Milićevih dvadesetak godina na navozima 3. maja (1974.-1996.) - priče

[milić]

Krađe
 
Da, da! Kralo se u 3. maju, itekako. Nešto u ovom, a nešto u onom obliku, ali krađa je uvijek krađa. Zašto tako kategorički to tvrdim? Pa zato jer sam na svoje oči vidio sitnije krađe i to mnogo puta. Pa čak sam i ja ukrao dvije kemijske i pola pakovanja papira za pisaći stroj. I, sad duboko razmišljam, čini mi se ništa više. Što se tiče predmeta. Ukrao sam, odnosno primio novce koje nisam zaradio, dva puta kad sam pisao prekovremene sate a otišao sam doma, kao i moji kolege, malo nakon završetka redovnog radnog vremena. I to bi bilo to, što se mene tiče.
Što su ljudi najviše uzimali iz 3. maja? Pa ono što im je trebalo, a pogotovo ono što je bilo teško pronaći na onodobnom, slabo opskrbljenom, tržištu. Mnogi trećemajci su u to doba gradili kuće, što bi se reklo, ljudi se kućili. Pa trebaju ovo i ono a novaca nikad dovoljno. A u 3. maju je bilo puno toga. Od ventila za vodu, cijevi, boje, elektroda, vijaka... Stoga je bila javna tajna da se prešutno toleriralo sitno potkradanje. Na to se gledalo više kao, recimo to ovodobnim rječnikom, na socijalnu samoposlugu. Ljudi nisu to previše niti skrivali od kolega. Jedino je na porti trebalo proći pokraj stražara koji bi, ne sumnjam, benevolentno gledali na to. Ta i oni su samo ljudi, krvavi pod kožom.
Tako je moj dragi prijatelj, koji je gradio kuću na Pulcu, nabavio nekoliko koljena, ventila, holendera i sl. te se nakon završetka radnog vremena uputio prema Glavnom izlazu. Na nekoliko metara od stražara puknuo je konopčić kojim je sve to zavezao oko pojasa te mu se kroz nogavicu sasulo na tlo. Čovjek, koji je hodao iza njega, je dobrohotno primijetio:
- Majstore, nešto Vam je ispalo!
A moj dragi prijatelj je sav taj, jedva prikupljen, materijal jednostavno prekoračio, kao da se to njega uopće ne tiče. A i stražar nije, recimo, ništa primijetio.
Pričao mi jednom jedan kako je uspio iznijeti propelernu osovinu za svoju barku. Pričao  mi kako su pedesetih godina bile česte demonstracije ili mitinzi protiv ovoga ili onoga. Pa bi se organizirale povorke koje bi iz 3. maja, noseći transparente i uzvikujući aktualne parole, krenule cestom kroz Torpedo pa prema centru grada. I taj put, kad je uspio prošvercati osovinu, pripremane su demonstracije a pripremani su i transparenti. On je svoj pričvrstio na spomenutu osovinu i tako je, vičući, tko se više sjeća protiv koga ili čega, iznio izvan brodogradilišta.
Evo, na ova dva primjera koji imaju i humornu konotaciju, vidi se i odnos nas radnika prema takvim nazovimo ih, sitnim krađama.
Već sasvim drugu konotaciju ima ovaj primjer kad sam, spletom okolnosti, nakratko bio šef odličnim majstorima koji su održavali alat našeg pogona. Među njima je bio i jedan tokar. Pročulo se da izrađuje mesingane mlince za kavu, one izdužene, turske. Ali za novac, što je bio neoprostivi grijeh. Jer sve stvari koje su se izrađivale među radnicima 3. maja naplaćivale su se u naturi odnosno u tekućini. Mjera je bila boca konjaka. Praktički sve je koštalo bocu konjaka. Jasno da to nije bio Courvoisier već najobičniji Domaći brandy. Mirogojček su ga neki nazivali. I tako ta informacija, da majstor radi mlinčeke za novac, stigla i do naše Službe samozaštite. Nazove mene moj imenjak Mladenić, šef te službe, nađemo se na čelu 1. navoza i potraga za mlincima je krenula. Uđemo u radionu, pitamo majstora gdje su mlinci, ali on, jasno, pojma nema o čemu mi pričamo. Jedva smo pronašli par komada! Pa će njemu Miljenko:
- Vi ste dobar majstor, kad možete ovako lijepe stvari raditi.
A majstor, uvrijeđeno poskoči pa će:
- Da dobar!? Najbolji!
Po 3. maju se pričalo, znači pričalo, da se krade i na druge načine. I to naveliko. Tako da neki kamion, s određenim materijalom, nije ni došao u brodogradilište već je skrenuo na nečije gradilište, da se na skladištu broj 8, koje je bilo namijenjeno za uskladištenje viškova materijala, uveliko manipulira s još kurentnom robom, da je ovaj u nabavi dobio televizor i to u boji, kad su isti koštali pravo malo bogatstvo, jer je kupio robu od onog privatnika... Ma svašta se pričalo i ne treba svemu vjerovati. Ali kako kaže pametan narod, gdje ima dima ima i vatre.
Uvjeren sam da će najbolje situaciju, vezanu za ovu temu, predočiti stvarna ili izmišljena priča koja kaže da je Milovan Tuhtan, u to doba direktor 3. maja, po cijelom gradu tražio neki sitniji dio, koji je trebalo promijeniti, za vodokotlić. Ni u nekoliko trgovina nije ga pronašao. Zadnja, u koju je ušao, bila je s istim rezultatom. Potpuno obeshrabren zavapio je:
- Pa kade ja to moren nać?
- Va 3. maje. - odgovori prodavač.
- A kako ću ja to znest vanka? - začuđeno će Tuhtan.
- Pa ako nekega poznate va 3. maje... - šeretski odgovori prodavač.

----------------------------------------------------

 Valuta koja je otvarala mnoga vrata trapulama u 3. maju. Ova mala bočica tzv. unučić su koristili pretežno najobičniji kroneri. Svaki posao, obavljen između radnika 3. maja, naplaćivao se u boci ovog pića. Domaći brandy od Badela.

[milić]

Ragna Gorthon

      Bio je petak 17. rujan 1971. godine i tek je otpočela nova školska godina. Mi, tadašnji učenici Tehničke škole u Rijeci, smo se okupljali na igralištu ispred škole, malo prije početka nastave u 8.00 sati. Netko je spazio neki dim u smjeru zapada, ali mi smo se, ne očekujući ništa strašno, uputili na nastavu. U 9.30 sati, za vrijeme velikog odmora, izašli smo na igralište i vidjeli da taj dim nije nestao, dapače pojačao se. Tada smo shvatili da je riječ o nečemu značajnijem, nekom većem požaru. Postali smo zabrinuti, pogotovo oni koji su imali neke veze s 3. majem, jer se već Rijekom proširio glas o teškoj nesreći u brodogradilištu.
     Kasnije, kad sam već radio u 3. maju, pričao sam s nekima koji su u momentu požara radili na brodu. Sjećanja su još bila svježa, a žal za izgubljenim kolegama ogromna. Međutim, tada a i sada mi nije jasno zašto se nikad nijednom riječi, tekstom u Informacijama, spomen pločom ili nečim sličnim nije prisjetilo poginulih u najstrašnijem događaju u povijesti 3. maja. Je li se željelo, svjesno ili nesvjesno, postići kolektivni zaborav u smislu što se ne spominje to se nije ni dogodilo. Smatram da bi bilo ljudski, makar i s ovako velikim vremenskim odmakom, na neki način sjetiti se svih smrtno stradalih brodograditelja. Recimo jednom spomen pločom u krugu brodogradilišta.
     A što se ustvari dogodilo? Prema mojim spoznajama zasnovanim na pričama svjedoka i nekih viđenih dokumenata te novinskih članaka, gradnja 531 je bila na vezu uz sjevernu obalu opremne luke, pramcem okrenuta prema starom DMP-u. Pripremana je za probnu vožnju, koja je trebala biti obavljena sutradan, u subotu. Uobičajena situacija koja se događa u brodogradilištu 4-5 puta godišnje. To je period kad su radovi na brodu najjačeg intenziteta, kad je na brodu po 300-400 radnika pa je vrlo teško uskladiti sve radove. Svi završavaju predviđene poslove u zadnji čas. U takvoj situaciji očekivana je opća gungula na brodu. I taj metež, kao u košnici, godi oku jer se pričinja da su ti ljudi dio velikog poslovnog podviga koji nazivamo brod. I sve je dobro, ako dobro završi, što je najčešće slučaj. Ali kad nešto pođe po zlu...
     Ovaj put je sve pošlo po zlu kad se na vatru slijevalo gorivo. Čovjeku ovo zvuči nevjerojatno ali upravo to se dogodilo. Naime, spletom nesretnih okolnosti nafta, koja je dan prije ukrcana u tankove, je iz cijevi nekontrolirano i slobodno šikljala udarajući pri tome u sve što joj se našlo na putu, umjesto da je završila u pumpi goriva. Pri tome se djelomično pretvarala u sitne čestice zvane aerosol te je, naišavši na užarene čestice metala, buknula. Kako se uopće moglo dogoditi nešto tako nevjerojatno?
      Nekoliko dana prije cjevari su demontirali dio cjevovoda koji vodi iz tanka goriva do pumpe goriva s namjerom da prilagode dio cjevovoda jer je smetao kad se postavljao temelj rezervnih dijelova motora. Nakon obrade u radioni taj dio je trebao biti opet vraćen na mjesto. Međutim, to nisu napravili, a vjerojatno niti ikoga obavijestili o tome, prije nego je odgovorna osoba otvorila ventil i nafta, koje je bilo oko 140 tona, je potekla slobodno. Izbio je požar u kojem su poginuli radnici 3. maja: Bruno Benussi, Đuro Radić, Ivan Flego, Mate Mirić, Marijan Turković, Ivan Orlić, Mirko Blanuša i Vlado Brajković. Živote su izgubili i Stojan Sarajlić, Predrag Lekić, Pejo Jakovljević, Đuro Pačandi, Stjepan Fadljević, Georgije Atanasov i Slavko Božunović koji su bili zaposlenici kooperantskih firmi Turnić, Tekol i Vulkan. Još je nastradalo desetak radnika, s manjim posljedicama, koji su nakon medicinske obrade u Bolnici braće dr. Sobol u Rijeci pušteni na kućnu njegu.
      Kako je moj dugogodišnji kolega Tomo, u to vrijeme mladi poslovođa brodomontera, preživio taj događaj pričao mi je nekoliko puta i ponovno sad, kad sam želio pisati o nesreći? Radnici, kojima je on bio nadređen, su dovršavali neke sitnije poslove na brodu poput rezanja uški te postavljanja kosih koljena u korugacijama na pregradama jer su na njima upravo bili zatvoreni privremeni otvori. Već je bio zatvoren i otvor između strojarnice i skladišta broj 8, koje je bilo prvo do strojarnice. Tad je došao do njega poslovođa skelara Ivan Židek i zamolio ga da ponovo otvore taj otvor kako bi skelari mogli tavalone, koji su bili još u strojarnici, izvući dizalicom iz skladišta 8. Srećom, udovoljili su mu. Ubrzo su Smail Hidić i njegov pomoćnik Slobodan Gošić ponovo otvorili taj prolaz što se pokazalo, kad je buknuo požar, kao potez koji je spasio mnoge živote.
      Tomo se nakon podijeljenih zadataka uspinjao stepenicama u strojarnici prema izlazu na glavnoj palubi kad ga je poslovođa mehaničara Drago ....... panično upozorio guranjem i povikom:
- Bježi, bježi! Gori!
Potrčao je prema izlazu koji je bio blizu, dim se već pojavio, a uskoro je nestalo i svjetla. Došavši na palubu otrčao je do skladišta 7 gdje je bio zaposlen Hidić te ga povikom upozorio da izađe jer je brod u plamenu. Isto je učinio i s Vladom Jandrlićem, koji je bio u skladištu 3.
      Sišao je niz skalon, koji je bio postavljen uz čelo nadgrađa. Tu je već bio Alceo Frank, tada tehnički direktor brodogradilišta. Zatražio je da se otvori otvor na vanjskoj oplati strojarnice kako bi eventualni preživjeli mogli izaći kroz njega. Tomo je s autogenim rezačem Slavkom Opačićem uskočio na ponton gdje je već bio Ivan Plevnik poslovođa skelara, jer su skelari upravo skinuli nekoliko katova skele kako bi se mogli s pontonom podvući do strojarnice. Odrezali su lim, dok je topla voda padala po njima jer su remorkeri svojim šmrkovima hladili oplatu. Stvoren je otvor iz koga je nakratko prokuljao crni, neprozirni dim da bi ubrzo, uslijed stvaranja efekta dimnjaka, dim promijenio smjer te počeo izlaziti kroz razne gornje otvore. Nažalost, iz izrezanog otvora, nitko nije izašao.
      Nakon provedenih istražnih radnji podignuta je optužnica protiv trojice odgovornih. Oni su okrivljeni da su propustima u radu i nedovoljnim mjerama opreza pridonijeli izazivanju nesreće. Ova nesreća je, ma kako to strašno zvučalo, doprinijela i nečemu pozitivnom u 3. maju. Svim zaposlenima je nesreća bila veliko upozorenje da se moraju pojačati mjere zaštite na radu te povećati oprez prilikom rada. Otada, srećom ili zahvaljujući baš tim mjerama, nikad se u 3. maju nije dogodila nesreća s ovako kobnim posljedicama. Ostaci broda su kasnije odvučeni u jedno brodogradilište u Švedskoj gdje su mu promijenili kompletnu krmu i strojarnicu s motorom. Brod Ragna Gorthon je bio u eksploataciji sve do 1998. godine, kad je završio u rezalištu.


