ŠEĆERANA

[z355ko]

učimo od povijesti

[Rijeka]

Svaka čast Kont 

[Viper]

Predivan tekst i fotografije, savršen način da naučimo istinsku povijest našeg graada, hvala.

[kobler]

...
Za lakše snalaženje, kao jednu od referentnih točaka se može uzeti i lokacija izvora potoka Brajda.

Dopuna. Potok Brajda izvire usred današnjeg raskršća (ispod, naravno), a ne ispod zgrade, kako je nacrtano na fotki.

Inače, čestitam na volji, prikupljenim podacima i cijelom poduhvatu. Svaka čast.

[kobler]

1888.

Zgrada označena na karti je Baračeva vila koja je srušena prije ili oko 1930. kako bi na njenom mjestu bio sagrađen spremnik (rezervoar).
Ovdje se vidi na fotografiji:


Zgrada koju tražiš je više istočno i ispod pruge; bila je nekad villa Ciotta, a u naše doba. do zatvaranja Mlake, bila je centralna svlačionica radnika te elektroradionica. Navodi u knjizi Klasicizam su pogrešni.
Mislim da bi ova situacija iz 1927. mogla biti zanimljiva. Pokazuje još male preostatke parka pred vilom!

[Kont]

Hvala Kobleru i ostalima. Upravo te dvije slike nisu moje, nego su me odvukle na pogrešan trag. Ovaj plan iz 1927. je odličan.

[Kont]

Stojim ja tako i drugi dan na busnoj stanici ispred "Benčića" a pred očima mi ova Mayrova grafika...



...iz druge četvrtine 19. stoljeća i mislim se: "A kako su škure bile zeleneee", kad iz pravca Brajde opet dojuri ona budaletina s autom i sveg me zali po leđima. A bio je sunčan dan. Pa otkud toliko vode na Potoku, a kiša je prestala padat još jučer?

Kažu hidrogeolozi:

GRAĐA TLA
Na području ex bloka Rikard Benčić tlo izgrađuju nevezane i slabo vezane naslage u pokrivaču i karbonatna stijenska podloga. Sedimentno tlo je promjenjive debljine između 10 i 35 m. U donjem dijelu naslaga, ispod kote -11,4 m, nalazi se sitni prašinasti pijesak sive boje, jednoličnog sastava (marinski sediment). Iznad te kote naslage su raznolikog sastava: prema sredini doline su frakcije šljunka i krupnog pijeska, dok su prema bokovima doline, gdje je strujanje vode bilo znatno manje, glinovite frakcije bogate organskim primjesama. Na samoj površini nalazi se sloj nasipa debljine 1,3 m.

HIDROGEOLOGIJA TLA
Karbonatni stijenski kompleks, koji izgrađuje najveći dio obalnog pojasa, odlikuje se pukotinsko-kaveroznom poroznošću i predstavlja kolektor podzemnih voda. Iz njega se napaja niz izvora i vrulja koji su prirodnim ili umjetnim nasipanjem udaljeni od sadašnje obale. Na istočnoj granici kompleksa su dva takva izvora (Brajda i Perilo) kojih se voda kolektorima odvodi u more. Iz ostalih se izvora voda slobodno infiltrira u vodopropusne naplavine. Česte poplave tvornice, većine hala pa i upravne zgrade, u najvećoj se mjeri mogu pripisati izvorima Brajda i Perilo, odnosno nemogućnosti postojećih kolektora da uz takav profil i uz mali pad odvedu vodu u more. Izdašnost izvora je procijenjena na 700 l/sec. Kako je kompleks Rikard Benčić niži od obodnih ulica, višak vode puni depresiju do kote preljeva +2,25 m n.m. preko pločnika na glavnom ulazu. Tragovi vode vidljivi su na zidovima do kote +2,70 m n.m., a ekstremni slučaj dogodio se 1998. godine kada se u hali strojne obrade vod digla do +3,50 m.

Dakle, sva sreća što se 1998. godine nisam vozio busom.

VOJARNA U ZGRADAMA ŠEĆERANE (1834. – 1851.)
Godine 1834. riječko domoljubno društvo (Societa Patriotica di Fiume) na čelu s Franjom Ürmenyjem kupilo je pogone bivše rafinerije šećera i omogućilo da se u njima smjesti vojska. Kraljevski erar dodijelio ih je 52. pukovniji nadvojvode Franje Karla, koja je bila stacionirana u Rijeci.
Kompleks je, dobivši vojnu namjenu, zabilježen na planovima Rijeke iz sredine 19. stoljeća.
Na planu je iz 1843. upravna zgrada obilježena kao «palazzo», dok je zgrada prve rafinerije označena kao «caserne».



Tih se godina prišlo nasipavanju obale ispred nekadašnjeg Kompanijina pogona, što je dokumentirano na situacijskom planu izgradnje škvera iz 1846. godine. Na njemu se vidi da je načelno poštovana urbanistička zamisao o drvoredu duž obalne ceste koji se prekida ispred upravne zgrade. Pretpostavljamo da je škver služio za potrebe vojske. Iz toga doba zasad nema detaljnijih podataka o upravnoj zgradi, ali s obzirom na njezinu reprezentativnost možemo naslutiti da se u njoj nalazilo vojno zapovjedništvo.
Vojska možda nije bila smještena u svim objektima Kompanijina pogona, jer je na nekim zgradama napisano ime «Jergovich» što bi moglo značiti da su neki objekti iznajmljeni ili prodani privatnicima.



