Senj, Novi, Crikvenica i okolica

[zokxy]

Godine 1613. povratiše se po malo svi prognani Uskoci opet natrag u Senj, a dne 7. travnja, na sàm uskrs, odè 400 Uskokah na 10 barkah, 180 miljah daleko po moru, do Krepana u šibeničkom kotaru, navalivši u krajinu tursku, i načinivši veliki plien na robi i na ljudih, povrativ se zdravo u Senj. Malo zatiem odoše Uskoci u Neretvu i probiše kroz mletačku i dubrovačku krajinu u Hercegovinu, poplieniše Trebinje, vrativ se opet velikim plienom ljudih, robe i marve u svoj rodni grad.
Dne 8. svibnja 1613. dodjoše Uskoci na 12 barkah do luke sv. Jurja na ostrovu Hvaru i sastadoše tu 12 mletačkih barkah, napunjenih arbanaskimi vojnici, pod zapovjedju kapetana Ivana Dobrovića. Ovi dozvoliše Uskokom unići u luku, ali čim prve dvie barke u luku unidju, navale Arbanasi na nje, te ubiju 60 ljudih s vojvodom Nikolom Hreljanovićem, i osvoje dvie barke, na što ostali Uskoci pobjegnu u najvećoj razjarenosti, vodjeni od Vinka Hreljanovića, brata ubijenoga Nikole. Oni se zakunu da će krvno osvetiti svoju sramotu i smrt poginule bratje. Osveta ova podje im do skora za rukom. Čuvši, da u jednoj luci ostrova pažkoga stoji na straži velika mletačka galija, pod zapovjedju Krste Veniera, vlastelina mletačkoga, naumiše odmah na ovoj galiji izvršiti svoju osvetu. Po tamnoj noći iskrca se polovica Uskokah na ostrovu Pagu, te ode po suhom do luke Mandrine, gdjeno stojaše galija, posakrivši se tu za skalinama. U rano jutro navališe ostali Uskoci na 6 barkah s mora, a posakriveni udariše izza ledjah na galiju, te oteše ovu u malo trenutakah, poubivši do 40 vojnikah sa svojimi častnici, medju kojimi biaše i Lukrecio Gravisi mletački, vlastelin iz Kopra. Njegovoj ženi Pauli Strassoldo oteše sve dragocienosti, zarobiše živoga zapovjednika galije Veniera, i odvedoše ga u okolicu senjsku, gdje mu odsjekoše glavu, metnuvši ju kod gostbe kao ures preda se, dočim su galiju pustili najprije plivati po moru, a zatiem ju dovedoše u Senj, te razdieliše ugrabljeno blago. Tako se osvetiše Uskoci nad smrt ju svojih drugovah, i nad sramotom, koju im načiniše Mletčani dva puta, kad su po 17 i po 60 odsječenih glavah uskočkih na sám uskrs izložili na piaci sv. Marka u Mletcih.11)
Ovaj čin pobuni strašno Mletčane. U sakupljenom vieću govorahu oni o opasnosti, koja im u istih mletačkih zidovih od Uskokah prieti; vikahu o osveti, o uvredjenoj česti i poštenju, te o razorenju Senja, gusarskoga gnjezda.12) Uz saviet njekih umjerenih vlastelah odlučiše napokon potužiti se proti Uskokom kod vlade austrijanske, i zagroziti se nadvojvodi Ferdinandu istim ratom, ako nebude kaznio Uskoke. Usljed ovih tužbah dodje iz Gradca zapovjed, da se imadu svi gradovi u primorju ne samo oružati, nego i utvrditi, a Senj i Rieka biahu prvi, koji ovu zapovjed izvršiše.
Medjutim obsjede Senj pomorski general mletački Filip Paskvaligo sa 20 brodovah, 1000 Arbanasah i 500 dalmatinskih vojnikah, te poslà svoje poslanike u Senj kapetanu Nikoli Frankapanu, zahtjevajući, da povrati otetu galiju. Ali ovaj odgovori, da je dobio iz Gradca nalog, neka galiju do dalnje zapovjedi kao plien čuva. Nu poslà ipak u jednoj škatulji odsječenu glavu Venierovu, a topove, što biahu na galiji, odpremi u svoj grad Novi, te oruža š njimi zidove gradske. Uvriedjeni mletački general dade na to zatvoriti čitavi morski kanal medj Riekom i Senjom, da preprieči vožnju hrane i strielijva, ali nenahudi tim ni malo Senjanom, jer oni vozjahu po kopnu iz Rieke sve što trebovahu.
Došavši u Rieku general Hrvatske Eggenberg, pospješi oružanje Primorja, te izpusti na molbu Vuka Frankapana, brata Nikolina, njekog Senjanina Ferletića, kojega biaše dao zatvoriti kapetan riečki, s togà, što se je u Rieki spremao udariti po moru s nova na mletačke brodove.
Na zahtjevanje Mletčanah, budu medjutim iz Beča poslani kao komesari u Senj, grof Altan, Baron Marko Beck i njeki Bonhomo, kojim biaše naloženo: da se sporazume s mletačkimi poklisari, te da iztraže krivce, a u Senj da metnu njemačku posadu. Došavši komesari u Rieku, pozvaše iz Senja glavare Uskokah preda se, nu ovi nehtjedoše doći bez salve guardie, i stoprv onda, kad im je obećano, da im se ništa zloga zgoditi neće, dodjoše u Trsat, gdje izviestiše komesare o bitki kod luke sv. Jurja, i o uzroku, zašto oteše galiju. Zatiem povratiše se odmah natrag u Senj, bez da im se štogod zloga dogodilo, premda je došavši u Rieku dubrovački poslanik Akilo Pučić, (de Pozza) takodjer proti njim tužbu podigo bio, i premda su otetu galiju mletačku kod kule sv. Sabe u Senju utonuli. Carski komesari uvriedjeni tim, što Mletčani nehtjedoše ni poklisare na dogovor u Rieku poslati, odoše bez svakoga uspjeha u Gradac.
Godine 1614. nastaviše Uskoci senjski svoja neprijateljstva po moru proti Mletčanom, koji ih neprestano proganjaše, te obćenje i trgovinu priečiše. Zarobivši mnogo vojničkih barkah i trgovačkih brodovah, navališe Uskoci jednom i na tvrdi gradić sv. Nikole, što na strmoj morskoj litici, naprema Zadru leži, te osvojivši ga, staviše u nutra svoju stražu i počiniše od tuda veliku štetu Mletčanom i Turkom; zatiem poplieniše ostrove mali i veliki Lušin, a na ostrovu Bagu selo Mandre i mali otočić Pàrvić.

