Milićevih dvadesetak godina na navozima 3. maja (1974.-1996.) - priče

[milić]

Stambena izgradnja

Kvaliteta stanovanja radnika i njihovih obitelji bio je jedan od problema kojemu se u 3. maju posvećivala velika pažnja i značaj. Jer, uvijek je zadovoljan radnik - dobar radnik. A kud ćeš većeg zadovoljstva nego kad imaš topli dom, s vodom i zahodom u stanu što je do 1960-ih mnogima bio nedosanjani san. Zbog rasta broja i pojačane fluktuacije radnika stanova, ma koliko ih se izgradilo, nikad nije bilo dosta.

U Riječkom listu od 1. lipnja 1947. objavljen je osvrt na izložbu pristiglih radova na natječaj za izradu idejne skice radničkog naselja na Kantridi, koje je raspisalo Kvarnersko brodogradilište. Dakle, već tada je, u eri ranog poslijeratnog poznatog siromaštva i opće oskudice, iskazano razumijevanje i volja za osiguranjem kvalitetnog stanovanja radnika. I od tog vremena pa sve do početka 1990-ih stanovi su se gradili i dijelili radnicima prema određenim kriterijima. Najvažniji od tih kriterija je bio radni staž. Ostali, manje bodovani kriteriji, su bili brojnost obitelji, stručna sprema, invalidnost itd.

Sredstva, koja su se ulagala u rješavanje stambenih prilika radnika, uglavnom su se usmjeravala u nekoliko pravaca. Prvi, i osnovni, je bio izgradnja stanova ali i popularnih kućica u nizu, koje su građene u nekoliko faza, u naselju Ćikovići. Prve kuće u Ćikovićima predane su trećemajcima krajem šezdesetih godina. Stanovi su građeni pretežno u zapadnom dijelu grada, čim bliže brodogradilištu - na Zametu, Kantridi, Turniću... Osim novoizgrađenih stanova pristupalo se i adaptacijama starijih stanova, a dodjeljivali su se i povoljni krediti za individualnu izgradnju.

U okviru brodogradilišta uvijek je postojala služba koja je vodila brigu o izgradnji novih, ali i o održavanju starijih stanova te o njihovom pravilnom korištenju. Jer su se stanovi davali samo na korištenje radnicima, a ne i u vlasništvo. U momentu kad se stan predao korisniku, pri tadašnjoj velikoj općini Rijeka, postojalo je Stambeno poduzeće koje je dalje vodilo brigu o naplati stanarine i ostalih komunalnih naknada. Dio te naplaćene stanarine vraćao se 3. maju pa su ta sredstva, uvećana za izdvajanja iz fonda zajedničke potrošnje ulagana u ponovnu izgradnju. Osim tih sredstava, koja su se izdvajala za stambenu izgradnju i bila su obvezna za sva poduzeća u tadašnjoj državi, trećemajski radnici su iz svojih plaća izdvajali, čini mi se, dodatnih 2 % kako bi uvećali stambeni fond, odnosno povećali broj izgrađenih stanova.

Stambena problematika rješavala se tako da se je, nekako od sredine šezdesetih, približno svakih pet godina napravio petogodišnji plan. Ukupno je bilo 5 planova, s time da zadnji, 5. nikad nije bio do kraja ostvaren. Svi radnici su bili pozvani da prijave svoje potreba za stanom. Tada bi se lista prijavljenih zatvarala. Pristupilo se bodovanju svakog pojedinca prema određenim kriterijima. Lista, sa svim bodovima po pojedinom kriteriju i ukupnim bodovima, bila je javna, objavljena u trećemajskim Informacijama te je svatko mogao dati primjedbe na nju. Na osnovi takve, usvojene liste prišlo se pomnom planiranju potrebnih stanova. Samca je pripadala garsonijera, bračni par bez djece jednosobni stan, s djecom istog spola dvosobni s dnevnim boravkom, a različitog spola trosobni. Stanovi su najčešće građeni u zajedničkim, trećemajskim zgradama, ali su kupovani i pojedinačno, na drugim lokacijama, kao npr. na Vežici.

Brojna je bila populacija mladih radnika koji su živjeli kao podstanari, većinom u lošim uvjetima. Pa je, na pritisak trećemajske omladine, sredinom osamdesetih izgrađen samački hotel, popularni Toblerone. Time je riješen smještaj u dvokrevetnim sobama sa sanitarnim čvorom za preko 200 mladih radnika.

Početkom devedesetih trećemajski stambeni fond brojao je oko 2500 stambenih jedinica koje su mahom, prema tada važećem zakonu, otkupljene te su postale vlasništvo dotadašnjih stanara. Iako su svote, za koje su ti stanovi otkupljeni, bile smiješno niske, mnogi su bili mišljenja da su ti stanovi već plaćeni pa je ovo dodatni namet samo kako bi država ušićarila još neki, tada a i uvijek, vrlo potreban novac. Drugim riječima, smatrali su da su ti stanovi dva puta plaćeni.

Ja sam se, na nagovor Jumba, odmah po zapošljavanju 1974. godine, upisao na listu za stan te tako ušao u IV. plan stambene izgradnje. Kako sam u to vrijeme bio samac, dodijeljena mi je garsonijera koju sam, na koncu, i dobio 1987. godine u trećemmajskoj zgradi u Srdočima.

________________________________________________

Trećemajski Hotel za samce, smješten uz samo brodogradilište, s pogledom na - brodogradilište, u vrijeme izgradnje je zazivao velike polemike. Meni je bio baš ono što, kao trećemajacu, treba biti - iskorak u još jedan segment tržišta u vrijeme pokušaja diversifikacije proizvodnje.

[milić]

Sport

Sport je hoćeš-nećeš, ako ništa drugo zbog velikog broja mladih radnika, morao zauzeti značajno mjesto u životu 3. maja. Sjećam se kako su ljudi dolazili na posao s Novim listom, ali i Sportskim novostima u džepu. Neizbježni su bili komentari nedjeljnih nogometnih utakmica i kvalitete igre NK Rijeke. Na Kantridi je, za derbija Rijeke i klubova "Velike četvorke", bilo i dvadesetak tisuća gledatelja. Da, velik je bio interes za sport. Zato su se valjda mnogi i pokušavali dokazati u njemu, igrajući u nekim niželigaškim klubovima, a kasnije, kad su ostarjeli i kad uglavnom nisu uspjeli dosegnuti sanjane rezultate, u trećemajskim internim takmičenjima.
Koliko sam čuo, odmah nakon 2. svjetskog rata u Jugoslaviji je sport organiziran po sovjetskom modelu. Uz veće radne kolektive formiralo se je klubove u različitim sportovima, koji su se takmičili u raznim ligama. Takva organizacija je trajala nekako do šezdesetih godina. Tada su sindikati u poduzećima digli ruke od kvalitetnog sporta i to prepustili široj zajednici, a poduzeća su se više okrenula prema rekreaciji svojih radnika. U rekreativni oblik sporta ulagalo se veći dio dotadašnjih sredstava, namijenjeih sportu. Shvatilo se da je rekreacija vrlo poželjan oblik unapređivanja psihofizičkog zdravlja radnika koje onda utječe i na efikasnost na radnom mjestu
Po pričanju starijih radnika, u 3. maju je dobrovoljnim radom napravljeno igralište uz Zapadni ulaz. U početku je bilo prekriveno šljakom, a kasnije je postavljen sloj crvenog asfalta, kojeg se i ja sjećam. Potom su napravljene tribine i rasvjeta. Na tom igralištu održavale su se interne trećemajske utakmice u malom nogometu, košarci i odbojci. Blizu igrališta boćari su napravili jog pa je već početkom šezdesetih to bio mali sportski park, kojega su trećemajci, ponosno, upravo tako i nazivali.
Na tom igralištu održavani su turniri 3. majskih ekipa u malom nogometu, uglavnom sastavljenih od radnika iz pojedinih radiona. Pa su se tako takmičile ekipe zavarivača, brodomontera, cjevara, skelara i sl. Manje radione su sastavljale momčadi iz šireg kruga pa su igrali pod nazivom Tehnički ured, Stolarija ili pak DMP. Žestoko se branilo boje svoje radione, a rivalstvo je ponekad prelazilo sportske okvire. Međutim, nakon utakmice, sve je, uz pivo, završilo s osmijehom. Vrlo jaku malonogometnu momčad imali su zavarivači iz Četrnaestice i cjevari iz Šesnaestice. Ponekad im je račune pomrsila ekipa DMP-a, ali uglavnom su te dvije ekipe osvajale turnire. Organizaciju sportske rekreacije, a i drugih aktivnosti iz područja korištenja slobodnog vremena radnika, na nivou 3. maja vodila je RJ Rekreacija kojoj je šef bio Vjekoslav Tanodi.
Sve je jači bio naglasak na sportu i rekreaciji kao načinu provođenja slobodnog vremena radnika pa je na RS SOUR-a 1980. godine donijeta odluka da se pristupi izgradnji Rekreacijske zone uz postojeće igralište.  Zbog sporosti administracije u Općini, a vjerojatno i još ponečeg, tek početkom 1985. krenulo se s izgradnjom sportske dvorane. Nosače krovne i fasadne konstrukcije izveli smo vlastitim snagama, a za ostalo angažirane su vanjske firme. Uoči Dana Republike 1986. godine, praznika tadašnje države, otvorena je sportska dvorana s multifunkcionalnim igralištem te svlačionicama s tuševima i WC-om. Otada je još više porastao interes za rekreaciju jer su uvjeti bili upravo idealni. I prije sam običavao zaigrati mali nogomet u ekipi Pripreme, ali sad, kako je izgrađena nova dvorana, imali smo utorkom od 20 sati rezerviran termin pa je nas 10-tak redovito dolazilo i provodilo ugodne večeri baveći se onim što volimo. Došli bi do dvorane, preuzeli dresove i loptu koje su nam uručili voditelji Sportskog parka Feranda, Buvač ili Kanešić te ih nakon utakmice vratili, istuširali se i svratili u kafić, koji je bio uz igralište, na osvježavajuće pivo. 
Nešto kasnije dovršena je dvorana u kojoj se nalazila kuglana, streljana i boćalište kao i prostorija u kojoj su se sastajali šahisti. Uređen je i reprezentativni restoran, što je sve bilo u sklopu šireg zahvata u prostoru tzv. Rekreacijske zone 3. maj, koja ni do danas nije dovršena.
Kakvo bi to brodogradilište bilo koje, osim kopnenih sportova, ne njeguje i sportove na vodi? Stoga je postojalo Radničko društvo za sportske aktivnosti na moru - RDSAM. Ono je u svojemu sastavu imalo izuzetno uspješnu ronilačku sekciju, koju je dugo vremena vodio moj kolega Zvonimir Karamarko, zatim jedriličarsku sekciju te sekciju za sportski ribolov.
Susreti brodograditelja na nivou Jugoslavije odnosno Jadranbroda godišnje su održavani, uglavnom u gradovima duž Jadrana. Na njima se i do tisuću sudionika ogledalo u raznim sportskim takmičenjima. Najčešće su ti sportovi bili mali nogomet, kuglanje, streljaštvo, pikado, odbojka, stolni tenis, plivanje, kros, boćanje te šah. Sudjelovali su i muške i ženske ekipe, a trećemajci su bili izuzetno dobri u streljaštvu i šahu.

------------------------------------------------------------------

Fotografija snimljena 12.srpnja 2016. zahvaljujući ja moren i njegovoj barci.
Sportska dvorana je ova s ravnim narančastim krovom. Lijevo je zgrada (s šiljastim krovom) u kojoj je smještena kuglana i boćalište, a uz obalu je restoran, danas je tu Zona - poznata Kigoru. Iza se vidi Hotel za samce - nekako su u isto vrijeme  nastajali. Desno se vidi velika hala "novog" DMP-a (izgrađena, čini mi se, 1971.).