Kako me izraz "domoljubi" u zadnje vrijeme sve više nasmijava, a manje uvjerava, malo sam istražio i njih.
 Riječko domoljubno društvo je bilo sastavljeno od dioničara koji su izgubili svoje forinte uložene u dionice Šećerane pa su ih pokušali povratiti udruživši se u (Societa Patriotica di Fiume) 1834. godine s namjerom da ožive poslovne kapacitete riječke industrijske proizvodnje.  Pristupio joj je 41 dioničar s ukupnom glavnicom od 35 tisuća forinta, podijeljenih u 70 dionica po 500 forinta. Dioničari su bili:
Luigi Accurti, Ivan Krstitelj Anderlić, Josip Bakarčić, Valentin Bolt, Serafim Bojčić,
Giovanni Battista Cambieri, Lorenzo Ciotta, Stjepan Kopajtić, Luigi Cornet, Ivan
Mate Kozulić, Andrea D'Ancona, Frane Drago Dešković, Samuel Haire, Franz Hauslich, Franjo Jelovšek, Nathan Kohen, Philipp Landsmann, Giovanni Andrea de Marochino, Leo Johann Massart, Jakov Bartol Matković, Anton Matešić, nasljednici pok. Grgura Medanića, Michiele Carlo Melisino, nasljednici pok. Gašpara Mihletića, Antonio Minelli, Anton Morović, Polikarp Paravić, Anton barun Portner, Iginio Scarpa, Paolo Scarpa, Thomas Sikart, Smith i Meynier, Karl Sporer, Vincenzo de Terzi, Josip pl. Tomašić, Gabrijel Trifić, Ferencz Urmenyi, Simun pl. Vranjican, Thomas Waluschnig, Ivan Zazer, Vincent Sebastijan Zazer.
Prva knjiga zapisnika sjednica Trgovačke deputacije počinje imenom Fereneza Urmenyija kao nositelja liste i upisnika najvećeg broja dionica. To daje osobito značenje udruzi, njezinim nakanama i težnjama, jer je Urmenyi od 1823.- 1836. godine riječki gubernator, najviši politički dužnosnik i predstavnik državne vlasti.
Riječka domoljubna udruga očito nije imala sreće. Njezin je kapital uložen u
zgrade, skladišta i zemljišta Riječke tvornice šećera, koja je bankrotirala još 1826. godine.
Pokušaji da se oni prenamijene za druge oblike korištenja i proizvodnje nisu
donosili sredstva za proširenu reprodukciju. Udrugin se kapital topio i ona se praktički ugasila 1845. godine. Urmenyi je nadživio njezin kraj. Umro je 1858. godine daleko od Rijeke, u svojoj Budimpešti.

12.03.1849.





Iz nekog razloga Photobucket je zarotirao zadnje dvije.

20.04.1849.

[Kont]

Kako bi se objasnila takva situacija, neophodno je zaviriti u život grada,  a to ujedno znači  i  u političke događaje u Rijeci četrdesetih godina 19. stoljeća.
Tko ne voli politiku, slobodno neka preskoči do naslova Tvornica duhana.

Četrdesetih godina 19. stoljeća Rijeka je provincijski grad u kojem se razvijaju različite poduzetničke inicijative usmjerene prema manufakturnoj proizvodnji  i prekomorskoj trgovini. Dok se običan puk i oni koji vođeni različitim razlozima svraćaju u grad zabavljaju u običnim gostionicama, čije je radno vrijeme regulirano do 11 sati noću, visoko društvo uživa u zabavama koje organizira gospođa Ida Csapo-Kiss, supruga mađarskog guvernera i riječkog kapetana Pala Kissa de Nemeskera, koji je u Rijeci obnašao tu dužnost od 5. srpnja 1837. godine.
Gospođa Kiss organizirala je razne društvene zabave, na kojima je tombolom prikupljala novčana sredstva za siromašne. Guvernerova palača, koja se tada nalazila na današnjem Jadranskom trgu, postala je mjesto okupljanja uglednih i visokih gostiju. Između ostaloga, Ida i njen suprug ugostili su u listopadu 1845. vodećeg mađarskog političara Lajosa Kossutha koji je bio na proputovanju prema Trstu i Veneciji.
Kossuth opisuje jedno nedjeljno primanje u Guvernerovoj palači:
"Iz sale za ručanje kroz prozor pružao se pogled na more, a ispod prozora svirala je vojna glazba. Uvečer je glazba nastavila svirati sve do ponoći, a ljudi su ugodno čavrljali na mađarskom, talijanskom, francuskom, engleskom, njemačkom jeziku jer stanovnici Rijeke su kozmopoliti, što i priliči jednom lučkom gradu."

U to vrijeme se i običan puk "zabavljao" radeći u manufakturama 13 do 15 sati dnevno za vrlo malu nadnicu. Velik broj ljudi u skučenim gradovima, od kojih mnogi još uvijek žive unutar  zidina, dovodi do zaraza i cikličkih epidemija kolere, koja se tada još ne povezuje sa zagađenjem vode. Nekoliko gospodarskih kriza četrdesetih godina 19. stoljeća te osobito slaba žetva i bolest krumpira rezultirali su glađu 1846. godine. Ta je kriza pogodila seljake, radnike i gradsku sirotinju te ih natjerala na velike proteste.
Osim nezadovoljstva najsiromašnijih, raste i nezadovoljstvo bogatih, čija je politička moć
ograničena apsolutističkim vladanjem pojedinih europskih monarha, pa rastu njihovi zahtjevi za udjelom u vlasti i većim slobodama. Nemiri i pobune velikom se brzinom šire od Sicilije pa do Francuske, Njemačke i Danske. Revolucionarni pokreti su tijekom 1848. i 1849. godine u različitim oblicima potresali cijelu Europu, od Pireneja do granica Ruskog Carstva. Kako su problemi bili različiti i različita intenziteta u raznim krajevima Europe, tako je i revolucija poprimala drukčije nijanse s obzirom na razloge i, prije svega, ciljeve.

