Senj, Novi, Crikvenica i okolica

[Kont]

i nije to to. Ima još...

Samostan je tijekom svojeg postojanja imao i arhiv. Dokaz tome jesu signature koje odgovaraju načinu signiranja spisa u pavlinskim samostanima (kombinacija slova i brojeva). Nakon što je Josip II. ukinuo pavlinski red 1786. upravu nad cjelokupnom imovinom samostana preuzela je Ugarska dvorska komora koja je preuzela i samostanski arhiv. Onaj dio arhiva koji je Komora sačuvala dobio je nove signature. Ivan Kukuljević je gradivo ovog fonda, zajedno s gradivom ostalih hrvatskih pavlinskih samostana, preuzeo iz Arhiva Ugarske dvorske komore i predao Zemaljskom arhivu. Gradivo je na zahtjev bana Dragutina Khuen - Héderváryja bilo vraćeno u Mađarski državni arhiv 1885. godine. U Mađarskom državnom arhivu srednjovjekovne su isprave, kao dio cjeline "Diplomatičkog arhiva", dobile dodatne signature ("MODL"). Nakon završetka Drugog svjetskog rata i na temelju 11. članka Mirovnog ugovora između Jugoslavije i Mađarske iz 1947. gradivo fonda je bilo predano Državnom arhivu u Zagrebu 2. travnja 1958.

Pa da vidimo zašto su feudalci bili jako "pobožni" i zašto je Crkva bila najsretnija za vrijeme feudalizma i kapitalizma.

Frankapani na svojim posjedima nisu razvili obrtničku proizvodnju pa su se takvi proizvodi uvozili, dok su uglavnom izvozili poljoprivredne proizvode, drvnu građu i rudne sirovine. Koristili su se svojim odnosima s Mletačkom Republikom kako bi nesmetano trgovali preko mora s gradovima na talijanskoj obali poput Ancone. Frankapani su često promet u lukama (tzv. trgovinu) davali u zakup kako bi došli do gotova novca, ali i do uvozne robe koju su preprodavali u unutrašnjosti. Od upravitelja i zakupaca zahtijevali su da što bolje nadziru i organiziraju trgovinu kako bi došli do obrtničkih proizvoda kojih nije bilo dovoljno na njihovim posjedima. U luci pod naseljem Kotorom odvijala se do 15. stoljeća pomorska trgovina privlačna širem zaleđu, a crikveničkom se lukom sve više koriste stanovnici Drivenika, Kotora, Grižana, Belgrada i Bribira.
S ciljem organiziranja trgovine na to su područje Frankapani doveli pavline,
poznate po stezi i marljivosti. Samostan podižu uz ušće rijeke Dubračine gdje je
već u 14. stoljeću postojala crkva sv. Marije koja je pripadala kotorskoj župi. Do 18.
stoljeća ondje se nalazio samo manji ribarski zaselak Petak, a na obroncima Soplja
Dužice i Sopaljska. Crikvenica se kao naselje počinje razvijati krajem 18. stoljeća
postupnim naseljavanjem stanovništva Kotora. Nakon što je 1776. izgorjela župna
crkva u Kotoru, župni je ured preseljen u Crikvenicu.