[milić]

Jubilarne nagrade

       Obično dan prije 1. svibnja, koji je bio državni praznik u trajanju od dva dana, na svečanim sjednicama Radničkih savjeta po OOUR-ima i RZ-ima, nakon čitanja prigodnih referata posvećenim borbi radničke klase i sl. dijelila su se priznanja i nagrade za neprekidan rad u trajanju od 5, 10, 15, 20, 25, 30, 35 i 40 godina. Ti ljudi su bili jubilarci i dobivali su jubilarne nagrade iz ruku predsjednika RS OOUR-a. Nagrade su se sastojale od pisanog priznanja te određenog novčanog iznosa koji se, u vrijeme kojeg se prisjećam, doznačavao na tekući račun. Taj iznos je bio najčešće u visini od jedne plaće, ali i manje, a ne sjećam se da sam ikad čuo, a još manje doživio, da je iznos bio veći od plaće. Ali bilo je i vremena kad se nisu dodjeljivale novčane nagrade, valjda zbog prazne kase. Tako mi se jednom prilikom moj prvi šef, Roberto Canciani, požalio da u svojoj karijeri nikad nije dobio niti dinara u sklopu jubilarne nagrade. Jednom je dobio neki ruski sat, čini mi se marke Raketa, drugi put plaketu, treći put zlatnik, ali od novaca nikad ništa.
       Poseban tretman imali su radnice i radnici koji su neprekidno u 3. maju radili 25 godina. Njima se dodjeljivala, osim plakete i eventualne novčane nagrade i statua Brodograditelj. Ta statua je ustvari umanjena kopija stvarnog, velikog kipa koji i danas stoji na Glavnom ulazu u 3. maj, uz ulicu nekad zvanu Bulevar Marksa i Engelsa, a danas Liburnijska. Kip Brodograditelj izradio je sušački kipar Vinko Matković te je, kako sam pročitao u Novom listu, svečano otkriven 4. svibnja 1965. godine od strane trećemajskog radnika s četrdesetogodišnjim stažem Marija Družetića. Interesantno mi je kako otvorenje nije bilo na Dan oslobođenja Rijeke 3. svibnja odnosno Dan brodogradilišta, kako smo mi taj dan nazivali. Zašto je bilo tako, u članku novinara Novog lista ništa ne piše.   
       Sam kipić, dodjeljivan radnicima za 25 godina neprekidnog rada u brodogradilištu, je postavljen na postament od bijelog granita, a visok je oko 24 centimetra. Kipić je valjda poklanjan od 1966. godine jer se u navedenom članku ne spominje kao poklon iako se piše o dodjeli zlatnih, srebrnih i brončanih plaketa za dugogodišnji samoprijegorni rad u brodgradilištu. Brodgraditelj  je izliven najvjerojatnije od bronce i dosta je težak, oko 3 kilograma. Prema mojim saznanjima nije lijevan u 3. maju već negdje drugdje, za razliku od originalne statue koja je izlivena u ljevaonici 3. maja. Na granitnoj podlozi je zalijepljena mesingana pločica i na njoj je ugravirano ime i prezime radnika, a ispod toga - priznanje za 25 godina rada u 3. maju kao i datum.
       Koliko se sjećam, statua Brodograditelj, malo većih dimenzija nego obična "radnička", dodjeljivala se i kumi broda prilikom kumovanja, obično na porinuću, kao i svakom brodu odnosno zapovjedniku broda. Isto takva, veća, statua dodjeljivala se i uglednijim pojedincima iz, kako se to onda nazivalo, društveno-političkog života kao i institucijama
       Inače, u žargonu, ovaj kipić smo zvali Kvisko, prema onodobnom popularnom kipiću - nagradi iz televizijskog kviza Kviskoteka.
       Što se tiče mojih jubilarnih nagrada, mogu napisati da sam bio pravi srećković, a ne kao moj dragi prvi šef Roberto Canciani. Dobio sam novčanu nagradu i za 5 i 10 i 15 pa i 20 godina neprekinutog staža. Nažalost 25-u godinu nisam dočekao jer me se drago rukovodstvo uspjelo riješiti 1996. godine slanjem u invalidsku mirovinu. Stoga mi nije niti dodjeljen Kvisko, a tako sam ga jako želio imati. Jednom zgodom sam se požalio jednoj miloj kolegici, na što me ona, nakon par dana, nazvala i kasnije mi svečano, uz pivo, uručila Kviska s kojeg je prethodno skinuta pripadajuća pločica, tako da se ne zna kome je ustvari pripadao. Doduše ja sumnjam, skoro sam siguran, ali ne želim niti provjeravati pripadnost Kviska, jer je on sada moj. (Ne)zasluženo!

[milić]

Priprema OOUR-a 14
 
Kad sam krajem svibnja 1976. počeo raditi u Pripremi OOUR-a Montaža /14/ ured je bio smješten na zapadnom čelu stare kamene zgrade, uz glavnu prometnicu koja je nekad vodila za Kantridu i kojom je vozio tramvaj. Izgradnjom autoceste Kantrida - Beogradski trg, kako su je nazivali u Novom listu iz tog doba, koristila se samo za trećemajske potrebe. Velika prostorija je bila podijeljena u dva dijela odnosno tri jer je postojao i mali ulazni hodnik. Od glavnih vrata, koja su bila na čelu zgrade, nekoliko koraka naprijed pa na desno bila su ulazna vrata Pripreme. Iz hodničića ravno ulazilo se u prostoriju gdje su bili smješteni lansirci dokumentacije i materijala, a lijevo je bila prostorija glavnog planera. Izvan tih prostorija, u jednom prostranom, taracom prekrivenom hodniku, bio je smješten sanitarni čvor. Tu su bile i stepenice kojima se stizalo u radionu održavanja, U tom hodniku, na sjevernom zidu Pripreme, bio je postavljen sat za cvikanje kartela.
U sobi lansiraca bili su razmješteni  kancelarijski stolovi za kojima su sjedili lansirci prvog, drugog i trećeg navoza te planeri skele i porinuća. Tu je bio smješten i stol šefa Pripreme, u ono doba Berta Čendaka, a kasnije je neko vrijeme tu funkciju obavljao Gradimir Pantelić. Uz prozor bila je velika daska za crtanje. U lijevom dijelu prostorije bio je ogroman ormar, napravljen malo prije mog dolaska od onda modernog materijala - iverice, a napravili su ga naši majstori iz radione porinuća. Ormar je bio smješten tako da zatvara jedan omanji prostor, možda 4 kvadratna metra . U tom prostoru su bili smješteni ormari za radna odijela, ali i jedan omanji kauč i rešo za kuhanje kave.
Nekako 1978. godine Pripremu smo preselili u prostorije na čelu 2. navoza zbog izvanredne situacije. Naime, urušila se baraka skladišta alata i HTZ sredstava pa smo prostorije Pripreme ustupili skladištu, a mi preselili na čelo 2. navoza gdje su bili smješteni i glavni poslovođe navoza. Iz tog perioda pamtim dvije epizode. Glavnog poslovođu Plašćara je gadno opekla topla odnosno vrela voda dok je prao noge u umivaoniku, a sjećam se i studenata iz Sjeverne Koreje koji su kod nas bili na praksi i njihove rakije od ginsegna.
Tu smo kratko bili jer je Priprema preseljena u prostorije na čelu 1. navoza, koje su napravljene u sklopu rekonstrukcije odnosno proširenja navoza 1980. godine. Na katu su, osim Pripreme, bile još prostorije u kojima su bili glavni poslovođe navoza i kontrolori, a u prizemlju je bila poenterska služba. Rekonstruiran je i tunel na čelu navoza u koji je smještena radiona za održavanje skelarskog materijala, popularni Autobus.
Sve su to bila privremena rješenja za smještaj Pripreme i ostalih pratećih službi tada najbrojnijeg OOUR-a u 3. maju. U to vrijeme OOUR Montaža je zapošljavao oko tisuću radnika pa se intenzivno razmišljalo što i kako napraviti da se osigura normalan rad pripremnih službi i rukovodstva OOUR-a. Izgradnji nove zgrade nije na ruku išla ni važeća državna zabrana investicija. Ali, čini mi se najviše zahvaljujući kolegi Ercegoviću, dosjetili smo se jadu. Radit ćemo novu upravnu zgradu za OOUR 14 pod maskom obnove urušenog skladišta na koje ćemo podignuti još koji kat. Zamišljeno - učinjeno!
Konstrukcija nove zgrade je napravljena od čeličnih nosača. Nosači su pak izrađeni od starih limova preostalih od nekog prijašnjeg ruskog programa. Ti limovi su izrezani u našoj Strojnoj obradi te predmontirani s našim ljudima u vrijeme dok nisu imali posla na brodu. Na čeličnu konstrukciju, kao pod postavljene su ploče od siporeksa, a pregradne zidove se napravilo od gipsanih tzv. knauf ploča. Bravariju je radilo nekadašnje poduzeće Metal iz Rijeke (nisam baš siguran u ime) a s njihove strane poslove je vodio Branko Eraković, naš trećemajac koji je tada radio u toj firmi.
Uzdužne pregrade su napravljene kao ormari, što se pokazalo jako praktično rješenje. Mjesta koliko poželiš! To i vrata je radilo nekadašnje poduzeće Jasen čije je sjedište bilo na Trsatu, uz ulaz u groblje.
Zgrada je građena tijekom 1984. a useljena je početkom 1985. da bi uporabnu dozvolu dobila 2. travnja 1985. Dobro sam zapamtio dan kad smo obavljali tehnički prijem zgrade, nekoliko dana prije Nove godine 1985. Visok snijeg je zabijelio i trećemajske navoze koji su stoga mirovali. Nekako sam se dovukao s Vežice, sumnjajući da će to i ostalima uspjeti. Ali i ostali članovi primopredajne komisije su došli do zgrade pa smo, nakon uspješnog tehničkog pregleda, svi otišli na ručak u vanjski restoran na Zapadnom ulazu.
U toj zgradi konačno su na okupu bile sve službe OOUR-a Montaža. U prizemlju je bilo skladište HTZ opreme koje je vodila Slavica Perušić uz Nikolu Begića. Skladište alata, koje je vodio Ivan Majnarić, ostalo je u prostorima izvan nove zgrade gdje je bilo i dosad tj. u staroj kamenoj zgradi. S južne strane bili su poenteri kojima je pretpostavljeni bio Mile Vukić, a do njih kontrolori zavarivanja tzv. rendgenisti kojima je voditelj bio Franjo Žigant. U prizemlju je bio i sat za cvikanje kartela. Zanimljivo je ovdje napisati da je na prvom podestu prema prvom katu postavljeno kolo kormila tzv. timun broda Makedonija, koji je spašen prilikom kasiranja broda 1983. godine.
Na prvom katu smještena je Priprema koju je vodio Josip Ercegović te šefovi navoza. Na sjevernoj strani je bila velika sala za sastanke. Na drugom katu bili su uredi u kojima su radili rukovodilac OOUR-a Marko Komadina, uz sekretaricu Anitu Franić, te njegovi zamjenici Zvonimir Furlan za proizvodnju i Franjo Gotić za zajedničke poslove. Uz Gotićevu kancelariju bila je i prostorija u kojoj su smješteni kalkulant i analitičar poslovanja. Vizavi su bili smješteni specijalisti za zavarivanje na čelu sa Stevom Kanazirom, a do njih je bila prostorija u kojoj su bili glavni poslovođe radnih jedinica.
Na posljednjem katu bili su kontrolori sa šefom Ivanom Šankom te tehnolozi čiji je šef bio Rade Majić. Kasnije su se tehnolozi preselili u zgradu Tehničkog ureda a u prazne sobe uselili se djelatnici Interne banke, na naše veliko zadovoljstvo. Naime, velika većina članova te radne grupe bila je ženskog roda. Unijele su ljepotu među pretežno muško društvo.
Mogu reći sve pohvalno o toj zgradi. Čak ni ljeti nije pretoplo u njoj obzirom na velike staklene površine okrenute prema suncu. A zimi je grijanje radilo besprijekorno.
 