Revolucionarna kretanja su se  prelila i na teritorij Habsburške Monarhije,koja je bila zajednica različitih naroda koji su osjećali potrebu za većim nacionalnim slobodama, pa čak i ostvarenjima nacionalnih država, došlo je dijelom do nacionalnih revolucija, ali je jednako tako i rastuće građanstvo osjećalo nezadovoljstvo apsolutističkim vladanjem careva, pa je revolucija imala i karakter borbe za demokratske slobode.

Nezadovoljstvo je raslo i među seljacima, koje su pritiskale brojne feudalne obveze. Potaknuti uspjesima revolucionarnih zbivanja u Parizu, 13. ožujka 1848. ljudi su izašli na ulice Beča i zahtijevali ostavku Metternichova kabineta. Nakon samo dva dana uličnih borbi bečki pobunjenici izborili su Metternichovu ostavku i donošenje ustava.

Usporedo s pobunom građana Beča, narodi Monarhije su uznemireni i traže svoja nacionalna prava, neki videći rješenje u odcjepljenju njihovih nacionalnih teritorija od Monarhije (Talijani), a neki u zahtjevima za večim stupnjem političke samostalnosti (Mađari, Nijemci, Česi, Hrvati, Poljaci, Srbi, Rumunji). Stoga se ova revolucija u historiografiji spominje pod imenom "Proljeće naroda". Bečki dvor morao je balansirati između tih zahtjeva, koristeći metode prisile, ali i ugađanja jednima na uštrb drugih. Osim odcjepljenja talijanskih teritorija, dolazi i do opasnosti odvajanja ugarskog dijela carstva. Vodeći mađarski političar Lajos Kossuth 3. ožujka 1848. održao je nadahnuti govor u Ugarskom saboru, u kojem zahtijeva ukidanje feudalnih odnosa, samostalnost Mađarske i donošenje ustava u cijeloj Monarhiji. To su postavke mađarske revolucije, koja je započela uličnim nemirima 15. ožujka 1848. Pobunjenici zahtijevaju mađarsku autonomiju unutar Habsburške Monarhije pozivajući se na personalnu umjesto realne unije, pri čemu bi osoba kralja, odnosno cara, bila jedina poveznica Mađarske s Austrijom.
Mađarski revolucionari osnivaju samostalnu vladu na čelu s guvernerom Lajosem Kossuthom i predsjednikom vlade Lajosem Batthyanyem.
Nova vlada donosi paket reformi kao pretpostavku razvoja modernog
demokratskog mađarskog društva. Između ostaloga, ukinuti su plemićki politički privilegiji te urbarijalni (feudalni) odnosi između vlastele i kmetova. Nemajući u tom trenutku drugog izlaza, carski je dvor prihvatio te zahtjeve.

Dana 25. ožujka 1848. održava se velika narodna skupština u Zagrebu, na kojoj su u trideset točaka usvojena "Zahtijevanja naroda". Ukratko, traži se ujedinjenje svih hrvatskih teritorija, uključujući Dalmaciju, Istru i Rijeku te Vojnu Krajinu, ukidanje feudalnih odnosa, ukidanje staleža i uvođenje građanskih sloboda, očuvanje cjelovitosti Habsburške Monarhije, kao i Ugarskog kraljevstva, unutar kojeg Trojedna kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije ima pravo na samostalnost. Na skupštini se također zahtijeva sazivanje Hrvatskog sabora i postavljanje baruna Josipa Jelačića za hrvatskog bana.
Ti su isti zahtjevi, iako po smislu jednaki mađarskima, naišli na otpor peštanske vlade, koja je smatrala da se pod njome trebaju ujediniti sve zemlje Krune sv. Stjepana, negirajući nacionalna prava ne samo Hrvatima, već i Srbima, Rumunjima i Slovacima.
Dana 8. travnja Josip Jelačić polaže bansku prisegu te 18. travnja dolazi u Zagreb. On ne otklanja mogućnost saveza s Mađarima, ali pod uvjetom da oni poštuju prava samostalnosti i samoodređenja hrvatskog naroda. Samo dva dana kasnije Jelačić proglašava prijeki sud koji je trebao djelovati protiv svih prijestupnika (razbojnika, lopova, nasilnika), kao i onih koji djeluju protiv interesa hrvatskog naroda. Na taj su se način uglavnom trebali u red staviti seljački nemiri koji su izbili zbog nedorečenosti ukidanja feudalnih obveza. Ukidanje feudalnih obveza olakšalo je život najvećem dijelu hrvatskog stanovništva koje nije imalo pravo glasa - seljacima. S njih su skinuta dotadašnja obvezna podavanja (osim poreza), prepuštena im je zemlja na selištima, a u Slavoniji i pravo na korištenje vlastelinskih hrastovih šuma.