Usljed novih tužbah mletačke vlade, koja se u Beču i u Gradcu uprav pogadjala poradi otvorenja mora jadranskoga, budući da se u Mletcih postojano tvrdilo kako su Mletci jedini gospodari mora), bude koncem god. 1614. opet u Senj poslan za komesara barun Vuk Eggenberg, general krajine hrvatske, koj došavši s njemačkimi vojnici onamo, dade odmah zatvoriti 39 Uskokah i četiri od njih smaknuti, sve kuće uskočke potražiti i blago s dragocjenostmi oteti. Ali malo zatim izpusti opet sve zatvorene iz tamnice, pobere oteto blago, ode nakon 50-dnevnoga bavljenja u Gradac, te povede sa sobom 12 mazgah, natovarenih zlatom i srebrom, deset mazgah sa svilom i dragocjenimi sagovi, te 150.000 u gotovom novcu.13) Vinka Hreljanovića odvede sa sobom u Gradac, da ga predstavi dvoru kao kapetana senjskoga, koju čast mu sam Eggenberg podielio bijaše, iza kako se Nikola Frankapan odreče ove službe. Nu već iste godine 1614. čitamo u pismih drugoga kapetana, Sigismunda Gušića od Poganca.
Po odlazku Eggenbergovom, vrate se natrag u Senj svi Uskoci, što se biahu raztrkali po gorah, a njemačka posada ostavi Senj, buduć da nije dobivala ni hrane ni plače. Mletčani, čuvši da je otišao general Eggenberg, započeše od svoje strane nova neprijateljstva, poplieniše istrijanska mjesta Volovsku i Lovranu, te htješe po izdajstvu osvojiti Karlovbag na moru. Ali čuvši za to Senjani, poslaše Pavla Dianišića sa 300 Uskokah onamo, te čim su mletački vojnici po izličnom ugovoru došli bili kroz otvorena vrata u grad, da ga zauzmu, navale na njih iz zasjede Uskoci i potuku ih do jednoga, medju mrtvimi bijaše i knez ostrova Paga i kapetan vojnikah.