[milić]

Briga o sigurnosti i zdravlju radnika
 
     Opasnosti od ozljeda pa i smrti koje prijete prilikom rada na brodu su problemi doslovno od životnog značaja. Pogibelj prijeti otkad postoji brodogradnja. Kako god se razvijala tehnologija izgradnje broda, tako su se javljale sve složenije opasnosti prilikom izvođenja radova.
     Porastom zaposlenosti 3. maja rastao je i broj zaposlenih, a time i broj ozlijeđenih osoba. Nažalost i broj nesreća sa smrtnim posljedicama. Zbog toga je sve više rasla svijest o potrebi zaštite života i zdravlja radnika. Postupno su usavršavane metode zaštite na radu a ekipirala se i služba zaštite na radu (ZNR) odnosno higijensko tehnička zaštita (HTZ), kako su je nekad nazivali. Služba ZNR je ojačavana stručnim ljudima pa su određeni ljudi upućeni na studije zaštite na radu, protupožarne zaštite te za više sanitarne tehničare. U CIK-u su održavani seminari poslovođama i drugima zaposlenicima o zaštiti na radu i protupožarnoj zaštiti prilikom rada na brodu, a svaki novoprimljeni radnik je, prije zapošljavanja, polagao i ispit iz zaštite na radu. Sjećam se da sam i ja u CIK-u polagao taj ispit prilikom zapošljavanja, a učio sam iz jedne knjižice imena Sigurnost i zaštita pri radu u brodogradilištu.
     Pričali su mi stariji radnici da je do šezdesetih godina 20. stoljeća zaštita na radu bila na dosta niskom nivou. Jedini vidljiv oblik zaštite u brodogradilištu bila je priručna ambulanta u kojoj su radili dvojica priučenih higijeničara. Ta ambulanta je bila smještena u kompleksu zgrada na Sjevernoj obali, tamo gdje su kasnije bili bojadisari. A kvaliteta usluga da je bila - ajme meni! Kasnije su na ta mjesta zaposlene školovane medicinske sestre pa je ipak stanje postalo bolje.
     Do tih, šezdesetih godina i zdravstvena stanica u lučici Brgudi imala je samo jednog liječnika, Kamila Sergovića. Tijekom vremena zdravstvena stanica je toliko ojačala u smislu kvantiteta i kvaliteta usluga, doduše i broj zaposlenih je povećan na preko 7.000, da su u njoj bili zaposleni četvorica specijalista medicine rada i dvoje stomatologa te adekvatan broj medicinskih sestara. Među prvim doktorima koji su se duže vremena zadržali na tom radnom mjestu su bili Ivo Vio, Jordan Švagel, Ivan Mohorić i Nikola Kostić. Uz njih su 2-3 puta tjedno                                                   konzilijarno dolazili specijalisti poput internista, kardiologa, okulista, ginekologa te specijalisti ostalih struka a prema potrebi. Oko 1980. godine, sjećam se, zdravstvena stanica je imala i rendgen aparat za snimanje zuba kao i audiometar kojim se mjerio stupanj oštećenja sluha kandidata za zapošljavanje kao i stalno zaposlenih prilikom obavljanja sistematskih zdravstvenih pregleda. Kompletni sistematski pregledi su obavljani u trećemajskoj zdravstvenoj stanici jer je bila opremljena i s uređajima, ali i ljudima koji su to mogli obaviti.
     Početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća služba ZNR useljena je u renoviranu zgradu smještenu u produžetku tehničkog ureda a u kojoj je dotada bio i kemijski laboratorij koji je pak preseljen uz ljevaonicu.
     U to doba sam se i ja zaposlio u 3. maj te ubrzo shvatio koje su sve opasnosti i štetnosti prijetile prilikom rada poput eksplozija plina, požara, pada s velike visine, pada tereta i predmeta, trovanje plinom prilikom bojenja te još niz drugih. Tu renoviranu zgradu ZNR sam često poslovno posjećivao, donoseći Zahtjevnice kojima smo obavještavali službu ZNR o namjeri izvođenja radova, u sklopu našeg poslovanja, koji su mogli biti štetni i opasni za zdravlje i život radnika ili oštećenja objekta. Na temelju te obavijesti služba ZNR bi propisala mjere koje je nužno poduzeti prije i tijekom rada kako bi se izbjegle neželjene posljedice. Tada su tu radili Ante Poropat kao šef te Milentije Miljković, Mate Brušnjak, Vjekoslav Mesić i Tomislav Popović kao referenti zaštite na radu.
     U ambulanti, koja je bila u prizemlju te zgrade, radile su sanitarne tehničarke Vesna Volarić, Olga Miljković, Zorica Džumbur i Branka Vukadinovć. Bile su zadužene za obavljanje mnoštva poslova, ali glavni su im bili ispitivanje štetnih sastojaka boja i aero zagađenja, zdravstvenu i higijensku ispravnost namirnica te pružanje manjih medicinskih usluga. U prizemlju zgrade bila je i velika garaža za vozila vatrogasaca i hitne pomoći. Interesantno je spomenuti kako su kupljeni, vrhunski opremljeni, ambulantno i vatrogasno vozilo kao i oprema zdravstvene stanice. Nakon svakog porinuća i primopredaje brodovlasnici su u pravilu bili zadovoljni pa su kao poklon radnicima uplaćivali poveći iznos novaca, recimo 30-40.000 dolara kojim se kupovalo sredstva koja su bila u službi zaštite zdravlja radnika. Tim novcima se pomagalo i bolnicama u nabavi novih medicinskih uređaja.
     Služba ZNR, kojoj su šefovi bili, u ovih dvadesetak godina kojih se prisjećam, Ante Poropat i Predrag Stamenković a ranije, kako sam čuo, Slobodan Modrušan, Marijan Bradanović, Nikola Lušić i Dževad Halilić, bila je organizirana u tri odjela: protupožarna zaštita s vatrogascima, tehnička zaštita koja je bila zadužena za kontrolu ispravnosti tehničkih sredstava te zdravstvena preventiva.
     Istaknuo bih zasluge jednog čovjeka koji je, kako sam čuo, izuzetno mnogo pomogao kako bi se shvatio značaj i prišlo rješavanju ovog velikog problema u brodogradnji. To je Ante Šišul, šezdesetih godina 20. stoljeća pomoćnik kadrovskog direktora, koji je izborio da se promijene mnoga uvriježena mišljenja i postupci po pitanju zaštite na radu.
     Kako bi se dao značaj toj problematici redovito se na sjednici Radničkog savjeta analiziralo stanje zaštite na radu. U suradnji s drugima, služba ZNR je potakla i rasprave na temelju kojih je kasnije uveden i beneficirani radni staž za mnoga zanimanja u brodogradnji.
     Drugim riječima, pokušalo se preventivno djelovati da do nesreća niti ne dođe jer kad se nesreća dogodi već je kasno, može se samo smanjiti šteta. Unatoč svim tim djelovanjima nesreće su se i dalje događale, iako u manjem broju nego šezdesetih i početkom sedamdesetih te s manje poginulih i povrijeđenih. Iz jednostavnog razloga jer je gradnja broda djelatnost koja naprosto sadrži niz opasnosti za zdravlje i život radnika.
     Teški su bili uvjeti rada u brodogradilištu što je prouzrokovalo velik broj
invalida, osobito s lokomotornim oštećenjima. Posebno je to bilo prisutno kod proizvodnih radnika. Takvi više nisu bili sposobni za rad na brodu pa ih se pokušalo, uz raznoliku pomoć naše socijalne službe, prekvalificirati za zanimanja potrebna brodogradilištu. U tu svrhu je oko 1970. godine uređena jedna radionica na Cerovici, odmah uz stepenice koje vode od glavne prometnice do Glavnog ulaza. Ta radionica je bila u funkciji 5-6 godina, a onda se prišlo boljem rješenju. U suradnji s tadašnjim Republičkim fondom za socijalno osiguranje izgrađena je nova zgrada Centra za profesionalnu rehabilitaciju 3. maj - CPR 3. maj. CPR je odmah počeo djelovati, uz veliku podršku osnivača, kao samostalna organizacija. Sve se više ekipirao te je rehabilitirao i vratio preostalu radnu sposobnost mnogima, čije je zdravlje bilo oštećeno. Prvi direktor CPR 3. maj bio je Parduino Lovrinović. Kasnije je to postao Slavko Smolić, osobe koje su prije bile zaposlene u socijalnoj službi 3. maja.
________________________________________________________

Fotografiju CPR Rijeka, kako se sada zove ex CPR 3. maj, posudio sam s njihove službene stranice

[milić]