Ban Jelačić saziva prvi hrvatski nestaleški sabor 5. lipnja, a u njegovu su radu sudjelovali predstavnici koji su na osnovu ograničenog biračkog prava birani iz visokoobrazovanih i imućnih slojeva građanstva, dok su pojedini članovi plemstva izravno pozvani banskim pismom. Tako su samo dijelom sprovedene odluke ukidanja plemićkih političkih privilegija.
U radu sabora sudjelovali su i predstavnici srpskog naroda.
Glavna točka dnevnog reda ovog sabora bilo je ustoličenje Josipa Jelačića za hrvatskog bana, što je prema svečanom protokolu učinio srpski patrijarh Josif Rajačić, a ne kako je to bilo uobičajeno, zagrebački biskup.
Krajem lipnja Hrvatski sabor donio je odluku o diktatorskim ovlastima Josipa Jelačića za slučaj neposredne ugroženosti hrvatske samostalnosti s obzirom na napete odnose s novom mađarskom vladom. Ban Jelačić se otvoreno sukobio s vladom u Pešti u ljeto 1848. te je sa svojim trupama krenuo preko Drave, bez ovlasti bečkog dvora, započevši na taj
način rat protiv Mađara. Ubrzo je za to dobio i službenu potporu Beča, koji je u početku priznao mađarsku autonomiju, ali je, nakon konsolidiranja svojih snaga, u listopadu ukida.
Nemirno vrijeme potaklo je osnivanje narodne vojske ili narodne garde po hrvatskim gradovima. One su na dobrovoljnoj bazi okupljale odrasle muškarce od 18 do 60 godina, a glavni zadatak bio im je čuvanje reda i mira te zaštita imovine. Slaba uvježbanost i nedisciplina  činile su ove čete neučinkovitima, te je Jelačić naredio najprije njihovo djelomično, a zatim i potpuno raspuštanje.
Promjena političkih i vojnih prilika u korist Habsburgovaca omogućile su ponovni povratak na apsolutistički režim, odraz čega bilo je proglašenje oktroiranog ustava u ožujku 1849. godine, čime su većim dijelom poništena demokratska načela dijelom izvojevana u revoluciji.
Jelačić je tada, kao hrvatski ban, ali i carski vojnik, bio u rascjepu vlastitih uvjerenja. Očekivalo se od Hrvatskog sabora da potvrdi oktroirani ustav, iako je on istovremeno označavao zatiranje svih sloboda koje su do tada postignute. Koristeći svoju ovlaštenu diktatorsku poziciju, Jelačić je u svibnju 1849. proglasio Privremeni zakon o štampi, a oktroirani ustav potvrđen je u rujnu 1849. godine, nakon sloma mađarske revolucionarne vlade i ugušenja talijanskog risorgimenta.

Revolucionarna 1848./49. u Rijeci
Sve do 11. travnja 1848. Rijekom je upravljalo vijeće u kojem su bili predstavnici patricijskih obitelji čiji je broj bio ograničen. S obzirom na to da je Ugarski sabor proglasio slobodu izbora članova ne samo državnog sabora već i gradskih uprava, riječki je municipij sankcionirao tu odluku u takvom obliku da su patricijske obitelji mogle zadržati svoje plemićke titule, ali ne i pravo nasljeđivanja mjesta u gradskom vijeću. Te je godine na užem gradskom području živjelo 10.280 duša, a u općinama riječkog teritorija Plase, Kozala i Drenova još 2.929.
Stanovnici s građanskim pravom, uglavnom trgovci i obrtnici bez plemićkog statusa, sada su mogli biti birani u gradsko vijeće, koje je brojilo 85 predstavnika (66 predstavnika iz grada i 19 iz okolnih općina). Žene se u dokumentima ne spominju jer nisu imale političkih prava, iako su pojedine imućnije građanke imale udjela u riječkoj trgovini i vlasništvu brodova.
Prva sjednica novog saziva predstavničkog gradskog vijeća održana je 19. lipnja u gradskom kazalištu pod predsjedanjem riječkog guvernera i gradskog kapetana Ivana Nepomuka Erdödyja, a na njoj su izabrani suci rektori: Antonio Celebrini, Giovanni Kobler, Giovanni Martini, Francesco Kukatzkay i Giuseppe Emilij.
Rijeka je i u vojnom smislu podređena Hrvatskoj: u gradu je stalno prisutan jedan odred hrvatskih vojnika. Kada je Hrvatski sabor donio odluku o prekidu odnosa s Ugarskom, tada se i cijeli teritorij Trojedne kraljevine, uključujući Rijeku i Primorje od Senja do Voloskog, izdvaja iz izravne uprave zajedničkog Ugarskog sabora dok se odnosi između hrvatske i mađarske strane ne riješe. To je tumačenje na koje se poziva Hrvatski sabor pri odluci o priključenju Rijeke. Nasuprot tome, "Fiumani" su bili gorljivi zagovornici corpusa separatuma jer je svaka eventualna promjena mogla zadrijeti u njihov status, te priznaju samo autoritet vlade u Pešti. Reagirajući na odluke Hrvatskog sabora o priključenju Rijeke Hrvatskoj, riječki municipij u lipnju 1848. šalje pismeni dopis u kojem se poziva na diplomu Marije Terezije iz 1779. o osnivanju corpusa separatuma, odnosno područja ili tijela koje je izdvojeno i priključeno Ugarskoj kruni, razlikujući se od bakarskog područja koje je neosporno hrvatski teritorij. U predstavci se apelira na poštivanje riječke političke nezavisnosti i život u dobrosusjedskim i prijateljskim odnosima pod istom Kraljevskom krunom.
Rijeka se zapravo našla u neprijateljskom okruženju jer se gradovi tzv. Ugarskog primorja, Bakar i Vinodol, izjašnjavaju za pripadnost Banskoj Hrvatskoj, isto kao i Senj. Rivalstvo s Bakrom osobito je prisutno s obzirom na teritorij Sušaka, koji je pripadao bakarskom municipiju.
Upravo su na tom području bili vinogradi iz čijeg se grožđa proizvodilo vino i od čega se ubirao porez. Taj je porez bio kamen spoticanja Rijeke i Bakra jer je predstavljao izdašan prihod gradske kase. Gradski prihodi dodatno su bili opterećeni zahtjevima središnjih vlasti u Budimpešti, kao i u Zagrebu, pri čemu se Hrvatski sabor poziva na akt o aneksiji Rijeke i njena teritorija. I jedni i drugi stalno traže novac i uvođenje izvanrednih oporezivanja zbog velikih izdataka za vojsku.

