D'Annunzio u Rijeci

[elvis]

pozdrav, zanima me koliko je ovaj grafit udaljen od ulaza u šparožnu jamu? može li se uopće hodati jamom bez stručne pratnje? hvala!

Grafit je faktički na dnu, ima još jame nakon grafita ali je cca u istoj razini.

Stručna pratnja nije neophodna jer do grafita nema dijelova koji bi zahtijevali posebnu opremu ili vještinu.

[zokxy]

Treba se spustiti cca 400 m u dubinu i na dnu na stropu je to. Špilja je fascinantan.

[kumpanjero]

Zanimljiv grafit na ovu temu ...   

pozdrav, zanima me koliko je ovaj grafit udaljen od ulaza u šparožnu jamu? može li se uopće hodati jamom bez stručne pratnje? hvala!

[ilirija]

Spominje ga i M.Medved utextu: Katolička crkva i D’Annunzijeva okupacija Rijeke           
"D’Annunziju su se u Rijeci pridružili razni obožavatelji, zanesenjaci, idealisti, umjetnici poput mađarskog
pjesnika Andora Gravaya, japanskog pjesnika Harukichija Shimoija i poznatog utemeljitelja futurizma Talijana Filippa Tomasa Marinettija, a podršku
su dali i dadaisti."

[zokxy]

U redovima pjesnikovih ardita borio se i jedan samuraj - Harukichi Shimoi

Članak o njemu ima na linku - https://italianiinguerra.wordpress.com/2019/01/14/harukichi-shimoi-un-samurai-tra-gli-arditi/?fbclid=IwAR0SRLBuvEvGX5Pkc0GzUInnggz8LekfQLRqkEYyi1gT9gwQ-FjTly5TvM4

ako se nekom da prevoditi - slobodno! 

[elvis]

Braća Osbert i Sacheverell Sitwell , dva britanska državljanina i literata,
smatrali su svakodnevicu u toj odmetničkoj državi neodoljivo komičnom.
Došli su se sastati s D'Annunzijem, a vijećnicu su opisali kao "izgradenu
u poznatom renesansnom elefantitis-stilu, koji je tako omiljen medu
općinskim vijećima diljem svijeta." Ta su braća imala izvrsne društvene
veze i doista su ih pustili k Duceu. Medutim prije toga su sa zaprepaštenjem
i zbunjenošču promatrali život na ulicama oko vijećnice: "opća animiranost
i glasna živost činili su se kao nagovještaji neke nove zemlje, novog sustava (..).
Činilo se kako svatko ovdje nosi uniformu, koju je sam osmislio: neki su nosili
brade, neki su potpuno izbrijali glavu, kako bi bili što sličniji samom duceu, koji je
pak bio potpuno ćelav, drugi su opet puštali divovske pramenove kose,
duge pola stope, koji su se klatili tamo amo preko njihovih čela i nosili
su crni fes koji je balansirao na stražnjem dijelu glave." Neki od tih
boraca za slobodu bili su sijedi veterani, koji su se još prije pola stoljeca
borili uz bok Garibaldija.
D'Annunzio je bio nepopravljivi romantik. Napisao je ustav za svoju
malu državu, koji se s jedne strane bazirao na modelu staleža, a s druge
strane je u mnogočemu bio vrlo napredan. Zagovarao je potpunu


Službeni naziv te"države" bio je Reggenza Italiana del Carnaro (Talijanska regen-
cija Kvarnera"). D'Annunzio je izraz L'Impresa di Fiume koristio kao "lirski" sinonim
Regencije. (Op. ur.)
Očito je riječ o riječkoj Guvernerovoj palači. Gradska vijećnica je druga zgrada
Koju je D'Annunzio takoder koristio, ali u pravilu Guvernerovu palaču. (Op. ur.)



ravnopravnost muškaraca i žena, religije i ateizma, slobodno i nereli-
gijsko odgajanje djece, apsolutnu podjelu vlasti u državi i snažnu de-
mokratsku bazu. Tu su mnogi utjecaji bili na djelu, uključujući i onaj
sindikalista i anarhista Alcestea de Ambrisa, no zapravo je taj poetski
vlastodržac tom tekstu dao pečat, pa je povrh uobičajenih, no ne previše
nadahnjujućih devet staleža (radnici, učitelji, mornari..), dodao i deseti,
koji je nazvao energia i koji bi se sastojao isključivo od umjetnika, na
nadahnuće čitavom društvu.
Jedno od najvažnijih načela tog ustava bila je glazba, prikladan izbor
za ducea, čija je aktualna ljubavnica, hirovita talijanska pijanistica,
skupa sa svojim koncertnim klavirom stanovala s njim u Guvernerovo
palači, gdje je D'Annunzio obavljao državničke poslove uz zvuke kasnih
Beethovenovih sonata
No vrlo brzo je došlo do disonanci izmedu umjetnosti i stvarnosti.
Ponekad se to dogadalo doslovno, kao na primjer prigodom jedne bitke,
koju je taj pjesnik uprizorio na glavnom trgu u čast jednog gostujuceg
orkestra, kako bi održao dobro raspoloženje svojih trupa. Osbert Sitwell
izvještava da je popis ranjenih obuhvaćao nekoliko glazbenika. Medutim
sve češće su pjesništvo i stvarnost prilikom upravljanja gradom bili
nepomirljivo suprotstavljeni, pogotovo što minijaturni duce nije bio
čovjek koji se rado bavio administrativnim detaljima. Znao je nestati
danima u svom apartmanu, gotovo ništa nije jeo i nije ga se smjelo
ometati ni pod kojim okolnostima, jer je tražio nadahnuće. A onda bi
opet u javnosti impulzivno istupao. Ništa od toga nije doprinijelo po
boljšanju situacije u gradu bez prihoda gdje su na glavnom trgu stotine
plaćenika u prašini kasnog ljeta ubijali vrijeme a katkad ijedni druge
Italija je uvela blokadu pa tako gotovo da do grada nisu stizale namirnice
i ostala dobra. Pljačke su postale češće, prijavljena su i silovanja, sta
novnici grada postupno su zamrzili svoje osloboditelje. Kako bi nahra-
nila mnoga gladna usta i dala ljudima neki posao, nova je patuljasta
država odaslala gusarsku flotu