Sljedeće godine 1615. nastaviše Mletčani svoja neprijateljstva, te njihov general Lovro Venier zapovjedi, u sred noći, njekom prilikom kad je Nikola Frankapan s generalom Gottfridom Stadlerom putovao po primorskih gradovih, da se osvoji Frankapanski grad Novi. Mletčani porušiše zidine ovoga grada, razvališe najveću gradsku kulu, ubiše 20 vojnikah Frankapanskih, poplieniše sav grad, upališe i solaru, te odvedoše kapetana u robstvo. Osim toga razoriše po hrvatskom i istranskom primorju sve solare i žitnice. Ovo postupanje moglo se smatrati za očito najavljenje rata. Viesti o rečenih dielih primiše u Gradcu najvećim nezadovoljstvom. Malo zatiem nagomila se od naše strane sve više vojske u Primorju. Knez Nikola Frankapan Trsački postavi na noge 1200 pješakah i 500 konjanikah hrvatskih. Vuk Frankapan 3000 vojnikah. U Rieku dodje 300 njemačkih pješakah. Daniel Frankul dovede 500 momakah. Senjski Uskoci sjedine se sa stanovnici od Otočca, Brinja i Maline, spremajući se veselo na rat po kopnu i po moru. Benvenuto Petac ili Petaci sakupi vojsku u Istri, te tako se spremahu od svih stranah na rat s Mletčani, koj se iste godine 1614. doista započe, te do 1617. traja. Taj rat zabilježen je u historiji pod imenom rata Uskokah, budući da ovi, po mnienju Mletčanah, dadoše prvi povod svim medjusobnim neprijateljstvam, premda najveći uzrok bijaše zatvor obćenja i trgovine po moru, i tvrda misao Mletčanah, da su oni jedini gospodari mora jadranskoga.
Okrutni ovaj rat14), u kom su njekom prilikom brodovi Uskokah doprli tja do luke od Mletakah i do Chioggie, u kojemu ratu s jedne i druge strane vrhovni vodje vojske mrtvi ostadoše, naime od strane mletačke Pompeo Giustiniani, a od austrijanske Adam Trautmansdorf, svrši se na žalost Uskokah god. 1617., te medju ugovori mira, načinjenoga u Madritu dne 26. rujna biaše ponajprva točka da se Uskoci iz Senja i Primorja imadu odaljiti, njihovi brodovi popaliti, a u Senj njemačka posada metnuti. Ovo biaše i svršeno. Doskora biahu Uskoci zajedno s porodicami (133 na broju) iz Senja prognani i po hrvatskih mjestih, a ponajviše okolo Otočca i u žumberskom kotaru naseljeni. Sve njihove brodove popališe, a kuće im pootimaše. Poslie odlazka Uskokah ostadoše opet Mletčani sve do najnovijega vremena jedini gospodari jadranskoga mora.
Od prognanih senjskih Uskokah nehtjedoše njeki ostati nadalje u Hrvatskoj, nego stupiše u službu podkralja napuljskoga i osvetiše se Mletčanom još prije konačnoga odlazka pod svojim vojvodom Andrijom Ferletićem, poplienivši njeka mjesta na ostrovu Rabu (Nani).

(nastavlja se ...)

[zokxy]

