Autor Tema: ŠEĆERANA  (Posjeta: 24291 vremena)

0 Članova i 2 Gostiju pregledava ovu temu.

Offline Kont

  • Global Moderator
  • Full Member
  • *****
  • Datum registracije: Svi 2014
  • Postova: 3.163
  • Nullius in verba
ŠEĆERANA
« u: 01.02.2016., 01:25:01 »
                                          ŠEĆERANA

Dok  čekam bus ispred "Benčića" u ovo  tmurno, kišno i mračno jutro, okružen nervoznim, užurbanim ljudima i hladnim prljavim betonskim zgradama te mnoštvom raznih prometala u kolonama na cesti, često mislima pobjegnem u prošlost.
Kako li je ovaj dio našeg grada prije izgledao, ne baš tako davno, možda prije par stoljeća. I zahvaljujući starim kartama, knjigama i slikama, mogu zamisliti da stojim na obali mora, a iza mene su potoci, vinogradi,vrtovi, livade i šumice. Čujem pjev ptica, žubor potoka i šum valova, osjećam lagani morski povjetarac  i morsku sol na licu, i ... budaletinu koji je s autom projurio kraj busne stanice kroz lokvu.

Kako bi i s drugima podijelio taj romantičarski pogled na prošlost Potoka i Brajde, moram objaviti tekst s puno detalja koji je nastao kompilacijom tekstova nekolicine ljudi kojima ću se na kraju poimence zahvaliti što su mi, u najmanju ruku olakšali čekanje busa. A onoj budaletini što me zalio sam zapisao broj tablica pa ću mu ....

Patentom od 18. ožujka 1719. godine cara Karla VI., gradovi Trst i Rijeka proglašeni su slobodnim lukama.To im daje velike prednosti za trgovački i industrijski napredak, a posebno za razvitak njihova brodarstva i prekomorske trgovine. U isto se to vrijeme osniva u Beču Kraljevska Privilegirana Istočna kompanija s uplaćenim kapitalom od 75.000 forinti, sa zadatkom, da oživi i podržava trgovinsku vezu s Turskom i drugim državama, da u državi osniva skladišta, gradi brodove i unaprijedi produkciju dosadašnjih tvornica, te osniva  nove tvornice. Ta kompanija bila je dobila privilegij da gradi brodove u Trstu, Rijeci i Bakru. Pomorska se trgovina vrlo lijepo razvijala. Njeni su brodovi plovili u Portugal, trgovala je s Papinskom državom, ali birokratsko poslovanje i slaba financijska baza doveli su do toga da je 1742. bila ukinuta. Istočna je kompanija u doba svoga prosperiteta osnovala u Rijeci filijalu, povjerenu riječkim trgovcima Orlandu i Regensfeldu, koja je monopolizirala svu riječku trgovinu na veliko. Godine 1721. kompanija je osnovala u Rijeci radionicu za preradu voska i proizvodnju svijeća, ali je rad te radionice trajao svega deset godina. Osim toga spomenuta je kompanija u gradu utemeljila jednu radionicu užarije i konopa. Uspostavom i razvitkom prometa s Levantom podiže se 1722. god. na obali izvan grada prema zapadu lazaret za raskuživanje pomoraca i robe koja se uvozila s istoka.   Orijentalna kompanija za gradnju velikih jedrenjaka, osnovana 1722. godine, u Rijeci zapošljava, pored ostalih, iskusne nizozemske stručne radnike. Privučeni na Jadran velikim mogućnostima zarade holandski trgovci doseljavaju u naše krajeve i osnivaju prve velike kapitalističke tvrtke.

Izgrađena skladišta, brodogradilišta i industrija bili su po likvidaciji Kompanije 1742. naročito povoljni za razvitak brodarstva Rijeke. Usko povezano s uvedenom industrijom, brodarstvo je Rijeke napredovalo, pa dolazi do sve većega priljeva trgovaca iz Italije i Dubrovnika te habsburškog teritorija. Riječki trgovci u to doba održavaju prisne trgovinske veze s Napuljem, i s ostalim privrednim centrima Mediterana... U to doba u Rijeci se nalaze skladišta ulja i žita trgovačkih firmi Androcha, Benzoni, Marotti, Monaldi, Orlando. Snažni razvitak prometa privlači trgovce iz bliže i dalje okolice: Dubrovnik (Svilokos, Luppis, Luppi), trgovce njemačkog podrijetla iz Kranjske, Španjolske (Verneda), Grčke (Danni), Belgije (David iz Antwerpena). Iz Italije i Venecije pristižu trgovci Celebrini, Emili, Rastelli, Scarpa i Zanchi, iz Dalmacije Tudorović i Vitnić.

RIJEČKA RAFINERIJA ŠEĆERA
Godine 1750. osnovana je Riječka rafinerija šećera, jedno od najvećih poduzeća čitave tadašnje Austrijske Monarhije.  Prema ekskluzivnom privilegiju od 1. listopada 1750. carica Marija Terezija dala je Urbanu Arnoldtu i kompaniji slobodu da »osnuje u Trstu trgovačko društvo za trgovinu po moru i kopnu« s ovim pravima: ...da može osnovati rafineriju šećera u slobodnoj luci u austrijskim nasljednim zemljama i držati je 25 godina, isključujući sve druge proizvodnje šećera. Društvo će biti izuzeto od svih carina i daća na uvoz materijala, koji služi za izgradnju i upotrebu rafinerije. Zatim mu se daje pravo za slobodan bescarinski uvoz sirovog šećera iz inozemstva u tu slobodnu luku. A rafinirani šećer smije uvoziti u unutrašnjost zemlje kao da je nacionalan produkt, ne plaćajući carine nego samo trošarinu. Osim toga su direktor i svi radnici u rafineriji oslobođeni svih personalnih kmetskih podavanja i tlaka, vojnih dužnosti, ukonačivanja vojnika itd.  Ta je povlastica nakon toga produžavana, tako da je kompanija poslovala sve do 1826. godine. Na čelu poduzeća bila je velika holandska trgovačka kuća Arnoldt, sa sjedištem u Antwerpenu. Osnovna je ideja kompanije bila da se na temelju monopola na šećer i dobitaka od njega razvije vanjska trgovina, naročito izvoz proizvoda iz austrijskih nasljednih zemalja i Ugarske. No, riječka je kompanija ipak glavni dio svojih dobitaka izvlačila iz monopola šećera, što je bilo u interesu holandskih kapitalista. Među austrijskim dioničarima na prvom je mjestu bila carica Marija Terezija sa 12 dionica, grof Rudolf Chotek, otac kompanije i predsjednik komercijalnog dvorskog vijeća, sa 300 dionica, grof Johann Chotek, knez Eszterhazy, grofovi Kinsky, Taaffe, Puchta, Uhlenfeld, barun Lilien, grofica Hamilton i dr. Od austrijskih dioničara devet je živjelo u Beču, deset u Rijeci, dva u Pragu, jedan u Trstu i jedan u Celju. Osim austrijskog visokog plemstva, među dioničarima nalazili su se još predstavnici najmočnijih trgovačkih kuća Nizozemske, ravnatelji Holandske istočno-indijske kompanije, poput obitelji Moretuo, sa 136 dionica, Proli sa 100 dionica, Urbana Arnoldta sa 60 dionica. Glavnoj skupštini nizozemskih dioničara predsjedavao je Pierre Wellens, inače načelnik Antwerpena, koji je i sam bio dioničarem kompanije. Budući da je uplaćeni kapital prelazio golemu dioničku glavnicu od čak 1 088 000 forinti, bilo je to zapravo najveće kapitalističko poduzeće u austrijskim zemljama, te jedno od najvećih u čitavoj Europi. Od toga su kapitala nizozemski dioničari upisali preko dvije trećine, a austrijski manje od jedne trećine. Na glavnoj skupštini 1752. godine nizozemski su dioničari imali 43 glasa, a austrijski 22 glasa. Zahvaljujući takvoj premoći, predstavnici bogatog trgovačkog građanstva iz Brabanta i Nizozemske, kao većina, nastojali su nametnuti prvenstveno svoje interese austrijskoj dvorskoj aristokraciji, pokušavajući ojačati svoj monopol i poziciju na tadašnjem tržištu.