Utemeljenje pavlinskog samostana u Crikvenici
Ranije spomenuta isprava Nikole IV. Frankapana o osnivanju samostana reda sv.
Pavla Prvog Pustinjaka uz crkvu svete Marije u Crikvenici nije sačuvana u izvorniku,
već nam je dostupan samo latinski prijepis iz 18. stoljeća. Unatoč činjenici
da se radi o tzv. imitativnoj kopiji originalnog dokumenta, diplomatičkim je istraživanjima potvrđena vjerodostojnost sadržaja teksta usporedbom s originalnim ispravama tog razdoblja, poput glagoljskih isprava iz 1428. i 1455 godine.
Dokument je sačuvan u zbirci isprava arhiva pavlinskog samostana u Crikvenici
koji se čuva u Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu. Arhiv sadržava dokumente
koji se uglavnom odnose na darovanja, misne zaklade, legate, kupoprodajne
ugovore i ugovore o zamjeni kojima su crikvenički pavlini stjecali posjede i
povlastice u Vinodolu. Prema tim dokumentima, pavlini su se služili glagoljicom i
hrvatsko-slavenskim bogoslužjem.
Iz sadržaja fundacijske isprave od 14. kolovoza 1412. saznajemo kako je crkva sv.
Marije na ušću Dubračine iz 14. stoljeća bila zapuštena. Knez Nikola odlučio je darovati crkvu pavlinima kako bi se o njoj brinuli. Zakladnicu od 14. kolovoza 1412.
kojom je osnovan crikvenički samostan zapisao je svećenik Martin Blečić, modruški
kanonik i knežev kapelan, koji je služio kao javni bilježnik, a dokument je
ovjeren pečatom pred svjedocima među kojima su bili i pavlini iz samostana sv.
Nikole na Gvozdu: Jakov Dončić, Nikola Posarić i Tomo Krpčić. Crkvi je knez prigradio samostan koji je kasnije bio utvrđen zidinama. Kako bi redovnicima osigurao prihode, knez im je darovao imanja od čijih su prihoda trebali živjeti i održavati crkvu. Najvažniji je dar bilo pravo i obveza ubiranja maltarine tj. poreza na trgovinu i promet robom koja se uvozila i izvozila preko crikveničke luke (trgovina), i to od uvala Jesenove do Črnine na predjelu Tijesna.
Osim prava trgovine knez Nikola IV. pavlinima je istom ispravom dotirao i svoje
posjede kao misnu zakladu. Kako bi se redovnici mogli opskrbiti drvom za ogrjev,
darovao im je Bok, padinu na brijegu iza Dubračine koja se protezala do mora,
ograđena zidinama i ogradama. Zatim im je dao oranicu Vela luka u polju između
brjegova Bok i Veliki Bok. Vinodol je kraj bogat izvorima pitke vode od kojih se
jedan zvan Vrutak spominje u darovanju zemljišta uz more zajedno sa selištem
(seoskim imanjem) Kuur. Potvrdio je darovanje svojih prethodnika crkvi sv. Marije
posjedom Dolina u Kokusu, pokraj kneževih vinograda ispod Kotora. Osim šuma
u kojima su pavlini dobavljali drva za ogrjev, knez im je darovao dva posjeda bogata hrastovom šumom: posjed Doli pokraj Vinodolske rijeke i posjed in luppali
tj. na području Vučjaka. Knez je pavlinima darovao i vinograde: jedan pod Pećami
i jedan knežev vinograd pokraj kaštela Drivenika i dio vinograda u Dolinicama.
Darovao im je i kmetsko selište Selca u Zagorju pokraj Ljubanića sa svim pripadnostima tog posjeda, poput šuma i pašnjaka, kako bi se mogli baviti stočarstvom.
Za ispašu stoke i nabavu sijena dobili su i pet sjenokoša u Dramlju pokraj kaštela
Drivenika. Knez im je darovao selište Kolovrat s dva kmeta Markovića na mjestu zvanom pod Drenin brdom sa svim podavanjima koja su kmetovi tog selišta morali davati u tlaci i novcu. Sve te posjede knez im je darovao in iure perpetuo tj. zauvijek i neopozivo, a redovnici su bili dužni moliti za spas njega i njegove obitelji i ostalih kršćana.
U sačuvanim originalnim glagoljskim ispravama, kojima knez Nikola IV. 1428. i njegov sin Martin 1455. pavlinima potvrđuju pravo na trgovinu, spominje se većina posjeda darovanih u fundacijskoj ispravi iz 1412.

Stjecanje posjeda crikveničkih pavlina
Prema sadržaju 22 isprave iz arhiva pavlinskog samostana za razdoblje 1412. −
1539. i drugih dokumenata od 17. stoljeća do 1786. godine navode se pavlinski
posjedi i njihova prava i obveze na tim posjedima, kojima su upravljali kao feudalna
gospoda ili zakupci i na temelju kojih su poput svojih dobročinitelja stjecali
bogatstvo i moć.
Darovanja su nastavili i drugi donatori. Matej Bijersin 27. kolovoza 1419. daruje
pavlinima dohodak jednog vinograda s oranicom, tj. da će davati šestinu uroda
vina i žita na što je obvezao i svoje nasljednike. Pavlini su željeli što bolje organizirati vinograde kako bi ih lakše obrađivali i ubirali vinske daće, pa su 1422. godine mijenjali jedan udaljeni vinograd, kod Sv. Kuzme i Damjana (dar Ivana Jakovčića iz Novoga), za vinograd Zadrevenik (Ivana Bucifala iz Novoga) bliži pavlinskim vinogradima kod Drivenika.
Vodotoci vinodolskih rijeka bili su pogodni za izgradnju vodeničnih mlinova i pilana.
U pilanama su se od drvenih trupaca izrađivale daske i grede koje se izvozilo.
Knez Nikola IV. dao je 4. siječnja 1428. pavlinima pravo da sagrade pilanu (molla
serraria) u crikveničkoj dragi kako bi im povećao prihode. Knez je pavlinima 10.
lipnja 1430. potvrdio pravo korištenja pilane i dao im davanja u zakup a darovao
im je i sve pripadnosti tog zemljišta: pašnjake, vodeni tok i prilazni put. Spominje
se da pilanu mogu sagraditi ondi kadi su nih malini pa se pretpostavlja da su ondje već imali mlin.
Potvrđujući njima 12. siječnja 1428. pravo na ubiranje trgovine, knez je donio i odluku na pritužbu stanovnika Bribira da im pavlini naplaćuju uvozninu na njihovu
robu. Knez je presudio da Bribirani moraju plaćati uvozninu od sve robe kao i drugi
stranci, iako su se oni pozivali na to da su domaći. Sredinom 17. stoljeća opet
su Bribirani uskraćivali plaćanje trgovine, pa je knez Nikola IX. Tržački 1647. presudio da pavlini imaju pravo zahtijevati i ubirati trgovinu kao u prijašnja vremena.
Knez Nikola IV. umro je 1432. i svojim sinovima ostavio velike posjede. Njegovi
nasljednici isprva vladaju zajedno, ali počinju se sukobljavati. Posredstvom biskupa
1449. dogovorili su diobu imanja na osam loza. Prilikom diobe vinodolske su općine bile razdijeljene između Nikole V. (Grižane), Stjepana II. (Grobnik), Dujma
IV. (Ledenice), Martina (Novi, Bribir, Kotor, Bakar i Trsat) i Ivana VII. Mlađeg (Hreljin) − otad Vinodol više nije bio cjelovit posjed. Nikolini su sinovi nastavili darivati samostan u Crikvenici, ponekad i na molbu samostanskih priora. Knez Ivan VII. Mlađi, gospodar Hreljina, darovao je 5. ožujka 1440. na molbu priora Stjepana
Mrava samostanu zemlju pod brdom Sopalj kao misnu zakladu, tj. da će redovnici
zauzvrat držati misu za njega, njegove roditelje i ostalu braću.