Po odlazku Uskokah dodje u Senj njemačka posada, a senjskim kapetanom postane njeki Njemac, te se do godine 1650. kad bijaše kapetan senjski knez Petar Zrinjski, ništa nezna od dalnjih junačtvah senjskih. Godine 1630., potužili su se Senjani na saboru ugarskom, da im se njihova prava i gradske granice po vojničkih častnicih vriedjaju, i po ugovorih s Mletci učinjenih šuma uništuje. Na što je zaključeno saborskim člankom 24 moliti kralja Ferdinanda II., da proti tomu postupanju stroge naredbe podieliti blagoizvoli. Na saboru godine 1635. člankom 36. moljeno je nadalje, da se grad Senj neodkine od zemaljah krune Ugarske, a godine 1638. člankom 42. da mu se stara sloboda povrati. Uslied toga bijahu komisari Gašpar Konjski, Petar Keglević, opat Ivan Šomodji i Juraj Petričević imenovani, s nalogom, da pretresu tužbe Senjanah. Godine 1640. dne 14. ožujka i 14. srpnja, potvrdi car Ferdinando III. Senjanom sva njihova stara prava i zakone, i to na molbu senjskoga poslanika Matiaša Veroneza. U povelji spominju se opet stara junačtva Senjanah i njihove vierne službe, učinjene ne samo proti Turkom, nego i proti ostalim neprijateljem kuće Austrijanske. Godine 1647 na dan sv. Bartola t. j. 24. kolovoza, biaše u Senju velika povodnja, koja razori jedan dio gradskoga zida i više od 50 kućah.15) Iste godine odlučeno je na ugarskom saboru u Požunu, saborskim člankom 50., da se grad Senj kao kraljevski i slobodan grad, u smislu saborskoga članka 42. godine 1638. javno priznade, i na ugarski sabor takodjer u napred pozivlje. Ovoj zaključak potvrdi, uslied opetovanih molbah sabora ugarskoga od god. 1649. članak 32. i na prošnju senjskih vlastelah i poslanikah Pavla Miošiča vojvode i Mate Veroneza, cesar Ferdinando III. dne 23. veljače god. 1652. osobitom poveljom, davši Senjanom sva ona prava, koja uživahu ostali slobodni i kraljevski gradovi po Ugarskoj i Hrvatskoj; stavivši ih takodjer u smislu saborskoga članka 57. god. 1647. pod sudačku vlast podžupana primorskoga, i zapovjedivši, da vojnički kapetani, u napred samo podložene sebi vojnike suditi vlast imadu, a u gradjanske poslove da se ni malo miešati nesmiedu. Iste godine i pod istim danom podieli cesar Ferdinando IlI. gradu Senju slobodu, da može, kao na dan sv. Jurja, takodjer na dan sv. Mihovilja držati sajmove. Ove obedvie povelje cesara Ferdinanda potvrdi godine 1660. dne 23. kolovoza, u smislu saborskoga članka 96. godine 1659. na prošnju senjskoga sudca i vojvode Vinka Vukasovića, cesar Leopoldo. I. U to doba biaše kapetan senjski Petar knez Zrinski, s kojim su Senjani godine 1651. porobili Široku Kulu u Lici, a godine 1653. Korenicu. Godine 1657. potukli su pod njim Turke pod Brlogom. Godine 1660 Ali-pašu Čengića na Jurjevih stienah pri Gačkoj, a godine 1664. u Podgorju pri Vidovcu. Kad Zrinski god. 1665. banom postane, sljedio ga u istoj časti Franjo posljednji Frankapan Trsački, bivši kapetan ogulinski. Godine 1663. potužili su se Senjani na gradskoga vojničkoga kapetana Ivana Sigismunda Gušića, da u svačemu njihova prava vriedja, na što bi držana od osobite komisije vojnička iztraga, te u smislu zapisnika od dana 7. rujna 1663. zapovjedano bi rečenomu kapetanu, da prava i povlastice gradjanah strogo obdržavati ima. Ali sila neima zakona.
U to doba proslavili su se Senjani opet višekrat junačtvom. Tako je godine 1673. oteo senjski zastavnik Andria Skradinjanin, sa 18 svojih, kod Dulčinja u Arbanskoj, jedan veliki turski brod, zarobivši 34 glavah i veliko blago. Godine 1676. napadnut je brod Jurja Rittera (strica slavnoga Pavla) i Jurja Balenovića, u napuljskom moru od 500 mauritanskih Turakah, na trih fustah, ali rečeni Senjani, samo 14 na broju, boriše se tako junački, da su Turci napokon pobjegli. Isto tako vojevahu godine 1678. i 1679. proti Turkom. Godine 1681. potužiše se Senjani opet na saboru ugarskom, na što bude člankom 77. zaključeno, da njihove tužbe osobita komisija razviditi ima, i da se pravice njihove potvrditi moraju. Godine 1683. poslahu Senjani u Beč svoga sugradjana i slavnoga pisca hrvatskoga i latinskoga Pavla Rittera Vitezovića, da predade cesaru Leopoldu I. pismenu opetovanu tužbu. Ponajglavnije točke ove tužbe glasile su proti častnikom vojničkim, koji proti svakomu zakonu, gradskoga sudca Petra Vukasovića u tamnicu zatvoriše i kuću mu oplieniše, zatiem gradjane Čudinovića i Vuka Boguta nesudjene zatvoriše, gradjanske šume bez svakoga obzira sjekoše, nezakonitu daću, tridesetnicu i biršage pobiraše, gradjane iz grada tjeraše, i mnoga nasilja činiše. Čuvši sve ove tužbe, zapovjedi cesar Leopoldo I. dne 19. travnja 1683 najvišom odlukom, priobćenom svim kraljevine Hrvatske velikim županom, podžupanom gradovah, kapetanom i častnikom i svake vrsti činovnikom, da podobna nasilja u svojih okružjih činiti nedopuste, i da Senjane u svojih pravah i zakonih čuvati imadu. Godine 1699. poslahu Senjani svoje sugradjane Ivana Homolića, Filipa i Petra Vukasovića i odvjetnika doktora Marburga u Beč, da načine s kraljevskom komorom njeki ugovor poradi plaćanja tridesetnice i daćah i poradi drugih odnošajah, nu ovi načiniše taj ugovor proti položenoj zakletvi i proti pravicam senjskim tako opako, da su gradjani prisiljeni bili po drugiput poslati k cesaru Leopoldu Pavla Rittera Vitezovića podžupana ličkoga i krbavskoga, s molbom, da taj ugovor uništi.