Tijekom 75 godina svog postojanja, riječka rafinerija šećera je godišnje u prosjeku donosila dobit svojim dioničarima oko 5% po dionici.

Riječka se trgovačka kompanija razgranala u koncern poduzeća i poslova, osnivajući, osim rafinerije šećera, druge manufakture u Rijeci, poput manufakture voska i voštanih svijeća te potaše. Tu manufakturu voska preuzima kasnije Riječanin Josip (Giuseppe) Pessi. Kompanija je posjedovala svoja brodogradilišta i gradiva lađe, rudnike ugljena, talionicu i željezaru, a  vadila  je neko vrijeme i živu. Imala je svoja trgovačka skladišta i poslovnice u Beču, Grazu, Ljubljani, Trstu, Brnu, Linzu, Celovcu, Tropavi, Karlovcu, Sisku, Temišvaru, Baji i Sibinju. U inozemstvu poslovnice su joj bile u Carigradu, Solunu, Vera Cruzu, zapadnoj Europi, Hersonu na Krimu, Filadelfiji u Americi, Santiagu de Chile. Poslovala je sa svim zapadnoeuropskim zemljama: Nizozemskom, Portugalom, Francuskom, Engleskom, Hamburgom, Švedskom, te preko Petrograda i Rusijom. Izvozila je potašu iz Hrvatske u Amsterdam, Dunkirk, London; loj iz Banata i hrastove dužice iz Senja u Cadiz; kožu iz Ugarske u Marseilles i Amsterdam; drvo i jarbole za brodove u London. Izvozila je panonsko žito u Marseilles i Nizozemsku, mađarski i požeški duhan i erdeljsku vunu također u Nizozemsku, a riječke likere i alkohol u Nizozemsku i Italiju. Željezo iz Trbiža i Mrzle Vodice prodavalo se u Španjolsku, Italiju i Grčku, te češko staklo u Filadelfiju. Uvozila je iz Nizozemske kavu i čaj, papar i druge mirodije, sušenu ribu iz Norveške, indigo iz Nantesa, mahagonijevo drvo iz Lisabona, rižu iz Turske, te svilu iz Italije.

Na najstručnijim i najbolje plaćenim mjestima u rafineriji radili su strani radnici iz Nizozemske i Hamburga. Kako bi ih se privuklo u Rijeku i Hrvatsku, plaće im bijahu dvostruko veće negoli u njihovim matičnim zemljama. Godine 1768. u poduzeću su bila zaposlena 704 radnika i namještenika. Od toga je bilo 49 stranaca (Nizozemci, Hamburžani, Francuzi), 316  iz austrijskih zemalja (Istrani, Kranjci, Primorci, Austrijanci) a 339 bijahu paesani, tj. domaći ljudi. U samoj rafineriji radilo je ukupno šest majstora, svi odreda stranci. Poslije njih u radnoj su kvalifikaciji dolazili raffineurs (stručni izučeni radnici), od kojih 34 otpada na strance, a 18 na Hrvate. U lončariji rafinerije bili su majstori iz Hrvatske, u kotlariji majstor iz Pruske, radnici pak većinom Hrvati. Nadničari i kočijaši opet su pretežno bili domaći ljudi, Hrvati i Slovenci (Kranjci i Korošci). Znakovito je da su svi ravnatelji kompanije u pravilu potjecali iz Antwerpena/Anversa u Belgiji.

Tvornica je bila jedan od prvih i najvažnijih izvora sredstava za uzdržavanje svih klasa stanovništva, potičući ostalu trgovinu i podižući njen ugled. Zaslugom Zuccheriere ime Rijeke prvi se puta proširilo u trgovačkom i industrijskom svijetu toga vremena.

LOKALITET PRIJE IZGRADNJE ŠEĆERANE
Najraniji poznati zapisi o ovom lokalitetu sežu u 16. stoljeće. Lokalitet se u početku naziva ‘Potok’ prema potoku Brajda koji teče škurinjskom dolinom i utječe u more zapadno od središta Rijeke. Duž obala potoka pružali su se pašnjaci, vrtovi, šume i vinogradi raznih vlasnika. Naziv ‘Braida’ vidi se na kartama prve polovice 18. stoljeća, a dolazi od riječi koja u čakavskom označava vinograd, pa i ovaj toponim govori da su se na tome mjestu nalazili vinogradi.
P.S. Ovdje me zalio onaj...





Prostori se oko ušća potoka u more počinju izgrađivati tek u prvoj polovici 18. stoljeća, kada je na desnoj obali izgrađen lazaret. Na lijevoj su obali, gdje je podignuta šećerana, parcele još uvijek prazne na Weissovu planu Rijeke iz 1726. godine. Tu se također nalaze vinogradi, kao što se iz plana može naslutiti, koji su bili ograđeni suhozidima. Vidi se, doduše, jedan mlin nešto sjevernije uz potok, te jedan vrlo mali objekt uz morsku obalu, koji bismo mogli smjestiti na mjesto današnje upravne zgrade. Isti je plan kasnije docrtan, te pokazuje da vinograd pripada vlasniku čije je prezime Orlando.


Offline Kont

  • Global Moderator
  • Full Member
  • *****
  • Datum registracije: Svi 2014
  • Postova: 3.163
  • Nullius in verba
Odg: ŠEĆERANA
« Odgovori #1 u: 01.02.2016., 01:38:41 »
OSNIVANJE POVLAŠTENE TRŠĆANSKO-RIJEČKE KOMPANIJE

Osnivanje je vodio bečki Trgovački direktorij na čelu kojeg je bio grof Rudolf Chotek.
Povlastica je dodijeljena trgovačkoj kući Proli i Arnoldt iz Antwerpena, koju su vodili ugledni nizozemski poslovni ljudi Urbano Arnoldt i Charles Proli. Novonastala kompanija dobila je prvo naziv Glavna trgovačka kompanija Trsta i Rijeke. O poslovanju su trebali odlučivati njezini direktori te skupština dioničara koja se nalazila u Nizozemskoj. No za sve su značajnije poslovne i strateške poteze bili dužni savjetovati se s Trgovačkim direktorijem u Beču.
Povlastica, nazvana ‘Oktroj’, osiguravala je nekoliko bitnih stavaka koje su izravno pogodovale ubrzanu razvoju Kompanije. Naime, Kompanija je bila oslobođena plaćanja poreza na uvoz sirovog šećera, pa se uvoz mogao slobodno obavljati kroz luke Trst i Rijeku. Tako Kompanija nije uvozila šećernu trsku, već gotov sirovi šećer, kojeg je rafinirala te od njega stvarala vlastite proizvode (druge vrste šećera, liker Rosoli i slatkiše). Ako su drugi trgovci htjeli prodavati šećer, morali su ga nabavljati neposredno od Povlaštene Kompanije.

Povlasticom je bilo određeno da središte Kompanije bude u Trstu, što je u početku doista i bilo. Međutim, njeni su direktori smatrali da drugi veliki primorski grad, Rijeka, ima veće potencijale te da bi bilo pogodno u njemu smjestiti upravu i glavne pogone Kompanije. Kao razlog su naveli to da u Trstu nema povoljne lokacije za gradnju pogona, te da je sve skuplje nego u Rijeci, međutim, razlog je morala biti i konkurencija kakve u Rijeci gotovo da nije bilo.
Beč se u početku protivio da uprava bude u Rijeci, međutim, morao je popustiti na osobito inzistiranje direktora i dioničara.

DOBA DIREKTORA ARNOLDTA, KENNEDYJA I WELLENSA (1752. – 1759.)
Određeno je da Kompanija uvijek ima tri direktora, a oni svoje zamjenike (condirectori). Direktorima su postali Urbano Arnoldt, Jean Antoine Wellens i Archibald Kennedy. Tako je prvotni naziv Kompanije nešto kasnije promijenjen u Privilegirana trgovačka kompanija Arnoldt, Kennedy i Wellens. O poslovanju Kompanije sačuvana je obilna dokumentacija, koja danas predstavlja prvorazredan povijesni izvor i govori nam o njenu razvoju.