U neposrednom gradskom zaleđu na Grobinštini događa se pobuna seljaka protiv njihova feudalnog gospodara, grofova Batthyanyi, čiji zahtjevi idu i prema odvajanju od Zagrebačke županije, kojoj su pripadali.
Po ukinuću urbarijalnih obveza smatrali su da imaju potpuno pravo na korištenje šuma. U zahtijevanju svojih prava povezivali su se s kmetovima iz Gorskog kotara, osobito Fužina i Čabra. Podžupan Zagrebačke županije, pravnik Josip pl. Bunjevac stiže s hrvatskom vojskom i odredom od stotinu serežana na Grobnik, gdje je provedena istraga i suđenje protiv kolovođa pobune u kolovozu 1848.

Kad je već sređivao stvari u ovom okružju, Josip pl. Bunjevac odlučio je riješiti i status Rijeke, koja je formalno odlukom Sabora bila hrvatski teritorij, ali je gradski municipij uporno negirao tu odluku i, štoviše, na sve moguće načine djelovao u diskvalifikaciji statusa hrvatskog bana Jelačića. Bunjevčevu je odluku o ulasku u Rijeku ubrzalo saznanje da se gradski glavešine spremaju poslati traženu financijsku pomoć Budimpešti, što je u trenucima neposrednog predratnog stanja između Hrvatske i Mađarske svakako trebalo spriječiti.
Gradski su oci na izvanrednoj sjednici održanoj u gradskom kazalištu pod predsjedanjem potkapetana Giuseppea Agostina Tosonija odlučili da nema svrhe organizirati ikakav otpor sa šačicom gradske narodne garde, kojom je zapovijedao Pietro Scarpa, dok je Bunjevac sa sušačke strane Rječine imao društvo od gotovo 1000 naoružanih pojedinaca, sastavljeno dijelom od redovnih trupa graničara, financijske straže i od serežana iz obližnjih općina Grobnika, Broda, Gerova, kao i pripadnika bakarske narodne garde pod zapovjedništvom Jakova Tadejevića. No, za svaki slučaj mogućeg spasenja poslali su hitnu obavijest mađarskom ministru vanjskih poslova Palu Eszterházyju u Beč i predsjedniku mađarske vlade Lajosu Batthyanyju. Tako je Bunjevac bez saznanja i posebnog odobrenja bana Jelačića ušao u Rijeku 31. kolovoza 1848. negdje oko 8 sati ujutro. Navedenim hrvatskim snagama preko noći su se pridružili i seljaci iz Vinodola, pa su, u tolikom broju, okupirali cijeli Korzo, od mosta na Rječini do Guvernerove palače. Mnogi su imućni Riječani strahovali od pljačke i otimačine, ali je Bunjevac otposlao vojsku u vojarnu. Mađarskom guverneru grofu Janosu Erdödyju Bunjevac je dao rok od 24 sata u kojem se trebao pokoriti ili napustiti Rijeku, od čega je grof naravno, izabrao ovo drugo.

Bunjevac je, kao banski povjerenik za Rijeku, organizirao vlast vrlo diplomatski, poštujući postojeću upravu, koju je predvodio gradski potkapetan Tosoni, a 5. rujna imenovan je opunomoćenim banskim povjerenikom za Rijeku. Potvrdom Franje Josipa I. od 2. prosinca 1848. hrvatski ban Josip Jelačić imenovan je za guvernera Rijeke, čime je grad i formalno pripao Banskoj Hrvatskoj, a u ime bana gradom je upravljao Josip Bunjevac. Doduše, nije imao lagan zadatak jer su mu stalno stizale pritužbe i vijesti o pobunama. Promađarski patriciji, koji nisu maknuti iz gradske uprave, stalno su tražili način da se Rijeka vrati pod izravnu upravu Mađara. Većina je patricija i predstavnika gradskog vijeća hrvatsku upravu smatrala okupatorskom, pozivajući se prije svega na tzv. prava riječke autonomije kao izdvojenog tijela unutar Ugarskog kraljevstva. Još su prije riječki patriciji, uz konkretni angažman Gašpara Matkovića, namjeravali iz Trsta dopremiti kupljeni engleski jedrenjak Implacable pun naoružanja, koji bi služio za obranu grada od invazije hrvatske vojske, ali su ti planovi propali, a Matković je završio u zatvoru u tvrđavi San Giusto u Trstu.
Kad je, međutim, mađarska revolucija propala, ti isti "riječki oci", među kojima Tosoni, Brnelić, Pauer, Celebrini i Scarpa, među prvima su pristupili novoosnovanom Domorodnom hervatskom družtvu za promaknutje narodnosti slavonsko-hervatske u ovom primorju.

Stvari su se u Rijeci počele smirivati tek sredinom 1849. godine, kada se na odgovorna mjesta postavljaju hrvatskoj upravi odani ljudi. Tako je Bunjevac dao smijeniti šefa policije i kapetana luke, te su oni zamijenjeni ljudima iz Bakra, što je još više uvrijedilo riječku gospodu.
Nadalje, Bunjevac je predložio i raspuštanje gradskog predstavništva i imenovanje upravnog odbora te stavljanje potkapetana Tosonija pod istragu. U ljeto 1849. Rijekom je konačno upravljalo vijeće koje se sastojalo od 20 zastupnika i tek 10 patricijskih predstavnika. Dakako, to nije prošlo bez stalnih potkopavanja riječkih patricija u traženju da im se vrati njihov municipij ili bar neki oblik posebnog statusa unutar Trojedne kraljevine. Međutim, u ožujku 1849. car donosi oktroirani ustav u kojem se navodi da se grad Rijeka i njemu pripadajuće Primorje smatraju sastavnim dijelom Kraljevine Hrvatske i Slavonije.
U carskom patentu objavljenom 7. lipnja 1850. Rijeka se zajedno s Hrvatskim primorjem smatra posve neovisnom od Ugarske i kao takva dijelom Habsburške Monarhije.   