Cesar Leopoldo, uzamši Senjane pod svoju osobitu zaštitu, uništi gorespomenuti ugovor, potvrdi s nova senjska prava, i naloži dne 15. rujna 1697. banu hrvatskomu Adamu grofu Baćanu, da ih proti napastnikom čuva.
Po smrti Leopolda cesara, velikoga zaštitnika Senjanah, zapovjedi cesar Josip I. dne 15. rujna 1705. Senjanom, da ga potanko obavieste o svojih pravah i zukonih, o granicah grada i o ugovorih što su imali s Mletčani. Učinivši ovo Senjani i poslavši svoje razjasnjenje i izvješće u Beč po poslanicih Benku Bedekoviću biskupu senjskom i Filipu Vukasoviću, dobiše od cesara Josipa I. dne 23. prosina 1706 potvrdjenje svih poveljah i pravah, podieljenih njim od predjašnjih kraljevah. Sljedeće god. 1707 dne 29. siečnja potvrdi cesar Josip I. ugovor, kojega načiniše Senjani s komorom, dozvolivši im: 1. Da svake godine 600 vesalah u senjskih šumah posječi smiedu. 2. Da svake godine na korist grada mogu dignuti iz tridesetnice cesarske 300 for. 3. Da se svake godine 800 kablah soli po is toj cieni kao i graničarim, to jest po cieni kojom ju komora kupuje, medju gradjane razdieliti ima. 4. Da se u prevažanju soli iz Barletta senjskim vozarom prednost podade. U ovo doba bijaše kapetan senjski grof Coronini s kojim je biskup Bedeković ljute razpre imao, poradi uvriede crkvenih pravah. Isti kapetan zaglavi kao zapovjednik lički, bivši ubijen od pobunjenih Ličanah.
Godine 1715. poslahu Senjani, iza kako se bijahu i na saboru ugarskom potužili, svoga prvoga sudca Ivana Čudinovića i Filipa Vukasovića, cesarskoga viteza i senjskoga vlastelina, k cesaru Karolu VI. s molbom, da im njihova stara prava potvrdi, što rečeni cesar, uslišavši poslanike, dne 28. svibnja iste godine 1715. učini i povelje svih predjašnjih kraljevali potvrdi.
Medjutim rasla je u Senju, kao i prije u Krajini vojničkoj, sve to veća razdraženost proti njemačkomu praviteljstvu. Kapetani senjski, okriepljeni njemačkom posadnom vojskom i njekimi domaćimi privrženici, počeše otimati Senjanom sva njihova od carah i kraljevah dobivena prava, stisnuše kotar senjski medju zidove gradske, prodadoše šume senjske, priečiše trgovinu s drvi i daskami, uzeše pod svoju spravu sve gradske listine, proganjajući gradjane na sve načine.
Žalostno stanje tadašnjega Senja opisuje živahno senjski tadašnji pjesnik Pavao Ritter Vitezović, čim govori o nesretnim zgodama svoga rodnoga mjesta.
Obćenito nezadovoljstvo pokaza se ponajbolje za vrieme zapovjednika vojničkoga grofa Saraua i senjskoga kapetana baruna Teufenbaha. Iza kako se već godine 1719. počeše rotiti gradjani proti poglavarstvu, porodi se godine 1721 dne 8. studena obćenita buna. Kolovodje gradjanah bijahu Pavao Lalić i Vuk Milanez, a najveća razdraženost zavlada proti porodici Vukasovićah, koja je podupirala poglavarstvo, imajući u svojoj spravi sva gradska pisma. S Vukasovići bijaše u tajnom porazumljenju i biskup senjski Pohmajević. Pri jurišanju kuće Vukasovićah bijahu ranjeni tri gradjani, Hreljanović brat sudca, mladi Ritter Vitezović sin Antunov, i još njeki treći. To razjari gradjane još više, nu duhovničtvo umiri razdražena srdca, te Vukasovići i njihovi prijatelji bijahu po noći odvedeni u kastel, tamo zatvoreni i u gvoždje metnuti. Na glas, da će im doći u pomoć njemačka vojska, doletiše Senjanom na pomoć oružani Brinjani, sa svojim zapovjednikom Aihelburgom, vlastelinom senjskim. Medjutim umiri se puk, iza kako Antun i Bartol Vukasović, s Franom Homolićem, iz grada prognani biahu; a na glas, da će doći njemačka vojska, da kazni krivce, pisà biskup senjski ugarskomu prvostolniku Čakiju neka to kod cara preprieči, jer ako dodju Niemci, neće ih gradjani pustiti u Senj, pak se je plašiti, da se granica vojnička opet nedigne, na što bi lasno propao i grad i sva granica. „Haec confinia,“ nastavlja biskup, „germanos vix modernis temporibus permissura et si suspensio stipendiorum secuta fuerit, confusio post confusionem fore, si venerint Germani, in Castello primum trucidandi (Vukasović) deinde cum Germanis pugnaturi sunt.“16)