Nesreće na poslu

       Brodogradnja je djelatnost u kojoj se radi sa zapaljivim i eksplozivnim energentima kao i na opasnim mjestima. Zbog toga, recimo do sredine sedamdesetih prošlog stoljeća, nisu  bile rijetke nesreće na poslu pa i sa smrtnim ishodima.
      U vrijeme kad sam radio na brodu već je nesreća bilo manje, ali ipak su se događale. Najupečatljivija mi je u sjećanju ostala jedna. Trasirali smo, čini mi se, ime broda na pramcu. Gradnja je bila smještena na prvom navozu a trebala je biti porinuta za nekoliko dana. Dva kooperanta su pripremali za ponovnu montažu komad lima vanjske oplate na pramcu, koji je privremeno bio odrezan radi bolje ventilacije. Nespretnim namještanjem, dok je jednome ruka bila ispod odrezanog lima, nešto je krenulo po zlu. Lim je iznenada skliznuo s cijevi pomoću kojih su ga pomicali te radniku odsjekao četiri prsta na desnoj šaci. Držeći se lijevom rukom za zapešće okrenuo se prema meni, pokazujući pogledom na ruku iz koje je curila krv i nazirale se kosti, i upitao me gdje je ambulanta. On je vjerojatno bio u šoku, nesvjestan u potpunosti situacije, a ja, vidjevši onoliko krvi i kosti koje vire iz rane, umalo sam se onesvijestio. Njegov kolega je prestrašeno pogledao u mene govoreći:
- Majstore, jesi vidio, odu prsti!
      Drugi slučaj, puno kritičniji ali ne toliko popraćen krvlju, dogodio se kad je ronilac Nedjeljko Marinić jedva izvukao živu glavu. Ne sjećam se baš detalja ali izgleda mi da je radio na podvodnom dijelu saonika 2. navoza kad mu je počela voda ulaziti u zaštitnu kacigu te je dao znak da ga se odmah izvuče. Asistent ga je bezuspješno pokušavao izvući jer je uže, kojim je Nedjeljko bio vezan za RON -17, bilo toliko masno od klizne masti kojom se mazalo saonik da mu je konop jednostavno sklizao iz ruku. Ne sjećam se više kako se asistent brzo snašao, ali uspjeli su Nedjeljka na vrijeme izvući iz mora, a ja sam, začuvši zapomaganje, pozvao i dočekao trećemajsku hitnu pomoć koja je već za par minuta od poziva bila uz brod i otpremila Nedjeljka u bolnicu. On je prošao bez težih posljedica ali je brzo otišao iz 3.maja.
      Kad sam već bio u Pripremi, moj donedavni kolega iz bunkera Ivan Trzija bio je teško ozlijeđen u glavu prilikom montaže jedne VTS bočnog tanka na 2. navozu. Pažljivo gledajući kroz šupljinu široku desetak centimetara, koja je stvorena između već montirane sekcije i ove koja se montirala, on je davao komande dizaličaru kako da dizalica približi sekciju. Odjednom je iz unutrašnjosti tanka, klizeći uz oplatu velikom brzinom, izletjela gafa pogodivši Ivana posred čela. Jedva je živ ostao i nakon dugotrajnog liječenja brzo je otišao u mirovinu.
      Pripremajući ovu temu razgovarao sam s puno kolega koji su se najprije prisjetili najveće nesreće koja je zadesila 3. maj. Onog katastrofalnog požara 1971. na brodu Ragna Gorthon. Ali i nekih nesreća prije i poslije njega. Tako i pogibije dvojice (Marko Agbaba i Ante Mudrinić) i teško stradalog trećeg radnika (Marijan Budinski), koji je kasnije i umro u bolnici. Sva trojica su bili zaposleni u riječkom Vulkanu a radili su na brodu Arctic Troll koji je bio vezan u opremnoj luci  Nesreća se dogodila baš na Dan žena, 8. ožujka 1971. oko 10.40 sati u pumpnoj stanici. Radnici su nastradali u požaru koji je nastao uslijed zapaljenja acetilena.
      S velikim žaljenjem su se kolege prisjećali Roka Jambrešića, brodotesara porinuća. Za njega su govorili da je bio dobar radnik koji je i najteže situacije izvrtao na šalu. Poginuo je, kažu, oko 1970. na nekadašnjem 4. navozu, koji se tek počeo nazivati 3. stvaranjem platforme Krško. Prilikom uvlačenja saonika pomoću vitla na zacrtanu poziciju negdje je zapelo te je zbog prevelikog naprezanja pukla sajla koja se, poput ljute zmije, uvijala i izvijala tražeći žrtvu koju će stisnuti u smrtni zagtljaj. I pronašla ju je u osobi nesretnog Roka.
     Još jedna nesreća, srećom samo s jednom lakše ozlijeđenom osobom, dogodila se, pričali mi očevici, oko 1970. na 2. navozu. Urušila se skela uz pramac broda na kojoj je srećom bio samo brodomonter Klaudio Vozila koji se je, kad se skela počela urušavati, uhvatio za rub oplate i ostao visiti na njoj dok ga kolege nisu povukli na brod. Tako si je spasio život jer  bi padom s dvadesetak metara visine najvjerojatnije kobno završio. A ovaj jedini povrijeđeni radnik je nastradao kad je, uvidjevši da se skela ruši, u pokušaju spašavanja glave, pao s navoza na stazu dizalice, srećom samo lakše se ozlijedivšu.
     Evo, to su samo neke nesreće koje su ostale zapamćene od mene i mojih trećemajskih kolega. Bilo ih je puno, puno više, ali čovjek upamti ono što  mu je ostalo najdojmljivije, ono što ga je najviše potreslo bez obzira je li sam sudjelovao u toj nesreći ili mu je netko od kolega ispričao o njoj.
-------------------------------------------------------------------------------

Fotografija urušene skele na 2. navozu, o čemu je detaljnije opisano u gornjoj priči, u posjedu je kolege Paula Stančića.

[milić]

Ragna Gorthon

      Bio je petak 17. rujan 1971. godine i tek je otpočela nova školska godina. Mi, tadašnji učenici Tehničke škole u Rijeci, smo se okupljali na igralištu ispred škole, malo prije početka nastave u 8.00 sati. Netko je spazio neki dim u smjeru zapada, ali mi smo se, ne očekujući ništa strašno, uputili na nastavu. U 9.30 sati, za vrijeme velikog odmora, izašli smo na igralište i vidjeli da taj dim nije nestao, dapače pojačao se. Tada smo shvatili da je riječ o nečemu značajnijem, nekom većem požaru. Postali smo zabrinuti, pogotovo oni koji su imali neke veze s 3. majem, jer se već Rijekom proširio glas o teškoj nesreći u brodogradilištu.
     Kasnije, kad sam već radio u 3. maju, pričao sam s nekima koji su u momentu požara radili na brodu. Sjećanja su još bila svježa, a žal za izgubljenim kolegama ogromna. Međutim, tada a i sada mi nije jasno zašto se nikad nijednom riječi, tekstom u Informacijama, spomen pločom ili nečim sličnim nije prisjetilo poginulih u najstrašnijem događaju u povijesti 3. maja. Je li se željelo, svjesno ili nesvjesno, postići kolektivni zaborav u smislu što se ne spominje to se nije ni dogodilo. Smatram da bi bilo ljudski, makar i s ovako velikim vremenskim odmakom, na neki način sjetiti se svih smrtno stradalih brodograditelja. Recimo jednom spomen pločom u krugu brodogradilišta.
     A što se ustvari dogodilo? Prema mojim spoznajama zasnovanim na pričama svjedoka i nekih viđenih dokumenata te novinskih članaka, gradnja 531 je bila na vezu uz sjevernu obalu opremne luke, pramcem okrenuta prema starom DMP-u. Pripremana je za probnu vožnju, koja je trebala biti obavljena sutradan, u subotu. Uobičajena situacija koja se događa u brodogradilištu 4-5 puta godišnje. To je period kad su radovi na brodu najjačeg intenziteta, kad je na brodu po 300-400 radnika pa je vrlo teško uskladiti sve radove. Svi završavaju predviđene poslove u zadnji čas. U takvoj situaciji očekivana je opća gungula na brodu. I taj metež, kao u košnici, godi oku jer se pričinja da su ti ljudi dio velikog poslovnog podviga koji nazivamo brod. I sve je dobro, ako dobro završi, što je najčešće slučaj. Ali kad nešto pođe po zlu...
     Ovaj put je sve pošlo po zlu kad se na vatru slijevalo gorivo. Čovjeku ovo zvuči nevjerojatno ali upravo to se dogodilo. Naime, spletom nesretnih okolnosti nafta, koja je dan prije ukrcana u tankove, je iz cijevi nekontrolirano i slobodno šikljala udarajući pri tome u sve što joj se našlo na putu, umjesto da je završila u pumpi goriva. Pri tome se djelomično pretvarala u sitne čestice zvane aerosol te je, naišavši na užarene čestice metala, buknula. Kako se uopće moglo dogoditi nešto tako nevjerojatno?
      Nekoliko dana prije cjevari su demontirali dio cjevovoda koji vodi iz tanka goriva do pumpe goriva s namjerom da prilagode dio cjevovoda jer je smetao kad se postavljao temelj rezervnih dijelova motora. Nakon obrade u radioni taj dio je trebao biti opet vraćen na mjesto. Međutim, to nisu napravili, a vjerojatno niti ikoga obavijestili o tome, prije nego je odgovorna osoba otvorila ventil i nafta, koje je bilo oko 140 tona, je potekla slobodno. Izbio je požar u kojem su poginuli radnici 3. maja: Bruno Benussi, Đuro Radić, Ivan Flego, Mate Mirić, Marijan Turković, Ivan Orlić, Mirko Blanuša i Vlado Brajković. Živote su izgubili i Stojan Sarajlić, Predrag Lekić, Pejo Jakovljević, Đuro Pačandi, Stjepan Fadljević, Georgije Atanasov i Slavko Božunović koji su bili zaposlenici kooperantskih firmi Turnić, Tekol i Vulkan. Još je nastradalo desetak radnika, s manjim posljedicama, koji su nakon medicinske obrade u Bolnici braće dr. Sobol u Rijeci pušteni na kućnu njegu.
      Kako je moj dugogodišnji kolega Tomo, u to vrijeme mladi poslovođa brodomontera, preživio taj događaj pričao mi je nekoliko puta i ponovno sad, kad sam želio pisati o nesreći? Radnici, kojima je on bio nadređen, su dovršavali neke sitnije poslove na brodu poput rezanja uški te postavljanja kosih koljena u korugacijama na pregradama jer su na njima upravo bili zatvoreni privremeni otvori. Već je bio zatvoren i otvor između strojarnice i skladišta broj 8, koje je bilo prvo do strojarnice. Tad je došao do njega poslovođa skelara Ivan Židek i zamolio ga da ponovo otvore taj otvor kako bi skelari mogli tavalone, koji su bili još u strojarnici, izvući dizalicom iz skladišta 8. Srećom, udovoljili su mu. Ubrzo su Smail Hidić i njegov pomoćnik Slobodan Gošić ponovo otvorili taj prolaz što se pokazalo, kad je buknuo požar, kao potez koji je spasio mnoge živote.
      Tomo se nakon podijeljenih zadataka uspinjao stepenicama u strojarnici prema izlazu na glavnoj palubi kad ga je poslovođa mehaničara Drago ....... panično upozorio guranjem i povikom:
- Bježi, bježi! Gori!
Potrčao je prema izlazu koji je bio blizu, dim se već pojavio, a uskoro je nestalo i svjetla. Došavši na palubu otrčao je do skladišta 7 gdje je bio zaposlen Hidić te ga povikom upozorio da izađe jer je brod u plamenu. Isto je učinio i s Vladom Jandrlićem, koji je bio u skladištu 3.
      Sišao je niz skalon, koji je bio postavljen uz čelo nadgrađa. Tu je već bio Alceo Frank, tada tehnički direktor brodogradilišta. Zatražio je da se otvori otvor na vanjskoj oplati strojarnice kako bi eventualni preživjeli mogli izaći kroz njega. Tomo je s autogenim rezačem Slavkom Opačićem uskočio na ponton gdje je već bio Ivan Plevnik poslovođa skelara, jer su skelari upravo skinuli nekoliko katova skele kako bi se mogli s pontonom podvući do strojarnice. Odrezali su lim, dok je topla voda padala po njima jer su remorkeri svojim šmrkovima hladili oplatu. Stvoren je otvor iz koga je nakratko prokuljao crni, neprozirni dim da bi ubrzo, uslijed stvaranja efekta dimnjaka, dim promijenio smjer te počeo izlaziti kroz razne gornje otvore. Nažalost, iz izrezanog otvora, nitko nije izašao.
      Nakon provedenih istražnih radnji podignuta je optužnica protiv trojice odgovornih. Oni su okrivljeni da su propustima u radu i nedovoljnim mjerama opreza pridonijeli izazivanju nesreće. Ova nesreća je, ma kako to strašno zvučalo, doprinijela i nečemu pozitivnom u 3. maju. Svim zaposlenima je nesreća bila veliko upozorenje da se moraju pojačati mjere zaštite na radu te povećati oprez prilikom rada. Otada, srećom ili zahvaljujući baš tim mjerama, nikad se u 3. maju nije dogodila nesreća s ovako kobnim posljedicama. Ostaci broda su kasnije odvučeni u jedno brodogradilište u Švedskoj gdje su mu promijenili kompletnu krmu i strojarnicu s motorom. Brod Ragna Gorthon je bio u eksploataciji sve do 1998. godine, kad je završio u rezalištu.