____________________________________________________________

http://kommandobryggan.se/gorthon/ragna72.htm

[milić]

Nesreće na poslu

       Brodogradnja je djelatnost u kojoj se radi sa zapaljivim i eksplozivnim energentima kao i na opasnim mjestima. Zbog toga, recimo do sredine sedamdesetih prošlog stoljeća, nisu  bile rijetke nesreće na poslu pa i sa smrtnim ishodima.
      U vrijeme kad sam radio na brodu već je nesreća bilo manje, ali ipak su se događale. Najupečatljivija mi je u sjećanju ostala jedna. Trasirali smo, čini mi se, ime broda na pramcu. Gradnja je bila smještena na prvom navozu a trebala je biti porinuta za nekoliko dana. Dva kooperanta su pripremali za ponovnu montažu komad lima vanjske oplate na pramcu, koji je privremeno bio odrezan radi bolje ventilacije. Nespretnim namještanjem, dok je jednome ruka bila ispod odrezanog lima, nešto je krenulo po zlu. Lim je iznenada skliznuo s cijevi pomoću kojih su ga pomicali te radniku odsjekao četiri prsta na desnoj šaci. Držeći se lijevom rukom za zapešće okrenuo se prema meni, pokazujući pogledom na ruku iz koje je curila krv i nazirale se kosti, i upitao me gdje je ambulanta. On je vjerojatno bio u šoku, nesvjestan u potpunosti situacije, a ja, vidjevši onoliko krvi i kosti koje vire iz rane, umalo sam se onesvijestio. Njegov kolega je prestrašeno pogledao u mene govoreći:
- Majstore, jesi vidio, odu prsti!
      Drugi slučaj, puno kritičniji ali ne toliko popraćen krvlju, dogodio se kad je ronilac Nedjeljko Marinić jedva izvukao živu glavu. Ne sjećam se baš detalja ali izgleda mi da je radio na podvodnom dijelu saonika 2. navoza kad mu je počela voda ulaziti u zaštitnu kacigu te je dao znak da ga se odmah izvuče. Asistent ga je bezuspješno pokušavao izvući jer je uže, kojim je Nedjeljko bio vezan za RON -17, bilo toliko masno od klizne masti kojom se mazalo saonik da mu je konop jednostavno sklizao iz ruku. Ne sjećam se više kako se asistent brzo snašao, ali uspjeli su Nedjeljka na vrijeme izvući iz mora, a ja sam, začuvši zapomaganje, pozvao i dočekao trećemajsku hitnu pomoć koja je već za par minuta od poziva bila uz brod i otpremila Nedjeljka u bolnicu. On je prošao bez težih posljedica ali je brzo otišao iz 3.maja.
      Kad sam već bio u Pripremi, moj donedavni kolega iz bunkera Ivan Trzija bio je teško ozlijeđen u glavu prilikom montaže jedne VTS bočnog tanka na 2. navozu. Pažljivo gledajući kroz šupljinu široku desetak centimetara, koja je stvorena između već montirane sekcije i ove koja se montirala, on je davao komande dizaličaru kako da dizalica približi sekciju. Odjednom je iz unutrašnjosti tanka, klizeći uz oplatu velikom brzinom, izletjela gafa pogodivši Ivana posred čela. Jedva je živ ostao i nakon dugotrajnog liječenja brzo je otišao u mirovinu.
      Pripremajući ovu temu razgovarao sam s puno kolega koji su se najprije prisjetili najveće nesreće koja je zadesila 3. maj. Onog katastrofalnog požara 1971. na brodu Ragna Gorthon. Ali i nekih nesreća prije i poslije njega. Tako i pogibije dvojice (Marko Agbaba i Ante Mudrinić) i teško stradalog trećeg radnika (Marijan Budinski), koji je kasnije i umro u bolnici. Sva trojica su bili zaposleni u riječkom Vulkanu a radili su na brodu Arctic Troll koji je bio vezan u opremnoj luci  Nesreća se dogodila baš na Dan žena, 8. ožujka 1971. oko 10.40 sati u pumpnoj stanici. Radnici su nastradali u požaru koji je nastao uslijed zapaljenja acetilena.
      S velikim žaljenjem su se kolege prisjećali Roka Jambrešića, brodotesara porinuća. Za njega su govorili da je bio dobar radnik koji je i najteže situacije izvrtao na šalu. Poginuo je, kažu, oko 1970. na nekadašnjem 4. navozu, koji se tek počeo nazivati 3. stvaranjem platforme Krško. Prilikom uvlačenja saonika pomoću vitla na zacrtanu poziciju negdje je zapelo te je zbog prevelikog naprezanja pukla sajla koja se, poput ljute zmije, uvijala i izvijala tražeći žrtvu koju će stisnuti u smrtni zagtljaj. I pronašla ju je u osobi nesretnog Roka.
     Još jedna nesreća, srećom samo s jednom lakše ozlijeđenom osobom, dogodila se, pričali mi očevici, oko 1970. na 2. navozu. Urušila se skela uz pramac broda na kojoj je srećom bio samo brodomonter Klaudio Vozila koji se je, kad se skela počela urušavati, uhvatio za rub oplate i ostao visiti na njoj dok ga kolege nisu povukli na brod. Tako si je spasio život jer  bi padom s dvadesetak metara visine najvjerojatnije kobno završio. A ovaj jedini povrijeđeni radnik je nastradao kad je, uvidjevši da se skela ruši, u pokušaju spašavanja glave, pao s navoza na stazu dizalice, srećom samo lakše se ozlijedivšu.
     Evo, to su samo neke nesreće koje su ostale zapamćene od mene i mojih trećemajskih kolega. Bilo ih je puno, puno više, ali čovjek upamti ono što  mu je ostalo najdojmljivije, ono što ga je najviše potreslo bez obzira je li sam sudjelovao u toj nesreći ili mu je netko od kolega ispričao o njoj.
-------------------------------------------------------------------------------

Fotografija urušene skele na 2. navozu, o čemu je detaljnije opisano u gornjoj priči, u posjedu je kolege Paula Stančića.

[milić]

Briga o sigurnosti i zdravlju radnika
 
     Opasnosti od ozljeda pa i smrti koje prijete prilikom rada na brodu su problemi doslovno od životnog značaja. Pogibelj prijeti otkad postoji brodogradnja. Kako god se razvijala tehnologija izgradnje broda, tako su se javljale sve složenije opasnosti prilikom izvođenja radova.
     Porastom zaposlenosti 3. maja rastao je i broj zaposlenih, a time i broj ozlijeđenih osoba. Nažalost i broj nesreća sa smrtnim posljedicama. Zbog toga je sve više rasla svijest o potrebi zaštite života i zdravlja radnika. Postupno su usavršavane metode zaštite na radu a ekipirala se i služba zaštite na radu (ZNR) odnosno higijensko tehnička zaštita (HTZ), kako su je nekad nazivali. Služba ZNR je ojačavana stručnim ljudima pa su određeni ljudi upućeni na studije zaštite na radu, protupožarne zaštite te za više sanitarne tehničare. U CIK-u su održavani seminari poslovođama i drugima zaposlenicima o zaštiti na radu i protupožarnoj zaštiti prilikom rada na brodu, a svaki novoprimljeni radnik je, prije zapošljavanja, polagao i ispit iz zaštite na radu. Sjećam se da sam i ja u CIK-u polagao taj ispit prilikom zapošljavanja, a učio sam iz jedne knjižice imena Sigurnost i zaštita pri radu u brodogradilištu.
     Pričali su mi stariji radnici da je do šezdesetih godina 20. stoljeća zaštita na radu bila na dosta niskom nivou. Jedini vidljiv oblik zaštite u brodogradilištu bila je priručna ambulanta u kojoj su radili dvojica priučenih higijeničara. Ta ambulanta je bila smještena u kompleksu zgrada na Sjevernoj obali, tamo gdje su kasnije bili bojadisari. A kvaliteta usluga da je bila - ajme meni! Kasnije su na ta mjesta zaposlene školovane medicinske sestre pa je ipak stanje postalo bolje.
     Do tih, šezdesetih godina i zdravstvena stanica u lučici Brgudi imala je samo jednog liječnika, Kamila Sergovića. Tijekom vremena zdravstvena stanica je toliko ojačala u smislu kvantiteta i kvaliteta usluga, doduše i broj zaposlenih je povećan na preko 7.000, da su u njoj bili zaposleni četvorica specijalista medicine rada i dvoje stomatologa te adekvatan broj medicinskih sestara. Među prvim doktorima koji su se duže vremena zadržali na tom radnom mjestu su bili Ivo Vio, Jordan Švagel, Ivan Mohorić i Nikola Kostić. Uz njih su 2-3 puta tjedno                                                   konzilijarno dolazili specijalisti poput internista, kardiologa, okulista, ginekologa te specijalisti ostalih struka a prema potrebi. Oko 1980. godine, sjećam se, zdravstvena stanica je imala i rendgen aparat za snimanje zuba kao i audiometar kojim se mjerio stupanj oštećenja sluha kandidata za zapošljavanje kao i stalno zaposlenih prilikom obavljanja sistematskih zdravstvenih pregleda. Kompletni sistematski pregledi su obavljani u trećemajskoj zdravstvenoj stanici jer je bila opremljena i s uređajima, ali i ljudima koji su to mogli obaviti.
     Početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća služba ZNR useljena je u renoviranu zgradu smještenu u produžetku tehničkog ureda a u kojoj je dotada bio i kemijski laboratorij koji je pak preseljen uz ljevaonicu.
     U to doba sam se i ja zaposlio u 3. maj te ubrzo shvatio koje su sve opasnosti i štetnosti prijetile prilikom rada poput eksplozija plina, požara, pada s velike visine, pada tereta i predmeta, trovanje plinom prilikom bojenja te još niz drugih. Tu renoviranu zgradu ZNR sam često poslovno posjećivao, donoseći Zahtjevnice kojima smo obavještavali službu ZNR o namjeri izvođenja radova, u sklopu našeg poslovanja, koji su mogli biti štetni i opasni za zdravlje i život radnika ili oštećenja objekta. Na temelju te obavijesti služba ZNR bi propisala mjere koje je nužno poduzeti prije i tijekom rada kako bi se izbjegle neželjene posljedice. Tada su tu radili Ante Poropat kao šef te Milentije Miljković, Mate Brušnjak, Vjekoslav Mesić i Tomislav Popović kao referenti zaštite na radu.
     U ambulanti, koja je bila u prizemlju te zgrade, radile su sanitarne tehničarke Vesna Volarić, Olga Miljković, Zorica Džumbur i Branka Vukadinovć. Bile su zadužene za obavljanje mnoštva poslova, ali glavni su im bili ispitivanje štetnih sastojaka boja i aero zagađenja, zdravstvenu i higijensku ispravnost namirnica te pružanje manjih medicinskih usluga. U prizemlju zgrade bila je i velika garaža za vozila vatrogasaca i hitne pomoći. Interesantno je spomenuti kako su kupljeni, vrhunski opremljeni, ambulantno i vatrogasno vozilo kao i oprema zdravstvene stanice. Nakon svakog porinuća i primopredaje brodovlasnici su u pravilu bili zadovoljni pa su kao poklon radnicima uplaćivali poveći iznos novaca, recimo 30-40.000 dolara kojim se kupovalo sredstva koja su bila u službi zaštite zdravlja radnika. Tim novcima se pomagalo i bolnicama u nabavi novih medicinskih uređaja.
     Služba ZNR, kojoj su šefovi bili, u ovih dvadesetak godina kojih se prisjećam, Ante Poropat i Predrag Stamenković a ranije, kako sam čuo, Slobodan Modrušan, Marijan Bradanović, Nikola Lušić i Dževad Halilić, bila je organizirana u tri odjela: protupožarna zaštita s vatrogascima, tehnička zaštita koja je bila zadužena za kontrolu ispravnosti tehničkih sredstava te zdravstvena preventiva.
     Istaknuo bih zasluge jednog čovjeka koji je, kako sam čuo, izuzetno mnogo pomogao kako bi se shvatio značaj i prišlo rješavanju ovog velikog problema u brodogradnji. To je Ante Šišul, šezdesetih godina 20. stoljeća pomoćnik kadrovskog direktora, koji je izborio da se promijene mnoga uvriježena mišljenja i postupci po pitanju zaštite na radu.
     Kako bi se dao značaj toj problematici redovito se na sjednici Radničkog savjeta analiziralo stanje zaštite na radu. U suradnji s drugima, služba ZNR je potakla i rasprave na temelju kojih je kasnije uveden i beneficirani radni staž za mnoga zanimanja u brodogradnji.
     Drugim riječima, pokušalo se preventivno djelovati da do nesreća niti ne dođe jer kad se nesreća dogodi već je kasno, može se samo smanjiti šteta. Unatoč svim tim djelovanjima nesreće su se i dalje događale, iako u manjem broju nego šezdesetih i početkom sedamdesetih te s manje poginulih i povrijeđenih. Iz jednostavnog razloga jer je gradnja broda djelatnost koja naprosto sadrži niz opasnosti za zdravlje i život radnika.
     Teški su bili uvjeti rada u brodogradilištu što je prouzrokovalo velik broj
invalida, osobito s lokomotornim oštećenjima. Posebno je to bilo prisutno kod proizvodnih radnika. Takvi više nisu bili sposobni za rad na brodu pa ih se pokušalo, uz raznoliku pomoć naše socijalne službe, prekvalificirati za zanimanja potrebna brodogradilištu. U tu svrhu je oko 1970. godine uređena jedna radionica na Cerovici, odmah uz stepenice koje vode od glavne prometnice do Glavnog ulaza. Ta radionica je bila u funkciji 5-6 godina, a onda se prišlo boljem rješenju. U suradnji s tadašnjim Republičkim fondom za socijalno osiguranje izgrađena je nova zgrada Centra za profesionalnu rehabilitaciju 3. maj - CPR 3. maj. CPR je odmah počeo djelovati, uz veliku podršku osnivača, kao samostalna organizacija. Sve se više ekipirao te je rehabilitirao i vratio preostalu radnu sposobnost mnogima, čije je zdravlje bilo oštećeno. Prvi direktor CPR 3. maj bio je Parduino Lovrinović. Kasnije je to postao Slavko Smolić, osobe koje su prije bile zaposlene u socijalnoj službi 3. maja.
________________________________________________________