Izgradnja upravne zgrade i pogona
Direktori su krenuli iz Trsta u Rijeku krajem 1750. godine kako bi pronašli odgovarajuće mjesto za gradnju tvornice voska, odnosno za proizvodnju svijeća. S tom su djelatnošću direktori odlučili začeti veliku manufakturnu proizvodnju svoje kompanije. S njima je pošao inženjer Francesco Saverio de Bonomo iz Tršćanskog namjesništva. Namjesništvo je imalo svoju građevinsku upravu koja je bila nadležna i za područje Rijeke i Hrvatskog primorja. Bonomo je od 1750. obavljao funkciju vojnog inženjera s titulom ‘Cesareo Reggio Capitano Ingegnere’, a nekoliko je godina kasnije dobio u nadleštvo čitavo južno Primorje, gdje se nalazi i Rijeka.
Posao inženjera odgovarao je određenom činu u vojsci, pri čemu su građevinske radove obavljali pripadnici vojske. Tršćanski su inženjeri bili upućeni u sva nova tehnička dostignuća i primjenjivali ih u svojim projektima.
U početku se direktorima činilo pogodnim podignuti pogon uz obalu Rječine, za što je trebao biti angažiran inženjer Bonomo, no od toga se lokaliteta s vremenom odustalo. U najam je uzeto jedno zemljište s radionicom u vlasništvu Orijentalne kompanije, koje se nalazilo dosta zapadno od lazareta, na Ponsalu, gdje je počela raditi tvornica voska. Međutim, kao idealna se lokacija za glavni pogon pokazalo područje Brajde, uz lazaret, koje je još tada bilo gotovo neizgrađeno.
Prvi su temelji pogona položeni početkom 1752. godine. Osim nove tvornice voska, podiže se upravna zgrada Kompanije i kuća za stanovanje radnika. Učinjene su i pripreme za početak gradnje velike zgrade rafinerije šećera. Sve je trebalo biti gotovo do svibnja iste godine, što znači da se gradilo vrlo brzo. Tijekom gradnje vodilo se računa o zaštiti od požara. Već sredinom iste godine pogoni su bili u funkciji.Kako se uprava Kompanije preselila u Rijeku krajem 1752. godine, za pretpostaviti je da je tada bila dovršena upravna zgrada. Tri velike Kompanijine zgrade na Brajdi ucrtane su na planu iz 1755. godine, što znači da su već tada bile dovršene. Upravna zgrada, označena slovom B, okrenuta je prema moru, a bočno su joj shematski naznačeni veliki kolni ulazi koji i danas postoje. Desno od nje je rafinerija šećera (A), a lijevo kuća za radnike (C).



Istu nam prostornu situaciju pokazuju i drugi planovi iz tog vremena.
Upravna se zgrada vidi kao velik objekt pravokutnog tlocrta. Na jednom je planu označena kao kvadrat u kojem je natpis na lošem njemačkom ‘Wohnug vor die Zucker Bäcker’ . Na nju je sa sjeverne strane prigrađena neka mesnica, vjerojatno kao provizorno rješenje. Ova tri nacrta rađena su radi izgradnje i regulacije Škurinjskoga kanala koji je razdvojio zapadni dio Kompanijina posjeda, gdje se nalazila destilerija, odnosno tvornica likera Rossoli. Te planove radio je gore spomenuti inženjer Francesco Saverio Bonomo.





« Zadnja izmjena: 01.02.2016., 01:42:24 od Kont »

Offline Kont

  • Global Moderator
  • Full Member
  • *****
  • Datum registracije: Svi 2014
  • Postova: 3.163
  • Nullius in verba
Odg: ŠEĆERANA
« Odgovori #2 u: 01.02.2016., 02:03:52 »
Palača izvana podsjeća na zgrade 18. i početka 19. stoljeća u Trstu i Rijeci, ali nadmašuje sve koje poznamo. Radi se o najkvalitetnijoj baroknoj palači na istočnojadranskoj obali. U Beču se govorilo da su za Kompanijine zgrade potrošene prevelike količine novca, te se govorilo da jedna zgrada više sliči na palaču nego na rafineriju.To se moglo odnositi samo na veliku i reprezentativnu upravnu palaču. Njeno je glavno pročelje ukrašeno vrlo raskošnim kamenim ukrasima na svim etažama, koje je morao zamisliti vješt arhitekt. Trokatno pročelje ima trinaest prozorskih osi, a površina mu je dodatno rasterizirana vodoravnim trakama i
vijencima duž etaža. Ističu se tri plitka rizalita, od kojih je središnji širi i zaključen velikim profiliranim zabatom. Prozori prvog i drugog kata imaju naizmjenično segmentne i trokutaste nadstrešnice.



Središnji naglasak pročelja je balkon (piano nobile) drugoga kata čija se hodna ploha zavija u konveksno-konkavne oblike. On nosi ogradu od kovanog željeza s vitičastim šipkama.



Ovo izrazito barokno rješenje možemo svakako datirati u sredinu 18. stoljeća.
Još jedan karakterističan element nalazimo na njenim dvama velikim bočno smještenim portalima u prizemlju. Njihovi zaglavni kamenovi oblikovani su kao ljudske glave, kakvi su tipične za tršćanske palače i kuće 18. i prve polovine 19. stoljeća. One su katkad poput maskerona, ali vrlo često imaju i portretna obilježja. Ove su glave zanimljive po tome što imaju "šećer u kosi", što je dočarano malim glavama šećera (kanpanul) upletenima u uvojke kose.





Iznad glavnog ulaza već godinama nešto nedostaje. Možda netko zna nešto više o tome što je bilo iznad ulaza i gdje se sad nalazi?



U uredu Kompanije u Rijeci bilo je zaposleno 12 ljudi, od toga pet stranaca.To se možda čini premalo ljudi za zgradu od preko stotinu prostorija, međutim, vjerojatno se mislilo na činovnike, koji su morali imati svoje pomagače i sluge. U dijelu prostorija nalazili su se magazini za skladištenje šećera.
Važan je podatak da su direktori stanovali u upravnoj zgradi. Neke prostorije zabilježene su nam u popisu imovine direktora Archibalda Kennedyja nakon njegove smrti 1758. godine, no danas ih ne možemo locirati. Kennedy je imao vlastiti stan u zgradi, a njegove se stvari spominju u sljedećim odajama: vanjska velika soba, blagovaona, mali kabinet, unutarnja mala soba, soba za pisanje, kuhinja, mala soba uz kuhinju, kuharičina soba i pokrajnja soba za poslugu.

Inventar imovine gospodina Archibalda Kenedya.

Dana 4. travnja 1758. godine na dostojni zahtjev gospode Wellensa, Mattera i Le Chevaliera, ravnatelja i upravitelja Urbana Arnolda upućen  predstavniku i zapovjedniku grada i morske luke Rijeke, gospodinu Johannu Felixu plemenitom von Gerlitzi za izradu inventara  imovine koja se nalazi u stanu u kojem je boravio gospodin Kenedy, a nakon ulaska u sobu čija su vrata gore spomenuta gospoda u nedostatku njihovih ključeva, prethodno dali otvoriti uz pomoć bravara, u prisutnosti istih je imovina popisana komad po komad, kako slijedi.

