ŠEĆERANA

[Viper]

Predivan tekst i fotografije, savršen način da naučimo istinsku povijest našeg graada, hvala.

[Rijeka]

Svaka čast Kont 

[z355ko]

učimo od povijesti

[milić]

Ps

Ove nase komentare da se ne spama tema prebaciti u chat !!! 

Evo ja sam razdvojio pa tu dalje špotajte Konta jer je loš primjer. 
Toliko truda uložiti...
Sravio bih ja ovo i u čet ali ne znam kako. Osim kao citat, ali nije to to. Zato tu pišite osvrte na Kontov uradak, a poslije će već netko pametan to prebaciti.

[zokxy]

Ps

Ove nase komentare da se ne spama tema prebaciti u chat !!! 

[milić]

 

1920. Ovo je bilo opasnije poslikati danas nego onda.

Nemoj se zafrkavati! Tko će nam raditi ovakve povijesne slastice?

[zokxy]

 
Tebe zalili auti, ja ću da okasnim na delo ... 
 

[Kont]

Previše teksta, pa ću staviti par slika, naravno staro - novih:

1832.



1870.





1891.



1918. Dugačak red za kondot



1920. Ovo je bilo opasnije poslikati danas nego onda.



1930. Na slici više ništa ne postoji.



1940.



Privilegirana rafinerija šećera poslovala je u Rijeci neprekidno sedamdeset i pet godina. Prema Miji Mirkoviću to je bilo izrazito monopolističko, privlegirano društvo udešeno za veliko austrijsko unutrašnje tržište, vođeno od stranaca i u korist inostranog kapitala, po karakteru kolonijalno društvo, koje je glavnu sirovinu (sirovi šećer od trske) prodavalo u zemlje izvan jugoslavenskog područja. Poduzeće je davalo posla u izvršnom radu domaćim ljudima, uglavnom Hrvatima i Slovencima, zatim domaćim kirijašima i brodovima.

Po mojem skromnom mišljenju, riječ je o sličnom obliku pohlepnog, prevarantskog i izrabljivačkog kapitalizma kao i danas, samo je razlika možda u tome što se onda nešto stvaralo i proizvodilo neke nove vrijednosti, dok se danas  proizvode samo brojke na bankarskim monitorima.

Izgleda da mi je skočio šećer, pa kad ga normaliziram, slijedi nastavak...

[Kont]

Nacrt kompleksa Povlaštene kompanije na Brajdi iz 1824. godine.



Za svaki slučaj, to bi danas otprilike ovako izgledalo:



Možda bi nekome bilo zanimljivo doznati čemu su sve te kuće i kućice služile. Ima i opis toga, pa sam se polomio i  napola oćoravio da bi to što je jedva vidljivo na nacrtu pročitao i označio. Ako nekog zanima, neka si poveća nacrt i prati brojke na kućama:

Procjena zgrada i zemljišta Carske i kraljevske povlaštene kompanije Trsta i Rijeke.
(Hofkammerarchiv, Beč, Kommerz-Kammer, fasc. 24/14, spis 13.)

