 19949-0 koji eto i dan-danas pamtim. Ovaj zadnji broj je tzv. kontrolni broj. Radiona je tada još imala, čini mi se, šifru 223. Kartela je na jednoj strani imala te opće podatke i datum zapošljavanja kao i točna mjesta gdje se pečatiralo odnosno cvikalo na posebnim satovima ulaz i izlaz iz poduzeća.
Na kraju radnog vremena dogodio mi se mali, nepredviđeni kiks. Misleći da je sat za cvikanje negdje na ulazu/izlazu ja sam se popeo do Glavnog ulaza. Ali tamo sata nije bilo, osim za zaposlenike u CIK-u koji je pak bio posebno uređen tako da mogu samo oni cvikati na njemu. Stoga sam se ja morao vratiti nazad, prema navozima i na predmontaži sam pronašao sat gdje sam cvikao kartelu, popeo se do Glavnog ulaza gdje je autobusna stanica i autobusom se odvezao na drugi kraj grada, u Vežicu. I tako je protekao moj prvi radni dan među traserima u 3. maju.

-------------------------------------------------

Slika prikazuje trasera geodetu kako teodolitom? kontrolira stanje sekcije obzirom na horizomtalnu ravninu.
Mi smo to radili nivelirom, jednostavnijim optičkim instrumentom.
Slika je presnimljena iz monografije Stoljeće moderne brodogradnje u Rijeci 3.MAJ 1905.-2005. Petra Trinajstića.

[zokxy]

Ovdje će biti samo Milićeve priče, i tema će biti zaključana. Ostali moderatori i članovi foruma - za komentare Vam ostaje otvorena prvobitna Milićeva tema! 