____________________________________________________________

http://kommandobryggan.se/gorthon/ragna72.htm

[milić]

Krađe
 
Da, da! Kralo se u 3. maju, itekako. Nešto u ovom, a nešto u onom obliku, ali krađa je uvijek krađa. Zašto tako kategorički to tvrdim? Pa zato jer sam na svoje oči vidio sitnije krađe i to mnogo puta. Pa čak sam i ja ukrao dvije kemijske i pola pakovanja papira za pisaći stroj. I, sad duboko razmišljam, čini mi se ništa više. Što se tiče predmeta. Ukrao sam, odnosno primio novce koje nisam zaradio, dva puta kad sam pisao prekovremene sate a otišao sam doma, kao i moji kolege, malo nakon završetka redovnog radnog vremena. I to bi bilo to, što se mene tiče.
Što su ljudi najviše uzimali iz 3. maja? Pa ono što im je trebalo, a pogotovo ono što je bilo teško pronaći na onodobnom, slabo opskrbljenom, tržištu. Mnogi trećemajci su u to doba gradili kuće, što bi se reklo, ljudi se kućili. Pa trebaju ovo i ono a novaca nikad dovoljno. A u 3. maju je bilo puno toga. Od ventila za vodu, cijevi, boje, elektroda, vijaka... Stoga je bila javna tajna da se prešutno toleriralo sitno potkradanje. Na to se gledalo više kao, recimo to ovodobnim rječnikom, na socijalnu samoposlugu. Ljudi nisu to previše niti skrivali od kolega. Jedino je na porti trebalo proći pokraj stražara koji bi, ne sumnjam, benevolentno gledali na to. Ta i oni su samo ljudi, krvavi pod kožom.
Tako je moj dragi prijatelj, koji je gradio kuću na Pulcu, nabavio nekoliko koljena, ventila, holendera i sl. te se nakon završetka radnog vremena uputio prema Glavnom izlazu. Na nekoliko metara od stražara puknuo je konopčić kojim je sve to zavezao oko pojasa te mu se kroz nogavicu sasulo na tlo. Čovjek, koji je hodao iza njega, je dobrohotno primijetio:
- Majstore, nešto Vam je ispalo!
A moj dragi prijatelj je sav taj, jedva prikupljen, materijal jednostavno prekoračio, kao da se to njega uopće ne tiče. A i stražar nije, recimo, ništa primijetio.
Pričao mi jednom jedan kako je uspio iznijeti propelernu osovinu za svoju barku. Pričao  mi kako su pedesetih godina bile česte demonstracije ili mitinzi protiv ovoga ili onoga. Pa bi se organizirale povorke koje bi iz 3. maja, noseći transparente i uzvikujući aktualne parole, krenule cestom kroz Torpedo pa prema centru grada. I taj put, kad je uspio prošvercati osovinu, pripremane su demonstracije a pripremani su i transparenti. On je svoj pričvrstio na spomenutu osovinu i tako je, vičući, tko se više sjeća protiv koga ili čega, iznio izvan brodogradilišta.
Evo, na ova dva primjera koji imaju i humornu konotaciju, vidi se i odnos nas radnika prema takvim nazovimo ih, sitnim krađama.
Već sasvim drugu konotaciju ima ovaj primjer kad sam, spletom okolnosti, nakratko bio šef odličnim majstorima koji su održavali alat našeg pogona. Među njima je bio i jedan tokar. Pročulo se da izrađuje mesingane mlince za kavu, one izdužene, turske. Ali za novac, što je bio neoprostivi grijeh. Jer sve stvari koje su se izrađivale među radnicima 3. maja naplaćivale su se u naturi odnosno u tekućini. Mjera je bila boca konjaka. Praktički sve je koštalo bocu konjaka. Jasno da to nije bio Courvoisier već najobičniji Domaći brandy. Mirogojček su ga neki nazivali. I tako ta informacija, da majstor radi mlinčeke za novac, stigla i do naše Službe samozaštite. Nazove mene moj imenjak Mladenić, šef te službe, nađemo se na čelu 1. navoza i potraga za mlincima je krenula. Uđemo u radionu, pitamo majstora gdje su mlinci, ali on, jasno, pojma nema o čemu mi pričamo. Jedva smo pronašli par komada! Pa će njemu Miljenko:
- Vi ste dobar majstor, kad možete ovako lijepe stvari raditi.
A majstor, uvrijeđeno poskoči pa će:
- Da dobar!? Najbolji!
Po 3. maju se pričalo, znači pričalo, da se krade i na druge načine. I to naveliko. Tako da neki kamion, s određenim materijalom, nije ni došao u brodogradilište već je skrenuo na nečije gradilište, da se na skladištu broj 8, koje je bilo namijenjeno za uskladištenje viškova materijala, uveliko manipulira s još kurentnom robom, da je ovaj u nabavi dobio televizor i to u boji, kad su isti koštali pravo malo bogatstvo, jer je kupio robu od onog privatnika... Ma svašta se pričalo i ne treba svemu vjerovati. Ali kako kaže pametan narod, gdje ima dima ima i vatre.
Uvjeren sam da će najbolje situaciju, vezanu za ovu temu, predočiti stvarna ili izmišljena priča koja kaže da je Milovan Tuhtan, u to doba direktor 3. maja, po cijelom gradu tražio neki sitniji dio, koji je trebalo promijeniti, za vodokotlić. Ni u nekoliko trgovina nije ga pronašao. Zadnja, u koju je ušao, bila je s istim rezultatom. Potpuno obeshrabren zavapio je:
- Pa kade ja to moren nać?
- Va 3. maje. - odgovori prodavač.
- A kako ću ja to znest vanka? - začuđeno će Tuhtan.
- Pa ako nekega poznate va 3. maje... - šeretski odgovori prodavač.

----------------------------------------------------

 Valuta koja je otvarala mnoga vrata trapulama u 3. maju. Ova mala bočica tzv. unučić su koristili pretežno najobičniji kroneri. Svaki posao, obavljen između radnika 3. maja, naplaćivao se u boci ovog pića. Domaći brandy od Badela.

[milić]

Radnički savjet

      Radnički savjeti, čiji je akronim RS, u Jugoslaviji su osnivani 1950. godine kao rezultat spoznaje da je model državnog socijalizma, na sovjetski način, neprimjeren za naše uvjete. Vodstvo KPJ je bilo mišljenja da državno vlasništvo mora biti pretvoreno u društveno odnosno predati to vlasništvo u ruke neposrednih proizvođača - radnika. To je pak značilo ostvarenje Marksove parole Tvornice radnicima! Uloga radničkih savjeta bila je da, kao kolektivni organ upravljanja, usvaja najvažnije odluke o radu poduzeća poput financijskih i proizvodnih planova i izvjrštaja, postavljanje i smjenjivanje upravnog odbora i slično. Pretpostavljalo se da će na taj način radnci direktno upravljati poduzećima. To će povećati njihovu motiviranost a time i polučiti bolje rezultate nego u sovjetskom modelu. Nažalost, puno je prepreka bilo na tom putu, tako da se ovaj model samoupravljanja nikad nije u potpunosti uspio ostvariti.
      U 3. maju je prvi pokusni radnički savjet osnovan 11. veljače 1950. a operativni, nazovimo ga pravi, je izabran 30. rujna iste godine. Brojio je čak 120 članova, a prvi predsjednik je postao Albino Baćac. U to vrijeme je brodgradilište, kao pravni subjekt, poslovalo pod imenom Poduzeće 3. maj. To pak znači da je postojao samo jedan RS koji je doduše imao mnogo članova, ali je bio operativniji nego kad je bilo mnoštvo trećemajskih OOUR-a sa svojim radničkim savjetima. I tako nekako, s jednim RS, je bilo sve do takozvane ourizacije.
      Od 1973. kad se uvelo OOUR-e u organizacijsku strukturu poduzeća, nastali su Radnički savjeti u svakom OOUR-u i RZ-i te na nivou radnih organizacija i napokon, kao krovni RS, na nivou SOUR-a. Gledajući organizacijsku strukturu 3. maja 1981. godine nabrojao sam više od 30 RS-a. S jedne strane bilo je to dobro, jer je nivo odlučivanja spušten na skoro pojedinačni, radnički nivo, a s druge strane nastao je veliki problem kad se trebalo usuglasiti na nivou SOUR-a. Previše je subjekata trebalo odlučiti o nečemu gdje neki i nisu vidjeli svoj interes.
      Mnogi su mišljenja, pogotovo danas, da radničko upravljanje nema smisla, da radnici ne mogu kompetentno odlučivati o pitanjima o kojima pojma nemaju. Moj stav, onda i danas, je da to nije točno. Za stručne teme postoje stručnjaci koji prezentiraju svoje spoznaje radničkon savjetu na temelju kojih članovi RS donose ili ne donose odluku. Jasno da su mnogi uvaljivali svoje trule interese na pleća radničkih savjeta. Nadovezujem se na ovu rečenicu prisjećanjem kako da je neki pilanski radnik u Klani jednom prilikom rekao da je RS plot iza koga drug direktor sere. Ovo je jedna od boljih definicija uloge RS u poduzećima u kojima je radnički savjet imao ulogu dizanja ruku na direktorove odluke.
      Vjerujem da je tako bilo u mnogim poduzećima, ali u 3, maju sigurno ne. U mojih dvadesetak godina provedneih u 3. maju dobro znam kako se tesala svaka odluka pred velikim brojem članova, kasnije delegata, radničkih savjeta. I te kako se rukovodiocima OOUR-a pa nagore tresla stolica pri svakoj loše donesenoj odluci.
      Što se tiče mog sudjelovanja u aktivnostima radničkih savjeta u brodogradilištu, bio sam član RS OOUR-a Montaža oko 1985. te kasnije predsjednik IO i član istog RS. U isto vrijeme moj kolega Tomo postao je predsjednik RS na nivou SOUR-a, što bi rekli, centralnog RS. Puno smo pričali, a i vidjelo se koliko se oko rada RS kotrlja svega i svačega. Ali se ipak nije moglo bez i mimo njega, ma koliko to neki pokušavali.
      Početkom 1991. oformio se i posljednji RS na svim nivoima pa tako i na nivou SOUR-a  kojeg sam i ja bio član. Sjećam se i nečasnih radnji koje su poduzimale određene struje kako bi ojačale svoje pozicije u novom startu jer se ne samo uspostavljao novi upravni organ nego i nova država. Pa su tako zalutali i do mene nudeći mi mjesto predsjednika RS što sam energično odbio a na konstituirajućij sjednici taj pokušaj i javno osudio. Za predsjednika posljednjeg RS 3. maja izabran je moj dragi kolega Zorin Šanko, a uz nas su, iz iste sredine, bili još Miljenko Miškulin i Ervin Randić.
       I za kraj, možda je najbliže razlogu zašto samoupravljanje kroz radničko upravljanje poduzećima nije uspjelo, ova anegdota ispričana od Tome.
      Nakon porinuća gotovo uvijek predstavnici brodogradilišta počaste ručkom predstavnike naručitelja broda. Tom prigodom se jedan od njih obratio Tomi s pitanjem da tko je glavni u brodogradilištu kad njih dvoje (predsjednika Uprave i predsjednika RS) oslovljavaju predsjednikom? Na to je Tomo lukavo, kako on to zna, odgovorio:
- A pogledajte nan bušte pa će Vam bit sve jasno.

-----------------------------------------------------------------------------------------

Fotografija snimljena 1986. godine na svečanoj sjednici RS OOUR-a Montaža, oko 1. svibnja. Na slici desno je Paolo Stančić koji prima plaketu povodom 25 godina neprekidnog rada u brodogradilištu. Nagrada se sastojala još i od novčanog dijela (obično prosječna trećemajska plaća) i statue Brodograditelj, popularno nazvane Kvisko.
Nagradu mu uručuje Nedjeljko Gudelj tada predsjednik RS OOUR-a, a na fotografiji sam i ja, vjerojatno kao predsjednik IO RS ili OOUR-ski sekretar SKH.