[Kont]

TVORNICA DUHANA (1851. – 1949.)

Za osnivanje Tvornice duhana u Rijeci ključan je bio carski patent donesen 20. studenoga 1850., koji se odnosi na monopol u proizvodnji duhana. Patent je stupio na snagu u Ugarskoj, Transilvaniji, Hrvatskoj, Slavoniji i Vojnoj krajini u ožujku 1851. godine. Sama mađarska vlada je 24. svibnja 1851. za 100.000 zlatnih dukata otkupila zgrade stare Rafinerije šećera i u postojećoj infrastrukturi propale Rafinerije šećera započela proizvodnju duhana. Prvi ravnatelj tvornice bio je Josip Dechler, a nakon njega Franjo Skodnik. Tvornica će prve izmjene pretrpjeti tek krajem šezdesetih kada se kompleks proširuje historicističkom trokatnicom tzv. T-objektom. U toj je zgradi 1867. pokrenuta proizvodnja Virginia cigara.
Bruto površina građevine iznosi 5.825,39 m².



Tvornica duhana koristila je i prostore tzv. H-kompleksa, odnosno nekadašnju pogonsku zgradu Šećerane. Paviljoni su međusobno bili spojeni aneksom pa su pritom tvorili tlocrtni oblik slova H, odakle proizlazi naziv.
S proizvodnjom duhana počelo je novo industrijsko razdoblje u povijesti arhitektonskog kompleksa na Brajdi, ali isto tako i njegova nova izgradnja. Pogon se počeo širiti sjeverno od potoka Brajde. Na situacijskom planu iz 1875. godine zabilježeno je da su neke zgrade obnovile tvorničku namjenu koju su nekada imale, pa su tako u zgradama rafinerije ponovo bili proizvodni pogoni, a kovačke i stolarske radionice bile su ponovo u svojim nekadašnjim zdanjima. Upravna se zgrada navodi kao «Hauptgebäude» (glavna zgrada), po čemu zaključujemo da se u njoj opet nalazila uprava poduzeća.

1875.



Isti plan pokazuje i tri bitne nadogradnje na upravnoj zgradi. One su nastale sukcesivno i, čini se, imale različitu namjenu. Prva je nadogradnja prizemne zgrade uz sjeveroistočni ugao, s manjim istakom na sjevernoj strani. Na planu iz 1880. zabilježeno je da je to kotlovnica. Drugi je manji, također prizemni objekt, koji se pruža na sjevernoj strani, i to od spomenute ugaone nadogradnje do stubišnog rizalita. Kasnije su te dvije nadogradnje spojene u jednu.
Treća je nadogradnja prvoga kata za još jednu prostoriju prema istoku, koja je izvedena kao spojni most iznad istočnoga kolnog ulaza prema zgradi prve rafinerije. Ona je u svom obliku sačuvana do danas.
Prve dvije nadogradnje prikazane su na planu iz 1880., a spojni most nije jer valjda nije bilo potrebno budući da je on u razini prvog kata. Upravna zgrada je na planu obilježena kao «palota» (palača).

1880.



Svi nacrti pogona na Brajdi iz druge polovice stoljeća nose uglavnom mađarske natpise jer su ih izrađivali mađarski arhitekti. Povijest cijeloga pogona tek je djelomično istražena, ali se zna da su pogone i skladišta za tvornicu duhana gradili mađarski arhitekti. Zgradu sušare projektirao je Karoly Kunter, novi pogon Virginia-duhana (tzv. T-objekt) Jozsef Huszar, Jozsef Popp i Antal Haynal, a rekonstrukciju dviju izduženih rafinerija za potrebe duhanske proizvodnje radio je Miksa Schiffer.

[Kont]

Denivelacija glavnog ulaza u zgradu 1875. godine
Nasipavanjem morske obale ispred cijeloga kompleksa došlo je do povišene nivelacije terena s južne strane upravne zgrade. Vjerojatno se u to vrijeme prišlo i izvjesnom urbanističkom uređenju ulice uz more. Promjenom razine ulice, godine 1875. odlučeno je da se ukloni veliko prilazno stubište na glavnom ulazu u zgradu. Razlog je možda bio taj što je ono svojom veličinom ometalo odvijanje pješačkog ili kolnog prometa. Uklanjanjem stubišta, hodna ploha predvorja je u južnom dijelu spuštena do razine ulice, a razlika u visini je riješena četirima stubama. Te su stube bile od kamena, na što ukazuje plava boja na povijesnom nacrtu. Sa strana je podno sniženje bilo zaštićeno željeznom ogradom.





Tvornica duhana poznata je po broju radnika koje je zapošljavala. Na početku, godine 1851.  bilo je zaposleno 8 radnika i 120 radnica, godine 1853. 161 radnik i 746 radnica, godine 1861. ukupno radi 2400 radnika, a 1884. u njoj je bilo zaposleno 2.600 radnika, većim dijelom žena. Spominju se i jako dobri uvjeti za rad. Radnici su imali dnevni objed, zdravstveni sistematski pregled, plaćeno bolovanje i razne druge pogodnosti. Godišnja proizvodnja cigareta bila je značajna – 1880. godine 150–170 milijuna, a već 1890. čak 250 milijuna cigareta.