Popis njegovih stvari sadržava namještaj, posuđe, knjige, pisma i sitne uporabne predmete.
Od značajnijih primjeraka namještaja navode se: U unutarnjoj maloj sobi jedno veliko zrcalo od venecijanskog stakla s pozlaćenim okvirom, 4 slične zidne svjetiljke, 6 malih bakropisa s pozlaćenim okvirom i 9 engleskih stolaca s bijelo-plavom šarenom presvlakom, 1 madrac s kožnim jastukom, 18 komada izrađene zečje kože. U jednom zidu bio je ugrađen ormarić u kojem je bilo 3 para iznošenih vunenih čarapa, 1 noćna kapa, 2 vrećice za kosu od tafta, prazna kartonska futrola za šešire, 1 rastrgani kućni haljetak od cica, 1 par istrošenih prišivnih rukava od kamizola, 1 geometrijsko staklo. U vanjskoj velikoj sobi ormar od orahovine, s knjigama, krevet sa zeleno bojenim okvirom i šarenim baldahinom, kanape od crvene kože, 13 engleskih stolaca, 2 stolića, stalak za čitanje od orahovine, 4 velike zidne svjetiljke, mjedeni ukras za kamin s pet žarača i 2 vunena zelena zastora za prozore povezana žutim vrpcama. U malom kabinetu nalazili su se ormari za knjižnicu, a u sobi za pisanje jedan pisaći pult (Schreib- Stube) s mnoštvom pisama.
U blagovaoni nalazimo posuđe od smeđe fajanse, od bijelo-plava šarenog porculana, pocinčano i bakreno posuđe, nešto platna i rublja. U kuharičinoj su sobi dvije postelje koje se sastoje od slamarice, madraca, vunenog pokrivača, plahte i jastuka,  i zeleni prozorski zastori. U pokrajnjoj  sobi za poslugu 1 postelja od slamarice, 2 plahte i 1 jastuk.  U maloj je sobi uz kuhinju kuhinjski pribor, jedna postelja, boce likera Rossolija koji se proizvodio u šećerani, kao i odgovarajuće čaše za njih. U podrumu su se nalazila pića, od kojih su poneka bila pokvarena, dok su posude s masti i maslacom načete od štakora.

A zbog kulture pijenja, navest ću detaljan sadržaj podruma:
- 368 butelja punih crnog vina Draga, 109 butelja punih bijele i crne dubrovačke  malvazije, 52 butelja pokvarenog vina, 15 butelja ruma, 15 butelja Mustato di Levante, 93 butelje engleskog piva, 431 prazna crna butelja, posuda sa 6 vjedara vina Revosco, posuda sa 8 vjedara crvenog vina Draga, 1 posuda od 5,5 vjedara pokvarenog mađarskog vina, 1 posudica od 1 vjedra s ostatkom bijele malvazije, 1 posudica od 1 vjedra s ostatkom vina vermut...

6 vjedara Revosca i 8 vjedara crvenog vina Draga preneseno je u podrum gospodina ravnatelja Wellensa da se isto ne bi pokvarilo. Posude s masti i maslacem su pokvarene i napadnute od štakora i iznesene su iz podruma i bačene, nakon čega je podrum Kenedyja ponovno zatvoren i zapečaćen, 2. rujna 1758.


Rijeka, u kući Društva 23. siječnja 1759. na zapovijed presvijetlog gospodina Predstavnika "ad instanza" rečenog društva. Kenedyeve stvari su prenesene iz jedne sobe u drugu, s tim da su ostavljene namještene spavaće sobe, stolci, dva stolića i dva ormara, u nazočnosti mene niže potpisanog Dr. Anselmo de Ceri aktuar.

Ovaj izvanredno detaljan popis imovine direktora Šećerane ilustrira život u zgradi pedesetih godina 18. stoljeća, ali i daje važnu sliku o opremi njenih interijera prije velikog požara 1785. godine.

Ukoliko sam dobro shvatio, nakon 1875. godine pod predvorja je znatno snižen, a podrum zasut zemljom. Uskoro bi se trebalo pristupiti iskopavanju i istraživanju zasutog materijala i podrumskog prostora. Do tada, par slika podruma od Riječanke iz 2012. godine. (Mislim da su odonda pauci jaaaako narasli).







Offline Kont

  • Global Moderator
  • Full Member
  • *****
  • Datum registracije: Svi 2014
  • Postova: 3.163
  • Nullius in verba
Odg: ŠEĆERANA
« Odgovori #3 u: 01.02.2016., 02:17:46 »
U Hrvatskoj je utjecaj stranaca na razvoj trgovine i obrta tijekom 18. stoljeća nailazio na velike zapreke. Budući da je protestantima i Židovima bio zabranjen ulazak u hrvatske zemlje, oni nisu mogli utjecati na privredni razvitak i manufakture kao u Pruskoj ili Engleskoj. Protestanti nisu smjeli u Hrvatsku sve dok Josip II. godine 1781. nije bio izdao patent o toleranciji. Tek su te godine protestanti postali ravnopravnim građanima i mogli se slobodno baviti gospodarskom djetlanošću. Prije toga protestanti su mogli djelovati samo u Rijeci, gdje se osjećao njihov utjecaj osobito u Orijentalnoj kompaniji i holandskoj Trgovačkoj kompaniji, koju su vodili i gdje su djelovali mnogi protestanti iz Nizozemske i Hamburga.Zahvaljujući tome Rijeka je bila prvi grad u Hrvatskoj koji će ne samo upoznati protestantsku radnu etiku, nego će i djelovati po njenim pravilima. Ovo će biti od prvorazrednoga značenja i za devetnaesto stoljeće, kada se u Rijeci pojavljuju i vrlo uspješno djeluju novi strani protestantski poduzetnici (Smith, Meynier, Whitehead, Steinacker i dr.) Svi oni zatekli su već ovdje razvijenu radnu svijest i odgovornost, uhodanu praksu racionalnoga i funkcionalnoga djelovanja, koja je posve odgovarala duhu kapitalizma i uvjetima slobodnoga tržišta. Bila je to velika prednost u odnosu na tada još prevladavajuću feudalnu zaostalost i privrednu zapuštenost u drugim krajevima Hrvatske. Rijeka je predstavljala kapitalističku oazu u moru feudalizma. Ona, naime, već u osamnaestome stoljeću dobiva svoju pomorsko-trgovačku individualnost, koja svojim značajem i poslovnošću izlazi iz okvira državne zajednice, te izrasta u svjetski poslovni subjekt. Tomu su znatno pridonijeli središnji državni propisi i povlastice, zatim zemaljske odluke i lokalni propisi te napokon, sami poslovni ljudi svojom poslovnošću i novcem.

DOBA DIREKTORA IGNACEA VERPOORTENA (1760. – 1776.)
Godine 1760. u Rijeku se kao direktor Riječke šećerane doselio Flamanac Jan Ignac (Giovanni Ignazio) Verpoorten, rodom iz Antwerpena, tada u sastavu austrijske Nizozemske, dotadašnji direktor Emdener Kompagnie. U izvorima se spominje kao glavni direktor (supremus director) riječke kompanije. Taj je Flamanac bio izrazito poduzetan i pod njegovim su se vodstvom poslovi širili u nezanemarivom opsegu. Neki su ih krugovi u Beču smatrali lošim i postavljali im zapreke, ali carica je više puta bila obavještavana o brojnim uspjesima Kompanije.
Kompanija je dokazala svoju operativnu vitalnost i konkretan poduzetnički duh. Razne Verpoortenove poslovne inicijative prepoznate su u dokumentu povlastice koja je produžena 1775. godine. Iste je godine car Josip II posjetio Rijeku te zabilježio da je rafinerija šećera “prekrasna i ugledna građevina koja jako dobro posluje” te da se “ovog časa rafinira jako mnogo šećera, a i skladišta su puna zaliha.” 