Medjutim potuže se Senjani opet zakonitim putem na hrvatskom i ugarskom saboru, našto godine 1723. člankom 88. ugarskoga sabora, imenovana bijaše velika komisija pod predsjedničtvom grofa Ivana Palfia, koja je imala razviditi sve tužbe Senjanah.
Po smrti cesara Karla VI. poslaše Senjani opet poslanike svoje, Bartola Vukasovića senjskoga vlastelina, vojvodu te kapetana vojničkoga i Vuka Čudinovića vlastelina, u Beč k cesarici Mariji Terezìi, s molbom, da im potvrdi njihova prava; što ona u smislu saborskoga članka 56. god. 1741. učini, potvrdivši dne 21. listopada 1741. sva prava i jedanaest poveljah predjašnih kraljevah. Nu već sljedeće godine 1742. dne 1. lipnja pisà ugarska kancelaria, usljed opetovane molbe Senjanah, cesarskomu bojnomu vieću, da vojničkim kapetanom senjskim zabrani mješati se u gradske poslove i razprave, na što bude na zapovjed cesarice Marije Terezije dne 26. lipnja 1744. poslan n Senj za komisara podban hrvatski Ivan Rauch, da drži ponajprije obnovu gradskih činovnikah i da razvidi tužbe gradjanah, te da uvede stari red u smislu senjskih pravah. Iste godine 1744. dne 26. rujna zapovjedi cesarica Marija Terezija zapovjedniku hrvatske granice maršalu i princu Hildburgshausenu, da zabrani vojničkim častnikom u Senju postupati proti pravam gradjanah, i proti članku 56. sabora od godine 1741. A na saboru god. 1751. člankom 39. obećà cesarica Marija Terezija, usljed tužbah Senjanah proti vojničkoj vlasti, da će stari red u Senju uvesti. Medjutim staviše grad jur sljedeće god. 1752 pod upraviteljstvo trgovačke intendencije trsćanske, a godine 1775. iza kako je Karlovac civilnoj hrvatskoj povraćen, spadne Senj, kao vojnička obćina pod karlovački generalat i otočku regimentu. God. 1790. člankom 60. i god. 1802. člankom 11. budu imenovane na ugarskom saboru nove komisije, glede sjedinjenja s civilom, usljed novih tužbah senjskih, nu i u napred bez svakoga uspjeha, prem da se je grad u vrieme francezkoga rata i vladanja, kroz trgovinu znatno podigao bio, dok mu bogatiji Trst i susjedna Rieka opet nepodsjekoše krila. Napokon obećano je najvišom odlukom dne 29. travnja 1836. i prvoga svibnja god. 1840. da će se grad Senj izpod vlasti vojničke izbaviti i gradjanskomu upravljanju podvrći. Medjutim dodje godina 1848. i 1861. kad počeše Hrvati stara svoja prava natrag zahtjevati, a medju ostalim i zakonito pravo grada Senja, da se naime u svemu pridruži civilnoj Hrvatskoj. Prva hrvatska kancelarija izradi doista da se je Senj kraljevskim odpisom priznao s nova za slobodni i kraljevski grad, te da imade pravo pošiljati svoje zastupnike na sabor hrvatski. Nu stoprv u najnovije doba privolji kralj na podpuno odciepljenje grada Senja od krajine vojničke, i otvori time gradu na široko vrata k boljoj budućnosti u svakom smislu.
Grad Senj nije ni u duševnom napredku zaostao za drugimi gradovi hrvatskimi. On bijaše prvi, koj uvede knjigopečatnju u Hrvatskoj, te se već godine 1507. pečatahu glagolske knjige u Senju po meštru Jurju Senjaninu, troškom Silvestra Bedričića, arhižakna i vikara senjskoga i nastojanjem revnih kanonikah i prevodilacah knjigah na hrvatski jezik, Pere Jakovčića, Urbana iz Otočca i Tomaša Senjanina. Senjanin biaše i Pavao Ritter nazvan Vitezović, koj prvu knjigopečatnju u Zagrebu utemelji, koj hrvatsko knjižtvo u sadašnjoj civilnoj Hrvatskoj uzkrisi, i za iztraživanje domaće povjestnice i narodne prosvjete više učini, nego drugdje čitave akademije. U Senju rodi se Martin Senjanin, učeni fratar reda sv. Augustina, kojemu slavni Bocaccio ostavi sve svoje knjige. Tu se rodi i Antun Senjanin, koj je pisao protestantske knjige u 16 vieku. Iz Senja biahu nadalje rodom Gašpar Paskvić i Juraj Vuk Čolić, biskup senjski, zaslužna dva latinska pisca za domaću povjestnicu i starine. Tamo se rodi i hrvatski pjesnik knez Lukačević17 i general Filip Vukasović, slavni graditelj Luizine nove ceste.
1) Gl. moju Borbu Hrvatah s Mongoli i Tatari str. 38 i 88.
2) Arkiv III. str. l69.
3) Ljubić, Listine I, str. 108.
4) Liber Commemorialium, rkp. u Beču I, 535.
5) Arkiv. Knj. III. l. 141.
6) Valvazor.
7) Ova kuća sada Vranicanjeva stoji još danas.
Ištwanfy.
9) Vitezović. Kronika.
10) P. Sarpi.
11) Daru. Histoir de Venice Lib. XXX. §. IV.
12) Nani. Histvria della Republica Veneta.
13) Hurter Geschichte Kaiser Ferdinands II. B. XVI. p. 585.
14) Nani. Historia della rep. Veneta.
15) Vitezović. Kronika.
16) Sladović Manoilo. Povjesti biskupijah Senjske i Modruške ili Krbavske. Trst. 1856. I. 369.
17) Ovdje je umjesto Lukačevića vjerojatno treba biti Kuhačević (Napomena arhivista)