[milić]

Analitičar poslovanja i kalkulant
 
Nakon što smo se početkom 1985. godine uselili u novoizgrađenu zgradu, sjedio sam u kancelariji s Pinom u Pripremi, kao i prije toga dok smo dijelili prostoriju ispod 1. navoza. Međutim, kratko je to trajalo jer je meni pomalo dojadilo biti planer i tražio sam nove sadržaje u poslu. Završivši ekonomski fakultet sve me više zanimala ekonomija kao znanost pa i način razmišljanja. U 3. maju se uvijek, barem u meni poznatim krugovima, govorilo o ostvarenim tonama montaže crne metalurgije, rokovima polaganja kobilice i porinuća, zavarivanju, klinovima i mostićima... A ja na faksu pokupio silna teorijska znanja. Nakon diplomiranja s odličnim uspjehom iz kolegija Marketing mislio sam da znam kako bi trebalo funkcionirati marketinški opredijeljeno poduzeće. Uskoro mi se ukazala prilika, čak u istom OOUR-u, da  prijeđem iz tehničke na ekonomsku struku. Naime, kolega Edo Fabijanić koji je bio zaposlen kao analitičar poslovanja, otišao je na novu dužnost postavši pomoćnik za ekonomske poslove rukovodiocu Radne zajednice zajedničkih poslova Marijanu Bradanoviću. Mojoj molbi je udovoljeno te sam krajem 1985. godine preselio samo kat iznad, u sobu s meni uvijek dragim prijateljem i kolegom Tomom koji je tada obavljao poslove kalkulanta. Odlično smo surađivali pa sam, kad je trebalo, radio i posao lalkulanta, a on bi uskočio kad je trebalo raditi i na poslovima analize. A posao analitičara se svodio na vrlo pojednostavljene analize poslovanja kao recimo osobnih dohodaka, prekovremenih sati, bolovanja, dana godišnjih odmora i slično. Dolazili su izvještaji iz našeg ERC-a iz kojih bih vadio tražene podatke. Iz ERC-a su periodično stizali izvještaji isprintani na ogromnim količinama papira koji je bio skup, ali i to printanje je zauzimalo značajne kapacitete tada vrlo jakog kompjutora, ali za ondašnje a ne današnje uvjete. Pa se Tomi i mani jednom požalio tadašnji šef ERC-a Franko Kaluža koliko je to vremenski zahtjevan posao umjesto koga  bi se kapaciteti mogli iskoristiti daleko bolje. Naš odgovor mu je bio da pokuša ne slati izvještaje pa će uvidjeti koliko njih u 3. maju uopće iste čita. I tako je učinjeno, a rezultat je bio taj da je svega nekolicina dojavila da im izvještaji nisu stigli. Na osnovi te spoznaje izvještaji su kasnije slani u izmijenjenom, skraćenom obliku.
Tomo i ja smo rješavali i prigovore vezane za isplate plaća. Iz prigovora, nerijetko i vike, spoznao sam kakvo je nepovjerenje tzv.  plavih ovratnika, kako se počelo u tiskovinama nazivati radnike u trlišu prema bijelim ovratnicima, kako su nazivani oni koji su radili uredske poslove. "Plavi" su, ne znajući prave cifre, pretpostavljali da mi imamo puno veće plaće nego što smo stvarno imali. Tako je Tomo jednom priupitao bijesnog i dobrano nakresanog Ivicu P. inače zavarivača, da što on misli koliku mjesečnu plaću ima Tomo - 5.000 ili 10.000 dinara? Ivica je brzo odgovorio 10.000 dinara na što mu je Tomo pokazao buštu na kojoj je bilo vidljivo da mu je plaća za taj mjesec bila malo veća od 5.000 dinara. A Ivica se došao žaliti jer mu je plaća bila recimo 8.000 dinara s dvadesetak prekovremeno odrađenih sati.
Kad već spominjem visine plaća, vrlo rijetko je rukovodilac OOUR-a bio među deset najbolje plaćenih u mjesečnim izvještajima. Uz 40-ak prekovremenih, što ipak nije baš lako ostvariti, svaki naš radnik je imao plaću kao i Marko Komadina, tadašnji šef OOUR-a.
Što se tiče kalkulacija i one su bile jednostavne. Naš OOUR je bio malo orijentiran na prodaju usluga prema drugim OOUR-ima. Najviše je to bilo postavljanje skele oko neke konstrukcije ili izrada klinova i podloga od drva. Prema drugim, vanjskim poduzećima, gdje smo itekako imali obimnih poslova, prodajnu cijenu su izračunavali iz službe Kalkulacije koja je bila na nivou RO, jasno uz naše sudjelovanje. Glavni problem naših usluga među OOUR-ima je bio visoka cijena rada pa se često postavljalo pitanje zašto je to tako. Zaključci su se uglavnom svodili na to da smo skupi zato jer smo neefikasni, u cijenu sata rada ukalkulirani su i ogromni amortizacijski troškovi osnovnih sredstava kao što su dizalice, radne površine i slično, ali i prevelik trošak velike trećemajske režije, od nivoa OOUR-a preko RO do SOUR-a. Do istih zaključaka se došlo i kad bi analizirali cijene za poslove prema vanjskim naručiteljima. Pogotovo kad bi se izgubio neki očekivani posao na vanjskim radilištima, kako smo ih mi zvali.
I taj posao sam volio, ne toliko zbog njegovog sadržaja, koji je skoro pa dosadan, već zbog toga što sam osobno stjecao sve šire poglede na ukupno poslovanje brodogradilišta, spremajući se tako za nove izazove koji su bili tek, mislio sam, ispred mene.

[milić]

Elektronski računski centar - ERC
 
Ideja o osnivanju jedne kompetentne službe, koja će biti u stanju brzo obraditi podatke, nastala je krajem pedesetih godina prošlog stoljeća zbog sve većeg otvaranja 3. maja prema svjetskom tržištu. Skupina mladih  inženjera i ekonomista, koju su sačinjavali Milovan Tuhtan, Pero Dimitrovski, Ivo Srdoč, Julio Bujan i drugi, shvatila je koliko je važna brza obrada podataka. Brzom obradom dostupnih podatke imaš veće šanse da doneseš odluku kojom povećavaš svoju konkurentnost na tržištu. Zato je odlučeno nabaviti prvi mehanografski stroj za obradu podataka (računalo) UNIVAC. Godine 1961. osnovan je Mehanografski centar 3. maj čiji je prvi rukovodilac bio Julio Bujan, a brzo potom Ivo Srdoč. Obrada podataka svodila se na obradu materijalnih troškova proizvodnje. Kao posljedica toga bila je i obrada plaća za oko 7.000 radnika na vrhuncu poslovanja. Obrada plaća je uvijek morala biti završena 10-og u mjesecu kako bi isplata bila 12-og. Kada govorimo o plaćama na UNIVAC 60 radila je Jelka Barabaš sa svojim kolegicama, a kasnije, na velikom UNIVAC 1106, osoba koja je preuzela tu veliku odgovornost bila je Mira Mladenić. 
Uskoro je svima postalo jasno da se obrada podataka mora preseliti na područje tehničkih i inženjerskih proračuna. Zato je već oko 1970. godine nabavljen UNIVAC 9300, a nakon nekoliko godina i UNIVAC 1106. U tim godinama u ERC dolaze mladi inženjeri, profesori, tehničari koji otvaraju jednu novu dimenziju obrade podataka okrenutu prema praćenjima procesa proizvodnje. Rukovodilac ERC-a je Ivo Srdoč koji svojim autoritetom i velikom prisnošću, koja inače prati sve u 3. maju, stvara razdoblje informatike u 3. maju a time i u Rijeci. U ERC-u na poslovima održavanja rade Mirko Pavletić i Milutin Sušanj a pridružuje im se Ante Dežulović s kojim počinje uvođenje novih tehnika programiranja. Počinju se koristiti proračuni za izglađivanje  brodskih linija i sve više se inženjera i tehničara iz pogona uključuje u direktno programiranje. Iz Tehničkog ureda stiže Stanko Tibljaš koji uvodi programski jezik Fortran i time otvara put velikom korištenju računala u tehničkim aplikacijama. U tim skromnim uvjetima Ivan Starac iz planskog ureda uvodi mrežno planiranje. ERC radi u tri smjene i zapaža se da treba povećati kapacitete.
Prema sjećanju Jelke Barabaš, objavljenom u trećemajskim Informacijama od 25. 12. 1981. godine u povodu proslave 20 godišnjice postojanja ERC-a, u novu zgradu na lokaciji Kantrida zaposlenici su uselili i započeli s radom 19. svibnja 1975. godine. Ubrzo  je kupljen i UNIVAC 1106 što je za tadašnje prilike bila prava zvijer. U svojoj knjizi Kako čitati grad kroz bajtove i piksele objavljenoj koncem 2017. godine Kristijan Benić ovako opisuje stanje: "...Ranih 70-tih godina »3. maj« je bio mjesto gdje su radila tri Univaca, od kojih je svaki koštao gotovo milijun dolara. Zamislite takvu koncentraciju tehnologije i stručnjaka različitih profila – inženjera, matematičara, fizičara...“
           Krajem 70-ih izvanrednog Srdoča nasljeđuje kao  rukovodilac ERC-a Boris Detan i tada je u centru zaposleno 50-ak visoko obrazovanih stručnjaka čiji je broj rastao do 70-ak. Cijelo vrijeme, od osnutka centar je sjajno povezan s gospodarstvom i fakultetima u Rijeci. Zbog stjecanja novih znanja ljudi iz ERC-a odlaze na specijalizacije u mnoge zemlje, posebno Englesku i Italiju. Ono što je posebno važno je veliki broj zapaženih nastupa stručnjaka ERC.a na mnogim skupovima u Jugoslaviji i  inozemstvu.
Direktoru Tuhtanu, kasnije i drugim direktorima kao i odgovarajućim službama kompletni troškovi  proizvodnje morali su biti na stolu do 20-og u mjesecu za prethodni mjesec i tu se nije smjelo kasniti. Ovdje je posebno značajnu ulogu imala analitičarka Marinela Kocijan. U 3. maju sve počinje s nacrtima i projektima pa ERC među prvima u tadašnjoj državi uvodi sustav projektiranje kompleksnih informacijskih sustava radeći s beogradskim FON-om, tadašnjim pionirom u ovom dijelu Evrope. Njihovi stručnjaci postaju dio tima ERC-a i rade na Globalnom informacijskom sustavu 3. maja (model podataka i model procesa). Mladi stručnjak Mile Pavlić, koji se tada zaposlio u 3. maju, u mnogome je doprinio da se ta znanja implementiraju u 3. maju, Rijeci i Hrvatskoj.
Nabavkom novih sustava UNIVAC 1106 i kasnije UNIVAC 1108 djelovanje se još više okreće prema procesima proizvodnje. Franjo Spinčić  iz Tehničkog ureda sa Spartakom Črnjarićem i mnogim drugima uvodi CAD/CAM sustav za projektiranje broda kroz grafičko sučelje što je bila novost i na svjetskoj razini. ERC isporučuje traku za sikomate kojima se režu limovi u proizvodnji. Dolaze i nova računala Variant u ERC za bazu podataka Total koju uspješno uvodi direktor proizvodnje TDM-a Vladimir Bizjak, a u Tehnički ured dolazi računalo za potrebe projektiranja.  Vrlo dobru aplikaciju Kalkulacije broda izradio je Zdenko Marčelja iz ureda kalkulacije koji je odlično surađivao s analitičarem i vrhunskim programerom iz ERC-a, posebno za područje troškova proizvodnje, Frankom Kalužom koji je kasnije naslijedio Detana na mjestu rukovodioca ERC-a.
U svakom slučaju, obradu podataka u osamdesetim godinama više ne radi sam ERC već su mnoge službe i mnogi ljudi uključeni u informacijski sustav 3. maja. Stručnjaci iz 3. maja čak drže i referatate i predavanja po mnogim tribinama i fakultetima na temu Društveni sustav informiranja 3. maja.
Posebno treba istaknuti sudjelovanje ERC-a na sportskim takmičenjima. Informatički je podržavana Velika nagrada Jugoslavije na Preluku i Grobniku, gotovo sva jedriličarska, padobranska, rukometna i ostala svjetska i evropska prvenstva koja su se održavala u našoj regiji. Taj kompletni softverski i hardverski sustav radio je tim u kome su bili naši inženjeri, tehničari i programeri Zdenko Turina, Branko Kojić, Željko Ratković, Slavica Cuculić, Mario Ćiković i Boris Poljanšek koji su uz svoje svakodnevne obveze sa zadovoljstvom obavljali i ove, tako značajne za naš kraj.
Cijelo to vrijeme ERC radi punim kapacitetima, u 3 smjene. Kada se inženjeri Turina, Ratković, Kojić, Ćiković i drugi zamijete u kafiću pored ERC-a svi mogu biti mirni jer 50-ak terminala u 3. maju radi besprijekorno pa si, zaslužni za to, mogu priuštiti predah.
ERC u 3. maju je bio ono s čime se čovjek mogao ponositi. A zaposlenici ERC-a bili su kao da su stigli s drugog planeta. Možda zbog toga što su bili izvan "žice" pa smo im zavidjeli na tome ili pak zato jer su radili u bijelim kutama, kao doktori. Moji kontakti s ERC-om bili su uglavnom od slučaja do slučaja. Sve što mi je trebalo u vezi posla dobio bih na stol, tako da nisam trebao pobliži kontakt. S zaposlenicima ERC-a susretao sam se na drugim mjestima poput Radničkog savjeta, raznih sportskih takmičenja, organiziranih izleta i slično. Spomenuo sam već da sam u CIK-u pohađao tečaj programskog jezika Cobol koji je vodila moja bivša susjeda Đurđa koja je tada još imala prezime Limpić, zatim sam se na nekoliko izleta lijepo podružio s Maricom Afrić. Obje su kasnije prešle u INA-in računski centar. Kao traser je k nama došao Aldo Smaila koji je ubrzo završio u ERC-u kao operater na velikom računalu. A poseban slučaj je bila moja draga prijateljica Mileva Vidović koju sam, spletom slučaja, i zaposlio u ERC vidjevši objavljeni oglas u Informacijama. Odličnu suradnju sam imao od Vere Tataj, koja je za potrebe DBIT-a izradila adresar.
ERC je izgubio svoju važnost i počeo gubiti nekadašnji sjaj dolaskom devedesetih godina, kao uostalom i 3. maj. A zgrada, iz koje je kuljalo znanje, danas je bez trećemajaca i ERC-a.