Fotografiju CPR Rijeka, kako se sada zove ex CPR 3. maj, posudio sam s njihove službene stranice

[milić]

Priprema OOUR-a 14
 
Kad sam krajem svibnja 1976. počeo raditi u Pripremi OOUR-a Montaža /14/ ured je bio smješten na zapadnom čelu stare kamene zgrade, uz glavnu prometnicu koja je nekad vodila za Kantridu i kojom je vozio tramvaj. Izgradnjom autoceste Kantrida - Beogradski trg, kako su je nazivali u Novom listu iz tog doba, koristila se samo za trećemajske potrebe. Velika prostorija je bila podijeljena u dva dijela odnosno tri jer je postojao i mali ulazni hodnik. Od glavnih vrata, koja su bila na čelu zgrade, nekoliko koraka naprijed pa na desno bila su ulazna vrata Pripreme. Iz hodničića ravno ulazilo se u prostoriju gdje su bili smješteni lansirci dokumentacije i materijala, a lijevo je bila prostorija glavnog planera. Izvan tih prostorija, u jednom prostranom, taracom prekrivenom hodniku, bio je smješten sanitarni čvor. Tu su bile i stepenice kojima se stizalo u radionu održavanja, U tom hodniku, na sjevernom zidu Pripreme, bio je postavljen sat za cvikanje kartela.
U sobi lansiraca bili su razmješteni  kancelarijski stolovi za kojima su sjedili lansirci prvog, drugog i trećeg navoza te planeri skele i porinuća. Tu je bio smješten i stol šefa Pripreme, u ono doba Berta Čendaka, a kasnije je neko vrijeme tu funkciju obavljao Gradimir Pantelić. Uz prozor bila je velika daska za crtanje. U lijevom dijelu prostorije bio je ogroman ormar, napravljen malo prije mog dolaska od onda modernog materijala - iverice, a napravili su ga naši majstori iz radione porinuća. Ormar je bio smješten tako da zatvara jedan omanji prostor, možda 4 kvadratna metra . U tom prostoru su bili smješteni ormari za radna odijela, ali i jedan omanji kauč i rešo za kuhanje kave.
Nekako 1978. godine Pripremu smo preselili u prostorije na čelu 2. navoza zbog izvanredne situacije. Naime, urušila se baraka skladišta alata i HTZ sredstava pa smo prostorije Pripreme ustupili skladištu, a mi preselili na čelo 2. navoza gdje su bili smješteni i glavni poslovođe navoza. Iz tog perioda pamtim dvije epizode. Glavnog poslovođu Plašćara je gadno opekla topla odnosno vrela voda dok je prao noge u umivaoniku, a sjećam se i studenata iz Sjeverne Koreje koji su kod nas bili na praksi i njihove rakije od ginsegna.
Tu smo kratko bili jer je Priprema preseljena u prostorije na čelu 1. navoza, koje su napravljene u sklopu rekonstrukcije odnosno proširenja navoza 1980. godine. Na katu su, osim Pripreme, bile još prostorije u kojima su bili glavni poslovođe navoza i kontrolori, a u prizemlju je bila poenterska služba. Rekonstruiran je i tunel na čelu navoza u koji je smještena radiona za održavanje skelarskog materijala, popularni Autobus.
Sve su to bila privremena rješenja za smještaj Pripreme i ostalih pratećih službi tada najbrojnijeg OOUR-a u 3. maju. U to vrijeme OOUR Montaža je zapošljavao oko tisuću radnika pa se intenzivno razmišljalo što i kako napraviti da se osigura normalan rad pripremnih službi i rukovodstva OOUR-a. Izgradnji nove zgrade nije na ruku išla ni važeća državna zabrana investicija. Ali, čini mi se najviše zahvaljujući kolegi Ercegoviću, dosjetili smo se jadu. Radit ćemo novu upravnu zgradu za OOUR 14 pod maskom obnove urušenog skladišta na koje ćemo podignuti još koji kat. Zamišljeno - učinjeno!
Konstrukcija nove zgrade je napravljena od čeličnih nosača. Nosači su pak izrađeni od starih limova preostalih od nekog prijašnjeg ruskog programa. Ti limovi su izrezani u našoj Strojnoj obradi te predmontirani s našim ljudima u vrijeme dok nisu imali posla na brodu. Na čeličnu konstrukciju, kao pod postavljene su ploče od siporeksa, a pregradne zidove se napravilo od gipsanih tzv. knauf ploča. Bravariju je radilo nekadašnje poduzeće Metal iz Rijeke (nisam baš siguran u ime) a s njihove strane poslove je vodio Branko Eraković, naš trećemajac koji je tada radio u toj firmi.
Uzdužne pregrade su napravljene kao ormari, što se pokazalo jako praktično rješenje. Mjesta koliko poželiš! To i vrata je radilo nekadašnje poduzeće Jasen čije je sjedište bilo na Trsatu, uz ulaz u groblje.
Zgrada je građena tijekom 1984. a useljena je početkom 1985. da bi uporabnu dozvolu dobila 2. travnja 1985. Dobro sam zapamtio dan kad smo obavljali tehnički prijem zgrade, nekoliko dana prije Nove godine 1985. Visok snijeg je zabijelio i trećemajske navoze koji su stoga mirovali. Nekako sam se dovukao s Vežice, sumnjajući da će to i ostalima uspjeti. Ali i ostali članovi primopredajne komisije su došli do zgrade pa smo, nakon uspješnog tehničkog pregleda, svi otišli na ručak u vanjski restoran na Zapadnom ulazu.
U toj zgradi konačno su na okupu bile sve službe OOUR-a Montaža. U prizemlju je bilo skladište HTZ opreme koje je vodila Slavica Perušić uz Nikolu Begića. Skladište alata, koje je vodio Ivan Majnarić, ostalo je u prostorima izvan nove zgrade gdje je bilo i dosad tj. u staroj kamenoj zgradi. S južne strane bili su poenteri kojima je pretpostavljeni bio Mile Vukić, a do njih kontrolori zavarivanja tzv. rendgenisti kojima je voditelj bio Franjo Žigant. U prizemlju je bio i sat za cvikanje kartela. Zanimljivo je ovdje napisati da je na prvom podestu prema prvom katu postavljeno kolo kormila tzv. timun broda Makedonija, koji je spašen prilikom kasiranja broda 1983. godine.
Na prvom katu smještena je Priprema koju je vodio Josip Ercegović te šefovi navoza. Na sjevernoj strani je bila velika sala za sastanke. Na drugom katu bili su uredi u kojima su radili rukovodilac OOUR-a Marko Komadina, uz sekretaricu Anitu Franić, te njegovi zamjenici Zvonimir Furlan za proizvodnju i Franjo Gotić za zajedničke poslove. Uz Gotićevu kancelariju bila je i prostorija u kojoj su smješteni kalkulant i analitičar poslovanja. Vizavi su bili smješteni specijalisti za zavarivanje na čelu sa Stevom Kanazirom, a do njih je bila prostorija u kojoj su bili glavni poslovođe radnih jedinica.
Na posljednjem katu bili su kontrolori sa šefom Ivanom Šankom te tehnolozi čiji je šef bio Rade Majić. Kasnije su se tehnolozi preselili u zgradu Tehničkog ureda a u prazne sobe uselili se djelatnici Interne banke, na naše veliko zadovoljstvo. Naime, velika većina članova te radne grupe bila je ženskog roda. Unijele su ljepotu među pretežno muško društvo.
Mogu reći sve pohvalno o toj zgradi. Čak ni ljeti nije pretoplo u njoj obzirom na velike staklene površine okrenute prema suncu. A zimi je grijanje radilo besprijekorno.
 