Iz Verpoortenova privatnog života, sačuvan je podatak da je posjedovao kuću na Sušaku u kojoj se nalazila manufaktura za preradu duhana (Kortil). No, vjerovati je da je živio u upravnoj zgradi šećerane, kao i drugi direktori.
Zasad nema podataka je li tada bilo nekih zahvata na zgradi, ali se jednom prigodom 1766. godine spominje ulazno predvorje (sala d’ingresso) kao mjesto održavanja neke dražbe.
Zajedno s Antoniom Vellensom, Luigijem Orlandom i Giuseppeom de Zanchijem utemeljio je tvornicu kože u Rijeci. Uz Verpoortenovo ime veže se osnivanje riječke masonske lože, čiji se krug formirao oko direktora i zaposlenika šećerane te riječkih uglednika. Članovi su bili i neki kasniji direktori  Kompanije primjerice, Peter de Vierendeels, kao i neki poznati stanovnici Rijeke, npr. trgovac Andrija Ljudevit Adamić ili upravitelj grada Pavao Scarpa.
 Godine 1776. Verpoorten se preselio u Trst, gdje je  utemeljio "Compagnia di sicurtà di commercio e di sconto" (COMPAGNIE IMPERIALE & ROYALE OCTROYEE D´ASSURANCE DE COMMERCE & D´ESCOMPTE/DISKONTO-BANK TRIEST, 1781.), s kapitalom od čak četiri milijuna fjorina. Kompaniju je vodio zajedno sa Giuseppeom Belluscom, dubrovačkim konzulom u Trstu, i G. E. Trappom, kao ravnateljima i poslovnim ortacima. Novčanu potporu kompaniji pružala je glasovita bankarska kuća Van Ertborn & Fils. Godine 1782. car Josip II. podijelio je Verpoortenu privilegij da osim trgovine s Indijama i Kinom, vodi i vlastitu rafineriju šećera. Verpoorten je 1780. otkupio prvu tršćansku rafineriju šećera Giovannija Giorgia Simona kod staroga Lazareta. Svojim brodovima Americano i Vigilanza trgovao je s Antilima. Zaključenje mira između velikih sila 1785. godine isključile su Verpoortenovu kompaniju iz spomenute trgovine.

Osnivanje Verpoortenove tršćanske tvrtke i danas, dvjesto godina nakon njena osnivanja, obavijeno je velom tajne. Povijest je to kompanije koja je željela stvarati mnogo toga, ali nije naposljetku učinila gotovo ništa. Njeni su osnivači snovali o previše djelatnosti odjednom, povezujući trgovinu, bankarstvo i osiguranje. Verpoortenove ambiciozne i megalomanske projekte bilo je teško financijski podupirati jer se u njima ujedno radilo o trgovanju šećerom i usoljenom ribom, otvaranju banke i pomorskog osiguravajućeg društva, s trinaest međunarodnih ureda. Gubitke je najprije počelo stvarati pomorsko osiguranje, a 1786. posao s usoljenom ribom dovest će tvrtku do konačnoga stečaja. Tada su tri njena direktora učinila neslavan i neuspio pokušaj da svoje osiguravateljske račune krivotvore, te ih tako prikažu pred austrijskom dvorskom upravom. Bio je to tužan kraj posljednje velike europske međunarodne kompanije koja se pojavila tijekom osamnaestoga stoljeća, na zalazu prosvjetiteljske epohe.
Verpoorten je umro je u dugovima 1811. u Trstu.

Krajem pedesetih godina 18. st. poslovanje Kompanije u punom zamahu, ali isto tako i gradnje na Kompanijim posjedima. Na Brajdi je u samo nekoliko godina izgrađeno više zgrada, a promjene se jasno vide na planovima iz šezdesetih godina.

1762. Vernedin plan



1766. Penkov plan




Offline Kont

  • Global Moderator
  • Full Member
  • *****
  • Datum registracije: Svi 2014
  • Postova: 3.163
  • Nullius in verba
Odg: ŠEĆERANA
« Odgovori #4 u: 01.02.2016., 02:28:10 »
U Rijeci su radila tri velika pogona. Osim onog na Brajdi, sagrađena je i mala rafinerija na obližnjoj Brajdi Smrekar. Ta mala rafinerija šećera na Brajdi Smrekar je bila na mjestu buduće Mađarske državne trgovačke akademije, odnosno današnjeg Pomorskog fakulteta.





Pogon se sastojao od zgrade koja u prizemlju ima 1 radionicu za kuhanje šećera i prostor za čišćenje zemlje, 1 punionu, zgrade magazina za sirovi šećer i prostorom s ugljenom za peć,  1 svođeni magazin, 1 magazin za bačvice i sanduke za sirovi šećer i sirup. Tri kata za rafiniranje šećera, potkrovlje za bastern, 1 cisterna za pumpe, 1 "cavack" tj. zidano korito za vapno. Zgrada sa stanovima ima u prizemlju 4 smočnice, 1 kuhinju i dvorište, 1 sobu, 1 ostavu, 2 prostora za drvo. Na prvom katu 7 soba, 1 kuhinja. Na drugom katu 4 sobe, 1 kuhinja. Potkrovlje i krov od kupa. 

1824. Brajda Smrekar



Povećao se i pogon na Ponsalu.Tamo je sagrađen raskošan ljetnikovac sa staklenicima i francuskim parternim vrtom, dakle, mjesto za razonodu i uživanje.

Kompleks rafinerije šećera na Ponsalu ( današnja rafinerija nafte na Mlaci) se sastojao od                                           
zgrade rafinerije šećera koja ima prizemlje i tri kata, te je smještena među vrtovima i šumama, zgrade sa stanovima za majstore i radnike, dugačkog magazina s potkrovljem 
prostora za pse, staje za konje i kućice za sluge, zgrade stare kuće koja ima u prizemlju 1 sobu, 2 kuhinje, 1 ostavu, 1 staju za konje, 1 dvoranu s ulaznim hodnikom s dugim nadsvođenim magazinom, na prvom katu 7 soba, 2 sobice, 1 duga dvorana i potkrovlje,
smočnice koja je nekad bila kapela, nove kuće za agrume iz vrta koja u prizemlju ima 1 veliku dvoranu, 1 malu smočnicu ispod stuba, 2 staklenika za agrume, 1 bunar s olovnom pumpom za vodu, na prvom katu 3 sobe i u potkrovlju sobicu za sluge. U vrtu je još bio i vrtni paviljon s vidikovcem i razni predmeti  kao što je bazen s vodom, 1 krletka pokrivena bakrom, 1 golubinjak s pločom sa satom, 1 svođeni podrum iza kuće.
Plodno zemljište velikog vrta ograđeno zidovima, novo zemljište ograđeno suhozidom, novo zemljište u radovima, zemljište s voćkama, zemljište s trsovima i voćkama od Potoka Draga, zemljište kuća s vrtom, staze i dvorišta, zemljište malog vrta iza rafinerije, šuma iza rafinerije u pravcu Potoka Draga prema uličici S. Giovanni i moru, šuma prema Luhtmannu i iza kuće, šuma u engleskom vrtu, šuma izvan zida koja graniči s uličicom S. Giovanni i Tudorovićem.

1824. Ponsal



Nekoliko karti tog prostora kroz vrijeme:

1851.



1868.



1888.




Offline Kont

  • Global Moderator
  • Full Member
  • *****
  • Datum registracije: Svi 2014
  • Postova: 3.163
  • Nullius in verba
Odg: ŠEĆERANA
« Odgovori #5 u: 01.02.2016., 02:37:12 »
Upravo ta villa Ciotta me zainteresirala jer je nepoznata javnosti, a moguće da je bila izgrađena za Petera de Vierendeelsa koji je imenovan za direktora kompanije 1777. i koji je imao  kuću na Ponsalu. Međutim, zaveo me sličan tlocrt kao što ima i Ciottina vila. Ništa bez dokumenata i stručnog mišljenja. A dokumenti govore da je...
Nekadašnja kuća Giovannija Ciotte, izgrađena u prvoj polovici 19. stoljeća kao ladanje vlasnika obližnje Rafinerije šećera. S propašću Šećerane postaje privatna vila Giovannia Ciotte. Od 80-ih, unutar kompleksa Ljuštionice, zgrada je imala stambenu funkciju, a po završetku Prvog svjetskog rata, u sklopu Rafinerije nafte, postaje Radnički dom (dopolavoro). U tim razdobljima doživjela je niz pregradnji sa sjeverne strane, dok je južno pročelje, intervencijom moderne, znatno pročišćeno od historicističke dekoracije.



Međutim, piše i da je srušena.
(Arhitektura historicizma u Rijeci, 2001.)



Krajem 19. stoljeća gradonačelnik Ciotta prodaje svoju vilu novoosnovanoj Ljuštionici riže koja vilu adaptira za stanovanje svojih službenika.
Nakon stečaja Ljuštionice zgradu s cijelim kompleksom otkupljuje R.O.M.S.A. te 10.03.1937. godine upućuju gradskim vlastima molbu za odobrenjem projekta i izdavanjem građevinske dozvole za društveni dom poduzeća. Projekt izrađuje arh. Nereo Bacci ( inače sin od Pietra Bačića koji je svoje prezime talijanizirao) i predstavlja rekonstrukciju i dogradnju postojeće "Palačice" (Palazzina dell ex Pilatura di riso).