Martin V. Pobožni Frankapan
U misnoj zakladi knez Martin Frankapan 4. prosinca 1447. daruje vinograd u Selcima uz dužnost služenja dviju misa.
Kmetovi Markovići pavlinskog selišta Kolovrata počeli su izbjegavati obvezu prijevoza, darivanja i prestali su obrađivati samostanski vinograd pa su se pavlini
tužili knezu Martinu. Knez je 26. kolovoza 1450. naredio Markovićima da moraju
obavljati dužna podavanja.
Knez Martin sva je darovanja i prava crikveničkog samostana koja su on i njegovi
preci darivali potvrdio 28. listopada 1455. Tada je knez Martin imao najviše posjeda
na području Vinodola (Trsat, Bakar, Bribir i Novi). Svoje je posjede najviše
upotrebljavao za crkvene i samostanske zadužbine pa je dobio i nadimak Martin
Pobožni. On je utemeljitelj franjevačkog samostana na Trsatu koji je darivao i posjedima u Vinodolu, poput Grižana i Kotora.
Koliko je knez bio upoznat s crkvenim obredima i običajima, govore njegove misne
zaklade u kojima precizno navodi vrstu mise i vrijeme u kojem ih redovnici
trebaju služiti. To je posebno naglašeno u misnoj zakladi od 25. lipnja 1460. kada
je crkvi sv. Marije darovao dva vinograda. Vinograd u Selcima bio je oslobođen
svih davanja, a u Jesenovi pokraj crkve bio je na vinogradu kmet koji je plaćao
vinsku daću gornicu (ius montanum tj. šestinu prihoda). Knez Martin pritom je
darovao crkvu, a ne samostan, kako bi se od vinograda uzdržavala i u slučaju da brigu o njoj preuzme netko drugi. Samostanu je knez Martin 15. rujna 1475.
darovao svoje selo Črman kal oslobođeno svih davanja, a u darovnici se navodi
cjelokupan popis darovanoga seoskog zemljišta.
Posljednji dokumenti iz arhiva crikveničkih pavlina četiri su zakupna ugovora iz
razdoblja 1521. – 1539. godine prema kojima su pavlini samostansku zemlju davali
u livel. Livel je isprava kojom vlasnik daje nekomu zemlju u nasljedno zakupno
pravo, a tako se nazivalo i davanje određeno takvim ugovorom. Zemlju je u nasljedni zakup davao provincijal reda. Ako bi zakupci ili njihovi nasljednici uskratili
davanja sa zemljišta, vlasnici su mogli uzeti zemlju.
Pavlini su zemljište preko puta pilane u Crikvenici dali u livel Pavlu Gržiću i Mavru
Zoričiću 18. travnja 1521. Oni su ga očistili, na njemu zasadili vinograd i bili obvezni
davati četvrtinu. Iste godine samostan daje u livel zemljište Pavlu Bariću na
području Novoga za šestinu prihoda uz obvezu da se iskrči ostatak tog zemljišta.
Na sličan način samostan sklapa livel s Jurjem Veljačićem i s Benkom Ručićem za zemljište na Soplju, uz uvjet da plaćaju šestinu prihoda.

Knezovi Zrinski i crikvenički pavlini
Knezovi Zrinski dobili su ženidbom s frankapanskim kneginjama imanja u Vinodolu.
Katarina Frankapan Ozaljska udala se 1543. za bana Nikolu Šubića Zrinskog
(1508. − 1566.) i u miraz mu donijela Bakar, tadašnje središte Vinodola. Katarina
Frankapan Tržačka bila je žena bana Petra Zrinskog (1621. − 1671.). Zrinski su na
vlastelinstva u Vinodolu naseljavali novo stanovništvo koje su privlačili raznim povlasticama.
Zrinski i novi doseljenici kršili su prava i povlastice pavlina. Stoga su se pavlini žalili
senjskom biskupu Petru Marianiu (1650. − 1665.) da im Petar Zrinski osporava
pravo trgovine u crikveničkoj luci te da im je oteo Belgrad i vinograd Knežinu. Sud
je trajao dvije godine, a 20. listopada 1654. objavljena je glavna rasprava u tom
predmetu. Unatoč raspravi u korist pavlina, knez je zadržao oteta zemljišta i pavlinska prava, no ne zadugo jer je 1671. bio pogubljen, a njegova imanja zaplijenjena.
Iza njegove smrti car je Leopold preko komesara Jurja Pavešića crikveničkim
pavlinima vratio prava na luku i otete posjede: selo Belgrad s pripadnostima,
telonium (carinarnicu) u Selcima i Jesenovi te vinograd Knežinu.
Protestantizam je na područje banske Hrvatske počeo prodirati 50-ih godina 16.
stoljeća i u početku su ga širili trgovci iz Njemačke i Ugarske. Među hrvatskim su
plemstvom pristalice nove vjere bili i knezovi Zrinski koji nisu bili odani crkvenim redovima kao Frankapani. Jednako kao što su osporavali prava pavlina, tako su
osporavali i prava trsatskih franjevaca oduzimajući im posjede u Vinodolu, Kotoru i
Grižanama, koje im car Leopold 1694. ponovno vraća.