613. i 614. Zgrada uz vodu i Stradu Regiu, preko puta lazareta, ima u prizemlju 1 veliki magazin za kalupe i željeznu opremu, 1 magazin za kočije, 1 kovačnicu, 2 smočnice i ulazni prostor sa stubama. Na prvom katu su 4 sobe, 1 kuhinja i dvorana, jednako tako je i na drugom  katu. U potkrovlju dvije prostorije odijeljene sobicom i krov od kupa.
605,606 i 607. Zgrada ima u prizemlju 2 magazina, 2 drvarnice, mjesto za cijeđ, svođeni prostor, 1 prostor za sluge rafinerija, 1 prostor koji je nekad bio kočijašev stan, sada drvarnica, 1 prostor s kamenim stubama, 1 smočnicu i staju za životinje. U potkrovlju 2 odijeljena prostora i skladište za sijeno.
608. Zgrada ima u prizemlju 3 sobe, 1 kuhinju, 4 smočnice i ulazni prostor. Na prvom katu 5 soba, 2 kuhinje, 2 ostave s ulazom, jednako i na drugom katu. U potkrovlju 1 soba i 4 pregrađena prostora, krov od kupa.
604. Velika zgrada ima u prizemlju 1 veliku dvoranu, 2 velika magazina za šećer, 1 portik ispod stuba,2 smočnice, 3 sobice koje služe kao pisarnice, 1 sobica za vratara. Na prvom katu tj. mezaninu ima 2 velika magazina za rafinirani šećer, 4 pregrađena prostora za pisarnice, 2 sobe i 1 kapelu. Na trećem katu 1 veliku dvoranu, 12 soba, 2 kuhinje, 4 ostave, 4 spremišta, 2 ulazna hodnika. Na četvrtom katu tj mezaninu 12 soba, 2 sobice i spremišta, 4 ista navedena mala. U potkrovlju 5 pregrađenih prostora.
603. Jedna zgrada od dvije spojene rafinerije, ima u prizemlju 1 veliki magazin za sanduke, bačve sirovog šećera, bačvice sirupa i korita za čišćenje zemlje. Prostor za pumpu i živo vapno, 2 magazina za istovar sirovog šećera, 2 prostora tj. punione za punjenje posuda, 2 radionice, tj "spichi" gdje se rafinira šećer, 2 posude za vapnenu vodu, tj. "calvacki", 8 peći s ognjištima, 6 "stobni" za sušenje rafiniranog šećera s ognjištima, 3 kata za sušenje šećera, 1 kat pod krovom za bastern, razni alat od bakra, željeza, drva i olova.
601. Druga zgrada od dvije spojene rafinerije ima u prizemlju 2 magazina za sanduke, bačvice i posude za čišćenje zemlje, 2 magazina za istovar sirovog šećera, 2 prostora tj. punione , 2 "spichi", 2 korita za vapnenu vodu, 8 peći s ognjištima, 6 "stobni" s ognjištima, 2 prostora za spremište, 3 kata za sušenje šećera, 1 kat pod krovom za bastern, 1 baraku za krv i živo vapno, razni alat od bakra, željeza, drva i olova.
600. Kuća sa stanovima za majstore, ima u prizemlju 2 smočnice, 1 magazin za prazne bačve. Na prvom katu 3 sobe, 1 zahod, 2 kuhinje, 1 ostavu, 2 sobice. Na drugom katu 4 sobe, 1 kuhinju, 1 ostavu, 2 sobice. U potkrovlju 2 sobe i tavanski prostor.
599. Kuća koja u prizemlju ima 2 sobe, 1 kuhinju, 1 smočnicu. Na prvom katu 3 sobe, 1 kuhinju, 1 odvojenu vanjsku smočnicu, 2 odvojena tavanska prostora s krovom od kupa.
598 i 597. Kuća koja ima 4 stana za radnike tvornice. Na prvom katu 3 sobe, 1 kuhinju. U potkrovlju 3 pregrađena prostora i krov od kupa.
596. Kuća ima u prizemlju 2 sobe, 1 smočnicu, 1 kuhinju. Na prvom katu 3 sobe, 1 kuhinju. U potkrovlju 3 pregrađena prostora i krov od kupa.
595 i 594. Kuća sa stanovima za radnike rafinerije. U prizemlju su 4 sobe, 2 smočnice, 2 kuhinje. Na prvom katu jednako. U potkrovlju 4 pregrađena prostora i krov od kupa.
591. Zgrada tvornice kalupa, ima u prizemlju 2 sobe, 1 sobicu, 1 kuhinju. U spomenutom prizemlju postoji radionica kalupa, s prostorom za izradu zemljanih posuda, 1 prostorija za peć, 1 baraka za drvo u dvorištu, 1 baraka s pumpom za vodu i zidano korito za čišćenje zemlje tj. "edvacki", 2 skladišta za sirovu zemlju s dvorištem. Na prvom katu je stan s 5 soba, 1 sobicom, 1 kuhinjom, 1 smočnicom u prizemlju, 1 mala baraka za drva. Potkrovlje s 1 sobicom. Iznad tvornice kalupa 2 prostora za sušenje izrađenih zemljanih posuda.
592. Barake za skladištenje kalupa i posuda, imaju u prizemlju 3 pregrađena prostora, pod krovom prostor za posude.
593. Zgrada koja u prizemlju ima 1 veliki magazin, pod krovom 1 žitnicu, 1 vanjsko kameno stubište, natkriven prolaz sa stubištem.
602. Zgrada mlina, ima u prizemlju 1 prostoriju za mljevenje s 2 kotača, 1 kuhinju, 1 smočnicu. Na prvom katu 4 sobe, 2 kuhinje, potkrovlje s krovom od kupa, u vrijednosti zajedno s potokom, od izvora do lazareta kojim se koriste rafinerije, uključujući i zemljište spomenutog mlina i njegovih prolaza.
609. Zgrada, tj. stan za majstore, ima u prizemlju 1 magazin za alat i radionice za navedeno, prolaz do potoka, 1 smočnicu i ulazni hodnik. Na prvom katu 3 sobe, 1 kuhinju, 1 ostavu i mala dvorana sa stubama. U potkrovlju 2 sobice i prostor pod krovom.
610, 611 i 612. Zgrada, ima 1 magazin za živo vapno i ugljen za kovača, 1 kotlovnicu, 1 dugački magazin za sirovi šećer, 1 magazin za opeke i različiti materijal, 1 skladište za staklo. U potkrovlju dugački prostor, još jedan manji  i krov od kupa.
Uz to još ide i popis opreme i alata ( raznih kotlova, kalupa za bastern, lumpenzucker, polufini šećer melis, rafinirani šećer, te posuda, parnih pumpi itd), pa se čovjek zapita kako se u stvari proizvodio odnosno rafinirao šećer u toj našoj šećerani. Vrlo kratki opis:

Sirovine su se nabavljale u bačvama od Engleza i Francuza, a ovdje su se raznim postupcima pretvarale u fini šećer. Kako bi se postigla određena gustoća, šećeru se dodavalo malo vapna pa  je nastajao šećer u kocki te žuti šećer, kandis. Zanimljivo je da se za svaku vrstu šećera, i ovisno o godišnjem dobu, primjenjivao drugačiji postupak obrade. Onaj tko je kuhao šećer je morao biti iznimno točan i oprezan kako bi se dobila željena vrsta i kvaliteta. Rum se kuhao  od vode u kojoj su se ispirale posude sa šećerom i posude u koje je kapao sirup koji je isto išao u postupak vrenja. Riječko društvo ima 6 pogona za kuhanje šećera u kojima radi 300 ljudi, a stanuju odmah uz tvornicu, tako da se ne može reći da rafinerija šećera zauzima tek neznatni dio grada. Godišnje se izvozilo 30 000 centi (3 000 t.), a uvoznici iz austrijskih nasljednih zemalja su godišnje izdvajali za carinu i do 500 000 forinti.

[Kont]

GAŠENJE KOMPANIJE
Nakon Vierendeelsove smrti 1803. godine imenovani su novi direktori: Villem Jan de Ridder (1773. – 1816.) i Peter de Neef. Neefa je ubrzo zamijenio Vierendeelsov sin Peter mlađi (rođen 1777.), a za trećega je postavljen Andrija Seiler (rođen 1746.). Sva trojica bili su ugledni i cijenjeni poslovni ljudi, govorili strane jezike i održavali kontakte s inozemstvom. O njima nam ukratko govori jedan popis riječkih trgovaca iz 1813. godine, u kojem se spominju i njihove obitelji. Prvi direktor Ridder bio je oženjen, bez djece. Seiler je imao troje djece, a Vierendeels mlađi četvero. Može se zaključiti da njihove obitelji nisu živjele u upravnoj zgradi Kompanije, već negdje drugdje u Rijeci.
Peter de Vierendeels mlađi bio je sin Petera i Johanne Catarine, a oženio se 1801.
Margheritom Sophie Durieux, kćeri dvorskog savjetnika i nizozemskog atašea u Dvorskoj kancelariji u Beču. Govorio je mnoge jezike, a naročito je volio Francusku. Bio je član riječkog izaslanstva na Napoleonovu vjenčanju u Parizu, kada je odlikovan Napoleonovim redom Željezne krune.
Pod vodstvom novih direktora smanjio se veliki kapital Kompanije od 5 milijuna franaka.
Svjetska se industrija počela zbog Napoleonovih pomorskih blokada okretati šećernoj repi kao sirovini, pri čemu je uvoz šećerne trske iz prekomorskih zemalja postajao od sekundarnog značenja. Povlaštena je Kompanija i dalje odande uvozila sirovi šećer. Direktori nisu nalazili načina kako poboljšati učinkovitost
poslovanja, pa je djelatnost polako slabila. U međuvremenu su se u Europi otvorile brojne šećerane, što je stvorilo jaku konkurenciju, te su se na tržištu Austrijske monarhije našli i proizvodi drugih šećerana. Ubrzo je Austrija izgubila Nizozemsku, te je Beč donio restriktivne odluke u vezi carina i unutrašnjeg uređenja Kompanije nastojeći umanjiti utjecaj nizozemskih dioničara. Povlastica se i dalje obnavljala, a naziv Kompanije je tada bio Privilegiata Societas Zachararia Tergestino Fluminensis.
Proizvodnja je konačno stala 1814. godine. Posljednji direktor zvao se Franz Sauritsch, a upravne poslove oko zatvaranja je obavljao Livino Mossart. Sve Kompanijine djelatnosti obustavljene su 1824. godine.