U prizemlju su uklonjeni pregradni zidovi i dodani novi. Od zapada prema istoku su bili: Biblioteka, čitaonica, igračnica i bar. S istočne strane dograđena je prostrana dvoetažna dvorana širine 14 m, dužine 24 m i visine 8 m, namijenjena kinematografskim, kazališnim i sportskim priredbama.



"La Vedetta d'Italia" s programom otvorenja Dopolavora 31.07.1937. godine.

 

Na katu su bile prostorije udruženja i sala za sastanke.



Zahvaljujući Udruzi 051, odnosno Zokxyu :wavey par mjeseci nakon objave ovog posta došao sam u priliku da obiđem vilu Ciotta smještenu unutar današnje Rafinerije.



Stepenice na zapadnom dijelu zgrade



Sjeverna strana.





Zaključano, ali se vidi glavni salon i pogled kakav su imali Peter de Vierendeels i Ciotta.



Ogromna šteta što se vila nije sačuvala u svom izvornom izgledu, ali barem se sačuvala za razliku od Baračeve vile.

Mala oaza mira usred nekadašnjeg bučnog industrijskog postrojenja.
Danas je i cijela Rafinerija postala oaza mira.



Kad smo već kod vile Ciotta, ovo je, po meni, mjesto gdje su nekad stajali čuveni "Adamićevi svjedoci" nakon što ih je 1882. godine Giovanni Ciotta premjestio u perivoj svoje vile.
Ovo "Villa Ciotta" označava područje, posjed, ali ne i zgradu kao danas.





Jedna slika tog nekadašnjeg perivoja od Kigora. Vidi se i skriveni dio stare Via Serpentina.



« Zadnja izmjena: 19.03.2017., 19:22:10 od Kont »

Offline Kont

  • Global Moderator
  • Full Member
  • *****
  • Datum registracije: Svi 2014
  • Postova: 3.163
  • Nullius in verba
Odg: ŠEĆERANA
« Odgovori #6 u: 01.02.2016., 02:45:57 »
Par slika od prošle godine u uzaludnoj potrazi za nekakvim ostacima, pa makar bili i nestali 14. krivokletnik. :help2









Kako ući bez dozvole u "Inu"?





Nikako. Ali dobro ispadne i kroz ogradu poslikati.





Toliko o Ponsalu. :treeswing

Offline Kont

  • Global Moderator
  • Full Member
  • *****
  • Datum registracije: Svi 2014
  • Postova: 3.163
  • Nullius in verba
Odg: ŠEĆERANA
« Odgovori #7 u: 01.02.2016., 03:13:17 »
DOBA DIREKTORA PETERA DE VIERENDEELSA (1777. – 1803.)

Godine 1777. novim glavnim direktorom imenovan je Peter de Vierendeels (1744. –1803.).
Njemu je šest godina kasnije kao 'condirectore' dodan Toussaint de Baecque, koji je također došao iz Nizozemske. I njih su dvojica navodno pripadali riječkoj masonskoj loži.
Vierendeels će Kompaniju uspješno voditi sljedećih dvadeset pet godina. On je bio vrlo bogat i ugledan građanin, oženjen Johannom Catarinom Vierendeels rođ. Neef, koja mu je rodila dva sina, a sama je bila tihi partner u riječkoj trgovačkoj kući za trgovinu drvetom i konopljom.
Oboje su bili poznati u društvenom životu Rijeke. Navodno su imali kuću na Ponsalu,
međutim, izvjesno je da je Vierendeels kao direktor stanovao u upravnoj zgradi šećerane.
Johanna Catarina je umrla 1801. i pokopana u riječkoj crkvi Marijina Uznesenja.

Šećerana na planu Rijeke iz 1778. godine.



Veliki požar 1785. i obnova upravne zgrade
Godina 1785. ostat će zapamćena u povijesti riječke šećerane. Velika nezgoda imala je za posljedicu dvije godine slabijeg poslovanja Kompanije, koja je u to doba bila na svom vrhuncu.
Dana 3. ožujka 1785. upravnu je zgradu zahvatio veliki požar. Zasad se ne zna njegov točan uzrok, niti gdje je točno počeo. Gorjeli su neki magazini, pisarnica i ‘kuća Uprave’. Iako su se u prizemlju upravne zgrade nalazili magazini, dvije susjedne zgrade s kojima je ona bila povezana zidom, imale su također magazine. A i nekakva pisarnica je, osim u upravnoj zgradi, postojala i u zapadno smještenoj zgradi za stanovanje radnika. Nema zapisa je li bilo poginulih, no o požaru se raspravljalo na sjednici Gradskog magistrata 17. ožujka 1785. godine. Naime, tijekom požara su bili pozvani u pomoć augustinci i kapucini iz obližnjih samostana, koji se nisu odazvali.

Presvijetli gospodin upravitelj i kapetan grada izjavljuje koliki su mnogi, i iz plemićkog i iz građanskog staleža, u prilici u kojoj je kuća ovdašnjeg Povlaštenog društva izgorjela u požaru, bili premalo revni u pružanju potrebne pomoći te ih zato ozbiljno potiče da ubuduće u takvim prilikama budu na primjer drugima i da ne propuštaju poticati i puk na djelovanje, a ujedno potiče i da se utvrde mjere za prevenciju požara, prilagođene karakteristikama lokacije o kojoj se radi.

U svezi s time donijete su odluke:
 1. Da piše gospodinu barunu Marottiju u Beč i da sazna koliko koštaju sifoni.
 2. Da pod predsjedanjem istog gospodina upravitelja zasjedaju gospoda
     Josip Troyer, barun Vinko Benzoni i Karlo Muschler i da sastave uredbu
     o mjerama prevencije takvih požara u skladu s lokalnim
     okolnostima.
 3. Da se prečasnog gospodina arhiđakona ljubazno zamoli da prekori
     redovnike, osobito oce kapucine, a ponajviše augustince, koji su
     prilikom nedavnog požara, premda zamoljeni, potpuno propustili
     pružiti nužnu pomoć i da ih se potakne da osobito u ovakvim
     prilikama izvršavaju djela kršćanske dužnosti.


Obnova je možda počela još iste godine, a svakako je trajala iduće 1786. godine. Građevni materijal, u prvom redu drvo, bilo je već ranije osigurano carskom povlasticom, pa je pogodnost nabave iz carskih šuma bila iskorištena ovom prigodom. Za obnovu su dana 21. studenog 1785. naručene grede od 1736 stabala omorike iz šuma Klane. Kako je u narudžbi  navedena velika količina greda za krovište, zaključujemo da je čitavo krovište upravne zgrade u potpunosti nanovo izgrađeno.Čak 232 grede naruđene su za izvedbu štukatura i murala, što je moralo poslužiti za podizanje skela. Upravo će u to vrijeme početi veliko uređenje interijera zgrade.
Obnova je u glavnini dovršena 1786. godine, kako o tome svjedoči ploča postavljena na sjevernom zidu glavnog stubišta:

HAEC.DOMUS
PECULIARI.IURE.A.CAESARE.DONATAE
SOCIETATIS
INCENDIO.CONSUMPTA
MELIOREM.IN FORMAM
EST.RE AEDIFICATA.
ANNO MDCCLXXXVI
PETRO.DE.VIERENDEELS.
DIRECTORE



 Na natpisu zabilježena godina 1786. nagnala je Radmilu Matejčić na pomisao da je zgrada u cijelosti izgrađena u to vrijeme, međutim, nije jasno otkuda je početak gradnje vezala uz 1782. godinu, koja se uporno ponavlja u svim kasnijim tekstovima.
Izgradnja takve velike zgrade ostala bi zabilježena 1782. godine u zapisnicima Gradskog magistrata, gdje nema nikakva spomena o tome (DAR, Gradski magistrat,
zapisnik za god. 1782., knj. 141). Iz pedesetih godina 18. stoljeća, kada je zgrada sagrađena, nisu sačuvani zapisnici Magistrata.
                                   