[milić]

Jubilarne nagrade

       Obično dan prije 1. svibnja, koji je bio državni praznik u trajanju od dva dana, na svečanim sjednicama Radničkih savjeta po OOUR-ima i RZ-ima, nakon čitanja prigodnih referata posvećenim borbi radničke klase i sl. dijelila su se priznanja i nagrade za neprekidan rad u trajanju od 5, 10, 15, 20, 25, 30, 35 i 40 godina. Ti ljudi su bili jubilarci i dobivali su jubilarne nagrade iz ruku predsjednika RS OOUR-a. Nagrade su se sastojale od pisanog priznanja te određenog novčanog iznosa koji se, u vrijeme kojeg se prisjećam, doznačavao na tekući račun. Taj iznos je bio najčešće u visini od jedne plaće, ali i manje, a ne sjećam se da sam ikad čuo, a još manje doživio, da je iznos bio veći od plaće. Ali bilo je i vremena kad se nisu dodjeljivale novčane nagrade, valjda zbog prazne kase. Tako mi se jednom prilikom moj prvi šef, Roberto Canciani, požalio da u svojoj karijeri nikad nije dobio niti dinara u sklopu jubilarne nagrade. Jednom je dobio neki ruski sat, čini mi se marke Raketa, drugi put plaketu, treći put zlatnik, ali od novaca nikad ništa.
       Poseban tretman imali su radnice i radnici koji su neprekidno u 3. maju radili 25 godina. Njima se dodjeljivala, osim plakete i eventualne novčane nagrade i statua Brodograditelj. Ta statua je ustvari umanjena kopija stvarnog, velikog kipa koji i danas stoji na Glavnom ulazu u 3. maj, uz ulicu nekad zvanu Bulevar Marksa i Engelsa, a danas Liburnijska. Kip Brodograditelj izradio je sušački kipar Vinko Matković te je, kako sam pročitao u Novom listu, svečano otkriven 4. svibnja 1965. godine od strane trećemajskog radnika s četrdesetogodišnjim stažem Marija Družetića. Interesantno mi je kako otvorenje nije bilo na Dan oslobođenja Rijeke 3. svibnja odnosno Dan brodogradilišta, kako smo mi taj dan nazivali. Zašto je bilo tako, u članku novinara Novog lista ništa ne piše.   
       Sam kipić, dodjeljivan radnicima za 25 godina neprekidnog rada u brodogradilištu, je postavljen na postament od bijelog granita, a visok je oko 24 centimetra. Kipić je valjda poklanjan od 1966. godine jer se u navedenom članku ne spominje kao poklon iako se piše o dodjeli zlatnih, srebrnih i brončanih plaketa za dugogodišnji samoprijegorni rad u brodgradilištu. Brodgraditelj  je izliven najvjerojatnije od bronce i dosta je težak, oko 3 kilograma. Prema mojim saznanjima nije lijevan u 3. maju već negdje drugdje, za razliku od originalne statue koja je izlivena u ljevaonici 3. maja. Na granitnoj podlozi je zalijepljena mesingana pločica i na njoj je ugravirano ime i prezime radnika, a ispod toga - priznanje za 25 godina rada u 3. maju kao i datum.
       Koliko se sjećam, statua Brodograditelj, malo većih dimenzija nego obična "radnička", dodjeljivala se i kumi broda prilikom kumovanja, obično na porinuću, kao i svakom brodu odnosno zapovjedniku broda. Isto takva, veća, statua dodjeljivala se i uglednijim pojedincima iz, kako se to onda nazivalo, društveno-političkog života kao i institucijama
       Inače, u žargonu, ovaj kipić smo zvali Kvisko, prema onodobnom popularnom kipiću - nagradi iz televizijskog kviza Kviskoteka.
       Što se tiče mojih jubilarnih nagrada, mogu napisati da sam bio pravi srećković, a ne kao moj dragi prvi šef Roberto Canciani. Dobio sam novčanu nagradu i za 5 i 10 i 15 pa i 20 godina neprekinutog staža. Nažalost 25-u godinu nisam dočekao jer me se drago rukovodstvo uspjelo riješiti 1996. godine slanjem u invalidsku mirovinu. Stoga mi nije niti dodjeljen Kvisko, a tako sam ga jako želio imati. Jednom zgodom sam se požalio jednoj miloj kolegici, na što me ona, nakon par dana, nazvala i kasnije mi svečano, uz pivo, uručila Kviska s kojeg je prethodno skinuta pripadajuća pločica, tako da se ne zna kome je ustvari pripadao. Doduše ja sumnjam, skoro sam siguran, ali ne želim niti provjeravati pripadnost Kviska, jer je on sada moj. (Ne)zasluženo!

[milić]

Sport

Sport je hoćeš-nećeš, ako ništa drugo zbog velikog broja mladih radnika, morao zauzeti značajno mjesto u životu 3. maja. Sjećam se kako su ljudi dolazili na posao s Novim listom, ali i Sportskim novostima u džepu. Neizbježni su bili komentari nedjeljnih nogometnih utakmica i kvalitete igre NK Rijeke. Na Kantridi je, za derbija Rijeke i klubova "Velike četvorke", bilo i dvadesetak tisuća gledatelja. Da, velik je bio interes za sport. Zato su se valjda mnogi i pokušavali dokazati u njemu, igrajući u nekim niželigaškim klubovima, a kasnije, kad su ostarjeli i kad uglavnom nisu uspjeli dosegnuti sanjane rezultate, u trećemajskim internim takmičenjima.
Koliko sam čuo, odmah nakon 2. svjetskog rata u Jugoslaviji je sport organiziran po sovjetskom modelu. Uz veće radne kolektive formiralo se je klubove u različitim sportovima, koji su se takmičili u raznim ligama. Takva organizacija je trajala nekako do šezdesetih godina. Tada su sindikati u poduzećima digli ruke od kvalitetnog sporta i to prepustili široj zajednici, a poduzeća su se više okrenula prema rekreaciji svojih radnika. U rekreativni oblik sporta ulagalo se veći dio dotadašnjih sredstava, namijenjeih sportu. Shvatilo se da je rekreacija vrlo poželjan oblik unapređivanja psihofizičkog zdravlja radnika koje onda utječe i na efikasnost na radnom mjestu
Po pričanju starijih radnika, u 3. maju je dobrovoljnim radom napravljeno igralište uz Zapadni ulaz. U početku je bilo prekriveno šljakom, a kasnije je postavljen sloj crvenog asfalta, kojeg se i ja sjećam. Potom su napravljene tribine i rasvjeta. Na tom igralištu održavale su se interne trećemajske utakmice u malom nogometu, košarci i odbojci. Blizu igrališta boćari su napravili jog pa je već početkom šezdesetih to bio mali sportski park, kojega su trećemajci, ponosno, upravo tako i nazivali.
Na tom igralištu održavani su turniri 3. majskih ekipa u malom nogometu, uglavnom sastavljenih od radnika iz pojedinih radiona. Pa su se tako takmičile ekipe zavarivača, brodomontera, cjevara, skelara i sl. Manje radione su sastavljale momčadi iz šireg kruga pa su igrali pod nazivom Tehnički ured, Stolarija ili pak DMP. Žestoko se branilo boje svoje radione, a rivalstvo je ponekad prelazilo sportske okvire. Međutim, nakon utakmice, sve je, uz pivo, završilo s osmijehom. Vrlo jaku malonogometnu momčad imali su zavarivači iz Četrnaestice i cjevari iz Šesnaestice. Ponekad im je račune pomrsila ekipa DMP-a, ali uglavnom su te dvije ekipe osvajale turnire. Organizaciju sportske rekreacije, a i drugih aktivnosti iz područja korištenja slobodnog vremena radnika, na nivou 3. maja vodila je RJ Rekreacija kojoj je šef bio Vjekoslav Tanodi.
Sve je jači bio naglasak na sportu i rekreaciji kao načinu provođenja slobodnog vremena radnika pa je na RS SOUR-a 1980. godine donijeta odluka da se pristupi izgradnji Rekreacijske zone uz postojeće igralište.  Zbog sporosti administracije u Općini, a vjerojatno i još ponečeg, tek početkom 1985. krenulo se s izgradnjom sportske dvorane. Nosače krovne i fasadne konstrukcije izveli smo vlastitim snagama, a za ostalo angažirane su vanjske firme. Uoči Dana Republike 1986. godine, praznika tadašnje države, otvorena je sportska dvorana s multifunkcionalnim igralištem te svlačionicama s tuševima i WC-om. Otada je još više porastao interes za rekreaciju jer su uvjeti bili upravo idealni. I prije sam običavao zaigrati mali nogomet u ekipi Pripreme, ali sad, kako je izgrađena nova dvorana, imali smo utorkom od 20 sati rezerviran termin pa je nas 10-tak redovito dolazilo i provodilo ugodne večeri baveći se onim što volimo. Došli bi do dvorane, preuzeli dresove i loptu koje su nam uručili voditelji Sportskog parka Feranda, Buvač ili Kanešić te ih nakon utakmice vratili, istuširali se i svratili u kafić, koji je bio uz igralište, na osvježavajuće pivo. 
Nešto kasnije dovršena je dvorana u kojoj se nalazila kuglana, streljana i boćalište kao i prostorija u kojoj su se sastajali šahisti. Uređen je i reprezentativni restoran, što je sve bilo u sklopu šireg zahvata u prostoru tzv. Rekreacijske zone 3. maj, koja ni do danas nije dovršena.
Kakvo bi to brodogradilište bilo koje, osim kopnenih sportova, ne njeguje i sportove na vodi? Stoga je postojalo Radničko društvo za sportske aktivnosti na moru - RDSAM. Ono je u svojemu sastavu imalo izuzetno uspješnu ronilačku sekciju, koju je dugo vremena vodio moj kolega Zvonimir Karamarko, zatim jedriličarsku sekciju te sekciju za sportski ribolov.
Susreti brodograditelja na nivou Jugoslavije odnosno Jadranbroda godišnje su održavani, uglavnom u gradovima duž Jadrana. Na njima se i do tisuću sudionika ogledalo u raznim sportskim takmičenjima. Najčešće su ti sportovi bili mali nogomet, kuglanje, streljaštvo, pikado, odbojka, stolni tenis, plivanje, kros, boćanje te šah. Sudjelovali su i muške i ženske ekipe, a trećemajci su bili izuzetno dobri u streljaštvu i šahu.

------------------------------------------------------------------

Fotografija snimljena 12.srpnja 2016. zahvaljujući ja moren i njegovoj barci.
Sportska dvorana je ova s ravnim narančastim krovom. Lijevo je zgrada (s šiljastim krovom) u kojoj je smještena kuglana i boćalište, a uz obalu je restoran, danas je tu Zona - poznata Kigoru. Iza se vidi Hotel za samce - nekako su u isto vrijeme  nastajali. Desno se vidi velika hala "novog" DMP-a (izgrađena, čini mi se, 1971.).

[milić]

Stambena izgradnja

Kvaliteta stanovanja radnika i njihovih obitelji bio je jedan od problema kojemu se u 3. maju posvećivala velika pažnja i značaj. Jer, uvijek je zadovoljan radnik - dobar radnik. A kud ćeš većeg zadovoljstva nego kad imaš topli dom, s vodom i zahodom u stanu što je do 1960-ih mnogima bio nedosanjani san. Zbog rasta broja i pojačane fluktuacije radnika stanova, ma koliko ih se izgradilo, nikad nije bilo dosta.

U Riječkom listu od 1. lipnja 1947. objavljen je osvrt na izložbu pristiglih radova na natječaj za izradu idejne skice radničkog naselja na Kantridi, koje je raspisalo Kvarnersko brodogradilište. Dakle, već tada je, u eri ranog poslijeratnog poznatog siromaštva i opće oskudice, iskazano razumijevanje i volja za osiguranjem kvalitetnog stanovanja radnika. I od tog vremena pa sve do početka 1990-ih stanovi su se gradili i dijelili radnicima prema određenim kriterijima. Najvažniji od tih kriterija je bio radni staž. Ostali, manje bodovani kriteriji, su bili brojnost obitelji, stručna sprema, invalidnost itd.