Zatvaranjem šećerane bilo je nužno popisati svu imovinu Kompanije, pa su u tu svrhu 1824. godine izrađeni nacrti triju riječkih rafinerija, onoj na Brajdi, Brajdi Smrekar i Ponsalu.

Pažljiviji čitatelji će primjetiti da se  kompleks Šećerane protezao od lijeve obale potoka Brajda kod Lazareta, odnosno današnjih vatrogasaca pa do nekadašnje  Vicolo della Germania - Alessandro Volta, današnje Blaža Polića kod Indexa. Isto tako, sjeverna granica kompleksa je bila do lijeve obale potoka Brajda (osim mlina), što je u naravi vrlo uzak prostor. Tek toliko da vas nacrt ne zavara.
Za lakše snalaženje, kao jednu od referentnih točaka se može uzeti i lokacija izvora potoka Brajda.

[Kont]

DOBA DIREKTORA PETERA DE VIERENDEELSA (1777. – 1803.)

Godine 1777. novim glavnim direktorom imenovan je Peter de Vierendeels (1744. –1803.).
Njemu je šest godina kasnije kao 'condirectore' dodan Toussaint de Baecque, koji je također došao iz Nizozemske. I njih su dvojica navodno pripadali riječkoj masonskoj loži.
Vierendeels će Kompaniju uspješno voditi sljedećih dvadeset pet godina. On je bio vrlo bogat i ugledan građanin, oženjen Johannom Catarinom Vierendeels rođ. Neef, koja mu je rodila dva sina, a sama je bila tihi partner u riječkoj trgovačkoj kući za trgovinu drvetom i konopljom.
Oboje su bili poznati u društvenom životu Rijeke. Navodno su imali kuću na Ponsalu,
međutim, izvjesno je da je Vierendeels kao direktor stanovao u upravnoj zgradi šećerane.
Johanna Catarina je umrla 1801. i pokopana u riječkoj crkvi Marijina Uznesenja.

Šećerana na planu Rijeke iz 1778. godine.



Veliki požar 1785. i obnova upravne zgrade
Godina 1785. ostat će zapamćena u povijesti riječke šećerane. Velika nezgoda imala je za posljedicu dvije godine slabijeg poslovanja Kompanije, koja je u to doba bila na svom vrhuncu.
Dana 3. ožujka 1785. upravnu je zgradu zahvatio veliki požar. Zasad se ne zna njegov točan uzrok, niti gdje je točno počeo. Gorjeli su neki magazini, pisarnica i ‘kuća Uprave’. Iako su se u prizemlju upravne zgrade nalazili magazini, dvije susjedne zgrade s kojima je ona bila povezana zidom, imale su također magazine. A i nekakva pisarnica je, osim u upravnoj zgradi, postojala i u zapadno smještenoj zgradi za stanovanje radnika. Nema zapisa je li bilo poginulih, no o požaru se raspravljalo na sjednici Gradskog magistrata 17. ožujka 1785. godine. Naime, tijekom požara su bili pozvani u pomoć augustinci i kapucini iz obližnjih samostana, koji se nisu odazvali.

Presvijetli gospodin upravitelj i kapetan grada izjavljuje koliki su mnogi, i iz plemićkog i iz građanskog staleža, u prilici u kojoj je kuća ovdašnjeg Povlaštenog društva izgorjela u požaru, bili premalo revni u pružanju potrebne pomoći te ih zato ozbiljno potiče da ubuduće u takvim prilikama budu na primjer drugima i da ne propuštaju poticati i puk na djelovanje, a ujedno potiče i da se utvrde mjere za prevenciju požara, prilagođene karakteristikama lokacije o kojoj se radi.