   

« Zadnja izmjena: 01.02.2016., 03:15:09 od Kont »

Offline Kont

  • Global Moderator
  • Full Member
  • *****
  • Datum registracije: Svi 2014
  • Postova: 3.163
  • Nullius in verba
Odg: ŠEĆERANA
« Odgovori #8 u: 01.02.2016., 03:24:47 »
GAŠENJE KOMPANIJE
Nakon Vierendeelsove smrti 1803. godine imenovani su novi direktori: Villem Jan de Ridder (1773. – 1816.) i Peter de Neef. Neefa je ubrzo zamijenio Vierendeelsov sin Peter mlađi (rođen 1777.), a za trećega je postavljen Andrija Seiler (rođen 1746.). Sva trojica bili su ugledni i cijenjeni poslovni ljudi, govorili strane jezike i održavali kontakte s inozemstvom. O njima nam ukratko govori jedan popis riječkih trgovaca iz 1813. godine, u kojem se spominju i njihove obitelji. Prvi direktor Ridder bio je oženjen, bez djece. Seiler je imao troje djece, a Vierendeels mlađi četvero. Može se zaključiti da njihove obitelji nisu živjele u upravnoj zgradi Kompanije, već negdje drugdje u Rijeci.
Peter de Vierendeels mlađi bio je sin Petera i Johanne Catarine, a oženio se 1801.
Margheritom Sophie Durieux, kćeri dvorskog savjetnika i nizozemskog atašea u Dvorskoj kancelariji u Beču. Govorio je mnoge jezike, a naročito je volio Francusku. Bio je član riječkog izaslanstva na Napoleonovu vjenčanju u Parizu, kada je odlikovan Napoleonovim redom Željezne krune.
Pod vodstvom novih direktora smanjio se veliki kapital Kompanije od 5 milijuna franaka.
Svjetska se industrija počela zbog Napoleonovih pomorskih blokada okretati šećernoj repi kao sirovini, pri čemu je uvoz šećerne trske iz prekomorskih zemalja postajao od sekundarnog značenja. Povlaštena je Kompanija i dalje odande uvozila sirovi šećer. Direktori nisu nalazili načina kako poboljšati učinkovitost
poslovanja, pa je djelatnost polako slabila. U međuvremenu su se u Europi otvorile brojne šećerane, što je stvorilo jaku konkurenciju, te su se na tržištu Austrijske monarhije našli i proizvodi drugih šećerana. Ubrzo je Austrija izgubila Nizozemsku, te je Beč donio restriktivne odluke u vezi carina i unutrašnjeg uređenja Kompanije nastojeći umanjiti utjecaj nizozemskih dioničara. Povlastica se i dalje obnavljala, a naziv Kompanije je tada bio Privilegiata Societas Zachararia Tergestino Fluminensis.
Proizvodnja je konačno stala 1814. godine. Posljednji direktor zvao se Franz Sauritsch, a upravne poslove oko zatvaranja je obavljao Livino Mossart. Sve Kompanijine djelatnosti obustavljene su 1824. godine.

Zatvaranjem šećerane bilo je nužno popisati svu imovinu Kompanije, pa su u tu svrhu 1824. godine izrađeni nacrti triju riječkih rafinerija, onoj na Brajdi, Brajdi Smrekar i Ponsalu.

Pažljiviji čitatelji će primjetiti da se  kompleks Šećerane protezao od lijeve obale potoka Brajda kod Lazareta, odnosno današnjih vatrogasaca pa do nekadašnje  Vicolo della Germania - Alessandro Volta, današnje Blaža Polića kod Indexa. Isto tako, sjeverna granica kompleksa je bila do lijeve obale potoka Brajda (osim mlina), što je u naravi vrlo uzak prostor. Tek toliko da vas nacrt ne zavara.
Za lakše snalaženje, kao jednu od referentnih točaka se može uzeti i lokacija izvora potoka Brajda.

« Zadnja izmjena: 12.10.2016., 00:18:53 od kobler »

Offline Kont

  • Global Moderator
  • Full Member
  • *****
  • Datum registracije: Svi 2014
  • Postova: 3.163
  • Nullius in verba
Odg: ŠEĆERANA
« Odgovori #9 u: 01.02.2016., 03:38:11 »
Nacrt kompleksa Povlaštene kompanije na Brajdi iz 1824. godine.



Za svaki slučaj, to bi danas otprilike ovako izgledalo:



Možda bi nekome bilo zanimljivo doznati čemu su sve te kuće i kućice služile. Ima i opis toga, pa sam se polomio i  napola oćoravio da bi to što je jedva vidljivo na nacrtu pročitao i označio. Ako nekog zanima, neka si poveća nacrt i prati brojke na kućama:

Procjena zgrada i zemljišta Carske i kraljevske povlaštene kompanije Trsta i Rijeke.
(Hofkammerarchiv, Beč, Kommerz-Kammer, fasc. 24/14, spis 13.)