Sredstva, koja su se ulagala u rješavanje stambenih prilika radnika, uglavnom su se usmjeravala u nekoliko pravaca. Prvi, i osnovni, je bio izgradnja stanova ali i popularnih kućica u nizu, koje su građene u nekoliko faza, u naselju Ćikovići. Prve kuće u Ćikovićima predane su trećemajcima krajem šezdesetih godina. Stanovi su građeni pretežno u zapadnom dijelu grada, čim bliže brodogradilištu - na Zametu, Kantridi, Turniću... Osim novoizgrađenih stanova pristupalo se i adaptacijama starijih stanova, a dodjeljivali su se i povoljni krediti za individualnu izgradnju.

U okviru brodogradilišta uvijek je postojala služba koja je vodila brigu o izgradnji novih, ali i o održavanju starijih stanova te o njihovom pravilnom korištenju. Jer su se stanovi davali samo na korištenje radnicima, a ne i u vlasništvo. U momentu kad se stan predao korisniku, pri tadašnjoj velikoj općini Rijeka, postojalo je Stambeno poduzeće koje je dalje vodilo brigu o naplati stanarine i ostalih komunalnih naknada. Dio te naplaćene stanarine vraćao se 3. maju pa su ta sredstva, uvećana za izdvajanja iz fonda zajedničke potrošnje ulagana u ponovnu izgradnju. Osim tih sredstava, koja su se izdvajala za stambenu izgradnju i bila su obvezna za sva poduzeća u tadašnjoj državi, trećemajski radnici su iz svojih plaća izdvajali, čini mi se, dodatnih 2 % kako bi uvećali stambeni fond, odnosno povećali broj izgrađenih stanova.

Stambena problematika rješavala se tako da se je, nekako od sredine šezdesetih, približno svakih pet godina napravio petogodišnji plan. Ukupno je bilo 5 planova, s time da zadnji, 5. nikad nije bio do kraja ostvaren. Svi radnici su bili pozvani da prijave svoje potreba za stanom. Tada bi se lista prijavljenih zatvarala. Pristupilo se bodovanju svakog pojedinca prema određenim kriterijima. Lista, sa svim bodovima po pojedinom kriteriju i ukupnim bodovima, bila je javna, objavljena u trećemajskim Informacijama te je svatko mogao dati primjedbe na nju. Na osnovi takve, usvojene liste prišlo se pomnom planiranju potrebnih stanova. Samca je pripadala garsonijera, bračni par bez djece jednosobni stan, s djecom istog spola dvosobni s dnevnim boravkom, a različitog spola trosobni. Stanovi su najčešće građeni u zajedničkim, trećemajskim zgradama, ali su kupovani i pojedinačno, na drugim lokacijama, kao npr. na Vežici.

Brojna je bila populacija mladih radnika koji su živjeli kao podstanari, većinom u lošim uvjetima. Pa je, na pritisak trećemajske omladine, sredinom osamdesetih izgrađen samački hotel, popularni Toblerone. Time je riješen smještaj u dvokrevetnim sobama sa sanitarnim čvorom za preko 200 mladih radnika.

Početkom devedesetih trećemajski stambeni fond brojao je oko 2500 stambenih jedinica koje su mahom, prema tada važećem zakonu, otkupljene te su postale vlasništvo dotadašnjih stanara. Iako su svote, za koje su ti stanovi otkupljeni, bile smiješno niske, mnogi su bili mišljenja da su ti stanovi već plaćeni pa je ovo dodatni namet samo kako bi država ušićarila još neki, tada a i uvijek, vrlo potreban novac. Drugim riječima, smatrali su da su ti stanovi dva puta plaćeni.

Ja sam se, na nagovor Jumba, odmah po zapošljavanju 1974. godine, upisao na listu za stan te tako ušao u IV. plan stambene izgradnje. Kako sam u to vrijeme bio samac, dodijeljena mi je garsonijera koju sam, na koncu, i dobio 1987. godine u trećemmajskoj zgradi u Srdočima.

________________________________________________

Trećemajski Hotel za samce, smješten uz samo brodogradilište, s pogledom na - brodogradilište, u vrijeme izgradnje je zazivao velike polemike. Meni je bio baš ono što, kao trećemajacu, treba biti - iskorak u još jedan segment tržišta u vrijeme pokušaja diversifikacije proizvodnje.

[milić]

Prekovremeni rad

U 3. maju su prekovremeni sati rada bili potreba, ali i, kod nekih radnika, uobičajeni način povećanja plaće. Recimo da je taj odnos bio 60:40 u korist prvog slučaja. Potreba za prekovremenim radom je bila zbog toga što je ritam rada često određivan zbijenim rokovima, koje se moglo dostići jedino pojačanim intenzitetom rada, kao što prekovremeni rad, u svojoj biti, i jest. Međutim, i prekovremeni rad zbog povećanje plaće je itekako bio prisutan u značajnom opsegu.
Inače se svaki sat prekovremenog rada plaćao 40 % više nego rad u redovno radno vrijeme. Pa ako se tome još pridoda dodatak za eventualni rad noću, a moguće i praznikom, dobije se lijepa svotica novaca na idućoj plaći. Svi su to znali, ali je i to bio jedan od poznatih načina ponašanja "šuti i plivaj dalje". Ustvari, suštinski gledano, imalo se i opravdanje za takvo ponašanje. Rukovodstvo je bilo zadovoljno jer su se rokovi ostvarivali, a time i planirani prihodi. Radnici su pak bili zadovoljni jer su dobili osjetno veće plaće nego što bi dobili za samo regularno radno vrijeme pa su mnogi rado ostajali raditi produženo. Kod radnika koji su radili na normu pogotovo je bio opravdan takav oblik rada. Ali norme su ponekad bile preuveličane, dosta napuhane, nerealne. Kad se dozvoljavao prekovremeni rad radnicima u neposrednoj proizvodnji moralo se onda, makar smanjeno, dopustiti i onima u režiji tj. onima koji nisu imali normirane poslove. Jer, u brodogradnji, se malo koji posao može obaviti bez radnika pratećih službi kao što je npr. dizaličar, električar ili pak čuvar svlačione. Zato su prekovremene sate zbrajali i radnici na nenormiranim poslovima, tzv. režija.
Zašto su uopće bili potrebni prekovremneni sati rada? Rokovi su često bili zgusnuti pa je u nekim segmentima proizvodnog lanaca došlo do zaostajanja zbog nedostatka radnika, nedovoljnih kapaciteta sredstava za rad (recimo dizalica) ili pak kašnjenja materijala. Onda se te parcijalne rokove pojačanim naporima pokušalo dovesti u normalan slijed kako bi se ostvario konačni rok - dan primopredaje broda. To su, recimo to tako, opravdani razlozi za prekovremeni rad. I o njima se nema što puno razglabati. Čak je u Pravilniku o radnim odnosima bio jedan članak koji je obvezivao sve radnike da u slučaju potrebe moraju odraditi 40 sati prekovremenog rada.
Međutim bilo je i umjetnog, neopravdanog prekovremenog rada koji se lako može opisati. Glavni razlog je bio taj što, kod normiranih radova, su norme bile nerealne, napuhane kao balon. Te sate je trebalo potrošiti, jednostavno tako da se ostajalo poslije završetka redovnog radnog vremena "ubiti" još 4 sata pa i više ako je to stanje normiranih sati dozvoljavalo. Za vrijeme takvog produženog rada radilo se smanjenim intenzitetom ili, što je bilo najgore, "radila je kartela" a radnik je bio doma. Nerijetko se ostajalo raditi i noću samo kako bi se potrošilo te normirane sate. Sjetio sam se jedne Tomine priče koja će najbolje oslikati situaciju oko prekovremenih sati.
Na jednom uobičajenom skupu kojemu je predsjedao Marko Komadina, onda šef Odjeljenja gradnje brodskog trupa - OGBT-a, jedna od temi je bila i prekovremeni sati, odnosno njihovo nepravilno trošenje. Za riječ se javio jedan sindikalac koji je oštro kritizirao pojavu da se sati pišu, a radnici su doma, u toplim krevetima.
                   Komadinu je to iznerviralo pa je povikao:
- Dosta mi je tih općenitih priča! Reci tko to radi!
A sindikalac, ni pet ni šest, uzvikne:
- Tomo! - pokazujući prstom na Tomu, tada najmlađeg poslovođu na navozima.
Komadina je mrko pogledao Tomu i naredio mu da sutra, odmah ujutro, dođe k njemu na raport.
Tomo cijelu tu noć nije spavao, plašeći se posljedica ovakve javne optužbe sindikalca. Optužba je bila teška iako su svi znali da se primjenjuju te metode u određenim situacijama.
Sutradan ujutro, Tomo dođe do Komadine gdje su u drugarskoj atmosferi, uz blagi ukor Tomi, osudili takve pojave koje su, složili su se, ponekad nužne.
Ali tu ovom događaju nije kraj. Taj sindikalac je bio radnik, baš kod Tome. I, kao i puno puta do tada, trebalo je ostati raditi "noć" (radi se neprekidno 30-ak sati). Sve je dogovoreno, ali Tomini radnici očekuju da ih pusti doma, kao i obično, nakon završetka određenog posla. Nakon što su dovršili posao oko pola noći, Tomo im zada još jedan zadatak, pa još jedan... Ovi, nenaviknuti na takav postupak, energično se pobune:
- Što je sad ovo, šefe!?
- Pitajte sindikalca! - hladno im odgovori Tomo.
Vezano za ovih, gore spomenutih, 30-ak sati, sjećam se jedne epizode kad se jedan, meni omiljeni, šef navoza pohvalio, čini mi se da je to bilo za 1. svibanj koji je tada bio dvodnevni praznik, da nema niti jednog redovnog sata rada, ali da ima već 30 sati prekovremenog rada.
Rukovodstvo je blagonaklono gledalo na pojavu prekovremenih sati, dok bi oni bili u granicama nekih recimo, normalnih veličina. Ili dok se na nekom značajnom skupu nebi potaknulo to pitanje, što smo vidjeli na gornjem, Tominom primjeru. Tada bi propisali ograničenja npr. da se proizvodnom radniku (koji radi na normu) dozvoli prekovremeno odraditi do 40 sati mjesečno, a režijskom osoblju (oni koji nemaju normiran rad) do 20 sati.
U temi o prekovremenim satima svakako treba spomenuti rad na akord. To je takav oblik rada kada se za završetak nekog izuzetno vrijednog, značajnog posla dogovori rok dovršetka a sve preostale norme potrebne za dovršetak tog posla se spoje u jednu, zajedničku. Tada se ukida eventualno ograničenje prebačaja norme koje je obično bilo 40%. Radi se izuzetno naporno, ali su zarade ekstremno velike ako se ostvari dogovoreni rok. Svaki put se taj rok, koliko znam, i ostvario, a i tih akorda nije bilo puno. Ja sam samo čuo za jedan akord koji je bio nekako početkom 1970-ih, vjerojatno na nekom brodu iz serije Oldendorffa, građenih na drugom navozu. Tada su ljudi za mjesec i pol, koristeći takav način rada, zaradili novaca kojim se mogao kupiti, u ono doba, popularni fićo.

______________________________________________________

Tražeći prikladnu fotografiju kojom bih dočarao prekovremeni rad naprosto nisam znao što staviti. Pa sam se sjetio da je akord bio vjerojatno na nekom brodu Oldendorff serije. Tražio sam i tražio neku fotku i jedva nešto našao. Ta, puno godina je otada proteklo, a ja mislim da je to bilo jučer, dobro prekjučer.

Na slici je LUDOLF OLDENDORFF at Amsterdam on August 1st 1975, pronađeno na shipspotting.com. Iza Ludolfa čini mi se da je Dora. Isto građena u 3. maju.