U svezi s time donijete su odluke:
 1. Da piše gospodinu barunu Marottiju u Beč i da sazna koliko koštaju sifoni.
 2. Da pod predsjedanjem istog gospodina upravitelja zasjedaju gospoda
     Josip Troyer, barun Vinko Benzoni i Karlo Muschler i da sastave uredbu
     o mjerama prevencije takvih požara u skladu s lokalnim
     okolnostima.
 3. Da se prečasnog gospodina arhiđakona ljubazno zamoli da prekori
     redovnike, osobito oce kapucine, a ponajviše augustince, koji su
     prilikom nedavnog požara, premda zamoljeni, potpuno propustili
     pružiti nužnu pomoć i da ih se potakne da osobito u ovakvim
     prilikama izvršavaju djela kršćanske dužnosti.

Obnova je možda počela još iste godine, a svakako je trajala iduće 1786. godine. Građevni materijal, u prvom redu drvo, bilo je već ranije osigurano carskom povlasticom, pa je pogodnost nabave iz carskih šuma bila iskorištena ovom prigodom. Za obnovu su dana 21. studenog 1785. naručene grede od 1736 stabala omorike iz šuma Klane. Kako je u narudžbi  navedena velika količina greda za krovište, zaključujemo da je čitavo krovište upravne zgrade u potpunosti nanovo izgrađeno.Čak 232 grede naruđene su za izvedbu štukatura i murala, što je moralo poslužiti za podizanje skela. Upravo će u to vrijeme početi veliko uređenje interijera zgrade.
Obnova je u glavnini dovršena 1786. godine, kako o tome svjedoči ploča postavljena na sjevernom zidu glavnog stubišta:

HAEC.DOMUS
PECULIARI.IURE.A.CAESARE.DONATAE
SOCIETATIS
INCENDIO.CONSUMPTA
MELIOREM.IN FORMAM
EST.RE AEDIFICATA.
ANNO MDCCLXXXVI
PETRO.DE.VIERENDEELS.
DIRECTORE



 Na natpisu zabilježena godina 1786. nagnala je Radmilu Matejčić na pomisao da je zgrada u cijelosti izgrađena u to vrijeme, međutim, nije jasno otkuda je početak gradnje vezala uz 1782. godinu, koja se uporno ponavlja u svim kasnijim tekstovima.
Izgradnja takve velike zgrade ostala bi zabilježena 1782. godine u zapisnicima Gradskog magistrata, gdje nema nikakva spomena o tome (DAR, Gradski magistrat,
zapisnik za god. 1782., knj. 141). Iz pedesetih godina 18. stoljeća, kada je zgrada sagrađena, nisu sačuvani zapisnici Magistrata.
                                   
   

[Kont]

Par slika od prošle godine u uzaludnoj potrazi za nekakvim ostacima, pa makar bili i nestali 14. krivokletnik.









Kako ući bez dozvole u "Inu"?





Nikako. Ali dobro ispadne i kroz ogradu poslikati.





Toliko o Ponsalu.

[Kont]

Upravo ta villa Ciotta me zainteresirala jer je nepoznata javnosti, a moguće da je bila izgrađena za Petera de Vierendeelsa koji je imenovan za direktora kompanije 1777. i koji je imao  kuću na Ponsalu. Međutim, zaveo me sličan tlocrt kao što ima i Ciottina vila. Ništa bez dokumenata i stručnog mišljenja. A dokumenti govore da je...
Nekadašnja kuća Giovannija Ciotte, izgrađena u prvoj polovici 19. stoljeća kao ladanje vlasnika obližnje Rafinerije šećera. S propašću Šećerane postaje privatna vila Giovannia Ciotte. Od 80-ih, unutar kompleksa Ljuštionice, zgrada je imala stambenu funkciju, a po završetku Prvog svjetskog rata, u sklopu Rafinerije nafte, postaje Radnički dom (dopolavoro). U tim razdobljima doživjela je niz pregradnji sa sjeverne strane, dok je južno pročelje, intervencijom moderne, znatno pročišćeno od historicističke dekoracije.



Međutim, piše i da je srušena.
(Arhitektura historicizma u Rijeci, 2001.)