613. i 614. Zgrada uz vodu i Stradu Regiu, preko puta lazareta, ima u prizemlju 1 veliki magazin za kalupe i željeznu opremu, 1 magazin za kočije, 1 kovačnicu, 2 smočnice i ulazni prostor sa stubama. Na prvom katu su 4 sobe, 1 kuhinja i dvorana, jednako tako je i na drugom  katu. U potkrovlju dvije prostorije odijeljene sobicom i krov od kupa.
605,606 i 607. Zgrada ima u prizemlju 2 magazina, 2 drvarnice, mjesto za cijeđ, svođeni prostor, 1 prostor za sluge rafinerija, 1 prostor koji je nekad bio kočijašev stan, sada drvarnica, 1 prostor s kamenim stubama, 1 smočnicu i staju za životinje. U potkrovlju 2 odijeljena prostora i skladište za sijeno.
608. Zgrada ima u prizemlju 3 sobe, 1 kuhinju, 4 smočnice i ulazni prostor. Na prvom katu 5 soba, 2 kuhinje, 2 ostave s ulazom, jednako i na drugom katu. U potkrovlju 1 soba i 4 pregrađena prostora, krov od kupa.
604. Velika zgrada ima u prizemlju 1 veliku dvoranu, 2 velika magazina za šećer, 1 portik ispod stuba,2 smočnice, 3 sobice koje služe kao pisarnice, 1 sobica za vratara. Na prvom katu tj. mezaninu ima 2 velika magazina za rafinirani šećer, 4 pregrađena prostora za pisarnice, 2 sobe i 1 kapelu. Na trećem katu 1 veliku dvoranu, 12 soba, 2 kuhinje, 4 ostave, 4 spremišta, 2 ulazna hodnika. Na četvrtom katu tj mezaninu 12 soba, 2 sobice i spremišta, 4 ista navedena mala. U potkrovlju 5 pregrađenih prostora.
603. Jedna zgrada od dvije spojene rafinerije, ima u prizemlju 1 veliki magazin za sanduke, bačve sirovog šećera, bačvice sirupa i korita za čišćenje zemlje. Prostor za pumpu i živo vapno, 2 magazina za istovar sirovog šećera, 2 prostora tj. punione za punjenje posuda, 2 radionice, tj "spichi" gdje se rafinira šećer, 2 posude za vapnenu vodu, tj. "calvacki", 8 peći s ognjištima, 6 "stobni" za sušenje rafiniranog šećera s ognjištima, 3 kata za sušenje šećera, 1 kat pod krovom za bastern, razni alat od bakra, željeza, drva i olova.
601. Druga zgrada od dvije spojene rafinerije ima u prizemlju 2 magazina za sanduke, bačvice i posude za čišćenje zemlje, 2 magazina za istovar sirovog šećera, 2 prostora tj. punione , 2 "spichi", 2 korita za vapnenu vodu, 8 peći s ognjištima, 6 "stobni" s ognjištima, 2 prostora za spremište, 3 kata za sušenje šećera, 1 kat pod krovom za bastern, 1 baraku za krv i živo vapno, razni alat od bakra, željeza, drva i olova.
600. Kuća sa stanovima za majstore, ima u prizemlju 2 smočnice, 1 magazin za prazne bačve. Na prvom katu 3 sobe, 1 zahod, 2 kuhinje, 1 ostavu, 2 sobice. Na drugom katu 4 sobe, 1 kuhinju, 1 ostavu, 2 sobice. U potkrovlju 2 sobe i tavanski prostor.
599. Kuća koja u prizemlju ima 2 sobe, 1 kuhinju, 1 smočnicu. Na prvom katu 3 sobe, 1 kuhinju, 1 odvojenu vanjsku smočnicu, 2 odvojena tavanska prostora s krovom od kupa.
598 i 597. Kuća koja ima 4 stana za radnike tvornice. Na prvom katu 3 sobe, 1 kuhinju. U potkrovlju 3 pregrađena prostora i krov od kupa.
596. Kuća ima u prizemlju 2 sobe, 1 smočnicu, 1 kuhinju. Na prvom katu 3 sobe, 1 kuhinju. U potkrovlju 3 pregrađena prostora i krov od kupa.
595 i 594. Kuća sa stanovima za radnike rafinerije. U prizemlju su 4 sobe, 2 smočnice, 2 kuhinje. Na prvom katu jednako. U potkrovlju 4 pregrađena prostora i krov od kupa.
591. Zgrada tvornice kalupa, ima u prizemlju 2 sobe, 1 sobicu, 1 kuhinju. U spomenutom prizemlju postoji radionica kalupa, s prostorom za izradu zemljanih posuda, 1 prostorija za peć, 1 baraka za drvo u dvorištu, 1 baraka s pumpom za vodu i zidano korito za čišćenje zemlje tj. "edvacki", 2 skladišta za sirovu zemlju s dvorištem. Na prvom katu je stan s 5 soba, 1 sobicom, 1 kuhinjom, 1 smočnicom u prizemlju, 1 mala baraka za drva. Potkrovlje s 1 sobicom. Iznad tvornice kalupa 2 prostora za sušenje izrađenih zemljanih posuda.
592. Barake za skladištenje kalupa i posuda, imaju u prizemlju 3 pregrađena prostora, pod krovom prostor za posude.
593. Zgrada koja u prizemlju ima 1 veliki magazin, pod krovom 1 žitnicu, 1 vanjsko kameno stubište, natkriven prolaz sa stubištem.
602. Zgrada mlina, ima u prizemlju 1 prostoriju za mljevenje s 2 kotača, 1 kuhinju, 1 smočnicu. Na prvom katu 4 sobe, 2 kuhinje, potkrovlje s krovom od kupa, u vrijednosti zajedno s potokom, od izvora do lazareta kojim se koriste rafinerije, uključujući i zemljište spomenutog mlina i njegovih prolaza.
609. Zgrada, tj. stan za majstore, ima u prizemlju 1 magazin za alat i radionice za navedeno, prolaz do potoka, 1 smočnicu i ulazni hodnik. Na prvom katu 3 sobe, 1 kuhinju, 1 ostavu i mala dvorana sa stubama. U potkrovlju 2 sobice i prostor pod krovom.
610, 611 i 612. Zgrada, ima 1 magazin za živo vapno i ugljen za kovača, 1 kotlovnicu, 1 dugački magazin za sirovi šećer, 1 magazin za opeke i različiti materijal, 1 skladište za staklo. U potkrovlju dugački prostor, još jedan manji  i krov od kupa.
Uz to još ide i popis opreme i alata ( raznih kotlova, kalupa za bastern, lumpenzucker, polufini šećer melis, rafinirani šećer, te posuda, parnih pumpi itd), pa se čovjek zapita kako se u stvari proizvodio odnosno rafinirao šećer u toj našoj šećerani. Vrlo kratki opis:

Sirovine su se nabavljale u bačvama od Engleza i Francuza, a ovdje su se raznim postupcima pretvarale u fini šećer. Kako bi se postigla određena gustoća, šećeru se dodavalo malo vapna pa  je nastajao šećer u kocki te žuti šećer, kandis. Zanimljivo je da se za svaku vrstu šećera, i ovisno o godišnjem dobu, primjenjivao drugačiji postupak obrade. Onaj tko je kuhao šećer je morao biti iznimno točan i oprezan kako bi se dobila željena vrsta i kvaliteta. Rum se kuhao  od vode u kojoj su se ispirale posude sa šećerom i posude u koje je kapao sirup koji je isto išao u postupak vrenja. Riječko društvo ima 6 pogona za kuhanje šećera u kojima radi 300 ljudi, a stanuju odmah uz tvornicu, tako da se ne može reći da rafinerija šećera zauzima tek neznatni dio grada. Godišnje se izvozilo 30 000 centi (3 000 t.), a uvoznici iz austrijskih nasljednih zemalja su godišnje izdvajali za carinu i do 500 000 forinti.

Offline Kont

  • Global Moderator
  • Full Member
  • *****
  • Datum registracije: Svi 2014
  • Postova: 3.163
  • Nullius in verba
Odg: ŠEĆERANA
« Odgovori #10 u: 01.02.2016., 03:51:58 »
Previše teksta, pa ću staviti par slika, naravno staro - novih:

1832.



1870.





1891.



1918. Dugačak red za kondot



1920. Ovo je bilo opasnije poslikati danas nego onda.



1930. Na slici više ništa ne postoji.



1940.



Privilegirana rafinerija šećera poslovala je u Rijeci neprekidno sedamdeset i pet godina. Prema Miji Mirkoviću to je bilo izrazito monopolističko, privlegirano društvo udešeno za veliko austrijsko unutrašnje tržište, vođeno od stranaca i u korist inostranog kapitala, po karakteru kolonijalno društvo, koje je glavnu sirovinu (sirovi šećer od trske) prodavalo u zemlje izvan jugoslavenskog područja. Poduzeće je davalo posla u izvršnom radu domaćim ljudima, uglavnom Hrvatima i Slovencima, zatim domaćim kirijašima i brodovima.

Po mojem skromnom mišljenju, riječ je o sličnom obliku pohlepnog, prevarantskog i izrabljivačkog kapitalizma kao i danas, samo je razlika možda u tome što se onda nešto stvaralo i proizvodilo neke nove vrijednosti, dok se danas  proizvode samo brojke na bankarskim monitorima.

Izgleda da mi je skočio šećer, pa kad ga normaliziram, slijedi nastavak...




Online zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: ŠEĆERANA
« Odgovori #11 u: 01.02.2016., 06:59:42 »
 :bravo2
Tebe zalili auti, ja ću da okasnim na delo ...  :wavey :popcorn
 :bravo
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline milić

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Tra 2012
  • Postova: 11.609
Odg: ŠEĆERANA
« Odgovori #12 u: 01.02.2016., 07:15:52 »
 :bravo2 :toyou


1920. Ovo je bilo opasnije poslikati danas nego onda.


Nemoj se zafrkavati! Tko će nam raditi ovakve povijesne slastice? :k050
Prošeći se z manun okolo Trsata.

Online zokxy

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Vel 2012
  • Postova: 26.279
  • Dont drive faster than your guardian angel can fly
    • O svemu i svačemu
Odg: ŠEĆERANA
« Odgovori #13 u: 01.02.2016., 07:27:56 »
Ps

Ove nase komentare da se ne spama tema prebaciti u chat !!!  :vahidrk
Don't drive faster than your guardian angel can fly!

Offline milić

  • Global Moderator
  • Hero Member
  • *****
  • Datum registracije: Tra 2012
  • Postova: 11.609
Odg: ŠEĆERANA
« Odgovori #14 u: 01.02.2016., 08:04:22 »
Ps

Ove nase komentare da se ne spama tema prebaciti u chat !!!  :vahidrk
Evo ja sam razdvojio pa tu dalje špotajte Konta jer je loš primjer.  :lol1
Toliko truda uložiti...
Sravio bih ja ovo i u čet ali ne znam kako. Osim kao citat, ali nije to to. Zato tu pišite osvrte na Kontov uradak, a poslije će već netko pametan to prebaciti. :p015
Prošeći se z manun okolo Trsata.