[milić]

Informacije

Petkom, već rano ujutro dok su radnici dolazili na posao, na svim ulazima čekale su svježe tiskane Informacije. Bile su uredno poslagane na drvenim policama tako da čovjek nije mogao ne zamijetiti ih i posegnuti za njima. Netko bi ih prelistao u desetak koraka i bacio na pod, ne pročitavši ni rečenicu iz njih. Tih 1970-ih godina čistači su petkom imali pune ruke posla, čisteći odbačene Informacije oko ulaza. Ne, vjerojatno to i nije bio neki protest protiv samih Informacija već više prema načinu pisanja. Ta što znači čovjeku koji je sudjelovao u utorak na porinuću da mu u Informacijama u petak piše da je porinuće održano u - utorak. Pa to i sam zna. Čovjek je tražio nešto što ne zna, tražio je informaciju koja će mu koristiti. U to doba urednik je bio gospodin Josip Živičnjak i dobro je to radio, prema svojim pa i tuđim poimanjima informiranja. Ali u njima nisi imao bogzna što pročitati jer su izgledale više kao bilten nego kao neki informativni tjednik, što su trebale biti. Obično su u njima objavljivane najkraće informacije o stanju u proizvodnji i aktivnostima na društveno-političkom polju, kako se nazivalo aktivnosti raznih organizacija u socijalističkom sistemu. Informacije su i zamišljene takvima, kao tvorničko glasilo koje će u najosnovnijim crtama informirati radništvo i poslovno i političko rukovodstvo o događajima koji su bitni za brodogradilište. Takve Informacije iz 1970-ih su bile samo sljednik, pa i sadržajni, dotadašnjeg načina informiranja radništva koje je u 3. maju imalo tradiciju još od 1950. godine kad je izlazila mjesečna novina Brodograditelj. Nakon toga počeo je, u lipnju 1953. izlaziti mjesečnik Brodogradilište 3. maj koji izlazi do prosinca 1969. a uz njega je od 1. svibnja iste godine počeo izlaziti Brodograditelj kao polumjesečne novine, sve do kolovoza 1978.

Informacije su pak počele izlaziti 1962 kao bilten koji se dijelio poslovodnim organima, samoupravnim te društveno-političkim organizacijama u 3. maju. Umnažao se ručno, na šapirografu u oko 750 primjeraka, najprije dekadno, ali i češće ako je situacija nalagala. Od 1968. počinju se tiskati u Novom listu u oko 5.000 primjeraka u tjednom intervalu. Izlazile su do 20. travnja 1990. a kasnije ih zamjenjuje Brodograđevni informativni tjednik.

Početkom 1980-ih u 3. maju se zaposlilo nekoliko mladih, školovanih novinara koji su željeli promijeniti način pisanja a time i sadržaj Informacija. Postepeno su širili dijapazon interesa i na radnike, događanja u sferi socijale, sporta, umjetnosti... Kao rezultat toga, Informacije su se sve više čitale, komentiralo se tekstove iz njih, slagalo ili ne s odlukama rukovodstva koje su u njima objavljivane. Pojedinci su počeli surađivati s novinarima objavljujući svoje priloge iz raznih domena. Ovaj se javljao iz Foto kluba Jadran, ovaj iz Skijaške sekcije, a i ja sam nekoliko člančića napisao o radu Društva brodograđevnih inženjera i tehničara, u kojemu sam u to doba bio tajnik.

Sve više se čitalo, a novinari su sve manje dozvoljavali nekim ljudima, koji su dotada to običavali, krojiti izgled i oblik informiranja. Sve više su im zatvarali vrata. I počelo je trvenje između novinara i čelnika društveno političkih organizacija. Novinari su osjetili vrijeme promjena, a ovi drugi nisu. Shvatili su, barem neki, da mogu itekako utjecati na mišljenje ljudi pa su počeli naguravati neke svoje ideje. Na kraju je došlo do toga da su, sad je i meni, tadašnjem slijepcu, to jasno, počeli gurati svoje kadrove. I uspjeli su u tome. Zahvaljujući mnogim faktorima, u tom prevratničkom vremenu, izabrani su novi ljudi na čelna mjesta. Velikim dijelom zahvaljujući i njihovom pisanju u Informacijama, koje su se tada sa zanimanjem čitale. Tu i tada sam uvidio kolika je moć medija, makar i na jednom ograničenom području kao ono koje su pokrivale trećemajske Informacije.

Pripremajući materijale za ovu knjigu, želio sam još jednom, na miru, s velikim vremenskim odmakom, prelistati Informacije i podsjetiti se na značajnije događaje koji su se dogodili za vrijeme dok sam bio u 3. maju. Ali u 3. maju više ih nemaju. Mislio sam da ih nikada više neću držati u rukama, ali sam ih ipak pronašao. Arhivirane su, doduše ne svi brojevi, u Sveučilišnoj knjižnici u Rijeci. I listajući ih bilo mi je nekako milo oko srca iako sam u njima često znao vidjeti i ono što me nije veselilo.

[milić]

Prijevoz na posao i s posla

Kad sam 1974. godine počeo raditi, na posao i s posla vozio sam se autobusom Autotroleja. Autobusna stanica u pravcu Kantride bila je uz, i danas postojeći, market Brodokomerca u Mihanovićevoj ulici, kraj Orijentovog igrališta. Tada je ta ulica još bila dvosmjerna, kao i gornja, Krautzekova. Ujutro, oko 5 sati, bi me probudio miris svježe skuhane kave, koju bi mi mama servirala dok bih se ja još budio. Na brzinu bih pojeo doručak, obično nadrobljen kruh u kavu s mlijekom i žlicom šećera, te otrčao na tu stanicu jer je autobus tuda prolazio oko 5.15. To bi bio zadnji čas jer smo počeli raditi od 6.00. Stigao bih cvikati kartelu u svlačionici na Brdu, malo prije 6.00 sati. Druga solucija je bila spustiti se do crkve na Vežici, tu se ukrcati na autobus, čini mi se da je tada još bio broj 3, pa se negdje u gradu ukrcati na liniju 1 koja je vozila Trsat - Kantrida.
Par mjeseci nakon što sam počeo raditi uvele su se direktne linije s 3. majem iz Vežice. Autobus bi nakrcao radnike na Vežici i vozio je bez zaustavljanja do 3. maja. Odlično! Ali i to j e kratko trajalo jer su se radnici iz centra grada pobunili jer kraj njih prolaze polupuni autobusi, a oni se moraju naguravati u prepunima. Pa su i ti autobusi, koje je dodatno plaćao 3. maj, počeli stajati na uobičajenim stajalištima.
Mislio sam da sam sve probleme riješio 1977. kad sam kupio Fiat
126 P. Sad ću se voziti s posla i nazad kao gospodin čovjek. No uvidio sam ubrzo i manjkavost tog zadovoljstva. Vremenski sam nešto i dobio, a o komociji da se i ne govori. Ali financijski je to bio pravi šok. Od besplatnog prijevoza autobusom do značajnog financijskog izdatka za isto, bila je velika razlika. Kako su i drugi bili u sličnoj situaciji i tom problemu sam brzo doskočio. Sa mnom, u istom uredu radio je i Darko Ažman Ažo, a kao mlad inženjer na 1. navozu je radio Nikša Fafanđel Nik. Brzo smo se dogovorili pa je jedan tjedan vozio Ažo, jedan Nik, a jedan ja. U vrijeme tih zajedničkih vožnji, 1982. godine, zavladala je nestašica benzina pa se benzin mogao kupiti samo uz bonove kojih si dobio za 40 litara mjesečno. Zato je i to povećalo potrebu i užitak zajedničkog prijevoza. Sjećam se da je Nik tako rado zaspao na stražnjem sjedalu kad sam ja vozio, ali ne i kad je to radio Ažo. Ažo je volio voziti, recimo to ovako, malo brže. A Ažo je obavezno spavao bez obzira vozio Nik ili ja. Ponekad nam se u vožnji prema kući priključila i Anđelka Radosavljević, još jedna, onda, mlada inženjerka.
To je dosta dobro funkcioniralo ali je Nik otišao iz 3. maja, Ažo je povremeno izlazio ranije zbog privatnih razloga tako da sam se ja prema kući sve češće opet vozio autobusom. E, neću više tako! Uzviknuo sam u sebi. Smislit ćemo novu ekipu. Na istom, istočnom dijelu grada stanovale su dvije kolegice iz Nabave Održavanja i energetike, Ema Ćelomerović i Nataša Mihovilčević. Pa sam i s njima ubrzo usmeno utanačio transport. Jedan tjedan vozim ja, jedan Ema, jedan Nataša. No, kod njih je bio pak drugi problem. Voljele su utrčavati u 3. maj u zadnji čas, loviti kazaljke sata u zraku, kako smo mi to, sa smiješkom, zvali. Pa sam i ja zbog njih ponekad zakasnio. A to je bilo neprihvatljivo s mog stanovišta o poslu i radnoj disciplini
Stoga sam se opet počeo voziti sam, usput bih nekoga poznatog pokupio na stanici i na vrijeme stizao na posao. To je bio najskuplji način prijevoza na posao i s posla, ali sačuva najviše živaca. Što se tiče plaćanja od strane 3. maja za troškove prijevoza na posao i s posla, ne sjećam se svih detalja. Ali znam da je neko vrijeme, kad su uvedene direktne linije, prijevoz tim busovima bio besplatan uz predočenu mjesečnu kartu. Oni koji su na posao stizali vlastitim automobilom, a tih nije bilo malo jer je broj automobila naglo rastao, bunili su se da se i njima da novac u vrijednosti pokazne karte. Jasno da su to i ostvarili jer je zahtjev bio opravdan. Ljudi iz cijele regije su dolazili raditi u 3. maj, a mnogi nisu imali odgovarajuću autobusnu vezu pa su najprije oni počeli dobivati nadoknadu, a kasnije i oni koji su tu vezu imali.  Taj novac nije doduše pokrivao trošak benzina, ali ga je barem prepolovio.
Spomenuvši dolazak na posao iz cijele regije sjećam se da su ljudi dolazili vlakom iz Delnica, a neki, poput Vinka Štembergera, iz Ilirske Bistrice. Puno ljudi je vlakom dolazila iz bliže okolice npr. Šapjana, Matulja ili s istočne strane Drage i Škrljeva.
Kako je standard rastao tako je i broj automobila prerastao broj parkirališnih mjesta. Od ranog jutra parkirališta, bliža ulazima u brodogradilište, bi se popunila, a onda su ljudi počeli parkirati uz rub tadašnje ulice JNA koja vodi od Kantride do Zapadnog ulaza. Krajem osamdesetih prošireno je parkiralište koje smo nazvali Novo uz ulicu Jože Vlahovića. I opet nije bilo dovoljno mjesta. Sa sjetom su se stariji radnici prisjećali vremena iz 1960-ih kad su parkirali svoje Fiate, Škode, NSU-e unutar kruga brodogradilišta, odmah uz Zapadni ulaz.
Rastući broj automobila izazivao je zakrčenost gradskih prometnica pa je i putovanje sve duže trajalo. Sjećam se čepa koji se stvarao kod podvožnjaka u Kumičićevoj, dok ga nisu proširili. Tražeći optimalan smjer vozio sam se i Bulevarom. Međutim baš je nekako oko 6.15, kad bih tuda prolazio, bila spuštena brklja čekajući nailazak vlaka za Zagreb. Onda sam neko vrijeme vozio preko Orehovice pa ulicom Račkoga na Titov trg pa dalje. I preko Pećina sam se pokušavao probiti do Kantride. Ma svaka ideja je bila uskoro i provedena, ali sve su imale podjednako loš rezultat. Uglavnom, od Vežice do parkirališta kraj Glavnog ulaza u 3. maj, vožnje su trajale oko pola sata. Udaljenost je 7, 5 kilometara pa je lako izračunati brzinu. No, da se ne mučite, brzina je dakle bila zapanjujućih 15 km/h. Pa još ljeti kad bi navalili turisti... Sve u svemu, brže sam stizao iz Studene, gdje sam ponekad prespavao, do 3. maja nego iz Vežice. Situacija se pomalo popravljala izgradnjom novog podvožnjaka u Kumičićevoj, Istočnog izlaza i mosta preko Rječine na Školjiću te zaobilaznice.
Pred kraj mog rada u 3. maju do odlaska u mirovinu sredinom 1996. g. opet sam se vozio autobusima Autotroleja. Radio sam, zbog invaliditeta, 4 sata dnevno s kliznim radnim vremenom pa nisam baš morao dolaziti u točno vrijeme. Oko 7.15 na stanicu kod Tete Rože stizao je autobus linije 1 koji me je odvezao do 3. maja, a oko 12.15 od stanice smještene uz Spomenik brodograditelju do stanice pokraj nebodera na Vojaku, gdje sam stanovao od 1988. godine. Jedan od najefikasnijih i najelegantnijih prijevoza na posao u dvadesetak godina rada. Sjedneš u autobus, otvoriš novine i pročitaš ih dok stigneš na posao. Pa kud ćeš bolje!? Ako nešto nisi stigao pročitati u dolasku, imaš pola sata vremena to ostvariti u povratku s posla.