Krajem 19. stoljeća gradonačelnik Ciotta prodaje svoju vilu novoosnovanoj Ljuštionici riže koja vilu adaptira za stanovanje svojih službenika.
Nakon stečaja Ljuštionice zgradu s cijelim kompleksom otkupljuje R.O.M.S.A. te 10.03.1937. godine upućuju gradskim vlastima molbu za odobrenjem projekta i izdavanjem građevinske dozvole za društveni dom poduzeća. Projekt izrađuje arh. Nereo Bacci ( inače sin od Pietra Bačića koji je svoje prezime talijanizirao) i predstavlja rekonstrukciju i dogradnju postojeće "Palačice" (Palazzina dell ex Pilatura di riso).



U prizemlju su uklonjeni pregradni zidovi i dodani novi. Od zapada prema istoku su bili: Biblioteka, čitaonica, igračnica i bar. S istočne strane dograđena je prostrana dvoetažna dvorana širine 14 m, dužine 24 m i visine 8 m, namijenjena kinematografskim, kazališnim i sportskim priredbama.



"La Vedetta d'Italia" s programom otvorenja Dopolavora 31.07.1937. godine.

 

Na katu su bile prostorije udruženja i sala za sastanke.



Zahvaljujući Udruzi 051, odnosno Zokxyu par mjeseci nakon objave ovog posta došao sam u priliku da obiđem vilu Ciotta smještenu unutar današnje Rafinerije.



Stepenice na zapadnom dijelu zgrade



Sjeverna strana.





Zaključano, ali se vidi glavni salon i pogled kakav su imali Peter de Vierendeels i Ciotta.



Ogromna šteta što se vila nije sačuvala u svom izvornom izgledu, ali barem se sačuvala za razliku od Baračeve vile.

Mala oaza mira usred nekadašnjeg bučnog industrijskog postrojenja.
Danas je i cijela Rafinerija postala oaza mira.



Kad smo već kod vile Ciotta, ovo je, po meni, mjesto gdje su nekad stajali čuveni "Adamićevi svjedoci" nakon što ih je 1882. godine Giovanni Ciotta premjestio u perivoj svoje vile.
Ovo "Villa Ciotta" označava područje, posjed, ali ne i zgradu kao danas.





Jedna slika tog nekadašnjeg perivoja od Kigora. Vidi se i skriveni dio stare Via Serpentina.

[Kont]

U Rijeci su radila tri velika pogona. Osim onog na Brajdi, sagrađena je i mala rafinerija na obližnjoj Brajdi Smrekar. Ta mala rafinerija šećera na Brajdi Smrekar je bila na mjestu buduće Mađarske državne trgovačke akademije, odnosno današnjeg Pomorskog fakulteta.





Pogon se sastojao od zgrade koja u prizemlju ima 1 radionicu za kuhanje šećera i prostor za čišćenje zemlje, 1 punionu, zgrade magazina za sirovi šećer i prostorom s ugljenom za peć,  1 svođeni magazin, 1 magazin za bačvice i sanduke za sirovi šećer i sirup. Tri kata za rafiniranje šećera, potkrovlje za bastern, 1 cisterna za pumpe, 1 "cavack" tj. zidano korito za vapno. Zgrada sa stanovima ima u prizemlju 4 smočnice, 1 kuhinju i dvorište, 1 sobu, 1 ostavu, 2 prostora za drvo. Na prvom katu 7 soba, 1 kuhinja. Na drugom katu 4 sobe, 1 kuhinja. Potkrovlje i krov od kupa. 

1824. Brajda Smrekar



Povećao se i pogon na Ponsalu.Tamo je sagrađen raskošan ljetnikovac sa staklenicima i francuskim parternim vrtom, dakle, mjesto za razonodu i uživanje.