[elvis]

U knjizi "Rastrgane godine 1918.-1938." Fhilipp Blom, ima jedno poglavlje koje je većim dijelom posvećeno D'Annunziu

Knjiga je odličan i preporučam je svakome.

1919.
Poetski državni udar


Mi kulturni narodi sada znamo da smo smrtni
Čuli smo o čitavim svjetovima koji su nestali, o carstvima koje je
iznenada progutao bezdan skupa sa svim njihovim ljudima i svim
njihovim alatima, koja su potonula sve do neistraženog dna stoljeća,
skupa sa svojim bogovima i zakonima (...).
Elam, Niniva, Babilon bila su samo zvučna imena a potpuna propast
tih svjetova za nas je imala jednako malo značenja kao i njihovo
postojanje. Ali Francuska, Engleska, Rusija možda su takoder samo
zvučna imena (...) A sada vidimo da u bezdanu povijesti mjesta ima
za sve
Paul Valéry, "Kriza duha"(1919.)


Nikada nijedan grad nije bio trijumfalnije zauzet nego 12. rujna 1919,,
kada je konvoj kamiona punih dobrovoljaca u odorama iz mašte, uz
klicanje 30.000 stanovnika ušao u Rijeku, mali lučki grad na Jadranu.
Pritom je na samom čelu bila živa legenda, ratni junak i talijanski naj
veći živući pjesnik: Gabriele D'Annunzio, koji je sve stavio na kocku
kako bi taj grad oslobodio od okupatora i vratio majci Italiji. S balkona
gradske vijećnice koji je bio bogato ukrašen zastavama pjesnik je go-
vorio oduševljenom stanovništvu: "Talijani grada Rijeke (..) evo me
ovdje (... Dopustite mi da vam danas kažem samo jedno (..). Evo čo-
vjeka koji je sve dao kako bi u potpunosti služio vašem cilju (..). Stojim
tu pred vama (..) ja, dobrovoljac, koji se borio svim vrstama oružja, koji
je bio ranjen i osakaćen, reagiram na duboku zabrinutost svoje zemlje
tako što proglašavam da se Rijeka od danas zauvijek vraća majci Italiji."