____________________________________

Moja peglica RI - 967-47 i ja snimljeni u kolovozu 1979. na Rabu - Suha Punta. (To je najbolja slikica, ikad snimljena, gdje se vidi peglica.)
 

[milić]

Školovanje uz rad, iz rada i za rad

Čekajući poziv za vojsku, na jednom sistematskom pregledu otkriveni su mi određeni problemi funkcije bubrega. Opa! To je naveliko poremetilo moje srednjoročne planove. Mislio sam odslužiti vojsku, promisliti što i kako dalje, ali ovo je bilo iznenađenje. I to vrlo neugodno. Kao grom iz vedrog neba. Što bi se reklo iz čistog zdravlja u ozbiljnu bolest. Ali ja tada to još nisam tako doživljavao. Pomislim, ništa - idemo dalje. Vojska je odgođena za 4 godine, znači moglo bi se nešto od fakulteta i upisati, ali izvanredno jer mi se jako dopalo imati novčiće u džepu, umjesto propuha.
Kako nije bilo izvanrednog brodograđevnog studija upisao sam Fakultet za vanjsku trgovinu u Zagrebu koji je svoju podružnicu imao i u Rijeci, u zgradi ondašnjeg Radničkog sveučilišta na Školjiću. Tu sam, s ostalim studentima, slušao predavanja i polagao ispite. Međutim, kratko je to trajalo. Profesori su rijetko dolazili u Rijeku i sve je više ispita trebalo polagati u Zagrebu, što je iziskivalo znatno više utrošenog vremena ali i novaca. Nakon što sam položio nekoliko ispita pomalo sam se hladio prema tom studiju.
I u tom kolebanju oko vojske, studija i posla približavao se početak studijske godine 1978./79. U trećemajskim Informacijama spazih da je raspisan natječaj za dodjelu olakšica za školovanja uz rad za srednje škole, ali i za fakultete. Prema planu kadrova u mom OOUR-u bio je potreban jedan ekonomist. To je bio osnovni uvjet da se uz obrazloženje rukovodioca OOUR-a te odluke Radničkog savjeta dobiju predviđene olakšice za studij. A olakšice su bile velike. Osim plaćanja troškova školarine po studijskoj godini, student je mogao koristiti i 30 dana plaćenoga dopusta za pripremu ispita. I to, bilo dan po dan ili spojeno više dana odjednom. Jasno, slobodne dane se moglo koristiti u dogovoru sa šefom, ovisno o potrebama posla. Obzirom da su bili zadovoljeni svi uvjeti natječaja, ja sam 1978. godine upisao Ekonomski fakultet u Rijeci, kao student uz rad. Za sve nejasnoće, što se studija tiče, uvijek mi je pri ruci bio Vojislav Petrović iz trećemajskog Centra za izobrazbu kadrova - CIK-a.
U to vrijeme 3. maj je bio, barem kako ja to gledam, na vrhuncu svoga djelovanja te je vapio za kadrovima svih, a napose proizvodnih, zanimanja. Takvih kadrova nikad nije bilo dovoljno na slobodnom tržištu, jer ih naprosto iz škola nije izlazilo u dovoljnom broju. Stoga se itekako dobro moralo osmisliti kako doći do potrebnih kadrova.
Za osiguranje potrebnih kadrova pri Kadrovskoj službi je djelovao CIK koji se jako trudio kako bi osigurao kadrove potrebne za sve veću proizvodnju. Svoje napore CIK-ovi stručnjaci, od kojih se najbolje sjećam Petra Trinajstića, Borisa Koršivskoga, Ivice Šćirana i već spomenutog Petrovića, su usmjerili u nekoliko pravaca. Jedan je bio suradnja s redovnim školama i fakultetima gdje se potpomognuto stipendijama dolazilo do određenog broja potrebnog kadra. Sljedeći pravac djelovanja je bio da se kroz razne tečajeve osposobe naši radnici, ali i drugi, za potrebnim zanimanjima. To su bili tečajevi najviše za proizvodna zanimanja kao što su zavarivači, brusači, ravnači, skelari i sl. Osim zaposlenika CIK-a i ostali trećemajski stručnjaci su održavali predavanja na tim tečajevima. I ja sam, s jednom ovećom grupom trećemajaca ali i zaposlenika drugih poduzeća, završio tečaj programskog jezika Cobol. Voditeljica tečaja bila je Đurđa Limpić.
Treći oblik djelovanja CIK-a bio je putem dodjele olakšica za školovanje uz rad za srednje škole i fakultete svojim zaposlenicima, što sam ja, a i drugi, iskoristio.
Inače je 3. maj bio poznat kao poduzeće vrlo spremno za suradnju s obrazovnim ustanovama pa je i mnogo učenika i studenata obavljalo u njemu obaveznu stručnu praksu. I taj oblik suradnje su uglavnom vodili djelatnici našeg CIK-a. Tu bi bila prilika spomenuti učeničke radionice u kojoj su praksu obavljali učenici ondašnje Brodograđevne industrijske škole - BIŠ-a, a kasnije i učenici drugih škola, u doba tzv. Šuvarove reforme školstva. Ja sam u tim radionicama bio svega nekoliko puta, ali sam čuo jako lijepe komentare od radnika koji su u tim prostorima učili osnove svog zanata. Upoznao sam i dva tamošnja učitelja, Nina Matetića i Pera Sulića.
Eto, tako je to 3. maj rješavao, a kadrova je uglavnom bilo u dovoljnom broju i kvaliteti jer inače se nebi mogli postizati tako dobri rezultati u proizvodnji. Nije se samo čekalo da kadrovi izađu gotovi iz redovnog programa obrazovanja već se dovijalo na mnoge načine kako da sami dođemo do kadra koji nam treba.

-------------------------------------------------------------------------

Ovo je trećemajski Centar za izobrazbu kadrova, skraćenica CIK, snimljen s velike, tristotonske dizalice 9. rujna 2016.

[milić]

DBIT

Ne, nije debit, a još manje debil, kako su se neki sprdali s kraticom za Društvo brodograđevnih inženjera i tehničara. Još imam člansku iskaznicu na kojoj je vidljivo da sam uplatio članarinu za 1978. godinu. Društvo je osnovano godinu, dvije ranije, makar je u arhivi zabilježena djelatnost sličnog društva u Rijeci iz 1950-ih godina. Osnivači novoosnovanog društva bili su, koliko se sjećam, Gradimir Pantelić, Emil Gračanin, Milan Notizberg, Vladimira Mandić, Emerik Mady i moguće još ponetko. Ljudi u dobi do četrdeset godina, diplomirani inženjeri brodogradnje, bivši studenti zagrebačkog Fakulteta za strojarstvo i brodogradnju. DBIT  je bio registriran za djelovanje na području tadašnje Zajednice općina Rijeke, ali je bio jedinstven na području čitave Jugoslavije. Tek kasnije je osnovano slično društvo u Zagrebu, a čini mi se i u Splitu, na naš poticaj. Prvi predsjednik DBIT-a bio je Stijepo Barkidžija, kasnije Pantelić, Gračanin i Notizberg. U početku je Društvo vođeno od strane Izvršnog odbora, a nakon Titove smrti oformilo se Predsjedništvo čiji su još članovi, pored navedenih, koliko se sjećam, bili: Dražen Firis, Srđan Duplančić, Bruno Čalić, Julije Karminski, Nediljko Lučin, Silvestar Briščik, Nenad Dukić, Tanja Frančišković, Mira Jurčić, Grozdana Maljavac, Sanja Lukežić i ja. Sigurno sam nekoga zaboravio, ali neka mi oprosti. Ja sam u početku bio blagajnik, a kasnije tajnik Društva.
A zašto ja spominjem to Društvo u kontekstu 3. maja? Pa iz više razloga. Prvi razlog je što su mnogi trećemajci bili članovi tog Društva. Drugi razlog je što je 3. maj djelomično financirao rad Društva. Treći je razlog što je to bilo rijetko mjesto gdje su brodograđevni stručnjaci mogli putem predavanja, stručnih ekskurzija i drugih oblika djelovanja u organizaciji DBIT-a doći u doticaj s modernim dostignućima na polju brodogradnje u svjetskim razmjerima.
Okupljalište nam je bilo u Klubu privrednika na ondašnjem Trgu Palmira Togliattija na broju 4. Tu su, pored nas, i druga stručna društva imala svoje ormare u kojima smo držali arhivu. Prostorije su bile zajedničke, tako da smo s voditeljima dogovarali kad ćemo zauzeti koju sobu. U prvo vrijeme Klub su vodili Dragi Ristić i Miloš Erceg, a kasnije nove snage Tihana Crnogaća i Nada Mamula. Ali, svo vrijeme o kojem pišem, nekako do 1991. godine, tamo je bila, kao zaposlenica ugostiteljske firme RUT, Ana Peloza. Okretna gospođa u dobi od pedesetak godina, koja je uvijek imala dobrog pršuta i sira za nas gladuše, a i osvježavajućih napitaka nije falilo.
Organizirali smo stručna predavanja, stručne ekskurzije, simpozije o brodogradnji i druge stručne skupove. Duboko mi se urezalo u sjećanje kada smo organizirali simpozij o ribarskoj floti u Puntu. Tu smo uspjeli dovesti od projektanata do brodograditelja, proizvođače mreža, motora... Ma bio je to pravi skup. Održavali smo prijateljske odnose sa sličnim društvima iz drugih država - Italije, Njemačke, SSSR-a, Kine... Sjećam se kad su došli Kinezi, predstavnici krovnog udruženja njihovih stručnih društava brodograditelja. Još je bila jaka stega kod njih ali su bili već mjesec-dva tu pa je i stega malo popustila. Nutkali smo ih da popiju malo vina, nakon pršuta pečenog na plaku ala Ana, ali nisu htjeli. Onda je šef prvi počeo. Ajme, da ste ih mogli vidjeti, kad je krenula bujica... Nezaboravne su mi bile posjete Sajmu nautike u Genovu, riječnim brodogradilištima na Dunavu, tvornici Elan u Begunje...
Godišnje skupštine smo održavali nekako u studenome. To smo onda spojili s Večerom DBIT-a, obično u odmaralištu V. Lenca u Fužinama. Mi smo to zvali društvena večer, a danas bi se to zvalo team building. Bili smo ispred vremena, barem u tom smislu.
U Captain's clubu hotela Bonavije, početkom proljeća svake godine, održavali smo Bal brodara na koji su članice i članovi svečano odjeveni dolazili s partnerima na ples i odličnu večeru. Obavezna je bila i tombola od koje smo zaradili dovoljno novaca da imamo cijele godine za plaćanje napitaka na tjednim sastancima.
Aktivnost je financirana, kao što je navedeno, od strane 3. maja, ali i ostalih firmi vezanih za brodogradnju iz naše regije. Obično su to bili Viktor Lenac, Titovo brodogradilište Kraljevica, Brodogradilište Kantrida, Brodoprojekt, ali i SIZ Tehničke kulture koji je financirao rad Kluba privrednika te pojedine naše akcije. Određeni prihod je bio i od članarina članova. Troškovi su se svodili uglavnom na plaćanje najma autobusa za ekskurzije. Bio sam zadužen za financije i jako sam pazio na što se novac troši jer mi je jedna poznanica, koja je radila u ondašnjem SDK-u, rekla da se čuvam kako nebih slučajno ušao u neko crno područje, kao što je ona otkrila u nekim sportskim udrugama. I pazio sam! Prije bi mi izbio oko nego novčiće iz kase.
Rad DBIT-a prestao je početkom 1990-ih. Koliko sam upoznat, još se nije smoglo snage da se obnovi rad tako značajne udruge građana za ovaj naš kraj pa i šire. Bilo je jako lijepo biti dio tako sposobnog tima. Sa zadovoljstvom i ponosom se prisjećam DBIT-a i ljudi koji su ga sačinjavali.