U rujnu 1882. u Narodnim novinama autor potpisan kao Dr. V.K. piše o tvornici duhana:
Tvornica duhana na Rieci najveća je od svih translajtanskih tvornicah; smještena je u ogromnoj sgradi uz more, koja je do onda već od godine 1851. bila sladorana. Svake godine izradi ova tvornica 10.000 mc. amerikanskoga, 7000 levantskoga, 18000 mc. ugarskoga, a sada i nešta bosanskoga duhana; na godinu se načini preko jedan miljun smotakah i
spanjoletah, 1200 mc. cmrkača i 13.000 finoga i prostoga duhana, to sve u ukupnoj vrieđnosti do 5 miljunah forintih. Od smotakah prave: duge, kratke, portorike, kube i virgjinke. U tvornici posluje do 200 radnikah i 2400 radnicah. Ne samo  Riečanke nego i čitava okolica na 2 sata daljine sve do istarske Kastve i hrvatskoga Grobnika i Bakra služi novac u tvornici, prem nije zasluga sjajna, jer ima djevojakah, koje si samo 14 novč. na dan zasluže. Spanjoletah može vješta radnica na dan po 2000 napraviti, pa služi od 100 samo 20 novč.; a  sjedi kod posla 10 satih; vrlo vješte 3 radnice dogotove na  dan zajedno 2400 virgjinkah, a dobivaju za stotinu 10 novč.;  dakle ne služe na dan više nego 2 for. 40 nč. ili svaka 80 nč,, radeći 10 satih.

[Kont]

Pregradnja krovišta 1892. godine
Južni pogled na upravnu zgradu zabilježen je na ranoj fotografiji odnosno svjetlotisku iz 1870- ih godina. Vidljiv je spojni most između palače i prve rafinerije, kao i svjetlarnici s trima velikim prozorima na krovu. Uz njih su i dvije manje krovne kućice sa strehom, vrlo izdužena krovnog spusta.





Istovjetna je situacija na sjevernoj krovnoj plohi vidljiva na drugom svjetlotisku iz istih godina.



Spomenuti svjetlarnici jasnije se razaznaju na staroj razglednici iz oko 1891. godine.
Bili su velikih dimenzija, sa sitno rasteriziranim oknima.
U lipnju 1892. mađarski su inženjeri napravili projekt rekonstrukcije krovišta koji je obuhvatio uklanjanje tih svjetlarnika te je osvjetljenje potkrovnoga prostora riješeno u obliku krovnih prozora u ravnini plohe.



1905.

[Kont]

Nakon Prvoga svjetskog rata i pada Monarhije, tvornica nastavlja djelovati sa smanjenim proizvodnim kapacitetom. Radni uvjeti drastično se narušavaju i sve su češći štrajkovi radnika. Tako je u siječnju 1925. pokrenut štrajk radnica koji je trajao osam dana i za čije je gušenje bila angažirana vojska.

Paltarice...prije štrajka



I nakon štrajka



Fašistička vlast u Rijeci počinje zloupotrebljavati čl. VII, točka 2 Rapallskog ugovora koji se odnosi na optiranje talijanske narodnosti u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, pa stanovništvo koje živi na jugoslavenskom teritoriju prisiljavaju da uzmu talijansko državljanstvo ako žele zadržati posao u Rijeci.
Naime, nakon razgraničenja radnici su i dalje nesmetano mogli raditi u državnim poduzećima u Rijeci kao jugoslavenski državljani, ali od 1927. godine su morali zatražiti cittadinanzu odnosno status građanina Rijeke.
Tako su paltarice (radnice u Paltu, tj tvornici duhana) dobile otkaz koji će biti povučen ako u roku od dva mjeseca potpišu izjavu da žele cittadinanzu. Naravno da je većina radnica zbog vlastite egzistencije potpisala tu nesretnu kartu, iako je to u stvari bila prevara izvedena s ciljem prisilnog talijaniziranja stanovništva jer se prema Rapallskom ugovoru iz 1920. godine moglo optirati samo u roku godine dana od stupanja na snagu ugovora.
Kasnije, prema Pariškom mirovnom ugovoru iz 1947. godine građani Rijeke mogu optirati da li će zadržati talijansko državljanstvo i emigrirati u Italiju u roku 3 mjeseca od stupanja na snagu ugovora ili će prihvatiti jugoslavensko državljanstvo i ostati.
Za neke je to poetska pravda, za neke nepravda. U svakom slučaju "Divide et impera" do današnjih, a i budućih dana.

[Kont]

Cigarete koje su se proizvodile samo u riječkoj tvornici duhana od 1924. godine. Mogle su se kupiti samo u Rijeci do 1931. godine, a od tada su se prodavale u cijeloj Italiji. Proizvodnja je prestala 1942.



Uređenje kolnih ulaza
Kasne 1929. godine došlo je do uređenja kolnih ulaza istočno i zapadno od upravne zgrade, o čemu svjedoči stari nacrt. Na ulaze su postavljena nova drvena vrata koja i danas stoje, a na zaglavne kamenove ugrađeni grbovi, vjerojatno tvornice duhana. Iznad istočnog ulaza uređen je i spojni most, koji je dobio trokutast zabat i profilirana žbukana polja odsječenih uglova lijevo i desno od prozora. Sam prozor urešen je profilacijom i nadstrešnicom, po uzoru na prozore prvoga kata na glavnom pročelju.

 

Tvornica prestaje s radom tijekom Drugoga svjetskog rata, a posljednji njezin ravnatelj bio je Augusto Vannini.
Preostali je dio već pomalo zastarjelih strojeva za proizvodnju cigara i cigareta prebačen je  u Rovinj.

[Kont]

Zatvaranje tvornice duhana
Pred sam kraj poslovanja tvornice rađeno je više situacijskih nacrta pogona.