Kompleks rafinerije šećera na Ponsalu ( današnja rafinerija nafte na Mlaci) se sastojao od                                           
zgrade rafinerije šećera koja ima prizemlje i tri kata, te je smještena među vrtovima i šumama, zgrade sa stanovima za majstore i radnike, dugačkog magazina s potkrovljem 
prostora za pse, staje za konje i kućice za sluge, zgrade stare kuće koja ima u prizemlju 1 sobu, 2 kuhinje, 1 ostavu, 1 staju za konje, 1 dvoranu s ulaznim hodnikom s dugim nadsvođenim magazinom, na prvom katu 7 soba, 2 sobice, 1 duga dvorana i potkrovlje,
smočnice koja je nekad bila kapela, nove kuće za agrume iz vrta koja u prizemlju ima 1 veliku dvoranu, 1 malu smočnicu ispod stuba, 2 staklenika za agrume, 1 bunar s olovnom pumpom za vodu, na prvom katu 3 sobe i u potkrovlju sobicu za sluge. U vrtu je još bio i vrtni paviljon s vidikovcem i razni predmeti  kao što je bazen s vodom, 1 krletka pokrivena bakrom, 1 golubinjak s pločom sa satom, 1 svođeni podrum iza kuće.
Plodno zemljište velikog vrta ograđeno zidovima, novo zemljište ograđeno suhozidom, novo zemljište u radovima, zemljište s voćkama, zemljište s trsovima i voćkama od Potoka Draga, zemljište kuća s vrtom, staze i dvorišta, zemljište malog vrta iza rafinerije, šuma iza rafinerije u pravcu Potoka Draga prema uličici S. Giovanni i moru, šuma prema Luhtmannu i iza kuće, šuma u engleskom vrtu, šuma izvan zida koja graniči s uličicom S. Giovanni i Tudorovićem.

1824. Ponsal



Nekoliko karti tog prostora kroz vrijeme:

1851.



1868.



1888.

[Kont]

U Hrvatskoj je utjecaj stranaca na razvoj trgovine i obrta tijekom 18. stoljeća nailazio na velike zapreke. Budući da je protestantima i Židovima bio zabranjen ulazak u hrvatske zemlje, oni nisu mogli utjecati na privredni razvitak i manufakture kao u Pruskoj ili Engleskoj. Protestanti nisu smjeli u Hrvatsku sve dok Josip II. godine 1781. nije bio izdao patent o toleranciji. Tek su te godine protestanti postali ravnopravnim građanima i mogli se slobodno baviti gospodarskom djetlanošću. Prije toga protestanti su mogli djelovati samo u Rijeci, gdje se osjećao njihov utjecaj osobito u Orijentalnoj kompaniji i holandskoj Trgovačkoj kompaniji, koju su vodili i gdje su djelovali mnogi protestanti iz Nizozemske i Hamburga.Zahvaljujući tome Rijeka je bila prvi grad u Hrvatskoj koji će ne samo upoznati protestantsku radnu etiku, nego će i djelovati po njenim pravilima. Ovo će biti od prvorazrednoga značenja i za devetnaesto stoljeće, kada se u Rijeci pojavljuju i vrlo uspješno djeluju novi strani protestantski poduzetnici (Smith, Meynier, Whitehead, Steinacker i dr.) Svi oni zatekli su već ovdje razvijenu radnu svijest i odgovornost, uhodanu praksu racionalnoga i funkcionalnoga djelovanja, koja je posve odgovarala duhu kapitalizma i uvjetima slobodnoga tržišta. Bila je to velika prednost u odnosu na tada još prevladavajuću feudalnu zaostalost i privrednu zapuštenost u drugim krajevima Hrvatske. Rijeka je predstavljala kapitalističku oazu u moru feudalizma. Ona, naime, već u osamnaestome stoljeću dobiva svoju pomorsko-trgovačku individualnost, koja svojim značajem i poslovnošću izlazi iz okvira državne zajednice, te izrasta u svjetski poslovni subjekt. Tomu su znatno pridonijeli središnji državni propisi i povlastice, zatim zemaljske odluke i lokalni propisi te napokon, sami poslovni ljudi svojom poslovnošću i novcem.

DOBA DIREKTORA IGNACEA VERPOORTENA (1760. – 1776.)
Godine 1760. u Rijeku se kao direktor Riječke šećerane doselio Flamanac Jan Ignac (Giovanni Ignazio) Verpoorten, rodom iz Antwerpena, tada u sastavu austrijske Nizozemske, dotadašnji direktor Emdener Kompagnie. U izvorima se spominje kao glavni direktor (supremus director) riječke kompanije. Taj je Flamanac bio izrazito poduzetan i pod njegovim su se vodstvom poslovi širili u nezanemarivom opsegu. Neki su ih krugovi u Beču smatrali lošim i postavljali im zapreke, ali carica je više puta bila obavještavana o brojnim uspjesima Kompanije.
Kompanija je dokazala svoju operativnu vitalnost i konkretan poduzetnički duh. Razne Verpoortenove poslovne inicijative prepoznate su u dokumentu povlastice koja je produžena 1775. godine. Iste je godine car Josip II posjetio Rijeku te zabilježio da je rafinerija šećera “prekrasna i ugledna građevina koja jako dobro posluje” te da se “ovog časa rafinira jako mnogo šećera, a i skladišta su puna zaliha.” 