______________________________________________________________

Iskaznica DBIT-a ispisana rukom pok. Gradimira Pantelića, dipl ing. (prepoznajem rukopis).

[milić]

Planer

Ne sjećam se točno godine, ali svakako je to bilo oko 1980. kad sam promaknut na radno mjesto planera u svom OOUR-u 14. Pino je postavljen za šefa Pripreme, a ja na njegovo mjesto. Pomalo mi je to bilo i čudno jer je u Pripremi bilo i starijih tehničara s dugotrajnijim stažom od moga, ali netko je tako odlučio. To radno mjesto je bilo, inače, jako kreativno, ali i vrlo zahtjevno.
Posao planera je bio, kratko i jasno, da izrađuje planove. Planove svih vrsta vezanih za djelatnost OOUR-a. U tome nisam bio sam jer je o planiranju i izvršenju plana ovisilo mnogo toga. Poput priljeva novaca za 3. maj, ali i isplata mjesečnih plaća jer se 1980-ih uveo određeni koeficijent na plaće, vezan za ostvarenje mjesečnog plana. Stoga je u izradi planova vrlo aktivno uz planere surađivala i služba Plana pri RO Brodogradilište. U vrijeme kad sam ja postao planer Plan je vodio Klaudio Tominović, kasnije Alenko Rubeša te Ilija Mustur. Zadužen za koordinaciju planera iz OOUR-a 12, 13 i 14 tzv. Trup bio je Nikola Ukropina. S njim bi na sastancima, obično ponedjeljkom oko 12 sati, dogovarali što i kako dalje. Sa zaključcima, proizašlim iz tog sastanka, došao bih u svoju sredinu te, najčešće sa zamjenikom rukovodioca za proizvodnju, u to vrijeme Furlanom, dogovarao akcije kako bismo ostvarili dogovoreno u Planu, a opet u skladu s našim mogućnostima. Dakle, predstojalo je veliko zaglađivanje između "želja" Plana i "mogućnosti" pogona pa na kraju sve to još uskladiti s ostalima jer smo mi bili samo jedna od karika u cijelom lancu, zvanom izrada broda.
Osim svakodnevnih aktivnosti oko planiranja, bilo je obavezno prisustvovanje na dnevnim proizvodnim sastancima. Oni su održavani obično oko 9 sati, uz prisustvo šefova navoza, poslovođe dizaličara te drugih zainteresiranih. Taj sastanak je vodio šef proizvodnje ili planer, a na njemu se definiralo plan montaže po gradnjama za taj dan i sutradan te raspored dizalica.
Od kada je postavljena velika, tristotonska dizalica sve se više forsiralo izradu velikih trodimenzionalnih sekcija, čija je skraćenica VTS pa smo ih svi nazivali "ve-te-es". To su bile sekcije težine do 300 tona, odnosno maksimalne nosivosti dizalice. Na primjer, sekcija dvodna u strojarnici bila je označena kao VTS 211. Dakle, od kada smo počeli izrađivati VTS, brod se počeo graditi poput slaganja lego kockica. Čini mi se da je baš nekako krajem sedamdesetih, početkom osamdesetih bio vrhunac što se tiče dovršenosti VTS-a. Međutim, u vrijeme dok sam se ja bavio planom, nikad nije VTS montirana na brod potpuno opremljena, obojadisana. Sjećam se, mutno doduše, da je Pino s tadašnjom ekipom, znači krajem sedamdesetih, fotografiran pored jedne VTS koja je bila potpuno opremljena i, nisam siguran, obojadisana. Znači, to je bio izuzetak, a ne pravilo. Već početkom osamdesetih počelo je škripati s nabavkom materijala pa su VTS odlazile na montažu s raznolikim stupnjem ne/opremljenosti. I za izradu plana VTS-a imali smo tjedne koordinacijske sastanake u Planu koje je vodio Stanko Linić. 
Krajem svakog mjeseca u Planu smo se sastajali svi planeri Brodogradilišta (Božo Hodanić, Želimir Banko, Grujo Stojaković, Ante Radić, Anton Šebelja, Silvio Rubinić, Anton Križanec, Miljenka Karabaić, Ružica Cipro i ja) te bi izvještavali o ostvarenju planiranih aktivnosti za taj mjesec. Vrlo važan sastanak jer je o tom izvještaju ovisilo i do 10-ak posto plaće svakog radnika.
Početkom mjeseca održavali su se OOUR-ski Radnički savjeti, na kojima se analiziralo, i to pod prvom točkom dnevnog reda, ostvarenje plana u proteklom mjesecu i plan za tekući mjesec. Na tim sastancima RS-a bilo je obavezno prisustvo planera koji je podnosio te izvještaje.
Planer je bilo jedno od najprestižnijih i zahtjevnijih mjesta na kojima sam radio. Radeći taj posao, osim samog planiranja, usput naučiš i što znači koordinirati rad s drugima, usklađivati nerealne želje s realnošću kao i još puno drugih vještina. I taj posao sam jako zavolio i sa zadovoljstvom ga obavljao. To mi je bio, sad to uviđam, najinteresantniji posao u kojem sam baš uživao.

________________________________________________________________

Tražio sam neku fotku VTS-a iz tih godina (početkom 1980-ih) gdje se vidi njezina opremljenost. I našao ovu na našem forumu sa svečanosti polaganja kobilice za brod Cast Polarbear koji je predan 1982. godine. Znači kobilica je najvjerojatnije položena 1981. godine.
Vidi se da je malo opremljena, sekcija je dvodna, a ne mogu iz priloženoga prokužiti broj koji piše na njoj kako bih znao gdje smjestiti sekciju. Je li to dvodno u strojarnici oznaka 211 ili teretnog prostora oznake 311?

[milić]

Kartela

Kad si radnik 3. maja, kartela ti je vjeran pratilac. Napose ujutro i na kraju radnog vremena jer je moraš cvikati. Ujutro ti postane prva misao, onako snen već misliš na nju. Malo tko i malo što ima takav značaj u tvom životu. Od prvog do zadnjeg dana mog radnog staža bila je uz mene, pratila me. Već kad sam se oprostio od 3. maja počelo se raditi na primjeni novog načina registracije vremena prisustva unutar brodogradilišta pomoću magnetske kartice. To je značilo zbogom karteli, nakon mnogo godina koje je vjerno odslužila u 3. maju. Spominjalo se da su neki mehanički satovi, na kojima se kartela cvikala, još iz dana talijanskog prisustva u 3. maju.
Koliko se sjećam, službeno su je zvali "kartica za registraciju vremena prisustva na radu" ili tako nekako. Jasno da je nitko nije tako i zvao, već jednostavno kartela. Kartelu je svaki radnik 3. maja dobio krajem mjeseca od šefa, a na njoj su bili otisnuti njegovi najosnovniji podaci, poput imena i prezimena, radne jedinice kojoj je dotični pripadao te matičnog broja. Bio je otisnut i broj od 1 do 9 koji je označavao stručnu spremu. Tako je broj 1 značio da je to osoba koja je završila fakultet, broj 3 srednju školu, a broj 7 školu za kvalificirane radnike. Ne znam zašto je to trebalo biti na karteli osim, kako je jednom Žigo rekao, da onaj koji vidi nekoga sa šifrom 1 kako tetura pomisli kako se gospodin inženjer malo proveselio, a onoga sa šifrom 9 (nekvalificirani radnik) u istoj situaciji, da pomisli kako se stoka oblokala.
Kartela se cvikala na posebnim satovima koji su bili razmješteni unutar brodogradilišta. Najbliži sat, za one koji su dolazili  kroz  Glavni ulaz, bio je u CIK-u, ali je bio namješten sat unaprijed tako da je bio, osim za tamo zaposlene, nekoristan. Sa strane Zapadnog ulaza najbliži, kojega sam i ja ponekad koristio, je bio sat uz ured Razvoja. Dosta sam koristio sat u Upravnoj zgradi, ali najčešće sam cvikao na satu koji se nalazio u prizemlju zgrade OOUR-a 14. Uglavnom sam bio točan i rijetko kad sam kasnio na posao. Jedino jedan kraći period, kad sam se vozio u kombinaciji s kolegicama, sam stizao u zadnji čas. Tada sam ponekad i kasnio, ali zbog njih, ne mene. Pa znate kakve su ženske, barem neke.
Kartela je bila dokument koji se dnevno predavalo prvom pretpostavljenom, a on bi je dalje proslijedio poenteru, uz drugu dokumentaciju poput radnog lista i listića dnevne poentaže. Poenter je podatke, obrađene na temelju te dokumentacije, slao u ured za obračun plaća. Dakle, kartela je bila jedan od važnijih dokumenata i ako nije bila uredno cvikan ulaz i izlaz nije se mogla kompletirati dnevna dokumentacija za obračun plaće. Ukoliko se kartela nije cvikala, iz raznih razloga, morao si se opravdavati šefu. Ako je razlog bio donekle prihvatljiv pa ti on povjeruje, potpisivanjem kartele nadoknadio se taj propust necvikanja.
Zbog važnosti cvikanja kartele, dosta je bilo zloupotrebe s njom na razne načine. Ja se nisam koristio njima, ali sam upoznat s nekima. Navest ću samo neke. Ako imaš višak sati prikazanih u normi, ali, zbog ograničenja prebacivanja norme, ih ne možeš iskoristiti, želiš ih potrošiti da ti ne propadnu. Zato si šefu nešto izlagao, ili čak bio u dogovoru s njim, pa si izašao iz firme nakon što izađe većina radnika, a kartelu ne cvikaš. Sutradan radnu dokumentaciju ispuniš kao da si radio cijeli dan i noć. Pa ti se plati 8 sati redovnog rada i 15 sati prekovremenog (1 sat se oduzima za ručak i večeru). Nadalje, za ostvariti 4 sata prekovremenog rada koristio se sličan sistem, samo što bi ti netko od kolega cvikao u određeno vrijeme. Znam za slučaj kad se kartela, koja je presvučena tankim slojem sapuna, cvika. Na tom sloju ostane otisak sata, ali se lagano obriše pa ga ujutro nema na karteli. To bi, ako gledaš samo kartelu, značilo da je radnik cijelo vrijeme proveo unutar 3. maja. Sljedeći primjer je meni bio upravo gadljiv. Ujutro se, rijetko doduše, moglo vidjeti kako čovjek dolazi na sat s nekoliko kartela i besramno, pred drugim radnicima, cvika sve te kartele. Još bi se i naljutio kad bi mu netko prigovorio na očitom kršenju pravila, u smislu što je to tebe briga.
Možda će najbolje ilustrirati značaj kartele ovaj upamćeni vic iz onog doba, koji je ispričao Josip Zednik Kompa sredinom osamdesetih.
- Ćo, si čul ča se je dogodilo jutros?
- Ne, ča?
- Pa jedan trećemajac je šal kupit marendu va onu miću butižicu pul Rivijere. I videl je da je došlo ulje. Zajno je zel dve litre. Normalno, videli su to i drugi ki su došli za njin i začas se je storil red. Kad, ćeš videt vraga, jedan frajer gre preko reda aš da mu se preši. Ljudi su se pobunili, a jedan ga je i prijel za ruku i povukal zijajuć:
- Šjor, ne more se poć preko reda!
Ovaj ni pet ni šest nego va žep, zname nož i ubode ovega dva-tri put.
Zajno su zvali hitnu pomoć. I dok su ga rivali va nju, umirućen glason je komać prošapćal:
- Cvikajte mi kartelu!

________________________________________________________________

Ovako nekako je izgledala kartela. Ona koje se ja sjećam bila je žute boje.