Savezničko bombardiranje Rijeke krajem Drugoga svjetskog rata nije mimoišlo tvornicu duhana. Svi su pogoni teško stradali. Zasad nema detaljnijih podataka o tome što je bilo uništeno, ali se zna da su štete bile većih razmjera.
Na upravnoj zgradi nema naznaka o većim oštečenjima iz tog vremena, ali možda upravo od tada potječu manji zagorjeli dijelovi drvenih greda krovne konstrukcije, koji se danas jasno vide u dijelovima potkrovlja. Tvornica je radila još nekoliko godina poslije, ali je do 1949. potpuno ugašena.

TVORNICA BRODSKIH STROJEVA 'RIKARD BENČIĆ' (1949. – 2000.)

Godine 1949. u pogone na Brajdi uselila se tvornica brodskih strojeva, koja je dobila ime po ratnom heroju Rikardu Benčiću.



Kako na internetu nema biografije Rikarda Benčića, moram tipkati:

Rikard Benčić je rođen u Rijeci 17. prosinca 1922.? godine u radničkoj obitelji. Već u najranijim danima života osjetio je svu težinu fašističke okupacije. Odgajan je u obitelji s antifašističkim opredjeljenjima.
Rano je ostao bez oca, a majka mu je bila boležljiva tako da je vrlo mlad morao otići na izučavanje zanata u poduzeće "Matteo Skull" u Vodovodnoj ulici.
Radeći kao kvalificirani brodokovač došao je u kontakt sa starijim radnicima koji su bili naprednih pogleda te je počeo simpatizirati radnički pokret.
Nakon kapitulacije Italije pristupio je sa grupom radnika u narodno-oslobodilački pokret. Isticao se svojom aktivnošću, poštenjem i skromnošću tako da je krajem 1943. godine primljen u organizaciju SKOJ-a.
Početkom 1944. godine postao je sekretar skojevske grupe koja je pod teškom ilegalnim uvjetima sakupljala materijalnu pomoć za jedinice narodnooslobodilačke vojske, raznosila letke, plakate i štampu. Grupa koju je vodio Rikard Benčić isticala se u izvršavanju zadataka, disciplinom i odlučnošću pa je ubrzo postala jedna od najboljih u Rijeci.
Djelovanje grupe nije ostalo nezapaženo kod policije te se ime Rikarda Benčića, kao i drugih aktivista našlo na policijskim listama.
Nakon provale u skojevsku organizaciju u lipnju 1944. godine, po direktivi Komunističke partije upućen je u narodnooslobodilačku vojsku gdje je bio raspoređen u Prvu četu Drugog riječkog bataljona u odredu "Učka".
Već u prvim danima isticao se odlučnošću i borbenošću u mnogim akcijama. Zbog tih osobina primljen je u članstvo Komunističke partije i postavljen za delegata voda.
11. kolovoza 1944. Rikard Benčić je upućen s grupom drugova na kurs političkog usavršavanja. U Istri, kod Roča, pao je smrtno pogođen rafalom neprijateljskog mitraljeza iz zasjede.
Posmrtni ostaci Rikarda Benčića sahranjeni su na groblju Kozala.
Drugovi Rikarda Benčića s kojima je radio u predratnom "Skullu" nastavili su s radom u novoosnovanoj tvornici. Na njihov prijedlog od osnutka 1. siječnja 1948. godine naša tvornica nosi ime "Rikard Benčić".

Eto, i godina rođenja je različita, ali zato danas znamo i za njegovu spolnu orijentaciju.

[Kont]

Industrija strojeva u Rijeci ima tradiciju još od 19. stoljeća, a dolaskom na novu lokaciju, ta će industrija ostaviti trag u arhitektonskom razvoju kompleksa na Brajdi.

Par avionskih prije osnutka parkirališta







Unutar same upravne zgrade doći će do daljnjih većih i manjih adaptacija, koje neće na pravi način vrednovati zatečene povijesne vrijednosti. Ipak, reprezentativne salone prvoga i drugog kata, uprava tvornice Rikard Benčić koristit će kao uredske prostore. Glavna dvorana na drugome katu bila je dvorana za sjednice. Na zidu dvorane postavljena je ploča posvećena prvoj sjednici radničkoga savjeta. Krajem osamdesetih godina 20. stoljeća, krovni pokrov od kupa zamijenjen je crijepom mediteran, koji se i danas nalazi na zgradi.

Provjereno by Riječanka



Početkom devedesetih, tvornica 'Rikard Benčić' otišla je u stečaj, nakon čega su ispražnjeni prostori upravne zgrade. Godine 1992. izvedena je adaptacija ulaznoga predvorja, zapadnog dijela prizemlja i istočnog mezanina za potrebe poslovnice Riječke banke. Uređenje je rađeno bez konzervatorskog nadzora. Krajem 20. stoljeća zgrade u kompleksu Benčića je kupio Grad Rijeka.
 
Spoznavanjem izvornih vrijednosti ove povijesne građevine stvorene su
pretpostavke za njezino istraživanje, valorizaciju i obnovu.

Jedan od "idejnih projekata"



Realizirani "projekt"



A kako je zapravo bilo u Benčiću prije i nakon početka brojanja krvnih zrnaca, možete pogledati na linku:

http://www.art-kino.org/hr/film/rikard-bencic-naprimjer

Zahvaljujem autorima većine tekstova: Krasanki Majer, Petru Puhmajeru, Nani Palinić, Saši Dmitroviću, Irvinu Lukežiću, Igoru Žicu, Tei Mayhew, Radmili Matejčić, Olgi Magaš i drugima.

Skoro sam zaboravio na onu budaletinu što me zalio. Prvo ga idem potražiti po okolnim ulicama, a ako ga ne nađem....sutra ujutro ga čekam nasred Krešimirove.