[Kont]

Pavlinski posjedi u 17. i 18. stoljeću
Nakon neuspješne urote protiv cara Leopolda posjedi urotnika Petra Zrinskog i
Frana Krste Frankapana bili su 1671. konfiscirani i od tada pa sve do kraja 18. stoljeća Vinodol je u sastavu različitih oblika administrativne uprave Habsburške Carevine.
Unatoč svim političkim i administrativnim promjenama, pavlini su svoje
djelovanje nastavili povećavajući pritom svoje bogatstvo novim posjedima.
U prijepisu crikveničkoga Katastika iz 1716. za razdoblje 1656. − 1697. nalaze se
dokumenti koji donose vrijedne informacije o pavlinskim posjedima i načinu gospodarenja nad njima. Zanimljivi su podaci o plaćanju radova na meliorizaciji pavlinskih posjeda koje se često nazivalo − muka. Radovi na melioraciji posjeda u zakupu isplaćivali su se pri razrješavanju zakupnog odnosa ili nasljeđivanju zakupa, kako bi se obeštetio trud zakupca koji je svojim radom zemljište obogatio nasadima. Tako je 1656. Juraj Maurić Lužinov samostanu oporučno ostavio szvu muku szuoiu melioracije pavlinske zemlje kao misnu zakladu. Posjedi samostana povećali su se 1671. kada je Petar Szuchich (Sučić) samostanu oporučno ostavio svoju zemlju s vinogradom i maslinikom. Juraj Alašetić aliter Skutić i njegov sin Ivan ponudili su u ožujku 1687. godine samostanu otkup muke njihova oca na fratarskom vinogradu za što im je crikvenički prior i provincijal Bonifacije Ciboci isplatio 12 libri. Sljedeći se mjesec spominje da je Matija Dračić od samostanskog priora Cibocija zatražio isplatu muke u iznosu od tri dukati i pol ali chetiri što su mu odlukom suca Jakova Cara pavlini isplatili. U travnju 1687. pavlini su isplatili muku Jovanu Dračiću i njegovim sinovima za sadnju vinograda i smokava na njihovu posjedu, a istog su mjeseca isplatili Juri i Mikuli Dračiću muku za sadnju pavlinskog vinograda. Mikula Sučić 1688. želio je izravnati dug prema samostanu od 10 libri za jednu volovsku kožu koju su mu redovnici dali. Tražio je da se samostan naplati od procjene muke njegova oca na fratarskoj zemlji. Nakon procjene radova na 30 libri, samostan je Sučiću isplatio 20 libri razlike. Iste se godine spominje i jedan Ivan Rittar Szoldat Czeszaroue Szuitloszti u Crikvenici koji svjedoči da Marica udova Jurka Velčića ostavlja sve što posjeduje samostanu kao misnu zakladu i traži da se dug prema samostanu izravna prema procjeni radova njezina muža za sadnju pavlinskog vinograda u zakupu. Prior Bonifacije Ciboci 1697. isplatio je muku Mikuli Opatiću i Grguru Katniću. Za korištenje pavlinske zemlje samostanski je prior izdavao potrebne isprave. Crikvenički je prior 1697. tražio da Mato Stoičić i Mikula Brozić pokažu szigurancze (dopuštenje) za korištenje pavlinskog zemljišta. Kako nisu imali potrebne dokumente, zemljište im je bilo oduzeto, ali zamolili su drugo zemljište na korištenje što im je odobreno uz obvezu podavanja četvrtine i zabranu raspolaganja zemljištem bez dozvole samostana.
Vodeći brigu o samostanskoj crkvi, pavlini su regulirali ukope u crkvi i naplaćivali
najam grobnih mjesta. Ivan Kostrenčić platio je 1734. 10 dukata za dozvolu ukopa
u crkvi. Iste je godine samostan dao u nasljedni zakup (livel) zemljište na Melini
i u Trstenoj sucu Ivanu Kostrenčiću, a kasnije te godine njegovu sinu Ivanu Caru
Kostrenčiću jednu oranicu koju su oduzeli udovici Janji pokojnog Ivana Cara jer je
zemljište bilo potpuno zanemareno i zaraslo, a udovica je jedan dio zemljišta dala
drugima u podzakup. Sudac Nikola Car ostavio je nakon smrti crikveničkom
samostanu legat od 30 dukata i 30 denara kao misnu zakladu.
Benedikt Tricarico Bakaranin prodao je 1750. crikveničkom samostanu vinograd
na Surkovu za 267 forinti i 28 kruna. Iste je godine Juraj Lukšić Maurić ostavio
samostanu selište u Studencu nad Zidinom uz obvezu da služe jednu misu godišnje.
Samostan je 1781. dao Jurju Veljačiću u livel zemljište Draga pod Bok.
Manuel Sladović spominje darovanja samostanu u 18. stoljeću onih koji nisu bili
iz vinodolskoga kraja niti za njega posebno vezani: iz 1726. Stipčića iz Ljubljane,
1746. kneginje Suzs Atimis, 1769. Kornelije Ico iz Karlovca te senjsko-modruškog
biskupa Hijacinta Dimitrija.
Pavlini su u crikveničkoj luci bili posrednici kod sklapanja ugovora za što su također
ubirali pristojbe. Tako je pavlinski podprior posredovao 17. siječnja 1785. u
poslu između Mate Cara iz pieska koji Juri Caru, sinu Mate iz mora, plaća posljednji obrok otplate za kupnju kuće u iznosu od 46 dukata, sa 6% kamata za glavnicu u 12 godina. Isplata je bila obavljena na brodu Mate iz mora jer se on i sin nisu mogli iskrcati zbog karantene u luci.