____________________________________________________________________

Ne mogu vjerovati da nemam bolje slike ERC-a. A onda malo mislim, pa s ceste se osim krova ništa i ne vidi. Zato valjda nisam niti radio druge slike. Ovdje sam očito ciljao ovu crvenu kuću, a ne zgradu ERC-a. 

[milić]

8. mart
 
Evo ga, samo što nije stigao. Doduše to sam jutros spazio na kalendaru, nisam ga osjetio u srcu kao nekad. Čak ni po vegetaciji ove godine ne možeš primijetiti da je 8. mart tu, na pragu. I tako, sjedim u toplom i razmišljam kako je to nekad bilo, kako smo doživljavali 8. mart, međunarodni praznik - Dan žena, mi trećemajci. No, tada su još među živućima bile i meni najdraže dvije žena ali to nije tema. Tema je Dan žena u 3. maju.
3. maj nije bio ni RIO ni KBC gdje su velika većina zaposlenih bile žene. Međutim, 3. maj je, u eri najveće zaposlenosti, zapošljavao nevjerojatan broj od tisuću žena. Stoga je jasno da taj dan naprosto nije mogao proći bez posebnih događanja, što programiranih, što spontanih.
Taj dan bio je radni za sve pa tako i za žene. Međutim, koliko se ja sjećam, žene bi radile do marende a potom bi se po OOUR-ima održavalo, nazovimo to tako, službeno obilježavanje Dana žena. Tu bi se pročitao neki, vrag zna kada i od koga,napisani referat o borbama žena za ravnopravnost koja je stečena rame uz rame s muškim suborcima u NOB-i a koja je bila oslobađajuća ne samo od okupatora nego je kidala i okove koje su ženama nametnuli kralj i otadžbina. Ili tako nekako. Taj referat je čitao obično predsjednik SSJ-ota, a čitanju su nazočili i predsjednici RS i SSOJ, sekretar SKJ, rukovodilac OOUR-a i njegovi zamjenici potom istaknuti članovi DDK, KLA, KFK, RDSAM, sudionici takmičenja u Radničkim zanimanjima, isto tako i sudionici u raznim sportskim takmičenjima i, skoro sam zaboravio, žene te mnogi drugi. Nakon pozdravne riječi i pročitanog referata drugaricama trudbenicama, predsjedavajući bi podijelio skromne poklone kupljene od dobrovoljnih priloga kolega. U našem OOUR-u bilo je malo zaposlenih žena a puno muškadije pa se običavalo prikupiti dosta novaca. Tako bi naše kolegice dobile relativno bogate poklone poput kristalne vaze, lančića, torbe, čaplje... Evo, i dandanas se sjećam tih malobrojnih kolegica. U skladištu su radile Danica Babuder i Slavica Perušić, sekretarca je bila Anita Franić a kasnije Mirjana Oravić a još kasnije je s nama radila mlada inženjerka Anđelka Radosavljević. Bila je još i čistačica Veronika kojoj nikad nisam znao prezime, valjda zato jer je bila zaposlenica Standarda a ne 3. maja. Ostale trećemajke dobivale su skromnije poklone, posebno u onim sredinama gdje su one brojčano prevladavale poput recimo Interne banke, gdje su žene od kolega dobile za poklon buketić visibaba.
Nakon svečane podjele poklona pristupilo se razgledavanju prigodne izložbe ručnih radova ili slikarija kreativnijih članica kolektiva. Ta aktivnost, u trajanju od 5-6 minuta, izazvala je takvu žeđ i glad da se odmah prišlo svečano pripremljenom stolu na kojemu su bile odabrane gastro tvorevine naših vrijednih suborkinja za bolju budućnost kao i mnoštvo ponuđenih boca naših renomiranih proizvođača alkoholnih i ponekog bezalkoholnog pića. S posebnim zadovoljstvom prišlo se stolu i prodiskutiralo o odgledanoj izložbi i iznesenom referatu. Nakon žučne rasprave skup je završio sa mnoštvom neodgovorenih pitanja i ispražnjenih boca i tanjura. Drugarice su potom, vidno ganute, napustile brodogradilište otkud su se uputile u više smjerova. Neke kući posvetiti se pravima koje su oduvijek imale poput kuhanja, pranja i peglanja a neke, svjesnije su se uputile u Sindikalni dom 3. maja na Mlaki. Tu je sve bilo spremljeno za još jednu nezaboravnu proslavu 8. marta. Obično bi bio angažiran muzički sastav koji je svirao muziku za ples. Ali, dođavola, kako će žene plesati kad nema muškraca? Ta neće valjda same sa sobom. E i zato je postojalo rješenje. Muški članovi kolektiva, koji su bili voljni i znali kako zabavljati zaslužne trudbenice, dobili su dopuštenje od pretpostavljenih da mogu pristupiti proslavi na Mlaki. I tu bi između osmomartovskog ručka i ture plesa pao koji pozdravni govor, a nekako sa završetkom radnog vremena završila bi i ta svečanost na Mlaki. Ne znam jesu li drugarice i drugovi, ondje nazočni, morali cvikati kartele jer sam samo jednom bio u tom Sindikalnom domu na Mlaki, ali tog detalja se ne sjećam.
A da, na još jednu grupu žena sam mislio kad sam ono napisao da su se drugarice uputile u više smjerova. E, ta grupa je meni bila jako interesantna. To su bile kolegice koje su željele taj, njihov dan provesti na način koje su same odabrale i s osobama koje su same poželjele. Tu smo uvijek bili ista ekipa pa bismo nakon završetka rada svratili do njih na Trsat, u Brege ili negdje drugdje, gdje su kolegice već zaželjele. I tu bi se zabavljali plešući, pričajući, jedući, pijući... I tako smo jednom, baš za 8. mart, ostali zatečeni kad je netko provirio van restorana a ono - snijeg.
- Ljudi, snijeg! - povikao je. Nitko ga nije ozbiljno shvatio sve dok nije trebalo krenuti prema doma. A onda je bilo prokleto nezgodno. Čak je jedna kolegica predložila da prespavamo tu gdje smo, ali mi, kao pravi muškarčine, smo se prestrašili i navrat-nanos posjedali u aute i gas do doma. Vrag zna što bi s nama napravile te naše drage trećemajke.

[milić]

Inovacije
 
     Ljudi koji pažljivo prate procese rada i imaju određeno predznanje često uviđaju mogućnosti kojima se mogu postići bolji rezultati uz isti ili manji utrošak rada ili materijala. Bolji rezultat može biti i poboljšani uvjeti rada, smanjena opasnost od povreda i slično. Takvi ljudi imaju nove ideje odnosno inovativni su pa ih nazivamo inovatori. Ti ljudi su izuzetno poštovani u svojoj okolini ali često i neshvaćeni od onih koji bi te inovacije trebali podržati i omogućiti njihovu primjenu.
     Inovatore se nagrađuje ili novčano ili na neki drugi način. U 3. maju se nekad više nekad manje pridavala pažnja inovacijama odnosno inovatorima. Ranih godina 3.maja inovatori i racionalizatori su na razne načine stimulirani a jedan od priznanja njihovog rada je bio izbor u radnički savjet poduzeća. Tako je u prvi RS 1950. godine među ostalima izabrano i "55 udarnika, novatora i racionalizatora" a posebno je među članovima RS-a u tekstu Riječkog lista od 3. listopada 1950. istaknut novator i racionalizator Ernest Hegemberger.
     Listajući Informacije, zapazio sam članak u kojemu piše da je 2. rujna 1977. konstituiran Inicijativni odbor za osnivanje Aktiva pronalazača i autora unapređenja koji je trebao do kraja mjeseca pripremiti sve potrebno za osnivačku skupštinu Aktiva. Spartako Ilijašić, Ivan Tomašić i Nikola Velčić sačinjavali su inicijativni odbor. Drugim riječima, očito se željelo pojačati i bolje organizirati inovatorstvo u 3. maju koje je dotad nezadovoljavajuće funkcioniralo.
     Kasnije je klima prema inovatorstvu bila sve povoljnija. Stekli su se uvjeti koji su omogućili da se uvidi važnost inovacija za pojedinca ali i poduzeće. Osnovana su, na nivou radnih organizacija, društva izumitelja i autora unapređenja /DIAU/. Sjećam se da je u Brodogradilištu predsjednik društva određeno vrijeme bio Stevo Kanazir. Isto tako na nivou RO osnovane su referade koje su obrađivale prijavljene inovacije te predlagale odluke temeljene na pravilnicima kojima se reguliralo to područje. Među ostalim i plaćanje inovatoru. Te predložene odluke su radnički savjeti OOUR-a ili RZ-a trebali usvojiti kako bi se izumitelju mogla dodijeliti novčana nagrada. U radnoj grupi za unapređenje rada i poslovanja pri RO Brodogradilište referent za inovacije bio je Branislav Flego.
     U mojoj sredini, koliko se sjećam, najaktivniji inovatori bili su Petar Keser, Milan Božo, Niko Laća, Marin Novak te Mladen Peran koji je kasnije postao i predsjednik Zajednice tehničke kulture Rijeke. Sjećam se i kako je Marin, tada mlad inženjer, za svoju inovaciju okrupnjavanja nosača hale Cerovice na tlu, što tehnološki nije bilo tako predviđeno već montaža pojedinačnih elemenata, dobio dotad najveći isplaćeni iznos. Jasno, uz uobičajeni jal suradnika. Vjerujem da je i to bio jedan razlog više koji ga je uskoro i otjerao iz 3. maja.
     I ja sam imao malenu epizodu na polju inovacija. Jednog dana šećemo Pino i ja uz navoze dok je trajala montaža neke sekcije. Na kraju montaže, kad je trebalo odbragirati je, naši monteri uskoče u limenu bačvu, koja je pri vrhu imala dvije rupe za zavjesiti na dizalicu, i odbragiraju sekciju. Pino kaže da bi im trebalo napraviti nešto da to ne izgleda ovako jadno. I napravili smo limenu košaru koja je prošla sve sigurnosne ateste i dugo služila i služi svrsi jer sam početkom 2018. na jednoj fotografiji snimljenoj u 3. maju, vidio tu košaru, ili njezinu kopiju, na čelu 2. navoza. Kako se pokazala dobra u praksi, kasnije su po njoj kopije napravili i pituri i predmontaža. 1978. godine na RAST YU u Dvorani mladosti na Trsatu bio je izložen pano sa skicom i opisom košare, a ja sam se šepurio pokraj njega kao paun  I još da dodam ovo, ne sjećam se jesmo li Pino i ja novčano nagrađeni za košaru, ali vrlo vjerojatno jesmo.