KRAJ

[milić]

U Riječkom listu od srijede 24. decembra 1947. objavljen je članak  Hidroelektrična centrala "Vinodol" u Triblju

[milić]

... Hidroelektrična centrala "Vinodol" u Triblju

[zokxy]

Most u Crikvenici kod stadiona bi trebalo ušminkati prije izbora ... 

[zokxy]

Kat kuće mog prijatelja u zaleđu Novog Vinodolskog - ovo je urezano na hrastovini kojom je taj kat dignut - 1894. godina! Inače je cijela kuća u rustikalnom stilu, sa starinskim namještajem, a i iznajmljuje se

[zokxy]

Još detalja iz te rustikalne kuće

[zokxy]

Još detalja iz te rustikalne kuće

[zokxy]

Još detalja iz te rustikalne kuće

[zokxy]

Još detalja iz te rustikalne kuće - stube za potkrovlje i teretana tamo 

[zokxy]

Još detalja iz te rustikalne kuće

[zokxy]

Još detalja iz te rustikalne kuće

[zokxy]

Još detalja iz te rustikalne kuće

[zokxy]

Još detalja iz te rustikalne kuće - dnevni boravak u prizemlju

[zokxy]

Vrlo stari most na lokalitetu Podbadanj kod Crikvenice, niti stotinjak metara od pržione kave Milman