Stanje pavlinskog samostana pred ukinuće
O stanju crikveničkog samostana pred ukinuće reda znamo zahvaljujući izvještaju
crikveničkog priora Vjenceslava Grubača Hrvatskom vijeću u Zagrebu 1770. koji je
potvrdio provincijal o. Stanislav Kattanar. U ispravi su najprije specificirana imanja
zakladitelja i zaklada, zatim pobožni zapisi spojeni s obvezom i pobožni zapisi bez
obveze, pa govori o ukupnom prihodu samostana i broju redovnika. Većinu su
posjeda redovnici sami obrađivali, no neka polja, vinograde i kuće dali su u najam
i ubirali zakupninu u novcu. Samostan je godišnje ubirao 78 forinti i 20 kruna. Najveći je dio tog prihoda dolazio od bakarskoga državnog vlastelinstva.
Pavlini su 13. srpnja 1707. sklopili nagodbu s vladom Donje Austrije prema kojoj
je samostan odstupio trgovinu i prihode luke s pripadajućim stvarima, tri kmeta i
vinograd Knežinu ispod Bribira, a vlada se obvezala plaćati samostanu od prihoda
bakarskog vlastelinstva godišnje 50 forinti u gotovini i pšenice u vrijednosti 50
forinti. Od vinograda na području oko Drivenika samostan je dobivao godišnju
zakupninu od 1 forinte i 8 kruna, a od posjeda u Dramlju 51 krunu.
Svake su godine vjernici donosili uobičajen dar u kruhu i novcu, što je godišnje
iznosilo 1 forintu i 30 kruna. Od pokopa u crkvi i na groblju godišnje su zaradili
5 forinti i 30 kruna. U prirodninama tj. naturi godišnji je prihod iznosio: vina u
vrijednosti 1350 forinti, ulja 51 forintu, pšenice 100 forinti, žitarica 141 forintu i 40
kruna i od sijena 60 forinti. U novcu i prirodninama ukupan godišnji prihod iznosio
je 1842 rajnske forinte i 20 kruna. Usto samostan je uživao i prirod od vrtova i
voćnjaka, prirod od šuma, grmlja i pašnjaka te pravo drvarine u vlastelinskoj šumi.
Kako se imovina samostana povećavala zakladama, tako se množio i broj redovnika
ovisno o plodnosti godine. Godine 1770. bilo je 12 redovnika, a spominje se
da ih je nekada bilo i 16.

Ukinuće samostana
Temeljem svojega patronatskog prava car Josip II. podvrgava Crkvu državi 1781.
godine. Od 1782. do 1786. dao je zatvoriti 624 samostana u kojima je živjelo
20 000 redovnika i redovnica. Među ostalim, ukinuo je 37 pavlinskih samostana
čiji je imetak cijenio na 10 milijuna forinti. Imovinu je samostana konfiscirao, a
redovnike raspustio. Redovnici raspuštenih samostana tražili su utočište u onima
koje je ta sudbina kasnije zadesila, poput crikveničkoga. Tada je u samostanu bilo
sedam crikveničkih i neutvrđen broj redovnika iz Čepićkog polja i Sv. Petra u Šumi.
Ti su samostani carskom naredbom bili ukinuti već 1782. Vlada Donje Austrije 9.
siječnja 1784. za pavline premještene iz Istre u Crikvenicu doznačila je 200 forinti
na ime godišnje mirovine. Bilo je u Crikvenici i pavlina iz samostana u Kranjskoj
kojima je vlada također doznačila godišnje mirovine, a 23. veljače 1784. prioru se
nalaže da istarske pavline drži u redovničkoj stezi. Najviše brige te godine vodilo
se oko zbrinjavanja pavlinskih redovnika i imovine samostana koji su već bili ukinuti.
Vlada Donje Austrije 7. siječnja 1785. opet je upozoravala provincijala da drži u redovničkoj stezi pavline dokinutih samostana u Čepićkom polju i Sv. Petru u Šumi.

Pavlini su se u tim uvjetima održali u Crikvenici sve dok car Josip II. nije ukinuo pavlinski red u Hrvatskoj 20. ožujka 1786. godine.

[Kont]

Dekretom cara Josipa II. nisu ukinuti samostani izvan Austro-Ugarske te je zahvaljujući tome Red preživio u današnjoj Poljskoj. Nakon gotovo dvije stotine godina, pavlini su se ponovno vratili u Hrvatsku, u svoj samostan Kamensko kod Karlovca.