Ta je herojska gesta naravno ubrzo naišla na jedan mali problem
majka Italija uopće nije htjela primiti natrag taj grad s većinskim tali-
janskim stanovništvom na hrvatskoj obali. U sklopu pregovora o ugo-
voru iz Saint-Germaina Rijeka je obećana Hrvatskoj, a Italija je dobila
druga područja kao kompenzaciju. D'Annunzijeva politička eskapada
nije bila dobrodošla, a premijer se pravio da ništa o tome ne zna, ča
i nakon što mu je taj autor i novopečeni autokrat poslao opširno pismo
u kojemu mu Rijeku prostire pod noge
D'Annunzio se ipak nije dao obeshrabriti te je na dvadeset osam
kvadratnih kilometara koje je porobio, stvorio slobodnu državu. Ipak
je on bio majstor velikih gesti. Tijekom rata, usprkos svojoj dobi od 52
godine, dobrovoljno se javio u vojsku i angažirao se tamo gdje je bilo
najopasnije. Upravljao je zrakoplovima, sudjelovao u borbama i uvijek
stajao u središtu opasnosti, a 1918. uspio mu je jedan herojski čin, kada
je u zrakoplovu preletio Beč, glavni grad zakletog neprijatelja Italije,
i pritom pobacao stotine letaka iznad grada. Ti letci bili su obojeni
u nacionalne boje Italije i nosili su ponosnu obavijest kako je taj junak
iz zraka umjesto literature mogao bacati i bombe. No već je tada taj
pjesnik bio samo putnik u zrakoplovu, nesreća prigodom ranije misije
koštala ga je desnog oka: podnio je pravu žrtvu za svoju domovinu.
Možda ta žrtva ipak nije bila prinesena na oltar domovine, već je
bila namijenjena za samog D'Annunzija, jednoga od najfascinantnijih
autora u vremenu punom interesantnih likova. Nizak, ćelav i sve samo
ne dobrog izgleda, on se ipak hvalio kako je zaveo stotine žena, medu
kojima neke od najbogatijih, najaristokratskijih i najpoznatijih onog
remena. Moderni dandy sa seksualnim apetitom antičkog Satira, pro
veo je nekoliko godina u Parizu kako bi pobjegao svojim talijanskirm
vjerovnicima, koji su financirali njegov raskošni životni stil: nekoliko
raskošnih vila i garderobu sa stotinama pari cipela, bezbrojnim ruka-
vicama od skupocjene kože u svim zamislivim bojama kao i pidžamu
koja je naprijed imala zlatom opšivenu rupu, kako bi pjesniku olakšala
avanturu s damom koja je bila upravo aktualna. On je bio dostojan
nasljednik Casanove i istovremeno autor vrtoglavih stihova i proze
pune strasti, putenosti i upućivanja na antiku, moderni Ikar, koji se
sve više približavao Suncu. Dok je bio borbeni pilot uvijek je ulazio
u svoj avion u besprijekornim lakiranim kožnim čizmama, koje je
njegov vjerni sluga svako jutro laštio do visokog sjaja
Čak su i njegovi najveći protivnici morali priznati da je njegovo
književno stvaralaštvo bilo neobično: puteno, osjećajno i jako te isto
vremeno potpuno amoralno. Uvijek je znao osjećaje svoga vremena
uobličiti u provokativne formulacije. Krajem devetnaestog stoljeća bio
e knez dekadentnih pjesnika, početkom dvadesetog otkrio je letenje
i slavio je brzinu, brze strojeve i zavodljivo uzbuđenje, kada je izbio rat
nije bio samo vojnik već i bard muževnih vrlina i borbe. Sada, u Rijeci
opet je krenuo u novo definiranje sebe samog
Osjećaj srdžbe je D'Annunzia motivirao da na čelu trupe dezilu-
zioniranih vojnika i šarene skupine avanturista zauzme tu malu ta-
talijansku enklavu. Pjesnik i njegova sljedba osjećali su se izdanima
i razočaranima uvjetima mira jer su drugim nacijama obećani posjedi
koji su prema njegovom mišljenju pripadali Italiji. Čvrsto je odlučio
iskoristiti svoju moć živuće legende i stvoriti nešto novo, neki novi
pokret, novo društvo. Već uoči rata, kada je opetovano forsirao vladu
u spektakularnim javnim govorima da ranije stupi u rat, shvatio je kako
karizmatično djeluje na mase i počeo je tu moć, koju je u takvim tre-
nucima imao nad masom ljudi, voljeti s gotovo erotskim intenzitetom:


Lica, lica, lica; sva strast svakog pojedinog lica pogađa moje
ranjeno oko, lica bezbrojna kao topla zrnca pijeska u šaci ..)
Ogromno, uzbibano, urlajući. Osjećam kako moja blijedost
gori kao bijeli plamen. U mojoj nutrini nije preostalo ništa
mojega, ja sam poput demona ustanka, poput duha slobodnog
naroda (...). Konačno vidim svoj credo u krvi i duhu. Nisam
više opijen samim sobom, već čitavom svojom rasom (...)
Njezino kretanje pokreće i mene. Ustajem kako bih okrunio
nju i ustajem kako bih okrunio sebe (..) Rulja urla i diže se
a ja svjedočim njezinoj sudbini. Gomila je poput usijanog
metala, Svi otvori kalupa za lijevanje su otvoreni. Izlijeva se
jedan divovski kip



Pjesnik kao diktator stvorio je u Rijeci novi oblik države, koju protivno
volji svojih suradnika nije nazvao republika, nego impresa pustolovina,
pothvat, vojna država - L'Impresa di Fiume.: Njegovi emocionalni
govori s balkona gradske vijećnice postali su svakodnevni dogadaji,
a njegove trupe su ga rado slušale, iako im je već dosadio život u tom
malom lučkom gradu. Mali je diktator stajao sam na velikom balkonu
i podizao ruku u rimski pozdrav, koji je vidio na pozornici pariške opere
i kojemu se divio. Pojavljivao se u uniformi i obraćali su mu se sa duce
(vođa).

[zokxy]

Ne sjećam se više stavih li ovo - pjesnik boća negdje u Rijeci

[zokxy]

Krvavi Božić 1920. na Sušaku

[ilirija]

Ne sjećam se ove

[kobler]

F. T. Marrineti sa pjesnikovim legionarima u Rijeci. Gdje?

Ovako odoka, ispred "Pytona", tj. kod desnog vodoskoka u parku ispred Guvera.

[zokxy]

Pristupnica pjesnika riječkom fasciu di combattimento 05.10.1920.

[eneo]

Ispred ekonomskog faksa 

[zokxy]

31.10.1919. - krštenje mornaričke artiljerije u Rijeci ... Lokacija?

[milić]

F. T. Marrineti sa pjesnikovim legionarima u Rijeci. Gdje?

U vrtu/dvorištu Guvernerove?

I ja sam odmah pomislio na to.