[milić]

Trećemajski Prvi majevi
 
     Proslava 1. svibnja, u narodu poznatiji pod imenom 1. maj, otpočela bi par dana ranije. Zašto? Pa zato jer je Praznik rada, kako je taj dan još nazivan, bio neradan 1. i 2. svibnja. Stoga, ako je taj dan padao u dane vikenda normalno je bilo obilježiti ga dan, dva ranije, a ako se spajalo praznik s vikendom, jer je padao u ponedjeljak ili utorak, tada se obilježavao i nekoliko dana ranije.
     Nekako nakon marende otpočele su svečanosti komemoracijom kod spomenika palim i nestalim brodograditeljima tijekom 2. svjetskog rata na sjevernom ulazu. Poslije pročitanog referata položili bi se vijenci uz spomenik.
Najvažniji događaji tih dana bile su svečane sjednice Radničkih savjeta po OOUR-ima i RZ-ma na kojima bi se pročitao referat o ulozi radničke klase u razvoju samoupravnog društva i kako se to mora očuvati pod svaku cijenu jer smo konačno dočekali da radnik može upravljati viškom vrijednosti i dijeliti stečeno kako on hoće, a ne kako želi mrski kapitalist.
     Na tim sjednicama bi se dodjeljivale plakete radnicima s neprekinutim radnim stažom u trajanu od 5, 10, 15, 20, 25, 30, 35 i 40. godina. Uz nagradu obično je sljedovala i jedna prosječna trećemajska plaća a svi koji su uspjeli u Dolini gladi opstati neprekidno 25 godina dobili su i statuu Brodograditelj. Taj dan su i umirovljenici običavali posjetiti svoja nekadašnja radna mjesta i bivše kolege. Za njih je priređen i ručak koji se za lijepa vremena održavao na otvorenom u Sportskom parku, a ako je vrijeme bilo lošije onda se običavalo skup održati u restoranu na Južnoj obali. Povodom 3. maja u Narodnom kazalištu Ivana Zajca navečer je održavana svečana akademija s prigodnim referatom i scenskim programom.
     Dakle, to bi bio završni čin što se tiče 1. maja. Ali pripreme su trajale i koji dan ranije. U mojoj sredini, dakle na navozima, za svečano ukrašavanje prostora bila je zadužena ekipa poslovođe Ivana Ivankovića. Oni bi, ne znam gdje, natrgali puno lovora i sličnog raslinja pa bi njime okitili prostoriju u kojoj je održavana svečana sjednica RS kao i nekoliko parola ispisanih na jelovim daskama colaricama dužine 3 - 4 metra i to crvenom bojom. Dok sam bio mlad omladinac to je obično bio moj zadatak. Na daskama bi bilo ispisano: ŽIVIO 1. MAJ, ŽIVIO PRAZNIK RADA, ČESTITAMO DAN BRODOGRADILIŠTA  i slično. Te parole bi objesili na čela sva 3 navoza te iznad ulaza u našu upravnu zgradu. A na velikoj, tristotonskoj dizalici izvjesile bi se ogromne zastave. I to tri: partijska, jugoslavenska i republička. Na mostu dizalice običavalo se postaviti i mnogo žarulja koje bi i noću objavljivale da radni ljudi 3. maja pozdravljaju svoj praznik. Na sastanku DPA dugogodišnji rukovodilac OOUR-a Marko Komadina bi otpočeo s pitanjem:
- Jesu li postavljene zastave na Tristotonku?
Nakon dobivenog potvrdnog odgovora sa smiješkom bi primijetio:
- Tako i treba, neka vide Švabe!
     A radni ljudi 3. maja su taj radnički praznik provodili kako tko. Netko u krugu najbližih u svom selu, netko roštiljajući ili vrteći ražanj u obližnjoj šumici a neki čak i radno, kako sam imao prilike čuti, radeći marljivo na svojim kućama.
Tko je htio biti u krugu svojih kolega to mu je priuštila RG Rekreacija koja se trudila ponuditi mnoštvo izleta i drugih događanja. Jedno od tih događanja bio je i Marš brodograditelja koji je više puta prehodan s moje strane baš 1. svibnja. Hodalo se od Delte do Izvora Rječine. Tu su održavane uobičajene rekreacijske aktivnosti u prirodi poput ispijanja piva, povlačenja konopca, roštiljanja i badmintona. Ma i nogometa je bilo, samo na male golove. Jer tko će sabrati više od deset igrača dok se roštilja ili ražanj vrti.
     Od izleta, koje sam tim povodom proveo s trećemajcima, najčešće i najradosnije se prisjećam izleta 1986. godine kad smo brodom Osijek Kvarner Expressa otplovili na Cres i boravili od četvrtka 1. svibnja do nedjelje 4. svibnja u hotelu Kimen. Tu smo upražnjavali vrijeme uobičajeno, baš onako kako trećemjaci to znaju. Sport i rekreacija. Jasno, za neke. A drugi su uživali u nekim drugim sadržajima koji meni tada nisu bili baš zanimljivi jer sam bio s budućom suprugom. Znači bio sam u sportu i rekreaciji. I da, još po nečemu mi je taj izlet ostao u sjećanju.  26. travnja te godine bila je ona eksplozija u nuklearnoj elektrani u Černobilu. Mi smo to tek u Cresu čuli putem televizije i malčice se zabrinuli za svoju budućnost pa smo još više uživali u sportu i rekreaciji jer i ovako ćemo uskoro umrijeti od radijacije.
     I tako, kad smo se, nakon višednevnog odmora, 3. svibnja umorni vratili u brodogradilište, čekala nas je još proslava Dana brodogradilišta koja pada odmah iza dva dana slavljenog Praznika rada, ma zamislite samo, baš 3, maja. Kako smo tog dana u načelu bili umorni od odmora to smo taj dan slavili svečano i radno. Doduše nikad mi nije bilo spojivo ovo svečano i radno ali recimo da je to kad ti radiš a netko drugi je negdje na svečanosti. Dakle, taj dan bi prošao mirno jer se reklo sve što se trebalo a sjećam se da je običavala limena glazba promarširati glavnom prometnicom od zapadnog do istočnog ulaza svirajući poznate koračnice.
Uglavnom, veselila se radnička klasa svom prazniku. Da li zbog njegovog ideološkog sadržaja ili popratnih sadržaja poput roštilja morat ćete prosuditi sami.
 

[milić]

 
Godišnji odmori i izleti za praznike
 
     Kada i kamo ćemo na godišnji odmor? Ovo je naslov koji se kočoperi na prvoj stranici Informacija od 20. svibnja 1977. godine. Pa u nastavku dalje piše da je Koordinacijski odbor Sindikata ZROBI 3. maj donio odluku gdje će se ove godine radni ljudi brodogradilišta, kao i njihove obitelji, odmarati.
     Dalje je iz članka vidljivo da će radnici godišnje odmore moći koristiti u mjestima uz more kao što su Novigrad, Poreč, Pula, Biograd n/m i Tisno. Tu su navedena i, kako ih naziva novinar, planinska odmarališta Preddvor, Škofja Loka, i Gornji Grad u Sloveniji te Fužine gdje će trećemajci također moći koristiti desetak dana godišnjeg odmora.
     Nadalje se objašnjava koliko će platiti Sindikat a koliko pojedinac jer su bile velike olakšice za zaposlenike brodogradilišta kao i za supružnike i djecu. Nisu zaboravljeni niti umirovljenici jer su imali pravo korištenja odmora pod istim uvjetima kao i zaposlenici. Iznos koji je ostao radniku za platiti mogao se platiti u nekoliko rata. Iz ovoga je primjetno da je odmor, bilo u planinama bilo na moru, bio relativno lako dostupan radnicima i njihovim obiteljima. Nisu to bili hoteli visoke kategorije već je smještaj bio u nižim kategorijama poput bungalova u porečkoj Plavoj Laguni. A kako doći do odmora bilo je vrlo jednostavno. Prijavio bi se kod sindikalca ili u Rekreaciju. Tu bi provjerili ima li još mjesta u željenom odredištu. Ukoliko ima dali bi ti vaučer koji si trebao predati na recepciji hotela u kojem si ljetovao. I to bi bilo to - jednostavno a efikasno.
     Sindikat 3. maja nije imao nikakav objekt kojemu je namjena bila odmaralište već je iznajmljivao turističke kapacitete putem agencija poput Kvarner Expressa ali i drugih. Druga poduzeće veličine 3. maja uglavnom su posjedovala radnička odmarališta. Kad sam u to doba o tome razmišljao smatrao sam da je ovaj, trećemajski pristup bolji jer nisi privezan uvijek za isto mjesto. I danas to mislim. Možda je za poduzeće skuplje, ali mogao si svake godine promijeniti lokaciju odmora. Pa jedne godine na more, a druge godine u gore. 
     Godišnji odmori su korišteni i po zimi tako da je dosta trećemajaca i proskijalo zahvaljujući sindikatu i povoljnim cijenama aranžmana. Među tim skijašima sam bio i ja jer sam početkom 1979. s Pinom i Fehimom desetak dana boravio na Mariborskom Pohorju u hotelu Areh učeći skijanje. Skijao sam kasnije i na češkim Krkonošama, također zahvaljujući sindikatu. Spominjući Češku prisjetio sam se i dugogodišnje suradnje našeg i sindikata željezare iz Vitkovica u tadašnjoj ČSSR. Naši radnici bi ljetovali u Gottwaldovu (današnji Zlin) a njihovi u Uvali Scott po formuli, kako su Čehoslovaci govorili: Vaše more naše more - naše žene vaše žene! Sad, tko je više u čemu uživao veliko je pitanje. Što se mene tiče ja sam uživao u češkom pivu.
     Ljetni odmor dotiran od strane sindikata 3. maja počeo sam koristiti već 1975. godine, dakle druge godine od zaposlenja, u Poreču. Tu smo Slave, Lučo, Vlado Staraj i ja proveli predivnih desetak dana u bungalovima Plave Lagune. Toliko nam je bilo lijepo da sam i druge godine bio tu, doduše u malo izmijenjenom sastavu.
Kasnije sam s budućom suprugom još desetak puta boravio ljeti na moru. Najljepša sjećanja me vezuju za te odmore, posebno boravci na Rabu i u Tisnom.
     No, to nije sve! Osim godišnjih odmora sindikat 3. maja častio je i sa dvo i više dnevnim izletima za državne praznike Prvi maj i Dan republike. I tom prilikom se zakupilo određeni broj kreveta, pretežno u mjestima uz more jer je u brdima u to doba još ili već hladno. Odredišna mjesta kojih se sjećam su bila uglavnom Istra i bliži otoci poput Krka i Cresa. Te dane se provodilo u šetnjama ali i u sportskim nadmetanjima jer su uvijek na tim izletima bili voditelji rekreacije poput Cvetka Ferande ili Sime Buvača.

__________________________________________________________

Na fotki smo Bronka i ja 1979. na plaži Suhe Punte na Rabu