Kako je nastao Red Sv. Pavla Prvog Pustinjaka? Priča ide otprilike ovako:
Bio jednom jedan čovjek po imenu Pavao koji je zbog progona kršćana zgibao u pustinju gdje je dresirao gavrana da odnekud mazne i da mu svaki dan donosi pol kruha. Za desert je jeo datulje iz obližnje oaze. U jednoj drugoj pustinji živio je Antun koji je zgibao u pustinju jer se nakon smrti roditelja trebao skrbiti za kućanstvo i maloljetnu sestru. U pustinji je skontao kako je on prvi pustinjak, ali glas s neba mu je rekao da bogme nije, nego da je Pavao prvi pustinjak, a on tek drugi. Onda je Antun otišao to provjeriti, pa kad je pronašao Pavla  počeli su zajedno živjeti te su izdresirali gavrana da sad odnekud mažnjava cijeli kruh. Zahvaljujući zdravoj ishrani, živjeli su jako dugo - Pavao 113, a Antun samo 105 godina jer je negdje pokupio herpes. Nakon smrti Pavla, Antun je priznao da je Pavao prvi kršćanski pustinjak, a on tek drugi. Cijelu tu priču je čuo i zapisao (vjerovatno bolje nego ja) Atanazije, koji je također zgibao pred progonstvom kršćana kod drugih pustinjaka koji su iz istog razloga zgibali pa su se svi skupa nazvali redovnici pustinjaci. Puno godina kasnije, ljudi koji više nisu morali zgibati, proglasili su ih svecima. Tako je nastao  Red Sv. Pavla Prvog Pustinjaka, odnosno Pavlina.

[Kont]

Sačuvani tlocrt crikveničkog samostana F. de Vernede iz 1756. ima osobine i raspored samostanskih prostorija kao kod ostalih hrvatskih pavlinskih samostana: relativno mali klaustar, zvonik uz zapadno pročelje, objekti uz sve četiri strane klaustra. S obzirom na svoje zaštitnike knezove Krčke Frankopane, osobito Martina, kojega čak tradicija - krivo - spominje osnivačem, samostan je očito bio bogatije izgrađen. Sama crkva ima trocrt kao mnoge kontinentalne redovničke crkve - pravokutni brod i svođeno svetište s dva svodna polja, jednim pravokutnim i završnim poligonalnim poljem, bez kontrafora vani. Sam je svod u svetištu, izgleda, stariji pa renoviran, tako da bez obzira na to što nalikuje gotičkom mrežastom svodu, on to nije. Čini se da je obnovljen i preuređen pseudohistorijski, s natruhama renesanse. Sama su rebra izvedena kao štukatura. Osim tlocrta nikakav se izraziti srednjovjekovni element arhitekture ne može uočiti. Uostalom, to odgovara činjenici da je crikvenička pavlinska crkva pregrađena u razdoblju baroka 1659. i 1704.


Objašnjenje namjene pojedinih prostorija samostana
1. Klaustar                                                                             
2. Crkva sv. Marije
3. Sakristija
4. Spremište plodina
5. Ulaz u "foresteriju"
6. "Foresterija" (gostinjac)
7. Kuhinja
8. Krušna peć 
9. Spremište
10. Reflektorij
11. Kružna kula
12. Zvonik i ulaz u klaustar
13. Podrumsko stubište
14. Ulaz u gospodarsko dvorište
15. Kip sv. Ivana Nepomuka
16. Malo dvorište
17. Groblje
18. Kameni most
19. Mali vrt

Na tlocrtu F. de Vernede iz 1756. vidimo jedan vrlo razvijeni samostanski sklop s klaustrom oko kojega su dograđeni svi ostali prostori, kako ih je vrijeme nosilo: glavni ulaz, "foresterija" - gostinjac (škola? knjižnica? ljekarna?), kula za obranu, spremišta, štale i staje za blago, vrtovi, groblje, luka. Sama je crkva smještena na južnoj strani sklopa, na samoj obali mora, dok se uz zapadnu stranu proteže potok Dubračina, koji je služio i kao luka. Crkva je kakva je i danas, s kapelom na južnoj strani broda, te pjevalištem na zapadnoj. Uz sjeverozapadni ugao crkve uzdiže se zvonik, a u njegovu je podnožju ulaz u samostan. Vrh zvonika ima veliki otvor lodže za zvona i piramidalni (zidani?) pokrov. Samostanske su zgrade na crtežu zapadnoga pročelja nacrtane kao dvokatne, jednostavnih pravokutnih prozora s baroknim kamenim okvirima.
Crikvenički je samostan sagrađen početkom 15. st., uz već postojeću kapelu Blažene Djevice Marije, koja je potpadala pod župu u Kotoru u Vinodolu. Kako su ova stara crkva i prvobitni samostan izgledali, ne znamo. Odnos crkve, samostana, mora i rijeke Dubračine odgovaraju jednom projektiranom samostanskom sklopu, u čemu imamo indirektnu potvrdu da je samostan potpuno obnovljen vjerojatno u doba kneza Martina Frankopana, sredinom 15. st. Je li tom prilikom npr. podignut i zvonik, nije poznato, no zvonik uz zapadno pročelje karakterističan je za naše kontinentalne pavlinske samostane još od osnivanja Lepoglave oko godine 1400.
Polukula na sjeverozapadnom uglu samostanskog sklopa možda je ostatak utvrđivanja samostana krajem 15. i početkom 16. st., kad je najezda Turaka prerasla u ozbiljnu, svakodnevnu opasnost. Takvo utvrđivanje zatječemo i na drugim pavlinskim samostanima tog doba - Beloj Crkvi kraj Garića, Lepoglavi, Remetama, a samostan na Petrovoj gori i sam je postao utvrda.
Osim središnjega klaustra, koji je na tlocrtu de Vernede iz 1756. označen kao "cortile del convento", još su dva dvorišta, "piccolo cortile" - "malo dvorište" - te "cortile esterno" - "vanjsko dvorište". Ta su nam tri dvorišta zanimljiva kao arhitektonska činjenica jednoga razvijenog samostanskog sklopa, koji je nastajao tijekom nekoliko stoljeća.