Iz Verpoortenova privatnog života, sačuvan je podatak da je posjedovao kuću na Sušaku u kojoj se nalazila manufaktura za preradu duhana (Kortil). No, vjerovati je da je živio u upravnoj zgradi šećerane, kao i drugi direktori.
Zasad nema podataka je li tada bilo nekih zahvata na zgradi, ali se jednom prigodom 1766. godine spominje ulazno predvorje (sala d’ingresso) kao mjesto održavanja neke dražbe.
Zajedno s Antoniom Vellensom, Luigijem Orlandom i Giuseppeom de Zanchijem utemeljio je tvornicu kože u Rijeci. Uz Verpoortenovo ime veže se osnivanje riječke masonske lože, čiji se krug formirao oko direktora i zaposlenika šećerane te riječkih uglednika. Članovi su bili i neki kasniji direktori  Kompanije primjerice, Peter de Vierendeels, kao i neki poznati stanovnici Rijeke, npr. trgovac Andrija Ljudevit Adamić ili upravitelj grada Pavao Scarpa.
 Godine 1776. Verpoorten se preselio u Trst, gdje je  utemeljio "Compagnia di sicurtà di commercio e di sconto" (COMPAGNIE IMPERIALE & ROYALE OCTROYEE D´ASSURANCE DE COMMERCE & D´ESCOMPTE/DISKONTO-BANK TRIEST, 1781.), s kapitalom od čak četiri milijuna fjorina. Kompaniju je vodio zajedno sa Giuseppeom Belluscom, dubrovačkim konzulom u Trstu, i G. E. Trappom, kao ravnateljima i poslovnim ortacima. Novčanu potporu kompaniji pružala je glasovita bankarska kuća Van Ertborn & Fils. Godine 1782. car Josip II. podijelio je Verpoortenu privilegij da osim trgovine s Indijama i Kinom, vodi i vlastitu rafineriju šećera. Verpoorten je 1780. otkupio prvu tršćansku rafineriju šećera Giovannija Giorgia Simona kod staroga Lazareta. Svojim brodovima Americano i Vigilanza trgovao je s Antilima. Zaključenje mira između velikih sila 1785. godine isključile su Verpoortenovu kompaniju iz spomenute trgovine.

Osnivanje Verpoortenove tršćanske tvrtke i danas, dvjesto godina nakon njena osnivanja, obavijeno je velom tajne. Povijest je to kompanije koja je željela stvarati mnogo toga, ali nije naposljetku učinila gotovo ništa. Njeni su osnivači snovali o previše djelatnosti odjednom, povezujući trgovinu, bankarstvo i osiguranje. Verpoortenove ambiciozne i megalomanske projekte bilo je teško financijski podupirati jer se u njima ujedno radilo o trgovanju šećerom i usoljenom ribom, otvaranju banke i pomorskog osiguravajućeg društva, s trinaest međunarodnih ureda. Gubitke je najprije počelo stvarati pomorsko osiguranje, a 1786. posao s usoljenom ribom dovest će tvrtku do konačnoga stečaja. Tada su tri njena direktora učinila neslavan i neuspio pokušaj da svoje osiguravateljske račune krivotvore, te ih tako prikažu pred austrijskom dvorskom upravom. Bio je to tužan kraj posljednje velike europske međunarodne kompanije koja se pojavila tijekom osamnaestoga stoljeća, na zalazu prosvjetiteljske epohe.
Verpoorten je umro je u dugovima 1811. u Trstu.

Krajem pedesetih godina 18. st. poslovanje Kompanije u punom zamahu, ali isto tako i gradnje na Kompanijim posjedima. Na Brajdi je u samo nekoliko godina izgrađeno više zgrada, a promjene se jasno vide na planovima iz šezdesetih godina.

1762. Vernedin plan



1766. Penkov plan