Kako sam postao brodograđevni tehničar i što s tim

Da bi postao brodograđevni tehničar potrebno je završiti školu koja se u moje vrijeme nazivala jednostavno - Tehnička škola. Smještena je bila u bivšoj talijanskoj kasarni Diaz u onda zvanoj ulici Narodnog ustanka, a koju je moj tata još zvao via Trieste.
Nakon završetka osmogodišnje osnovne škole Vladimir Gortan na Vojaku trebalo je upisati neku srednju koje su trajale tri ili četiri godine. Trogodišnje su bile škole za izučavanje zanatskih zvanja, a četverogodišnje su bile tehničke ili gimnazije. Ja nisam pojma imao što bih upisao, a ni moji roditelji nisu radili nikakav pritisak na mene, u smislu upiši ovo ili ono. Obzirom na moje ocjene, mislim da sam mogao upisati bilo koju srednju školu jer sam imao solidne ocjene. A sam upis u Tehničku školu dogodio se sasvim spontano. Ne mogu reći da sam kao dijete šetao riječkom rivom i promatrao brodove i divio im se. Ne! Moja glava je u to vrijeme bila u nogometu, kaubojskim filmovima i sličnim razbibrigama. Moj susjed i prijatelj Damir Vukelić je odlučio, iz nekih njemu znanih razloga, upisati baš Tehničku školu - brodograđevni smjer, i nagovarao mene i još jednog susjeda, Vlada Denonu, da mu se pridružimo. Makar je bilo i drugih smjerova (strojarski, elektro i kemijski) mi smo mu se pridružili iako je Vlado kasnije, prije početka nastave, prešao u elektro odjel.
No, i tako smo Damir i ja 1969. godine počeli, negdje početkom rujna, pohađati Tehničku školu - brodograđevni odjel u kojoj je sve vrvjelo od učenika. Bila su dva brodograđevna razreda, a za ostale odjele ne znam broj razreda. Ta, u to vrijeme, brodogradnja je bila u velikom uzletu i nije bilo ništa čudno da je bio i tako velik interes za tu školu. Koliko se sjećam I.a-bg razred je upisalo više od trideset učenika, a na kraju je od svih nas redovito, za četiri školske godine, u lipnju 1973. maturiralo 17. Da, bili su dosta strogi kriteriji za prolaznost. Nisam imao nikakvih problema u toj školi osim malo s vladanjem, ali to je bio više stil ponašanja nego zločestoća. Bili smo mladi, ma što mladi? šmrkavci koji su željeli nametnuti se svijetu ili barem Rijeci.
Razrednica nam je bila Jadranka Margetić, inače profesorica engleskog jezika. Danas , kad se sjetim tih dana pomislim kako joj je moralo biti teško s nama, junošama. Bio je to muški razred, koji su od početka pohađale i dvije djevojke. Davorka Radić je, čini mi se, već na polugodištu preselila u kemijski odjel, a Bosiljka Čehuljić je napustila školu u drugom razredu. Osim razrednice, s kojom do danas održavam kontakt što uživo što telefonom, još su mi u jako lijepim sjećanjima ostali pojedini profesori. Tu bih svakako izdvojio Milana Hrvatina, Branka Urodu, Vasilija Kaluđerovića Vaska i Branka Klepca te, kasnije pridošlu, Vladimiru Mandić Adu.
Analizirajući, kasnije, srednjoškolsko obrazovanje, mogu reći da smo teorijski bili dobro potkovani, međutim nedostajalo nam je više doticaja sa stvarnom brodogradnjom, s brodom. Iako smo tijekom školovanja imali tri ferijalne prakse malo je tu bilo "pravog" znanja. Nakon završetka prvog razreda svi smo pohađali praksu u učeničkim radionicama, koje su bile povrh škole, gdje smo izrađivali od tankog lima, žice i drugog sličnog materijala model broda u mjerili 1:100, a možda i većem. Međutim nas nekolicina je stalno milo gledala u jedan drveni brod koji se nalazio u radioni koju je vodio, uf skoro ga zaboravih, legenda Andre Bakarčić Kompirina. Nakon drugog razreda bio sam na praksi u Viktor Lencu, u Martinšćici gdje sam radio na preši u brodograđevnoj radioni, a ferijalnu praksu trećeg razreda sam proveo u udobnosti ureda pri Prodaji, također u V. Lencu. No, želim naglasiti kako ja ustvari broda, pogotovo novogradnje nisam niti vidio. Smijem se i sad kad se sjetim kako sam mislio, dok nam je Vasko crtao, recimo, prolaz uzdužnjaka kroz pregradu, za skalop pregrade da je savinuta žica. Često spominjem i to da je nepojmljivo da završeni brodograđevni tehničar nikad nije vidio porinuće broda što bi moralo biti u četiri godine školovanja barem jednom godišnje. Drugo znanje je bilo sasvim dovoljno da bi mogao izvoditi bilo koji tehničarski posao u brodogradilištu.
Što bi još bilo interesantno spomenuti iz srednjoškolskih dana? Pa na prvom mjestu su to prijatelji s kojima sam i dan-danas neraskidivo povezan. Nas petorica-šestorica se vidimo ili barem čujemo svako malo, a svakih pet godina obavezno se sastanemo na večeri kad nas dođe petnaestak (od 21 živog) na čelu s razrednicom, kako bismo evocirali uspomene, malo se podružili i nasmijali. Nažalost već su tri kolege završili u sve daljim sjećanjima. S osmijehom se prisjetim i maturalnog putovanja na Hvar u trajanju od sedam dana i naših momačkih ludorija i opijanja kad je razrednica, mislim, dobila prve sjedine. Pa i maturalna zabava u opatijskom hotelu Kvarner, preciznije u Kristalnoj dvorani, mi je ostala duboko urezana u memoriji. Ta pjevao nam je, tada vrlo popularni, Stjepan Jimmy Stanić. I to bi uglavnom bilo to, što se tiče srednjoškolskog školovanja.
Dakle, sad sam brodograđevni tehničar i pred osamnestgodišnjakom je raskršće velikih odluka. Da li lijevo ili desno? Ili pak ravno? Teške su to odluke i za starca, a kamo li za mlaca. Moji prijatelji iz razreda su uglavnom upisali Tehnički fakultet, brodograđevni ili strojarski smjer te ondašnju Višu pomorsku u Rijeci. Poveden za primjerom mojih prijatelja i ja sam htio upisati Brodogradnju. U razgovoru s mamom ona je samo gorko upitala:
- A ki će to platit?
Znajući za ne baš dobru, pogotovo financijsku, situaciju u našoj obitelji brzo sam se ohladio od te ideje. Pomalo žalosno, ali ipak svjesno, prihvatio sam  činjenicu da se moram zaposliti do vojske, a potom ću vidjeti što i kako dalje.
Tako sam ja odustao od studija i tražio posao, doduše ne baš intenzivno. Bilo mi je lijepo cijelo ljeto se kupati na Pećinama, novaca sam imao dovoljno da tamo provedem dobar dio dana uz cigarete i koje pivo s prijateljima. Ubrzo je došla i nova studijska godina, kad su se moji dojučerašnje kolege razbježali po fakultetima, a ja ostao doma, sam. Hm, došlo vrijeme da se intenzivnije potraži posao, ma gdje bilo. I tako mi, baš Damirov tata ponudi da odem na razgovor za posao u firmu Almet koja je bila na Svilnom. Istovremeno mi moj Studenjac i kasniji kolega Branko Mrvčić javi da je u 3. maju raspisan interni natječaj za posao trasera na brodu. Na ovaj razgovor u Almet nisam niti otišao, a na ovaj natječaj sam predao molbu. Ostalo je - povijest!

--------------------------------------------------------------------------------------
Fotografija sa zadnjeg susreta 14.06.2013. brodograđevnih tehničara koji su maturirali školske godine 1972./73.

Na nižoj stepenici s lijeva: Izidor Štiglić, Branimir Gizdulić, razrednica Jadranka Margetić, Miljenko Mrvčić, MLaden Rudić i Goran Anzur.
Stoje na gornjoj stepenici slijeva: Edo Grubešić, Vladen Tuhtan, Branimir Papić, Ivica Prpić, pok. Boris Hrvatin, Omer Grubić, Zrinko Pletenac, Damir Vukelić i Sergej Turković.