[Kont]

Nakon što su Pavlini opet morali zgibat, samostanski je sklop služio za različite javne potrebe.

"Dom i sviet" 1891.


Par godina kasnije, točnije 1895.
Nakon svojih uobičajenih posjeta Crikvenici nadvojvoda Josip počeo je ispitivati mogućnost uređenja vojničkog lječilišta za oficire iz cijele Austrougarske Monarhije. Nadvojvoda je bio oduševljen položajem i potencijalnim mogućnostima Crikvenice pa je od crikveničke općine otkupio bivši pavlinski samostan. U njemu je uredio i 1895. godine otvorio vojničko lječilište (Militarkurhaus) sa 23 sobe za oficire zajedničke vojske te Hrvatskog domobranstva i mađarskog Honveda. Nadvojvoda Josip bio je i zapovjednik Hrvatskog domobranstva i mađarskog Honveda. To se je lječilište 1897. godine preselilo u novosagrađenu vilu”Mira”,samostansku zgradu nadvojvodina supruga nadvojvotkinja Clotilda preuređuje u “Ladislavov dječji dom” (Laszlo Gyermekotthon,-Ladislaus Kinderheim,-Ospicio marino) prema imenu njihovog nesretno u lovu poginulog sina. Tu su se od 14. travnja 1898. godine liječila i oporavljala siromašna, slabunjava, rahitična, skrofulozna i anemična djeca iz cijele države, ali pretežno mađarska.
Sad napokon ide niz slika iz otprilike tog vremena:

[Kont]

[Kont]

[Kont]

 








Za vrijeme Jugoslavije

[Kont]

Romantični hotel Kaštel *** se nalazi u centru Crikvenice, uz šljunčanu plažu, pored ušća rječice Dubračine, uz crkvu po kojoj je i grad Crikvenica dobio ime.
Nastao je 1988. godine preuređenjem pavlinskog samostana iz 14. stoljeća te postao jedan od simbola crikveničkog turizma. Obavijen dahom prošlosti, smješten uz samo more, pruža pravo utočište za zgibat od svakodnevice i odmor od današnjeg stresnog života.















Gibam i ja 

[milić]

 
Kao da mi netko šapnuo da pavlina trenutno ima u  Sv. Petru u Šumi. Doduše kom. 1 ili 2 i to Poljaka, ali da ima.

[Kont]

Samostan Sv. Petra u Šumi je nakon ukidanja reda 1783. doživljavao, iz godine u godinu, sve do naših dana, rasap i propadanje. Samostan je promijenio nekoliko vlasnika, a koncem osamdesetih godina ovog stoljeća kupljen je od strane općine i dat biskupiji i crkvi u vlasništvo. 7. 7. 1993. Pavlini su se vratili u Sv. Petar nakon punih 210 godina. Uz svesrdnu pomoć i dotaciju Ministarstva kulture RH 1998. godine pokrenuta je obnova samostana.
Pavlini danas djeluju u Hrvatskoj u četiri samostana: u Kamenskom (Karlovac), Sveticama (kod Ozlja), Sv. Petru u Šumi (kod Pazina) te u Cavtatu. Ova četiri samostana čine Hrvatsku pavlinsku provinciju.

Nanjušili povratak feudalne države još krajem osamdesetih!

[Kont]

HMS Glorious u Crikvenici 1935. godine.









Izgrađen 1916. u Belfastu  Preuređen kao nosač zrakoplova tijekom kasnih 1920-ih. Početak Drugog svjetskog rata proveo je u neuspješnom lovu na njemačku krstaricu Admiral Graf Spee u Indijskom oceanu te se vratio u Mediteran. U travnju 1940. godine poslan je kao potpora u Norvešku. HMS Glorious potopili su njemački bojni brodovi Scharnhorst i Gneisenau u Sjevernom moru 8. lipnja 1940. Poginulo je ukupno 1,530 mornara, od toga je 900 umrlo od smrzavanja jer nije pokrenuta akcija spašavanja. I danas se u britanskom parlamentu traži tko je odgovoran za njegovo potapanje i smrt članova posade.



Postoji i njemačka video snimka njegovog potapanja:

[milić]

Iz knjige Branka Fučića Terra Incognita:

DVA LAVA
Do sada sam i jeo i pio u gostionicama koje su se zvale »K zlatnom lavu«, »K bijelom konju«, »K slonu », '' K šljuki'', ''K cmom orlu«, »K trima zvijezdama, k ovoj ili onoj životinji, a u gradu Rijeci, tamo, u ulici koja se nekada zvala Rov, talijanski Via del Fosso, a sada se zove Garibaldi, popio sam kavu u kavani koja nosi ime »Dva lava«. Evo ih, uistinu, nad ulazom u kavanu, gdje su isklesani u kamenu, u reljefu. Odakle tamo ta dva lava? Ne od jučer.
Na toj kući koja je tek od nedavna postala kavanom, lavovi su bili uzidani negdje oko godine 1760. A uzidali su ih pavlini iz Crikvenice koji su tu kuću kupili u Rijeci da im bude gostinjac, konačište, kada po poslu svrate u grad. Na tom kamenom reljefu nisu uklesana samo dva lava, tamo je prikazana cijela jedna pripovijest. Naime, taj je reljef s dva lava grb pavlinskoga reda. Pavlini su fratri, redovnici. U početku su bili strogi asketi, pustinjaci, ali kasnije su se pogospodili kako to obično biva među nama grešnim ljudima dok ih konačno u našim krajevima nije likvidirao strogi car Josip II. Nije trpio njihova nerada uz njihovo bogatstvo koje je, naravno, konfiscirao, kako to uvijek i svagdje grešna državna vlast radi. Pavlinima se zovu jer su uporno podržavali tradiciju da im je osnovatelj ni više ni manje nego sv. Pavao pustinjak, starokršćanski svetac, koji je živio u IV. stoljeću u Egiptu. Njega Crkva smatra prvim pustinjakom, on je »primus eremita«.
To je znameniti red koji se u srednjem vijeku proširio znatnim dijelom Europe: po Francuskoj, po Portugalu, po Poljskoj i po Mađarskoj odakle je u XIII. stoljeću prešao i u Hrvatsku. Prvi njihov samostan kod nas osnovan je u Dubici 1244., njihova je bila Lepoglava od godine 1400., a u lstri i Hrvatskom primorju otvorili su samostane u XIV. i XV. stoljeću na Čepićkom jezeru, u Sv. Petru u Šumi, u Crikvenici, Novom Vinodolskom i u Senju. U Poljskoj, najveće nacionalno svetište i hodočasničko mjesto, Čenstohova, i danas je u pavlinskim rukama. Govore vam što imena hrvatskoga baroknoga slikara Ivana Rangera, leksikografa Ivana Belostenca, zagrebačkog biskupa Šimuna Bratulića? Sve su to bili školovani pavlini. Bio je to red intelektualaca, književnika i umjetnika ali i  zaslužnih poljoprivrednika i vrtlara. Kod nas u Istri, u Sv. Petru u Šumi svu su crkvenu opremu od rezbarenih oltara do kipova i slika izradili sami pavlinski majstori. Bili su i ljekarnici, otvarali su apoteke, a uz svaki samostan njegovali su poseban vrt s ljekovitim biljem.
Ali vratimo se opet do kavane »Dva lava« i pogledajmo dobro pavlinski grb. Njegov sadržaj nećemo razumjeti ako ne znamo legendu o sv. Pavlu pustinjaku. Legenda pripovijeda da je u VI. stoljeću živio u Egiptu, u gradu Tebi, mladi kršćanin Pavao. Kako je tada rimski car Decije progonio kršćane, Pavao se povukao u pustinju gdje je proveo sav svoj dugi život u molitvi i razmatranju. Nastanio se kraj izvora vode gdje je rasla palma, uvijek rodna datulama. Pogledajte tu palmu u sredini pavlinskog grba, između dva lava. Svakoga dana, priča legenda, dolijetao bi gavran i donosio u kljunu svetom pustinjaku Pavlu po pola hljeba. Ali u pustinju se povukao još jedan sveti čovjek, sveti Antun opat i pustinjak. Kad je doznao za prvoga pustinjaka, Pavla, pošao je da ga potraži pa se je kraj njega i nastanio. Od tada je gavran svaki dan slijetao i donosio u kljunu cijeli hljeb da bude hrane za obojicu. Evo tog gavrana s cijelim hljebom u kljunu kako na pavlinskom grbu slijeće na vrh palme.
Konačno je u dubokoj starosti sv. Pavao jednoga dana umro. Sv. Antun počeo mu kopati grob pod palmom. Ali kako je i on već bio star, ponestalo mu snage. Smalaksalu starcu pritekla su u pomoć dva pustinjska lava i svojim šapama do kraja iskopali grob za svetoga Pavla. Evo po tome legendarnom motivu ušla su ta dva lava u pavlinski grb. Dok pijete kavu u kavani »Dva lava«, sjetite se da sjedite tamo gdje su nekada i pavlini odsjedali i primali goste. Prijateljima koji sjede uz vas i koji još to ne znaju ispričajte priču i značenje pavlinskoga grba. Na vlas sličan riječkomu možete pogledati pavlinski grb i u Crikvenici nad ulazom u dvorište hotela »Kaštel« koji se smjestio u zgradi što je nekada bila pavlinski samostan.
A zaželite li vidjeti i sam lik svetoga Pavla pustinjaka, pođite na izlet u Istru, u Oprtalj, ili u Hrvatsko primorje, u Crikvenicu i u Novi Vinodolski. U Oprtlju razgledajte freske u crkvi sv. Roka što ih je u prvoj polovici XVI. stoljeća oslikao po zidovima »meštar Anton s Padove«, u Crikvenici pogledajte kip u župnoj crkvi, a u Novom Vinodolskom uđite u prizemlje muzeja u starom kaštelu i tu razgledajte izložene kamene kapitele iz razrušene pavlinske crkve sv. Marije na Ospu. Kako ćete na freskama, na kipovima i na kapitelima prepoznati svetoga Pavla pustinjaka? Uvijek ga slikari i kipari prikazuju kao starca duge bijele brade, odjevena u tuniku od palmina lišća koju je svetac u pustinji sam sebi satkao.

[ilirija]

Škver u Kraljevici oko 1980.

[ilirija]

Pogled na škver u Kraljevici sa morske strane